Omer Hajjam

Ebul-feth Gijasudin Omer ibn Ibrahim Hajjam je rođen u gradu Nišaburu dvadesetih
godina 11. stoljeća u kući tkača šatora - hajjama. Budući pjesnik je upravo po zanimanju svog
oca uzeo i pjesnički nadimak Hajjam. Vrlo rano je počeo pokazivati zanimanje za različite
naučne discipline, a u tadašnjem Horasanu je imao dobre uslove da se temeljito obrazuje.
Poslije Nišabura, školovao se u drugim naučnim centrima u Horasanu, u Belhu i Semerkandu.
Kao vrlo vrijedan učenik stekao je izvrsno poznavanje medicine, filozofije, matematike,
astronomije, meteorologije, a nije zaostajao ni u teološkim znanostima. Zahvaljujući širini
svog obrazovanja stekao je titulu hakim, titulu koja se davala samo onim naučnicima koji su
bili upućeni u sve znanosti svoga vremena, svojevrsni enciklopedisti.
U iranskim historijskim izvorima Omer Hajjam se prije svega spominje kao veliki
naučnik i filozof. Napisao je oko dvadeset knjiga iz raznih nauka na arapskom i perzijskom
jeziku, među kojima posebno treba istaći Raspravu o Euklidovim tablicama u kome daje
ispravke nekih Euklidovih postulata, zatim djelo Algebra, u kojem je klasificirao jednačine po
stepenu, i daje pravila za rješavanje jednačina četvrtog stepena koja su vrlo slična onima koje
se i danas koriste. Također je zaslužan za iznalaženje metoda za rješavanje kubičnih jednačina
intersekcijom parabole sa kružnicom. Iz fizike je napisao Raspravu o specifičnim težinama zlata i
srebra. Iz filozofije piše Raspravu o sveukupnosti egzistencije. U filozofiji je slijedio učenja Ibn
Sine, te se oslanjao na racij, a preveo je i jednu njegovu raspravu sa arapskog na perzijski.
Također mu se pripisuje i djelo na perzijskom jeziku Nevruzname u kojme govori o običajima
drevnih Iranaca. Ipak, njegovo vjerovatno najveće znanstveno dostignuće je reforma iranskog
kalendara koji Iranci i danas koriste i koji je mnogo tačniji od našeg gregorijanskog.
U svijetu, Hajjam je ipak poznatiji kao pjesnik zahvaljujući svojim rubaijama za koje
kažu da ih je pisao u trenucima odmora od rada na naučnim djelima. Iranci na Hajjama kao
pjesnika nisu obraćali veliku pažnju sve dok Englez Edward FitzGerald u 19. stoljeću nije
objavio dosta slobodan prevod nekih njegovih rubaija, kada Iranci počinju tragati za
rukopisima njegovih pjesama.
Omer Hajjam je zahvaljujući svom talentu, hrabrosti i nepomirljivosti sa svim i svačim
postao jedna od najzanimljivijih i najkontraverznijih ličnosti svoga vremena. On ironično
prigovara vjerskoj ulemi što iznose i tvrde ono što ni sami ne znaju. Zbog toga je veoma
različito ocjenjivan i može se reći da su rijetki pjesnici toliko pogrešno shvatani kao Hajjam.
Nazivan je od Kralja mudraca, Čuda svog vremena, do Velikog nevjernika, boema, odmetnika
i sl. Ipak njegova genijalnost i višedimenzionalna osobnost je previše kompleksna da bi stala
u ovako strogo određene modele.
Savremenici Omera Hajjama prenose da je on u trenucima odmora pokušavao da u
stihovima iskaže neke probleme o kojima je raspravljao u naučnim djelima i za to je izabrao
pjesničku formu rubaiju (katren). Najnovija istraživanja pokazuju da je Hajjam sigurno
napisao oko 70 rubaija, međutim kasnija izdanja njegovih rubaija sadrže ih mnogo više, čak i
do 1200. Veoma je teško utvrditi koliko njih zaista pripada njemu, i da li uopšte pripadaju.
Među naučnicima i interpretatorima Hajjamovih rubaija također ima mnogo
razmimoilaženja. Jedni ga smatraju hedonistom, agnostikom i ateistom, te pjesnikom vinske
poezije. Drugi opet njegovu poeziju tumače u sufijskom duhu. Teme njegovih rubaija koje su
izazvale najviše polemike su pitanje sudbine, problem vina u rubaijama, moć i nemoć
ljudskog znanja da odgovori na mnoga pitanja ljudske egzistencije, cilj života na ovom
svijetu, te njegov odnos prema vjeri. Hajjam je kao filozof preispitivao ustaljene istine, a
njegove rubaije su filozofski komentar života. On preispitivanje i dileme ne vidi kao nešto što
se kosi s vjerom, već kao proces poimanja dva egzistencionalna polariteta- razuma i vjere.
Iako se u njegovim stihovima vidi da je cilj života uživanje u njemu, kod Hajjama je
primijetna posebna nota pesimizma koja potječe iz činjenice da sreća, blagodati i ljepota
življenja nisu vječni. Drugi razlog njegovog pesimizma je saznanje da je ljudski mozak
ograničen i nemoćan da odgovori na glavna pitanja ljudske egzistencije.
Poseban motiv jednog Hajjamovog ciklusa od dvadesetak rubaija, u kojem on izraže
učenje o kretanju materije koja je vječna, jeste vrč. Hajjam koristi sliku vrča kao metaforu;
glina od koje je vrč napravljen simbolizira reciklirana tijela naših predaka. S druge strane
primarna funkcija vrča jeste da drži vodu, što simbolizira život. Ruski iranisti smatraju da je
Hajjam ovim ciklusom rubaija iskazao i ideju o jednakosti među ljudima:

Ušao sam u tvornicu, gdje bardake grade,

Oko kola šegrti se skupili pa rade:
Jedan uze carsku glavu i prosjačku nogu,
Pa bardaku kao grlić i ko držak dade!

Još jedan od simbola kojima se Hajjam služi da bi kritikovao duhovna lica, lažni
puritanizam i čuvare javnog morala, i ujedno izvor nesuglasica među interpretatorima, jeste
vino. Ovdje ponovno nailazimo na različita tumačenja ovog simbola:
 a) Opojno vino
b) Vino ljubavi (misticizam)
c) Vino mudrosti (filozofija)

O muftijo strogi, mi smo... od tebe spretniji,

Pored svega našeg p'janstva od tebe trezniji;
Mi pijemo krv od loze, a ti krv od ljudi
De', presudi sada pravo: ko je krvožedniji?

Mnogo je onih koji dovode u pitanje da je Hajjam ikada napisao ijednu od ovih rubaija. Ima i
onih koji tvde da su postojala dva Hajjama: onaj koji je bio matematičar i filozof, te drugi koji
je bio pjesnik, te su oni na taj način riješili problem kontradikcije između Hajjama koji istinu
izjednačava sa Bogom, i onog koji se smatra agnostikom. S druge stane postoje dva mogu
odgovora na to. Jedan je da se Hajjam iz staha za svoju egzistenciju i blagostanje pretvarao da
je musliman. Drugi je da je Hajjam preispitivao religiju, vjerske zakone, popularna uvjerenja,
ali ne i postojanje Boga. Njegov znanstveni um nije mogao prihvatiti standardna vjerska
uvjerenja kao odgovor na zagonetku ljudskog postojanja. Na poslijetku, on nije ismijavao
vjerska pravila, već vjerske vođe i duhovna lica. Ovoliki broj različitih tumačenja je
pokazatelj da Omer Hajjam nije bio ispravno shvaćan i da su njegove ideje bile previše
napredne za njegovo doba. Hajjam je umro u rodnom gradu Nišaburu, a legenda kaže da
sveštenici nisu htjeli da dozvole da se sahrani u muslimanskom groblju, pa je sahranjen u
jednoj bašti u Nišaburu, gdje je kasnije sagrađen veličanstveni mauzolej.

