GIMNAZIJA VELIKA GORICA

SEMINARSKI RAD

MODEL ATOMA

Predmet: Fizika

Učenica: Maella Sabljak 4.c

VELIKA GORICA, Studeni, 2019.godina

 SADRŽAJ

UVOD 1
RAZVOJ IDEJE ATOMA 2

ANTIČKI MODEL ATOMA 2

MODELI ATOMA U SREDNJEM VIJEKU ………………………………………………...…………………………………….....………3

MODEL ATOMA RUĐERA BOŠKOVIĆA…………………….………...……………………………………………………….....……….3

MODELI ATOMA U KEMIJI 18. I 19.st………………………………………....…………………………………………….....…………5

THOMPSONOV MODEL ATOMA..………………………………………………………………....………………….....…………………7

RUTHERFORDOV MODEL ATOMA 9

BOHROV MODEL ATOMA 13

BOHROVI POSTULATI 14
PRIMJENA BOHROVIH POSTULATA NA VODIKOV ATOM…………………………………………………....…………………16
KVANTNO - MEHANIČKI MODEL ATOMA…………………………………………………....………………………………………………..20

ZAKLJUČAK………………………………………….………………………………………………………………………………………………………..23

LITERATURA………………………………………….………………………………………………………………………………………………………24
 1. UVOD

Atom (grč. ἄτομος: nedjeljiv), osnovni djelić, najmanji dio na koji tvar može biti rastavljena bez
otpuštanja električki nabijenih čestica, najmanji sastavni dio najjednostavnijih tvari, kemijskih
elemenata, koji zadržava svojstva elementa. Promjer atoma iznosi od 0,1 do 0,5 nm, a relativna
atomska masa od oko 1 za vodik do približno 244 za plutonij. Atomi se sastoje od jezgre i
elektronskog omotača. Jezgra se nalazi u središtu atoma i čini 99,9% njegove mase, a zauzima samo
oko 10–14 volumena atoma. Svi sastavni dijelovi u atomu u neprestanu su gibanju. Jezgra se sastoji
od električki pozitivno nabijenih protona i neutralnih neutrona. Promjera je od 1,75 · 10–15 m
(vodikova jezgra) do 15 · 10–15 m (uranijeva jezgra). Protoni i neutroni se nalaze u jezgri , a
elektronski omotač tvore električki negativno nabijeni elektroni kojima je masa 1836 (1839) puta
manja od mase protona (neutrona). Negativno nabijene elektrone elektromagnetskom silom privlači
pozitivno nabijena jezgra, no oni posjeduju dovoljno energije da se, zbog kvantnih učinaka,
uspijevaju zadržati na određenoj udaljenosti od jezgre, raspoređeni u ljuske. Elektroni s najmanje
energije najbliže su jezgri i popunjavaju prvu ljusku, koja se označuje slovom K. Sljedeće su ljuske
L, M, N, O, P i Q. Za svaku ljusku karakterističan je broj elektrona koje ona može sadržati (2 n²).
Broj protona u atomu jednak je broju elektrona, što čini atom neutralnim. Zornu sliku atoma
nemoguće je predočiti svakodnevnim makroskopskim pojmovima. Potpun opis daje kvantna
mehanika s konceptom kvantiziranosti stanja i vjerojatnošću nalaženja čestica u pojedinim stanjima.
Modeli atoma nam pomažu da razvijemo i objasnimo osobine atoma. Model je obično
pojednostavljena slika složenijeg sustava, koja može pružiti uvid u djelovanje sistema, ali nije
dovoljna da detaljno objasni sve njegove osobine. Poznavanje atoma prošlo je kroz dugi povijesni
razvoj, a glavna smjernica znanstvenika je dokazati na koji način tvari međusobno utječu jedna na
drugu, odnosno upoznavanje sila koje nas okružuju.

Slika 1.

_________________________________________________________________________________________

Slika 1. Model atoma litija

1
 1. RAZVOJ IDEJE ATOMA

1.1 ANTIČKI MODEL ATOMA

Empedoklov element- Empedoklo (490. – 430. pr. Kr.) je bio grčki filozof koji je vjerovao da
su sve tvari sastavljene od četiriju elemenata: zraka, zemlje, vatre i vode te da miješanjem tih
tvari u raznim omjerima nastaju sve tvari u prirodi. On je uveo pojam elementa, tj. ideju da
moraju postojati posljednji tvarni dijelovi, od kojih se sastoje materijalna tijela, a raznolikost u
prirodi objašnjavamo kombinacijom samo malog broja osnovnih sastavnih dijelova.
Demokrit - grčki filozofi (5. stoljeće prije Krista), zastupaju ideju da se tvar sastoji od atoma –
nedjeljivih čestica, koji se nalaze u neprekidnom gibanju u praznom prostoru ( model nedjeljivih
kuglica). Atomi se gibaju i međusobno sudaraju u beskonačnom prostoru i tako proizvode sva
tijela i beskonačni svijet. Demokritova teorija “ Atomos” - atomi su male, čvrste čestice
sačinjene od istog materijala, ali različitih oblika i veličina. Postoji beskonačan broj atoma koji
su uvijek u pokretu i koji mogu da se udružuju. Svijet je vidio kao masu atoma koji se kreću bez
potrebe za vanjskim poticajem. Ljudski duh je također zbroj atoma na kojega se može utjecati
događajima iz vanjskog svijeta te je stoga sadržaj duha rezultat iskustva.
Ubrzo nakon Demokritove smrti zaboravljeno je njegovo učenje i to najviše zaslugom
Aristotela. On je smatrao da se dijeljenje svakog tijela može vršiti u beskonačnost, što je u
suprotnosti s Demokritom koji je smatrao da mora postojati granica u dijeljenju tijela, tj. Mora
postojati nedjeljiva čestica - atom. Aristotelova pretpostavka je bila pogrešna ali je trebalo 2000
godina da se opovrgne zabluda tako velikog autoriteta.
Demokritovo učenje je ponovno aktualizirao rimski znanstvenik i pjesnik Lukrecije Kar (1.
stoljeće prije Krista) u svojoj pjesmi „ O prirodi“. On je proširio Demokritove ideje o atomima,
praznom prostoru i vječnom gibanju. Uveo je pojam slučaja koji nam objašnjava da atomi mogu
odstupiti od pravilnog gibanja i na taj način stvoriti svijet.

