I poglavlje knjige

UVOD
"Orijentalizam" je knjiga napisana od strane Edvarda Saida, palestinskog
američkog teoretičara književnosti i kulturalnog kritičara. Objavljena je 1978.
godine i postala je ključno djelo u studijama postkolonijalizma i kulturalnih studija.
U knjizi "Orijentalizam", Said istražuje načine na koje su zapadni intelektualci,
posebno u 19. i 20. veku, predstavljali i tumačili "Orijent" (istočni svijet) na način
koji je promovisao stereotipe, predrasude i kolonijalnu dominaciju. Said analizira
tekstove, umjetnička djela i druge izvore koji su oblikovali sliku "Orijenta" u
zapadnoj kulturi, kao i uticaj te slike na politiku, ekonomiju i odnose moći između
Istoka i Zapada.
Jedan od glavnih argumenata knjige je da su zapadni orijentalistički diskursi bili dio
političke, ekonomske i kulturne dominacije Zapada nad Orijentom. Said tvrdi da su
orijentalističke reprezentacije Orijenta bile način da se "drugi" svet, koji je bio
manje razvijen ili nepoznat Zapadu, predstavi kao egzotičan, opasan ili inferiorni,
čime se opravdava kolonijalizam i dominacija.
"Orijentalizam" je izuzetno uticajno delo koje je promenilo način na koji
razmišljamo o kolonijalizmu, rasizmu i kulturalnom predrasudama. Knjiga je
inspirisala brojne istraživače i postala ključno štivo u oblasti postkolonijalnih
studija.

Orijentalizam kao disciplina

Orijentalizam kao disciplina: Said tvrdi da je orijentalizam bio ne samo običan
akademski pristup proučavanju Orijenta, već i disciplina koja je oblikovala
političke, kulturne i ekonomske odnose između Zapada i Orijenta. Orijentalizam je
bio deo šireg kolonijalnog projekta i igrao je ulogu u afirmaciji zapadne
dominacije.

Moć i autoritet orijentalizma

Said ističe da je orijentalizam bio instrument moći i autoriteta. Zapadni
orijentalisti su tvrdili da imaju ekspertizu i znanje o Orijentu, što im je
omogućavalo da kontrolišu, interpretiraju i dominiraju Orijentom. Orijentalizam je
pridavao autoritet zapadnim perspektivama i prećutkivao ili marginalizovao
glasove samih ljudi sa Orijenta.
"Orijentalizam" je knjiga koju je napisao Edvard Said, palestinski američki
teoretičar književnosti i intelektualac. Knjiga je prvi put objavljena 1978. godine i
postala je ključno djelo u studijama postkolonijalizma i kritičkim teorijama.
Saidov koncept orijentalizma temelji se na ideji da Zapad, posebno europska
intelektualna tradicija, stvara i održava stereotipe, fantazije i predrasude o
"Orijentu" (Istočnom svijetu). Orijent u ovom kontekstu obuhvaća sve zemlje i
kulture od Bliskog istoka do Azije.
Prema Saidu, orijentalizam je sistem predstavljanja koji je postao dominantan
način na koji se Zapad odnosi prema Orijentu. Orijentalizam stvara binarnu
podjelu između Zapada kao superiornog, racionalnog i civiliziranog, i Orijenta kao
inferiornog, iracionalnog i egzotičnog. Said tvrdi da je orijentalizam oblik moći
kojim se Zapad legitimirao kao kulturno i politički nadmoćan nad Orijentom.
Orijentalizam se temelji na pretpostavci da Orijent ne može samostalno predstaviti
sebe i svoju kulturu, već da treba biti tumačen i predstavljen od strane Zapada.
Said kritizira zapadne intelektualce, akademike, pisce i umjetnike zbog njihovih
stereotipnih i paternalističkih prikaza Orijenta, koji često služe političkim i
kolonijalnim interesima.
Said također naglašava da orijentalizam ima stvarne političke posljedice, jer
opravdava imperijalnu dominaciju, kulturnu asimilaciju i ekonomsku eksploataciju
Orijenta. Orijentalizam stvara i održava neravnotežu moći između Zapada i
Orijenta.
Knjiga "Orijentalizam" je postala važan tekst u postkolonijalnim studijama,
kulturnim studijama i teorijama identiteta. Saidova kritika orijentalizma otvorila je
put za razumijevanje načina na koji se moć, identitet i znanje konstruiraju u
kontekstu kolonijalizma i kulturne dominacije.

