Noam Chomsky-Gusari I Catrevi, Stari I Novi

Noam Chomsky
GUSARI I CAREVI, STARI I NOVI
Urednik
Damir Mikuličić
Naslov Izvornika
Noam Chomsky
PIRATES AND EMPERORS, OLD AND NEW
International Terrorism in the Real World
© Noam Chomsky 1986, 1990, 1991, 2001, 2002

This edition of PIRATES AND EMPERORS, OLD AND NEW first
published by Pluto Press, 2002.
This Translation is published by arrangement with Pluto Press
Ltd, London
Prava za hrvatsko izdanje, IZVORI 2003.
Nakladnik
IZVORI
Lektura
Slavica Štefić
Lektura
Jasmina Mikuličić
Zagreb, 2004.
Noam Chomsky
GUSARI I CAREVI,
STARI I NOVI
Međunarodni terorizam kakav
doista jest
Preveo
Marinko Raos
C I P - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb
U D K 327.2(73:53)"200"
323.28(53)
327.88(1 (K):73)"2001"
C H O M S K Y , Noam
Gusari i carevi, stari i novi ;
međunarodni terorizam kakav doista jest /
Noam Chomsky ; <preveo Marinko Raos>. -
Zagreb : Izvori, 2004.
Prijevod djela: Pirates and emperors, old

and new.
I S B N 953-203-196-0
I. Imperijalizam — S A D II. Terorizam -

Bliski Istok III. Terorizam - S A D -
11.09.2001. IV. S A D - Vanjska politika -
Bliski istok V. Bliski istok - Politički
odnosi - 20. st.
440706036
Sadržaj
Predgovor prvom izdanju 7
Uvod 13
1. Nadzor nad mišljenjem: slučaj Bliskog istoka 32
2. Bliskoistočni terorizam i američki ideološki sustav 51
3. Libija u američkoj demonologiji 96
4. Uloga SAD na Bliskom istoku 120
5. Međunarodni terorizam: predodžba i stvarnost 136
6. Svijet nakon 11. rujna 163
7. SAD i Izrael protiv Palestine 179
Bilješke 201
Predgovor prvom izdanju (1986.)
Ima u svetog Augustina priča o gusaru što ga je zarobio Aleksandar

Veliki te ga upitao: "Kako se usuđuješ harati morima?" "Kako se ti
usuđuješ harati čitavim svijetom?" odgovori gusar. "Budući da ja to
činim samo jednim malim brodom, zovu me lupežom. Ti pak isto
činiš velikom flotom pa te zovu carem."
Gusarev je odgovor bio "elegantan i izvrstan", procijenio je sv.
Augustin. Priča prilično točno dočarava današnje odnose između
Sjedinjenih Američkih Država i različitih manje važnih igrača na
pozornici međunarodnoga terorizma, npr. Libije, PLO i drugih.
Općenitije uzevši, priča sv. Augustina rasvjetljava značenje poj-
ma međunarodnoga terorizma u suvremenoj zapadnoj uporabi.
Pogađa u srž histerije oko pomno izabranih terorističkih čina što
ih se danas uzima - krajnje cinično - kao pokriće za nasilje što ga
čini Zapad.
Termin "terorizam" ušao je u uporabu koncem osamnaestoga
stoljeća i prvenstveno se odnosio na nasilne postupke vlasti, us-
mjerene na podčinjavanje stanovništva. Takav je pojam očito od
male koristi onima koji prakticiraju državni terorizam. Budući
da su na vlasti, oni su u položaju nadzirati sustav mišljenja i iz-
ražavanja. Stoga je napušten izvorni smisao te se izraz "terori-
zam" uglavnom počeo upotrebljavati za "terorizam namalo", što
ga provode pojedinci i skupine1. Termin se, dakle, nekoć rabio
za careve koji zlostavljaju svoje podanike i cijeli svijet, no danas
je ograničen na lupeže koji dodijavaju moćnicima. Izraz nije ipak
ograničen samo na njih: i danas se još primjenjuje na neprija-
teljske careve, a to je promjenljiva kategorija, koja se mijenja pre-
ma potrebama vlasti i ideologije.
Ograđujući se od takve prakse, mi ćemo rabiti naziv "terori-
zam" kako bismo označili prijetnju silom ili njezinu uporabu u
svrhu zastrašivanja ili pritiska (općenito, s političkim, religijskim
i sličnim ciljevima). Rabit ćemo ga bez obzira je li riječ o teroriz-
mu careva ili o terorizmu lupeža.
8 Gusari i carevi, stari i novi
Gusarev odgovor tek djelomice objašnjava nedavno razvijen