Slika 2

_____________________________________________________________________________________

Slika 2. Demokrit
2
 2.2. MODELI ATOMA U SREDNJEM VIJEKU

Padom Rimskog Carstva zaboravlja se ideja o atomima zbog ideoloških razloga povezivanja
atoma s ateizmom. U 17.st.počinje kvantitativno proučavanje prirodnih pojava, vrše se
eksperimenti kojima se mogu provjeravati pretpostavke i hipoteze, rađa se nova nauka koja se ne
bazira samo na filozofskom razmišljanju , već na eksperimentu i odgovarajućim matematičkim
proračunima. To je uzrokovalo potpuno odbacivanje Aristotelove ideje o beskonačnoj djeljivosti
tijela, a Demokritova hipoteza je ponovo dobila odgovarajuće mjesto u nauci. Katolički redovnik
Pierre Gassendi (17.st) približava teoriju o atomima kršćanskoj teologiji, Prema njemu atome je
stvorio Bog i Bog ih može ponovo razoriti, gibanje im podliježe Božjoj volji. Na taj način je
omogućeno da se nastavi istraživanje atoma obzirom da je crkav u to vrijeme bila jedan od
najvećih pokrovitelja znanosti. Gassendi je ustvrdio da se atomi spajaju na različite načine zbog
čega nastaje beskonačna raznolikost oblika u prirodi.

2.2.1. MODEL ATOMA RUĐERA BOŠKOVIĆA

Značajnono mjesto u povijesti istraživanja atoma zauzima hrvatski znanstvenik Ruđer Bošković
(18.st). Godine 1735. počinje proučavati Newtonova djela, a već 1736. objavljuje rasprave. Za
boravka u Beču 1758.g završio je i tiskao svoje glasovito djelo Teorija prirodne filozofije
svedena na jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi (Philosophiae naturalis theoria redacta
ad unicam legem virium in natura existentium, u kojem je prikazao svoju teoriju sila među
osnovnim česticama tvari. Njegova izvorna teorija sila i strukture tvari danas je toliko aktualna da
ga se može smatrati znanstvenim vizionarom XX. st. Tvar se, prema Boškoviću, sastoji od
tvarnih (fizičkih) točaka, koje su jednostavne, nedjeljive, neprobojne, međusobno odvojene i bez
ikakve strukture, a ishodišta su sila koje djeluju na daljinu, među kojima se nalazi prazan prostor.
Od matematičkih točaka razlikuju se po tome što imaju svojstvo inercije i što između njih djeluje
Boškovićeva sila koja se prikazuje Boškovićevom krivuljom.

Slika 3
______________________________________________________________________________
Slika 3. Stranica iz Boškovićeve knjige Teorija prirodne filozofije s crtežima krivulja koje se
danas nazivaju Boškovićeve krivulje sile.
3
 Na malim udaljenostima među tvarnim točkastim česticama sila je odbojna, a s povećanjem
udaljenosti smanjuje se do poništenja, prelazi u privlačnu, dostiže maksimum, opada do nule,
opet prelazi u odbojnu i tako, ponavljajući se, više puta mijenja svoj predznak. Na velikim
udaljenostima sila je, u skladu s Newtonovim zakonom gravitacije, privlačna. Za vrlo velike
udaljenosti Bošković je iznio ideju o nužnosti modifikacije Newtonova zakona gravitacije.
Boškovićeva krivulja sila je neprekidna i sastoji se od dvaju asimptotskih krakova (odbojnoga i
privlačnoga) i presijeca os apscise u ravnotežnim točkama nazvanima točkama kohezije i
nekohezije. Boškovićeva je sila vrlo slična sili između atoma u molekuli ili čvrstom tijelu i
nuklearnoj sili među nukleonima (protonima i neutronima), pa joj je Karl Herzfeld dao naziv
»potencijalna energija prema Boškoviću«. Danas se u znanosti smatra da su osnovni sastojci tvari
onakvi kakvima ih je zamišljao Bošković. Boškovićeve tvarne točke najelementarniji su sastojci
tvari i to ih povezuje s kvarkovima i leptonima u današnjoj znanosti. Primjena Boškovićeva
zakona sila na slučaj triju točaka, od kojih su dvije u žarištima elipse, poznata je kao tzv.
Boškovićev »model atoma« (1748), koji davno prije kvantne teorije u prirodu uvodi ideju
»dopuštenih« i »zabranjenih« staza, tj. kvantizira stazu gibanja čestice, što je J. J. Thomson
izravno preuzeo od Boškovića (1907), a N. Bohru ta je ideja postala osnovom za njegov model
atoma (1913). »Bohrov model atoma izravni je nasljednik Boškovićeva zakona sila između
čestica razmaknutih mikroskopskim udaljenostima«…

Slika 4

_________________________________________________________________________________________

Slika 4. Boškovićev model atoma

 4

2.3. MODELI ATOMA U KEMIJI 18. I 19.st

 Francuskog fizičara i kemičara Antoine Lavoisier (18.st) nazivamo i ocem moderne

kemije. On je zastupao stajalište da se neka tvar može smatrati kemijskim elementom ako
se ne može razložiti na druge tvari. Tvari koje se mogu razložiti smatrao je kemijskim
spojevima koji se sastoje od kemijskih elemenata.
 Engleski kemičar John Dalton (18./19.st.) ideju o kemijskim elementima utemeljio je na
pokusima, s analitičkom hipotezom o atomima. Dalton je na temelju modela atoma
objasnio da se elementi kemijski spajaju u spojeve u određenim masenim omjerima.
Postavio je 6 glavnih postavki kemije u svom djelu „ A New System of Chemical
Philosophy „ (1810.g) - 1. kemijski elementi se sastoje od atoma ( nedjeljivih čestica
određene mase) 2. svi atomi nekog kemijskog elementa međusobno su jednaki 3. različiti
kemijski elementi sastoje se od različitih vrsta atoma 4. atomi su nepromjenjivi 5.atomi se
kombiniraju u jednostavnim brojčanim odnosima i tvore molekule od kojih se sastoje
kemijski spojevi 6. u svim kemijskim procesima atomi se preslaguju u druge molekule, a ne
mogu se ni stvarati ni poništavati. Taj model atoma pokazao se uspješan u tumačenju
kemijskih procesa jer su određene vrste atoma kemijskim elementima davale određena
svojstva i sposobnost za kemijsku aktivnost.

