PRAVNI FAKULTET U ZAGREBU

KATEDRA ZA OPĆU POVIJEST PRAVA I DRŽAVE

PAVIĆ MARIJANA

PARIŠKA KOMUNA

DIPLOMSKI RAD

MENTOR: prof. dr. sc. ŠEFKO KURTOVIĆ

Zagreb, travanj 2004

1. UVOD...............................................................................................................1
2. ORGANIZACIJA UPRAVE ZA DRUGOG CARSTVA, UPRAVNA
ORGANIZACIJA PARIZA..............................................................................3
2.1.1. ZAHTIJEV ZA PARIŠKOM KOMUNOM........................................4
2.1.2. NAPAD NA PARIZ............................................................................7
3. PARIŠKA KOMUNA I NACIONALNA SKUPŠTINA..................................9
4. RADNIČKI POKRETI PARIZ I SOCIJALIZAM.........................................11
5. PARIŠKA KOMUNA.....................................................................................16
5.1.1. IZBORI ZA KOMUNU....................................................................16
5.1.2. VIJEĆE KOMUNE. KOMISIJE. USTROJSTVO VLASTI.............20
6. DEKLARACIJA FRANCUSKOM NARODU...............................................30
7. ZAKLJUČAK.................................................................................................32
 1. UVOD

Nakon uspješnog ratovanja protiv Danske i Austrije (1864-1866) 1, Pruska

već tada dojmljiva vojna sila, postala je opasnost za Francusku.
Slabost francuskog cara Napoleona III2, vidljiva ne samo na domaćem
terenu nego i međunarodnim odnosima poticala je cara u nastojanjima da učvrsti
svoj režim vanjskopolitičkim uspjesima. Nećak velikog Napoleona Bonapartea
dobio je svoju priliku da se suprotstavi ekspanziji utjecaja Pruske povodom
kandidature Leopolda Hohenzollerna na španjolski prijesto. Pad pritiskom
Francuske Vilim I je povukao Leopoldovu kandidaturu, ali je odbio novi
Napoleonov zahtjev da se obveže i za budućnost. 13. srpnja, 1870 Vilim I tada
na liječenju u Emsu svoj odgovor putem telegrama saopćava njemačkom
kancelaru Bismarcku, tzv. emski telegram. Ovaj će telegram kancelar u
iskrivljenom obliku dostaviti štampi. Međutim, njegove intrige i provokacije
nisu bez ikakva temelja. Bismarck se opravdano nadao da će navesti Francusku
na objavu rata u Njemačkoj što se dogodilo 19. srpnja, 1870.
Za razliku od Francuske koja je rukovodila dinastičkim razlozima, rat je
priželjkivala i Pruska da bi ubrzala ujedinjene Njemačke. Za kratko vrijeme
pruska vojska prodire u Francusku. Nespremna francuska vojska je zgažena a
car zarobljen kod Sedana 1. rujna, 1870.
U gradskoj vijećnici Pariza proglašena je republika (4. rujna, 1870.), što je
francuski narod zasićen carstvom toplo primio. Stvorena je vlada nacionalne
obrane čiji je značaj znatno umanjen stalnim napredovanjem pruske vojske.
Pariz je bio opkoljen. Vlada nacionalne obrane je u Parizu osim jednog njezina
djela koji boravi na neokupiranom području. Bismarck ne smatra vladu
nacionalne obrane predstavnicom francuske pa je ova dužna i roku 21 dan
1
Pobjeda pruske vojske 1866. otvorila je put konačnom riješenju njemačkog pitanja. Raspad njemačkog saveza i
eliminiranje Austrije doveli su do stvaranja čvršćeg državnog poretka u izvan austrijskim djeliovima Njemačke.
2
Princ Lui Napoleon Bonapart, kojeg je u prosincu 1848, narod sit revolcije izabrao za predsjendika republike
pretvorio je služeći se pseudodemokratskim postupcima u sljedećih nekoliko godina, putem plebiscita.
Republiku u carstvo.

1
provesti izbore za skupštinu s kojom će kancelar vršiti pregovore. Nacionalna
skupština konstituirana je tek u veljači 1871, te je ožujka 1871. potvrdila
primirje ranije sklopljeno između Francuske i Pruske (18.01.1871).
Skupština preuzima vlast i osniva novu vladu, vladu gospodina Thersa 3
koja je brojila devet članova od toga pet iz vlade nacionalne obrane. Skupština i
vlada iz Bordeaux prelaze u Versailles. Prijedlog pariških poslanika da sjedište
skupštine i vlade bude u Parizu (gdje se nalazilo od 1789) odbijen je većinom
glasova. Pariz je bio protiv mira jer zalagati se za mir značilo bi afinitet prema
monarhiji. Skupština koja se u svemu tome našla radi zaključenja mira bila je
svojom većinom monarhistička, čime je postala neprijateljem Pariza zanesenog
idejom republike. Skupština je izabrana na temelju općeg prava glasa4. Većina je
glasovala za mir, za monarhiju.
1. ožujka 1871. skupština je prihvatila njemačke uvijete primirja.
Njemačka je zahtijevala francuske pokrajine Alsace i Lorraine. Poražena država
je morala povećati oružje koje je bilo vlasništvo francuske vlade što znači da to
isključuje oružje nacionalne garde koja to nije.
Opsada od strane Prusa i izvršavanje uvjeta primirja zaoštrila je klasne
prilike u Francuskoj. Pariz se diže na noge. Dolazi do prve socijalističke
revolucije, Pariške komune.

3
To hoće reći da to nije bila institucija nego je vlada bila privremeno povjerena osobi, Thiers; Š. Kurtović,
"Opća povijest prava i države" cit. Str. 225.
4
Na temelju izbornog zakona iz 1849. koji je i prije služio kao podloga za izbor skupštinskih poslanika, pravo
glasa imali su svi muškarci koji su navršili21. godinu života.

2
 2. ORGANIZACIJA UPRAVE ZA DRUGOG CARSTVA,
UPRAVNA ORGANIZACIJA PARIZA

Bila je to je to prije dekoncentracija nego decentralizacija. Normativne

akte organa lokalne samouprave izmjenjuje i opoziva vrhovna i izvršna vlast a i
većina poslova lokalne uprave čije je vršenje provjereno prefektima, pod
prefektima i gradonačelnicima nalazila se u rukama egzekutive. Lokalne
skupštine samo su privid organa lokalne samouprave budući da je njih
inspektorat mogao napustiti i inače je bio ovlašten da imenuje predsjednika,
potpredsjednika i tajnike vijeća departmana.
U principu, Drugo Carstvo davalo je podršku doktrini Prvog Carstva;
jedinstvo vlasti u egzekutivi i njena premoć nad legislativom.
Čitava je situacija izazvala aspiracije ka decentralizaciji. U tu svrhu,
obnesena su i dva zakona; jedan o vijećima departmana (18. srpanj, 1866), a
drugi o municipalnim vijećima (24. srpanj, 1867). Njihov cilj je bio da se
poslovi organa lokalne uprave infiltriraju vijećima mjesne samouprave.
Egzekutiva i dalje čuva pravo da u roku dva mjeseca od donošenja ukine ili
zabrani izvršenje odluke samoupravnih skupština.
Ipak, velika kočnica željenim promjenama bio je spomenuti francusko-
pruski rat.
Logika opravdanosti tih želja vidljiva je iz propisa kojim se uređivala
organizacija uprave za razdoblja Drugog Carstva. Prema tim propisima jedino su
Pariz i Lyon imali posebnu upravu. Pariz lišen bio kakva oblika samouprave
skupa sa svojom okolicom bio je upravno organiziran prema zakonu o
općinskim vijećima od 5 svibnja, 1855. Municipalno vijeće Pariza i departmana
Seine broji 36 članova imenovanih od cara na pet godina čije je zaduženje inače
bilo imenovanje predsjednika spomenutih vijeća. Zakon od 16. lipnja, 1859.
unosi neke izmjene u organizacije uprave Pariza. Pariz je podijeljen na 20
arondismana (kotareva). Prije primjene ovog zakona broj arondismana koji su

3
činili grad bio je znatno manji (12 arondismana). Istovremeno je došlo i do
porasta broja članova municipalnog vijeća Pariza dosegnuvši brojku 60. Oni su,
kao i ranije, imenovani od strane cara koji je sada morao najmanje po dva člana
imenovati iz svakog pariškog arondismana. Na čelu uprave pariških
arondismana je po jedan gradonačelnik sa dva svoja pomoćnika; također ih sve
imenuje i opoziva car.
Ni zakon od 17. srpnja, 1870. nije Parizu puno koristio. Izbor članova
municipalnog (komunalnog) vijeća i dalje je u nadležnosti cara, dok je za cijelu
ostalu Francusku uključivši i departmane Seine, tu funkciju imao narod.
Zakoni o vijećima departmana i o municipalnim vijećima prožeti
politikom decentralizacije važili su s aspekta nadležnosti i za departman Sein i
grad Pariz. Ali i tu su postojala neka ograničenja. Naime, kad bi se prefekt
departmana Seine protivio odluci općinskog vijeća Pariza, o spornom pitanju
odluku je donosio car. A njih također nije važio ni zakon od 13. travnja, 1861.
pa je prefekt Pariza bio više neposredno izložen kontroli vlade od ostalih
prefekta.
Budući da se Pariz našao pod takvim, centralističkim sustavom uprave5, u
njemu se rađaju tenzije da se uprava grada izjednači s upravom ostale
Francuske. Pariz treba svoju samoupravu, svoju komunu.

