BARAKA PET BE

Vrsta djela: novela

Mjesto radnje: malteška bolnica koja se sastoji od četrdeset i dvije velike drvene barake duž Austrougarske
granice s Rusijom

Vrijeme radnje: Prvi svjetski rat (kolovoz 1916.godine)

Tema djela: patnja običnog čovjeka koji je prisiljen boriti se u ratu koji nije njegov I za ideale moćnika koji na
strahote gledaju iz daleka, ali u vlastitom interesu.

Sadržaj

Baraka Pet Be ekspresionistička je novela iz zbirke Hrvatski bog Mars čija su glavna obilježja ratna razaranja
portretirana naturalističkim opisima te ekspresionističkim stilom i simbolikom.Na početku novele upoznajemo
lik grofa Maksimilijana Axelrodea koji je postao upravitelj pokretne bolnice austro-ugarske vojske. Prikazan je
kao bezosjećajna osoba čija je najveća želja da stekne slavu ratnog heroja:'' Grof Maksimilijan Axelrode imao je
za cijeloga svoga života samo jednu ideju, da za svoju visoku maltešku devizu - Pro Fide - povuče goli mač, da
se zaogrne svojom crnom pelerinom što pada u teškim naborima, i da sune u smrt, vedra i smiona čela.'' On na
rat gleda kroz vlastitu promociju,a ne kao na ljudsku tragediju u kojoj stradavaju ljudi koji takav sukob nisu
priželjkivali. Za mene je on symbol ljudi koji započinju ratove kako bi opravdali vlastite interese izdižući se iz
kolektivne sudbine ostalih koji su pogođeni ratnim strahotama. Kao voditelj malteške vojne bolnice bio je
daleko od fronte I bitki za kojima je žudio:” Armade su se gibale sto kilometara na istok, pa onda dvije stotine
kilometara na zapad, i onda opet na istok, od ratne sezone do sezone, i to je bio rat, i tako grof Axelrode putuje
sa svojim malteškim cirkusom s istoka na zapad od Stanislavova do Krakova i obratno dvije pune godine…”
Vidović je hrvatski student i intelektualac koji je protiv svoje volje bačen u vrtlog rata koji je stigao teško
ranjen s prostrijeljenom ranom pluća u malteški "špital" grofa Axelrodea:” U grupi od novih pet stotina
ranjenika, koje je grof Axelrode morao da primi povrh kompleta, ležao je i Vidović, student, a pluća su mu bila
prostrijeljena, pa je krvario. “Vidović je tipični predstavnik hrvatskog vojnika čiji život bespomoćno nestaje u
apsurdnosti rata koji nije njegov i u kojem ne vidi smisao.U tom paklu bolnice on je smješten u baraku Pet Be
kao novi "kandidat smrti" tj. onaj koji putuje iz kupaonice u mrtvačnicu i zauzima krevet broj osam:” Taj
cuvaks samo je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvačnicu. I kad netko bude smješten u
treću grupu, onda već baraka Pet Be znade kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks!” Autor prikazuje rat kao
snažan izraz dehumaniziranosti moćnika koji vojnike u ratu prihvaćaju kao obično ''topovsko meso'' za koje
nikoga nije briga. Oni, bez obzira na nacionalnost, ratuju I gube živote u ime Austro-Ugarske Monarhije, a
njihova žrtva je uzaludna jer su njihove patnje beznačajne u usporedbi s višim ciljem. Krleža donosi
naturalistički opis nehumanih uvjeta u kupaonici bolnice: ''U betoniranom bazenu bućkala je smrdljiva žuta
voda, pjenila se sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Pušila se voda i smrdi po blatu i
po ilovači...''. Stanje u bolnici je za Krležu parafraza stanja unutar Austro-Ugarske koje bi mogli opisati kao
rasulo. Kako bi prikazao apsurd I dehumanizaciju ''malog'' čovjeka u ratu, ranjenici su podijeljeni u tri grupe
prema težini ozljede. Svrstavanjem u kategorije čovjeka se svodi na broj i dijagnozu , a gubi se ljudskost : „
...nad svakim tijelom etiketa, da se zna kako s tim tijelom stoji.“ Ranjenici su pomalo životinjski egocentrični
jer im ta podjela pruža olakšanje jer postoje oni kojima je gore nego njima. Zato Madžar ironično reagira na
ulazak Vidovića u baraku: : „Ovoga su mogli direktno prenijeti u mrtvačnicu. Szerbusz!“ Život postaje najveća