Slika 5

 Engleski znanstvenici Humphry Davy (18./19.st.) i Michael Faraday (18.st.) su na

temelju elektrolize iznijeli ideju o vezi kemijskih i električnih djelovanja i zaključili
( Faraday) da se u atomima nalazi električni naboj.
 Svante Arrhenius (19.st.) švedski znanstvenik koji je za tumačenje elektrolitskih pojava
iznio teoriju o otopinama. Naveo je da se molekule u otopini uz prisustvo struje
( elektroliza) rastavljaju na pozitivno i negativno nabijene dijelove- IONE (grč-putujući).
Pozitivni ioni putuju prema negativno nabijenoj elektrodi, a negativni ioni na pozitivno
nabijenu elektrodu.

_________________________________________________________________________________
Slika 5. Daltonovi simboli nekih kemijskih elemenata i njihove relativne atomske težine
5
 Heinrich Hertz (1857-1894) njemački fizičar koji je 1892.g. otkrio da atomi nisu
nepronični (neproničnost, u klasičnoj fizici, svojstvo tijela da se na istom mjestu u
prostoru ne mogu istodobno nalaziti 2 ili više tijela). Kad katodne zrake prolaze
kroz tanke metalne listiće prolaze kroz više tisuća atoma, jer su atomi u metalu
gusto zbijeni.
 Philipp Lenard ( 19./20.st.) njemački fizičar koji je nastavio Hertzove pokuse pa
se kako bi dokazao prodiranje katodnih zraka kroz tanke metalne listiće koristio
Boškovićevom teorijom. Objasnio je da je tvar šuplja jer se sastoji od točkastih
čestica, a samo sile među njima (u bliskoj udaljenosti odbojne) uzrokuju da tvar
zauzima određeni prostor.
 William Crookes (1832-1919) engleski fizičar koji je napravio prvu katodnu
cijev. On je iz hermetički zatvorene staklene cijevi isisao zrak tako da je u njoj
ostao vrlo razrijeđeni zrak. Blizu jednog kraja cijevi učvrstio je dvije elektrode,
katodu i anodu u obliku široke pločice s malom rupicom u sredini. Kad je
elektrode priključio na izvor visokog napona utvrdio je da iz katodne cijevi sa
zrakom pod niskim tlakom (Crookesova cijev) izlaze nevidljive katodne zrake,
koje magnetsko polje otklanja i koje imaju mehaničke i toplinske učinke i
izazivaju fluorescenciju (1875). Smatrao je te zrake posebnom »radijantnom
materijom« četvrtog agregatnog stanja.
 Jean Perrin francuski fizičar prvi je 1901.g.prvi je iznio ideju planetnog modela
atoma. Rekao je da se atom sastoji od pozitivno nabijene čestice oko koje „ kao
vrst malih planeta kruže elektroni“. U takvom modelu atoma se nije moglo
objasniti zašto je atom stabilan.

Slika 6
_________________________________________________________________________________
Slika 6. Crooksova katodna cijev - fluorescencija
6
2.4. THOMPSONOV MODEL ATOMA

Joseph John Thomson – engleski fizičar (1856.-1940.), otkriva elektron 1897.god. Eksperiment s
“Katodnim zracima” - proučavao je prolaz električne struje kroz plin. Usavršio je Crooksovu
staklenu cijev postigavši u njoj niži tlak zraka, što mu je omogućilo da vrši preciznija mjerenja.
Pomoću nje je vršio istraživanja i katodnu cijev stavljao u magnetno i električno polje te istraživao
utjecaj na katodne zrake. Uočio je otklon snopa katodnih zraka, što se vidjelo po pomicanju svijetle
točke na fluorescentnom zastoru. Mjereći otklon katodnih zraka Thomson je zaključio (1897.g.) da
su katodne zrake snop negativno nabijenih čestica, koje je nazvao “korpuskule”, danas poznate kao
elektroni. Pošto je bilo poznato da je plin neutralan, bez naboja, zaključio je da u atomu moraju
postojati pozitivno nabijene čestice, ali on ih nije nikad našao. Za svoje otkriće elektrona dobio je
Nobelovu nagradu za fiziku 1906. god. Uz pretpostavku da je iznos naboja elektrona jednak naboju
pozitivnog iona vodika odredio je kvocijent naboja i mase elektrona e/m. Zaključio je i da masa
elektrona mora biti 2000 puta manja od mase vodikova atoma.

Slika 7

Između 19. i 20.st. bilo je poznato da atomski broj Z atoma nekog kemijskog elementa odgovara
broju elektrona u atomu. Obzirom da se znalo i da je atom električni neutralan morale su postojati
pozitivno nabijene čestice koje su brojevno odgovarale broju elektrona. Nije se znalo kakav je
razmještaj pozitivnih i negativnih naboja u atomu. Joseph John Thomson je 1903. godine je slikovito
prikazao građu atoma, odnosno postavio model atoma – Thomsonov model atoma ili model pudinga
sa šljivama. Model pudinga od šljiva ima elektrone okružene volumenom pozitivnog naboja, poput
negativno nabijenih „ šljiva“ ugrađenih u pozitivno nabijeni „puding“. Atom bi se po njegovoj
pretpostavci trebao sastojati od jednakog broja pozitivnih i negativnih naboja. Svi bi oni unutar
atoma bili jednoliko raspoređeni.
_________________________________________________________________________________
Slika 7. Thomsonov uređaj za istraživanje katodnih zraka pomoću kojih je otkrio elektron
7
Thomson je predložio statički model atoma. Pretpostavio je da se negativno nabijene čestice
(elektroni) nalaze unutar pozitivno nabijene kugle. Atom je pozitivno nabijena kugla u kojoj su vrlo
sitni elektroni ravnomjerno raspoređeni, te titraju oko svog ravnotežnog položaja. Atom kao cjelina
je neutralan. Kod najjednostavnijeg atoma vodika, elektron se nalazio u središtu pozitivno nabijene
kugle. Pri pomaku iz središta na elektron djeluje sila elektrostatičkog privlačenja, zbog koje elektron
izvodi titranje. Frekvencija tog titranja je određena s polumjerom kugle, nabojem i masom elektrona.
Polumjer kugle je polumjer atoma, a frekvencija titranja elektrona podudara se s frekvencijom koju
ima crta u spektru atoma.

Slika 8

Pretpostavljalo se da u tom modelu atoma, elektroni titraju oko svojih ravnotežnih položaja, a prema

klasičnoj elektrodinamici, elektroni koji se kreću ubrzano, zrače elektromagnetske valove.
Thomsonov model atoma je predstavljao atom kao harmonični oscilator i bio je statičan model
atoma.

