David HILBERT AKSIOMATSKO MIŠLJENJE

U is􏰀nskoj spoznaji ovoga, najznačajniji nosioci matema􏰀čke misli pokazivali su uvijek

veliko interesovanje prema zakonima i redu u susjednim znanos􏰀ma. Suš􏰀na ovih odnosa i
temelj njihove plodnos􏰀, vjerujem, biva najbolje jasna ako Vam opišem onu opću
istraživačku metodu koja izgleda da sve više i više biva priznata u novijoj matema􏰀ci:
mislim na aksiomatsku metodu.
Ako prikupimo činjenice neke određene, više ili manje opsežne, oblas􏰀 znanja, onda odmah
primjećujemo da su ove činjenice sposobne za to da budu dovedene u red. Ovaj red nastaje
svaki put pomoću jednog određenog zdanja od pojmova na način da pojedinačnom predmetu
te oblas􏰀 znanja odgovara jedan pojam ovog zdanja i da svakoj činjenici unutar te oblas􏰀
znanja odgovara jedan logički odnos među pojmovima. To zdanje od pojmova nije ništa
drugo do teorija oblas􏰀 znanja.
Tako se geometrijske činjenice svrstavaju u geometriju, aritme􏰀čke činjenice u teoriju
brojeva, sta􏰀čke, mehaničke, elektrodinamičke činjenice u teoriju sta􏰀ke, mehanike,
elektrodinamike ili činjenice iz fizike gasova u teoriju gasa. Isto tako je sa oblas􏰀ma znanja
termodinamike, geometrijske op􏰀ke, elementarne teorije zračenja, vođenja toplote ili,
također, sa računom vjerovatnoće i učenjem o skupovima. To ne važi ništa manje o
specijalnim, čisto matema􏰀čkim oblas􏰀ma znanja, poput teorije prostora, Galoisove teorije
jednadžbe, teorije prim brojeva, nego što važi za oblas􏰀 znanja koje su daleko od
matema􏰀ke, poput izvjesnih odsjekâ psihofizike ili teorije novca.
Ako pobliže promotrimo neku određenu teoriju, onda svagda raspoznajemo da u osnovi
konstrukcije zdanja od pojmova leži nekoliko osobi􏰀h stavova te oblas􏰀 znanja i onda su oni
sami dostatni da se iz njih po logičkim principima sagradi cijelo to zdanje.
Tako je u u geometriji u potpunos􏰀 dovoljan stav o linearnos􏰀 jednadžbe ravnine i o
ortogonalnoj transformaciji punktualnih koordinata da bi se cijela rasprostranjena znanost
Euklidove geometrije prostora i sama dobila sredstvima analize. Izgradnji teorije brojeva
dalje dostaju zakoni računa i pravila za cijele brojeve. U sta􏰀ci istu ulogu ima stav o
paralelogramu silâ, u mehanici pak
1 Ovo predavanje je bilo održano u švicarskom matematickom društvu 11. septembra 1917. u
Zürichu. Prvi put je objavljeno u Mathem. Annalen Bd. 78, S. 405-415 (1918).
2 Das Fachwerk je jedan određeni nacin gradnje i jedan tip građevine ili zdanja u kojem su
sve grede povezane jedna s drugom poput jedne rešetkaste konstrukcije (skeleta, kostura)
koja se onda ispunjava blatom ili ciglom. Hilbert je upravo upotrijebio takav jedan termin, a
ne termin struktura, niti mreža, niti rešetka, buduci da se želi naglasiti princip izgradnje
teorije iz osnovnih stavova. Taj smisao ovog termina zbog toga treba i zadržati. (Primj. prev.)