pojam "međunarodnoga terorizma". Treba dodati još jedno obi-
lježje: teroristički čin drži se takvim samo ako ga je počinila
"njihova" strana, a ne naša. To je glavna doktrina mas-medija o
"međunarodnom terorizmu", što ju je Reaganova vlada počela vo-
diti čim je došla na vlast. Ona se oslanjala na učene radove u
kojima se tvrdilo kako je utvrđeno da su Sovjeti nadahnuli tu
pošast te je ona sredstvo u njihovim rukama, "usmjereno na de-
stabilizaciju zapadnoga, demokratskoga društva", kako pokazuje
navodna činjenica da terorizam "nije usmjeren protiv Sovjetskog
Saveza niti protiv ijednog njegovog satelita ili klijentske države",
nego se događa "gotovo isključivo u demokratskim ili razmjerno
demokratskim zemljama".2
Tvrdnja je točna. Zapravo je točna već po definiciji, s obzirom
na to kako naziv "terorizam" upotrebljavaju car i njegova odana
klika. Budući da se samo čini što ih počini "njihova" strana raču-
naju kao terorizam, slijedi da je tvrdnja nužno točna, kakve god bi-
le činjenice. U stvarnom je pak svijetu priča poprilično drugačija.
Glavne žrtve međunarodnoga terorizma u prošlim desetljećima
bili su Kubanci, stanovnici Srednje Amerike, Libanonci, ali ništa
se od toga ne računa - po definiciji. Kad Izrael bombardira pale-
stinske izbjegličke logore - često se čak ni pretvarajući kako je to
"odmazda" za nešto - ili kad šalje postrojbe u libanonska sela u
"antiterorističke" akcije gdje ubijaju i razaraju, ili kad otima brodo-
ve i šalje stotine talaca u zarobljeničke logore, gdje ih drži u groz-
nim uvjetima - onda sve to skupa nije "terorizam". Štoviše, rijetke
glasove prosvjeda gromoglasno osuđuju vjerni sljedbenici ispravne
linije, napadajući ih zbog "antisemitizma" i "dvostrukih mjerila", jer
se odbijaju pridružiti zboru hvalitelja "zemlje kojoj je stalo do ljud-
skog života" (Washington Post), čija "viša moralna svrha" (Time)
uvijek izaziva strahopoštovanje i pljesak, zemlje koja se, kako kažu
njezini udivljeni pristaše, "drži višega zakona, kako ga predstavljaju
njezini novinari" (Walter Goodman)4.
Isto tako, nije terorizam kada paravojne snage, koje djeluju iz
američkih vojnih uporišta i koje je obučila CIA, bombardiraju ku-
banske hotele, potapaju ribarice i napadaju sovjetske brodove u
kubanskim lukama, truju usjeve i stoku, pokušavaju ubiti Castra
i tako dalje. Na vrhuncu toga djelovanja takve su se akcije poduzi-
male gotovo tjedan za tjednom.5 Takvi i mnogi slični postupci ca-
ra i njegovih štićenika nisu teme konferencija niti učenih svezaka.
a još manje uzrujanih komentara i polemika u javnim glasilima i

stručnim časopisima.
Mjerila što vrijede za cara i njegov dvor jedinstvena su u dva po-
gleda, međusobno tijesno povezana. Prvo, dok se teroristički napa-
di na njih promatraju krajnje ozbiljno, što čak opravdava primjenu
nasilja "u samoobrani od budućih napada", vidjet ćemo da slični
ili čak teži teroristički napadi na druge ne opravdavaju osvetu niti
preventivno djelovanje, no kad se izvedu, izazivaju bijes i strahovit
odgovor. Značenje takvih terorističkih napada tako je neznatno da
o njima jedva da treba i izvijestiti - a nipošto ih se ne treba sjećati.
Pretpostavimo, na primjer, da libijsko mornaričko pješaštvo napad-
ne tri američka ratna broda u izraelskoj luci Haifi; pri tome jedan
potopi, a druga dva ošteti, služeći se raketama istočnonjemačke
proizvodnje. Ne treba spekulirati o tome kakva bi bila reakcija.
Okrenimo se sada stvarnome svijetu: 5. lipnja 1986. "južnoafričko
mornaričko pješaštvo napalo je tri ruska broda usidrena u luci Na-
mibeu na jugu Angole; jedan je brod potopljen". Pri tome su "se
služili raketama izraelske proizvodnje 'Scorpion' /'Gabriel'/".6
Da je Sovjetski Savez na ovaj teroristički napad na svoje tr-
govačke brodove reagirao onako kako bi SAD učinile pod sličnim
okolnostima - recimo, tako što bi bombardirao iz zraka Johan-
nesburg do potpuna uništenja - SAD bi vjerojatno ozbiljno raz-
mišljale o nuklearnom udaru kao opravdanoj odmazdi protiv ko-
munističkoga đavla. No u stvarnome svijetu, SSSR nije uopće
odgovorio. Događaj se držao toliko beznačajnim da je američki ti-
sak jedva i izvijestio o njemu.7
Zamislimo da je Kuba koncem 1976. napala Venezuelu u samo-
obrani od terorističkih napada, s nakanom uspostave "novoga po-
retka" u toj zemlji, ustrojena od elemenata pod kubanskim nad-
zorom. Pri tome bi pobili dvjesta Amerikanaca koji su popunjavali
sustav protuzračne obrane, granatama teško oštetili američko ve-
leposlanstvo te ga na kraju zaposjeli i držali nekoliko dana za
vrijeme osvajanja Caracasa, prekršivši time sporazum o primirju.8
Svrnimo pogled ponovno na zbiljski svijet: godine 1982. Izrael je
napao Libanon pod izlikom da štiti Galileju od terorističkih napa-
da (priča je načinjena za potrošnju u Sjedinjenim Državama, a u
zemlji se prešutno priznavalo da je izmišljena), s nakanom uspo-
stave "novoga poretka", ustrojena od elemenata pod izraelskim na-
dzorom. Pri tome su pobili dvjesta sovjetskih državljana koji su
popunjavali sustav protuzračne obrane, granatirali sovjetsko vele-
poslanstvo te ga napokon zaposjeli i držali dva dana, dok su zapo-

