etika i eutanazija

Jedno od vanih podruja dananjih bioetikih diskusija oblikuje se u poblematici rasprave o

eutanaziji i problemu dostojanstva ljudske smrti. Po svom tematskom usmjerenju te rasprave nijesu
nove, nego u odreenom smislu pripadaju svim poznatim povijesnim civilizacijama, koncentriui se
na odreena shvatanja ljudske smrti, shvatanja naina umiranja i naina odnoenje prema injenici
smrti. Svjedoanstva iz razliitih povijesnih kultura nude beskrajno raznoliku povijesnu grau, u
kojoj se iskazuje nesvodivo iskustvo s fenomenom smrti. Jednako tako, cjelina duhovne, filozofske i
naune tradicije isporuuje najrazliitije uvide u pojam i fenomen smrti.
Savremeni napredak biolokih i medicinskih nauka iznova je pitanje o smrti i dostojanstvu smrti
doveo u sredite misaone panje, a najneposrednije u vezi s pitanjem o ispravnom ophoenju s
ljudskim ivotom. Cijeli niz starih i novih pitanja koja su se otvorila iz situacije takvoga napretka
opetr se kontroverzno diskutuju, posebno u aktuelnim bioetikim diskusijama. U njima se ta pitanja
razmatraju u prvom redu u vezi s problemom pomoi u smrti, s problematikom preimplantacione
dijagnostike i problemom embrionalnih istraivanja. U tom sklopu bioetika je opet otvorila staro
pitanje o eutanaziji.
Da bi pitanje moglo biti valjano predoeno, nuno je preciziranje samoga pojma eutanazije. U
kolokvijalnom znaenju pojma, koji potie od starih Helena, eutanazija oznaava lako i brzo
umiranje, nestajanje ivota bez teih samrtnih bolova. U helenskoj tradiciji, kao i u drugim starim
kulturama, jasno su se razlikovala dva naina ljudske smrti. Prvi nain je smrt na vrijeme, tj.
prirodna smrt (thanatos), a drugi nain je prevremena, neprirodna smrt (ker). Pojam eutanazije
vezivan je za prvi nain smrti (thanatos). U tom kontekstu eutanazija je znaila dobru smrt,
razgranienu s tekim umiranjem. Dobra smrt je shvatana kao laka smrt, naime, smrt koja brzo
nastupa bez duge bolesti i patnje. Od pjesnika Menandrosa potie uvena krilatica : Koga bogovi
vole, taj umire mlad! Za Sokrata eutanazija je znaila umno voenje ivota, koje je povezano s
ispravnim pripremanjem za smrt.
Etiko samorazumijevanje medicine u Helena poivalo je na stavu iz Hipokratove ljekarske zakletve
o zabrani ljekarima da bolesnicima pruaju pomo u umiranju ( bilo da je rije o prihvatanju zahtjeva
za takvom pomoi, bilo o pruanju smrtonosnog sredstva, bilo o pruanju savjeta o smrti, bilo kod
samoubistava zbog ivotne iznemoglosti). Takva striktna zabrana ljekarske pomoi u radnjama
ubijanja odgovarala je optim predstavama u antikoj epohi.
Judeo-hrianska tradicija izgraena je na ideji da jedino bog ima pravo raspolaganja nad ljudskim
ivotom, dok se ovjeku izriito zabranjuje ubistvo drugog ovjeka. Tako peta zapovijest Dekaloga
izriito zapovijeda: Ne ubij! Na nju se u potonjoj teolokoj izgradnji hrianske religijske doktrine
(kod Avgustina i Akvinskog) nadovezuje negativni hrianski stav prema samoubistvu. Jevaneovski
Hristov zahtjev ljudima da pomau bolesne i siromane, odredio je da se eutanazija kao ideja i praksa
izriito odbija u cijeloj hrianskoj tradiciji.