II POGLAVLJE
Leksikografija – imaginacija
U knjizi "Orijentalizam", Edvard Said iznosi nekoliko važnih koncepata vezanih za
leksikografiju i imaginaciju u kontekstu orijentalizma.
Said ističe da leksikografija, odnosno izbor riječi i jezičnih konstrukcija, ima ključnu
ulogu u konstrukciji slike Orijenta. Zapadna intelektualna tradicija stvorila je bogat
vokabular koji se koristi za opisivanje Orijenta. Ti izrazi često su bili negativno
konotirani, stvarajući stereotipe i predrasude. Said tvrdi da je leksikografija bila
sredstvo kojim se Orijent prikazivao kao egzotičan, zaostao, divlji i opasan. Takvi
izrazi su omogućili zapadnjačkim moćnicima da pravdaju svoje imperijalne ciljeve i
kolonijalne politike.
Imaginacija je također ključni element koji Said ističe u knjizi. Zapadna imaginacija
o Orijentu često je bila oblikovana umjetničkim djelima, književnošću, slikarstvom i
drugim medijima. Imaginacija je igrala važnu ulogu u stvaranju romantičnih,
egzotičnih i idealiziranih slika Orijenta, koje su bile daleko od stvarnosti. Takva
imaginacija nije samo estetska, već je imala političke implikacije, pružajući
legitimaciju za zapadnu dominaciju i kolonizaciju.
Said naglašava da su leksikografija i imaginacija bile sredstva kojima su se zapadni
intelektualci, pisci i umjetnici bavili Orijentom, stvarajući i održavajući sliku koja je
bila pogodna za kolonijalne i imperijalne ciljeve. Te konstrukcije jezika i imaginacije
nisu bile neutralne, već su bile oblikovane političkim i moćnim interesima.
Ukratko, Said tvrdi da leksikografija i imaginacija igraju ključnu ulogu u
orijentalizmu, oblikujući sliku Orijenta kao drukčijeg, egzotičnog i manje vrijednog
od Zapada. Ovi koncepti pomažu u razumijevanju načina na koji je orijentalizam
konstruiran i održavan u zapadnoj kulturi i društvu.

U knjizi "Orijentalizam" Edvard Said analizira zapadne predstave i percepcije

Istoka, posebno Bliskog istoka. U tom kontekstu, Said se dotiče i leksikografije i
imaginacije.
Kada je reč o leksikografiji, Said ukazuje na to kako su zapadni leksikografi i
intelektualci doprineli stvaranju i održavanju orijentalističkih stereotipa. Oni su
oblikovali rečnike, enciklopedije i druge reference na način koji je podržavao
predstavu Zapada o Orijentu kao egzotičnom, primitivnom i drugačijem. Kroz
selektivno izdvajanje određenih reči i njihovih značenja, leksikografi su stvorili sliku
Orijenta kao suprotnosti Zapadu, održavajući tako nejednak odnos moći između
dve regije.
Što se tiče imaginacije, Said argumentuje da je zapadna predstava o Orijentu
uglavnom rezultat imaginacije koja je bila isprepletena sa političkim, ekonomskim i
kulturnim interesima Zapada. Imaginacija je podrazumevala konstruisanje slika
Orijenta koje su se koristile za opravdavanje kolonijalne vladavine, kulturne
superiorosti i ekonomske eksploatacije. Ova imaginacija je često bila bazirana na
predrasudama, mitovima i generalizacijama koje su bile pogrešne ili nepotpune.
Said ističe da je orijentalizam bio sistematično konstruisan način gledanja na
Orijent koji je poslužio kao sredstvo kontrole, dominacije i afirmacije Zapada.
Leksikografija i imaginacija su bile ključni elementi u održavanju i reprodukciji tog
orijentalističkog diskursa.
Važno je napomenuti da Said ne generalizuje sve britanske i francuske
intelektualce i putopisce kao orijentaliste, već analizira tendencije i obrasce u
njihovom pristupu i tumačenju Orijenta. Orijentalizam je kompleksan fenomen
koji je podložan različitim interpretacijama, ali Saidova analiza ima za cilj ukazati na
sistemske probleme i implicitne moći u orijentalističkom diskursu fanglo-
francuskog orijentalizma.