2.1.1. ZAHTIJEV ZA PARIŠKOM KOMUNOM

Još u rujnu kad je formirana vlada nacionalne obrane (04.09.1870-

13.02.1871), jedna delegacija sindikalne federacije pred nju je iznijela sljedeće
zahtjeve:

5
Vlada je napravila stanovita istupanja i za departman Sein, dozvolivši mu položaj lokalne uprave koji je vredio
za ostatak Francuske.

4
"Municipalni izbori u departmanu Seine odmah; ukidanje pariške državne
policije; ukidanje svih zakona protiv slobode tiska, sastajanje i udruživanje;
politička amnestija; naoružanje svih Francuza i masovno podizanje vojske6"
Prva dva zahtijeva, kako je već spomenuto, iznikli su kao odraz težnji da
Pariz stekne status ostalih francuskih komuna dok je posljednji ustvari zahtjev
za obranom domovine. Ostali zahtjevi nisu ništa drugo do nuspojava
nepostojanja političkih sloboda u Drugom Carstvu.
6. rujna, vlada nacionalne obrane, imenovala je novog prefekta Pariza i
nove gradonačelnike 20 pariških arondismana ali nije zato ništa učinila glede
pariške samouprave.
Glavna briga vlade uz pitanje izbora na ustavnu skupštinu je i pitanje
izbora za Parišku komunu. Glede ovog pitanja vlada je izrazila još veću neslogu.
Dok je glede ustavotvorne skupštine vlada nesložna samo s obzirom na vrijeme
održavanja izbora, pitanje izbora za komunu, samo po sebi je upitno.
Pariz je naime, bio političko uporište vlade. Mišljenja u vladi su
podijeljena. Jedan njezin demokratski dio (Gambetta, Arago, Pelletan, Dorian)
misli da treba provesti komunalne izbore ne samo u Parizu već i u ostaloj
Francuskoj, dok drugi zastupaju kontrarno mišljenje pa su protiv izbora.
Postajalo je i treće mišljenje koje je bilo za raspisivanje izbora ali samo na
teritoriju Pariza
"Kompromisna formula" vladi stiže od prefekta Pariza i gradonačelnika
20 njegovih arondismana. Po toj formuli birala bi se vijeća po arondismanima,
pa bi centralna vlast i dalje bila u rukama vlade a izabrane komunalne skupštine
upravljale bi umjesto imenovanih gradonačelnika upravom arondismana. Budući
da je aspiracija Pariza bila upravo samouprava u odnosu na centralnu upravu,
prijedlog nije prošao, ali 16 rujna, 1870. usvojen je novi: nova komunalna vijeća
birat će građani, a nadležnost Pariške komune izjednačit će se s ostalim
komunama7.
6
Seigrobos u : Louisse: op. Cit. O tome VII, str. 251.
7
Više o tome. Lisagare str. 109.

5
 Nepovjerenje između naroda i vlade raste narod na skupinama
arondismana biva "Republikanske komitete budnosti" koje prate rad
gradonačelnika arondismana i njegove administracije te primaju i prosljeđuju
pritužbe i primjedbe građana na njihov rad.
Komiteti budnosti biraju svoje delegate, pa tako nastaje Centralni komitet
koji prati rad prefekta Pariza i Vlade nacionalne obrane. Budući da komiteti nisu
raspolagali u "legalitetom sile" kao Nacionalna garda, dolazi do sazivanja
skupštine delegata arondismana koja bira komisiju od 20 članova koji će skupa s
Nacionalnom gardom tražiti vladu izbore za Parišku komunu.
Ipak važno je spomenuti organsku razjedinjenost vlade. Sama vlada nije
bila jedinstvena. Jedan njezin dio bio je u Parizu a drugi (tzv. Delegacija) isprva
u Toursu a kasnije u Bordeauxu da bi se držao podalje od neprijatelja8.
Za razliku od same vlade Delegacija je mnogo sklonija izborima za
ustavotvornu skupštinu nego komunalnim izborima; tako da je ona 29.09.
dekretom pozvala birače da 16.10.1870. izaberu ustavotvornu skupštinu. Vlada
u Parizu je zatečena. 2. listopada poništava dekret svoje delegacije i da bi
dokrajčila njeno čudno ponašanje donosi odluku kojom je svog člana Gambetta 9,
ministra unutrašnjih poslova, izaslala kao novog člana Delegacije.
Međutim, kako što je rečeno intenzivnija nesloga je vladala pitanjem
komunalnih izbora. Ipak, kao dan za izbore bio je određen 9 listopad, a
neposredno prije toga (5.10.) 10 bataljuna Nacionalne garde10 pod vodstvom
Flourensa11 (četvrt Belleville) probilo je od sjedišta vlade i iznijelo svoje
zahtjeve: da Nacionalna garda napusti situaciju "obrane iza zidina grada" i
napadne neprijatelje; da se otpusti upravno osoblje odano Carstvu; i da se
provedu izbori te da vlada dekretom naredi masovno regrutiranje u Parizu i
8
Već od 19. rujna, 1870. Paris je opsjednut od strane Pruske.
9
Naknadno će Gambetta uzrokovati potpuni rascijep između vlade i delegacije.
10
Čim je izbio francusko-pruski rat, republikanska opozicija traži opirala, napokon je stanje na bojištu prisililo
8.VIII. 1870 izdati dekret o sazivanju Nacionalne garde; po njemu Nacionalna garda je obveza svih zdravih
muškaraca do 40 godina. Ovim pozivom "respekt" vlade prema nacionalnoj gardi nije prestao. Nacionalna garda
skuplja se sporo i još sporije naoružava. To je razlog što Nacionalna garda za carstva iznosi svega 90 000 ljudi
konstituiranih u 60 bataljuna a nakon sloma carstva 343 000 ljudi (254 bataljuna)
11
Florens je bio revolucionar a Belleville radnička četvrt poznata kao blankistička.

6
provinciji. Slijede demonstracije pred sjedištem vlade povodom kojih se tražila
obrana ili izbori za komunu. Vlada nije adekvatno reagirala. Sve što je učinila,
bilo je da je imenovala nove pod-prefekte arondismana i novog prefekta Pariza.
Zahtjevi za komunu sve su snažniji. Posebno snažni zahtjevi izviru iz
redova Nacionalne garde, formirane na temelju dekreta o sazivu Nacionalne
garde12.
"Domovina je bila u opasnosti"
Flarens i Blanqui huškaju Nacionalnu Gardu da sruši vladu i proglasi
komunu. Uskoro je postalo očito da blankisti ne uživaju podršku Nacionalne
garde, pa vlada naređuje uhićenje Blanquina i Florenca.
Ipak, Garda provaljuje k vladi i traži da i Pariz biva općinsko vijeće. Vala
se našla u nimalo privlačnoj poziciji. Kada bi udovoljila zahtjevima njena
egzistencija bi time postala upitna. Iz tih razloga i na vijest o kapitulaciji dvije
armije u Metzu (31. listopada. 1870), vlada Nacionalne obrane nakon dva
mjeseca od svoga "rađenja" poziva građane na plebiscit da li prihvaćaju vladu, a
dva dana kasnije (5 studenog, 1870) da u svakom arondismanu izaberu perfekte
i njegova tri pomoćnika13. S namjerom provođenja upravne decentralizacije,
Plebiscit je dokazao prihvaćanje vlade (557 000 glasova za i 62 000 glasova
protiv) i što je bitno spomenuti od 557 000 glasova kojim je prihvaćena, vlada je
zadobila podršku od 236 000 glasova iz redova vojske i Nacionalne garde.

2.1.2. NAPAD NA PARIZ

Naskoro započinje bombardiranje Pariza (5. siječnja, 1871). Loša

politička situacija, primorala je vladu da (22.01). Odluči poslati J. Fauvea,
ministra vanjskih poslova da pregovara s Njemačkim kancelarom Bismarckom o
12
Nacionalna garda je stvorena po kotarevima na temelju dekreta. "Domovina je u opasnosti". Regrutirani su bili
svi sposobni muškarci u dobi od 14. do 40. godina, osim onih u vojsci čije će se broj s vremenom smanjiti.
Gardisti su birali svoje zapovjednike po satnijama, bataljunima i legijama. Bataljun je bio njena glavna jedinica.
Vrhovnog zapovjednika izabirala je vlada.
13
Prijedlog za njegovo drugo glasanje dao je novi prefekt Pariza. Ferry i gradonačelnici 20 arondismana. Vlada
je postala time jedinim predstavnikom cijele Francuske uključujući i Pariz.

7
kapitulaciji Pariza i sklapanju primirja (22. siječnja, Versailles) 14. U pozadinu
događaja moramo poslagati uzroke na međunarodnoj razini: konferencija u
Londonu (11 siječnja) i proglašenje pruskog kralja u Versaillesu njemačkim
carem (18 siječnja). Krajem siječnja, Pariz ponovno postaje epicentar pobune.
Pobunjenici progovaraju " Živjela komuna!". Oslobađaju zatvorene blankiste
(nakon događaja 31. listopada, 1870). Odredi Nacionalne garde sudjeluju na
obje strane. Dio je u pobuni dok većina pokušava ugušiti pobunu.