Pogled na svijet u Novom vijeku donosi neto profiliraniji odnos prema eutanaziji. Tomas Mor
prihvata antike predstave o eutanaziji, ali ih dopunjava novim duhom, u kome samoodreenje
(autonomija) ovjeka dobiva puno znaenje. Po njegovom sudu, eutanazija ne treba da bude mogua
protiv volje pacijenta. Frensis Bekon govori o euthanasia exterior, koja ovjeka koji pati preba da
pripremi za laki i bezbolni kraj ivota, jer je takvo djelanje humanije i socijalnije od pobonog
leanja na krevetu i ekanja smrti. Napokon, savremena epoha donijela je problemsku otvorenost
pitanja o eutanaziji, ali i krajnje morbidna iskustva s praksom eutanazije (socijal-darvinizam i
nacionalsocijalizam).
Preciznije bio-medicinsko odreenje pojma, na koga se oslanjaju mnogi ugledni pravnici i moralisti,
oznaava eutanaziju kao bezbolno i samilosno ubijanje onoga koji trpi ili se smatra da trpi i da moe
trpjeti u budunosti na nepodnoljiv nain (Markoci). Osnovu ove definicije dao je S.Lener u svom
1

prilogu kojim ispituje Preporuku Evropskog savjeta u pitanju bolesnika i umiruih (iz 1976.
godine).
Drugim rijeima, eutanazija se moe razumjeti kao djelo (ili proputanje djela) kojim se po njegovoj
osnovnoj namjeri izaziva smrt da bi se otklonio bol umirueg.
Oigledno je da se ovo drugo preciznije biomedicinsko znaenje razlikuje od prvog znaenja, koje se
etimoloki oslanja na izvorno znaenje grke rijei, koja imenuje smrt bez bola. Naime, smrt bez
bola moe biti i prirodna smrt ili medicinski zahvat u cilju ublaavanja bola i agonije, skopan s
rizikom ubrzavanja smrti. Zbog toga, cjelina problematike bioetikog razumijevanja eutanazije
odnosi se, u prvom redu, na njezino znaenje bezbolnog i samilosnog ubijanja kome je svrha u
izbjegavanju bola i patnje.
Implicitno se pretpostavlja da se odredba eutanazije vezuje ponajprije za postupak odnosa prema
teko bolesnom ovjeku, uopte, prema onima koji umiru. Meutim, postoje i druge situacije na koje
se moe protegnuti pojam eutanazije i primjena odgovarajuih eutanazijskih postupaka, dakako, s
odgovarajuim moralnim dilemama oko pitanja o moralnoj opravdanosti takvih postupaka.
Naprimjer, dilema oko primjene eutanazije otvara se na problemu postupka prema novoroenetu
koje boluje od tekih nedostataka (wrongrull life). Postoje miljenja da u takvim situacijama
novoroenoj djeci s tekim oteenjima treba oduzeti ivot, uskraivanjem hrane za preivljavanje,
kako bi se izbjegle ivotne patnje novoroeneta i kako bi se smanjio pretpostavljeni teret drutva. U
ovakvim sluajevima mogue je govoriti o tipu eutanazije koji se naziva eutanazijom
novoroeneta.
Postoji jo jedan oblik eutanazije, koji se naziva socijalnom eutanazijom. Ona poiva na
pretpostavci izbora drutva, koji je vezan za planiranje tzv. resursa u zdravstvu. Naime, ekonomska
kalkulacija sanitarne potronje moe dovoditi do spoznaje da finansijska optereenja, koja nastaju
kod brige oko bolesnika s dugotrajnim bolestima, mogu da budu preusmjerena na lijeenje bolesnika
koji mogu ozdraviti i povratiti se produktivnom i korisnom ivotu. U tom sluaju svojevrsni socijalni
utilitarni koncept stoji u osnovi socijalne eutanazije, te sa svoje strane opet otvara brojne dileme
moralnog karaktera.
Kontroverzija eutanazije
Nezavisno od konteksta vezivanja problema eutanazije za rasistike, socijalno-darvinistike i
nacistike ideoloke paradigme jo uvijek ostaje veliki prostor za problemsko sueljavanje pristalica i
protivnika eutanazije u savremenim drutvenim uslovima. Taj je prostor vrlo sloen i mogao bi se
razdijeliti u nekoliko ravni konfrontacije: filozofsko-etiku i teoloku, legislativnu i praktinomedicinsku ravan.
