EUTANAZIJA

Eutanazija, koju neki zovu i ubojstvom iz milosrđa, postupak je kojim se svjesno i namjerno
usmrćuje neizlječivo bolesna osoba u situaciji kada je kvaliteta njezina života (zbog teških
bolova ili potpunog odsustva svijesti) pala ispod ljudske razine.Želi se ukloniti bol namjernim
prekidanjem života čovjeku, a za to se primjenjuju primjerena sredstva. Sam pojam potječe iz
Stare Grčke. Pod time su podrazumijevali bezbolnu prirodnu smrt, a ne namjerno izazvanu
smrt. Eutanaziju treba razlikovati od liječnički ili medicinski potpomognutog samoubojstva: u
ovom drugom slučaju riječ je o postupku kojim liječnik stavi na raspolaganje bolesniku
sredstvo kojim će si okončati život ili mu savjetom pomogne da to učini. E. Haeckel
zahtijevao je da se duševno i tjelesno neizlječivi bolesnici pobiju na bilo koji prikladan i
bezbolan način. Godinu dana nakon njegove smrti, 1920.,na to pitanje zauzimaju se pravnik i
liječnik koji određuju koji su životi nevrijedni života - tu su uključili sve osobe s tjelesnim i
mentalnim oboljenjima. Kako ih je i Hitler nazvao beskorisnim,nacisti su eutanazirali 300.000
osoba s tjelesnim i mentalnim oboljenjima. Oko 1960., počelo se ponovno razmišljati o
eutanaziji.Tijekom povijesti i u raznim civilizacijama na eutanaziju se različito gledalo - neka
primitivna plemena primjenjivala su eutanaziju udaljujući starije i nemoćne iz svoje sredine.
Aktivna eutanazija postupak kojim se osoba izravno usmrćuje - svjesno pomaganje u
umiranju na zahtjev ili molbu. Ako je uzroku pridonio liječnik(umirućem je bolesniku npr.,
ubrizgao kalijev klorid), tada je to primjer aktivne eutanazije. EU, aktivna eutanazija legalna
je u Belgiji, Luksemburgu i Nizozemskoj. U Republici Hrvatskoj aktivna eutanazija razlog je
počinjenog kaznenog djela ubojstva. Pod pojmom pasivne eutanazije smatra se uskraćivanje
liječenja ili neke vrste pomoći, odnosno bolesnik umire od bolesti ili od ozljede. Primjer pasivne
eutanazije jest ako liječnik prestane činiti sve što može da bi pobijedio boles t(odlučio je, npr. ne
propisati kemoterapiju ili isključiti pacijenta sa aparata) i time se dopušta da bolest dokrajči
pacijentov život. Pasivna eutanazija prilično je široko prihvaćena u zakonima nekih zemalja, a isto
tako i u medicinskom području. Indirektna eutanazija je oblik njege terminalno bolesnih ili umirućih
osoba koje dopušta većina država (tzv. palijativna skrb). Dopustivost indirektne eutanazije je
istaknuta u Deklaraciji Svjetskog udruženja liječnika: „Eutanazija, odnosno namjerno skraćivanje
života pacijenta, čak i na njegov zahtjev, odnosno na zahtjev bliskih rođaka, je neetična. No to ne
sprečava liječnika da poštuje želju pacijenta da dopusti prirodnom procesu smrti da slijedi svoj put
u terminalnoj fazi bolesti“. U središtu argumenta protiv eutanazije nalazi se pogled društva na
svetost života. Temeljni argument je da se ljudski život mora poštivati i čuvati. Opravdanja za
oduzimanjem života nema, stoga je eutanazija u bilo kojem slučaju zabranjena te se smatra
ubojstvom. Palijativna skrb još je jedan odgovor na eutanaziju. U današnjem razvijenom dobu nema
potrebe za ubijanjem pacijenata jer gotovo svaka bol može biti olakšana. Ovakav oblik njege
pacijentu omogućava poboljšanje kvalitete života, ublažavanje simptoma te pomaže pomoći
pacijentima razumjeti njihov izbor liječenja ako on postoji. Hospicij pomaže osobama s terminalnom
bolešću da se osjećaju sigurno i vrijedno. Ako eutanazija i postane opće prihvaćena, ona neće biti
