STRUČNO USAVRŠAVANJE PROFESORA

profesor: Goran Grubiša

školska 2019/20. godina

tema stručnog rada: EUTANAZIJA

predgovor:
Ovaj rad pišem ne toliko zbog stručnog usavršavanja, zbog tog što mi je to
obaveza, koliko zbog tog što želim da potaknem ljude na razmišljanje o
eutanaziji, s obzirom da mislim da bi ona trebala kod nas biti zakonski
dozvoljena, što nažalost danas nije slučaj.
Smatram da svako od nas zaslužuje pravo ne samo na dostojanstven život,
nego i dostojanstvenu smrt i da bi eutanazija (koja bi se izvršavala samo u
izuzetnim slučajevima- po strogo zakonski propisanim uslovima), nesumnjivo
to mogla da obezbijedi.
Činjenica je da ćemo svi umrijeti, a ako se već umrijet mora, treba svakome
obezbijediti da to učini na dostojanstven način.
Cilj ovog moga rada nije da propagiram smrt, naprotiv bilo bi lijepo kad bi
čovjek bio vječno mlad i zdrav, jednom rječju besmrtan i ako medicina to
ikada uspije , a ja budem živ, sa zadovoljstvom ću prihvatiti da vječno živim, a
do tada sam (naravno samo ukoliko je to potrebno i u izuzetnim slučajevima),
za to da se vrši eutanazija, pa ako je potrebno i na meni.
EUTANAZIJA KROZ ISTORIJU:

Nemoguće je ustanoviti kada je čovjek došao na misao o eutanaziji.