sjedali zapadni Bejrut, kršeći time sporazum o primirju. O tim se
događajima u SAD izvješćivalo nemarno, izvan konteksta, bez po-
vijesne pozadine; ključne su se činjenice prešućivale ili čak nijeka-
le. Srećom, sovjetski je odgovor izostao. A da nije, ne bismo danas
bili ovdje i razglabali o tome.
U stvarnome svijetu držimo da je samo po sebi razumljivo da
će Sovjetski Savez i druge zemlje koje su službeno neprijatelji Sje-
dinjenih Država (a većina je od njih bez obrane) stoički podnositi
provokacije i nasilje koji bi izazvali gnjevnu reakciju - verbalnu i
oružanu - da su žrtve car i njegov dvor.
Nevjerojatno licemjerje, što ga pokazuju navedeni i bezbrojni
drugi primjeri (o nekima ćemo govoriti poslije), nije ograničeno na
međunarodni terorizam. Spomenimo drugačiji slučaj! Savezničkim
sporazumima iz vremena Drugoga svjetskog rata nadzor nad dijelo-
vima Europe i Azije dodijeljen je pojedinim savezničkim silama, s
određenim rokovima kada se savezničke snage trebaju povući iz
tih zemalja. Zgražanje nad sovjetskim postupcima u Istočnoj Eu-
ropi (koji su zaista bili grozni) bilo je veliko. No ti su postupci uve-
like oponašali ono što su Sjedinjene Američke Države učinile na
područjima dodijeljenima pod zapadni nadzor prema ratnim spo-
razumima (Italija, Grčka, Južna Koreja itd.) Osuđivalo se sporost
sovjetskoga povlačenja iz sjevernog Irana, makar su SAD prekršile
svoje obveze iz ratnih sporazuma da će se povući iz Portugala, s
Islanda i Grenlanda te s drugih mjesta. To se opravdavalo time što
"vojne okolnosti" čine povlačenje "neprobitačnim", kako je Združeni
stožer Oružanih snaga SAD tvrdio, uz potporu američkoga ministar-
stva vanjskih poslova. Ipak, nije bilo (i do danas nema) zgražanja
nad činjenicom da su SAD stavile zapadnonjemačku izvještajnu
službu, usmjerenu protiv SSSR-a, pod zapovjedništvo Reinharda
Gehlena, koji je za nacistički režim u Njemačkoj vodio slične
operacije diljem Istočne Europe. Nitko se nije javno zgražao niti
zbog toga što je CIA slala svoje agente i materijalnu pomoć ukrajin-
skim pronacističkim postrojbama sve do pedesetih godina XX.
stoljeća, kao dio strategije "odbacivanja" (roll-back), što je opisano
u službenom dokumentu NSC-68 iz travnja 1950.9 Da su Sovjeti
1952. potpomagali pronacističku vojsku koja se u Stjenjaku bori
protiv američkih vlasti, odgovor bi bio malo drugačiji.10
Primjera je napretek. Jedan od najeklatantnijih je onaj koji se
obično nudi kao dokaz kako se komunistima ne može vjerovati
da će se pridržavati ugovorenih obveza: riječ je o Pariškom mirov-

nom sporazumu iz 1973., kojim je završen Vijetnamski rat i neka
s njime povezana pitanja. Istina je da su SAD odmah objavile
kako se neće pridržavati nijedne odredbe s toga komada papira
što su ga bile prisiljene potpisati; kako su počeli, tako su i nasta-
vili. Američki su mediji dotle, iskazujući prekomjerno sluganstvo,
prihvatile američku službenu verziju sporazuma kao pravi tekst
- što je značilo kršenje svih njegovih bitnih elemenata. Tako su
američka kršenja sporazuma bila "u skladu" sa sporazumom, dok
su komunističke reakcije na ta kršenja dokazivale njihovu priro-
đenu prijetvornost. Taj se primjer danas redovito navodi kao op-
ravdanje što su Sjedinjene Države odbile dogovorno političko rje-
šenje krize u Srednjoj Americi. Sve to pokazuje koliko je korisno
imati dobro vođen propagandni sustav.11
Kao što smo već primijetili, "međunarodni terorizam" (u speci-
fičnom, zapadnom značenju) došao je u žarište zanimanja vlade
Ronalda Reagana, čim je on došao na vlast 1981.12 Nije teško do-
kučiti razloge, premda su oni bili i ostaju neizrecivi u službenom
sustavu mišljenja i izražavanja.
Reaganova je vlada imala tri glavna cilja i sva su postignuta sa
zavidnim uspjehom: 1) prijenos dobara od siromašnih bogatima;
2) veliko jačanje državnoga sektora u gospodarstvu na tradicional-
ni način, narudžbama Pentagona, čime se postiže da pučanstvo
financira visokotehnološku industriju koja proizvodi visokoteh-
nološki otpad za zajamčeno državno tržište te time pridonosi pro-
gramu javnog subvencioniranja privatnoga profita, a sve se to zove
"slobodno poduzetništvo"; 3) znatno pojačavanje američkih inter-
vencija, subverzija i međunarodnog terorizma (u doslovnom smi-
slu). Takvi se politički ciljevi ne mogu predstaviti javnosti onako
kako su zamišljeni. Mogu se primijeniti samo ako je stanovništvo
dovoljno zastrašeno čudovištima protiv kojih se moramo braniti.
Uobičajeno oruđe jest pozivanje na ugrozu koja dolazi od nečega
što je Predsjednik zvao "monolitnom i bezdušnom urotom" koja teži
osvojiti svijet. To je bio predsjednik Kennedy, koji je tako govorio
počinjući ostvarivati plan sličan opisanom13. Predsjednik Reagan
je to zvao "carstvom zla". No sučeliti se sa samim carstvom bilo bi
opasno. Puno se sigurnije boriti protiv bespomoćnih neprijatelja,
obilježenih da su bliski saveznici carstva zla. To se pak lijepo uklapa
u treću točku na Reaganovu popisu prioriteta, kojom se bavio uglav-
nom iz drugačijih razloga: osigurati "red i stabilnost" u posjedima
što ih Washington ima diljem svijeta. "Terorizam" prikladno oda-