14
Usprkos događanjma od 31. 10. i 22. 01. održala se Vlada nacionalne garde; ona je skoro 5. mjeseci odoljevala
pritiscima izvana (kapitulacija) i iznutra (zahtijev za Pariškom komunom); Bismarck je samim time što je
pregovarao s tom vladom, priznavao je de facto vladom Francuske. Nacionalna garda, tada jedina prava "Vlast"
u Parizu, također je prihvatila tu vladu kao vladu Francuske i Pariza.

8
 3. PARIŠKA KOMUNA I NACIONALNA SKUPŠTINA

Izbori za Nacionalnu skupštinu sazvani su odmah nakon zaključenja

primirja 29. siječnja 1871. Na temelju dekreta sazvala ih je Vlada nacionalne
obrane pozvavši sve muškarce koji su navršili 21 godinu da 8. veljače izaberu
skupštinu15. Izbori su bili posve slobodni ako se izuzme činjenica, što je vladi
pošlo za rukom, da je ciljano kao izborna jedinica određen kanton a ne komuna
kako je to bilo ranije. Time je vlada zbog udaljenosti izbornog mjesta stopirala
dio monarhiji sklonog seoskog stanovništva da izađe na izbore i da svoj glas.
Centralno pitanje izbora bilo je ono: Da li zaključiti mir ili se opredijeliti za rat.
O odgovoru na ovo pitanje na poseban način je ovisio izbor vladavine.
Legitimisti, orleanisti i polurepublikanci bili su za mir, za monarhiju; dok
su Gambettea, Pariz i republikanci bili za nastavak rata tj. za republiku.
Pariz je na ovim izborima birao 43 poslanika od čega je otprilike 70% njih
pripadalo krajnjoj ljevici, a 15% ljevici i lijevom centru. Budući da je ovaj grad
bio posve republikanski nastrojen za "rat do pobjede", samo je 6 poslanika bilo
za zaključenje mira s Njemačkom.
Nijedan departman nije dao više glasova radikalima od departmana Seine.
Od svih pariških poslanika koji su birani na ovim izborima, daleko najviše
glasova dobio je Blanc a slijedili su Viktor Hugot, Gambetta, Gavibaldin i
Delescluze. U Parizu su sljedeći izborni odbori:
Comite liberal republicain ( usmjereni republikanac Dufaure izabran je a
predsjednika ovoga komiteta)
Comite catolique; Comite republicains radicaux (njegovi kandidati su
Garibaldi, Gambetta, Delescluze, Blanqui); pariška sekcija Internacionale,
Federacija sindikata i delegacija 20 arondismana koji su objavili zajedničku listu
socijalista revolucionara sa jednim može se reći socijalno-nacionalnim
15
Izbori su provedeni na osnovi i Izbornog zakona od 15.03.1849; Svi muškarci u dobi od 21 godinu imali su
pravo glasa (za pasivno biračko pravo ta je dobna granica pomaknuta na 25.); biralo se po sustavu izbornih lista
relativnom večinom ako nije manja od osmine upisanih birača; izborna jedinica bila je kanton.

9
programom koji je isticao obranu republike pod svaku cijenu i nužnost
političkog stupanja radnika na vlast.
Međutim konačna slika poslanika u Skupštini bila je monarhistički
obojena. Od njih 600 izabranih, 2/3 čine orleanisti, legitimisti, bonapartisti.
Može se reći da tu izvire sukob između Pariza16 i Skupštine (naravno i njene
vlade). Neprijateljsko raspoloženje skupštine prema Parizu odrazilo se u raspravi
o pitanju rata ili mira. Skupština je bila za mir. Na prijedlog vlade ona odlučuje
odgoditi plaćanja dugova i ukidanje plaće Nacionalnoj gardi zakon od 13. 08.
1870 i dekret 08. 08. 1870), čime je vlada razumijevala potaknuto raspuštanje i
razoružanje Nacionalne garde.
Iako je odluku o miru (1. ožujka) otvorila mogućnost vračanja skupštine u
Pariz, prijedlog nije prošao, tako da je Versailles, prijestolnica Francuske, čime
se odaje nepovjerenje naspram republikanski raspoloženom Parizu.
Idejni raskol mišljenja i težnji između skupštine i Pariza bio je stoga
prouzročen neslaganjima oko dva problem-pitanja: rat i odlika vladavine.
Pariz je pripadao radnicima koji su pokušavali socijalizirati grad, zalažući
se za rat, Parižani traže republiku, demokraciju i socijalnu pravdu.

16
Pariz je bio za republiku.

10
 4. RADNIČKI POKRETI PARIZ I SOCIJALIZAM

U vrijeme koje je prethodilo Pariškoj komuni, francusko društvo nije

stranački strukturirano. U Francuskoj prije govorimo o političkim grupama.
Krajem 60-ih godina devetnaestog stoljeća u ovoj zemlji oživljava radnički
pokret. Kao pozadinu treba uzeti zbivanja na svjetskoj pozornici. Nakon poraza
što ga je doživio revolucionarne 1848. industrijski proletarijat ponovno je u
usponu koncem 50-ih godina 19. stoljeća. Bio je to proizvod privredne krize
koja je proguravala radnički pokret te nahranila svijest solidarnosti radničke
klase i njihovom međunarodnom povezivanju. Rezultat toga je stvaranje jednog
međunarodnog radničkog udruženja Prve internacionalne 1864. koje je pokušalo
okupiti radnike diljem svijeta. Ona je bila više inspiracija nego djelatna ustanova
sve do sedamdesetih godina kad je Marx formalno preselio sekretarijat
Internacionale u SAD da bi je čuvao pod kontrolom.
Važno je spomenuti da još od svojih početaka članovi Internacionale nisu
bili idejno jedinstveni. Postajale su dvije struje: pristalice Marxa i pristalice
Proudhona. Za razliku od Marxa, Proudhon se zalagao za ekonomsku, ne
političku borbu. Načelno je bio protiv revolucije kao oruđa za preuzimanje
vlasti, protiv diktature proletarijata. Ono čemu je Proudhon stremio bilo je
"sitnoposjedničko" društvo uređeno na zadruznom principu u okviru slobodnih
decentraliziranih komuna17.
Marxovo učenje imalo je još jednog svog protivnika. Bio je to ruski
revolucionar i anarhista Mihail Bakunjin, koji je iako proudonista ipak usvojio
neke Marxove ekonomske zasade. Odbacivši političku i sindikalnu borbu.
Bakunjin negira svaki državni oblik.
Općenito u industrijski loše razvijenim zakonskim zemljama (primjerice
južna Francuska) prevladavale su nemarksističke struje, a u razvijenim
marksizam.
17
Povijest svijeta: cit. Str.577

11
 Inače gledajući iz francuske perspektive radnički se pokret prije pariške
komune javljao u obliku organizacija za uzajamnu pomoć, sindikata i naravno
sekcija Internacionale. Do izbivanja komune, Internacionala je imala 4
federacije unutar Francuske. Bili su to Pariz, Marseille, Rouen i Lyon. Krivulja
porasta njihovih članova uzlaznog je karaktera, a razloge možemo opravdati
Zakonom o javnim skupovima iz 1868. koji je postao preduvjetom propagande i
organizacije što je omogućilo osnivanje sindikata 18, i novčana pomoć što je
Internacionala daje štrajkašima. Međutim, teško da se može reći da je radnički
pokret u Francuskoj do 1871. bio socijalistički. Socijalizam u to vrijeme nije
dobio značajan odraz ni u izbornim rezultatima. Izborni programi radničkog
karaktera prvi put su se pojavili 1863. na izborima za parlament i dopunskim
izborima 1864 godine. Na prvo navedenim izborima kandidatura J. J. Blanca
(332 glasa) i Contanta (samo 11 glasova) nije bila oduševljeno primljena od
strane radnika. Sljedeće godine, Tolain jedan od osnivača pariške sekcije
Internacionale, kandidira se za parlament. Republikanski i socijalistički
nastrojen Tolain dobio je podršku od samo 424 glasa 19. Na ovim izborima bitno
je spomenuti dva napisa koji su preuzeli vid izbornog programa za ovu
kandidaturu: Manifest šezdesetorice redigiran od strane Tolaina, Gambetta20 i
Leforta i Proudnov napis "O političkoj snazi radničkih klasa"
Manifest je naime upućen svim listovima u Parizu u veljači 1864. od
strane šezdeset radnika:

"Gospodo iz opozicije, ako se mi slažemo s vama o politici, znači li to da

se slažemo u socijalnoj ekonomiji? Dosta se ponavljalo: od 1789-e nema više
klasa, svi Francuzi su jednaki pred zakonom; ali nama, koji nemamo drugog
kapitala od naših ruku, koji svakodnevno trpimo od uslova pod koje nas je stavio

18
Od te godine osnovano je 67. sindikata od čega njih 40 prisutnih federacija radničkih društava Pariza. Uz
sindikate realiziraju se i proizvođačke kooperative i društva za uzajamne pomoći.
19
Opravdanje ovako maloj potpori treba tražiti u činjenici nepostojanja političkih sloboda. Međutim ni
parlamentarni izbori 1869. i 1870. neće značajno uzdići radničku kandidaturu od strane socijalista.
20
U to vrijeme Gambetta je bio vođa krajnje ljevice, vođa republikanaca.

