Brian Greene

Elegantni svemir:
Superstrune, skrivene dimenzije i
potraga za konanom teorijom
Prijevod: Goran Vujasinovi
Naklada Jesenski i Turk
Zagreb, 2012.

Prikaz: Lovre ulina

251
Elegantni svemir:
Superstrune, skrivene
dimenzije i potraga za
konanom teorijom
Prikaz
Brian Greene
Prijevod: Goran Vujasinovi
Prikaz: Lovre ulina
Knjiga Elegantni svemir. Superstrune, skrivene dimenzije i potraga za
konanom teorijom slavnog amerikog teorijskog fiziara Briana Gree-
nea izvorno je objavljena 1999. godine. Drugo je izdanje izalo 2003.
godine, a hrvatsko je izdanje njegov prijevod. Djelo je podijeljeno na
pet temeljnih cjelina, sadri ukupno petnaest poglavlja te niz manjih
potpoglavlja, a ukupno broji 520 stranica, ukljuujui glosar znan-
stvenih pojmova i kazalo. Autor u predgovoru kae da je motivacija
koja lei u pozadini nastanka ove knjige sadrana u elji za pisanjem kn-
jige upuene itateljima koji ne posjeduju formalno poznavanje fizike i
matematike (16). Meutim iako je knjiga pisana britkim stilom uz vjetu
i domiljatu upotrebu brojnih praktinih analogija s ciljem ilustracije
kompleksnog sadraja, ona istovremeno trai itateljev puni angaman
i na trenutke pred nas postavlja prave izazove u smislu kognitivnog
dohvaanja sloenih ideja. Tematska je okosnica djela teorija struna,
no djelo je sadrajno mnogo vie, ono je monografija suvremene fizike
same. Knjiga itatelju predstavlja priu o tenji k ostvarenju velikoga
sna suvremene fizike, sna o dostizanju teorije svega teorije koja
bi u naelu bila kadra opisati sve pojave, a ini se da je upravo teorija
superstruna kandidat za to. Knjiga takoer vrlo strukturirano, jasno i
kronoloki prikazuje putanju razvoja suvremene fizike, od Newtona
do M-teorije. Teorija superstruna golema je tema koja baca iroku
mreu problema i perspektiva, ona ujedinjuje zakone velikih dimenzija
i one najsitnijih dimenzija, upravo zbog toga ona omoguuje mnotvo
pristupa svojoj problematici, a autor se usredotouje na utjecaj koji te-

253
 orija superstruna ima na nae razumijevanje prostora i vremena. Svoje-
dobno su teorija relativnosti te kvantna mehanika iz korijena promije-
nile pravila stvarnosti i nae shvaanje iste, a danas to ini teorija struna.
U prvoj cjelini, naziva Na granicama spoznaje, autor iznosi prob-
lem uzajamne nekompatibilnosti dvaju nosivih stupova suvremene
fizike, ope relativnosti i kvantne mehanike. Autor takoer izlistava niz
fizikih zanimljivosti, od svojstava kretanja svjetlosti preko gravitacije
pa do ponaanja estica na subatomskoj razini. Isto su tako predstav-
Fizika i ljene neke temeljne fizikalne veliine i pojmovi nuni za razumijevanje
filozofija daljnjeg sadraja. Tako autor navodi da protoni nisu fundamentalni, ve
su sastavljeni od kvarkova te izlistava itav niz estica kao to su neu-
trina, muoni, muon neutrina, tau neutrina itd., ija svojstva opisuje te
ih smjeta u njima odgovarajue porodice. Sve od navedenih estica
imaju pripadajue antiestice. Danas je obitelj materije podijeljena
na tri skupine te sva materija za koju znamo spada u jednu od tri po-
rodice uz njihove antiestine dvojnike. Fundamentalne su sile jaka
sila, slaba sila, elektromagnetska sila i gravitacija. Te etiri temeljne
sile posredovane su esticama gluonima, slabim badarnim bozoni-
ma, fotonima te gravitonima. Teorija struna nalae da kvarkovi nisu
jednodimenzionalne tokaste estice, ve sadre nt vibrirajue en-
ergije, to pokuava razrijeiti neslaganje izmeu ope relativnosti i
kvantne mehanike. Razliiti rezonacijski vibracijski obrasci (modeli)
zasluni su za razliite oblike koje materija zauzima u smislu mase i
naboja sile (primjerice elektrini naboj). Dakle teorija struna prikazuje
najmanje estice u svemiru kao siune niti energije, tj. strune. Te su
strune stotinu milijardi milijardi (kvintilijun) puta manje od jedne at-
omske jezgre. Teorija struna predlae se kao najvjerojatniji kandidat za
preuzimanje titule teorije svega, ona ima potencijala za ujedinjenje
gravitacije s elektromagnetskom, slabom i jakom silom. Meutim iako
je Greene jedan od vodeih svjetskih strunjaka u podruju teorije
struna te jedan od njenih najpoznatijih proponenata, on ipak termin
teorija svega u kontekstu teorije struna koristi s oprezom. Jo je Al-
bert Einstein snivao o ujedinjenoj teoriji fizike koja bi bila kadra opisati
prirodne sile jedinstvenim, sveobuhvatnim i koherentnim okvirom te
je posljednjih trideset godina svog ivota posvetio razvoju tzv. teorije
ujedinjenog polja. Meutim Einstein nije ostvario svoj san. Bez obzira
na to Einsteinov je san o ujedinjenju postao svetim gralom suvremene