136
David HILBERT
Lagrangeove diferencijalne jednadžbe kretanja, a u elektrodinamici Maxwellove jednadžbe
uz preuzimanje zahtjeva ukočenos􏰀 i naboja elektrona. Termodinamika se dâ u potpunos􏰀
nadogradi􏰀 na pojam funkcije energije i definiciju o temperaturi i pri􏰀sku kao izvođenjima
prema njihovim varijablama, entropiji i volumenu. U središtu elementarne teorije zračenja
stoji Kirchhoffov stav o odnosima između emisije i apsorpcije; u računu vjerovatnoće
temeljni stav je Gaussov zakon pogreške, u teoriji gasa stav o entropiji kao nega􏰀vnom
logaritmu vjerovatnoće stanja, u teoriji prostora opisivanje elementa luka kvadratnom
diferencijalnom formom, u teoriji jednadžbe stav o egzistenciji korijena, u teoriji prim
brojeva stav o realitetu i učestalos􏰀 mjestâ nule Riemannove funkcije ζ (s).
Ovi temeljni stavovi mogu se posmatra􏰀 s inicijalog stanovišta kao aksiomi pojedinačnih
oblas􏰀 znanja: napredujući razvoj pojedinačne oblas􏰀 znanja počiva onda samo u daljoj
logičkoj izgradnji već izvedenog zdanja od pojmova. Naročito je u čistoj matema􏰀ci ovo
stanovište preovlađujuće te odgovarajućem načinu rada zahvaljujemo silan razvoj geometrije,
aritme􏰀ke, teorije funkcija i cjelokupne analize.
Time je onda u navedenim slučajevima problem utemeljenos􏰀 pojedi- načnih oblas􏰀 znanja
bio našao rješenje; ali ovo rješenje bilo je samo privremeno. Zaista, u pojedinačnim
oblas􏰀ma znanja istakla se potreba da se aksiomatski stavovi i sami utemelje. Tako se
dospjelo do “dokazâ“ za linearnost jednadžbe ravnine i ortogonalnost kretanjem izražene
transformacije, dalje, za aritme􏰀čke računske zakone, za paralelogram sila, za Lagrangeove
jednadžbe kretanja i Kirchhoffov zakon o emisiji i apsorpciji, za stav o entropiji i stav o
egzistenciji korijenâ jednadžbe.
Ali kri􏰀čko ispi􏰀vanje ovih “dokaza“ dopušta da se prepozna da oni nisu dokazi po sebi,
nego upravo samo omogućuju svođenje na izvjesne dublje postavljene stavove, koji su odsad,
sa svoje strane, namjesto dokazujućih stavova vidljivi kao novi aksiomi. Tako su nastali
pravi, danas takozvani, aksiomi geometrije, aritme􏰀ke, sta􏰀ke, mehanike, teorije zračenja ili
termodinamike. Ovi aksiomi čine dublje postavljen sloj aksioma nasuprot onom sloju
aksioma koji je bio okarakteriziran prethodno navedenim, isprva temeljnim, stavovima u
pojedinačnim oblas􏰀ma znanja. Postupak aksiomatske metode, kako tu stoji naglašeno,
jednak je dakle dubljem polaganju temeljâ pojedinačnih oblas􏰀 znanja, što kod svake
građevine nužno biva u građi, kad se ista izgrađuje, da jamči za njenu sigurnost dok ona biva
viša.
Ako teorija neke oblas􏰀 znanja, tj. prikazano zdanje od pojmova, treba da služi svojoj svrsi,
naime orijen􏰀ranju i redu, onda se moraju naročito savjesno zadovolji􏰀 dva zahtjeva: prvo,
treba se ponudi􏰀 pregled o ovisnos􏰀 odnosno neovisnos􏰀 stavova teorije i drugo, ponudi􏰀
jamstvo nepro􏰀vrječnos􏰀 svih stavova teorije. Naročito se prema ovim dvama glediš􏰀ma
trebaju ispita􏰀 aksiomi svake teorije. Pozabavimo se, prije svega, ovisnošću odnosno
neovisnošću aksiomâ.