12
kapital, koji živimo pod izuzetnim zakonima, nama je vrlo teško da vjerujemo u
to tvrđenje….Ali, velite vi, sve te reforme mogu da zahtevaju narodni poslanici
isto kao i mi, ili bolje od nas….Mi odgovaramo: Ne! Nas niko ne predstavlja, jer
na jednoj od posljednjih sednica Narodne skupštine ni jedan glas se nije digao
da formulira onako kako mi to smatramo za potrebno naše težnje, naše želje i
naša prava; nas nitko ne predstavlja, nas koji ne verujemo da je beda
ustanovljena od Boga; Nas niko ne predstavlja jer niko nije rekao da u
radničkim klasama duh antagonizma svakim danom biva sve slabiji; Mi tvrdimo
da je sada posle dvanaest godina strpljenja došao zgodan trenutak….1848-e
biranje radnika potvrdilo je jednim faktom političku jednakost; 1864-e to
biranje bi potvrdilo socijalnu jednakost21"

Govoreći o sekcijama francuske Internacionale s obzirom na socijalizam,

može se reći da je ovaj uvid socijalizma najbliži proudonizmu22, pa je taj
francuski socijalizam najveća prepreka širenja Marxovog primanja socijalizma.
Internacionala je vodila politiku neutralnosti prema jakobinsko-
blankističkim pokušajima (31.10.1870. i 22.01.1871.) a vjerni predstavnici
Tolain i Varlain daju podršku Vladi nacionalne obrane koja je ipak
republikanska.
Francusko-pruski rat pokazao je koliko je u stvari moć Internacionale bila
precijenjena. Tako na sastanku 19. veljače, 1871. vođe pariške sekcije
Internacionale donose zaključak da je rat razbio te sekcije.
30 000 njemačkih vojnika ulazi u Pariz 1 ožujka 1871. Centralni komitet
nacionalne garde oduzima ofenzivno raspoloženje i usvaja Statut republikanske
federacije nacionalne garde prema kojemu grad uzima pod svoju zaštitu.
13 ožujka stvara se novi Centralni komitet nacionalne garde.
Internacionala je inertna. Jedino je njezin član Varlain zadobilo mjestu u

21
Lisagare: op. Cit. Str. 6 i 7.
22
"Zemlja selijacima alat radnicima-posao za sve" C. Ambrosi; A. Ambrosi: "La France 1870-1986" cit. Str. 12.

13
Centralnom komitetu nacionalne garde. Opsada od strane Prusa zaoštrila je
klasne prilike u Francuskoj, tako da dolazi do prve socijalističke revolucije,
Pariške komune.
U Savjetu Komune članovi Internacionale, uglavnom proudonisti činili su
manjinu dok su blankisti bili njezina većina. Komuna baš i nije pokazala veću
odlučnost za poduzimanje ekstremnijih ekonomskih mijena protiv buržoazije
koja se okupila u Versailles-u, prvenstveno protiv francuske banke. Prema
mišljenju Engelsa to je bila prava politička greška budući da bi bilo za komunu
mnogo korisnije imati Banku u svojoj vlasti nego 10 000 talaca23.
Iako je i K. Marx pisao o komuni kao socijalističkoj, pretvorivši je u
epicentar socijalističke mitologije, ne može se baš tvrditi da je ideja jednakosti
prožimala praksu komune. Ona jer bila i ostala posljednji, najveći primjerak
pariškog revolucionarnog radikalizma.
Nakon pobune na prijelazu s 23. na 24. ožujak vijeće Internacionale
donosi odluku da će sudjelovati u komuni. Za afirmaciju radničkog pokreta u
Parizu ona je imala ključnu ulogu. Radnička vlast u Parizu preuzela je niz mjera.
Među bitnima vrijedno je spomenuti: Ukidanje stajaće vojske na čije mjesto
stupa oružani navodi; uvođenje radničkog upravljanja u tvornicama u kojima su
tvorničari obustavili rad; izbor i opoziv na sva mjesta u upravi, sudstvu i
školstvu; ograničenje službeničkih plaća; proklamacija jednakosti spolova;
proklamacija načela slobode, pa je sukladno tome donijela dekret u odvajanju
crkve od države kojim se ukida budžet za crkve te se uvodi nacionalizacija
imanja vjerskih kongregacija, što ipak ima za posljedicu laicizaciju
školstva i uvođenje besplatnog školovanja dostupnoga sada širokim narodnim
masama. Uvedena je sloboda štampe.
O karakteru vlasti najviše nam pak govore dekreti o regulaciji socijalno-
ekonomskih pitanja ističući u prvi plan težnju o uspostavi socijalne republike.

23
Komuna je 1871. zauzela vlast zahvaljujući činjenici da privremena francuska vlada nije uspijela naoružati
parižane koji su uspiješno odoljevali opsadi. Nakon poraza ogorčeni stanovnici Pariza okrenuli su se protiv onih
koji su ili prema njihovu mišljenju iznevjerili i možda bili spremni restauriati monarhiju.

14
Dobro je spomenuti i dekret o besplatnom izdavanju iz založne banke založnih
predmeta čija vrijednost ne prelazi 20 franaka čime se nastojalo popraviti
egzistencijalno stanje najsiromašnijih, zatim dekret o uvođenju desetsatnog
radnog vremena itd.
Radnici Pariza odlučno streme zacrtanom cilju, uspostavi "socijalne
republike".

15
 5. PARIŠKA KOMUNA

5.1.1. IZBORI ZA KOMUNU

Polovinom ožujka 1871. Thiers dolazi u Pariz. Cilj njegova posjeta bio je
osigurati miran sastanak skupštine u Versaillesu 20.03.1871.
Na sastanku vlade održanog 17 ožujka, Thiers iznosi prijedlog čija se
realizacija svodi na razoružanje odreda Narodne garde na što je vlada,
prihvativši ga, odluči sutradan ujutro izdala proglas građanima kojim optužuje
tajni komitet za stvaranje ilegalne vlade. Vladini vojnici pokušavaju Nacionalnoj
gardi oduzeti topove. Ipak, uvidjevši veličinu njezine snage, Thiers naređuje
raspuštanje Pariza protiv čega prosvjeduje gradonačelnik Ferry, ali i on odbija
prijedlog gradonačelnika arondismana grada Pariza, koji traže da se e provede
razoružanje Nacionalne garde te da se održe izbori za Parišku komunu.
Čim je izvršena evakuacija grada, Centralni komitet nacionalne garde
preuzima gradsku upravu Pariza koju je neposredno prije Ministar unutarnjih
poslova privremeno povjerio zboru gradonačelnika pariških arondismana.
Na trojnom sastanku skupštine, zbora i Centralnog komiteta, Varlain, tada
jedini Internacionalista u Centralnom komitetu, izlaže uvijete pomirenja:
Izabrati jedan novi organ koji će obavljati bitne funkcije u gradu, vijeće Pariza;
ukidanje policijske prefekture za Pariz; izbor svih zapovjednika Nacionalne
garde (do tada je imenovanje glavnog zapovjednika Nacionalne garde bio
zadatak vlade); izvršiti oprost stanarina manjih od 500 franaka; donijeti pravičan
zakon o rokovima isplate duga te vračanje skupštine na 20 milja od Pariza.
Neposredno prije tih događanja skupština se sastaje u Versaillesu (20
ožujka, 1871). Istog dana u službenom glasniku Pariza "Le journale officiel de
la commune", izlazi proglas sa svrhom da se skupštini objasni gradska situacija.
Poslanici od skupštine traže pravo izbora pariškog komunalnog vijeća.

16
 Skupština usvaja rezoluciju o obrani municipalne uprave departmana i
Pariza putem izabranih vijeća. Centralni komitet saziva municipalne izbore 22
ožujka, koji su dan prije osporeni smatrajući se nezakonitim, proglasom od
strane poslanika grada Pariza. Poslanici, naime, predlažu da skupština zakonom
legalizira ove izbore pa se u tu svrhu unutar nje formira posebna komisija koja
23 ožujka, podnosi skupštini svoj izviještaj. Kako je već poznato, vlada traži da
se komunalni izbori održe u svim komunama namjerno ostavljajući vrijeme
njihova održavanja pod upitnikom24.
Skupština usvaja prijedlog vlade. Po svom povratku u Pariz, poslanici
grada objavljuju kako pristanak skupštine na komunalne izbore tako i njen
pristanak i na izbore zapovjednika Nacionalne garde.
Centralni komitet upućuje 25. ožujka narodu Pariza poziv na izbore 25 za
Parišku komunu. Uz taj poziv bio je upućen još jedan kojeg je sastavio Louis
Blanc kojem se daje obećanje da će se na sutrašnjem sastanku skupštine tražiti
da se zakonom ovlasti Nacionalna garda na izbor svojih starješina te da se da
pravo izbora komunalnog vijeća gradu Parizu.
Vlada se načelno protivi sazivu izbora od strane Centralnog komiteta.
Centralni komitet krši sporazum i zakazuje izbore. Izbori za vijeće komune bili
su raspisani već 19 ožujka. Iako predviđeni za 22.03., radi pruženog otpora od
strane pariških poslanika i predsjednika općina, datum je pomjeren za četiri
dana.
Kao osnovac izbora za komunu služio je jedan zakon od 1.03.184926.
Centralni komitet je donio odluku da se izabire jedan vijećnik na 20 000
stanovnika, a na ostatak preko 10 000 birao se isto jedan vijećnik. Biralo se po
arondismanima. Na taj način trebalo je izabrati 90 vijećnika.