Hodočasnici, britanska i francuska hodočašća

U knjizi "Orijentalizam", Edvard Said ne detaljno obrađuje temu hodočašća,
britanskih i francuskih hodočašća. Glavna tema knjige je analiza orijentalizma kao
šireg fenomena koji se tiče konstrukcije i predstavljanja "Orijenta" od strane
zapadnih intelektualaca.
Međutim, Said u knjizi spominje nekoliko puta zapadne putopisce, istraživače i
hodočasnike koji su bili dio šireg orijentalističkog diskursa. On ih navodi kao
primjere kako su zapadni intelektualci sudjelovali u stvaranju stereotipnih i
egzotičnih slika Orijenta.
Na primjer, Said spominje francuskog putopisca Gustavea Flauberta koji je posjetio
Egipat i napisao putopis "Putovanje u Egipat" (Voyage en Égypte). Flaubertova
slika Orijenta, kao i drugih putopisaca tog vremena, bila je oblikovana
imaginacijom, romantiziranjem i egzotizmom. Said kritizira takve prikaze jer su
često bili površni, nekritički i bazirani na zapadnim predrasudama.
Što se tiče britanskih i francuskih hodočašća, nije izravno obrađeno u knjizi
"Orijentalizam". Said se uglavnom usredotočuje na literaturu, slikarstvo, političke
ideologije i akademsku tradiciju orijentalizma. Međutim, putovanja hodočasnika i
njihovi dojmovi o Orijentu mogu se smatrati dijelom šireg konteksta orijentalizma.
Saidov cilj u knjizi je razotkriti i kritizirati orijentalizam kao ideološki okvir i način
na koji je Zapad konstruirao i dominirao nad Orijentom. Ova analiza obuhvaća
razne aspekte zapadnjačke misli i kulture, uključujući putovanja i hodočašća, ali
nije temeljno usmjerena na njih.

Rasna antropologija i fiološka kritička misao

U knjizi "Orijentalizam", Edvard Said raspravlja o različitim aspektima
orijentalizma, uključujući rasnu antropologiju i filološku kritičku misao, koje su bile
sastavnim dijelom šireg orijentalističkog diskursa.
Rasna antropologija: Said ističe da je rasna antropologija, kao dio orijentalističkog
pristupa, igrala važnu ulogu u konstrukciji "Orijenta" kao drukčijeg, inferiornog i
egzotičnog. Zapadni intelektualci su koristili teorije i kategorije rasne antropologije
kako bi pravdali svoju dominaciju nad Orijentom. Orijent je bio prikazivan kao
manje razvijen, primitivan i iracionalan, dok je Zapad predstavljen kao superiorni,
napredni i racionalan. Said kritizira takvu rasnu hierarhizaciju i naglašava da je ona
bila politički motivirana i nije odražavala stvarnu raznolikost i kompleksnost
Orijenta.
Filološka kritička misao: Filološka kritička misao odnosi se na pristup koji se temelji
na jezičnoj analizi i tumačenju tekstova. Said ukazuje na to da je filološka kritička
misao bila ključan alat u orijentalističkom pristupu proučavanju Orijenta. Kroz
filološke studije, zapadni intelektualci su tumačili, prevodili i interpretirali
orijentalne tekstove, stvarajući tako sliku Orijenta koja je bila oblikovana njihovim
kulturnim, političkim i ideološkim pretpostavkama. Said upozorava na to da je
filološka kritička misao često bila nekritička, neprovjerena i usmjerena prema
predrasudama Zapada.
Said kritizira oba ova aspekta orijentalizma jer su pridonijela stvaranju
stereotipnih, diskriminirajućih i nepotpunih slika Orijenta. On ističe da su rasna
antropologija i filološka kritička misao bile dio šireg orijentalističkog diskursa koji je
služio političkim i kulturnim interesima Zapada.
Važno je napomenuti da su ovi aspekti samo dio obuhvatne analize koju Said
provodi u knjizi "Orijentalizam". On se bavi mnogim drugim temama i idejama koje
su povezane s orijentalizmom i načinom na koji se Zapad odnosi prema Orijentu.