Klasičan primjer za ispi􏰀vanje neovisnos􏰀 nekog aksioma pruža aksiom o paralelama u
geometriji. Pitanje, da li je stav o paralelama već uvjetovan drugim aksiomima, zanijekao je
Euklid, 􏰀m što ga je smjes􏰀o među aksiome. Euklidova istraživačka metoda postala je
uzorna za aksiomatsko istraživanje i od Euklida je ujedno geometrija uzoran primjer za
akioma􏰀ziranu znanost općenito.

David HILBERT 137

Drugi primjer za istraživanje ovisnos􏰀 aksiomâ pruža klasična mehanika. Kao što je maločas
primijećeno, ranije su Lagrangeove jednadžbe kretanja mogle važi􏰀 kao aksiomi mehanike –
na njima se u njihovoj općenitoj formulaciji za proizvoljne sile i proizvoljne sporedne uvjete
dâ zacijelo potpuno utemelji􏰀 mehanika. Ali, bližim istraživanjem, pokazuje se da je
nepotrebno pretpostavi􏰀 kod izgradnje mehanike isto tako proizvoljne sile kao i proizvoljne
sporedne uvjete, i 􏰀m sistem pretpostavki može da bude umanjen. Ova spoznaja vodi, s
jedne strane, aksiomatskom sistemu BOLTZMANNA, koji prihvata samo sile, i to specijalne
centralne sile, ali ne prihvata nikakve sporedne uvjete, te aksiomatskom sistemu HERTZA,
koji sile odbacuje i istupa sa sporednim uvje􏰀ma, i to specijalno sa čvrs􏰀m vezama. Oba ova
aksiomatska sistema čine, dakle, dublji sloj u napredujućem aksioma􏰀ziranju mehanike.
Prihva􏰀mo li kod obrazloženja Galoisove teorije jednadžbe egzistenciju kori- jena neke
jednadžbe kao aksiom, onda je ovaj aksiom zasigurno ovisan; jer je onaj stav o egzistenciji
dokaziv iz aritme􏰀čkih aksioma, kako je isprva pokazao GAUSS.
Slično se odnosi i na to, ako bismo možda htjeli prihva􏰀􏰀 kao aksiom stav o realitetu mjestâ
nule Riemannove funkcije ζ (s) u teoriji prim brojeva: kod napredovanja ka dubljem sloju
čis􏰀h aritme􏰀čkih aksioma bio bi nužan dokaz ovog stava realiteta i tek bi nam ovaj
pribavio sigurnost značajnih posljedica, koje smo postavili njegovim postuliranjem već sada
za teoriju prim brojeva.
Posebno interesovanje prema aksiomatskom postupku pruža pitanje ovisnos􏰀 stavova neke
oblas􏰀 znanja o aksiomu postojanos􏰀.
U teoriji realnih brojeva pokazuje se da je aksiom mjerenja, takozvani Arhimedov aksiom,
nezavisan od svih ostalih aritme􏰀čkih aksioma. Ova spoznaja je, kako je poznato, za
geometriju od suš􏰀nskog značenja, ali meni izgleda da je i za fiziku od principijelnog
interesa; jer ona nas vodi ka sljedećem učinku: činjenica da mi spajanjem zemaljskih
udaljenos􏰀 dosežemo dimenzije i udaljenos􏰀 􏰀 jelâ u svjetskom prostoru, to znači
zemaljskom mjerom se mogu mjeri􏰀 nebeske dužine, i isto tako činjenica da se distance u
unutrašnjos􏰀 atoma daju izrazi􏰀 mjernom jedinicom, nisu ni u kojem slučaju samo logička
posljedica stavova o kongruencijama trokuta i geometrijskoj konfiguraciji, nego su najprije
rezultat istraživanja empirije. Valjanost Arhimedovog aksioma u prirodi trebala je, u baš
označenom smislu, upravo tako potvrdu eksperimentom kao možda stav o zbiru uglova u
trokutu u poznatom smislu.