Thomson-Boškovićeva kvantizacija atoma- kao jedno od objašnjenja stabilnosti elektronskih

putanja u atomu Thomson je 1907.g. pretpostavio da između elektrona u atomu djeluje Boškovićeva
sila i pokazao da bi tada postojale međusobno razmaknute putanje po kojima bi se mogli gibati
elektroni. Pomoću Boškovićeve sile zaključio je da samo uz određene uvjete staze po kojima se
gibaju elektroni mogu biti stabilne- kvantizirane.
_________________________________________________________________________________________

Slika 8. Thomsonov model atoma ili model pudinga sa šljivama

8

2. RUTHERFORDOV MODEL ATOMA

Jean Baptise Perrin je u svom nobelovskom predavanju naveo i sebe kao začetnika planetarnog
modela atoma. Taj model je zbog nestabilnosti zračenjem nailazio na nepremostive teškoće, pa je
istican statički model. Međutim, nove činjenice koje opovrgavaju Thomsonov statički model i idu u
prilog planetarnom, otkrio je Rutherford. Od 1909. – 1911. godine istraživao je α – čestice i njihov
prolaz kroz tanke listiće zlata. Pokus s α – česticama i zlatnim listićem bio je jedan od naj značajnih
pokusa u nuklearnoj fizici, jer je to bio prvi dokaz da u atomu postoji atomska jezgra. Rutherford
okuplja tim istraživača, među kojima su Hans Geiger, Ernest Marsden, George Hevesy, Henry
Moseley, a nekoliko je godina dio tima bio i Niels Bohr.

Slika 9
Metoda istraživanja se sastojala u tome da α – čestice, koje je emitirao radij, prolaze kroz usku
pukotinu i padaju na ekran od cink – sulfida. Scintilacije se motre s mikroskopom. Ukupno gledajući
na ekranu, dobije se prilično oštra slika pukotine u obliku uske trake. Zatim se između pukotine i
ekrana stavlja tanki listić zlata. Slika pukotine se tada proširila, što je ukazivalo na raspršenje α –
čestica u tvari tankog listića zlata. No, najčudnija je bila činjenica da postoje i veći kutovi raspršenja.
Rezultati tog pokusa su pokazali da su skretanja α – čestica pod velikim kutovima bila jako rijetka,
na primjer pri prolazu kroz listić zlata na svakih 8000 jedna α – čestica bi skrenula pod kutom većim
od 90º, odbijajući se na taj način natrag prema izvoru, dok su ostale čestice prolazile (gotovo) bez
raspršenja. Tanki je listić odbijao α – čestice.

Slika 10
_________________________________________________________________________________________

Slika 9. Thomsonov i Rutherfordov model atoma

Slika 10. Rutherfordov pokus s zlatnim listićem iz 1911.god.

9
Rezultati eksperimenta:
 ako je atom kao u Thomsonov-om modelu atoma (1903. god. tzv. “statički model atoma”) α-
čestice bi se trebale samo neznatno otkloniti od prvobitne putanje.
 eksperimenti su pokazali da se neki broj α- čestica snažno otklanja što je dovelo do
Rutherfordovog modela atoma.
 većina α – čestica prošla je kroz listić zlata kao da je šupalj
 neke α – čestice raspršile su se pod velikim kutom
 neke α – čestice raspršile su se unazad

Slika 11

Nakon provedenog istraživanja Rutheford je izjavio: "Bio je to svakako najnevjerojatniji događaj u

mom životu. Bilo je to kao da ispališ granatu od 380 mm na listić toalet papira, a granata se odbije i
doleti nazad do tebe i tresne te." Thomsonovim se modelom nisu mogli objasniti rezultati ovog
eksperimenta. Rutherford je 1909. godine dokazao da su α - čestice dvostruko ionizirani atomi
Helija.
Rutherfordovo objašnjenje pokusa: kada α – čestica prolazi pored nabijene jezgre, tada se, zbog
djelovanja Coulombove sile, koja je proporcionalna naboju jezgre i α – čestice, a obrnuto
proporcionalna s kvadratom udaljenosti među njima, ona giba po hiperboli. Kad se čestica udaljuje
poslije prolaska pored jezgre, giba se po tangenti na hiperbolu. Čestica se tako ne giba pravocrtno,
nego se otklanja za neki kut raspršenja. Raspršenje pozitivnih α-čestica unazad može se ostvariti
jedino ako je pozitivan naboj atoma koncentriran u malom prostoru u odnosu na veličinu atoma –
jezgri (a ne razmazan po atomu). Oko jezgre nalaze se elektroni u relativno velikom prostoru izvan
jezgre. Elektroni ne padaju na jezgru jer se gibaju po putanjama, kao planeti oko Sunca.
_________________________________________________________________________________
Slika 11. Rezultati Rutherfordovog pokusa 1911.god
10
1913. godine fizičari Hans Geiger i Ernest Marsden poduzeli su novu eksperimentalnu provjeru
Rutherfordove teorije. Obzirom da su se rezultati dobro slagali s teorijom, a na osnovi tih
istraživanja Rutherford je došao do zaključka da je jezgra stalni dio atoma, koji nosi gotovo svu masu
atoma i ima pozitivni naboj, odnosno atom se sastoji od vrlo male jezgre u kojoj je koncentrirana
gotovo sva masa atoma i elektrona koji kruže oko jezgre. Pozitivne naboje je Rutheford nazvao
protonima.
Danas znamo slijedeće: Model je kvalitativno točan, iako elektroni ne kruže oko jezgre po stalnim
kružnim orbitama. Oni se raspoređuju kao oblaci (valovi) vjerojatnosti. Rutherford u svom modelu
po prvi put uvodi pojam atomske jezgre. Jezgra ima pozitivan naboj – Ze (Z – redni broj kemijskog
elementa, e – naboj elektrona), a oko jezgre kruži Z elektrona, pa je atom kao cjelina neutralan. Veći
dio atoma je prazan. Iz eksperimentalnih podataka Rutherford je dobio da je promjer jezgre oko 10 -14
metara, 105 puta manji od promjera atoma. Naboj jezgre postao je važna karakteristika atoma.
Međutim, planetarni model atoma ima i dalje ozbiljan problem nestabilnosti.
Nedostaci Rutherfordovog planetarnog modela atoma:
a) Linijski spektri: atom emitira samo određene diskretne karakteristične frekvencije
elektromagnetskog zračenja i niti jedne druge (ovim modelom se dobro opisuje raspršenje α-
čestica, ali ne i atomski spektri, ako se elektroni gibaju po zatvorenim krivuljama, a elektron
emitira elektromagnetske valove čime mu se mijenja brzina. Da bi elektroni stalno emitirali,
gubili bi energiju i pali na jezgru. Po klasičnoj fizici atom je nestabilan i emitira samo
kontinuirani spektar što je sasvim suprotno od eksperimentalno utvrđene stabilnosti atoma i
linijskog spektra koje zrače).
Klasična fizika ne može objasniti nastanak linijskih spektara atoma. Niti jedan model atoma (do
1913. godine) nije mogao objasniti diskretne spektre zračenja (bilo emisijske, bilo apsorpcijske).