branih gusara, ili neprijatelja kao što su nikaragvanski ili salvador-
ski seljaci koji se usuđuju braniti protiv napada međunarodnoga
terorizma - to su znatno lakše mete. Kad propagandni stroj dobro
funkcionira, može ih se iskoristiti za izazivanje željenoga straha i
mobilizacije masa u domaćem stanovništvu.
U tom je kontekstu "međunarodni terorizam" zamijenio ljudska
prava na mjestu "duše američke vanjske politike" osamdesetih go-
dina. Ljudska su prava, inače, dosegnula taj položaj kao dio kam-
panje za vraćanje na staro znatno poboljšanoga moralnog i inte-
lektualnog ozračja šezdesetih (to se zvalo "vijetnamski sindrom").
Time se također željelo prevladati strašnu "krizu demokracije"
koja je nastala u istome kontekstu time što su se znatni dijelovi
pučanstva organizirali radi političke akcije, ugrožavajući time su-
stav u kojem elita odlučuje, a javnost potvrđuje njezine odluke -
što se u zapadnom političkom žargonu zove "demokracija"14.
Dalje ću se baviti međunarodnim terorizmom u stvarnome
svijetu, stavljajući težište prvenstveno na Sredozemlje. "Bliskois-
točno-sredozemni" terorizam su za najzanimljiviju medijsku temu
godine 1985. odabrali urednici novina, radija i televizije (većinom
Amerikanci) što ih je intervjuirao Associated Press. Anketa je
provedena prije terorističkih napada na zračne luke u Rimu i
Beču u prosincu; da je provedena nakon toga, to bi vjerojatno uk-
lonilo i posljednje sumnje.15 Početkom 1986. je zabrinutost zbog
"bliskoistočno-sredozemnog" terorizma dosegnula vrhunac groz-
nice, što je za posljedicu imalo američko bombardiranje Libije u
travnju 1986. Službena je verzija da je ovaj hrabri čin, usmjeren
protiv glavnoga počinitelja terorističkih nedjela u svijetu, postigao
uspjeh. Gadafi i drugi najveći zločinci sada se skrivaju u svojim
bunkerima; pripitomio ih je odvažni branitelj ljudskih prava i do-
stojanstva. No usprkos ovoj velikoj pobjedi nad silama mraka, pi-
tanje terorizma koji dolazi iz islamskoga svijeta i pravilan odgovor
demokratskih zemalja na to, kako bi se obranile vrijednosti civili-
ziranog društva, i dalje ostaje glavna tema za zabrinutost i raspra-
vu, kako to pokazuju mnogobrojne knjige, konferencije, članci i
komentari u novinama i na televiziji itd. Koliko god se to ticalo bilo
široke bilo elitne javnosti, rasprava se strogo pridržava načela što
smo ih upravo objavili: pozornost je usmjerena samo na terorizam
lupeža, a ne cara i njegovih štićenika; na njihove zločine, ne na
naše. Ja pak neću biti toliko pristojan.
Uvod (2002.)
Posljedice terorističkoga napada izvedenog 11. rujna 2001. toliko

su snažne da taj događaj više ne treba nazivati ni datirati kao što
je upravo učinjeno: "9/11" je dovoljno. Široko je prihvaćeno kako
je svijet ušao u novo doba, u kojemu će sve biti drugačije, u "doba
terora". Nema sumnje, 9/11 ima i zadržat će istaknuto mjesto u
analima terorizma, no trebali bismo dobro promisliti zašto je tome
tako. Svatko tko je upoznat sa starijom i suvremenom poviješću
zna kako razlog, nažalost, nije veličina zločina nego izbor nedužnih
žrtava. Kakve će biti posljedice toga događaja uvelike ovisi o tome
kako će bogati i moćni protumačiti ovaj dramatični dokaz kako
ni oni više nisu nedodirljivi, da se i njima mogu dogoditi gubitci
poput onih što ih oni rutinski nanose drugima. Posljedice će ovisiti
i o tome kako će bogati i moćni reagirati.
U svezi s time, korisno je uzeti u obzir nekoliko činjenica: 1.
"doba terora" nije došlo neočekivano; 2. "rat protiv terora", objav-
ljen 11. rujna, nije nikakva novost. Način na koji se taj rat vodio
u nedavnoj prošlosti može nas poučiti kako će se voditi danas i
sutra.
Što se tiče prvoga, iako se mora priznati kako nitko nije mo-
gao točno predvidjeti što će se dogoditi 11. rujna, već se neko
vrijeme shvaća da će, uz pomoć suvremene tehnike, razvijeni svi-
jet izgubiti dosadašnji gotovo posvemašnji monopol na uporabu
sile. Dobrano prije 11. rujna uočeno je kako "... dobro planirana
akcija krijumčarenja (oružja za masovno uništavanje) u Sjedinjene
Američke Države ima najmanje 90% izgleda na uspjeh".1 Među
razmatranim su ugrozama bile "male atomske bombe", "prljave
bombe" i različite vrste biološkog oružja. Za izvođenje akcije ne
bi trebala neka izuzetna tehnička vještina niti organizacija. Štovi-
še, moglo bi biti teško otkriti izvor terora, te dakle još teže boriti
se protiv njega. Devet mjeseci nakon 11. 9. 2001. i masovnoga
straha od bedrenice (tu su ugrozu mnogi analitičari držali još straš
nijom 2 ), FBI (Savezni istražni ured - savezna policijska i protuo-
bavještajna služba SAD) je izvijestio kako i dalje ima tek indicije