24
Time je vlada željela postići da se pravo biranja komunalnog vijeća proširi i na grad Pariz.
25
Proglas o izborima potpisan je od strane poslanika Pariza kao i gradonačelnika arondismana, a mnogi od tih
gradonačelnika istakli su svoju kandidaturu. Na izborima je učestvovala i buržoazija
26
Prema tom zakonu provedeni su i izbori za skupštinu od 8.02.1871.

17
 Izbori su bili legalni, potpuno slobodni i demokratski, ali ipak na sam dan
izbora glasalo je manje od polovice upisanih birača (229 000 od ukupnih 485
000 birača).
Dakako, bili su to spiskovi birača iz 1870. a osim onih koji su emigrirali
iz Pariza, mnogi su poginuli ili su jednostavno bili u vojsci. Među emigrantima
je bilo najviše buržoazije koja je napustila grad prije pruske opsade u potrazi za
sigurnijim utočištem.
Naravno ne može se reći da je time bila ljevica baš oštećena, jer si luksuz
napuštanja Pariza nije mogla priuštiti republikanski raspoložena sirotinja.
Izbori su održani u potpunom redu i miru. Glasati se moglo cijeli dan od 8 do 18
sati, a većinu glasača činili su radnici. Vrijedilo je opće pravo glasa a prvi put u
povijesti to pravo dobile su žene.
Međutim cifra 90 nije dostignuta. Izabrano je 86 članova vijeća od čega
25 radnika i 20 pripadnika srednje buržoazije dok su ostatak mjesta dobili
pripadnici inteligencije i srednje buržoazije. Ovaj omjer bio je rezultat
nepostojanja još zrele radničke svijesti o njihovoj ulozi u afirmaciji besklasnog
društva. Dodatni razlozi biranja manjeg broja vijećnika ležali su u činjenici da
su neki na prvim sjednicama vijeća komune odustali jer je postalo očito da se
Pariško vijeće općine razlikuje od drugih vijeća. To je više bilo vijeće Pariške
komune iz 1792/3 godine27.
Na izborima nije bilo stranaka, ali ako baš govorimo o "strankama" one su
bile inicijatorice izbora. Prvu "stranku" su činili gradonačelnici i poslanici ( oko
60 000 glasova) a drugi Centralni komitet Nacionalne garde (dobio oko 140 000
glasova). Iz sveg navedenog uključujući tu i razlog da neki nisu tu dobili ni
relativnu većinu glasova za izbore koji su prema izbornom zakonu iz 1849
zahtijevala, bilo je nužno posegnuti za dopunskim izborima. Ni na novim
izborima mnogi "izabrani" nisu uspjeli dobiti ni relativnu većinu. Vijeće još

27
"Političko-izvršne poslove obavlja Konvent preko svojih komiteta koji čine isključivo njegovi članovi,…Dok
upravnu funkciju Prvremeno izvršno vijeće, kojemu je potpuno organizacijski i funkcionalno podređeno" S.
Sokol; B. Smerdel. "Organizacija vlasti", vidi 10, str. 134

18
uvijek nije sadržavalo 90 vijećnika. Njihov broj je pao jer su mnogi iz stranke
načelnika i poslanika odustali, a preostala stranka Centralni komitet nacionalne
garde se razdvojio na manjinu "internacionalci" 28 oko 23 člana, i dvostruko veću
"jakobinsko-blankističku većinu". Većina je verificirala mandate "izabranih" bez
relativne većine budući da su ih oni branili. Izbori su ostavili značajan utisak jer
se na legalan način izabrala grupa od 25 radnika.
"Jakobinsko-blankistićka većina" se ogledala na jakobinski konvent iz
1793/4. Jakobinizam je njime težio koncentraciji, centralizaciji i hijerarhizaciji
revolucionarnog odlučivanja zalažući se za republiku koju bi ocrtavala
maksimalna koncentracija revolucionarne vlasti koja bi raspolagala svim
mogućim sredstvima revolucionarne prinude. Ovaj pokret tendira mišljenju da
revolucija treba biti osmišljena i u tajnosti pripremana od strane uskog kruga
odlučnih ljudi dok su navedene mase tu samo u ulozi oruđa nužnog za osvajanje
vlasti. Držeći se slijepo jakobinske doktrine 29 radikali će u nacionalnoj skupštini
braniti komunu i tražiti amnestiju30 za komune od rujna 1871. kad republikanci
preuzmu sve institucije vrhovne vlasti treće republike. Većina i manjina nisu
imali složna stajališta glede same definicije komune što je naročito bio problem
stranke gradonačelnika odnosno većina smatra da je komuna realizacija sadržaja
proglasa Centralnog komiteta nacionalne garde, za razliku od njih,
internacionalisti, manjina, komunu smatra kamenom temeljcem u novoj zgradi
društvene vlasti. Njihovi stavovi improvizirani su sankilotizmom 31 i bili su za
široku decentralizaciju nove revolucionarne vlasti.
Shvaćajući suverenost kao glas naroda, sankilotizam je stremio sustavu
nepravedne demokracije.

28
Pristalice ponajviše Proudonovih ideja.
29
"Zbog svog klasnog temelja neojakobinci nisu mogli razumjeti kvalitativnu razliku između revolucije 1792-
1794. i Pariške komune 1871." S. Sokol; B. Smerdel:"Organizacija vlasti",dio.10, str. 147.
30
Zakon o amnestiji za komunare donesen je u srpnju 1880. godine.
31
"Dva su osnovna kruga utjecaja konventskograzdoblja francuske građanske revolucije na Parišku komunu
1871. pa i šire na razvitak političke misli i revolucionarne prakse tokom 19. stoljeća sankilotizam i jakobinizam"
S. Sokol; B. Smerdel; Organizacija vlasti dio 10. str. 145.

19
5.1.2. VIJEĆE KOMUNE. KOMISIJE. USTROJSTVO VLASTI

Vijeće komune bilo je formirano kao jednodomna i permanentna

skupština na postulatima izbornosti, kolegijalnosti i kratkoći vršenja javnih
službi. Ovo je od 28. ožujka, najviši organ revolucionarne vlasti Pariške komune
preuzimajući tako ulogu koju je igrao (od 18.03.1871) Centralni komitet
nacionalne garde. Jakobinski ustao iz 1793, iako daleko od savršenstva, služio je
kao početni uzor komuni osobito zbog nestabilnih, ratnih revolucionarnih uvjeta.
Rad komune vodilo je predsjedništvo (biro) komune sastavljeno od
predsjednika, dva pomoćnika i dva tajnika. Svi su oni birani od komune na samo
tjedan dana.
Rad komune bio je javan, tako da su uz akte koje je donosilo vijeće u
službenom listu (Journal Officiel de la Republique Francaise sous la Commune)
bili objavljeni i zapisnici sa sjednica.
Vijeće komune vršilo je prvenstveno zakonodavnu funkciju u
materijalnom smislu donoseći dekret koji su zbog revolucionarnih prilika i jedini
akti koje je vijeće odnosilo. Tako je vijeće normativne odluke donosilo izravno
dok je izvršne poslove obavljao putem svojih članova raspoređenih u deset
odbora. Naime, dekretom 29.03.1871. vijeće komune je odabralo devet komisija
sačinjenih uglavnom od članova vijeća32 u svrhu obavljanja izvršnih funkcija.
Prema svom sadržaju ovaj je dekret bio ustavnog karaktera.
Znači devet komisija bile su ustvari izvršni organi a sastojale su se od pet
do osam članova. To su bile vojna komisija, Komisija za opću sigurnost,
Komisija za financije, Komisija za pravdu, Komisija za opskrbu, Komisija za
rad industriju i trgovinu, komisija za javne službe, Komisija za naobrazbu i
naposljetku Komisija za vanjske poslove, Komisije su radile stalno a za
obavljanje svog posla odgovarale vijeću komune.