U filozofsko-etikoj ravni spor pristalica i protivnika eutanazije vodi se, u prvom redu, oko pitanja
ta je ovjek, ta je ljudska osoba, ta su ivot i smrt ovjeka, ta su vrijednost i dostojanstvo
ljudskog bia itd. Polje konfrontacije u ovom sporu uspostavlja se na najotriji nain izmeu
predstavnika teologije i zastupnika modernog graanskog individualizma. Protiv eutanazije teolozi
istiu postavku da se fundamentalna vrijednost, smisao i znaenje ljudskog bia zadobiva iz
njegovog transcendetnog karaktera, tj. iz odnosa ovjeka prema vlastitoj boanskoj biti, kojim se
suspenduje autonomno pravo na prekraivanje vlastitog ivota, odnosno, pravo da se nekome iz bilo
kojih razloga prekrati ivot. Pristalice eutanazije svoje sredinje uvjerenje grade na ideji autonomije i
samoodreenja ljudskog bia, iz koje se izvodi stav o pravu doputenja autonomne odluke o
ukidanju nedostojnog ivota.
Teolozi i drugi protivnici eutanazije smatraju da koncept eutanazije vodi u doktrinu i praksu
umanjivanja vrijednosti ljudskog bia, neovlatenog mijeanja u boanski ili prirodni poredak stvari
2

(u fenomen ljudske patnje i smrti), te otvara najrazliitije mogunosti samovolje ovjeka nad
ovjekom. Pobornici eutanazije smatraju da odbrana autonomije, vrijednosti i dostojanstva ljudskog
bia, i u tako ekstremnim ivotnim sutuacijama manifestovanja velike patnje i ivota koji vie nije
vrijedan ivljenja, opravdava posezanje u ivot, prekraivanje patnje i ekstremnu odbranu prava na
ljudsko dostojanstvo i u umiranju.
Osnovne linije konfrontacije protivnika i pristalica eutanazije u filozofskoj, teolokoj i etikoj ravni
odreuju se u shvatanjima i vrednovanjima: ideje sekularizacije poimanja ivota i smrti, ideje
racionalnog scientizma, te problema onosa izmeu tehnologije i humanizacije u dananjoj medicini.
Prva linija sueljavanja povlai se iz problema odnosa moderne ideje sekularizacije prema problemu
eutanazije. Naime, opti proces moderne sekularizacije u svojoj osnovi ima homocentriku ideju
autonomije i samoodreenja ovjeka. Ona implicira uvjerenje o nezavisnosti ovjeka od svega
transcendetnog, tj. od boga i zamiljenog boanskog poretka stvari, te legitimira pravo ovjeka da
raspolae samim sobom, kao i svojom istorijskom, kolektivnom i linom sudbinom. Na tom
generalnom pravcu homocentrizacije svijeta dogaa se i radikalna izmjena samorazumijevanja
ljudskog ivota, smrti i bola, a onda i izmjena prava ovjeka nad samim sobom. U krajnjoj liniji, iz
toga duha zahtjeva ovjeka za potpunom nezavisnou proistie odbrana prava na eutanaziju, koja se
oppredmeuje u zahtjevu za potpunim raspolaganjem sobom, svojim vlastitim ivotom i vlastitom
smru.
Teoloki protivnici eutanazije istiu protiv takvih sekularizacijskim implikacija jedan generalni
teoloki i jedan posebni teoloko-etiki protivstav. Teoloki protivstav bazira se na vodeoj
religijskoj ideji o zavisnosti ovjeka od boga, iz koje se delegitimira pravo ovjeka da posee u
boansko pravo nad ovjekom, a time i u pravo na ivot i smrt. Posebni teoloko-etiki protivstav
nastoji opovrgnuti pravo na eutanaziju uvjerenjem da ona znai obesmiljavanje smrti, kako u
individualnoj ravni ljudskog ivota, tako i ravni opteg odnosa moderne industrijske i
postindustrijske civilizacije prema pitanju smrti i patnje.
Po tom uvjerenju, religijski pogled na svijet daje smrti smisao kroz otvaranje nade u jedan novi
potpuniji ivot, koji se zadobiva u inu ljudske poslunosti i stavljanja ivota u boje ruke.
