Živi zakopani

Nakon ukopa svatko je otišao svojem domu, a ja i brat tetinoj kući. Navečer smo legli
shrvani i tužni da se odmorimo. Sljedeće jutro nakon što smo odradili svoje jutarnje rutine
odlučili smo nazvati tetu kako je i željela. Mobitel je odzvonio do kraja, a teta se nije javila.
Oboje smo znali da je suludo to što pokušavamo, ali nam je bilo žao da ne ispunimo
posljednju tetinu želju. Odlučili smo se prošetati Dubrovnikom. U šetnji smo vidjeli razne
znamenitosti grada Dubrovnika, mnogo turista, kafića, restorana… Susrela sam i svoje
prijatelje iz Zagreba. Zajedno s njima otišli smo na ručak. Vrijeme je brzo prošlo. Saznali smo
da oni također ostaju u Dubrovniku koliko i mi. Bili smo oduševljeni. Vratili smo se kući oko
dva sata popodne i ponovo nazvali tetu. Odzvonilo je opet do kraja i kao prvi put bilo je
uzaludno. Brat je predložio da odigramo društvenu igru. Pristala sam. Nakon petnaestak
minuta što smo krenuli igrat društvenu igru, zazvonio mi je mobitel. Nećete vjerovati tko je
zvao. Zvala je teta. Ja i brat smo ostali u šoku. Javili smo se, teta nas je zvala da nas obavijesti
da je živa i da trebamo doći po nju. Odmah smo nazvali čovjeka koji ju je sahranio. Zajedno s
njim uputili smo se prema grobu. Na putu prema tamo zvali smo majku da je obavijestimo.
Ona je to prenesla ostaloj rodbini. Stigavši tamo krenuli smo kopati. Iskopali smo škrinju i
izvadili tetu živu. Bila nam je jako zahvalna što smo je poslušali, ostali u Dubrovniku i zvali na
mobitel. Stigli smo zajedno s njom kući, a u međuvremenu je stigla i bliža rodbina koja nije
živjela daleko od Dubrovnika. Svi su bili iznenađeni kad su ugledali tetku jer su mislili da ja i
brat izmišljamo. Najprije tetin brat, a zatim i svi ostali odlučili su da ih zajedno s mobitelom
zakopaju, zbog toga da im se ne desi isto kao što se desilo i teti.