Slika 12
_________________________________________________________________________________________

Slika 12. Po klasičnoj fizici spektar bi bio kontinuiran, a ne linijski spektar, kakav se pokusom
dobiva
11
b) Stabilnost atoma: elektroni se gibaju oko jezgre i privlačna Coulombova sila uzrokuje
centripetalnu akceleraciju elektrona, a prema klasičnoj Maxwellovoj teoriji, svaki naboj koji
ubrzava (rotira frekvencijom) trebao bi zračiti elektromagnetski val te iste frekvencije, to bi
za atom značilo da elektroni koji se gibaju oko jezgre gube svoju energiju, polumjer putanje
im se smanjuje i po spirali padaju na jezgru zračeći pri tome elektromagnetske valove sve
većih frekvencija - kolaps atoma.

U planetarnom modelu vodikovog atoma, elektron se okreće oko protona tolikom brzinom da
Coulombova sila upravo izjednačuje centripetalnu silu koja održava ovo orbitalno gibanje. Na
nesreću, iako je dinamički stabilan, model je elektrodinamički nestabilan. Prema klasičnoj
elektrodinamici, svaki naboj koji se ubrzano giba zrači elektromagnetske valove, pri čemu gubi
energiju. Tako da elektron u ovom modelu mora postepeno gubiti energiju te se spiralno približavati
jezgri i naposlijetku pasti na nju, jednako kao što satelit koji kruži oko Zemlje unutar njene atmosfere
postepeno gubi na visini i naposlijetku pada na tlo. Planetarni model postavlja naizgled nerješivu
zagonetku. Rutherford je bio svjestan te poteškoće ali ju je ignorirao, komentirajući da “pitanje
stabilnosti atoma ne treba razmatrati“. Međutim, kako bi model preživio, na pitanje se moralo
odgovoriti. Rješenje je predložio 1913. god. Niels Bohr. On je uspio objasniti spektar atoma vodika
uvodeći u planetarni model dopunske pretpostavke - postulate, inspirirane uspjesima kvantnih
hipoteza Maxa Plancka i Alberta Einsteina.

Slika 13
_________________________________________________________________________________
Slika 13. Planetarni model atoma- Ruthefordov model atoma
12

4. BOHROV MODEL ATOMA

4.1. NIELS BOHR

Niels Bohr, danski fizičar (1885.-1962.), rođen 1885. god. u Kopenhagenu, u obitelji vrhunskih
danskih intelektualaca. Doktorat iz fizike obranio je 1911. god., a 1916. postao je profesor teorijske
fizike na sveučilištu u Kopenhagenu. Utemeljio ( 1921.g.) i vodio čuveni “Institut za teorijsku fiziku”
u Kopenhagenu. U njemu su radili ili s njime surađivali svi vodeći fizičari onoga doba. Bohrova
znanstvena karijera bila je duga, plodna i iznimno utjecajna. U ranome razdoblju, njegovu suradnju s
Ernestom Rutherfordom obilježio je rad na kvantnoj teoriji strukture atoma. Za svoja otkrića na tom
području dobio je 1922. god. Nobelovu nagradu za fiziku. Brojni rezultati Bohrova znanstvenoga
rada (npr. »Bohrov« model atoma, kvantni skok, Kopenhaška interpretacija kvantne mehanike,
princip komplementarnosti, struktura jezgre atoma, teorija cijepanja jezgre, itd.) i njegova intenzivna
suradnja s drugim znanstvenicima, pridonijeli su naglom razvoju kvantne teorije i atomske fizike u
prvoj polovini 20. stoljeća. Osim za fiziku, Bohr je bio zainteresiran za filozofiju i umjetnost, a
posebno se bavio utjecajem koji nove spoznaje u fizici vrše na sve sfere ljudskoga znanja. Bohr se
1912. godine prvi put susreo s Rutherfordom za vrijeme Rutherfordovog posjeta Cambridgeu. Za
Bohra je taj susret bio vrlo značajan. Godine 1913. objavio je rad o sastavu atoma i molekula, a od
1914. do 1916. radio je s Ernestom Rutherfordom u Manchesteru. Godine 1943. izbjegao je zbog
nacističke okupacije Danske u Ameriku. Od tada je radio u Los Alamosu na projektu atomske
bombe. Godine 1955. u Ženevi je organizirao prvu konferenciju na temu "Atomi za mir".

Slika 14
_________________________________________________________________________________
Slika 14. Niels Bohr
13
Bohr je primijenio Planckovu kvantnu teoriju na Ruthefordov model atoma i utvrdio da se elektroni
nalaze u fiksnim orbitama, iz kojih ne emitiraju energiju. Do emisije energije dolazi samo kada
elektroni mijenjaju svoje stanje, premještajući se s višeg na nižu energetsku razinu. Bohr je izračunao
energiju zračenja pri mijenjanju energetskih razina elektrona u atomu, čime je potvrdio teoriju
kvanata. Bohr je znao da elektron, da ne bi pao na jezgru, mora kružiti oko nje, što znači da je
elektronu “trebalo zabraniti” da zrači i padne na jezgru. Tad je Bohr preuzeo Bošković -
Thomsonove stabilne putanje i uveo pojam o stacionarnim stanjima atoma u kojima kad se elektron
nalazi ne zrači, premda vrši periodičko gibanje po kružnoj putanji. Elektron zrači i apsorbira
energiju, koja je jednaka kvantu energije, samo pri prijelazu s jedne putanje na neku drugu, tj. pri
prijelazu iz jednog stacionarnog u drugo stacionarno stanje energije.

