Ateizam

Ateizam je, u širem smislu, odsutnost vjerovanja u postojanje božanstava, a u užem smislu je

odbijanje vjerovanja u postojanje božanstava, odnosno specifično stajalište prema kojemu ona ne postoje.
Suprotnost je teizmu, koji je u većini slučajeva zasnovan na vjerovanju u postojanje najmanje jednog
božanstva.
Riječ ateizam izvedena je iz grčkog izraza ἄθεος (atheos) što znači "bez Boga" koji se primjenjivao s
negativnom konotacijom za one za koje se vjerovalo da su odbacili bogove koje štuje veći dio društva.
Širenjem slobodoumlja, skeptičnosti te povećanja kritike religije, uporaba termina se suzila. Prvi pojedinci koji
su se deklarirali ateistima pojavili su se u 18. stoljeću.
Po pitanju natprirodnih pojava ateisti teže skeptičnosti potkrepljujući svoje uvjerenje nedostatkom
empirijskih dokaza. Ponudili su nekoliko racionalnih objašnjenja za nevjerovanje u bilo kakva božanstva. To
uključuje problem zla, argument nedosljednih otkrivenja te argument nevjerovanja. Iako su neki ateisti
prihvatili sekularne filozofije, ne postoji određena ideologija ili obrazac ponašanja prema kojem se ravnaju svi
ateisti.
U zapadnoj kulturi, za neke se ateiste često pretpostavlja da su nereligiozni, iako su drugi ateisti
duhovni. Nadalje, ateizam se pojavljuje u određenim religijama i duhovnim vjerovanjima
poput džainizma, budizma, hinduizma te u neopoganskim pokretima] poput Wicce. Džainizam, te neki oblici
budizma ne zalažu se za vjerovanje u bogove, dok hinduizam drži ateizam valjanim stavom, ali i duhovno
teškim za slijediti.
Budući da koncepti ateizma variraju, određivanje broja ateista u svijetu nije jednostavan zadatak.
Prema jednoj procjeni, oko 2,3% svjetske populacije su ateisti, dok je daljih 11,9% nereligiozno. Prema drugoj
procjeni, postotak samoproglašenih ateista najveći je u zapadnim zemljama unutar kojih opet postoje varijacije
u postocima: Sjedinjene Države (4%), Italija (7%), Španjolska (11%), Velika
Britanija (17%), Njemačka (20%) i Francuska (32%).

Etimologija

Grčka riječ αθεοι (ateoi), pojavljuje se u Poslanici Efežanima na papirusu 46 s početka 3. stoljeća.

U ranom starogrčkom, pridjev atheos (ἄθεος, od ἀ- + θεός "Bog") značio je "bezbožan". Prvotno je

korišten kao izraz osude s grubim značenjem "griješnosti" ili nedostatka poštovanja. U 5. st. pr. Kr. riječ
počinje označavati namjerno i aktivno bezboštvo u smislu "prekidanja veza s bogovima" ili "negiranja
bogova". Izraz ἀσεβής (asebēs) počeo se koristiti za osobe koje su nijekali ili omalovažavali lokalna božanstva
iako su vjerovali u druge bogove. Moderni prijevodi klasičnih tekstova ponekad atheos prevode kao
"ateistički". Kao apstraktna imenica, postojao je i ἀθεότης (atheotēs), "ateizam". Ciceron je grčku riječ
transliterirao u latinski atheos. Izraz je pronašao čestu primjenu u debatama između ranih kršćana i helenista
obostrano ga pripisujući, u pejorativnom smislu, onima drugima.
Izraz ateist (od francuskog athée) u smislu onoga "tko negira ili ne vjeruje u postojanje Boga",
prethodi ateizmu u engleskom, po prvi se put javljajući 1566. te ponovno 1571. Ateist kao oznaka praktičnog
bezboštva spominje se 1577. Izraz ateizam izveden je iz francuskog athéisme, te se u engleskome pojavljuje
oko 1587. Raniji rad iz oko 1534. služio se izrazom atheonism. Uskoro su se počele pojavljivati i druge
povezane riječi: deist 1621.,[24] teist 1662., i teizam 1678. U to vrijeme "deist" i "deizam" već su imali svoje
moderno značenje. Izraz teizam našao se suprotstavljen deizmu.
Karen Armstrong smatra da je "tijekom šesnaestog i sedamnaestog stoljeća, riječ "ateist" bila još
uvijek rezervirana za polemike...izraz "ateist" bila je uvreda. Nitko nije pomišljao sebe nazivati ateistom."
Sredinom sedamnaestog stoljeća još uvijek se smatralo da nije bilo moguće ne vjerovati u Boga; biti ateist
značilo je ne prihvaćati trenutačnu konepciju nadnaravnoga.
Ateizam se prvi put koristio da bi opisao samo-priznato uvjerenje u kasnom 18. stoljeću u Europi,
specifično naglašavajući nevjerovanje u monoteističkog Abrahamskog Boga. U 20. stoljeću globalizacija je
pridonijela širenju izraza obuhvaćajući nevjerovanje u sve deizme, iako je u zapadnim društvima i dalje
uobičajeno ateizam objašnjavati jednostavno kao "nevjerovanje u Boga".
Neki ateisti doveli su u pitanje samu osnovu izraza "ateist". Sam Harris je u svojoj knjizi "Pismo
kršćanskoj naciji" napisao:
„Zapravo, "ateizam" je termin koji ne bi ni trebao postojati. Nitko se nikada ne treba identificirati kao "neastrolog"
ili "nealkemičar". Mi nemamo riječi za ljude koji sumnjaju da je Elvis još živ ili da su izvanzemaljci prešli čitavu
galaktiku samo da bi uznemiravali rančere i njihovu stoku. Ateizam nije ništa više od šumova koje razumni ljudi čine
u prisustvu nepravednih religijskih vjerovanja.”

Definicije i razlike

Skica koja prikazuje odnose između definicija slabog/jakog ieksplicitnog/implicitnog ateizma. Eksplicitni

jaki/pozitivni/čvrsti ateisti (ljubičasta boja desno) tvrde da je rečenica "postoji bar jedno božanstvo" lažna tvrdnja.
Eksplicitni slabi/negativni/meki ateisti (plava boja desno) odbijaju ili izbjegavaju vjeru u ikakvo božanstvo bez da tvrde da
je rečenica "postoji bar jedno božanstvo" lažna rečenica. Implicitni slabi/negativni ateisti (plava boja lijevo) obuhvaćaju
pojedince (kao npr. vrlo malu djecu ili neke agnostike) koji ne vjeruju u ikakvo božanstvo, ali nisu eksplicitno odbili takvu
vjeru. (Veličina polja u dijagramu nije razmjerna broju pojedinaca koji pripadaju pojedinoj skupini.)

Autori se razilaze oko pitanja kako najbolje definirati i klasificirati ateizam, sporeći se oko toga na
koje nadnaravne subjekte se odnosi, je li tvrdnja na svoj način ili je nedostatak iste, te da li zahtijeva svjesno i
eksplicitno odbijanje. Predložene su brojne kategorije pomoću kojih bi se trebale istaknuti različite forme
ateizma.