o tome tko je zamislio i isplanirao napade izvedene 11. rujna. U
biti, to su isti oni kojima su ti zločini pripisani smjesta, prije jed-
ne od najvećih međunarodnih istraga u povijesti - koja je ipak do-
nijela vrlo malo podataka, kako i sam FBI priznaje. Istodobno s
time, FBI nije mogao izvijestiti o uspjehu u otkrivanju krivaca za
zastrašivanje bedrenicom, makar je izvor otkriven u državnim, sa-
veznim laboratorijima u SAD. Tako je usprkos golemim sredstvi-
ma posvećenim toj istrazi.
Glede točke 2, valja se prisjetiti kako George W. Bush 11. rujna
nije objavio "rat protiv terora", nego ga je ponovno objavio. Obja-
vila ga je dvadeset godina prije toga vlada Reagana i Busha I.,
sa sličnom retorikom i uglavnom istim osobama na ključnim
položajima. Oni su tada obećavali da će "izrezati tumore" koji
nas "vraćaju barbarstvu u naše moderno doba". Otkrili su dva
glavna središta odakle dolazi "zlo terorizma": Srednju Ameriku i
bliskoistočno-sredozemno područje. Njihova kampanja za iskor-
jenjivanje pošasti u tim dvjema regijama bila je visoko na američ-
kom popisu prioriteta u osamdesetim godinama XX. stoljeća. U
slučaju Srednje Amerike kampanje su brzo dovele do mobilizacije
javnosti bez presedana po svojoj naravi. Duboko ukorijenjeno u
matici američkoga društva, takvo je nastojanje poduzetim akcija-
ma zadobilo novu snagu. Za vrijeme američkih ratova u Indokini -
baš kao i kod prijašnjih zapadnih pohoda po svijetu - našlo se čak
i onih koji su pomišljali poći živjeti u tamošnja sela kako bi po-
mogli žrtvama te svojom nazočnošću dali domaćem pučanstvu bar
neku minimalnu zaštitu od stranih osvajača i njihovih domaćih
pomagača. Postoji velika literatura o "ratu protiv terora" Reaga-
nove vlade. Ti su tekstovi pronašli mjesto u pučkim pokretima
koji su se nastojali suprotstaviti međunarodnom državnom tero-
rizmu, makar ih se ne smije gotovo ni spomenuti u javnim glasili-
ma glavne struje - pod geslom da samo zločini što ih čine drugi
zaslužuju pozornost i izazivaju strasnu osudu. Većina teksta koji
slijedi potječe iz onoga što sam osamdesetih godina XX. stoljeća
pisao o toj temi 3 i ima, vjerujem, veliku važnost za ono što nas tek
očekuje.
Washington je za svoju bazu za borbu protiv pošasti u Srednjoj
Americi odabrao Honduras. Američki dužnosnik koji je bio na
vodećem položaju za najkrvavijih godina jest veleposlanik John
Negroponte. Njega je godine 2001. George Bush II. imenovao da
Uvod 15
u Ujedinjenim narodima vodi diplomatsku sastavnicu ponovno