Općenito želim aksiom postojanos􏰀 u fizici formulira􏰀 na sljedeći način: “Ako se za
valjanost nekog iskaza fizike propisuje bilo koji proizvoljni stepen tačnos􏰀, onda se daju
pokaza􏰀 mali domašaji, unutar kojih se slobodno smiju varira􏰀 za iskaz načinjene
pretpostavke, a da otklon od iskaza ne prekoračuje propisani stepen tačnos􏰀.“ Ovaj aksiom
upravo izražava ono što leži neposredno u suš􏰀ni eksperimenta; to je uvijek bilo prihvaćeno
od fizičara, a da dosada i nije bilo posebno formulirano.
Ako se, naprimjer prema PLANCKU, iz aksioma nemogućnos􏰀 Perpetuum mobile druge
vrste izvodi drugi stav o toplo􏰀, onda se pritom na nužan način upotrebljava ovaj aksiom
postojanos􏰀.
Da je u utemeljenos􏰀 sta􏰀ke kod dokaza stava o paralelogramu silâ

138
David HILBERT
potrebit aksiom postojanos􏰀 – barem kod nekog izvjesnog najbližeg izbora ostalih aksioma –
pokazao je HAMEL, na veoma interesantan način, stavom o sposobnos􏰀 dobre uređenos􏰀
kon􏰀nuuma.
Aksiomi klasične mehanike mogu se produbi􏰀, ako pomoću aksioma postojanos􏰀 mislimo
na kon􏰀nuirano kretanje, kratko, koje slijedi jedno za drugim, pravolinijski jednolično i dio
po dio impulsima izazvano kretanje, a onda se, kao suš􏰀nski aksiom mehanike, primjenjuje
Bertrandov princip maksimuma, a rezultat toga jeste da iza svakog udara, kretanje koje zaista
nastaje, jeste uvijek ono kod kojeg kine􏰀čka energija sistema postaje maksimum, nasuprot
svim, sa stavom o očuvanju energije, mirnim kretanjima.
Ovdje ne želim pristaja􏰀 uz najnovije načine obrazlaganja fizike, naročito elektrodinamike,
koji su posve teorije kon􏰀nuuma i prema tome zahtjev za postojanošću uzdižu u najvećoj
mjeri, jer ova istraživanja nisu još dovoljno zaključena.
Mi sad hoćemo ispita􏰀 drugo od prethodno navedenih gledišta, naime pitanje o
nepro􏰀vrječnos􏰀 aksiomâ; ono je očevidno od najvećeg značaja, jer postojanje pro􏰀vrječja
u nekoj teoriji očevidno ugrožava opstanak cijele teorije.
Spoznaja unutrašnje nepro􏰀vrječnos􏰀 i sama je kod odavno prizna􏰀h i uspješnih teorija
povezana sa teškoćom: podsjećam na prigovor okreta i prigovor povratka u kine􏰀čkoj teoriji
gasa.
Često se događa da se unutrašnja nepro􏰀vrječnost neke teorije posmatra kao samorazumljiva
dok su uis􏰀nu potrebne duboke matema􏰀čke razrade za dokaz te nepro􏰀vrječnos􏰀. Kao
primjer posmatrajmo problem iz elementarne teorije toplotnog voda, naime, raspodjela
temperature unutar nekog homogenog 􏰀jela, čija površina se drži na određenoj, od mjesta do
mjesta varirajućoj, temperaturi: onda zahtjev postojanja temperaturne uravnoteženos􏰀,
zaista, ne sadrži nikakvu unutrašnju pro􏰀vrječnost teorije. Ali spoznaji toga je potreban
dokaz da je pozna􏰀 rubni zadatak potencijalne teorije uvijek razrješiv; jer tek rješenje ovog
rubnog zadatka pokazuje da je općenito moguća neka raspodjela temperature koja
zadovoljava jednadžbu toplotnog voda.