Opseg
Neke od dvosmislenosti i kontroverzi oko definiranja ateizma proizlaze iz poteškoća u postizanju
konsenzusa oko definiranja riječi poput božanstvo ili Bog. Brojnost različitih koncepcija Boga i božanstava
dovodi do različitih ideja glede primjenjivosti ateizma. Antički Rimljani su kršćane nazivali ateistima zbog
nevjerovanja u poganska božanstva. Ovo se gledište postupno odbacilo s pojavom shvaćanja da je teizam nešto
što obuhvaća vjerovanje u bilo koje božanstvo.
 S obzirom na opseg fenomena koje ne prihvaća, ateizam se može suprotstavljati svemu od postojanja
božanstva do postojanja bilo kojeg duhovnog, nadnaravnog ili transcendentalnog koncepta, poput onih
u budizmu,hinduizmu, džainizmu i taoizmu.
Implicitni – eksplicitni

Implicitni ateizam i eksplicitni ateizam su nazivi za podvrste ateizma koje je upotrebljavao

publicist George H. Smith.
Implicitni ateizam je definiran kao "odsutnost teističkog vjerovanja bez njegovog svjesnog
odbacivanja", pa su tako svi koji nisu razmišljali o postojanju božanstava de facto ateisti. U ovu kategoriju
spadaju i sve osobe koje nikad nisu došle u dodir s pojmom božanstva i osobe koje ne mogu razumjeti pojam
božanstva (djeca, duševni bolesnici, neki oblici mentalne retardacije).
Eksplicitni ateizam se pak definira kao "odsutnost teističkog vjerovanja kroz njegovo svjesno
odbacivanje" u što spadaju vjerovanja svih onih koji su razmišljali o postojanju božanstava i svjesno odlučili
da ona ne postoje. Smith pod eksplicitnim ateizmom podrazumijeva i antiteizam.
Definicije ateizma razlikuju se i po stupnju razmatranja koje osoba mora uložiti u ideju bogova da bi
se smatrala ateistom. Ateizam se ponekad definirao kako bi obuhvatio jednostavno nepostojanje bilo kakvih
božanstava. Ova općenita definicija obuhvatila bi novorođenčad i ljude koji još nisu upoznati s teističkim
idejama. Još je 1772. Baron d'Holbach iyjavio da se "Sva djeca rađaju kao ateisti; nemaju predodžbu o
Bogu." Slično, George H. Smith (1979.) sugerirao je da: "Čovjek koji nije upoznat s teizmom je ateist zato što
ne vjeruje u Boga. Ova kategorija uključila bi i dijete s koncpetualnim kapacitetom da shvati problem, ali je još
uvijek toga nesvjesno." Činjenica da to dijete ne vjeruje u Boga kvalificira ga kao ateista." Smith je skovao
izraz implicitni ateizam da bi opisao "nedostatak teističkog vjerovanja bez svjesnog odbijanja istoga" te
eksplicitni ateizam kako bi opisao češću definiciju svjesnog nevjerovanja. Ernest Nagel suprostavlja se
Smithovoj definiciji ateizma kao jednostavanog "nedostatka teizma", priznajući samo eksplicitni ateizam kao
pravi ateizam.

Pozitivni - negativni
Pozitivni ateizam je izraz kojim se općenito opisuju svjetonazori ateista koji istinitom smatraju
tvrdnju "Bogovi ne postoje". Negativni ateizam je pak izraz koji se odnosi na ostale oblike nonteizma. Kroz
povijest se ova razlika opisivala i izrazom jaki i slabi ateizam gdje se pod "jakim" ateizmom navodilo
specifični stav da bogovi ne postoje, dok "slabi" ateizam predstavlja tek odsutnost vjerovanja u bogove, a da se
kategorički ne odbaci mogućnost njihovog postojanja. S obzirom na fleksibilnost izraza "Bog", smatra se kako
osoba istovremeno može biti i jak i slab ateist, ovisno o shvaćanju što se smatra božanstvom.
Izraz je prvi godine 1972. koristio britanski filozof Anthony Flew, ali je popularnost stekao
početkom 1990-ih zahvaljujući Usenet grupi alt.atheism.
Filozofi poput Antonya Flewa i Michaela Martina suprotstavili su pozitivni (jaki/tvrdi) i negativni
(slabi/meki) ateizam. Pozitivni ateizam je eksplicitno uvjerenje da bogovi ne postoje. Negativni ateizam
uključuje sve ostale oblike ne-teizma. Prema ovoj kategorizaciji, bilo tko tko nije teist je ili negativni ili
pozitivni ateist. Izrazi slabi i jaki su relativno novi, dok su negativni i pozitivni ateizam starijeg podrijetla,
korišteni u filozofskoj literaturi i katoličkoj apologetici. Prema ovom shvaćanju, većina agnostika kvalificira se
kao negativni ateisti.
Dok Martin, na primjer, tvrdi da agnosticizam podrazumijeva negativni ateizam, većina agnostika
svoja gledišta smatra različitima od ateizma. Tvrdnja o nedostižnosti znanja za ili protiv postojanja bogova
ponekad se smatra naznakom da ateizam zahtjeva malo vjere. Uobičajeni ateistički odgovor na ovaj argument
uključuje da nedokazane religijske pretpostavke zaslužuju nevjericu koliko i druge nedokazane pretpostavke,
te da nedokazivost postojanja božanstava ne implicira jednaku vjerojatnost obje mogućnosti. Škotski filozof J.
J. C. Smart čak drži da "ponekad, osoba koja je zapravo ateist može opisati sebe, čak strastveno, kao agnostika
zbog nerazumnog generalizirajućeg filozofskog skepticizma koji nas može spriječiti da tvrdimo kako znamo
išta, osim možda matematiòkih istina i istina formalne logike." Stoga, neki ateistički autori poput Richarda
Dawkinsa preferiraju razlikovanje između teističkih, agnostičkih i ateističkim stavova na temelju vjerojatnosti
koji svaki od navedenih pridaje tvrdnji "Bog postoji".

Definicije nemogućnosti ili nepostojanosti

Prije 18. stoljeća, postojanje Boga je bilo toliko općeprihvaćeno u zapadnom svijetu da je sama
mogućnost pravog ateizma dovođena u pitanje. Ovaj se stav naziva teističkim inatizmom, stav da svi ljudi
vjeruju u Boga od rođenja; iz ovoga se izvodi konotacija da su ateisti jednostavno u poricanju
Postoji i stajalište koje tvrdi da su ateisti skloni vjerovanju u Boga u kriznim vremenima, da se
preobraćuju na samrti ili da "nema ateista u rovovima". Neki zagovornici navedenoga tvrde
da vjera omogućuje ljudima da lakše prebrode različite probleme pritom djelujući kao "opijum za narod". Ipak,
postoje slučajevi koji su suprotni navedenome, primjerice, doslovno "ateisti u rovovima" za vrijeme rata.

Druge primjene izraza "pozivitni ateizam"

Kao što je ranije navedeno, izrazi pozitivan i negativan korišteni su u filozofskoj literaturi na sličan
način kao i izrazi slab i jak. Međutim, u knjizi „Pozitivni ateizam“ Goparajua Ramachandra
Raoa izdanoj 1972., uvedeno je i alternativno značenje ovih izraza. Odrastajući u kastinskom hijerarhijskom
sustavu s religioznom podlogom, Gora je tražio sekularnu Indiju i predložio smjernice za pozitivnu ateističku
filozofiju, koja će promovirati pozitivne vriednosti. Pozitivni ateizam, definiran na ovaj način, podrazumijeva
stvari koje bi bile moralno ispravne, pokazujući razumijevanje da pobožni ljudi imaju razloge da vjeruju, ne
pokušavajući da preobrate ili uče druge, i braneći sebe istinoljubivšću umjesto traženjem da pobjede u bilo
kakvom sukobu s otvorenim kritičarima.

Filozofski koncepti

Paul Henri Thiry, Baron d'Holbach, zagovornik ateizma iz 18. stoljeća. "Uzrok čovjekove nesreće je njegovo
nepoznavanje prirode. Upornost kojom je vezan za slijepa mišljenja koja su mu ugrađena u djetinjstvu, koja su
isprepletana s njegovim postojanjem, posljedična predrasuda koja mu iskrivljuje um, koja spriječava njegovo razvijanje,
 koja ga čini robom izmišljotine, čini se da ga osuđuje na trajnu pogrešku."Najopćenitija podjela ateističkih
argumenata jest ona na praktične i teoretske argumente.