objavljenoga "rata protiv terora". Reaganov posebni izaslanik za
Bliski istok u razdoblju kad je tamo palo najviše nevinih žrtava
bio je ministar obrane Donald Rumsfeld. On danas vodi vojnu sa-
stavnicu kampanje. Ostali vodeći planeri u Washingtonu također
su donijeli u novi "rat protiv terora" dragocjeno iskustvo što su ga
stekli u njegovoj prvoj fazi.
U objema je regijama Reaganova vlada počinila terorističke na-
pade s mnoštvom žrtava. Žrtava je bilo daleko više nego od svega
onoga protiv čega su se navodno borili. Na Bliskom istoku se naj-
gori zločini i većina žrtava mogu pripisati Sjedinjenim Državama
i njihovim klijentima na terenu. Oni su posvuda za sobom ostavi-
li trag krvoprolića i razaranja, osobito u uništenim društvima Li-
banona i područja pod izraelskom vojnom okupacijom. Srednja
je Amerika pretrpjela još goru katastrofu pod terorističkim za-
povjednicima u Washingtonu i njihovim domaćim poslušnicima.
Jedan od ciljeva bila je država Nikaragva. Ona se držala onoga
što zahtijevaju lijepe riječi međunarodnoga prava kad je neka
zemlja napadnuta: obratila se međunarodnim forumima. Među-
narodni sud je presudio u korist Nikaragve, odredivši kako su
Sjedinjene Države krive zbog "nezakonite uporabe sile" i povrede
međunarodnih sporazuma. Sud je odredio SAD da prekinu me-
đunarodne terorističke zločine i plate znatnu ratnu odštetu. SAD
su s prijezirom odbile takvu presudu. Službeno je tumačenje bilo
da, ako se druge države već ne slažu sa SAD, onda one same tre-
baju odlučiti što je u njihovu "unutarnjem djelokrugu"; u ovom je
to slučaju bio teroristički rat protiv Nikaragve. Uz potporu obiju
glavnih stranaka, američka je vlada odmah pojačala ritam zločina.
Nikaragva se požalila Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, gdje
su SAD svojim vetom spriječile donošenje rezolucije kojom bi
se poduprla odluka Međunarodnoga suda te pozvalo sve države
na poštivanje međunarodnoga prava. U Općoj skupštini UN
SAD su također same (uz još jedan ili dva glasa klijentskih dr-
žava) glasovale protiv sličnih rezolucija. Sjedinjene Američke Dr-
žave su pojačale napade, ometajući time nastojanje predsjednika
srednjoameričkih država da se pregovorima postigne mirno rje-
šenje. Kad je nikaragvansko stanovništvo napokon popustilo pod
pritiskom, američki tisak nije skrivao svoje oduševljenje (premda
u isti mah priznajući kakve su se terorističke metode upotreblja-
vale). Novine su izvijestile svijet kako su Amerikanci "Sjedinjeni u
radosti" zbog te "Američke pobjede u poštenoj igri" (naslovi u New

York Timesu).
Drugdje u Srednjoj Americi narod nije imao vojske koja bi ga
štitila. Zločini su stoga bili još užasniji i žrtava znatno više nego u
Nikaragvi - a tamo je već bilo više nego strašno. Počinitelji su bile
snage što su ih naoružale, opremile i obučile SAD i države koje su
se pridružile američkoj međunarodnoj terorističkoj mreži. Vođeni
s neopisivim barbarstvom i brutalnošću, američki ratovi su u opu-
stošenim zemljama Srednje Amerike ostavili za sobom oko dvjesta
tisuća mrtvih i milijune prognanika, izbjeglica i ratne siročadi.
Jedan od glavnih ciljeva "rata protiv terora" bila je Katolička crkva,
koja je počinila težak grijeh. Napustivši svoju tradicionalnu ulogu
služenja bogatima i moćnima, Crkva se uglavnom odlučila "dati
prvenstvo siromasima". Svećenici, redovnice i vjernici laici nasto-
jali su organizirati narod koji je živio u bijedi kako bi ljudi učinili
nešto za sebe. Stoga su u očima Washingtona postali "komunisti",
koje treba istrijebiti. Više je od simbolike to što je desetljeće zločina
počelo ubojstvom konzervativnoga nadbiskupa koji je bio postao
"glas onih koji nemaju glasa", a završilo okrutnim ubijanjem še-
storice vodećih isusovaca intelektualaca. U oba slučaja ubojstva
su počinili omiljeni štićenici Washingtona. Događaji su među od-
govornima pobudili slabo zanimanje. Malo tko čak zna i imena
ubijenih intelektualaca, što je u dramatičnoj suprotnosti s disiden-
tima u neprijateljskim državama. Možemo zamisliti kakva bi bila
reakcija kada takvi ne bi bili samo strpani u zatvore ili prognani,
nego bi im prosule mozak elitne snage što ih je Kremlj obučio i na-
oružao, čime bi se zaokružio popis groznih zločina.
Osnovne su činjenice jasne. "Škola dviju Amerika" s ponosom
je objavila kako je "teologija oslobođenja (...) poražena uz pomoć
američke vojske", zahvaljujući uvelike obuci koju je ta vojska da-
vala vojnim časnicima ovisnih država.
"Američka pobjeda u poštenoj borbi" nije za sobom ostavila trag
samo od iznakaženih trupala i uništenih života, nego je uzrokovala
i ekološku katastrofu. Pošto su SAD 1990. ponovno preuzele vlast
u njoj, Nikaragva se srozala na razinu najsiromašnije zemlje u za-
padnoj hemisferi nakon Haitija. On je pak, ne slučajno, bio čitavo
stoljeće glavnim ciljem američkih intervencija i nasilja, a sada s
Kubom dijeli čast izdržavanja uništavajućeg američkog embarga.
Drugdje u regiji:
Uvod 17
Neoliberalne mjere ekonomske politike, kao što su ukidanje sub-

vencija cijena osnovnih proizvoda i povećavanje poreza na pro-
met, pogoršale su stanje siromašnih slojeva, drže Ujedinjeni na-
rodi. Godišnja socijalna potrošnja u četirima sušom pogođenim
zemljama Srednje Amerike iznosi stotinu dolara po glavi - jed-
na šestina latinskoameričkoga prosjeka /koji je već sramotno
nizak/. Statistički podatci prikupljeni za godišnji sastanak Or-
ganizacije za prehranu i poljoprivredu UN (FAO), koji se ovoga
tjedna /11. lipnja 2002./ održava u Rimu pokazuje kako je br®j
ljudi koji u Srednjoj Americi pate od kronične pothranjenosti
porastao tijekom prošloga desetljeća gotovo za trećinu - od pet
na 6,4 milijuna od ukupno 28 milijuna stanovnika.4
Specijalizirane agencije UN pokušavaju nešto učiniti, "no bez