Sad zašto je došao na tu misao, svakome ko misli, mislim da je jasno,
Postavlja se i pitanje može li se sve nazvati eutanazijom. Stara i primitivna
društva poznaju mnoge radnje koje su slične eutanaziji. Stari Grci provodili su
eugeniku, izlažući smrti malformiranu ili slabo razvijenu djecu. Slične
postupke nalazimo kod mnogih primitivnih naroda.
Pojam eutanazija dobija praktično značenje tek u starom Rimu i predstavlja
stav zdravog čovjeka prema smrti. Taj stav znači hrabro držanje pred smrću ili
zadavanje smrti samom sebi bez pomoći drugih (Novaković, 1990., 194).
Stari i Novi zavjet, kao i rano hrišćanstvo, ne poznaju problem eutanazije.
Stav tog vremena, u tom pogledu, najbolje je izrazio Toma Akvinski koji kaže
da se samoubistvo protivi ljubavi prema samom sebi, prema zajednici i prema
Božjoj vlasti nad ljudskim životom. Slično mišljenje imaju i islam i druge
tradicionalne religije.
Tokom 19. vijeka, doktori su uglavnom odbijali blago usmrćivanje teško
ranjenih bolesnika, smatrajući kako im je dužnost liječiti, a ne ubijati.
Svoj ,,procvat '', premda ilegalno i dijelom u tajnosti, eutanazija je doživjela u
nacističkoj Njemačkoj, tokom Drugog svjetskog rata. Ideja o životu
nevrijednom života, Hitleru je dobro poslužila za ostvarivanje plana. U
njegovoj zamisli i u provođenju, dobrim mu je dijelom pripomogla
nepokretljivost pojedinaca i uspavanost javnog mijenja, koja je rezultat
gebelsovske propagande putem tada novih sredstava masovnog informisanja
ili bolje rečeno dezinformisanja. Osim eugeničke akcije, uklanjanje nosioca
nasljedno loših i štetnih osobina ili nakaznosti, bile su uvedene i posebne
akcije. Njima su bili zahvaćeni i na posebnu njegu upućeni (otpremljeni su u
posebne ustanove, gdje je iz tuševa izlazio plin) politički opasni pojedinci,
rasno nepoželjni i ekonomski neupotrebljivi. U svim akcijama blagog
usmrćivanja, osim režimskog državnog aparata, sudjelovali su liječnici i
psihijatri, uprkos Hipokratovoj zakletvi.
U današnjem savremenom društvu, koje je potrošačko društvo svakodnevnih
užitaka, smrt se rijetko spominje jer većini današnjih ljudi- (sarkastično da
primjetim) stalo je samo do krakotrajnih, prolaznih užitaka, a ne vječnog
užitka. Ipak, poštovanje prava na život uključuje i zahtjeva poštovanje prava
na smrt. Tako i poštovanje ljudskog dostojanstva u životu uključuje i zahtjeva
poštovanje tog dostojanstva u umiranju.
„Potpomognuto samoubistvo“ dozvoljeno je u Švajcarskoj od 1941. godine,
ako osoba koja u tome pomaže, čini to iz nesebičnih pobuda. Zbog širokog
tumačenja propisa o pravu na dostojanstvenu smrt, u ovoj alpskoj zemlji
došlo je i do paradoksa – do tzv. „samoubilačkog turizma“.
Zbog liberalnih propisa, Švajcarska je postala destinacija ne samo neizliječivo
bolesnih ljudi iz drugih zemalja, već i onih koji nisu bolesni, ali su nezadovoljni
kvalitetom svog života odlučili da ga prekrate. U tom naumu im za pozamašan
novac pomažu specijalizovane klinike. Koriste specijalne koktele otrovnih
hemikalija koje pacijenti udišu ili popiju sa sokom. Iako se pacijentima
zvanično odobrava eutanazija u slučaju neizliječivih bolesti, bivši zaposleni u
tim klinikama svjedoče da se na eutanaziju prima svako ko je spreman da
plati. Usluga za elegantan odlazak na onaj svijet kreće se od 4.000 do 8.000
evra.
Belgija je istu praksu uvela 2002.godine, i od tada je ona prestonica
tzv.samoubilačkog turizma, da se našalim- život je putovanje u jednome
pravcu i svi smo mi putnici i ako većina ne zna je li pošla ili je došla, svi ćemo
mi, prije ili malo kasnije, otići i to jednom zauvijek i završiti put na jednom te
istom mjestu, samo će parcela biti različita-druga.
Kad smo već kod razlika, razlika između eutanazije i potpomognutog
samoubistva je u tome što prilikom eutanazije doktor prekida život pacijenta,
dok prilikom potpomognutog samoubistva doktor samo obezbeđuje sredstvo
kojim osoba sama vrši samoubistvo.
Nizozemska je inače bila prva zemlja koja je legalizirala eutanaziju 2002.
godine, ali samo za pacijente suočene s nepodnošljivom patnjom zbog teške
bolesti i bez nade za oporavak.”
Posebno značajan momenta u istoriji, kad je u pitanju eutanazija je odluka
Evropskog suda u za ljudska prava u Strazburu u vezi sa slučajem
tridesetosmogodišnjeg Vensana Lambera u Francuskoj, koji je poslije teške
saobraćajne nesreće 2008. godine bio sedam godina nepokretan i
paralizovan, sa teškim oštećenjem mozga, opredijelio je Evropski sud za
ljudska prava u Strazburu da 2015. godine većinom glasova (12 za i pet protiv)
zaključi da odluka francuskog suda o obustavi intravenske ishrane Lambera
ne krši evropsko pravo. Tako je sud u Strazburu priznao ljudsko pravo na
dostojanstven završetak života. To je podstaklo mnoge zemlje u Evropi da
priznaju ovo specifično i delikatno pravo ličnosti.