32
Neki su članov vijeća bili i prpadnici više komisija.

20
 Djelujući kao kolegijalna tijela komisije su obavljale upravne poslove u
sklopu svog resora. Radi uspostave jedinstva i usklađivanja rada ostalih komisija
izabrana je i deseta, Izvršna komisija za razdoblje od mjesec dana.
Izvršna komisija je imala dva zadatka. Prvo ona je bila zadužena za
koordinaciju rada ostalih komisija, a drugi zadatak je bio da se ona kao
političko-izvršni organ vijeća brine za izvršenje dekreta. Ona je znači bila vršioc
kontrole nad izvršavanjem dekreta komune i brojila je sedam članova. To je bila
neka vrsta vlade koja u svom sastavu nema članova ostalih odbora, pa je zbog
svega navedenog kao i zbog kolegijalnog vođenja resora patila od sporosti u
odlučivanju i neodgovornosti. Izvršna komisija vijeća komune, za čitavog svog
postojanja nije istinski ocrtala uzor koji je uživao Komitet javnog spasa u
drugom razdoblju primjene konventske vlade (02.05.1793 – 27.07.1794), kada
je komitet raspolagao i u zbilji i pravno, velikim organizacijskim, personalnim i
funkcionalnim ovlaštenjima prema svim ostalim organima vlasti od
Privremenog izvršnog vijeća naniže. Nisu postojali nikakvi institucionalni oblici
suradnje i informiranja o radu između 9 komisija i Izvršne komisije koja uz to
nije bila homogeno tijelo budući da su i njeni članovi također pripadali Vijeću
komune, komisije su nadalje bile opterećene poslovima što je sve postalo
razlogom da je vijeće komune 20. travnja, 1871. donijelo dekret koji je imao za
svrhu političku i institucionalnu koncentraciju odlučivanja unutar organizacije
revolucionarne vlasti.
Na čelu svake komisije nalazio se delegat vijeća komune a svih devet
delegata činili su novu izvršnu komisiju koja je ujedinjavala i usmjerivala rad
ostalih. Prema dekretu, Izvršna je komisija morala podnositi izviještaj o
poduzetim mjerama vijeću komune.
Uz zakonodavno, vijeće je obavljalo i izvršne i sudske funkcije.

21
 Komuna je uspostavila novi princip. Radilo se naime o jedinstvu vlasti.
Prema Marxovim riječima komuna je "imala da bude ne parlamentarno, nego
radno telo, izvršno i zakonodavno u isto vreme33"

5.1.2.1. "EGZEKUTIVA"34 U PARIŠKOJ KOMUNI

Kao što je spomenuto, komuna je krajem ožujka izabrala 9 komisija koje

su činile izvršni organ vijeća komune.
Radom se ponajviše istaknula komisija rada i razmjene kojom je rukovodio
Frenkel. Svrha ove komisije bila je popraviti položaj proletera i osloboditi ih
okova najamnog rada. Iz tog razloga razradila je niz dekreta i podnijela ih
komuni.
Komisija za javnu sigurnost bila je vatreni borac protiv kontrarevolucije i
špijunaže. U sklopu nadležnosti ove komisije spadala je policija.
Komisija za financije snabdijevala je komunu i financirala njezin rad.
Njezino zaduženje bilo je osigurati plaću pripadnicima Nacionalne garde. Novac
je stjecala uglavnom porezima a dio je dobila od Narodne banke.
Komisija za vanjske poslove imala je zadatak jačanja i njegovanja
međunarodnih odnosa, a isto tako bila je zadužena povezati unutrašnjost zemlje
s događajima u Parizu.
Vojna komisija bolovala je od nedostataka stručnjaka u borbi protiv
versailleske reakcije. Zbog nesposobnosti ove komisije u njen rad su često
zadirali Centralni komitet nacionalne garde i Komitet javnog spasa što je
stvaralo nepovjerenje kod boraca.
Provodeći dekret o odvajanju crkve od države Komisija za prosvjetu je
proklamirala načelo obveznog, svjetovnog i besplatnog školovanja.
Spomenimo još komisiju za pravosuđe koja je imala za cilj sprovesti
reorganizaciju sudstva.
33
Karl Marks: Građanski rat u Francuskoj; Beograd, "Kultura", 1960, str. 68.
34
Zbog provedenog jedinstva vlasti teško je posebno govoriti u "egzekutivi u komuni"

22
 Ako govorimo o egzekutivi komune, kroz središte pozornosti provlači se
sam odnos izvršne i ostalih komisija. Naime, nameće se važno pitanje prirode
njihova odnosa tj. je li on kontrolne ili koordinacijske naravi!?
Odlučiti se za prvu varijantu značilo bi opet se naći na "klimavom terenu"
jer bi se u tom slučaju izvršna komisija nalazila na višem stupnju hijerarhijske
ljestvice a to je teško ako su članovi svih deset komisija članovi komune. Osim
toga, komisija za financije kontrolirala je rad ostalih komisija mnogo efikasnije i
efektnije od Izvorne komisije. Ipak Izvršna komisija nije bila nezamjenjiva, a tu
svoju ulogu temeljila je na mogućnostima koje daju samo pravo "uvida u rad" i
koordinacije rada. Otuda potiče i važnost koju jakobinistićko-blankistićka
većina daje sastavu te komisije gdje za sebe osigurava većinu, odnosno otuda
ljubomora i nepovjerenje s kojim manjina prati rad te komisije i kojim dočekuje
zahtjev za jačanje njene uloge koordinatora rada ostalih komisija. Međutim ta
koordinacija i kontrola nije bila toliko učinkovita radi personalne nepovezanosti
koja postaje gorućim organiziranim problemom.
U pozadini ovog problema nalazi se kritična situacija građanskog rata. 3
travnja, 1871. odredi Nacionalne garde napuštaju Versailles. Doživjevši poraz,
garda se zatvara među zidine grada i pomalo se osipa. Reorganizacija je nužna.
Tri tjedna nakon izbora komune, znači 20 travnja, komuna sa 47 glasova u tu
svrhu donosi dekret. Reorganizacija je posebno naglasila jedinstvo u egzekutivi
koja je s komunom bila u uskoj vezi te o njoj ovisila. Dekretom je izvršna vlast
povjerena skupu delegata 9 komisija. Oni su se sastajali svaki dan i istom
većinom donosili odluke u granicama svojih resursa.
Izviještaj o odlukama i mjerama poduzetih za njihovo izvršenje delegati
su podnosili komuni na trajnoj sjednici. Među delegate je komuna izvršila
razdiobu administrativnih poslova i nadležnosti. Time je potisnuta kolegijalnost
koja je ne samo kočila rad nego odgovornost svih pretvarala u neodgovornost
svih. Svaki od delegata bio je ujedno šef administracije svog resora imajući
ispod sebe funkcionalne podređene članove njegove upravne komisije kojoj je

23
šefovao ali i ujedno bio i objekt njezine kontrole i član organa koji je bio
zadužen za usklađivanje rada svih upravnih komisija i za donošenje odluka o
njihovu radu. Svih devet delegata činili su vladu koja je na zajedničkoj sjednici
donosila odluke o poslovima egzekutive kao cjeline i poslovima svog resora.
Svaki delegat snosio je odgovornost za svoj resor, a svi su zajednički bili
odgovorni za ono što se događalo u egzekutivi. Iako je delegat bio dužan davati
komisiji obavijesti o poslovima svog resora, komisija je ujedno bila i njegovo
savjetodavno tijelo, put do saznanja stavova komune te mogućnost stjecanja
potpore u njoj u slučaju odgovornosti (pred komunom!)
Po svojim dugim i oprečnim raspravama, komuna nije bila ništa drugo
doli parlamentarizma gdje je baš svako mogao iznijeti obznaniti svoje razloge
ma da se konačni ishod odluke nalazio u okvirima logike dostupne većini.
Iza sveg navedenog može se zaključiti da je reorganizacija egzekutive
doprinijela personalnoj povezanosti i funkcionalnoj podređenosti upravnih
komisija Izvršnoj koja je opet bila organizacijski i funkcionalno podređena
Vijeću komuna. Dekretom od 20. travnja, 1871. znatno je više naglašen i
preciziran, objedinjujući političko-izvršnu funkciju i vršenje najvažnijih
upravnih poslova.
Izvršna komisija se koncentrirala u sličnom odnosu prema upravnim
komisijama kao i Komitet javnog spasa u periodu od travnja do kraja srpnja
1794 godine prema dvanaest komisija, ali s još više naglašenom
institucionalnom mogućnošću, značajnu kvantitetu efektivne političke vlasti.
Sastav nove izvršne komisije bio je u korist većine kojoj je pripadalo
sedam delegata dok su sam dva člana činili internacionalci komunalističko-
federalističkih ideja.
Reorganizacija je označila personalnu povezanost egzekutive i komune
koja je pomoću posebnih komisija za svaki resor vršila političku kontrolu nad
egzekutivom .

