.

Igra protječe u vlastitoj određenosti vremena i prostora, odvija se po svojim pravilima i oživotvoruje
društvene veze, a ono (dijete) samo rado se obavija tajnom ili se preoblačenjem izdvaja od običnog
svijeta kao nešto zasebno (Huizinga, 1992, str. 19). Igra nije specijalizirana, diferencirana,
jednoznačna, planirana i produktivna aktivnost, niti je usmjerena na rezultat. Suprotno, vrlo je
složena, multifunkcionalna, spontana i samomotivirajuća aktivnost koja proizlazi iz unutrašnje
djetetove potrebe i kao takva najviše odgovara naravi i zakonitostima njegova razvoja. Dijete u nju
ulazi dragovoljno jer se, igrajući se, osjeća zaštićeno i ugodno pa je rado sāmo potiče i organizira. Igra
je djetetu dragocjena zbog samog procesa igranja koji može ostvarivati i usmjeravati po vlastitoj želji.
Ono uživa u događanju igre jer se odvija po njegovu scenariju; dijete ga samo kreira, mijenja i
prilagođava. Posebno u simboličkoj igri, dijete maštovito prerađuje stvarnost sukladno svom
doživljaju svijeta stvarajući novi svijet u kojem postaje ono što u stvarnosti još ne može biti (Vigotski,
1977, Ivić, 1984, Duran,1995, Šagud, 2002).

U igri dijete zadovoljava svoju potrebu za druženjem i ostvaruje pravo na sudjelovanje s drugima,
sāmo odlučuje po svojim pravilima jer je na fiktivnom planu sve moguće i mnogo je toga dopušteno
za razliku od realnosti. Nema straha od mogućih loših posljedica i doživljaja nelagode. Zbog toga
dijete u igri jača samopouzdanje, oslobađa se frustracija i abreagira neugodne doživljaje iz realnog
života. U igri se dijete samoostvaruje, izražava i potvrđuje, savladava probleme i prorađuje svoje
doživljaje, misaono se razvija i emocionalno oslobađa, socijalno sazrijeva i motorički napreduje.
(Duran,1995, Šagud i Petrović-Sočo, 2001, Šagud, 2002, Pećnik i Starc, 2010).

Tablica 2. Dobne odrednice pojedinih vrsta igara opisane prema podacima iz Parten (1932a), Barnes
(1971), Whiteside, Busch i Horner (1976) i Getz (1981).

Vrsta igre Dobne odrednice

Nezokupljenost  Kod djece starije od 2 godine ovakve aktivnosti su vrlo rijetke.

 Ovakva igra je učestala u djece svih dobnih skupina, uz velike

situacijske i individualne razlike.

Samostalna igra  U djece u dobi od 1 do 2 godine ovo je najučestaliji oblik igre.

 Premda nikada ne iščezava, učestalost ove igre u djece starije od

2 godine je znatno niža od drugih (socijalno viših)

oblika igre.

 Ovo ponašanje je relativno rijetko u djece svih dobnih skupina

(< 20% vremena).
Promatranje tuđe igre
 Uočava se već u hodončadi, a u starijoj dobi uglavnom služi kao
uvod u zajedničku igru.

Usporedna igra  Naznake ove igre se mogu zapaziti u dobi od oko 18 mjeseci.

 U djece u dobi od 2 i 3 godine ovo je najučestaliji oblik igre.

Povezujuća igra  Učestalost ovakve igre raste iza trećeg rođendana.

  U djece u dobi od 4 godine ovo je najučestaliji oblik igre.

Duran, M. (2011). Dijete i igra. Jastrebarsko: Naklada Slap

Klarin, M. (2017). Psihologija dječje igre. Zadar: Sveučilište u Zadru.

Petrović-Sočo, B. (1999). Važnost igre. Dijete, vrtić, obitelj, 4(16), 10-13.

Rajić, V. i Petrović-Sočo, B. (2015). Dječji doživljaj igre u predškolskoj i ranoj školskoj dobi. Školski
vjesnik: časopis za pedagogijsku teoriju i praksu, 64(4), 603- 620.

Stevanović, M. (2003). Predškolska pedagogija. Rijeka: Andromeda. Šagud, M. (2002). Odgajatelj u

dječjoj igri. Zagreb: Školske novine.