Praktični ateizam
U praktičnom ili pragmatičnom ateizmu, također poznatom pod nazivom apateizma, osobe žive kao da
nema bogova i objašnjavaju prirodne fenomene bez njihovog pripisivanja nečemu božanskom. Postojanje
Boga nije obavezno odbačeno, ali se može smatrati bespotrebnim ili beskorisnim; prema ovom stajalištu,
bogovi ne objašnjavaju svrhu života niti utječu na svakodnevni život. Oblik praktičnog ateizma s
implikacijama za znanstvenuzajednicu je metodološki naturalizam — "tiho usvajanje tvrdnje o filozofskom
naturalizmu u okviru znanstvene metode s ili bez potpunog prihvaćanja ili vjerovanja u njega."
Praktični ateizam može imati različite oblike:

 odsustvo vjerskih motiva — vjerovanje u bogove ne motivira moralne akcije, religiozne akcije ili bilo koji
drugi oblik akcije;
 aktivno isključivanje problema Boga i religije iz intelektualnih težnji i praktičnih akcija;
 indiferentnost — odsustvo bilo kakvog interesa za probleme bogova i religije;
 nerazumijevanje koncepta božanstva.

Teoretski ateizam

Ontološki argumenti
Teoretski ateizam ekplicitno postavlja argumente protiv postojanja bogova, kao odgovor na česte
teističke argumente poput argumenta o dizajnu ili Pascalove oklade.

Epistomološki argumenti
Epistemološki ateizam tvrdi da ljudi ne mogu spoznati Boga ili utvrdi postojanje Boga. Ishodišna
točka epistemološkog ateizama je agnosticizam, koji sam dolazi u različitim oblicima. U filozofiji imanencije,
božanstvo je neodvojivo od svijeta, uključujući ljudski um, i svijest svake osobe je zaključana u subjektu.
Prema ovom obliku agnosticizma, ovo ograničenje u pogledu onemogućava svaki objektivni zaključak od
vjerovanja u Boga do potvrde njegovog postojanja. Racionalistički agnosticizam Kanta i prosvjetiteljskog
doba prihvaća samo znanje izvedeno iz ljudske racionalnosti; ovaj oblik teizma je mišljenja da bogovi u načelu
nisu primjetni i stoga se ne može znati da postoje. Skepticizam, zasnovan na idejama Davida Humea, je stava
da je izvjesnost nečega nemoguća, pa niko nikad ne može znati za postojanje Boga. Određivanje položaja
agnosticizma prema ateizmu je nesigurno: ono se može smatrati kao nezavisni, osnovni pogled na svijet.
Drugi argumenti za ateizam koji se mogu klasificirati kao epistemološki ili ontološki,
uključujući logički pozitivizam i ignosticizam, navode besmislenost ili nepoznavanje osnovnih izraza kao što
je „Bog“ ili tvrdnji kao što je „Bog je svemoguć“. Teološki nonkognitivizam smatra da stav „Bog postoji“ ne
iskazuje neki jasan stav, već da je besmislen. Dosta se raspravljalo oko toga da li takve osobe mogu biti
tretirane kao ateisti ili agnostici. Filozofi Alfred Ayer i Teodor M. Drange, odbacuju obje kategorije
argumentirajući svoj stav time da obje kategorije prihvaćaju mogućnost da Bog postoji; stoga oni
nekongnitivizam smještaju u posebnu kategoriju.

Metafizički argumenti
 Metafizički ateizam obuhvaća sve doktrine koje drže do metafizičkog monizma. Metafizički ateizam
može biti ili apsolutni - izričito negiranje postojanja Boga povezanog s materijalističkim monizmom (svi
materijalistički trendovi, i u antici i u modernim vremenima) ili relativni - implicitno negiranje Boga u svim
filozofijama, koje, iako prihvaćaju postojanje apsolutnog, doživljaj apsolutnog ne posjeduje nijednu od osobina
koja se pripisuje Bogu: transcendentnost, osobnost ili jedinstvo. Relativni ateizam povezan je s idealističkim
monizmom (panteizam, paneteizam, deizam).[49]

Epikur se smatra prvim filozofom koji je iznio problem zla. David Hume je u svom djelu "Dijalozi o prirodnoj religiji"
(1779.) analizirao isti problem citirajući Epikura nizom pitanja: "Ako Bog želi, a ne može iskorijeniti zlo, onda nije
svemoguć. Ako može, ali ne želi, onda je zao. Ako Bog može i želi iskorijeniti zlo, otkuda onda zlo u svijetu? Ako Bog
niti može niti želi, onda zašto ga zvati Bogom?"

Logički argumenti
Problem zla u filozofiji religije označava pitanje o tome kako pomiriti egzistenciju zla s
egzistencijom božanstva koje je svemoguće, sveznajuće i svedobro (vidi teizam). Argument zla pokušava
pokazati da je koegzistencija zla i takva božanstva nevjerojatna ili nemoguća te pokušava pokazati da je
suprotno poznato u tradiciji kao teodiceja.
Širok raspon odgovora dan je u problemu zla. Oni uključuju objašnjenje da je Božji čin stvaranja i
Božji čin suđenja jedan te isti čin. Vjeruje se da će Božja osuda zla biti izvršena i izražena u svijetu koji je on
stvorio; presuda koja je nezaustavljiva zbog Božje svemoguće i samouvjerene volje; konstantna i vječna
presuda koja je objavljena i izrečena ostalim ljudima na sudnji dan. U ovakvu objašnjenju Bog se smatra
dobrim jer je njegova presuda o zlu dobra presuda. Ostala objašnjenja uključuju objašnjenje zla kao rezultata
slobodne volje koju su Božji stvorovi zlorabili, motrište da je naša patnja potrebna radi osobnog i duhovnog
rasta, a skepticizam koji se tiče sposobnosti ljudi da razumiju Božje razloge radi dopuštanja egzistencije zla.
Zamisao da zlo potječe od zloporabe slobodne volje također bi bilo inkompatibilno božanstvu koje bi moglo
znati sve buduće događaje i stoga eliminirati našu sposobnost da 'činimo drugačije' u bilo kojoj situaciji što
eliminira mogućnost slobodne volje.
Mnogo rasprava o zlu i srodnim problemima postoji u ostalim filozofskim poljima poput
sekularne etike i znanstvenim disciplinama poput evolucijske etike. No "problem zla" najčešće se shvaća kao
da je postavljen u teološkom kontekstu.
Logički ateizam drži da su različite koncepcije Boga pripisane logički nedosljednim osobinama. Ovi
ateisti navode deduktivne argumente protiv postojanja Boga, koji navode nekompatibilnost između određenih
osobina, kao što su savršenstvo, status tvorca, nepromjenjivost, sveznanje, sveprisutnost, svemogućnost,
sveblagonaklonost, transcendentnost, ličnost (kao osoba), nefizikalnost, pravednost i milost.
 Teodicejski ateisti mišljenja su da se svijet koji doživljavaju ne može pomiriti s osobinama koje
teolozi često pripisuju Bogu ili bogovima. Oni tvrde da sveznajući, svemogući i sveblagonaklon Bog nije
usaglašen sa svijetom gdje postoji zlo i patnja i gdje je božja ljubav skrivena od mnogih ljudi. Sličan argument
pripisuje se i Siddarthi Gautami, utemeljitelju budizma.

Psihološka i društvena perspektiva

Filozofi poput Ludwiga Feuerbacha i Sigmund Freud zastupali su mišljenje da su Bog i druga
religiozna vjerovanja ljudsko djelo, stvoreno da se zadovolje različite psihološke i emocionalne želje i potrebe.
Ovo je također stav mnogih budista. Karl Marx i Friedrich Engels, ispirirani Feuerbachovim radom, tvrdili su
da su Bog i religija društvene funkcije, kojima se vlastodršci služe za iskorištavanje radničke klase.
Prema Mihailu Bakunjinu, "ideja Boga podrazumijeva napuštanje ljudskog razuma i pravde; to je najodlučnije
negiranje ljudske slobode, te nužno završava porobljavanjem čovječanstva, i u teoriji i u praksi". Izokrenuo
je Voltaireov čuveni aforizam „ako Bog ne postoji, potrebno ga je izmisliti“, napisavši umjesto toga "ako je
Bog zaista postojao, trebalo bi ga ukinuti“.