24
 Komuna je stavila akcent na jedinstvo i kolegijalnost u vlasti, ali je slabila
"duh jedinstva!".

Od esencijalne je važnosti da je Centralni komitet nacionalne garde koji je

sam sazvao izbore za komunu smatrao da u njenu nadležnost spada vođenje
poslova opće politike dok za sebe svojata vođenje vojnih poslova. Pravom se
može reći da je Nacionalna garda poluga vlasti jer drug vojne snage nisu
postojale a komuna je patila i od kroničnog nedostatka administracije. Gledajući
s aspekta relacije komune naspram Centralnog komiteta nacionalne garde
potencira se problem dvovlašća koji se zbog ratnih prilika nije aktiviralo.
Nova organizacija egzekutive označena je privremenom od svog začetka,
pa se tjedan dana kasnije točnije 28. travnja, pokreće rasprava o većoj
djelotvornosti i osnivanju komiteta (odbora) javnog spasa. U interesu spašavanja
komune, njena većina35 je predložila osnivanje tog komiteta koji bi zadobivši
civilnu i vojnu vlast realizirao diktaturu proletarijata što je naišlo na oštro
protivljenje manjine.
Zbog sličnosti pojavnih elemenata ugroženosti komune 1871. i komune
1793. neojakobinci traže osnivanje tog novog organa. Budući da su imali pred
sobom viziju izvršnog organa s diktatorskim ovlaštenjem, došlo je do navedenih
sukoba. Komitet javnog spasa bio je epicentar razilaženja mišljenja glede
egzistencijalnih tematika. Zbog svih tih problema dolazi do raskola unutar
jakobinsko-blankističke većine. Jedan njen dio se zalagao za "koncentraciju
vojne i civilne vlasti" u jednom organu i nevažno je bilo da li će taj organ nositi
ime Komitet javnog spasa, dok drugi dio osporavao samo naziv tvrdeći da
osniva na diktatorsku i "jakobističko rubljenje glava". Manjina je pak smatrala
da jedinstvo vlasti u egzekutivi nije ništa drugo do neoapsolutizma
napoleonovog tipa tj. napad na nacionalnu suverenost. Dakako da u idejama
manjine ima Babenfovog "skupštinskog radikalizma. Njene stavove precizno

35
Večinu u komuni činili su tzv. jakobinci-romantičari, dok su manjinu činili internacionalci.

25
opisuje odlomak iz protestne deklaracije potpisane od 17 članova vijeća
komune:

"Smatrajući da institucija Komiteta javnog spasa predstavlja zaborav

principa temeljite društvene reforme iz koje je proizašla komunalna revolucija
18 ožujka i opasan povratak prošlosti koja nas mora podučavati ali koju ne
smijemo plagirati i da su diktatorijalne institucije nespojive s dubokim
demokratskim načelom komune, izjavljujemo da nećemo sudjelovati u
imenovanju članova ovog komiteta"36

Ipak je i prvog svibnja sam naziv Comite de salut public usvojen sa 34

protiv 28, a institucija sa 45 naspram 23 glasa. Komuna je ponaosob imenovala
5 članova komiteta. Komitet je odgovarao samo komuni a njega su zasjedanja
proglašena stalnim. Ipak je otpor manjine ostavio ožiljak na sastavu Komiteta
javnog spasa. Komitet nije uspio popraviti stanje na bojištu ni u komuni a često
je bio kompromitiran od strane internacionalaca koji su neslogu vijeća komune
putem štampe priopćavali neprijatelju.
Komitet javnog spasa osnovan je na temelju dekreta čiji je prijedlog
podnio vijeću komune J. Miot.
Iako je posjedovao sve institucionalne mogućnosti, sbog svog političkog
sastava komitet nije mogao efikasno djelovati kao centralni istovremeno
odlučujući i izvršni organ revolucionarne vlasti koja je sve više ugrožena
građanskom kontrarevolucijom.
Pod njegovom kontrolom našao se Centralni komitet koji je osim toga još
bio pod budnim okom komune, Izvršne komisije, Vojnog delegata i Vojne
komisije čiji međusobni odnosi nisu bili baš jasni.
Osnivanjem Komiteta javnog spasa oslabljena je koordinacija u
egzekutivi jer delegati nisu bili članovi komiteta koji je imao glavnu odluku u

36
S. Sokol; B. Smerdel:"Organizacija vlasti", za 1988. op. Cit. Str. 150 i 151.

26
poslovima egzekutive. Međutim, te odluke nisu uvijek bile posve adekvatne
prilikama pojedinih resursa pa su slovile kao "nepotpune". Ovim
kompliciranjem organizacije u egzekutivi dezavuiran je princip čija je esencija u
vidu zahtijeva za "jedinstvenu vlast" tendirala ka organizacijskoj jednostavnosti.
Zbog neslaganja većine i manjine prožeta strahom od diktature i prizivom
Robespierrova terora, situacija je tražila da vijeće bira nove članove komiteta.
Pod optužbom da je "manjina kriva sa sve", izborom novog komiteta 9
svibnja, manjina biva posve ignorirana. Iako ni u sastavu bivšeg Komiteta
javnog spasa nije izabran ni jedan internacionalista, novi komitet je manjinu
isključio sa sjednice te se pokušao obračunavati s njom37. Situacijski izazvana
manjina 15 svibnja, napušta vijeće komune objavljujući usput manifest 22.
"Komuna je predala svoju vlast u ruke jednoj diktaturi, koju je nazvala
Komitet javnog spasa….Većina se svojim glasanjem izjavila neodgovornom.
Manjina, nasuprot tome, izjavljuje da je komuna dužna revolucionarnom
pokretu da se primi svake odgovornosti… A što se nas tiče mi zahtevamo pravo
da sami odgovaramo za svoje postupke, ne zaklanjajući se iza kakve više
diktatore. Mi se povlačimo u naše rajone"38.
Dva dana kasnije pod pritiskom javnosti i Pariške federacije
Internacionale, dio manjine se vraća u vijeće. Za to vrijeme vladina vojska
otpočinje svoj napad na Pariz.
Zbog takvih loše aspektiranih političkih okolnosti, Komitet javnog spasa
kao jedna ustanova, diktature nije imao personalnu bazu.
Uzevši u obzir njihov kratki vijek, institucije komune su u potpunosti bile
djelo većine. U potrazi za savršenom organizacijom egzekutive, vijeće komune
je stvorilo nepremostivi razdor između demokratske i upravne djelotvornosti
vlasti.

5.1.2.2. "SUDBENA VLAST" U PARIŠKOJ KOMUNI

37
Postala je tzv. plan za hapšenje pripadnika manjine
38
Lissragaray P. Olivier, "Historija Pariške komune", Zg, 1946, op. Cit. Str. 238

27
 Kao i kod egzekutive, teško se može govoriti o sudskoj funkciji vlasti kao
zasebnoj.
Ipak za afirmaciju "sudstva" značajan je bio rad komisije (odbora) za pravdu
( Commission de justice ) koji je brojao do vremena reorganizacije 6 članova.
Novom organizacijom od 20. travnja, ovu je komisiju zamijenila nova od 5
članova na čelu s delegatom odvjetnikom Prototom. Ona je po svojoj naravi
manje bila sud, a više "Ministarstvo za pravosuđa".
Jedna od bitnih stvari u vezi čega s vođene polemike bilo je pitanje o
potvrđivanju smrtnih presuda. Koje je izrekao ratni sud. Protot predlaže (11.05)
da se osnuje jedna komisija od 39strane komune koja bi je zamijenila ali ne bi
bila sud nego magistratura najvišeg ranga koja bi imala vršiti pomilovanja. Istog
dana usvojila je i jedan dekret prema kome je Izvršna komisija trebala prvo
potvrditi prijepis presude ili odluke da bi se u opće pristupilo njenom izvršenju.
Kroz travanj je doneseno nekoliko dekreta koji odražavaju flegmatično
ponašanje komune spram pravosuđa. Službeni list 10 travnja donosi dekret
prema kojemu se sve smrtne presude izrečene od Prijekog suda podnose
Izvršnoj komisiji na sankciju.

"Još strašniji su bili prijeki sudovi gdje se tobože sudilo oni se nisu
pojavili slučajno u bijesu borbe….. Saslušanje je trajalo četvrt minuta, Jeste li
bili pod oružjem? Jeste li bili u službi Komune? Pokažite ruke! Ako je stav bio
odlučan i lice nedopadljivo, ne pitajući za ime, za zanimanje, bez zapisivanja,
ma kakav registar, takav je bio klasiran….Klasirani su odmah predavani
dželatima, koji su ih odvodili u kasarnu Lobo. Tu, čime bi se vrata zatvorila,
žandari su pucali bez prethodnog grupiranja žrtava. Neki koji ne bi bili dobro
pogođeni trčali su duž zidova. Žandari su jurili i pucali za njima sve dok više
nisu pokazivali znakove života".

39
Usvojen je sa 20 glasova za, i 15 protiv.

28
 Smrtne presude izrečene od strane prijekog suda odnosile su se na
političke delikte ozvučene kao veleizdaja.
23. istog mjeseca komuna je usvojila dekret prema kojem se u njenoj
nadležnosti nalazi pravo da imenuje tužioca komune. Usvojen je također i
dekret o Revizionoj komisiji 25. travnja, koja ima svrhu odlučivanja o
presudama Prijekog suda čime je preuzela ulogu koju je do tada igrala Izvršna
komisija.
Donesen je i dekret o poroti koju je tek pri kraju izabralo vijeće. Bilo je
predviđeno suđenje članovima vlade u Versaillesu čija je imovina konficirana.
Iako je problem sudovanja bio u glavi članova komune već od 4. travnja, tek je
30-od dana tog mjeseca komuna usvojila dekret kojim je stekla nadležnost da
sudi svojim članovima. Riječ je opet o političkim prekršajima, deliktima
veleizdaje, tako da je komuna vršila sudsku funkciju samo dok se ona kretala u
političkim krugovima. Povjerenje komune u postojeće sudstvo bilo je škakljivo
što je činilo važan razlog zašto je preuzela sudovanje nad svojim članovima.
Krajem travnja, jakobinska većina potpuno je preplavila komunu. Uzevši
kao uzor daleku 1793, jakobinci su stvorili jedinstvenu vlast smatrajući je kao
jedino prikladnim oruđem za smjenu političkog sustava. Dodavši tome i ratnu
situaciju, sudbena vlast nije bila niti je postala glavna preokupacija komune.