4.2. BOHROVI POSTULATI

Ključni element Bohrove teorije je povezan s objašnjenjem strukture spektra atoma: eksperimentalno
je utvrđeno da atomi emitiraju samo određene valne duljine (samo određene frekvencije), pa Bohr
pretpostavlja da elektroni u atomu mogu imati samo neke vrijednosti energije, zbog toga što se
elektroni u atomu mogu gibati samo po nekim stazama. To Bohr povezuje s mogućnošću da elektroni
pri gibanju na tim stazama ne zrače elektromagnetnu energiju, dok na svim drugim stazama zrače i
ne mogu trajno opstati (kako je to već bilo jasno u Rutherfordovom modelu). Te staze Bohr naziva
stacionarnim. Time Bohr pretpostavlja da se kvantizira gibanje unutar atoma, jer ako se elektroni
mogu gibati samo po određenim stazama, onda se mogu gibati samo određenim brzinama, imati
samo određene vrijednosti energije, i uopće, sve fizičke veličine vezane za procese u atomu mogu
imati samo određene kvantne vrijednosti. Time je prihvaćen Planckov pogled na fiziku i uvedeni su
pojmovi kvantne mehanike i kvantne fizike uopće. Bohr je započeo s vodikom, budući da je to
najjednostavniji element – ima samo jedan elektron i jedan proton. Kao što je to učinio Einstein kad
se radilo o fotoelektričnom učinku, Bohr je adaptirao Planckovu ideju o kvantizaciji energetskih
razina i pretpostavio da atom vodika može imati samo neke vrijednosti energije, tj. da je ona
kvantizirana. N. Bohr (1913.) - Objavio je postulate o kvantiziranoj strukturi atoma kojima sprječava
”padanje elektrona na jezgru” i rješava problem linijskog spektra zračenja atoma vodika:
 Slika 15
_________________________________________________________________________________
Slika 15. Bohrov model atoma vodika, elektron u atomu vodika se kreće po kruţnoj putanji jednoliko
pod utjecajem Coulombove privlačne sile između jezgre i elektrona
14
 Prvi Bohrov postulat: vodikov atom može postojati u stanjima u kojima ne emitira energiju.
Stacionarna stanja - elektron se može okretati oko jezgre samo po dopuštenim kružnim
putanjama. Prema klasičnoj fizici sva materija apsorbira i emitira zračenje! Da bi to objasnio
Bohr je uvrstio Einsteinov model fotona. To znači da ne postoji kontinuirani mogući razmak
između jezgre i staze, nego su mogući samo neki razmaci. Ti razmaci i njima odgovarajuće
energije ovise o konkretnom atomu koga promatramo. Time Bohr pretpostavlja da se
kvantizira gibanje unutar atoma, jer ako se elektroni mogu gibati samo po određenim
stazama, onda se mogu gibati samo određenim brzinama, imati samo određene vrijednosti
energije, i uopće, sve fizičke veličine vezane za procese u atomu mogu imati samo određene -
kvantne - vrijednosti. Osnovno ili normalno stanje - elektron se giba po najmanjoj putanji –
atom ima najmanju moguću energiju

 Drugi Bohrov postulat: Atom prima ili odašilje energiju samo kad njegov elektron prelazi iz
jedne u drugu stazu. Samo prilikom skoka elektrona s jedne dopuštene putanje na drugu atom
apsorbira ili emitira energiju ( ∆E) kao kvant energije zračenja (foton) frekvencije.

Pri spontanom povratku u niže energijsko stanje elektron odašilje kvant energije
elektromagnetskog zračenja, hv ili foton; energija fotona jednaka je razlici energija dviju
staza, ili dviju energijskih razina, tj.

h = 6.625×10-34Js – Planckova konstanta

m, n = cijeli brojevi, označuju redni broj kvantne staze
m > n →Emisija kvanta energije Em – En (zrači)
m < n →Apsorpcija kvanta energije Em – En
 Slika 16

_________________________________________________________________________________________

Slika 16. Elektron prelazi s višeg na nižu energetsku razinu i emitira foton
15
Frekvencija emitiranog svjetla iz atoma određena je razlikom energijskih razina pripadnog "skoka"
elektrona, emitirane frekvencije imaju diskretan spektar.

 Treći Bohrov postulat: mogući su elektronski skokovi s bilo koje u bilo koju putanju .
Govori o kvantiziranju staza. Elektroni mogu boraviti samo u onim energijskim stanjima ili
stazama (orbitama) u kojima je njihov zakretni impuls (kutna količina gibanja, L) jednak
umnošku tzv. reducirane Planckove konstante (h/2π) i neke cjelobrojne vrijednosti (n = 1,
2,3,).
 Bohrov kvantni uvjet: umnožak impulsa elektrona (mv) i opsega kružne putanje je
cjelobrojni višekratnik Plankove konstante. •kada je elektron beskonačno udaljen od jezgre
njegova potencijalna energija jednaka je 0 •na udaljenosti r od jezgre potencijalna energija
elektrona jednaka je radu koju treba obaviti da se elektron beskonačno udalji, tj. sasvim
odvoji od jezgre pa su energije svih stacionarnih stanja manje od 0 (negativne) •što je elektron
bliže jezgri to je njegova potencijalna energija manja

(ħ - fundamentalna kvantna vrijednost kutne količine gibanja)

Primjena Bohrovih postulate - opravdanje za diskretnu strukturu atomskih linijskih spektara. Mogu
se izračunati frekvencije ili valne duljine pojedinih serija za atom vodika. Bohr je uz te pretpostavke i
uz pomoć Rutherfordova modela atoma objasnio Balmerov i Rydbergov zakon, koji povezuju
frekvencije različitih crta u linijskom spektru.

4.3. PRIMJENA BOHROVIH POSTULATA NA VODIKOV ATOM

Bohrov model atoma predstavlja atom s malom pozitivno nabijenom jezgrom oko koje se kreću
elektroni u kružnim putanjama, ali umjesto gravitacijske sile, ovdje djeluje privlačna Coulombova
sila. U Bohrovom modelu elektron se giba oko jezgre po kružnici polumjera r brzinom v.
Centripetalna sila je Coulombova privlačna sila između jezgre i elektrona.

r - radijus putanje elek.

v - brzina elektrona
Z - atomski broj
e - naboj elektrona
n - cijeli broj
 Slika 17
_________________________________________________________________________________
Slika 17. Elektron u atomu vodika se kreće po kružnoj putanji jednoliko pod utjecajem Coulombove
privlačne sile između jezgre i elektrona
16
Izjednačavanjem centripetalne Coulombove sile s centrifugalnom dobivamo:

te korištenjem Bohrovog kvantnog uvjeta:

dobivamo polumjere staza elektrona:

Za atom vodika Z=1, tako da za najnižu kvantiziranu orbitu (n=1) dobivamo:

r1 ≡ ao = 5.29 × 10-11 m - Bohrov polumjer

Ovo je prvi Bohrov polumjer vodika i kvantizirane energetske razine za atom vodika. Svakoj razini
n odgovara različit Bohrov polumjer
 n = indeks s oznakom
rednog broja staze
Radijusi viših staza su
također kvantizirani!

rn = n²ao

Slika 18
_________________________________________________________________________________
Slika 18. Bohr je kvantizirao kretanje elektrona; n= 1, 2, 3, … ; naziva se glavni kvantni broj
17
 Brzina elektrona u atomu - Brzina elektrona na prvoj stazi odnosno u osnovnom stanju
atoma vodika iznosi: v1 = 2 × 106 m/s. Što približno iznosi 1/100 c, c-brzina svjetlosti.