Alternative
Humanizam je razdoblje kasne srednjovjekovne povijesti obilježeno težnjom za upoznavanjem i
nasljedovanjem klasičnih rimskih i grčkih književnosti i civilizacije. Začeci se nalaze
u talijanskim gradovima 14. st., ali humanizam svoj procvat doživljava tijekom 15. st., kada se širi i na veći
dio Europe. Obilježuje ga eklektična uporaba antičke filozofije i njezino uklapanje u
kršćansku srednjovjekovnu filozofiju te vjera u sposobnost i vrijednost čovjeka. Ideal humanizma jest svestran
čovjek (l’uomo universale) koji razvija svekolike umne sposobnosti, slobodan duh koji teži preispitivanju
uvriježenih uvjerenja, kao i stjecanju novih znanja iz područjadruštvenih i prirodnih znanosti. Sljedbenici
humanizma (humanisti) izdvajaju se kao poseban društveni sloj u koji ulaze znanstvenici i kulturni djelatnici,
kao i vladari i drugi predstavnici društvene elite (dvorjanici, kondotjeri, aristokrati). Razdoblje humanizma
pripremilo je preporod znanosti i umjetnosti u Europi (renesansa).
Glavni su predstavnici:Francesco Petrarca, Giovanni Boccaccio, Giovanni Pico della Mirandola, L.
Valla, Thomas More, H. Grotius, Johannes Reuchlin, Erazmo Roterdamski, P. Melanchthon; u Hrvata: Ivan
Česmički,Marko Marulić i dr.
U općenitom smislu humanizam predstavlja bilo koji sustav mišljenja i djelovanja koji u prvi plan
stavlja čovjeka i njegove potrebe
Aksiološki, ili konstruktivno, ateizam odbacuje postojanje božanstava nauštrb "više apsolutnosti",
poput čovječanstva. Ovaj oblik ateizma favorizira čovječanstvo kao apsolutni izvor etike i vrijednosti, te
dopušta pojedincima da riješavaju moralne probleme bez obraćanja Bogu. Marx i Freud služili su se ovim
argumentom kako bi prenijeli poruku oslobođenja, punog razvoja i nesputane sreće.
Jedna od najčešćih kritika ateizma bila je da nijekanje postojanja božanstva vodi ka moralnom
relativizmu, ostavljajući pojedinca bez moralnih i etičkih temelja ili čini život besmislenim i jadnim. Ovo
stajalište zastupao je Blaise Pascal u svome djelu Pensées.
Ateistički egzistencijalizam
Francuski filozof Jean-Paul Sartre sebe je smatrao predstavnikom "ateističkog egzistencijalizma",
manje zabrinut oko negiranja postojanja Boga, a više oko shvaćanja da "čovjek...sebe treba ponovno pronaći
kako bi shvatio da ga ništa ne može spasiti od njega samoga, čak ni valjani dokazi božje opstojnosti". Sartre je
ustvrdio da je posljedica ovog ateizma "ako Bog ne postoji, onda postojni barem jedno biće u kojem postojanju
prethodi suština i, biće koje postoji prije nego može biti definirano bilo kojim konceptom...to biće je
čovjek." Praktičnu posljedicu ovog ateizma Sartre je opisao kao da ne postoje prethodna pravila ili apsolutne
vrijednosti od kojih se može očekivati da upravljaju ljudskim ponašanjem te da su ljudi "osuđeni" da navedene
sami stvaraju za sebe, čineći "čovjeka" potpuno "odgovornim za sve što čini" .
Akademik Rhiannon Goldthorpe pretpostavio je da su neki od Sartreovih razmišljanja
"prožeta krščanskim ateizmom, gdje antička vjerovanja još uvijek hrane maštu i osjećajnost i najtvrđih
skeptika". Akademik Stephen Priest opisao je Sartreovu perspektivu kao "ateističku metafiziku". Prevoditelj
Sartrea Hazel Barnes napisao je o Sartreu: "Bog kojega on odbija nije neka nejasna sila, nepoznati X s kojim se
može dovest u vezu nastanak svemira, niti je to ideal ili mit koji simbolizira čovjekovu potragu za Dobrom. To
je izričito Bog skolastike ili barem ideja Boga kao specifičnog, sve moćnog, apsolutnog, postojećeg Kreatora."

Povijest
Iako izraz ateizam potječe iz Francuske 16. stoljeća, ideje koje bi danas bile priznate kao ateističke
zabilježene su još u vedskom razdoblju i antici.

Rana indijska religija

Ateističke ideje pronađene su u ranim indijskim školama i postojale su za vrijeme vedizma. Od
šest pravovjernih škola indijske filozofije, najstariji filozofski sustav samkhya ne prihvaća postojanje bogova,
a isto tako i rana mimamsa odbija pojam Boga. Rana mimamsa ne samo da ne prihvaća Boga, već tvrdi da je
ljudsko djelovanje dovoljno da stvori potrebne okolnosti da bi se uživalo u plodovima svoga rada. Potpuno
materijalistička i antiteistička škola cārvāka (poznata i pod imenom nastika ili lokaiata) nastala u Indiji oko 6.
stoljeća pr. Kr. vjerojatno je najizraženija ateistička filozofska škola u Indiji, slična grčkoj cirenskoj školi. Ova
grana indijske filozofije klasificirana je kao heterodoksna zbog negiranja autoriteta Veda, te se zbog toga se ne
smatra djelom šest pravovjernih škola hinduizma, ali je važna kao dokaz materijalističkog pokreta u
hinduizmu. Chatterjee i Datta tumače da je naše razumijevanje filozofije Cārvāka fragmentarno i nepotpuno,
uglavnom utemeljeno na kritici ideja ove škole od strane drugih filozofskih škola i ne nalazimo je u živućoj
tradiciji:
„Iako je materijalizam u ovom ili onom obliku uvijek bio prisutan u Indiji i poneka se naznaka nalazi i u
Vedama, budističkoj književnosti i epovima, u kasnijim filozofskim djelima ne nalazimo sustavni rad na idejama
materijalizma, niti ikakvu organiziranu filozofsku školu sljedbenika kao što to imaju druge škole. Gotovo svako djelo
ostalih škola dotiče se materijalističkih stavova u smislu njihovog opovrgavanja. Naše znanje indijskog
materijalizma temelji se prvenstveno na njima."
Nijekanje Boga kao tvorca također je vidljivo u džainizmu i budizmu.

Antika

U Platonovoj Obrani Sokratovoj, Meletoptužuje Sokrata (bista prikazana na slici) da ne vjeruje u bogove.