djelotvorne zemljišne reforme takve mjere imaju tek ograničen uči-
nak". Pučke organizacije koje bi mogle dovesti do agrarne refor-
me i drugih mjera od kojih bi koristi imala siromašna većina sta-
novništva u biti su uništene "ratom protiv terora" što ga je vodio
Washington. Uvedena je formalna demokracija, no to se uglavnom
dojmilo tek ideologa. Ispitivanja javnog mišljenja diljem zapadne
hemisfere pokazuju kako povjerenje u demokraciju stalno pada,
djelomice zato što je uništena društvena osnovica za pravu demo-
kraciju, a djelomice najvjerojatnije zato što je uspostava formalne
demokracije bila popraćena neoliberalnom makroekonomskom
politikom koja sužava prostor za sudjelovanje u demokraciji.
U svom pregledu programa "donošenja demokracije u Latinsku
Ameriku", Thomas Carothers, koji je sudjelovao u "demokratiza-
cijskim" projektima Reaganove vlade, zaključuje kako je takva po-
litika bila "dobronamjerna", ali je "završila neuspjehom" osobite
sustavne vrste. Gdje je Washington imao najmanje utjecaja - na
južnom vrhu kontinenta - uspjesi su bili najveći, unatoč nastojanji-
ma Reaganove vlade da ih spriječi. Gdje je utjecaj Washingtona bio
najjači, bilo je najmanje uspjeha. Razlog je, zaključuje Carothers,
što je Washington nastojao održati "osnovni poredak (...) podosta
nedemokratskih društava" te izbjeći "populističke promjene (...)
neizbježno tražeći tek ograničene demokratske promjene od vrha
prema dolje koje ne remete tradicionalne strukture moći, s kojima
su Sjedinjene Države tradicionalno povezane". On odbacuje "libe-
ralnu kritiku" toga pristupa zbog njegove "trajne slabe točke": ne
nudi nikakvu alternativu. Mogućnost dopuštanja narodima da u
znatnijoj mjeri sudjeluju u upravljanju vlastitim poslovima jedno-

stavno nije na dnevnom redu. 5
U vladajućoj kulturi terorizma, zločini "rata protiv terora" i
poraća izazivaju malo artikuliranih zamjerki, izuzmemo li taktič-
ka promišljanja. O činjenicama obilato izvješćuju organizacije za
zaštitu ljudskih prava, crkvene skupine i drugi, katkad čak i ti-
sak. No na sve se to uglavnom sramotno odmahuje rukom, a zlo-
čini se opravdavaju. Sve nas to ne uči ništa o "ratu protiv terora".
Veći je dio priče izrezan iz povijesti, pa čak i pozdravljen kao
"nadahnuće za pobjedu demokracije u našem vremenu" (New Re-
public). Kad su ugroza stvarne demokracije i očajnički potrebne
reforme ugušene u krvi, područje se vratilo u mrak prijašnjih go-
dina, kad je golema većina ljudi patila teško, ali u tišini, dok su
se strani ulagači i "tradicionalne strukture moći s kojima su Sje-
dinjene Države već dugo povezane" bogatili.
Reakcija ima smisla ako se držimo prevladavajuće pretpostavke
da su žrtve "samo stvari" čiji životi "nemaju vrijednosti" - da posudi-
mo Hegelov elegantni termin za niže slojeve. Pokušaju li "dići glave",
treba ih smrviti međunarodnim terorizmom, koji ćemo odlikovati
kao plemenitu stvar. Nastave li pak patiti u tišini, njihovu se bijedu
može zanemariti. Iz povijesti se malo koja pouka može izvući tako
kristalno jasno.
Dok je Srednja Amerika devedesetih godina nestala iz javnosti,
teror je drugdje ostao visoko na popisu prioriteta. Pobijedivši teo-
logiju oslobođenja, američka je vojska poslana na nove zadatke.
U zapadnoj su hemisferi Haiti i Kolumbija ušli u žarište zanima-
nja. Kao i prije, SAD su 80-ih godina obilno podupirale državno
nasilje. Ali novi su se problemi pojavili 1990., kad je - na opće
iznenađenje - prve demokratske izbore na Haitiju dobio svećenik
populist. Iznenađenje je nastalo uglavnom zbog zanemarivanja
velikoga pučkoga gibanja u slamovima i na selu. Demokratska je
vlada brzo oborena vojnim prevratom. Hunta se odmah vratila kr-
vavom teroru kako bi uništila pučke organizacije, sve to uz prešut-
nu potporu Busha I. i Clintona. Izabrani je predsjednik na koncu
vraćen na vlast, ali uz uvjet pridržavanja žestoke neoliberalne po-
litike, koju je zastupao kandidat s američkom potporom, koji je
na izborima 1990. dobio tek 14% glasova. Haiti je potonuo u još
dublju bijedu, a Washington je opet pobrao lovorike zbog svoje
posvećenosti slobodi, pravdi i demokraciji.
Znatno je veća važnost američke politike prema Kolumbiji. Ta-
Uvod 19
mo su grozni dotadašnji zločini dosegnuli vrhunac devedesetih. Ko-