 Ukupna energija elektrona u atomu - Kad se elektron giba po Bohrovom modelu brzinom
v po kružnoj putanji polumjera r, on ima kinetičku i električnu potencijalnu energiju :
Kinetička energija:

Potencijalna energija:

Ukupna energija je:

gdje je:
Energijske razine u atomu su kvantizirane, ukupna energija elektrona u atomu je negativna
(elektron je vezan za jezgru) i teži 0 za n→∞. Elektron izvan atoma ima pozitivnu kinetičku
energiju, koju on može kontinuirano (bilo kako) mijenjati (elektron nije vezan za jezgru).
Kad uvrstimo sve konstante dobijemo:

______________________________________________________________________________
18

Ovo je energija elektrona na prvom Bohrovom nivou – energija osnovnog stanja. U okviru
Bohrova modela, prvi se put u fiziku uvodi pojam energije OSNOVNOG STANJA, što je tipično
za kvantni svijet. Ta energija je različita od nule (za razliku od klasične mehanike) i pojavljuje se
(kasnije) u svim kvantnim sustavima, kao njihova najbitnija značajka. Kao što se vidi, zbog
ovisnosti energije o 1/n², rastojanje između visokih i viših energetskih nivoa se smanjuje. Ako
elektronu atoma vodika koji se nalazi u osnovnom stanju (n=1) dovedemo energiju veću od 13.6
eV, on će imati ukupnu energiju veću od nule i neće više biti vezan za proton, elektron će se
odvojiti od atoma. Ovaj se proces naziva IONIZACIJA.
 Emisija elektromagnetnog zračenja u Bohrovom modelu: Prijelaz s jednog na drugi
energijski nivo rezultira emisijom elektromagnetskog vala frekvencije f=ΔE/h, a prema λ=c/f
možemo izračunati i valnu duljinu (c - brzina elektromagnetskog vala u vakuumu).
 Slika 19

______________________________________________________________________________
Slika 19. Energetska stanja vodikovog atoma
19

5. KVANTNO - MEHANIČKI MODEL ATOMA

Današnji model atoma nazivamo kvantno-mehanički model, jer je s vremenom utvrđeno da Bohrov

model ne odgovara baš najbolje pokusima, da elektroni ne kruže baš po kružnicama, nego slike
dostupne pomoću elektronskih mikroskopa prikazuju nam elektronske oblake. Tek je 1925.g.
stvorena moderna kvantna fizika u kojoj je osnovna jednadžba gibanja Schrodingerova jednadžba.
Rješavanjem jednadžbe za gibanje elektrona Erwina Schrodingera dobiva se kvantnofizikalni model
atoma, koji se i danas primjenjuje u fizici. Kvantna fizika je odbacila predodžbu o gibanju elektrona
po određenim putanjama u atomu. Gibanje elektrona u atomu opisano je pomoću valne funkcije koja
se dobiva rješavanjem Schrodingerove jednadžbe.
Vremenski neovisna (stacionarna) jednadžba glasi:
 EΨ(r) = – ħ/2m ΔΨ(r) + V(r)Ψ(r)
m - masa čestice,
ħ² - kvadrat reducirane Planckove konstante
E - ukupna energija (s Newtonovim oblikom kinetičke energije),
Δ - Laplaceov operator,
 Ψ(r) - valna funkcija  
V(r) - funkcija potencijala koje ovise o koordinati (položaju) r.
Vremenski ovisna Schrödingerova jednadžba glasi:

HΨ = iћ∂ tΨ/∂t ili [(–ћ²/2m)∇² + Ep(r,t)] Ψ(r,t) = iћ ∂Ψ(r,t)/∂t

Jednadžba se primjenjuje u točnim proračunima transmisije čestica kroz potencijalne barijere,

prolazu i odbijanju čestica u nailasku na potencijalni skok, energijskim spektrima čestica zatvorenih
u potencijalnim jamama. Temeljna je podloga kemiji u atomskim i molekularnim spektrima,
nuklearnoj fizici, fizici čvrstoga stanja, biologiji, elektronici i informacijskoj tehnologiji.
Elektron se može nalaziti u :
 Osnovnom elektronskom stanju - energije E1 i valne funkcije Ψ1 
 Prvom pobuđenom stanju - energije E2 i valne funkcije Ψ2
 Drugom pobuđenom stanju - energije E3 i valne funkcije Ψ3
Valna svojstva gibanja elektrona se više očituju što je gibanje elektrona ograničeno na manji prostor,
a budući da je prostor u atomu vrlo ograničen, valna svojstva su vrlo izražena. Elektronu je u svakom
stanju pridružen kvantnofizikalni val koji se opisuje pomoću valne funkcije.