254
fizike. Ostvarenje tog sna moglo bi se kriti u teoriji struna. Brian Greene
citira jednog od pionira teorije struna, Edwarda Wittena, i navodi da je
teorija struna dio fizike dvadeset prvog stoljea koji je nekim sluajem
dospio u dvadeseto stoljee (42). Strune su presiune da bismo ih
mogli locirati dostupnim znanstvenim alatima (rije je o Planckovoj
duljini koja iznosi 10-33 cm), stoga teorija struna jo nije predvidljiva niti
ju je trenutno mogue testirati, te fiziari moraju raditi s aproksimaci-
jama jednadbi. Bez obzira na to ona obeava iznimno mnogo.
Druga cjelina, Dilema o prostoru, vremenu i kvantima, sadri etiri Prikaz
poglavlja. Ovdje autor iznosi pregled osnovnih pravila dvaju suprot-
stavljenih teorija, Einsteinove specijalne i ope relativnosti i kvantne
mehanike. Einstein je smatrao da materija uvija i zakrivljuje prostorvri-
jeme (pojam koji uvodi Einstein, a podrazumijeva tri dimenzije prostora
i jednu dimenziju vremena; prostorvrijeme je etverodimenzionalno),
dakle i prostor i vrijeme zakrivljeni su, a upravo je gravitacija ta zakriv-
ljenost. Zakrivljenost se prenosi gravitacijskim valovima koji se kreu
brzinom svjetlosti. Autor navodi da su izrauni ope relativnosti
prilino precizni, no oni se ne mogu nositi sa zgusnutim stanjem koje
je prethodilo Velikom prasku te su nekompatibilni s kvantnom mehan-
ikom. Nadalje autor opisuje temeljne pojmove i fenomene kvantne
mehanike pa se tako bavi problemom spektra zraenja crnog tijela,
Youngovim eksperimentom s dvostrukim prorezom, dualnom priro-
dom materije (koju predlae Louis de Broglie 1923.), Schrdingerovom
valnom jednadbom, Heisenbergovim naelom neodreenosti koje
predvia nemogunost istovremenog znanja i tone lokacije i tone
brzine estice u bilo kojem danom vremenu, itd. Greene prolazi preko
etiri fundamentalne sile i opisuje kompleksnost inkorporacije gravi-
tacije u ostale tri. U posljednjem poglavlju ovog dijela autor naglaava
nunost iznalaenja nove teorije koja preispituje i opu teoriju rela-
tivnosti i kvantnu mehaniku. Pri ekstremnim uvjetima velikih masa ili
iznimno malih veliina gubi se uspjeh ope relativnosti i dolazi do be-
smislenih predvianja, kao u trenutku Velikog praska ili u sreditima
crnih rupa. U takvim nam je situacijama potrebna kvantno-mehanika
verzija ope relativnosti. Greene se ovdje bavi ogranienjima stand-
ardnog modela (skupom vrlo uspjenih teorija kao to su kvantna ele-
ktrodinamika, kvantna kromodinamika, velika ujedinjena teorija itd.)
te iznosi problem simetrije u fizici (svojstva fizikalnog sustava koje se