III POGLAVLJE
Očitovani orijentalizam
U knjizi "Orijentalizam", Edvard Said razlikuje dva oblika orijentalizma: "očiti
orijentalizam" i "latentni orijentalizam". Očiti orijentalizam odnosi se na povijesne
i očigledne primjere orijentalističkih stereotipa, predrasuda i konstrukcija koje su
bile prisutne u zapadnoj misli i kulturi.
Said ističe da je očiti orijentalizam bio posebno izražen tijekom kolonijalne ere,
kada su europske sile imale političku, ekonomsku i kulturnu dominaciju nad
zemljama Orijenta. Orijent je bio prikazivan kao egzotičan, zaostao, divlji i
iracionalan, dok je Zapad predstavljen kao superiorni, napredni i civiliziran. Ovaj
očiti orijentalizam bio je prisutan u različitim oblicima, poput književnosti,
slikarstva, putopisa, znanstvenih radova i političkih ideologija.
Said naglašava da je očiti orijentalizam bio proizvod političkih i kulturnih interesa
Zapada. Orijent je bio predstavljen kao "drugi" i "drugorazredni", što je omogućilo
Zapadu da opravda svoju dominaciju, eksploataciju i kolonizaciju Orijenta. Ovaj
oblik orijentalizma, prema Saidu, bio je štetan jer je stvarao stereotipe, poticao
rasizam i podržavao nejednakosti između Zapada i Orijenta.
Saidov cilj u knjizi "Orijentalizam" bio je kritički analizirati i razotkriti očiti
orijentalizam, otkrivajući njegove ideološke i političke implikacije. On je pozvao na
dekonstrukciju orijentalističkih predodžbi i promicanje kritičkog pristupa prema
Orijentu kako bi se prevladali stereotipi i nepravde.
Važno je napomenuti da Said također razmatra drugi oblik orijentalizma, latentni
orijentalizam, koji se odnosi na suptilnije i skrivenije oblike orijentalističkih
predrasuda i konstrukcija. On sugerira da latentni orijentalizam nastavlja utjecati
na našu percepciju i razumijevanje Orijenta danas, iako može biti manje očigledan
i prepoznatljiv od očitog orijentalizma.
U knjizi "Orijentalizam" Edvard Said analizira način na koji su Zapadni intelektualci
pristupali istočnim kulturama i narodima. On razlikuje između "očitovanog
orijentalizma" i "skrivenog orijentalizma".
"Očitovani orijentalizam" odnosi se na javne i otvorene izraze orijentalističkih
stavova i percepcija Istoka. To uključuje akademske studije, književnost, umjetnost,
putopise i političke ideje koje su stvarali zapadni autori. Očitovani orijentalizam
često je obilježen stereotipima, generalizacijama i kolonijalnim predrasudama.
Said tvrdi da su zapadni intelektualci stvarali sliku Istoka kao egzotičnog,
nesavršenog, primitivnog i opasnog prostora.
S druge strane, "skriveni orijentalizam" odnosi se na manje očite oblike
orijentalističkih stavova koji su ukorijenjeni u zapadnoj kulturi i svakodnevnim
praksama. To može uključivati implicitne predrasude, percepciju Istoka kao drugog
i nepoznatog, te pretpostavku zapadne superiornosti nad istočnim kulturama.
Skriveni orijentalizam djeluje na način da održava neravnotežu moći između
Zapada i Istoka, a često je prisutan u medijima, politici i popularnoj kulturi.

