Nika Franjić, 3.

Distanazija
Rječnici i enciklopedije definiraju pojam smrti kao prestanak života, odnosno prestanak
postojanja jedinke kao zasebnog živog sustava.
Kako biste vi definirali smrt?
Međutim, medicinsko utvrđivanje smrti je prilično nedvosmisleno i izravno. Kriterij po kojem
se inače zaključivalo da je osoba umrla bio je prestanak srčanih i respiratornih funkcija,
samostalnog rada srca i disanja. Međutim zbog znanstveno-tehnološkog razvoja danas
liječnici intenzivne njege na raspolaganju imaju niz tehnoloških pomagala koja im
omogućavaju da podrže rad gotovo svakog organa, a mnogi se mogu zamijeniti i
transplatacijom. Uz pomoć strojeva danas možemo dugoročno održavati rad srca i pluća te
čak zamijeniti kompletan i nepovratan gubitak funkcije tih organa. Zahvaljujući umjetnoj
srčanoj tehnologiji koja omogućuje oporavak moždanih funkcija, nije moguće proglasiti smrt
nakon potpunog zastoja rada srca, a osoba ostaje živa čak i kada dođe do nepovratna oštećenja
srca koje se može transplatirati.

U medicinskom smislu smrt je stanje organiza nakon prestanka rada vitalnih organa (srca i
mozga). Smrt nije trenutačni događaj, već proces koji traje određeno vrijeme.
U šezdesetim godinama 20. stoljeća stručnjaci su tradicionalnu definiciju smrti zamijenili
novim konceptom – moždana smrt. Novi kriterij po kojem razlikujemo žive od onih koji su
preminuli jest pronađen u nepovratnom gubitku moždane funkcije. Širokom prihvaćanju te
definicije smrti donijela je i revolucija u liječenju i spašavanju života – transplatacija organa.
Kako bi ona bila uspješna, organi se moraju izvaditi iz tijela davatalje neoštećeni, što znači da
u slučaju nastupanja moždane smrti rad organa preminule osobe treba podržavati strojevima
sve do njihova vađenja.
Smrt zapravo nastupa postavljavnjem dijagnoze smrti mozga, odnosno smrt jedne osobe
službeno se proglašava od strane osobe liječnika. Iz promjena u načinu na koji medicina
određuje smrt zapravo se čini da razlika između smrti i života nije zadana, već je ćovjek taj
koji određuje i koji posjeduje moć pomicanja granice između života u smrti.
Ako i kada uspije transplatacija mozga oko kojeg će se kriterija znanstvenici usuglasiti
kao novoj granici između života i smrti?
Prestaje li se čovjek smatrati živim prema nedvosmislenim medicinskim, znanstvenim i
objektivnim kriterijima ili ga se proglašava mrtvim na temelju društvenog konsenzusa
(Hrvatska enciklopedija: „opća suglasnost pri donošenju odluka“) ?

Poznato nam je da život ima svoj početak i završetak te smo svjesni da je u životu svakog
čovjeka smrt neizbježan događaj. Međutim, iako smrt ostaje neizbježan događaj u životu
svakog čovjeka, napredak medicina i znanosti omogućio je da se u nekim slučajevima smrt
ipak izbjegne, naravno samo privremeno.

1
Nika Franjić, 3.a

Život svakog čovjeka je vrijednost, a vrijednost života je inherentna (unutarnja, a ne

pripisana). Život je vrhovna vrijednost koju ima čovjek i svako živo biće-vrijednost
postoljanja.
Imate li strah od smrti ili umiranja (način na koji dolazi do prestanka postoljanja)?
Čovjek koji se nalazi u terminalnom stadiju svog života jest čovjek koji umire, kod kojega je s
medicinskom sigurnošću utvrđeno da se njegovo stanje ne može izliječiti niti liječiti
dostupnim i poznatim načinima liječenja.
Već smo rekli da je napredak znanosti i medicine omogućio razvoj različitih strojeva kojima
se čovjeka može održavati na životu. Iako se ti strojevi koriste u spašavanju života, oni se
također koriste i u odgađanju smrti. Njihova primjena kod bolesnika u nepovratnom
terminalnom stanju nema učinak na bolest, niti ju liječe, niti omogućuju poboljšanje stanja
umirujuće osobe. No, uz pomoć tih strojeva terminalno bolesne osobe se održavaju na životu,
njihov se život pridužuje zajedno s patnjama i boli. Moderna medicina je u mogućnosti
produljiti život čak i kada on za bolesnika gubi svaki smisao, a svaki produžetak nosi novu
agoniju (teško tjelesno ili duševno stanje, borba organizma sa smrću).
Treba li čovjeka u nepovrtanom stadiju bolesti nastaviti liječiti, održavati na životu i
koristiti sva druga raspoloživa sredstva kako bi se smrt odgodila?
Terapijska ustrojenost je pojam kojim se opisuje medicinski pristup terminalnom bolesniku
koji obilježava primjenu terapijskih postupaka koji nemaju učinak ili čiji je učinak škodljiviji
od same bolesti koju treba liječiti. Iako je takva medicinska ustrajnost nerazumna jer je
liječenje nemoguće, često dolazi do primjene agresivnih medicinskih intervencija u
terminalnoj fazi čovjekova života. Takav pristup umirućem čovjeku obilježava medicinska
beskorisnost jer tretman ne dovodi niti do izlječenja bolesti, niti do poboljšanja stanja, a niti
do ublažavanja simptoma.
Uzaludno produljivanje života liječenjem koje ne daje rezultate nazivamo distanazijom. Naziv
dolazi iz grčkog jezika, od riječi dys (loš ili s greškom) i thanos (smrt). U prijevodu
distanazija je „loša smrt“ ili „pogrešan način umiranja“, čime se želi opisati polagano i bolno
umiranje, to jest uzaludno odgađanje smrti terminalno bolesnog čovjeka medicinski
beskorisnim liječenjem.
Takav „pogrešan način umiranja“ posljedica je uvjerenja da je dužnost pomaganja načelo
koje liječnici uvijek trebaju slijediti. Hrvatski kodeks medicinske etike i deontologije (znanost
o određivanju prava i dužnosti liječnika) navodi da je nastavljanje intenzivnog liječenja
pacijenta u nepovrtanom terminalno stanju medicinski neutemeljeno i isključuje pravo
umirućega bolesnika na dostojanstvenu smrt.
Tko odlučuje o prestanku liječenja – pacijent ili liječnik? A u slučajevima pacijenata
koji nisu sposobni donositi odluke – liječnik ili obitelj?
O nastavku ili prekidu liječenja tradicionalnu su odlučivali liječnici na temelju stručne
procjene. Napredak u razvoju prava pacijenta doveo je do priznavanja autonmije pacijenta kao
načela u odlučivanju. Prema tom načelu pacijent je taj koji može slobodno odlučivati o
prihvaćanju ili odbijanju određenog načina liječenja, a poštivanje odluke pacijenta predstavlja
obvezu za liječnika i obitelj. Takvo odlučivanje o načinu liječenja naziva se informirani
pristanak, a omogućuje ga potpuna informiranost pacijenta o svim činjenicama. Pristanak