255
 ne mijenja kad se sustav na neki nain promijeni) i problem kvantnih
fluktuacija (turbulentnih ponaanja sustava na mikroskopskoj razini,
zbog naela neodreenosti). Opa relativnost nalae ravnu (glatku)
povrinu prostora, meutim zbog kvantnih fluktuacija kvantna me-
hanika predvia da prazan prostor mora imati valovito gravitacijsko
polje, to postaje sve vidljivije smanjivanjem reda veliina. Na najsit-
nijim razinama, tj. ultramikroskopskim razmjerima, postoji nasilno
uvijanje i mrekanje tkiva prostorvremena, tzv. kvantna pjena. Prema
Fizika i tome na vrlo malim veliinama ravna prostorna geometrija potrebna
filozofija za opu relativnost biva unitenom. Kvantna ili prostornovremenska
pjena bitan je razlog neuskladivosti ope teorije relativnosti i kvantne
mehanike prije pojave teorije struna. Tkivo prostora ne ini se ravnim
jedino na ultramikroskopskoj razini, to podrazumijeva duljine krae
od Planckove. Autor, kao i mnogi drugi fiziari, jednostavno ne moe
prihvatiti da je svemir u svojoj biti podijeljen na dva kontradiktorna
teorijska okvira, a razrjeenje tog problema vidi u teoriji superstruna,
teoriji struna koja ukljuuje supersimetriju.
Kozmika simfonija naziv je tree cjeline knjige u kojoj Greene pod-
robno opisuje funkcioniranje teorije superstruna, koristei pritom
mnotvo glazbenih metafora. Autor takoer iznosi prikaz prve inkarnaci-
je teorije struna sedamdesetih godina prologa stoljea, kada se ona na-
zivala bozonskom teorijom struna, a zapoela je jo s Venezianom 1968.
godine. Takoer objanjava i prve revizije koje je teorija prola tijekom
prve revolucije superstruna, izmeu 1984. i 1986. godine, kada su brojni
sadraji standardnog modela izbili jednostavno i prirodno iz strukture
teorije struna, a navodi i znaajnost druge revolucije teorije superstruna
predvoene Edwardom Wittenom 1995. godine. Strune su moda fun-
damentalne, a moda su sastavljene od jo manjih jedinica, autor ipak
uzima prvu mogunost kao vjerojatniju, barem sa svrhom lake ilus-
tracije problema. U teoriji struna svojstva se elementarnih estica, poput
mase i naboja sila, javljaju kao rezonancije, tj. odreeni vibracijski obras-
ci. Svaka se elementarna estica sastoji od jedne strune (sve su strune
fundamentalno identine) koja ima karakteristinu rezonantnu vibrac-
iju, autor to ilustrira primjerom iste strune nekog instrumenta koja pri
razliitim vibracijama svira razliite note. Teorija struna predvia tona
svojstva gravitacije, a gravitacija je intrinzina sastavnica teorije struna.
Autor takoer opisuje kako je supersimetrija, koncept koji predvia pos-

256
tojanje superpartnera koji korespondiraju sa svim poznatim esticama,
a definira se kao naelo simetrije koje povezuje svojstva estica s cjelo-
brojnom koliinom spina (bozoni) sa svojstvima onih iji se spin izraava
polovicom (neparnog) broja (fermioni) (511), preobrazila teoriju struna
u teoriju superstruna. Pokrivi osnove, Greene nastavlja s jednom od
najudnijih tvrdnji teorije struna, teorijom koja kae da svemir sadri
mnogo vie dimenzija nego to ih moemo opaziti. U svojem sadanjem
obliku teorija superstruna postulira postojanje jedanaest dimenzija, de-
set dimenzija prostora i jedne dimenzije vremena (prethodno je pos- Prikaz
tulirala devet dimenzija prostora i jednu vremena). Te dimenzije vika
vjerojatno zauzimaju oblik esterodimenzionalnih geometrijskih ob-
lika zvanih Calabi-Yauov prostor ili oblik. Greene zakljuuje ovu cjelinu
analizirajui sredinju potekou teorije struna manjak eksperimental-
nih dokaza, jer trenutno jednostavno nije mogue vriti eksperimente na
razini Planckove duljine (ili duljinama manjim od Planckove).
etvrta cjelina, naziva Teorija struna i tkivo prostorvremena, pred
itatelja stavlja sadrajno najzahtjevniji dio djela. Autor cjelinu zapoinje
pregledom kvantne geometrije i nove vrste matematike koja se mora
pojaviti da bi objasnila svemir na ultramikroskopskoj razini. Kvantna
geometrija matematika je osnovica teorije struna. Greene takoer
raspravlja o kljunom svojstvu struna u ijem je otkriu i sam sudjelovao
zrcalnoj simetriji. Nije izostavljen ni osvrt na koncept crvotoine (most
ili tunel koji omoguuje preac od jednog dijela svemira do drugog) te
se postavlja pitanje mogunosti kidanja i cijepanja prostora. Protivno on-
ome u to su fiziari donedavno vjerovali, tkivo prostora moe se kidati i
cijepati bez katastrofalnih posljedica. Autor takoer pokriva temu druge
revolucije superstruna koja je zapoela 1995. godine. Prije druge revolu-
cije superstruna smatralo se da je pet teorija struna (teorija struna tip I,
teorija struna tip IIa, teorija struna tip IIb, heterotika-0 teorija struna i
heterotika-e teorija struna) potpuno odvojeno, meutim kroz nova
istraivanja svih se pet teorija vidi kao jedan sveobuhvatan okvir u koji
kasnije ulazi ak i esta teorija (11-d supergravitacija), taj sveobuhvatni
okvir nazvan je m-teorijom. Kroz m-teoriju naizgled nepovezane niti ut-
kane su u istu tapiseriju. Dva su temeljna svojstva m-teorije: (1) m-teorija
ima 11 dimenzija (deset prostornih i jednu vremensku); (2) ona sadri
titrajue strune (jednobrane), ali i druge objekte, kao to su titrajue
dvodimenzionalne membrane, zatitrane trodimenzionalne kapljice (tro-