Sagledan iz toga ugla sekularizovani pogled na svijet, po svojoj biti i vodeoj orijentaciji, nije u
stanju dati smisao smrti i patnji, nego ih naelo doivljava kao podruje gubitka osnovnog smisla
ljudskog ivota, u krajnjoj liniji, kao besmislene ivotne procese koje treba prekraivati onda kada
nestane nada u mogunost ponovnog zadobivanja odreenog kvaliteta ivota. Zbog toga, sagledan iz
teoloko-etike perspektive, cijeli sistem moderne kulture gradi se na izbjegavanju svijesti o smrti i
izbjegavanju suoavanja s njom. Jedan od savremenih teolokih protivnika eutanazije kae:
Eutanazija se nadovezuje na proces sekularizacije koji proima nae drutvo i koji se izraava, prije
svega, kao najvii oblik zahtjeva ljudske nezavisnosti, i od samoga boga, i dosljedno tome kao
odbacivanje vjerskog simbolizma smrti (G. Campanini, Eutanasia e societa).
Na tom se misaonom tragu onda tumai da u ideji prevlasti dananjeg utilitarizma i etikog
hedonizma smrt i patnja bivaju shvatate samo kao generalna smetnja ivotu, tj. kao ivotna fakta koja
naruavaju privide hedonistike i utilitaristike ivotnosti ljudi u savremenim drutvima. U 20.
vijeku smrt je zamijenila seks kao glavnu zabranu. Nekad se djeci govorilo da ih je donijela roda, ali
su ona mogla biti prisutna na velikim oprotajnim scenama u sobama i uz postelje umiruih. Danas
su djeca upoznata, jo od rane mladosti, s fiziologijom ljubavi i raanja, ali kad vie ne vide djedu, pa
pitaju gdje je, odgovara im se, u Francuskoj, da je otputovao na dugo putovanje, a u Engleskoj, da se
odmara u lijepom vrtu u kome raste lijepo cvijee. Nijesu vie samo djeca ta koju donose rode, nego i
mrtvi koji nestaju pod cvijeem.
Ovaj navod ukazuje na mogunost odbrane teze o savremenoj tabuiranosti smrti i svega to je vezano
uz smrt ljudskog bia, to proistie iz konstelacije vodeeg savremenog utilitaristiko-hedonistikog
pogleda na svijet. Nema sumnje, ta se teza moe dovesti u neposrednu vezu sa socijalnim zahtjevima
3

prema medicini da osigurava punu fiziku, psihiku i socijalnu dobrobit, pa i bezbolnu smrt. Isto
tako, iz nje moe proisticati implikacija koja koncept eutanazije tumai kao bijeg od bola i agonije.
Meutim, otvorenom ostaje etika kontroverzija o smislu i pravu toga bijega.
Odbrana prava na eutanaziju
Koncept eutanazije dobio je snanu podrku i nauno osmiljavanje u poznatom Manifestu o
eutanaziji (The Humanist, 1974.god.), koji je podran od niza istaknutih svjetskih linosti, meu
kojima su bili i neki nobelovci (Monod, Pauling i Tomson). Vodeu ontoloko-scientistika ideja
Manifesta formulisao je jo ranije Monod u stavu: ovjek, napokon, zna da je sam u hladnoj
neizmjernosti svemira, u kojemu je nastao sluajno. Stav implicira uvjerenje da ovjek mora biti
sudija samome sebi, jer izvan sebe nema drugog uporita, niti mora nekome drugome odgovarati za
vlastitu sudbinu. Utoliko, etike vrijednosti ne mogu biti izvoene iz bilo kakvog transcendentnog
osnova.
Posljedice takvih stavova po koncept eutanazije sasvim su jasne i oekivane. Zbog toga se u
manifestu kae: Tvrdimo da je nemoralno prihvatiti ili nametnuti trpljenje. Vjerujemo u vrijednosti
i dostojanstvo pojedinca; to podrazumijeva doputenje pojedincu da slobodno razborito odlui o
vlastitoj sudbini. To direktno znai da ovjek koji je doao do potonjeg stadija ivota, koji boluje od
neizljeive bolesti, ima pravo da dobije sredstva kojima e mu biti pruena mogunost lake smrti.
Brza i bezbolna smrt, u sluajevima koji su beznadeni i koji nose veliku tjelesnu ili duevnu patnju
bolesnih i umiruih, mora biti shvaena kao dobroinstvo prema onima kojih se tie.