POJAM I VRSTE EUTANAZIJE:

Riječ eutanazija grčkog je porijekla ( eu- lijepo, dobro, lako i thanatos- smrt).
Umiranje s dostojanstvom, odnosno eutanazija, kroz povijest i za različite
ljude, imala je drugačije značenje. U početku je označavala čovjekovu želju,
čežnju i molitvu za blagom, brzom i bezbolnom smrću. Zatim se odnosila na
pozitivnu brigu, zauzimanje i njegu bolesnih i umirućih, kako bi mogli umrijeti
blagom i po mogućnosti bezbolnom smrću. I pojedinac i njegova okolina borili
su se protiv boli, poštujući život i prirodni dolazak smrti. Savremeno značenje
pojma eutanazija, uključuje izvorno željeno blago i bezbolno umiranje, ali
sada se planira i ostvaruje prijevremenim nasiljem nad životom, samilosnim
ubojstvom (Pozaić, 1895.,29).

AKTIVNA EUTANAZIJA znači skraćivanje života aktivnom pomoći u umiranju.

To je zahvat kojim se zadaje prijevremena i bezbolna smrt, kad su u pitanju
teški, neizlječivi bolesnici koji trpe nepodnošljivu bol, da se umirući oslobode
bolova i omogući im se blago i čovjeka dostojno umiranje. Primjenom aktivne
eutanazije smrt može biti uzrokovana lijekom - otrovom ili propustom
mogućeg čina, zahvata koji bi spasio život (bolesnik umire zato što mu smrt
nije spriječena, iako je to bilo moguće i moralno obvezno učiniti).
PASIVNA EUTANAZIJA znači ublažiti boli i omogućiti smireno i prirodno
umiranje. Pasivna se eutanazija odvija na pozitivnoj i negativnoj razini. Na
pozitivnoj razini bilježimo dva učinka. Prvi je željeni učinak, djelotvorno
ublažavanje ili potpuno uklanjanje boli, što omogućuje smrt u skladu s
ljudskim dostojanstvom. Dok je drugi učinak neželjen, ali je uslijedio, unatoč
našim naporima. To je ubrzanje toka umiranja, odnosno skraćenje života. Na
negativnoj razini pasivna eutanazija znači poništavanje već započetog toka
umiranja. Ne primijeniti tehnički moguće zahvate ili prekinuti već započete
ako su se pokazali nekorisnima ili ako bi samo produžili tok umiranja.

DOBROVOLJNA, POTPOMOGNUTA EUTANAZIJA je slučaj pomaganja u

umiranju na zahtjev ili molbu bolesnika.

Mogućnosti savremene medicine u održavanju života postale su takve da se

dovodi u pitanje smislenosti i opravdanosti nekih radnji. Produživanje života
po svaku cijenu, postaje besmisleno, jer ono znači produljenje umiranja i
patnji (Šeparović, 1990., 297).

ZAKONSKO REGULISANJE EUTANAZIJE U SVIJETU:

Eutanazija je dopuštena u Nizozemskoj, Švajcarskoj, Luksemburgu, Belgiji, a

izvan Evrope u Australiji, Kanadi, Kolumbiji te američkim državama
Washington, Oregon, Vermont i Montana pod određenim okolnostima i uz
restrikcije.. U Nizozemskoj i Belgiji dopušta se eutanazija nad pacijentima
mlađim od 18 godina. U Nizozemskoj pacijent u dobi između 16 i 18 godina
može tražiti eutanaziju. Roditelji ili staratelji ne mogu staviti veto, ali se njih
mora konsultirati o odluci djeteta. Pacijenti u dobi između 12 i 16 godina
također mogu tražiti eutanaziju, ali uz odobrenje roditelja ili staratelja. U
Belgiji pacijent u dobi ispod 18 godina može tražiti eutanaziju uz roditeljski
pristanak. Dnevno u Nizozemskoj eutanzijom ili potpomognutim
samoubistvom život okonča oko 20 ljudi. Eutanazija je raširena pojava u
nizozemskom društvu, broj slučajeva stalno raste u posljednjih deset godina,
jer sve više pacijenata traži eutanaziju a sve više liječnika spremno ju je
provoditi. U 2015. bilo je 5.516 smrtnih slučajeva eutanazijom, odnosno 3,9
posto u ukupnom broju umrlih u toj zemlji. U Francuskoj, iako eutanazija nije
dozvoljena, zakon iz 2016. godine doktorima dopušta da terminalne pacijente
drže pod jakim sedativima do smrti.U Nemačkoj zakon dozvoljava
potpomognuto samoubistvo, ali samo ako je pacijent u stanju da sam sebi
administrira smrtonosnu dozu.
U Belgiji, eutanazija spada u osnovne zdravstvene usluge i pokriva je
zdravstveno osiguranje koje svaki Belgijanac plaća mjesečno. Ipak, treba
napomenuti da doktori imaju pravo da iz etičkih ili vjerskih razloga odbiju da
izvrše ovu proceduru. Pacijent koji želi da bude eutanaziran u Belgiji mora da
se tokom perioda od nekoliko mjeseci više puta vidi sa doktorom kako bi bilo
procjenjeno da on ispunjava sve uslove za ovu proceduru (doktor mora da se
uveri da se zaista radi o želji pacijenta, da je on o svojoj odluci dobro razmislio
i da nije bilo spoljnih pritisaka na njega). Takođe, aplikant za eutanaziju mora
da potvrdi da oseća neizdržljiv fizički i psihički bol koji izaziva ozbiljno i
neizliječivo oboljenje ili stanje.
Prema podacima britanskog Gardijana, trenutno se cijena procedure kreće
oko 3.500 dolara, koje je aplikant u obavezi da plati, čak i ako se u
posllednjem trenutku predomisli, tako da im se i ne isplati predomisliti, s
obzirom da je život skup i sve skuplji danas, pogotovo kod nas (mala neslana
šala, a bojim se velika uopšte ne slatka istina).
Sve više ljudi poseže za njome i pri tome sve veći broj njih ne boluje od
neizlječivih bolesti. Ovo su zaključci opsežnog naučnog istraživanja o
potpomognutom samoubIstvu u zemlji koja ga je prva na svijetu legalizirala.
Provedeno je tokom 15 godina, a temelji se na upitnicima koje su ispunjavali
pacijenti. Rezultati su objavljeni u medicinskom magazinu New England
Journal of Medicine.
ZAKONSKO REGULISANJE EUTANAZIJE KOD NAS:

Kod nas eutanazija, nažalost nije dozvoljena , ali nadam se da će se to uskoro

promijeniti.
U KZRS postoji krivično djelo –navođenje na samoubistvo i pomaganje u
samoubistvu
Član 153 Krivičnog zakonika Republike Srpske

(1) Ko navede drugog na samoubistvo ili mu pomogne u izvršenju

samoubistva, pa ovo bude izvršeno, kazniće se zatvorom od šest mjeseci do
pet godina.

(2) Ko djelo iz stava 1. ovog člana učini prema maloljetnom licu ili prema licu
čija je sposobnost da shvati značaj svog djela ili da upravlja svojim
postupcima bila bitno smanjena, kazniće se zatvorom od dvije do deset
godina.

(3) Ako je djelo iz stava 1. ovog člana učinjeno prema djetetu ili prema licu
koje nije moglo shvatiti značaj svog djela ili upravljati svojim postupcima,
učinilac će se kazniti kaznom zatvora najmanje pet godina.

(4) Ko surovo ili nečovječno postupa sa licem koje se prema njemu nalazi u
odnosu kakve podređenosti ili zavisnosti, pa ono usljed takvog postupanja
izvrši samoubistvo koje se može pripisati nehatu učinioca, kazniće se
zatvorom od šest mjeseci do pet godina.