257
 brane) i obilje drugih, ak jo kompleksnijih objekata. m-teorija jedna je
od najradikalnijih i najnepotpunije shvaenih teorija ikada razvijenih.
Ona predlae ujedinjenje gravitacije s ostalim trima, negravitacijskim si-
lama. Greene takoer adresira problem crnih rupa, pri emu vri pregled
rada velikih imena poput Hawkinga i Penrosea. Crne rupe sline su el-
ementarnim esticama jer nemaju unutarnju strukturu koju je mogue
utvrditi, moe ih se potpuno karakterizirati preko njihove mase, naboja
sile i spina kutnog momenta. Autor iznosi da teorija struna predvia da
Fizika i crne rupe mogu proi kroz prijelaz u elementarnu esticu bez mase fo-
filozofija ton putem fazne tranzicije. Autor takoer razrauje pitanje entropije
u sluaju konzumacije materije od strane crne rupe, te problem gubitka
informacije. Greene zavrava cjelinu raspravljajui o kozmolokim imp-
likacijama teorije struna / m-teorije pri emu navodi brojne prednosti te-
orije struna u nastojanjima za iznalaenjem odgovora na sloena pitanja
kozmologije. Tako primjerice navodi da se standardna estina fizika ne
moe nositi s izraunima koji se tiu vremena prije Planckova, dok teorija
struna moe. Prikazan je i problem oigledne homogenosti mikroval-
noga kozmikog pozadinskog zraenja. Autor zadire i u pitanja vezana
uz scenarije prije Velikog praska te je oito da se priklanja inflacijskoj
kozmologiji, tu je obraena i tema multiverzuma te mnoge druge teme
suvremene kozmologije poput antropikog naela. Greene ovu cjelinu
zakljuuje izjavom da e kozmoloke implikacije teorije struna / m-teorije
biti glavno podruje istraivanja u dvadeset prvom stoljeu.
U posljednjoj cjelini knjige, Ujedinjenje u dvadesetprvom stoljeu, au-
tor upuuje pogled prema budunosti teorije struna i raspravlja o pet te-
meljnih pitanja s kojima e se teoretiari struna suoavati u daljnjoj potra-
zi za konanom teorijom. Koje je glavno naelo u osnovi teorije struna,
prvo je pitanje. Ono pita je li i sama teorija struna neizbjena posljedica
nekog ireg naela. Drugo pitanje bavi se problemom prostora i vre-
mena, odnosno njihova odreenja, te se autor pita postoji li neto fun-
damentalnije od prostora i vremena, moda nulte brane? Tree pitanje
usmjerava panju prema mogunosti da teorija struna reformulira kvant-
nu mehaniku te se pita kolike su vjerojatnosti za takav scenarij. etvrto
pitanje pita moe li se teorija struna provjeriti eksperimentalno, dok peto
pitanje ispituje mogunost postojanja granica objanjavanja iznad kojih
ne moemo ii, u tom kontekstu autor prikladno citira Einsteina: Ono
neshvatljivo u vezi sa svemirom jest to to je shvatljiv. (494)

258
 Elegentni svemir nije samo djelo o teoriji struna i suvremenoj fizici,
ono je djelo o izazovima i trijumfima suvremenog istraivanja najdu-
bljih zakona prirode. Zanimljivo je da autor u predgovoru iz 2003. go-
dine govori da nita u tekstu nije zastarjelo niti je postalo nevano i da
bi u ponovnom pisanju samo ponegdje promijenio naglasak (12). Iako
je u odreenim podrujima teorije struna postignut znaajan napredak,
negativna strana toga to ovom djelu nije potrebna revizija sadrana je
u tome to mnoge prepreke opisane u tekstu jo uvijek nisu savladane.
Bez obzira na to ovo je djelo znaajno u vrlo irem smislu rijei, ono re- Prikaz
zonira s dijelom ljudskog karaktera koji je inherentan svakom ljudskom
biu, a to je znatielja i nagon postavljanja nama svojstvenih temeljnih
pitanja. Djelo nadilazi skromnu namjenu autora i postavlja se izrazito
vrijednim jer predstavlja jednu od stepenica u integriranju otkria fizike
(znanosti) u na kolektivni svjetonazor.

259