vrijednost bez obzira na cijenu : „ Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali živim! Gospode Bože! Još
uvijek živim!“ Nagon za preživljavanjem u čovjeku budi bešćutnost, pa se ostali sretni što oni nisu u krevetu
broj osam počinju kladiti da Vidović neće preživjeti do jutra:” I tako se baraka Pet Be počela kladiti na
Vidovićevu glavu da ne će do jutra.” Bespomoćni I suočeni s vlastitom patnjom ranjenici ne razmišljaju o
pobjedniku , preživljavanje I kraj rata su jedino važni. Njihova sudbina se ne bi promijenila ni da Rusi pobijede,
pa ne mare za njihovo napredovanje u ratu I približavanje njihovoj bolnici:” Stoje tu, pod Crvenim križem, i ne
će ih nikud ganjati, a ako dođe Rus, i opet će ih transportirati nekamo daleko, u ruske bolnice i logore, i tamo ne
će biti rata, i ostat će živi i rat će se tako, po svoj prilici, za njih još jutros svršiti. A to da se taj rat što prije svrši,
to je jedina ideja u glavama ranjenika.” Kako bi se zaštitili Grof I većina osoblja se povlače na sigurno,
ostavljaju ranjenike koji slave u bezrazložnoj euforiji . Baraka Pet Be u kojoj su ranjenici pijani ili pjevaju dok
neki umiru je metafora za mnoštvo naroda zatočenih unutar Monarhije odnosno slika svijeta kojem su ratna
razaranja zaprijetila čovječanstvu fizičkom i psihičkom devastacijom. Uz zvuk je vezana i vizualna dimenzija
pa zajedno stvaraju antiratni ugođaj koji potiče čitatelja da shvati besmisao rata i stradanja. Vidović je očajan I
ne vidi spas jer još nije operiran, a ranjenici oko njega ravnodušno gledaju na njegovu patnju:” To je, kada te
boli, moj dragi, tumači jedan nastrijeljeni Bunjevac Madžaru. - Znadeš, kada si ranjen, onda boli! Ili si se
udario! I onda boli!” Grof uvodi red u bolnici, kažnjava prijestupnike I organizira mimohod svih ranjenika
kako bi se proslavila pobjeda u bitci. Rat je za grofa scena na kojoj on režira vlastito viđenje stvarnosti jer ne
želi prihvatiti istinu I strahote kojim je okružen, pa ne mari za patnju ranjenika:” Svi će pacijenti (bez razlike)
defilirati pred crno-žutim stijegom, a oni koji leže, njih će nositi Rusi na nosiljkama, ali defilirat će svi.” Na
povratku u baraku ranjenici se vraćaju u stvarnost I u agoniji traže spas od Boga :” Gle! Svatko od njih imade
svoga Boga! Svatko od njih imade svoga Boga!", a Vidović se ni njemu ne može obratiti pa je time njegova
patnja još veća:” Ono je bio pravi hrvatski Kristuš, i sva su mu trideset i tri rebra bila prelomljena, i sise
prorupljene, i krvario je na bezbroj rana! A ja nisam nikad vjerovao u njega!” Suočen s vlastitom nemoći I
bezosjećajnosti okoline,a posebno doktora koji su slavili pobjedu dok su ranjenici patili Vidović umire. Na
antiratnu poruku se nadovezuje i naslov cijele zbirke kojoj novela pripada. Mars je bog rata, ali on nije hrvatski
bog. Unatoč tome Hrvati su u njegovoj vlasti te su osuđeni na ratovanje i smrt za tuđe interese. To dokazuje i
Vidovićeva smrt na kraju novele uzrokovana ranama zadobivenim u ratu u kojem su ljudski životi samo brojke.
Krleža je u ovoj noveli uspio izraziti ideju da je rat bolest društva,bolest od koje umiru ljudi i zemlja. Baraka
je simbol demoraliziranosti društva u kojem je važna vanjština, a izostaje ljudskost I suosjećanje. Ratne patnje
bi trebale biti stalni podsjetnik da ljudska tragedija I patnja ne bi smjele biti mjerljive komadom zemlje ili
materijalnih interesa. Čini mi se da nam povijest nije učiteljica života jer je rat konstanta koja se često
predstavlja kao jedino rješenje. Ono što je različito je to da li smo njime direktno pogođeni ili smo samo
nepristrani promatrači tuđe patnje. Nadam se da će generacije koje dolaze promijeniti takav način razmišljanja I
da će ratovanja ostati lekcija iz prošlosti na kojoj smo naučili cijeniti sadašnjost I graditi budućnost.