(5) Ko drugome pomogne u samoubistvu koje je izvršeno, pri čemu su

postojale osobito olakšavajuće okolnosti, kazniće se zatvorom do tri godine.
(6) Ako je usljed djela iz st. 1. do 5. ovog člana samoubistvo samo pokušano,
sud učinioca može blaže kazniti
Zanimljivo je da je (mada postoje i oni koji smatraju da se radi o mitu), u
srpskom natodu postojao jedan običaj-lapot sličan nekoj vrsti eutanaziji koji
se primjenjivao samo na starijim muškim članovima porodice konkretno ocu i
prenosio se sa koljena na koljeno sve do skoro kraja 19.vijeka, kada je
zakonom zabranjen . Dotad se smatralo da kad muškarac navrši 60 godina,
postaje teret za porodicu, pa je na sinu ili najbližem muškom srodniku, ako
nije imao sina , bilo da ga ritualno odvede na planinu i ritualno ubije,
udarajući sjekirom ili maljem po pogači koju je starac držao na glavi, što je
simbolizovalo da nije dostojan hljeba, a samim tim ni života. Posljednji
zabilježeni slučaj lapota je kad je Mitar Stojnin iz sela Zjapina ubio oca Petka.
Po ko zna koji put, da se opet našalim jer moj smisao za crni humor da budem
ozbiljan (pogotovo mrtav ozbiljan) mi ne da-izgleda da stvarno ne treba,
tražiti pogaču pored hljeba, pogotovo ukoliko si deda,

Kako god bilo, bio mit ili stvarnost, lapot je bio i tema dokumentarne TV
drame Gorana Paskaljevića, u kome nakon loše žetve stariji čovjek biva
ritualno ubijen jer ne može više raditi. Roman ‘Lapot’ iz 1992. dobio je NIN-
ovu nagradu, a vjerovali ili ne 2004. godine tadašnja vlada Republike Srbije
pokušala je da usvoji zakon koji ograničava besplatno dijeljenje lijekova
građanima starijima od 60 godina, što je u Srbiji plarakterisano kao masovni
pokušaj lapota. Umjesto ovog ili sličnih zakona, zar ne bi bilo humanije
omogućiti eutanaziju onima kojima lijekovi više ne mogu pomoći.

Ne mogu da ne primjetim da je nažalost, lapot u modifikovanom obliku

prisutan i u savremenom društvu jer vrši direktnu masovnu degradaciju
starih. U mnogim zemljama , a pogotovo kod nas, većina penzionera
dovedena je u situaciju ekonomske bijede, ostavljena bez sredstava za
normalan život, fizički se zlostavljaju i bivaju žrtve socijalnih predrasuda,
poniženja, ostaju bez mogućnosti da participiraju u bilo kojoj profesionalnoj
aktivnosti ili društvenom životu, što je zbilja za svaku osudu i to prije svega
treba da osude mladi i da se bore protiv toga , tim prije što će i oni jednom
ostariti i mnogo brže nego što misle jer ne samo da je život kratak i brzo
prolazi, žalosna je istina da je mladost još kraća i još brže prođe.
ZAKLJUČAK:

Smatram da eutanaziju prije svega (dobrovoljnu i pasivnu), uz svo poštovanje

svačijeg života i uz respekt vjerskih osjećanja svakog pojedinca, treba
dekriminilizovati, dopustiti, ali samo za pacijente suočene s nepodnošljivom
patnjom zbog teške bolesti i bez nade za oporavak i naravno isključivo na
njihov izričiti zahtjev, uz podnošenje dokaza da boluju od neizliječive bolesti .
Da se termin 'nepodnošljiva patnja', ne bi preširoko tumačio u praksi ,
zloupotrebljavao i primjenjivao i na osobe sa npr. mentalnim bolestima i
demencijom, treba ga ograničiti samo na teško oboljele osobe u terminalnoj
fazi bolesti.
Kada su u pitanju mentalne bolesti, problem bi se mogao riješiti , tako što bi
se omogućilo građanima da dok su pri zdravoj svijesti i pameti da se izjasne
da li su za eutanaziju, pa ukoliko kasnije nažalost mentalno obole i izgube
mogućnost rasuđivanja, mogla bi se izvršiti eutanazija nad njima, naravno
ukoliko su se prethodno prilikom izjašnjavanja- izjasnili se za nju . Ovo bi se
moglo primjeniti i na osobe koje obole od demencije.
Posebno je osjetljivo pitanje, da li dozvoliti eutanaziju osobama mlađim od
18.godina. Lično mislim da ukoliko se radi o djetetu koje boluje od
neizliječive bolesti i bez nada za oporavak i koje trpi nepodnošljive bolove, da
bi trebalo i to bez pristanka roditelja, pa i ukoliko se roditelji protive. Uvjeren
sam da bi djeca trebalo da imaju ako ne veća prava nego odrasli , a ono
barem ista, pogotovo u pogledu onoga što se na njih lično odnosi.
Besmisleno je produžavati život nekome, ako se on protivi tome, zbog toga
što ne može da podnese bolove koje trpi, a nema nade niti šanse da će ti
bolovi ikad prestati, to je nehumano, neljudski i to ne samo prema njemu,
nego i prema osobama koje ga vole. Vjerujem da nema tog ko se ne bi složio
sa tim, da nema ništa gore nego gledati voljeno biće kako se pati, a ne moći
mu pomoći.

Nepobitno sam uvjeren da je besmisleno produžavati život ljudima, koji su

usljed neke nesreće pali u komu, bez nade da će ikada išta moći više nego
samo vegetirati, živjeti kao biljke , ako se i probude, to je naročito nehumano.
Iako na prvi pogled izgleda suprotno, eutanazija nije protivna religiji, dapače,
uz sav respekt svim vjernicima, bez ikakve namjere da vrijeđam ičija vjerska
osjećanja, ona bi doprinijela da mnogi vjernici da tako kažem osjete vječno
olakšanje što će sa ovoga svijeta otići , kako to kažu muslimani sa dinom.
Smanjio bi se broj samoubistava, omogućila bi se vjernicima smrt koja
odgovara njihovim vjerskim osjećanjima u pogledu smrti, dala bi im se ne
samo tjelesna nego i duhovna utjeha i smirenje i to za sva vremena.
Ne samo da bi se smanjio broj samoubistava , velik procenat samoubistava
čine osobe koje su neizliječivo bolesne , nego se ne bi povećao ni broj
ubistava, ( tehnički gledano - u suštini ne možeš ubiti nekoga ko je smrtno
bolestan i pitanje je samo vremena kad će umrijeti), pogotovo ukoliko bi
naglasak bio na pasivnoj eutanaziji. Naročito je značajno da za razliku od
samoubistva, kod eutanazije članovi porodice bi se mogli psihički pripremiti i
dostojanstveno oprostiti od svog voljenog člana porodice, bez da se pitaju da
li su mogli spriječiti ili da razbijaju glavu pokušavajući da utvrde šta je razlog
samoubistva i da sebi do kraja svog života prebacuju da su oni krivi.