U Manifestu se dalje kae: Okrutno je i barbarski zahtijevati da se osoba odrava u ivotu protiv
njezine volje i da joj se uskrauje eljeno osloboenje, kad joj je ivot izgubio svako dostojanstvo,
ljepotu, znaenje i izgled za budunou. Beskorisno trpljenje je zlo koje bi trebalo zabraniti u
civilizovanom drutvu. Na taj se stav nadovezuje preporuka ljudima koji dijele takva uvjerenja o
potpisivanju svoje posljednje ivotne elje o vlastitom pravu na dostojanstvenu smrt. U osnovi
takvog stava nalazi se osuda bezdunog morala i zakonskih ogranienja u pogledu sprjeavanja
eutanazije. Zbog toga, potpisnici Manifesta apeluju na prosvjeeno javno mnijenje da nadie
tradicionalne tabue i da saosjea s beskorisnim patnjama u trenutku smrti. Po njihovom shvatanju,
pravo na dostojanstveni ivot implicira i pravo na dostojanstvenu smrt. Takva implikacija onda moe
legitimirati etiki zahtjev za moralnim opravdanjem eutanazije, ali i zahtjeve za legislativnim
ureivanjem prava na odluku o pomoi u prekraivanju vlastitog ivota, odnosno, ukidanju ivota
drugim na temelju medicinske procjene o ivotu koji vie nije vrijedan ivljenja.
Filozofsko-etika i svjetonazorna osnova Manifesta, a onda i niza teorijskih stavova koji su
posljednjih decenija argumentirali u prilog koncepta eutanazije, u krajnjoj liniji poiva na modernom
subjektivistikom i intimistikom poimanju vremena, a onda dakako i vremena ljudskog ivota.
Naime, prema Hegelovim analizama pojma vremena, koje predstavljaju ono najbolje to je moderna
filozofija uopte mislila u pogledu poimanja vremena, vrijeme ini optu bit svega ivota. iva bia
ive i umiru zato to ive vlastitu optu bit, naime, da su vremenita. Vremenitost je opta bit svega
ivoga. Jedino ovjek moe uspostaviti svjesni odnos prema vlastitoj prirodnoj, organskoj optoj biti,
moe je prisvojiti i negirati. U toj negaciji se prirodno vrijeme, kao opta bit ovjeka kao prirodnog
bia, preokree u povijesno, subjektivno, intimno vrijeme samoga ovjeka. U tom se preokretanju
razlama mo kontinuiranog vremena i preokree u mo ovjeka da diskontinuira vrijeme, da samome
sebi proizvodi vlastito diskretno, dogaajno vrijeme, puno vrijeme vlastite i autonomne ivotne
dogaajnosti. U tom smislu, smrt ovjeka moe biti shvaena kao pobjeda opte vremenite biti
ovjeka nad samim ovjekom, pobjeda prirode nad onim duhovnim, pobjeda kontinuiranog nad
diskontinuiranim vremenom u aktu neopozivog diskontinuiteta. Smrt je negacija negacije opte
vremenite biti ovjeka.

Prema tom shvatanju, smrt vie nije sluaj, nego je dogaaj. Sve dok se smrt shvata kao sluaj, a
kretanje prema smrti kao kretanje prema prirodnosti sluaja, priznaje se opta mo prirode nad
ljudskim duhom. U tom pogledu onda teoloko-etiko odbijanje koncepta eutanazije poiva na
apologiji sluaja kao gole moi prirode nad ljudskim duhom. To je potpuno nehrianska implikacija
u teolokoj argumentaciji protiv eutanazije, kojom se sama ideja boje moi nad ovjekom preokree
u ideju gole moi kauzalne determinacije prirode nad ovjekom. Suprotno teoloko-etikom
uvjerenju da moderno subjektivistiko stanovite, koje smrt od sluaja pretvara u dogaaj, znai ne
samo negaciju predstave o vjenom ivotu i negaciju vjere u boga, nego i ponitavanje objektivne
vrijednosti ljudske osobe, moe se tvrditi da moderno subjektivistiko stanovite donosi bitno
drugaiji smisao smrti, a onda i smisao same eutanazije. Naime, jedna od konzekvencija
preosmiljavanja fenomena umiranja i smrti moe biti svojevrsna reifikacija umiranja i smrti, tj.
svojevrsno postvarenje same ljudske osobe, koja gubi osjeanje vlastite vie vrijednosti. Utoliko, i
teza o savremenom fetikom izbjegavanju suoavanja sa smru u toj konzekvenciji moe nai
djelimino opravdanje.
