Filozofija matematike problematizira matematiku kao spoznaju ili točnije kao paradigmatski primjer

spoznaje. Prema ovom paradigmatskom primjeru spoznaje moguć je dvojak odnos:

1. Matematika je paradigmatski primjer sigurne spoznaje i time ona postaje mjesto na kojem se iskušava
svaka teorija.

2. Matematika je paradigmatski primjer spoznaje čija se sigurnost mora opravdati jednom

sveobuhvatnom teorijom spoznaje. Tu je sama ta sigurnost upitna.

U prvom pristupu epistemologija prolazi ili pada ovisno o tome može li ili ne može objasniti sigurnost
matematičke spoznaje. U drugom pristupu matematika prolazi ili pada ovisno o tome može li se ili ne
može epistemološki opravdati. Prvi je pristup stara, a drugi nova značajka filozofskog odnosa prema
matematici. Ukratko, sigurnost matematike se u starijoj filozofiji matematike ne dovodi u pitanje. Tu je u
pitanju njena primjenljivost.

Da bismo to objasnili, poslužit ćemo se legendama o Talesu i Pitagori. Tales je utemeljio matematiku kao
deduktivnu znanost o apstraktnim entitetima. Matematika više nije podložna mijenama konkretnog,
nego je apsolutno sigurna jer dokazuje svoje apstraktne istine. Zbroj kutova nekog konkretnog,
osjetilima dostupnog trokuta uvijek je nešto približno, zbroj kutova apstraktnog mislima dostupnog
trokuta dokazivo je 180o. Time se otvorio problem odnosa apstraktne matematike i konkretne prirode.

Pitagora ga rješava identifikacijom konkretne prirode s apstraktnom matematikom i tako objašnjava

primjenljivost apstraktne matematike u razumijevanju konkretne prirode. (Većina današnjih i bivših
fizičara, koji vjeruju u primjenljivost apstraktne matematike u fizici u tom su smislu pitagorovci.).

Platon, u svojem učenju o idejama, odustaje od proste identifikacije apstraktnoga s konkretnim. On taj
odnos rješava nadređivanjem apstraktne ideje konkretnom. Apstraktna ideja je objektivni normativ
konkretnome.

U novovjekovnoj filozofiji možemo pratiti pomak od vladanja apstraktnoga nad konkretnim prema
zamisli o apstraktnome koje normativno usmjerava deskripciju konkretnoga, a ne samo konkretno. Tako
je za Kanta matematička spoznaja sigurna jer je spoznaja apriornih oblika svijesti: prostora i vremena.
Ova je spoznaja i primjenljiva, jer su apriorni oblici svijesti konstituensi stvarnosti, pa je znanje o njima
ujedno i znanje o stvarnosti.

Novija filozofija matematike u 19. i 20. stoljeću dovodi u pitanje samu sigurnost apstraktne matematike.
Njen je zadatak objasniti sigurnost čiste matematike, dakle onu sigurnost koja je u starijoj filozofiji
matematike samorazumljiva. Novija filozofija matematike čak je toliko zaokupljena tim zadatkom da niti
ne razmatra osnovni problem starije filozofije: mogućnost primijenjene matematike. U tom smislu su
starija i novija filozofija matematike komplementarne.

Gdje leži sigurnost čiste matematike? Tri su odgovora jasno zacrtana u 20. stoljeću: logicizam,
intuicionizam (konstruktivizam) i formalizam. Logicisti, G. Frege, B. Russell i drugi, sigurnost matematike
izvode iz samorazumljive sigurnosti logike tako da matematiku izvode iz logike. Matematika je
produžetak logike i kao takva zadobija njenu sigurnost. Logika koja je potrebna za takvu logičku
konstrukciju matematike ekstenzionalno se poklapa s Cantorovom teorijom skupova, čija je sigurnost
početkom 20. stoljeća dovedena u pitanje otkrićem mnogih paradoksa. Logicizam je matematiku
reducirao na logiku, ali ne na neumitno sigurnu logiku, nego na logiku koja je možda nesigurnija i od
same matematike.

Intuicionisti i ostali konstruktivisti, L. E. J. Brouwer i drugi, kreću putem ponovnog zadobijanja sigurnosti
matematike u samoj matematici, koju smatraju mentalnom konstrukcijom. Dakle, matematičke istine
nisu otkrića o stanjima stvari u od nama neovisnom svijetu apstraktnih entiteta (npr. svijetu apstraktnih
skupova), nego su naše konstrukcije takvog svijeta. To npr. znači da matematički entitet s nekim
svojstvima postoji ako smo ga konstruirali i dokazali da ima ta svojstva, a ne ako smo samo dokazali da je
nemoguće postojanje entiteta s tim svojstvima. Nažalost, takva konstruktivistička rekonstrukcija
matematike ne rekonstruira svu klasičnu matematiku. Konstruktivizam nalazi sigurnost u matematici
koja se ne poklapa sa standardnom klasičnom matematikom.Mnogima se to čini prevelikom žrtvom,
prije svega formalistima.