Prvi i najraniji prevod Hajjamovih rubaija napisao je Thomas Hyde u 18. stoljeću, kada je
preveo jednu rubaiju na latinski i uključio je u svoje djelo Veterum Persarum et Parthorum et
Medorum Religionis. Uprkos tome Omer Hajjam je prvenstveno postao poznat u Evropi u 19.
stoljeću i to velikom brzinom. U 18. i 19. stoljeću su Evropljani vidjeli Istok kao neobičan,
egzotičan i mističan svijet, a neki su takvo viđenje zadržali i danas. Isticala se razlika između
Istoka i Zapada, pri čemu je Zapad žudio za materijalizmom, a Istok se smatrao
spiritualnijim. Ljudi na Zapadu su obuzeti planovima za budućnost, dok oni na Istoku
smatraju da je svaki naredni dan previše krhak da bi se planirao.

Hajjam je tako postao utjelovljenje takozvane „orijentalne mudrosti“ - on je prigrlio ovaj

svijet, ali njegova poruka nije ovosvjetovna. Sudbina i predodređenost su mu vrlo važni, ali
on smatra da čovjek ipak može odabrati da proživi datu stvarnost najbolje što može. Odatle
dolazi poruka življenja u sadašnjosti, u datom trenutku, poruka koja se provlači kroz
njegovo djelo Rubaije. Time on poručuje da čovjek može imati oboje - materijalizam i
spiritualnost, predodređenu sadašnjost i planove za budućnost.

Hajjamov put ka Zapadu krenuo je kada je 1810. kralj George III svome nećaku Sir Gore
Ousleyu dodijelo titulu Britanskog ambasadora u Perziji. Sir Gore Ousley je bio odličan
poznavalac perzijskog jezika i kulture, te je tokom obavljanja svoje dužnosti kao
ambasadora, sakupio mnoge predmete i rukopise iz nekoliko biblioteka u Iranu, te čak i
sastavio knjigu Perzijska književnost. Po povratku u Englesku svoje djelo je predstavio
univerzitetu Oxford, te je ono postalo dio biblioteke Bodleian. Vjerovatno oko 1840. godine,
prof. Edward Byles Cowell je pretraživao Ousleyevu kolekciju i naišao je na iluminirane
rukopise Hajjamovih Rubaija. Cowell je preveo nekoliko rubaija, te ih je, shvativši njihovu
dubinu i ljepotu, predstavio svome prijatelju Edwardu Fitzgeraldu, koji se za njih odmah
zainteresovao. Fitzgerald je tako 1859. izdao prvo izdanje svog prevoda Rubaija, čime je
započelo Hajjamovo putovanje Evropom.

Edward Fitzgerald

Fitzgerald je u svom prevodu uspio prenijeti duh Hajjamovog stvaralaštva, što nisu uspjeli
prenijeti ni neki drugi prevodioci sa mnogo doslijednijim prevodima.

Godine 1861. je 250 pamfleta stavljeno na prodaju u jednoj prodavnici polovnih knjiga u
Londonu, a prodavale su se za po jedan peni. Naslov je bio „Rubaije Omera Hajjama,
perzijskog astronoma/pjesnika, prevedene u stihove na engleskom“. Djelo je izdato
anonimno, a autor je bio niko drugi do Edward Fitzgerald. Cijena je bila snižena sa pet
šilinga na jedan, te konačno na jedan peni, te su pamfleti gotovo otišli u papirni otpad.
Dvojica slavnih pjesnika, Dante Gabriel Rossetti i Algernon Charles Swinburne, kupili su po
primjerak i sa mnogo entuzijazma ih preporučili svojim kolegama književnicima u Londonu,
koji su pripadali društvu Prerafaelita. Izdavač Quaritch Press je izdao drugo izdanje Rubaija i
ponudio Fitzgeraldu deset funti, koje je on donirao perzijskom fondu za borbu protiv gladi.
Godine 1929. jedan primjerak pamfleta je prodan za 8000 dolara.