Meutim, time se potpuno zapostavlja druga mogua konzekvencija savremenog preosmiljavanja
fenomena umiranja i smrti. Ta konzekvencija proistie iz modernog subjektivistikog shvatanja
vremena ljudskog ivota, a onda i vremena smrti ovjeka kao dogaaja u kojemu se saima najvia
ljudska odlunost u pogledu zadobivanja i prisvajanja vlastite ljudske biti. Drugim rijeima, svijest o
smrti i slobodno kretanje prema smrti, kao podruje najfundamentalnije ljudske odluke, predstavlja
nain, istina negativni, odnoenja prema faktumu smrti. U tome je sadran kljuni filozofsko-etiki
argument za eutanaziju.
Legislativa i eutanazija
Sporovi oko koncepta eutanazije odvijaju se u filozofskim, teolokim i etikim diskusijama,
pokazujui nepomirljivo sueljavanje razliitih svjetonazornih stavova i kulturnih modela, posebno u
pitanjima odnosa prema ivotu i smrti. Meutim, te su diskusije odavno prele nivo akademskih
rasprava, postajui problemom moralnih dilema u savremenoj medicinskoj praksi, ali i pravnim
problemom zakonske legalizacije eutanazije. Njezina zakonska legalizacija posljednjih decenija
postala je podrujem najotrijih sueljavanja zagovornika i protivnika eutanazije.
Za poetnu taku pravnog ozakonjenja prava na eutanaziju uzima se iskustvo amerike drave
Kalifornije. U njoj je 1976. godine donijet zakon o nekanjavanju eutanazije (Natural Death Act),
kojim se regulie pravo na eutanaziju na osnovu iskazane volje u testamentu. Sljedee godije je est
amerikih drava donijelo sline zakone, koji reguliu pristanak na prekid terapije odravanja ivota
kod osoba koje su pri kraju ivota. Ciriki kanton u vajcarskoj referendumom je odobrio zakon o
eutanaziji 1977. godine, dok je u engleskom parlamentu slini prijedlog zakona odbaen (Voluntary
Euthanasia Bill, 1969. god.).
U Britaniji, Njemakoj i Belgiji i drugim zapadnim zemljama postoji konstantno raspoloenje
dijelova javnog mnijenja za ozakonjenjem eutanazije. Naprimjer, Ameriko drutvo za eutanaziju
dostavilo je Ujedinjenim Nacijama prijedlog da eutanazija nae svoje mjesto u Deklaraciji o ljudskim
pravima. Snaenju koncepta eutanazije znatno je doprinio i poznati intelektualac Artur Kestler, koji
je bio zamjenik predsjednika britanskog drutva za dobrovoljnu eutanaziju Exit i pisac predgovora
knjige koja je propagirala samoubistvo. I sam obolio od Parkinsonove bolesti i leukemije, Kestler je,
zajedno sa enom Sintijom, izvrio samoubistvo 1983. godine. Slina drutva koja propagiraju
samoubistvo postoje u Francuskoj i Sjedinjenim Dravama.
Nije rijedak sluaj da ugledni svjetski listovi izvjetavaju o samilosnoj smrti deformisano roene
djece. Srodnu praksu preporuuju pojedini britanski ljekari radi izbjegavanja rizika kod prenatalnih
genetikih dijagnoza za novoroenad s manom. Francuska Asocijacija za prevenciju hendikepirane

djece zastupa pravo ljekara da se suzdrava od pruanja njege novoroenadima do tri dana, koja
boluju od neizljeive bolesti, za koju se pretpostavlja da ne mogu imati ivot dostojan ivljenja.
Meutim, ni protivnici koncepta eutanazije nijesu bez odgovarajuih aktivnosti. To se posebno
pokazuje u katolikoj Deklaraciji o eutanaziji (Kongregacija za nauk vjere, 1981.god.), koja se
posebno koncentrie na pitanja:
neopravdanosti pojmovne razlike izmeu pasivne i aktivne eutanazije, razmjerne upotrebe
terapeutskih sredstava, pruanja normalnih i ublaavajuih kura, odbijanja terapeutske upornosti i
distanazije, te upotrebe analgetika.