Termin formalizam upotrebljava se dvojako. On najčešće označava nominalistički stav prema postojanju
matematičkih entiteta, no ovdje on ima drugi smisao. Formalizam je sinonim za Hilbertovo
metamatematičko zasnivanje matematike (jer to zasnivanje u jednom svojem koraku zahtijeva
metodičko prihvaćanje nominalističkog formalizma). Hilbert prihvaća konstruktivističku kritiku klasične
matematike kao nesigurne matematike. Dapače, ono što on smatra sigurnom matematikom, samo je dio
konstruktivistički shvaćene čiste matematike (tzv. finitni dio). Ipak, on ne pristaje, kao konstruktivisti, na
odbacivanje onog dijela klasične matematike koji konstruktivističkom rekonstrukcijom nije opravdan kao
sigurna spoznaja. Njegov program je program opravdavanja konstruktivistički odbačene matematike
tzv. metodom idealnih elemenata.

Naime, čak i ako u potpunosti odbacimo i samu mogućnost razumijevanja nefinitnih dijelova
matematike, i zadržimo kao razumljiv i siguran dio klasične matematike samo njen finitni dio, možda
možemo pokazati slijedeće: tvrdnje koje ne razumijemo i koje nisu sigurna spoznaja možemo shvatiti
kao pomoćno sredstvo koje omogućuje da se brže i jednostavnije dokazuju finitno razumljive tvrdnje.

Često se tvrdi da je Gödelovim teoremima o nepotpunosti dokazana neostvarljivost hilbertovog

programa. Gödel je svojim prvim teoremom dokazao da nije moguće potpuno formalizirati matematičku
teoriju koja sadrži aritmetiku. U svakoj formalizaciji matematičke teorije spomenutog tipa moguće je
naći propoziciju koja nije ni dokaziva ni oboriva u tom formalnom sistemu. Dapače, interpretacija ove
propozicije je istinita matematička tvrdnja. Iz prvog teorema slijedi drugi, koji tvrdi da konzistentnost
formalizirane matematičke teorije, koja sadrži aritmetiku, nije moguće dokazati u samoj formaliziranoj
teoriji.Posljedice za Hilbertov program su sljedeće. 1. Sasvim je jasno da Hilbertovim programom ne
možemo opravdati cjelokupnu matematiku, jer se cjelokupna matematika prema prvom Gödelovom
teoremu ne može formalizirati (a formalizacija teorije koja se opravdava prvi je korak Hilbertovog
programa).

2. Dokaz konzistencije formalnog sistema ne osigurava da će svaka interpretirana i idealno dokaziva

propozicija sistema biti istinita. (Hilbertova tvrdnja da istinitost idealno dokazivih propozicija nekog
formalnog sistema slijedi iz dokaza konzistentnosti toga sistema bazirala se na pogrešnoj pretpostavci o
potpunosti formalizacije.) Dokaz o istinitosti idealno dokazanih propozicija treba biti neposredan.

Takvi dokazi se nalaze u novijoj teoriji dokaza, koja je još jedan sinonim za Hilbertovu metamatematiku,
pa dokazi konzistencije gube ono značenje koje su nekada imali u Hilbertovom programu. Neposredni
dokaz, iako moguć, mora biti bitno složeniji od dokaza konzistentnosti. Mogućnost ostvarenja
Hilbertovog programa nije dakle uništena Gödelovim teoremima. Ispunjenje programa je samo postalo
složenije i nužno je parcijalno.

Krajem 20. stoljeća u filozofiji matematike sve je više zastupljen pragmatizam i holizam Queineovog
tipa. Naime, matematika se svojim primjenama uranja u eksperimentalne znanosti, te se u krajnjoj liniji
kroz njih može eksperimentalno potvrditi ili oboriti. Ipak, moguć je i obrat, kojim ona može ponovo
zadobiti vlastitu matematičku sigurnost. Naime, znanost na koju se matematika primjenjuje može biti i
neki sigurni dio nje same, npr. finitni ili konstruktivni. Eksperimentalna provjera sastoji se sada u tome
da se vidi kako ova primjena neće dovesti do finitno ili konstruktivno nevaljalih rezultata. Štoviše, možda
je to moguće finitno ili konstruktivno dokazati.

To nas opet vraća Hilbertovoj teoriji dokaza (metamatematici) koja je i dalje jedan od najperspektivnijih
pravaca u filozofiji matematike.