Ali naročito u fizici nije dobro ako stavovi teorije stoje u međusobnom skladu; štaviše, treba
još postroži􏰀 zahtjev tako da oni nikad ne pro􏰀vrječe ni stavovima neke susjedne oblas􏰀
znanja.
Tako aksiomi elementarne teorije zračenja daju, kako sam nedavno pokazao, osim
utemeljenos􏰀 Kirchhoffovog stava o emisiji i apsorpciji, još i specijalni stav o refleksiji i
refrakciji pojedinačnih svjetlosnih zraka, naime stav: Ako dva zraka prirodne svjetlos􏰀 i
jednake energije padaju uvijek s jedne strane na razdvojnu površinu drugačijih medija, u
takvim pravcima da jedan zrak prema svom prodoru, drugi prema svojoj refleksiji, pokazuje
is􏰀 pravac, onda je zrak koji nastaje ujedinjenjem, opet od prirodne svjetlos􏰀 i jednake
energije. Ovaj stav nipošto nije – kako se zaista pokazuje – u pro􏰀vrječnos􏰀 sa op􏰀kom,
nego može da bude izveden kao posljedica iz elektromagnetne teorije svjetlos􏰀.
Rezulta􏰀 kine􏰀 čke teorije gasa jesu, kako je poznato, u najboljem skladu sa
termodinamikom.

David HILBERT 139

Isto tako su elektromagnetna tromost i Einsteinova gravitacija snošljive sa odgovarajućim
pojmovima klasičnih teorija, ukoliko se ove posljednje shvate kao granični slučajevi
općeni􏰀jih pojmova u novim teorijama.
Napro􏰀v, moderna kvantna teorija i napredujuća spoznaja unutrašnje strukture atoma vodile
su zakonima koji upravo pro􏰀vrječe dosadašnjoj, bitno na Maxwellovim jednadžbama,
izgrađenoj elektrodinamici; današnja elektrodinamika stoga treba – kako svako priznaje –
nužno novo utemeljenje i suš􏰀nski preobražaj.
Kako se iz dosad rečenog razabire, morat će uslijedi􏰀, u teorijama fizike, odstranjenje
pro􏰀vrječjâ, promjenom izbora aksiomâ, a poteškoća se sastoji u tome da se ovi tako izaberu,
da svi promatrani zakoni fizike budu logičke posljedice izabranih aksioma.
Drukčije se dešava ako pro􏰀vrječja nastupaju u čisto teoretskim oblas􏰀ma znanja. Klasičan
primjer za jedan takav događaj pruža teorija skupova, i to naročito, već kod CANTORA, u
paradoksu skupa svih skupova. Ovaj paradoks je tako važan da su se veoma ugledni
matema􏰀čari, na primjer KRONECKER i POINCARÉ, osjećali pobuđeni da cijeloj teoriji
skupova – jednoj od najplodonosnijih i najsnažnijih znanstvenih grana matema􏰀ke općenito -
osporavaju opravdanje postojanja.
Također je, i u ovom nezgodnom slučaju, aksiomatska metoda donijela uspjeh. ZERMELOU
je uspjelo, 􏰀m što je postavljanjem podesnih aksioma ograničio na određeni način, s jedne
strane, samovolju definicija o skupovima, a s druge strane, dopus􏰀vost iskaza o njihovim
elemen􏰀ma, da razvije teoriju skupova takve vrste da otpadaju pro􏰀vrječja o kojima je riječ,
ali da pored nametnu􏰀h ograničenja ostaje jednak domašaj i sposobnost primjene teorije
skupova.