2
Nika Franjić, 3.a

treba biti da i u skladu s načelom dobrovoljnosti pa govorimo i o dobrovoljnom pristanku

lišenom svake prisile ili uvjerenja bilo od liječnika kao stručnjaka bilo od člana obitelji ili
druge pacijentu bliske osobe.
No, odluku o prestanku liječenja na temelju informiranog pristanka mođe donijeti samo osoba
sposobna za rasuđivanje. Za pacijente koji su izgubili takvu sposobnost odluku donose drugi,
liječnik ili obitelj i liječnik.
U otvorenom pismu upućenom liječnicima u SAD-u objavljenom 1994. novinarka i
bioetičarka Shana Alexander zapisala je slijedeće: „Nikad nisam ni pomišljala da će stići dan
kada ću od napada medicine morati zaštiti sebe, svoj život ili barem njegovu kvalitetu. Uvijek
sam u potpunosti poštivala medicinu. Dolazim iz obitelji liječnika. Trenutno pišem obiteljske
memoare, izrađujem obiteljska stabla i kada ih prebrojim samo na majčinoj strani ima barem
17 liječnika. Ali liječnici, danas vas se bojim. Više vam ne vjerujem. Danas više vjerujem
svom odjvetniku nego liječniku. Zašto? Iz vrlo jednostavnog razloga. Nakon što s
odvjetnikom porazgovaram o mom problemu, poslušam njegov profesionalnu savjet i
razmislim o njemu, tek tada mu kažem što sam odlučila – u tom trenu vjerujem da će on
postupiti prema mojim uputama. S liječnikom nemam takav osjećaj.“
Smatrate li da načelo informiranog pristanka živi u praksi ili je riječ tek o lijepoj ideji?
Ako je tako, tko onda odlučuje o dobrobiti pacijenta? Smatrate li da se trebamo bojati
samovoljnih postupaka liječnika?
Budući da živimo u vremenu sve većeg broja osoba starije dobi i terminalnih bolesnika koji
najčešće umiranje umiranje započinju u stanje neke nizlječive ili kronične bolesti. Mnogi bi
od njih htjeli staviti teške psiho – fizičke boli i patnje pod vlastitu kontrolu kako bi izbjegli
odražvanje na životu distanzijskim medicinskim postupkom. Za tu im se intenciju mogu
ponuditi pravni obrasci medicinski bioloških oporuka pri donošenju teških egzistencijalnih
odluka. Biološka oporuka jest pravni dokument u kojem se pojedinac izjašnjava u vezi s
budućim zdravstvenim stanjem i navodi svoju odluku o tretmanima održavanja na životu ili
ondje imenuje osobe za koje bi želio da u kritičnom trenutku njegove nemogućnosti
odlučivanja preuzmu odluku. Taj korak zahtijeva puno racionalnost slobodne autonomije koja
u određenim trenutcima može biti znatno narušena alteracijom svijesti, uvjetovanom
pojedinim bolestima. Stoga bi se na vrijeme izrečena anticipirana naredba/biološke oporuke u
naprijed irečenim smjernicama za postupanje na kraju života, mogla uvelike pridonijeti
dostojanstvenijom načinu umiranja, a samim liječnicima i obitelji bližnjega olakšati odluku o
izborima skrbi na kraju života.
Nosi li biološka oporuka čovjeku potencijalno više štete nego li koristi? Treba li uopće
postojati takva sloboda ili odluke o takvim pitanjima treba prepustiti onima koji su
stručno osposobljeni za njih – liječnicima?
Osim biološke oporuke postoji i obrazac „Ne oživljavati!“ – unaprijed pisana uputa prema
kojoj liječnici ne smiju oživljavati čovjeka ako se nađe u situaciji da bi mu se život mogao
spasiti metodom oživljavanja, a koju osim u medicinskim kartonima neki zabilježe i u obliku
tetovaže na prsima.