 Zapadnjački ateizam vuče svoje korijene u predsokratskoj grčkoj filozofiji, ali se nije pojavio kao
zaseban pogled na svijet sve do kraja prosvjetiteljstva.. Grčki filozof Diagora iz 5. stoljeća pr. Kr. poznat je
kao "prvi ateist" i citiran je od drugih mislilaca kao što je Ciceron u svom djelu O prirodi
bogova. Anaksagora je tvrdio da je Sunce usijan kamen, a ne božanstvo utjelovljeno u bogu Heliosu. Kritija je
smatrao da je religija ljudski izum čija je svrha zastrašivanje ljudi, kako bi pratili moralna načela. Atomisti kao
što je Demokrit pokušali su objasniti svijet na čisto materijalistički način, bez oslonca na duhovno ili mistično.
Ostali presokratovci koji su vjerojatno imali ateističke poglede na svijet bili su Prodik i Protagora. U 3.
stoljeću pr. Kr. grčki filozofi Teodor Bezbožnik i Straton nisu vjerovali u postojanje bogova. Teodor
Bezbožnik je čak bio protjeran iz rodnog grada zbog nevjerovanja u bilo koje božanstvo.
Sokrat je bio optužen za bezbožnost (vidi Eutiprova dilema), jer je inspirirao ljude da sumnjaju
u državne bogove. Iako je osporio optužbu da je "potpuni ateist", , rekavši da ne može biti ateist jer vjeruje u
duhove, Sokrat je na poslijetku ipak osuđen na smrt. Sokrat se također molio bogovima u Platonovom
dijalogu Fedar i govorio je "po Zeusu" u dijalogu „Država“.
Grčki filozof i povjesničar Euhemer objavio je svoj stav da su bogovi samo divinizirani vladari,
osvajači i utemeljitelji civilizacija iz prošlosti, te da su njihovi kultovi i religija bili u osnovi nastavak nestalih
kraljevstava i ranih političkih struktura. Iako nije bio strogi ateist, Euhemer je kasnije kritiziran da je
"brisanjem bogova proširio ateizam na cijelom naseljenom svijetu".
Atomistički materijalist Epikur osporio je mnoge religijske doktrine, među kojima su
postojanje zagrobnog života ili osobnog Boga i smatrao je da je duša čisto materijalna i smrtna.
Iako epikurejstvo nije nijekalo postojanje bogova, on je vjerovao da ako oni postoje jednostavno nisu
zainteresirani za čovječanstvo.
Rimski pjesnik Lukrecije složio se s tezom, da ako postoje bogovi, oni su nezainteresirani za
čovječanstvo i nesposobni da utječu na prirodu i svijet. Vjerovao je stoga da se čovječanstvo ne mora bojati
natprirodnog. Lukrecije je izložio svoje epikurejske poglede na svemir, atome, dušu, smrtnost i religiju u knjizi
"Ο suštini stvari", koja je popularizirala Epikurovu filozofiju u Starom Rimu.
Rimski filozof Sekst Empirik zastupao je jedan oblik skepticizma poznat kao pironizam, po kojem
ljudsko biće ne bi trebalo donositi sud o doslovno svim vjerovanjima, da u svijetu ne postoji inherentno zlo i
da je ataraksija(duševni mir) moguća ukoliko se suzdržimo od osuđivanja. Veliki dio njegovih djela sačuvala
su se do danas i imala su jak utjecaj na kasnije filozofe.
Značenje riječi "ateist" promijenilo se tijekom antičkog razdoblja. Rani kršćani nazivani su ateistima
od nekršćana zbog svog nevjerovanja u poganske bogove. Za vrijeme Rimskog carstva, kršćani su bili
progonjeni i pogubljivani zbog nijekanja rimskih bogova, a posebno zbog odbacivanja carskog kulta. Kada
je 381. godine za vrijeme cara Teodozija I kršćanstvo postalo državna religija u Rimskom carstvu, različito
mišljenje o vjeri (hereza) postalo je kažnjivo.

Od ranog srednjeg vijeka do renesanse

Izražavanje ateističkih ideja i prihvaćanje ateizma općenito bilo je vrlo rijetko u Europi
tijekom srednjeg vijeka, metafizika, religija i teologija bile su od dominantnog interesa. U ovom su periodu,
međutim, postojali pokreti koji su istupali heterodoksne koncepcije kršćanskog Boga, uključujući različite
poglede na prirodu, transcendentnost ili mogućnost spoznavanja Boga. Pojedinci i i skupine kao što su Ivan
Skot Eriugena, David od Dinanta, Amalrik iz Bena i Bratstvo slobodnog duha zadržali su kršćanske poglede
uzpanteističke tendencije. Panteisti su često bili svrstavani u istu grupu s ateistima zbog "čudnovatosti"
njihovog pogleda na božansko. Nikola Kuzanski je sastavio fideizam koji je nazvao "O učenom neznanju"
(lat.:De Docta Ignorantia), tvrdeći da je Bog izvan ljudske kategorizacije i da je ljudsko znanje o Bogu
ograničeno pretpostavkama. William Occam je svojim nominalističkim ograničenjima ljudskog znanja samo
na materijalne objekte inspirirao antimetafizičke tendencije i tvrdio je da je božanska bit intuitivno i racionalno
neshvatljiva za ljudski razum. Posljedična podjela između vjere i razuma utjecala je na kasnije teologe kao što
su John Wycliffe, Jan Hus i Martin Luther.
Razdoblje renesanse uvelike je utjecalo na proširenje obujma slobodnog mišljenja i skeptičnog
istraživanja. Pojedinci, kao što su Leonardo da Vinci i Galileo Galilei, zagovarali su eksperimentiranje kao
instrument spoznaje i suprotstavili su se argumentima vjerskih autoriteta. Drugi kritičari religije i Crkve u
ovom razdoblju bili su Niccolò Machiavelli, Bonavantur de Perie i François Rabelais.

Rani novi vijek

Renesansa i doba refomacije razdoblja su u kojima je došlo do oživljavanja vjerske revnosti, što se
raspoznaje iz širenja novih vjerskih redova, bratstava i masovnom pobožnošću u katoličkom svijetu, kao i
pojave strogih protestantskih skupina, kao što su kalvinisti. Ovo razdoblje međuvjerskog suparništva
omogućilo je čak i širi raspon teološkog i filozofskog razmatranja, od kojih će mnogi kasnije biti uzeti kao
podloga za unaprijđenje skeptičnog religijskog pogleda na svijet.

Feuerbachov Temelj kršćanstva(1841.) će kasnije uvelike utjecati na filozofe kao što su Friedrich Engels,Karl
Marx, David Strauss, Friedrich Nietzsche i Max Stirner. On je smatrao Boga ljudskim izumom, a vjerske aktivnosti
načinom traženja ispunjenja želja. Zbog toga se smatra osnivačem moderne antropologije religije.

Kritika kršćanstva je sve češća u 17. i 18. stoljeću, naročito u Francuskoj i Engleskoj, gdje je naizgled
nastala vjerska slabost, kako navode suvremeni izvori. Neki protestantski mislioci, kao što je Thomas Hobbes,
zastupali sumaterijalističku filozofiju i skepticizam prema natprirodnim pojavama, dok je židovskosko-
nizozemski filozof Baruch de Spinoza odbacio božansku providnost u korist panenteističkog naturalizma. Do
kraja 17. stoljeća, za deizamse otvoreno zalažu intelektualci kao što je John Toland koji je skovao pojam
"panteist". Usprkos svojim podsmijesima uperenim prema kršćanstvu, mnogi su deisti prezirali i ateizam. Prvi
poznati ateist koji je odbacio deističku podlogu i otvoreno nijekao postojanje bogova bio je Jean Meslier,
francuski katolički svećenik koji je živio početkom 18. stoljeća. Meslier je nakon svoje smrti u svojoj
intelektualnoj oporuci iznio mišljenje da je religija sredstvo za kontroliranje masa, a slična će ideja implicitno
kasnije biti nazočna i u marksističkoj misli. Njega su pratili drugi otvoreni ateistički mislioci, kao što su Baron
d'Holbach i Jacques-André Naigeon. Filozof David Hume razvio je skeptičnu epistemologiju utemeljenu
na empirizmu, podrivajući metafizički temelj prirodne teologije.
Francuska revolucija je izvela ateizam i antiklerikalni deizam iz salona u javnu sferu. Jedan od
osnovnih ciljeva francuske revolucije bio je restrukturiranje i podređenost svećenstva naspram države
kroz građanski ustav svećenstva. Ovaj je pokušaj doveo do antiklerikalnog nasilja i protjerivanja mnogih
svećenika iz Francuske. Kaotični politički događaji u revolucionarnom Parizu na kraju su omogućili još
radikalnijim jakobincima da preuzmu vlast 1793. godine, nakon čega je nastupila tzv. "vladavina terora".
Jakobinci su bili deisti i uveli su kult vrhovnog bića, kao novu francusku državnu religiju. Neki su ateisti
okupljeni oko Jacquesa Héberta pak nastojali uspostavitikult razuma, oblik pseudo-ateističke religije s božicom
koja personificira razum. Oba su pokreta djelomično doprinijeli pokušajima da se
nasilno dekristijanizira Francuska. Kult razuma okončao se nakon tri godine kad su jakobinci uhitili
i giljotinirali cjelokupno vodstvo pokreta, uključujući i Jacquesa Héberta. Antiklerikalni progoni okončani
su Termidorskom reakcijom.
Napoleonovo doba institucionaliziralo je sekularizaciju francuskog društva, i izvelo revoluciju
u sjevernu Italiju, u nadi da će doprijeti stvaranju savezničkih republika. U 19. stoljeću ateisti su doprinijeli
političkim i socijalnimrevolucijama, ubrzavajući nemire 1848. godine, risorgimento u Italiji, kao i rast
međunarodnog socijalističkog pokreta.
U drugoj polovici 19. stoljeća, ateizam se proširio pod
utjecajem racionalističkih i slobodoumnih filozofa. Mnogi ugledni njemački filozofi tog vremena nijekali su
postojanje božanstava i bili su kritičari religije, a među njima nalazili su se Ludwig Feuerbach, Arthur
Schopenhauer, Max Stirner, Karl Marx i Friedrich Nietzsche.