namijenjena samo osobama koje su terminalno bolesne. Čak i kada se govori o specifičnom
preostalom životnom vijeku medicinski stručnjaci priznaju i sami da je teško predvidjeti koliko točno
će neki pacijent živjeti. Neki ljudi kojima je dijagnosticirana smrtna bolest ne umru godinama tako da
na temelju ovoga nitko nema pravo procjenjivati da li je nečiji život kvalitetan ili nije. Sami argument
da je smrt, kao i život, pravo čovjeka implicira dužnost ubijanja. U ovom slučaju najčešći ubojica je
liječnik. U Hipokratovoj zakletvi, odnosno liječničkoj (donesena u Ženevi 1948.), budući se liječnici
zalažu kako nikoga neće namjerno oštetiti ili ubiti: „Nikome neću, makar me za to i molio, dati
smrtonosni otrov, niti ću mu za njega dati savjet.“ Medicinsko osoblje koje vrši eutanaziju može
trpjeti osobne posljedice.Postupak eutanazije, ako postane legalan, može negativno pogoditi osoblje
koje ga obavlja. Kao prvo može se odraziti na njihovu psihu, ali isto tako i na uvjerenja za koja
smatraju da su moralni temelj za njihovu medicinsku praksu, poput Hipokratove zakletve.
Deontologija starogrčkog liječnika protivila se eutanaziji, iako su se neki filozofi, kao npr. Platon,
zauzimali za „zdravo društvo“ i zagovarali zabranu liječenja neizlječivih pacijenata. Stari su Rimljani
sasvim otvoreno poticali eutanaziju i samoubojstvo, dok su je kršćanstvo i islam zabranjivali. Za svako
ljudsko biće vrijedi načelo: „moj život u potpunosti pripada meni i ja sam jedini koji može njime
raspolagati.“. Svaka osoba ima pravo kontrolirati svoje tijelo i svoj život, uključujući i njegov kraj. U
tom su pogledu liječnici (ili ostale autorizirane osobe) dužni pristati na zahtjeve ne samo za prestanak
nekog tretmana, već i za namjerno ubojstvo putem npr. smrtonosne injekcije jer se pravo na slobodu
izbora mora poštivati, čak i više od samoga života i čak i onda kada liječnik nikada ne bi preporučio ili
se složio s takvim izborom. Tvrdi se da je liječnik koji je svom pacijentu dao previsoku dozu
određenog lijeka, s namjerom da ga direktno ne ubije (iako je to opcija), moralno postupio jer je
pacijentova smrt, ako do nje dođe, samo popratna posljedica. Postavlja se onda pitanje zašto je u
redu da liječnik dopusti da pacijent umre, ali je pogrešno pacijenta ubiti sredstvima eutanazije? Na
kraju se može potvrditi da „između ubijanja i puštanja da se umre nema nikakve moralne razlike“.
Prema ovakvim argumentima „zločin je nekome nametnuti da živi kada to ne želi.“ S druge strane,
argument poštivanja autonomije ima smisla kod dobrovoljne eutanazije kada je pacijent svjestan i
kada može pristati. Taj argument zatim prati situaciju pacijenata koji nemaju mogućnost pristanka na
eutanaziju iz različitih razloga. Smrt kod tih pacijenata treba biti brza i izravna jer se smatra da život
pacijenta nije vrijedan življenja prema nekim kriterijima. Obično velika bol označava slabljenje
kvalitete života, a takvi razlozi obično jesu za podvrgavanje eutanaziji (nedobrovoljna). Stvar je u
tome da pacijent u takvom stanju ništa ne osjeća. Do trenutka kada je pacijent u nepovratnom
stanju, većina argumenata koji bi se mogli iznijeti o zaštiti pacijenta (od neželjene boli, života koji ona
ne želi) čine se besmislenima jer u tom trenu, prema većini ljudi, ta je osoba zapravo izgubljena.
Pacijent sposoban dati pristanak koji je patio od teške i terminalne bolesti eutanazijom je oslobođen
od boli. Liječnik koji mu je aktivno omogućio smrt, umjesto pasivnog promatranja, promiče korisnost.