Stil, ekspertiza i vizija

U knjizi "Orijentalizam", Edvard Said govori o tri ključna aspekta orijentalizma -
stilu, ekspertizi i viziji - koji su bili središnji u konstrukciji i predstavljanju "Orijenta"
od strane zapadnih intelektualaca.
Stil: Said ističe da stil ima važnu ulogu u orijentalističkom diskursu. Orijentalisti su
koristili stilski izražajne tehnike, kao što su opisni jezik, slikovitost i egzotični detalji,
kako bi stvorili privlačne i romantične slike Orijenta. Stil je bio sredstvo kojim su se
izražavali predrasude, stereotipi i ideje o Orijentu. Kroz stilski izražaj, orijentalizam
je stvarao privlačne i fascinantne predodžbe koje su često bile udaljene od stvarne
stvarnosti.
Ekspertiza: Ekspertiza, kako je naglašeno u knjizi, odnosi se na autoritet i znanje
koje su zapadni intelektualci pretpostavljali da imaju o Orijentu. Orijentalisti su
tvrdili da su stručnjaci za Orijent, posjedujući znanje i razumijevanje koje Orijent
sam po sebi nije imao. Ova ekspertiza im je omogućila da kontroliraju i
interpretiraju Orijent prema svojim vlastitim interesima. Said kritizira takvu
ekspertizu jer je često bila rezultat paternalističkog odnosa prema Orijentu, u
kojem se Orijent smatrao manje sposobnim da sam razumije i predstavlja svoju
kulturu i identitet.
Vizija: Vizija se odnosi na način na koji su orijentalisti vizualizirali Orijent i stvarali
slike Orijenta u svojim djelima. Orijentalistička vizija bila je često romantična,
egzotična i idealizirana, bazirana na estetskim i umjetničkim predodžbama. Ta
vizija je bila snažno povezana s imaginacijom i stvaranjem privlačnih slika Orijenta
koje su odgovarale zapadnjačkim fantazijama i predrasudama.
Said ukazuje na to da su stil, ekspertiza i vizija bili ključni elementi u orijentalizmu,
oblikujući način na koji je Orijent predstavljen i shvaćen u zapadnoj kulturi. Ti
elementi su doprinijeli stvaranju i održavanju orijentalističkog diskursa koji je
omogućavao političku, kulturnu i ekonomsku dominaciju Zapada nad Orijentom.
Važno je napomenuti da su ovi aspekti samo dio šire analize koju Said provodi u
knjizi "Orijentalizam".