Posebno poglavlje u ovim konfrontacijama oko eutanazije pripada preporukama Savjeta Evrope
Skuptini Savjeta Evrope (779/1976). U njima se najprije izlau prava bolesnika: pravo na
potovanje volje pacijenta oko naina postupanja; pravo na dostojanstvo i integritet; pravo na
informacije; pravo na prikladnu kuru, te pravo da se ne pati uzalud. Nadalje, porie se pravo ljekara
na namjerno ubrzava proces prirodne smrti, ali se istodobno skree panja na delikatnost pozicije
ljekara kod pitanja nepovratnog prestanka svih cerebralnih funkcija. Razrjeenje delikatnosti te
pozicije preputa se, u krajnjoj liniji, profesionalnom znanju i savjesti ljekara, uz potovanje prava
bolesnika da ne trpi uzalud.
Na Meunarodnoj konferenciji ljekara, odranoj u Parizu 1987. godine, utvrena su naela evropske
medicinske etike. Kao deontoloke smjernice za ljekare zemalja Evropske zajednice ta naela
ureuju pitanja: profesionalne tajne, presaivanja organa, ljudske reprodukcije, pobaaja i prigovora
savjesti, eksperimenata nad ljudima, pomoi umiruima itd. Posebno se spornim pokazao lan 12.
toga dokumenta, koji ureuje pitanje tzv. pasivne eutanazije: Ona ukljuuje u svakoj okolnosti
trajno potovanje ivota, moralne autonomije i izbor pacijenta. Ipak, ljekar se moe, u svakom
sluaju neizljeive i smrtne bolesti, ograniiti na ublaavanje fizikih i moralnih patnji pacijenta,
pruajui mu prikladne tretmane i odravajui u moguoj mjeri kvalitet ivota koji se gasi. Obavezno
je biti na pomoi umiruem sve do kraja i djelovati tako da mu se omogui ouvanje njegovog
dostojanstva. Da bi se izbjegla razliita tumaenja, na sjednici Trajnog komiteta ljekara pri
Evropskom ekonomskom vijeu (krajem 1987. godine) pomenuti lan dopunjen je stavom: Svaki
in kome je cilj da izazove namjernu smrt pacijenta suprotan je medicinskoj etici. Diskusija oko
eutanazije time nije prestala. Naprotiv, dobila je jo vei zamah. Evropskom parlamentu je 1991.
godine dostavljen prijedlog Rezolucije od strane Komiteta za zatitu ambijenta, javnog zdravstva i
zatite potroaa. U njemu se, osim odbijanja terapeutske upornosti, zahtijeva legalizacija prava na
aktivnu eutanaziju.
Zakonodavna problematika eutanazije i asistiranog samoubistva u dananje vrijeme kree se u
razliitim smjerovima. Naprimjer, Sjeverna teritorija Australije donila je zakon o doputenju
eutanazije, pod odreenim uslovima (Rights of the Terminally Ill Act, 1995. god.), kao prvi takav
zakon u svijetu. Ipak, estoka rasprava u javnosti primorala je Federalni senat 1997. godine da ukine
taj zakon primjenom jednom federalnog zakona. Iste godine je Vrhovni sud Sjedinjenih Drava
ponitio odluke niih sudova, kojima je priznato pravo na eutanaziju, smatrajui da to pravo ne spada
u prava koja priznaje Ameriki ustav, ali istovremeno ostavljajui mogunost da drave same
reguliu zakonsku materiju vezanu za eutanaziju. Takva je odluka uslovila da se u vie od trideset
amerikih drava pomo u samoubistvu smatra kriminalnim deliktom. U dravi Oregon 1994. godine
prihvaen je zakon o doputenju asistiranog samoubistva kod bolesnika u krajnjoj fazi, uz niz
restriktivnih uslova. Ipak, poslije dva referenduma (1994. i 1997.) zakon je odbaen. Ta injenica nije
smetala Ustavnom sudu Kolumbije da u svojoj dravi iste godine odobri slian zakonski akt.
Bez sumnje, slini sporovi oko eutanazije e se i u narednim godinama voditi irom svijeta.