U svim dosadašnjim slučajevima radilo se o pro􏰀vrječnos􏰀ma koje su se pokazale za
vrijeme razvoja teorije, a potreba je vodila prema njihovom odstranjenju kroz preobražaj
aksiomatskog sistema. Ali nije dovoljno postojeće pro􏰀vrječnos􏰀 izbjegava􏰀, ako treba da
bude obnovljena, njima ugrožena, slava matema􏰀ke kao uzora najstrožije znanos􏰀:
principijelni zahtjev učenja o aksiomima mora što više da se produži, i to u smjeru gdje se
prepoznaje da su pro􏰀vrječnos􏰀 unutar neke oblas􏰀 znanja, a na temelju postavljenog
aksiomatskog sistema, općenito nemoguće.
Primjereno ovom zahtjevu ja sam u Osnovama geometrije [Grundlagen der Geometrie]
dokazao nepro􏰀vrječnost postavljenih aksioma, 􏰀m što sam pokazao da bi svaka
pro􏰀vrječnost u posljedicama iz geometrijskih aksioma nužno morala bi􏰀 prepoznatljiva i u
aritme􏰀ci sistema realnih brojeva.
Također je za oblas􏰀 znanja fizike očevidno uvijek dovoljno sves􏰀 pitanje unutrašnje
nepro􏰀vrječnos􏰀 na nepro􏰀 vrječnost aritme􏰀čkih aksioma. Tako sam pokazao
nepro􏰀vrječnost aksiomâ elementarne teorije zračenja, 􏰀m što sam za istu izgradio
aksiomatski sistem iz anali􏰀čki nezavisnih dijelova – pri tome pretpostavljajući
nepro􏰀vrječnost analize.
Slično se smije i treba postupa􏰀 u prilikama kod izgradnje neke matema􏰀čke teorije. Ako
smo, za primjer, kod razvoja Galoisove teorije grupa

140
David HILBERT
posmatrali kao aksiom stav o egzistenciji korijena ili u teoriji prim brojeva stav o realitetu
mjestâ nule Riemannove funkcije ζ (s), onda tako uvijek dokaz nepro􏰀vrječnos􏰀
aksiomatskog sistema vodi baš k tome da se sa sredstvima analize dokaže stav o egzistenciji
korijena, odnosno Riemannov stav o funkciji ζ (s) – i tek 􏰀me je osigurana potpunost teorije.
Također se pitanje nepro􏰀vrječnos􏰀 aksiomatskog sistema za realne brojeve dâ, upotrebom
pojmova teorije skupova, sves􏰀 na isto pitanje za cijele brojeve: ovo je zasluga teorija
iracionalnih brojeva od WEIERSTRASSA i DEDEKINDA.
Naime, samo u dva slučaja, ako se radi o aksiomima samih cijelih brojeva i ako se radi o
obrazlaganju učenja o skupovima, ovaj put svođenja na neku drugu posebniju oblast znanja
nije prohodan, jer izvan logike nema uopće više nikakve discipline na koju bi pozivanje onda
bilo moguće.
Ali, pošto je ispi􏰀vanje nepro􏰀vrječnos􏰀 neotklonjiv zadatak, onda tako izgleda potrebno i
samu logiku aksioma􏰀zira􏰀 i dokaza􏰀 da su teorija brojeva kao i učenje o skupovima samo
dijelovi logike.
Ovaj put, odavno pripremljen – jer za njega nisu nevažna FREGEOVA duboka istraživanja –
najzad je najuspješnije otpočeo oštroumni matema􏰀čar i logičar RUSSELL. U dovršenju
ovog genijalnog Russellovog pothvata aksioma􏰀ziranja logike mogla bi se nazira􏰀 krunidba
posla aksioma􏰀ziranja općenito.