29
 6. DEKLARACIJA FRANCUSKOM NARODU

Da bi onemogućila ustanke u njihovim namjerama, Thiersova vlada

služila se dezinformacijama i lažima koje je prodavala Francuskoj u namjeri da
država okrene protiv pobunjeničkog Pariza. Kao reakcija na to, vijeće komune je
formiralo komisiju od 5 članova za izradu programa koji bi oprao ukaljane ruke
Pariških revolucionara. Nacrt za taj program dao je Delescuze koji se potom
povlači sa scene u korist mlađih naraštaja.
Za tehničku stranu programa, za izvedbu deklaracije bio je zaslužen
novinar P. Denis.
U ime komisije komuni odnosi deklaraciju J. Valles. Uz njega u redakciji
programa sudjelovao je i Theizs.
Projekt je iznesen na sjednici vijeća komune 19. travnja 1871. i prošao je
bez rasprave i veće diskusije.
Naime, njezin autor Denis prema svom uvjerenju je bio proudonista, pa je i
deklaracija odražavala Proudhonovu ideju organizacije vlasti:

"Pariz hoće: Priznanje i učvršćenje republike…..

Apsolutnu autonomiju komune u svim mjestima Francuske…….
Autonomija komune bit će ograničena samo jednakim autonomnim pravom
ostalih komuna koje pristupe ugovoru, čijom zajednicom treba osigurati
francusko jedinstvo.
Inherentna prava komune jesu:
Izglasavanje općinskih proračuna prihoda i rashoda; određivanje i
razrezivanje poreza; upravljanje lokalnim službama; organizacija njenog
sudstva , njene unutrašnje policije i nastave; uprava komunalnim dobrima.
Postavljanje putem biranja ili natječaja sudaca i svih komunalnih službenika,
koji su odgovorni, i uz stalno pravo kontrole i opoziva…

30
 Apsolutno jamstvo individualne slobode, slobode savjesti i slobode
rada…
Organizacija gradske obrane i nacionalne garde…..
Pariz ne traži ništa više ……pod uvjetom da u velikoj centralnoj
administraciji, delegaciji federalnih komuna, nađe ostvarenje i praksu istih
načela…..
Naši neprijatelji se varaju ili varaju zemlju kad optužuju Pariz da želi
svoju ulogu ili svoju prevlast nametnuti ostalom djelu nacije, i da teži diktaturi
koja bi bila pravi napad na nezavisnost i suverenitet ostalih komuna …..
Jedinstvo kakvo nam je do sada nametnulo carstvo, monarhija i
parlamentarizam, nije drugo do despotska, neinteligentna, skupa i samovoljna
centralizacija.
Političko jedinstvo, onakvo kakvo hoće Pariz, to je dobrovoljno
udruživanje svih lokalnih inicijativa, spontano i slobodno natjecanje svih
individualnih energija radi zajedničkog cilja, dobrobiti, slobode i sigurnosti
svih…
To je kraj starom vladajućem i klerikalnom svijetu, militarizmu,
birokratizmu, eksploataciji, burzovnom zelenaštvu, monopolima, povlasticama
kojima proletarijat duguje svoje ropstvo, domovima svoje nesreće i svoje
poraze.
Neka Francuska…. bude naš saveznik u ovoj borbi koja može završiti
samo trijumfom komunalne ideje ili uništenjem Pariza…."40

Tako je, prema deklaraciji, i država trebala biti ugovorna federacija

samoupravnih komuna, čija je samouprava bila poprilično velikog opsega. Ali je
zato državna vlast bila ograničena. Pariz je pokazao povjerenje u Francuskoj
samo glede oblika vladavine, a sve ostalo je zadržao za sebe, odnosno svakoj
komuni ostavljeno je pravo odlučivanja.

40
Š. Kurtović: "Organizacija Pariške komune"; zbornik radova, Zg 21/1971 op. Cit. Str. 340. i 341.

31
 Ova izjava nije bila ni blizu političko-institucionalnoj doktrini ni praksi
jakobinsko-blankistićke većine u vijeću koja je podupirala etatizam i
centralizam, ali je bila prihvaćena jer je predstavljala put "emancipacije" Pariz
kroz široku samoupravu.
7. ZAKLJUČAK

Deskripcija ideje republike najpotpunije se iskristalizirala u

"Jakobinskom" ustavu iz 1793. godine.
Našavši se u sličnim političko-socijalnim okvirima, u situaciji velike
neposredne vanjske i unutrašnje ugroženosti vlasti Pariška komuna iz 1871.
godine u mnogočemu asocira na komunu iz 1793. godine.
U proljeće 1871. radnici su prema svom uzoru primijenili sustav
skupštinske vlade u realizaciji svoje države.
Vlast se nalazila u rukama naroda koji je na temelju općeg prava glasa
birao svoje predstavnike u vijeće komune. Oni su bili smjenjivi i odgovorni
narodu. Iako je komuna prihvatila načelo jedinstva vlasti, njeno je vijeće
istovremeno imalo zakonodavne izvršne i sudske ovlasti.
Opijena demokratskim duhom, antibirokratska uprava komune sama je
vršila sve svoje poslove. Oružani narod ujedno je predstavljao njenu vojsku a
policija je bila njezin odgovorni organ.
Tendencija Pariške komune bila je formiranje samoupravnih komuna u
cijeloj Francuskoj čime je doprinijela izgradnji proleterskog centralizma te
afirmacije jedinstva države.
Izbori za nova vijeća komuna održani su 30. travnja. Glavnim njihovim
inicijatorima bila je skupština u Versaillesu. Izabrano je oko 700 000 vijećnika
uglavnom republikanskog uvjerenja za 36 000 komuna. Monarhistički obojena
Nacionalna skupština priželjkuje revanš pa iz tog razloga bira za vojnog
zapovjednika generala Mac-Mahona koji napad pobunjeni grad.

32
Komuna je poticala ljevičarsku retoriku pa je stoga zadobila ugled utjelovljenja
društvene revolucije i bila čak neopravdano smatranom proizvodom "zloglasne"
internacionale.
Obračun u Parizu bio je atraktivan i prisutnoj njemačkoj vojsci koja je s
osmijehom na licu pratila građanski rat u Fraancuskoj.
Napokon je potpisan Francusko-Njemački ugovor o miru u Frankfurtu 10.
svibnja, 1871. prema kojemu je Francuska morala Njemačkoj ustupiti Alsace i
Lorraine, platiti 5 milijardi franaka odštete te do isplate uzdržavati njemačku
vojsku na svom prostoru.
Nakon što je Thiersova vlada dobila iz zarobljeništva vojsku od 130 000
ljudi kojoj je družica bila pruska vojska napadajući Pariz sa sjevera započelo je
tzv. "krvavi tjedan" (21.05.1871), vijeće komune održalo je svoju posljednju
sjednicu 22. svibnja.
Pobunjenici su se opirali ulicu po ulicu, ali su bili stjerani nazad u srce
Pariza. U potpunom očaju dali su smaknuti znatan broj taoca, uključujući i
nadbiskupa Pariza, te su prilikom povlačenja spalili mnoge javne ustanove
Tuileries Palace i Hotel de Ville.
Posljednja scena borbe odigrala se na groblju Pere-Lachaise. Posljednji
pobunjenici su streljani.
Iako je Thiersova osveta likvidirala više od 20 000 pobunjenika što u
borbama što "pred zidom" a preživjele (oko 300 000) zatvorila ili deportirala na
kažnjeničke otoke, nije uspjela ubiti revolucionarni mit, njegovu moć
zastrašivanja i nadahnuća isprepleteni idejom socijalizma.
Bila je to proleterska revolucija koja se pateći od nedostatka vremena
(samo 72 dana) nije stigla afirmirati.
Ostavljajući svoje iskustvo budućim naraštajima radnika, po prvi put u
povijesti komuna je pokazala da radnička klasa posjeduje moć za uspostavu
svoje vlasti.

33
LITERATURA

C. Ambriosi; A. Ambriosi: " La France 1870-1986"; Paris, 1986

B. Bezmolinović: " Organizacija vlasti i rad Pariške komune"; Split 1969-70.
Š. Kurtović: "Opća povijest prava i države"; udžbenik II
Š. Kurtović: "Organizacija Pariške komune"; Zagreb 21/1971 (zbornik radova)
Š. Kurtović: "Povijesne premise Pariške komune"; Zagreb 21/1971 (zbornik
radova)
Š. Kurtović: studije i članci iz opće studije prava i države"; svezak I, Zagreb
2000.
Lissagaray Prosper Olivier: "Historija Pariške komune", Zagreb 1946
J. M. Roberta: "Povijest Europe", Zagreb 2002.
S. Sokal; B. Smerdel: "Organizacija vlasti", Zagreb 1988.
Enciklopedija Larousse of French History", 1987.
"Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda"; treće izdanje,
Zagreb 1977-1982
"Povijest svijeta", Zagreb 1976,1990
" Velika Ilustrirana Povijest Svijeta" svezak XV 1850-1918.
" The New Enciklopedia Britanika" XV izdanje, 1995-96.

34