Od 1900. do danas

Novi ateizam
Novi ateizam (eng. New Atheism), ime pokreta rođenog početkom 21. stoljeća, na temelju ideja
grupe pisaca, filozofa i znanstvenika ateista koji su svoje stavove objavili u nizu djela. Pripadnici novog
ateizma su veoma kritički nastrojeni prema službenim religijama i vjeri uopće. Prevladavajući stav kojeg
zastupaju je da se religija ne bi trebala pasivno tolerirati, već joj se treba aktivno suprotstaviti, izložiti kritici i
rušiti religijsko učenje posredstvom razuma i znanosti, gdje god utjecaj religije na društvo postane jak.
Ovaj se pojam posebno veže za imena Richarda Dawkinsa, Daniela Dennetta, Sama
Harrisa i Christophera Hitchensa, koje neformalno nazivaju "Četiri jahača Novog ateizma". Taj naziv su dobili
nakon zajedničkog sudjelovanja na jednoj javnoj tribini naslovljenoj "Četiri jahača", održanoj 2007. na temu
vjere i ateizma. Navedeni su objavili nekoliko književnih djela, uglavnom od 2004. do 2007. koji su prodani u
velikom broju primjeraka i tako udarili temelje pokretu novog ateizma.

Povijest pokreta
Pokret novog ateizma se u potpunosti utemeljio na nizu književnih djela koji su stekli veliku
popularnost početkom 21. stoljeća. Prvo književno djelo pokreta nastaje 2004. objavom knjige Sama
Harrisa "Kraj vjere: religija, teror i budućnost razuma" (The End of Faith: Religion, Terror, and the Future of
Reason), koji je ubrzo postao bestseler u SAD-u. Harris je ovo djelo napisao potaknut terorističkim
napadima 11. rujna 2001., za što je izravno optužio islam, pritom se ne suzdržavajući od kritika i na
račun kršćanstva i židovstva. Dvije godine kasnije objavljuje knjigu "Pismo kršćanskoj naciji" (Letter to a
Christian Nation) u kojem između ostalog ponovo iznosi jake kritike kršćanstvu. Engleski biolog Richard
Dawkins 2006. objavljuje svoje djelo "Iluzija o Bogu" (God delusion) napisano na temelju svoje televizijske
dokumentarne serije "Korijen svega zla?" (The Root of All Evil?). Knjiga je postala bestseler u SAD-u i
zadržala se na New York Timesovoj ljestvici najprodavanijih knjiga čak 51 tjedan. Ostala književna djela koja
su definirala pokret novog ateizma jesu:

 "Kraj čarolije: religija kao prirodni fenomen" (Breaking the Spell: Religion as a Natural Phenomenon)
američkog filozofa naturalista Daniela C. Dennetta (2006.), koji svodi vjeru na fenomen biološkog
programa.
 "Bog: promašena hipoteza - kako je znanost dokazala nepostojanje Boga" (God: The Failed Hypothesis –
How Science Shows That God Does Not Exist) Victora J. Stengera (2007.).
 "Bog nije velik: kako religija sve truje" (God Is Not Great: How Religion Poisons
Everything) Christophera Hitchensa (2007.).
 "Ateistički manifest: slučaj protiv kršćanstva, židovstva i islama" (Atheist Manifesto: The Case Against
Christianity, Judaism, and Islam) Michela Ofraya (2007.).
 "Bezbožnik: kako je evangelički propovjednik postao jedan od vodećih ateista Amerike" (Godless: How
an Evangelical Preacher Became One of America's Leading Atheists ) Dana Barkera (2008.).

Stavovi
Novi ateisti djeluju oslanjajući se uglavnom na znanost. U prethodnim razdobljima ateisti su smatrali
da je znanost u neutralnoj poziciji spram pitanja Boga i njegovog postojanja ili je čak nesposobna obraditi ovo
pitanje. Novi ateisti pak tvrde upravo suprotno, da je pitanje Boga punovažna znanstvena hipoteza i da se kao
takva može podvrgnuti standardnoj znanstvenoj metodi i biti dokazana ili pobijena. Najveći pobornici ideje
znanstvenog pristupa ideji postojanja Boga su Richard Dawkins i Victor Stenger. Obojica zaključuju da
hipoteza postojanja Boga pada na svim znanstvenim testovima i zaključuju da je naturalizam kao filozofski
pristup potpuno dovoljan za objašnjenje svega što možemo spoznati o Svemiru, od najudaljenijih nebeskih
tijela, postanka života na Zemlji, različitosti vrsta, pa do funkcioniranja mozga i objašnjenja svijesti.
Zaključuju također da u ni jednom području potrage za spoznajom nije potrebno uvoditi ideju Boga ili
nadnaravnoga da bi se objasnila stvarnost. Novi ateisti su vezani za tzv. argument nevjerovanja ili "argument
svetog skrivanja" i ideju da je "manjak dokaza dokaz nepostojanja (Boga)".

Znanstveno dokazivanje nadnaravnog

Grimizni A (scarlett A). Simbol kampanje "Out", inicijative britanskog biologa i jednog od najistaknutijih pripadnika
novog ateizma Richarda Dawkinsa, koja ima svrhu promicanje ateizma.

Novi ateisti objašnjavaju da mnoge tvrdnje koje nalazimo u religijama ili opisana čuda (kao na
primjer Isusovo rođenje od djevice Marije ili zagrobni život) nisu pitanje "vjerovanja, vrijednosti ili morala",
već predmet znanstvenog istraživanja. Po mišljenju novih ateista, znanost je došla do točke da je u stanju
istražiti većinu, ako ne i sve, tvrdnje nadnaravnih događaja.  Slijedeći takve ideje, neke su ustanove kao Mayo
Clinic i sveučilište Duke pokušale istražiti i pronaći empirijske dokaze izlječenja putem molitve, no ovi pokusi
nisu do sada uspjeli dokazati da molitva pomaže izlječenju.

Logički argumenti
Victor Stenger u svojoj knjizi "Bog: promašena hipoteza" argumentira stav da ne može
postojati Bog koji ima atribute svemogućeg i sveznajućeg i biti beskrajno dobar. Slični stavovi mogu se naći i
kod Michaela Martina i Rickija Monniera u njihovoj knjizi "Nemogućnost Boga" (The Impossibility of God).
Kritika nepreklopivosti znanosti i religije
Novi ateisti su posebno kritični prema ideji da bi se religija i znanost trebali ograničiti u svoja
pripadajuća područja potrage za istinom, bez preklapanja istih. Ovaj stav posebno zastupa biolog
evolucionist Stephen Jay Gould. Po tom stavu "nepreklopivosti učenja" (non-overlapping magisteria -
NOMA) znanost je razvila metodu spoznavanja činjenica iz materijalnog svijeta, stoga bi se trebala ograničiti
na skupljanje dokaza putem promatranja i na tim temeljima razvijati teorije. Religija bi se pak trebala baviti
krajnjim pitanjima postojanja i pitanjima moralnih vrijednosti.
Predstavnici novog ateizma tvrde da ne postoji jasna granica između znanosti i nekih vidova religije.
U svojoj knjizi "Iluzija o Bogu" Richard Dawkins je ustvrdio da abrahamske religije vrlo često tumače
probleme koji su u suštini znanstvene prirode. Britanski znanstvenik Matt Ridley primjećuje da
je Gouldov pristup neodrživ, pošto se religije ne ograničavaju na raspravu o krajnjim pitanjima i moralu već
zadiru mnogo dublje, a nigdje nije propisano da se i znanost ne bi smjela baviti istim pitanjima. Štoviše, pitanje
morala je obuhvaćeno u ljudsko ponašanje, koje je promotriva pojava i samim time već odavno djelokrug
znanosti. Postoji naime mnoštvo znanstvenih radova, koji dokazuju da se korijeni ljudskog morala mogu
pronaći u evolutivnim procesima.