Ovo dovršenje će treba􏰀, među􏰀m, još novog i mnogostranog rada. Naime, pobližim
razmišljanjem uskoro prepoznajemo da pitanje nepro􏰀vrječnos􏰀 kod cijelih brojeva i
skupova nije ono koje stoji samo za sebe, nego pripada velikom području najtežih
spoznajnoteorijskih pitanja specifično matema􏰀čkog obojenja: ja navodim, da bih ovo
područje pitanja kratko okarakterizirao, problem principijelne rješivos􏰀 svakog
matema􏰀čkog pitanja, problem naknadne mogućnos􏰀 kontrole rezultata nekog
matema􏰀čkog istraživanja, dalje, pitanje o kriteriju za jednostavnost matema􏰀čkih dokaza,
pitanje o odnosu između sadržajnos􏰀 i formalizma u matema􏰀ci i logici, i najzad, problem
mogućnos􏰀 rješenja matema􏰀čkog pitanja konačnim brojem operacija.
Mi se sad ne možemo da􏰀 zadovolji􏰀 aksioma􏰀ziranjem logike prije nego su sva pitanja
ove vrste shvaćena i razjašnjena u njihovom međuodnosu.
Među navedenim pitanjima, posljednje, naime pitanje o mogućnos􏰀 rješenja konačnim
brojem operacija, jeste najpozna􏰀je i najčešće disku􏰀rano, jer ono duboko do􏰀če suš􏰀nu
matema􏰀čkog mišljenja.
Ja želim traži􏰀 da se umnoži interesovanje za njim, 􏰀m što ukazujem na neke posebnije
matema􏰀čke probleme u kojima ono igra ulogu.
U teoriji algebarskih invarijan􏰀 važi, kako je poznato, fundamentalni stav da uvijek ima
konačan broj cijelih racionalnih invarijan􏰀 kroz koje se daju prikaza􏰀 sve ostale takve
invarijante na potpuno racionalan način. Prvi opći dokaz za ovaj stav koji sam naznačio
posve zadovoljava, kako vjerujem, naše zahtjeve, što se 􏰀če jednostavnos􏰀 i prozirnos􏰀; ali
nemoguće je ovaj dokaz tako preuredi􏰀 da njime sačuvamo granicu koja se može pokaza􏰀
za broj konačno mnogih invarijan􏰀 punog sistema ili čak da smo uspjeli do is􏰀 nskog
postavljanja iste. Što više, bila su potrebna potpuno drukčije osmišljena razmišljanja i novi
principi da bi se

David HILBERT 141

prepoznalo da postavljanje punog sistema invarijan􏰀 iziskuje samo operacije čiji je broj
konačan i leži ispod pred računom uspostavljujuće granice.
Jednak događaj primjećujemo na primjeru iz teorije prostora. U geometriji površinâ četvr􏰀
red jeste fundamentalno pitanje, iz najviše koliko međusobno rastavljenih omotača može da
se sastoji neka takva površina.
Prvo kod odgovora na ovo pitanje jeste dokaz da broj površinskih omotača mora bi􏰀
konačan; ovaj se može lako događa􏰀 na funkcionalnoteoretskom putu, na sljedeći način.
Prihvata se postojanje beskonačno mnogih omotača i onda se bira unutar svakog omotačem
ograničenog dijela prostora uvijek po jedna tačka. Mjesto zbitos􏰀 ovih beskonačno mnogih
izabranih tačaka bilo bi onda tačka takvog singulariteta, čim je izuzeto za algebarsku
površinu.
Ovaj funkcionalnoteorijski put ni na koji način ne vodi vrhovnoj granici za broj površinskih
omotača; pored toga je trebalo što više izvjesnih razmišljanja o brojevima tačaka presjeka,
koja onda najzad poučavaju da broj omotačâ sigurno ne može bi􏰀 veći od 12.
Druga, od prve potpuno različita metoda, pored toga se s njezine strane ne dâ primijeni􏰀, a
također ni tako preuredi􏰀, da omogućava odluku, da li zaista egzis􏰀ra površina 4. reda sa 12
omotača.