Na kraju krajeva, ovo je sekularna država i svako ima pravo da vjeruje u boga
ili ne vjeruje i svako uključujući i vjerujuće bi odluku o tome da ga
eutaniziraju ili ne donosio lično, niko nikoga ne bi mogao da natjera .
U svakom slučaju, apsolutno -bez izuzetka, ispoštovala bi se religiozna
osjećanja svakog pojedinca, tako da definitivno otpadaju svi razlozi
religiozne prirode koji govore protiv eutanazjje.
Uz svo dužno poštovanje , poštujem religiozna osjećanja svih vjernika, ali i
vjernici bi trebali da poštuju osjećanja onih koji ne vjeruju u boga, društvo bi
trebalo da se temelji na međusobnom poštovanju i uvažavanju, a ne
nametanju uvjerenja, pogotovo ne vjerskih. Svako bi trebao da ima pravo da
živi onako kako misli da je ispravno, pa i da umre kako misli da je najbolje za
njega, normalno pod uslovom da time ne šteti drugima i da to nije protivno
njegovom u biti suštinskom dobru i zdravom razumu.
Kad su u pitanju osobe koje bi izvršavale eutanaziju, to bi trebali biti
profesionalci, medicinsko-tehničke struke odnosno zakonom bi trebalo
predvidjeti uvođenje licenciranih izvršitelja eutanazije, a posebnim
protokolom trebalo bi utvrditi konkretna pravila o sprovođenju eutanazije.
Time bi se izbjegli problemi moralno-etičko-pravne prirode i spriječile
zloupotrebe u vezi sa izvršavanjem eutanazije.
U prilog eutanaziji govore i neki čisto prizemni razlozi, koji meni lično su
apsolutno nebitni, ali koji su nažalost većini ljudi, a pogotovo državi
najznačajniji. Naime uvođenje eutanazije dovelo bi do velike materijalne
koristi jer sa jedne strane smanjili bi se troškovi za liječenje neizliječivo
bolesnih građana, a sa druge strane kao što to iskustvo Švajcarske i Belgije
govori došlo bi do povećanja broja turista koji bi značajnu sumu novca ostavili
kod nas, što bi doprinijelo našem ekonomskom razvitku. Sarkastično onako
kako ja to već znam da zaključim, s obzirom da kod nas kako to većina
građana smatra nema života, mi bi nesumnjivo bila idealna turistička
destinacija za one kojima se više ne živi, mogli bi na sveopšte zadovoljstvo
napraviti razmjenu, da iz naše zemlje odu oni kojima se živi, a nemaju para
da sebi priušte dostojanstven život, a da nam dođu oni kojima se više ne živi,
a imaju para da dostojanstvenp umru.

Stoprocentno sam ubijeđen da u prilog uvođenju eutanazije govore svi

razlozi, da nema niti jednog razloga zbog kojeg bi eutanazija i dalje trebala biti
zabranjena ne samo kod nas, nego bilo gdje drugo u svijetu i da bi uvođenje
eutanazije doprinijelo ne samo ostvarenju posljednje želje smrtno bolesnih
pojedinaca nego i stvaranju zdravijeg društva koje bi se na beskrajno
dostojanstven način i do kraja sa poštovanjem odnosilo prema svakome
pojedincu i njegovim potrebama.

U svakom slučaju smatram da svaki čovjek bi trebao da ima pravo da zahtjeva

da mu se omogući dostojanstvena smrt i da bi država trebala da mu istu
obrezbijedi.

Za kraj da se našalim, (uostalom smijeh je zdrav i produžava život pa i kad

potiče od crnog humora-čak i kad čovjek umre od smijeha ) ako naša država ,
već nije u stanju da nam obezbijedi dostojanstven život, mogla bi barem da
nam obezbijedi dostojanstvenu smrt, da do kraja crnohumorno zaključim -da
više nikada i nigdje (pa ni EU) i ni zbog čega (bilo zbog života dostojnog
čovjeka ili dostojanstvene smrti -EUTANAZIJE) ne odlazimo iz naše zemlje, da
ostanemo u njoj-ZAUVIJEK.

Literatura;
KrivičnI zakon Republike Srpske
Prijedlog Zakona o dostojanstvenoj smrti u Republici Srbiji
New England Journal of Medicine, medicinski magazin
Odluka Evrpskog suda za ljudska prava
Koprek, Ivan (2000.) Nekrofilija i biofilija: suočenje s etikom Petra Singera,
Socijalna ekologija, 9,1-2,61-69
Novaković, Dragutin (1990.) Eutanazija i situacije umiranja, Revija za
sociologiju
Pozaić, Valentin (1985.) Život dostojan života: eutanazija u prosudbi
medicinske etike, Zagreb: Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove
Šeparović, Zvonimir (1990.) Život doveden na rub: intenzivna medicina, tzv.
pravo na smrt, eutanazija, utvrđivanje smrti, transplantacija, Revija za
sociologiju, 21, 2,297-307
Internet, razni novinski članci