Moderni anglo – francuski orijentalizam u najpunijem procvatu

Gibonova fraza
U knjizi "Orijentalizam", Edvard Said spominje Gibbonovu frazu "s razloga vlastite
svrhovitosti" u kontekstu orijentalizma. Gibbonova fraza se odnosi na percepciju
Orijenta kao mjesta koje je inherentno nerazvijeno, zaostalo i inferiorno u odnosu
na Zapad.
Said primjećuje da je Gibbon, u svojoj monumentalnoj povijesnoj studiji "Pad i
propast Rimskog Carstva", koristio ovu frazu kako bi opisao Orijent i njegovu
navodnu slabost. Gibbon je tvrdio da je Rimsko Carstvo doživjelo propast zbog
raznih faktora, uključujući i utjecaj "vlastite svrhovitosti" koju je vidio u Orijentu.
On je smatrao da su različiti aspekti orijentalne kulture, kao što su religija, klima,
politička struktura i običaji, doprinijeli slabljenju Rimskog Carstva.
Said kritizira ovakav pristup Gibbona jer smatra da je on samo još jedan primjer
orijentalističkog stereotipa i predrasuda. Fraza "s razloga vlastite svrhovitosti"
sugerira da je Orijent sam po sebi inferiorniji i manje sposoban za razvoj i
napredak u usporedbi s Zapadom. Ova percepcija Orijenta kao inherentno
inferiornog i zaostalog bila je prisutna u mnogim aspektima orijentalističkog
diskursa.
Said naglašava da su takvi stereotipi i predrasude proizašli iz političkih, kulturnih i
ideoloških interesa Zapada. Orijent je bio predstavljen kao "drugorazredni" kako bi
se opravdala kolonijalna eksploatacija, dominacija i kontrola nad Orijentom. Ovaj
diskurs je oblikovao način na koji su Orijent i orijentalni narodi percipirani u
zapadnom društvu.
Kroz kritičku analizu takvih fraza i konstrukcija, Said poziva na dekonstrukciju
orijentalističkog diskursa i promicanje kritičkog razumijevanja Orijenta. On se
protivi generalizaciji i stereotipima koji su temeljeni na predrasudama i potiče na
razumijevanje Orijenta kao kompleksne i raznolike regije s vlastitim identitetima,
poviješću i kulturama.
Anglo – francuski orijentalizam u najpunijem procvatu
U knjizi "Orijentalizam", Edvard Said govori o anglo-francuskom orijentalizmu u
najpunijem procvatu tijekom 19. i ranog 20. stoljeća. On ističe da su Velika
Britanija i Francuska bile vodeće sile u kolonijalnom proširivanju i dominaciji nad
Orijentom, te su stoga imale snažan utjecaj na oblikovanje orijentalističkog
diskursa.
Said naglašava da je anglo-francuski orijentalizam bio prisutan u različitim
aspektima zapadnjačke kulture, uključujući književnost, slikarstvo, znanost,
politiku i akademsku tradiciju. Orijent je bio predstavljen kao egzotičan,
tajanstven, opasan i zaostao, dok je Zapad bio prikazan kao civiliziran, napredan i
moralno superiorniji. Ova slika Orijenta bila je izražena u djelima mnogih anglo-
francuskih intelektualaca tog razdoblja.
Said ističe neke ključne figure anglo-francuskog orijentalizma, kao što su britanski
pustolov i pisac Richard Francis Burton, francuski putopisac Gustave Flaubert i
britanski povjesničar Arnold Toynbee. Oni su koristili putovanja, znanstvene
ekspedicije i filološke studije kako bi stvorili svoje prikaze Orijenta koji su bili često
romantični, senzacionalistički i stereotipni.
Said kritizira anglo-francuski orijentalizam jer smatra da je on služio političkim i
kulturnim interesima kolonijalnih sila. Orijent je bio predstavljen kao podložan,
neprimitivan i potreban zapadne intervencije i upravljanja. Orijentalizam je
opravdavao kolonijalnu eksploataciju i dominaciju nad Orijentom, te je utjecao na
konstrukciju identiteta i samosvijesti orijentalnih naroda.
Važno je napomenuti da Said ne ograničava anglo-francuski orijentalizam samo na
19. i ranu 20. stoljeća, već analizira i kontinuitet orijentalističkog diskursa u
kasnijim razdobljima. Orijentalizam je bio prisutan i utjecajan i nakon kolonijalnog
razdoblja, te je imao dugotrajan utjecaj na odnose između Zapada i Orijenta.
KRAJ
Evo tri završne teze o orijentalizmu iz knjige Edvarda Saida:
1. Orijentalizam je politički i ideološki konstrukt: Said tvrdi da orijentalizam
nije samo akademsko istraživanje Istoka, već politički i ideološki konstrukt
koji je služio zapadnoj dominaciji. Orijentalizam je bio sredstvo kojim su se
istočne kulture prikazivale kao egzotične, inferiornije i potrebne zapadne
intervencije i kontrole.
2. Orijentalizam je rezultat odnosa moći: Said naglašava da orijentalizam nije
neutralna analiza Istoka, već proizvod odnosa moći između Zapada i Istoka.
Zapadni intelektualci su koristili orijentalizam kako bi održavali i opravdavali
svoju dominaciju, stvarajući slike Istoka koje su odgovarale njihovim
interesima i predrasudama.
3. Orijentalizam je potrebno kritički preispitati: Said poziva na kritičko
preispitivanje orijentalizma kako bi se razumjelo kako su zapadni stereotipi i
percepcije oblikovali našu sliku Istoka. On naglašava važnost razumijevanja i
dijaloga između kultura te osuđuje essentializam i generalizacije koje
proizlaze iz orijentalističkog pristupa.
Ove teze ukazuju na ključne argumente Edvarda Saida u knjizi "Orijentalizam" i na
njegovu kritiku načina na koji Zapad predstavlja i tumači Istok.