_________________________________________________________________________________
20

Slika 20
Francuski Markiz Louis Victor de Broglie je proučavao Einsteinovu jednadžbu fotoelektričnog
učinka. Prema Einsteinu, elektron po apsorpciji kvanta određene energije uspijeva pobjeći iz kristala
metala u kojem je vezan, a energijski iznosi dani su Einsteinovom jednadžbom. Elektronu je pripisao
valna svojstva i pretpostavio da ukupni broj valnih duljina umnožen iznosom valne duljine
elektronskog vala bio bi jednak opsegu kružnice po kojoj se kreće dotični elektron. No jedno
svojstvo elektrona ostaje neobjašnjeno Schroedingerovom jednadžbom, spin - vrtnja elektrona oko
vlastite osi. Radi se o svojstvu koje nije lako elementarno objasniti, ali koje svakako predstavlja
značajnu komponentu u opisu elektrona. Prvo elementarno objašnjenje, dao je legendarni američki
fizičar, Nobelovac za fiziku 1965., Richard Phillips Feynman. Spin je prvi egzaktno jednažbom
obuhvatio Englez Paul Adrian Maurice Dirac. Dirac je bio jedan od čistih teoretičara, a do otkrića je
dolazio polazeći od matematičkih razmatranja prije nego eksperimentalnih. Dirac je zamislio i posve
novu stvarnost - antimateriju. U svijetu sazdanom od antimaterije sve bi bilo nalik onomu
materijalnome, s nekim razlikama, npr., sve nabijene čestice imale bi naboj jednakog iznosa kao u
materijalnome, ali suprotnog predznaka - elektron bi bio posve nalik materijalnom elektronu, tek bi
imao pozitivan jedinični naboj, takav elektron nazvan je pozitronom, a čestice antimaterijalnog,
svijeta nazvane su općenito antičesticama. Svojim je antisvijetom Dirac dao novo tumačenje još
jednom drevnom fenomenu - vakuumu. "Svemir je sazdan samo od atoma i praznog prostora." -
govorio je Demokrit - tek nakon 2000 godina i više, čovjek je pronašao prva donekle uvjerljiva
objašnjenja. Vakuum više nije tek prazna kutija u koju utrpavamo atome, on je ispunjen,
antičesticama. Jednadžbe kvantne teorije omogućavale su izvođenje raznih računa, predviđanje
postojanja novih čestica. Prvu interpretaciju, danas najviše rasprostranjenu, tzv. kopenhagensku
interpretaciju, dali su Bohr, Heisenberg, Max Born i drugi. Max Born je predložio da se kvadrat
vrijednosti valne funkcije uzme kao osnovna veličina u opisu atomskog i subatomskog svijeta. To je
zapravo vjerojatnost nalaženja čestice u promatranom prostoru, otad se ne govori više o putanji
čestice u prostoru, niti o valovima materije de Brogliea i Schroedingera, već samo o vjerojatnosti da
česticu nađemo negdje u neko vrijeme s nekom energijom, dakle, ona ne mora na promatranom
mjestu biti, već se može samo pojaviti ili ne pojaviti za što postoji određena vjerojatnost koju
možemo izračunati.

_________________________________________________________________________________
Slika 20. Valna teorija- Louis de Broglie
21
Heisenbergovo načelo neodređenosti je razlog nepostojanju putanje elektrona u atomu. Ako
promatramo mikrosvijet, činimo to uvijek pomoću nekih zraka, naravno oku nevidljivih. Uperimo li
zamišljeni mikroskop, Heisenbergov mikroskop, na neki elektron u atomu i pokušamo li mu odrediti
s velikom sigurnošću položaj i brzinu, nikad to nećemo uspjeti bez obzira na mikroskop, postupke i
zakone. Jer, zaoštrimo li točnost određivanja položaja tog elektrona, raste neodređenost u
određivanju brzine, i obrnuto, zaoštrimo li točnost određivanja brzine elektrona, raste neodređenost u
položaju; slična se razmatranja mogu primijeniti na par veličina, energija elektrona i vrijeme
nalaženja elektrona. To slijedi iz svojstava zračenja kojim promatramo, a koja vrijede za sve vrste
zračenja. Spominjani parovi veličina zapravo su ključni u određivanju putanje nekog tijela. Ono je i
razlog što linije u linijskim spektrima nisu linije - crte - već pruge - plohe. U svakom stanju elektronu
je pridružen kvantnofizikalni val. U nekom trenutku , u svakoj točki prostora kvadrat apsolutne
vrijednosti valne funkcije daju vjerojatnost da se elektron nađe u toj točki. Pomoću valnih funkcija u
kvantnoj fizici se računaju sva svojstva atoma.
_________________________________________________________________________________
22

6. ZAKLJUČAK

Još od najstarijih vremena ljudi su pokušavali objasniti postanak svijeta i građu tvari koje nas
okružuju. Dokazivanje postojanja atoma i zakonitosti koje u njemu vladaju prošlo je je kroz dugu
povijesnu evoluciju. Od začetaka pretpostavki o postojanju atoma 400 god. pr. Kr. i atomizma sve do
1960-ih kad je razvojem akceleratora otkriveno je mnoštvo elementarnih čestica. Atom kao osnovni
djelić, najmanji dio na koji tvar može biti rastavljena bez otpuštanja električki nabijenih čestica,
najmanji sastavni dio najjednostavnijih tvari, kemijskih elemenata, koji zadržava svojstva elementa
proučava više grana moderne fizike. Strukturu elektronskog omotača i međudjelovanje atoma
proučava atomska i molekularna fizika. Jezgru atoma proučava nuklearna fizika, subatomske čestice
(protone, neutrone i dr.) fizika elementarnih čestica. Atomima se danas manipulira na različite
načine. Moguće im je potpuno skinuti elektronski omotač bombardiranjem elektronima u ionskim
stupicama (→ teški ioni) i zatim na metalnim površinama napuniti samo vanjske ljuske, a time se
stvara šuplji atom, kao poseban izvor rendgenskoga zračenja. Moguće ih je ohladiti do temperature
mikrokelvina u atomskim stupicama i upotrebljavati za najpreciznija mjerenja (→ atomski sat),
snimiti kako se »šeću« po površinama pretražnim mikroskopom s tuneliranjem; graditi različite
strukture od pojedinačnih atoma nanostrukture; manipulirati atomima kao što se manipulira
svjetlošću (→ atomska optika), itd. Današnja manipulacija atomom ne bi bila moguća bez
znanstvenika koji su kroz povijest bili vođeni pretpostavkama, teorijama i eksperimentima kako bi
dokazali postojanje atoma i njegovim modelom objasnili njegovo funkcioniranje. Objašnjavajući
model atoma objasnili su i svijet oko nas, a svima približili mikrosvijet koji postoji oko nas i direktno
utječe na sve procese koji se zbivaju.

_________________________________________________________________________________
23
LITERATURA

1. Vladimir Paar, ; FIZIKA 4

2. Supek Ivan: Povijest fizike, Zagreb, 1980.

3. Faj Zdravko, dr. sc.: Pregled povijesti fizike, Osijek, 1998.

4. https://hr.wikipedia.org/wiki/Atom
 5. http://analogija.com/analogija/struktura.html

6. http://ahyco.uniri.hr/povijestfizike/20_atomska.htm

_________________________________________________________________________________
24