Fitzgerald nije preveo sve rubaije koje su mu bile dostupne, nego je birao one koje su
odražavale njegovo vlastito emotivno stanje u tom periodu. Birao je rubaije koje su
tematizirale zadovoljstvo, prolaznost veza, izdaju i pijanstvo.

Londonski Klub Omer Hajjam

Klub je osnovan vjerovatno 1892. godine i brojao je 12 članova, a osnovali su ga Frederick

Hudson, Arthur Hacker, te gospoda Solomon i Shannon. Kako se broj članova povećao,
osmislili su i svoj logo - drvo jabuke sa 59 jabuka, koje predstavljaju broj članova, sa desne
strane 5 za prvobitne članove, a sa desne ostatak. Uz napredak kluba, članovi su čak počeli i
sami da sastavljaju rubaije.

Sastanci kluba su kasnije postali i predmetom ismijavanja i satiričnih tekstova.

Do 1898. klub se gotovo pretvorio u kult, a njegova popularnost i broj članova rasli su iz
dana u dan.

Činjenica je da su se tim putem mnogi Evropljani upoznali sa Hajjamom i njegovim radom.

Hajjam u Americi

U oktobru 1869. Charles Elliott Norton je objavio članak u North American Review-u gdje je
napisao recenziju o Fitzgeraldovom prevodu, u koju je uključio i 74 prevedene rubaije.

Klub Omer Hajjam organizovan je i u Americi, a prvi sastanak članova održan je 31. marta
1900. godine, na Fitzgeraldov 91. rođendan. Rad kluba je uglavnom bio zasnovan na
pojedinačnim istraživanjima članova, koji su sakupljali različite zapise, čitali i prevodili.

Anti-Omarians

S obzirom na to da Hajjam u svojim rubaijama otvoreno govori o ovosvjetskim uživanjima,

postojali su i tzv. Anti-Omarians, koji su smatrali da njegove rubaije onečišćavaju puritanski
duh američkog protestantizma. Također, Klubove Omer Hajjam su nazivali kultovima. Nisu
ostali na tome, nego su kritikovali i samog Fitzgeralda zbog toga što je rubaije uopšte preveo.

Kod nas su Rubaije preveli direktno sa perzijskog Safvet-beg Bašagić i Fehim Bajraktarević.
Bašagićev prevod se smatra poetičnijim, dok su neki koji su tefsirili rubaije iz ugla islama
ostali nezadovoljni Bajraktarevićevim prevodom.

Rubaije - Safvet-beg Bašagić

O srce, od vremena ne očekuj dara,

ni promjena neće ti donijeti čara!
Ako tražiš lijek, povećaćeš jade:
kô od lijeka zdravlje čeka, taj se vara!

Uzalud se ljudi među sobom glože,

Ti Si, Koji meni put pokazat može.
Kaži mi ga! Druge ja slijedit neću,
jer su svi prolazni, a Ti vječan, Bože!

Iako se s pobožnošću ne razmećem ja,

iako me svako kô grešnika zna,
moja nada na Tvojoj se Svemilosti grije,
jer rekao nikad nisam Jedan da su dva.

Jučer vidjeh na pazaru jednoga lončara,

kako zemlju bez milosti gn'ječi i udara;
zemlja će mu: "Nemoj tako udarati jako –
ono što si ja sam bila – u vremena stara!"

Rubaije - Fehim Bajraktarević

Ovom krugu u kome živimo i mremo

Ni početka niti kraja naziremo.

Niko ni da pisne pravu reč o tajni;

Otkuda smo došli, kuda li idemo?

Ovaj vrč je, kao ja, od ljubavi tužio,

I za licem dragane nekad žarko žudio,

A što vidiš ručicu na grliću vrčevu

To je ruka kojom je nekad dragu grlio.

Trava što je nikla na ivici rečice

Sva ko da je nikla iz usne krasotice

Ne gazi po travi nemilice nogama

To je trava nikla iz praha lepotice.

Tajne pravičnosti.. ne doznade ni ti ni ja

Zagonetke sveta ne odade ni ti nija

Za zavesom šta je nagađamo i ti i ja

Kad zavesa padne, ne ostade ni ti ni ja.