Je li darivanje krvi, tkiva i organa

moralna obveza svakog čovjeka?

Medicinski napredak je značajno produžio ljudski vijek. Lijekovi i

medicinski postupci omogućili su nam popravljanje ostecenih dijelova
tijela, ali u nekim slucajevima popravak nije moguć, pa se mora pristupiti
zamjeni organa. Najcesce od druge osobe (donora ili darivatelja).

Presadivanje organa sa zivog davaoca izazvalo je posebice unutar

katolicke crkve zestoke rasprave. Jedna grupa teologa medu kojima i
poznati teolog Bernhard Haring smatrala je da darivanje dvojnoga
organa predstavlja veliku moralnu vrijednost. Drugi su u tome vidjeli
nemoralnu radnju koja se ne može opravdati dobrom nakanom i
spašavanjem zivota. U nasoj zemlji medicinske kriterije i postupak za
utvrdivanje smrti mozga propisuje ministar zdravstva. Takoder smo
vodeca zemlja u svijetu prema broju darivatelja organa na milijun
stanovnika. Kao sto znamo krv nije moguće proizvesti na umjetan nacin.
Jedini izvor toga lijeka je covjek darivatelj krvi. Svi mi i nasi bliznji kada
nam zatreba krv kao lijek, ovisni smo samo i iskljucivo o jednom
dobrovoljnim darivateljima krvi. Ista takva situacija je i za tikvo.

Etički gledano darivanje krvi, tkiva i organa bila bi iznimna moralna čast
ali naravno jedino ako se čovjek samovoljno odluči za isto. Smatram da
ako je neko bar u bilo kakvoj mogućnosti pomoći darivanjem a da njemu
nije na stetu da bi to trebao napraviti jer ce se kao covjek osjecati
ispunjenije i zadovoljnije.

Josip Kranzelic 3.E