Pošto kvaterna forma 4. reda posjeduje 35 homogenih koeficijenata, onda si možemo
predoči􏰀 određenu površinu 4. reda tačkom u 34-dimenzionalnom prostoru. Diskriminanta
kvaterne forme 4. reda jeste od stupnja 108 u koeficijen􏰀ma iste; jednako nuli postavljena,
prikazuje, prema tome, u 34-dimenzionalnom prostoru površinu 108. reda. Pošto su
koeficijen􏰀 same diskriminante određeni cijeli brojevi, onda se dâ tačno utvrdi􏰀 topološki
karakter diskriminantne površine prema pravilima koja su nam poznata za 2- i 3-
dimenzionalni prostor, tako da o prirodi i značenju pojedinačnih sporednih oblas􏰀, u koje
diskriminantna površina rastavlja 34-dimenzionalni prostor, možemo primi􏰀 tačan izvještaj.
Sada zacijelo sve, kroz tačke iste sporedne oblas􏰀 prikazane, površine 4. reda, posjeduju
jednak broj omotača, i stoga je moguće konačnim, ako ne i veoma mukotrpnim i dugotrajnim
računom, utvrdi􏰀 da li postoji ili ne površina 4. reda sa n ≤ 12 omotača.
Upravo postavljeno geometrijsko promatranje jeste, dakle, treći put ka raspravljanju našeg
pitanja o najvišem broju omotačâ neke površine 4. reda. Ono dokazuje mogućnost rješenja
ovog pitanja konačnim brojem operacija. Principijelno je 􏰀me pos􏰀gnuto znatno
unapređivanje našeg problema: is􏰀 je sveden na problem o položaju možda zadatka da se
iznađe 10(1010)-u brojka razvoja decimalnog razlomka od π – zadatka čija je razrješljivost
očevidna, ali čije rješenje ostaje nepoznato.
Štaviše, trebalo je uranjajućeg, teškog, algebarsko-geometrijskog istraži- vanja, koje je
ROHN izveo, da bi se uvidjelo da kod neke površine 4. reda nije moguće 11 omotača; 10
omotača se, napro􏰀v, zaista nalazi. Tek ova četvrta metoda donosi, dakle, rješenje problema.
Ova posebna izvođenja pokazuju koliko je raznovrsnih metoda dokazivanja primjenjivo na
is􏰀 problem, a trebaju približi􏰀 to da je nužno da se suš􏰀na matema􏰀čkog dokaza proučava
po sebi, ako se hoće da se s uspjehom

142
David HILBERT
razjasne takva pitanja, kao ono o mogućnos􏰀 rješavanja konačno mnogim operacijama.
Sva takva principijelna pitanja, kako sam ih prije okarakterizirao i među kojima je obrađeno
pitanje o mogućnos􏰀 rješavanja konačno mnogim operacijama bilo samo posljednje
navedeno, čine mi se kao da grade neko važno, nanovo otvarajuće polje istraživanja, a u
osvajanju ovog polja moramo – to je moje uvjerenje – i sam pojam specifično matema􏰀čkog
dokaza učini􏰀 predmetom istraživanja, baš kao i astronom što se obazire na kretanje svog
mjesta stajanja, fizičar što mora vod􏰀 brigu o teoriji svog aparata, i kao što filozof kri􏰀zira
sam um.
Provođenje ovog programa, dakako je sadašnji, još neriješen zadatak.
Za kraj, želim saže􏰀 u nekoliko rečenica svoje shvaćanje o suš􏰀ni aksiomatskog metoda.
Ja vjerujem: Sve što može bi􏰀 predmet znanstvenog mišljenja općenito, čim je zrelo za
izgradnju teorije, prelazi u posjed aksiomatske metode i s 􏰀m posredno matema􏰀ke.
Prodiranjem ka sve dubljim slojevima aksiomâ, u gore navedenom smislu, s􏰀čemo sve
dublje uvide i u samu suš􏰀nu znanstvenog mišljenja i postajemo sve više svjesni jedinstva
našeg znanja. U znaku aksiomatske metode pojavljuje se matema􏰀ka pozvana na vodeću
ulogu u znanos􏰀 općenito.