Kritike
Američki povjesničar religije James Carse je 2008. napisao knjigu "The Religious Case Against
Belief", koja je smišljena kao žestoka kritika novog ateizma. On tvrdi da je novi ateizam ekstremni stav, ali isto
tako definira i čvrstu vjeru. Pretpostavlja da je Svemirmetafizički nemoguće spoznati i zagovara
stajalište agnosticizma i trajne skepse.
Američki novinar Thomas Flynn je 2010. u svojoj kolumni "Zašto ne vjerujem u novi ateizam" (Why I
Don't Believe in the New Atheism) analizira pojavu novog ateizma u smislu društvenog fenomena. Tvrdi da
tzv. "novi ateizam" nije u stvari ništa novo. Ovi stavovi i ideje već odavno postoje, s jedinom razlikom što
takav pisani materijal u današnje vrijeme objavljuju velike izdavačke kuće, čineći ga tako pristupnim
milijunima ljudi i stvarajući tako bestselere.

Ateizam je u 20. stoljeću, posebno u obliku praktičnog ateizma, napredovao u mnogim društvima.
Ateistička misao je priznata u širokom spektru drugih, širih filozofija, kao što
su egzistencijalizam, objektivizam, sekularni humanizam, nihilizam, anarhizam, logički
pozitivizam, marksizam, feminizam[92] i opći znanstveni i racionalistički pokreti.
Logički pozitivizam i scijentizam utrli su put neopozitivizmu, analitički
filozofiji, strukturalizmu i naturalizmu. Neopozitivizam i analitička filozofija odbacuju klasični racionalizam i
metafiziku u korist strogog empirizma i epistemološkog nominalizma. Zagovornici kao što su Bertrand
Russell su nedvosmisleno odbacili vjeru u Boga. Ludwig Wittgenstein je u svojim ranim radovima pokušao
odvojiti metafizički i natprirodni jezik iz racionalnog diskursa. Alfred J. Ayer je isticao neprovjerljivost i
besmisao vjerskih tvrdnji, navodeći svoju privrženost empirijskim znanostima. John Niemeyer Findlay i John
J. C. Smart tvrdili su da postojanje Boga nije logički neophodno. Prirodnjački i
materijalistički monisti poput Johna Deweya smatrali su da bi prirodni svijet trebalo biti temelj svega, niječući
tako postojanje Boga ili besmrtnosti.
U 20. stoljeću dogodio se i proboj ateizma u politiku, raširen tumačenjem djela Marxa i Engelsa.
Nakon Oktobarske revolucije, povećanje stupnja vjerskih sloboda za manjinske religije trajalo je nekoliko
godina, prije nego je staljinistička politika državnog ateizmapokrenula progon religije.
Nekoliko komunističkih država usprotivilo se religiji i uvelo državni ateizam, među kojima su bivši Sovjetski
Savez, Albanija, a još uvijek i Kina, Sjeverna Koreja i Kuba.
 Ostali lideri kao što je Periyar E. V. Ramasamy, istaknuti ateistički indijski lider, borili su se
protiv hinduizma i brahmana u cilju okončanja diskriminacije i podjele ljudi u ime religije i kasti.
Godine 1966., časopis Time postavio je pitanje: „Je li Bog mrtav?“[94] kao odgovor na teološki pokret Smrt
Boga, navodeći procjene da gotovo polovica svih ljudi u svijetu živi u državama kojima vladaju antireligiozni
režimi, dok milijuni ljudi u Africi, Aziji i Južnoj Americinemaju znanje o jednom Bogu.
Godine 1967. albanska vlada Envera Hoxhe najavila je zatvaranje svih vjerskih institucija u zemlji,
izjavivši da je Albanija službeno prva ateistička država na svijetu, iako je sloboda prakticiranja religije u
Albaniji obnovljena 1991. Ovi su režimi ojačali negativne asocijacije na ateizam, posebno tamo gdje
je antikomunistički naboj bio jak kao u SAD, usprkos činjenici da su neki istaknuti ateisti bili i antikomunisti.
Od pada berlinskog zida, broj aktivnih antireligioznih režima je znatno smanjen. Timothy Shah iz Pew
foruma je 2006. godine napisao da je primijetio "globalni trend u svim većim vjerskim skupinama, da pokreti
zasnovani na Bogu i vjeri uopće doživljavaju porast povjerenja i utjecaja u odnosu na sekularističke pokrete i
ideologije“. Međutim, Gregory S. Paul i Phil Zuckerman smatraju ovo mitom i ukazuju na to da je stvarna
situacija mnogo složenija i s više nijansi.
Vjerski motivirani teroristički napadi 11. rujna 2001. i djelomično uspješan pokušaj instituta
Discovery za promjenu nastavnog plana u američkim školama i uključivanje kreacionističke ideje, zajedno s
podrškom koju je George W. Bush 2005. godine dao tim istim idejama, potakli su ateističke pisce Sama
Harrisa, Daniela Dennetta, Richarda Dawkinsa, Victora Stengera i Christophera Hitchensa na objavu knjiga
koje su postale bestseleri u Americi i širom svijeta.
Istraživanje iz 2010. pokazalo je da se osobe koje sebe identificiraju kao ateisti ili agnostici u prosjeku
imaju više znanja o religiji od sljedbenika velikih vjera. Osobe koje ne vjeruju bolje su odgovorile na pitanja o
temeljnim načelima protestantizma i katoličanstva. Samo su mormoni i Židovi postigli isti rezultat kao i ateisti
i agnostici.
Ateizam 3.0 je pokret u okviru ateizma koji ne vjeruje u postojanje Boga, ali tvrdi da je od religije bilo
koristi za pojedince ili društvo, i da je njeno eliminiranje od manjeg značaja od drugih problema koje bi prije
trebalo riješiti.

Demografija

Postotak stanovništva u europskim državama koji su upitani o vjeroispovjesti izjavili: „Ne verujem da postoji bilo kakav
oblik duha, Boga ili životne sile.“ (2005.)

Nije jednostavno odrediti broj ateista u svijetu. Osobe koje odgovaraju na ankete o vjeroispovjesti
mogu drukčije definirati ateizam ili činiti razlike između ateizma, nereligioznih vjerovanja i neteističkih
religioznih i duhovnih vjerovanja. Ateist hinduist bi sebe mogao predstaviti kao hinduist, iako je u isto vrijeme
ateist. U istraživanju iz 2005. koje je objavljno u Enciklopediji Britanicci pokazalo je da nereligiozne osobe
čine oko 11,9% svjetskog stanovništva, a ateisti 2,3%. Ove brojke ne ubrajaju one koji slijede ateističke
religije, kao što su neki budisti.
 U anketi objavljenoj u Financial Timesu 2006. godine objavljeni su podaci o broju ateista
u Sjedinjenim Američkim Državama i pet europskih država. Najmanji postotak ateizma pronađen je u SAD sa
samo 4% ukupnog stanovništva, dok se postotak ateizma u europskim državama pokazao znatno
višim: Italija (7%), Španjolska (11%), Ujedinjeno Kraljevstvo (17%), Njemačka (20%)
i Francuska (32%). Rezultati za europske države iz ove ankete su slični onima u iz službenog
istraživanja Europske unije, koje je pokazalo da 18% stanovništva EU ne vjeruje u ikakvog Boga. Druga su
istraživanja procijenila postotak ateista, agnostika i drugih nevjernika u nekog Boga na manje od 10%
u Poljskoj, Rumunjskoj, Cipru i nekim drugim europskim državama, i do 85% u Švedskoj, 80% u Danskoj,
72% u Norveškoj i 60% u Finskoj. Prema Australijskom statističkom birou, 19% Australacanije religiozno, a u
ovu su kategoriju uključeni ateisti. Između 64% i 65% Japanaca su ateisti, agnostici ili ne vjeruju u Boga.

Odnos ateista i agnostika u svijetu 2007. godine.

Međunarodno je istraživanje pokazalo da je razina obrazovanja određene grupe razmjerna

nevjerovanju u neko božanstvo, a istraživanje Europske unije pokazalo je pozitivnu vezu između ranog
napuštanja školovanja i vjerovanja u nekog Boga. U članku objavljenom u časopisu Nature 1998. godine
spomenuto je istraživanje koje je pokazalo da je u SAD-u vjerovanje u osobnog Boga ili zagrobni život na
najnižoj razini ikada među članovima američkeNacionalne akademije znanosti, gdje se samo 7,0% izrazilo
vjerovanje u Boga u odnosu na 85% vjernika među ukupnim stanovništvom SAD-a. Nasuprot tome, u članku
koji je objavilo sveučilište u Chicagu gdje je razmatrano gore navedeno istraživanje, objavljeno je da je 76%
liječnika izrazilo vjerovanje u Boga, što je više od 7% među znanstvenicima, ali manje od 85% ukupnog
stanovništva. Iste godine, Frank Sulloway s Massachusetts Institute of Technology iMichael
Shermer s Kalifornijskog državnog sveučilišta sproveli su anketu u kojoj je odabran uzorak odraslih
visokobrazovanih osoba (12% osoba je imalodoktorat, a 62% je imalo završeni fakultet) 64% je vjerovalo u
Boga i dokazana je veza koja je pokazivala da vjerska uvjerenja opadaju s razinom
obrazovanja. Obrnuta korelacija između religioznosti i inteligencije/obrazovanosti pronađena je u 39
istraživanja sprovedenih između 1927. i 2002. Ovi nalazi se uglavnom podudaraju s meta-analizom koju
je 1958. sproveo profesor Michael Argyle sa sveučilišta Oxford. On je analizirao sedam istraživanja koja su
ispitivala korelaciju između stava prema religiji i izmjerenog koeficijenta inteligencije među đacima i
studentima izSAD-a. Iako je utvrđena jasna negativna korelacija, ova analiza nije otkrila uzrok, ali je
napomenuto da su život u autoritarnoj obitelji i društveni položaj mogli imati utjecaja.
Odnos ateizma, religije i morala

Poveznice sa svjetonazorima i društvenim ponašanjem

Sociolog Phil Zuckerman analizirao je prethodna istraživanja o sekularnosti i nevjerovanju, i zaključio
je da je blagostanje društva u pozitivnoj korelaciji s nereligioznošću. Njegovi zaključci koji se posebno odnose
na ateizam su:

 u usporedbi s religioznim ljudima, ateisti i sekularne osobe su

manje nacionalističke, antisemitske, rasističke, dogmatske, etnocentričke, autoritativne i s manje
predrasuda i zatvorenog uma.
 u SAD-u, u državama s najvećim postotkom ateista, stopa ubojstava je manja od prosjeka. U
najreligioznijim američkim saveznim državama tzv "biblijskom pojasu", stopa ubojstava je veća od
prosječne.

Ateizam i duhovna vjerovanja

Zbog nepostojanja boga tvorca, budizam se često opisuje kao neteistička religija.

Za osobe koji se samoidentificiraju kao ateisti često se pretpostavlja da su nereligiozni, ali postoje i
neke slijedbe unutar velikih religija koje odbacuju postojanje Boga tvorca. U posljednjih nekoliko godina, u
nekim vjerskim denominacijama pojavio se određen broj otvoreno ateističkih slijedbenika,
poput humanističkih Židova i kršćanskih ateista, koji odbacuju postojanje božanstva, ali se pridržavaju poruka
o moralu.
U najužem smislu, pozitivni ateizam ne povlači neka specifična vjerovanja, osim nevjerovanja u bilo
kakvo božanstvo. Zbog toga ateisti mogu obgrliti širok spektar duhovnih vjerovanja. Iz istog razloga, ateisti
mogu imati širok rasponetičkih stavova i principa, od moralnog univerzalisičkog humanizma, koji
pretpostavlja da se moralna pravila moraju dosljedno primijeniti na sve ljude, pa do moralnog nihilizma, koji je
stava da je moralnost besmislena.

Božja zapovijed nasuprot etici

Iako je tvrdnja da je "uloga bogova odlučiti šta je ispravno a što nije ili nepotrebna ili proizvoljna"
filozofska očiglednost (obrađena u Platonovoj Eutifronovoj dilemi), argument da moralnost mora potjecati od
bogova i da ne može postojati bez mudrog tvorca je trajni predmet političke, ali ne toliko i filozofske
rasprave. Moralni koncepti kao što je "ubojstvo je pogrešno" doživljavaju se kao božanski zakoni, koji
zahtijevaju božanskog zakonodavca i suca. Međutim, mnogi ateisti tvrde da tretiranje moralnosti u zakonskom
smislu uključuje lažnu analogiju i da moralnost ne ovisi od zakonodavca u istoj mjeri kao i zakoni. Drugi
ateisti, kao što je Friedrich Nietzsche, nisu se složili s ovim pogledom i tvrdili su da je moralnost "istinita samo
ako je bog istinit, ona stoji ili pada s vjerom u Boga“.
Postoje normativni etički sustavi koji ne zahtijevaju da osnovna načela i pravila potječu od
božanstava. Tu spadaju etika vrlina, društveni ugovor, Kantova etika, utilitarizam i objektivizam. Sam
Harris je predložio da moralni recept (etičko donošenje odluke) nije samo pitanje koje je potrebno istražiti u
filozofiji, već da se može smišljeno praktcirati znanost o moralnosti. Ipak, svaki takav znanstveni sustav mora
odgovarati na kritike oličene u naturalističkoj zabludi
Filozofi Susan Neiman i Julian Baggini (između ostalih) tvrde da etičko ponašanje samo zbog
božanske zapovjedi nije pravo etičko ponašanje, već samo slijepa poslušnost. Baggini zastupa stav da je
ateizam superiornija osnova za etiku, tvrdeći da je moralna osnova izvan vjerskih imperativa neophodna da se
procijeni moralnost imperativa - da bude u stanju raspoznati, na primjer, da je "ti ćeš krasti" nemoralno, čak i
ako nečija vjera to nalaže i da su stoga ateisti u prednosti i da su skloniji u davanju takvih ocjena. Suvremeni
britanski filozof Martin Cohen ponudio je više povijesnih primjera biblijskih zapovjedi u korist mučenja i
ropstva kao dokaz da vjerske zapovjedi prate političke i društvene običaje, a ne obrnuto, ali je također
primijetio da ista težnja naizgled vrijedi i za navodno nepristrane filozofe. Cohen razlaže ovaj argument u više
detalja u Političkoj filozofiji od Platona do Maoa, gdje tvrdi da je Kuran odigrao važnu ulogu u održavanju
društvenih normi iz ranog 7. stoljeća, usprkos promjenama u sekularnom društvu.

Kritika religije

Neki istaknuti ateisti, kao što su Bertrand Russell, Christopher Hitchens, Daniel Dennett, Sam

Harris i Richard Dawkins, kritizirali su religiju navodeći štetne aspekte religijskih praksi i doktrina. Ateisti se
često uključuju u debate sa zagovornicima religije, a debate se ponekad odnose na to jesu li religije uopće
korisne pojedincu i društvu.
Jedan od argumenta štetnosti religija je da oslanjanje abrahamskih religija na božanski autoritet vodi
ka autoritarnosti i dogmatizmu. Ateisti također navode podatke koji pokazuju vezu između vjerskog
fundamentalizma i opredijeljenosti prema nekoj vjeri (kada se religija održava jer služi skrivenim interesima) i
autoritarnosti, dogmatizma i predrasuda. Ovi argumenti, zajedno s povijesnim događajima za koje se navodi da
dokazuju opasnosti od religije, kao što su Križarski ratovi, džihad, inkvizicija, lov na vještice i teroristički
napadi, koriste se kao odgovor na tvrdnje o korisnim učincima vjerovanja u religiju. Vjernici iznose kao
protuargument da su neki režimi koji su se zalagali za ateizam, kao što je Sovjetska Rusija, također krivi za
masovna ubojstva.