lumbija je postala najveća primateljica američke pomoći u oružju
i vojnoj obuci u zapadnoj hemisferi, u skladu s prevladavajućim
obrascem. Krajem desetljeća dnevno se u toj zemlji događalo de-
setak političkih ubojstava (kolumbijske humanitarne organizacije
tvrde da se taj broj odonda udvostručio). Broj nestalih osoba po-
peo se na dva milijuna; godišnje ih nestane oko trista tisuća i taj
broj neprestance raste. State Department i Korporacija "RAND"
(istraživački zavod Ratnog zrakoplovstva SAD) slažu se s nevladi-
nim udrugama da se oko 75-80% žrtava može pripisati vojsci i pa-
ravojnim skupinama. Te su skupine tako blisko povezane s voj-
skom da ih "Human Rights Watch" (bivši "Helsinki Watch") naziva
"šestom divizijom" (kolumbijska vojska ima pet divizija). Ukupni
broj žrtava svih šest divizija ostao je manje-više stalan tijekom
cijelog desetljeća, no sve su više ubijale paravojne skupine, a sve
manje sama vojska. Teror se time privatizirao. Sličan smo razvoj
vidjeli posljednjih godina i u Srbiji, Indoneziji i drugim teroris-
tičkim državama, koje traže način kako će "uvjerljivo" zanijekati
svoje zločine. Sjedinjene Države se služe sličnom taktikom: priva-
tizirale su i obuku i njezinu primjenu, kao npr. u operacijama ke-
mijskog ratovanja ("raskuživanje") koje su imale katastrofalne po-
sljedice na poljodjelsko društvo, pod izlikom bespoštednog rata
protiv droge. 6 Takve se djelatnosti sve više prenose privatnim tvr-
tkama (MPRI, Dyncorps), koje financira Washington i zapošljavaju
američke vojne časnike. To je zgodno sredstvo za izbjegavanje ono-
ga minimalnog nadzora što ga Kongres obavlja nad američkom
izravnom angažiranošću u državnom terorizmu.
Dok su se žrtve gomilale, 1999. je Kolumbija postala najvećom
primateljicom američke vojne pomoći na svijetu (izuzmemo li vječne
- Izrael i Egipat), potisnuvši s toga mjesta Tursku. Turska je stra-
teški smještena američka saveznica, koja vojnu pomoć i obuku od
SAD prima još od 40-ih godina. No pomoć je naglo povećana sre-
dinom 80-ih, upravo kad je Turska pokrenula protupobunjeničku
kampanju, usmjerenu protiv svojega strašno potlačenog kurdskog
stanovništva. Državno-terorističke operacije pojačale su se 90-ih,
kad su tamo počinjeni zločini ušli među najgore u tom i inače
strašnom desetljeću. Vojne operacije, izvedene neopisivo barbar-
ski, praćene masovnim mučenjem, imale su za učinak milijune lju-
di raseljene iz uništenih krajeva te desetke tisuća poginulih. Preo-
stalo pučanstvo je praktički utamničeno te su mu uskraćena čak
i najosnovnija prava.7 Kako je jačao državni teror, tako su i SAD

pojačavale svoju potporu zločinu. Clinton je Turskoj pribavio 80%
njezina oružja. Izvoz oružja iz SAD u Tursku u 1997. je premašio
količinu za čitava Hladnog rata, zajedno s razdobljem pohoda na
Kurde do te godine.8
Zanimljivo je što u objašnjavanju "druge faze rata protiv terora"
vrlo nedavna i vrlo relevantna povijest ne dobiva nikakvu pozor-
nost. Također, čini se da nitko ne tare glavu što tu drugu fazu vo-
di upravo zemlja koju su najviše međunarodne vlasti osudile zbog
međunarodnog terorizma, niti što "koalicija pravednih" ujedinjuje
znatan broj terorističkih država, među kojima su Rusija i Kina,
koje su se rado pridružile, kako bi tako od vodeće svjetske velesi-
le, koja tvrdi kako se bori da bi iskorijenila zlo iz svijeta, dobile
odobrenje za vlastite terorističke aktivnosti. Nitko se ne čudi što
obrana Kabula od terora prelazi iz ruku jedne terorističke države
(Britanije) u ruke druge (Turske), koja je to zaslužila svojim "pozi-
tivnim iskustvom" u suzbijanju terorizma - kako tvrde američko
ministarstvo vanjskih poslova i tisak. Turska je postala "ključna sa-
veznica u novom ratu Washingtona protiv terorizma", kako tumači
studija Brookingsove ustanove. Ona se posljednjih godina "borila
protiv terorističkog nasilja", pa je "stoga u jedinstvenu položaju su-
djelovati u novom svjetskom nastojanju da se ukloni ta ugroza".9
Kako pokazuje nekoliko navedenih primjera (a ima ih znatno
više), uloga Washingtona u međunarodnom državnom terorizmu
nastavila se bez vidljiva prekida između dviju faza "rata protiv te-
rora", uključivši i reakciju na njega.
Baš kao što se može reći i za čitavu prvu fazu "rata protiv tero-
ra", o novijim pothvatima međunarodnoga terorizma s državnom
potporom postoje velike količine informacija. Prikupljaju ih i šalju
velike organizacije za zaštitu ljudskih prava, no to se ne traži, za
razliku od onih koje se daju ideološki iskoristiti. Stoga se činjeni-
ce ignoriraju ili, ako to nije moguće, na njih se odmahuje rukom
kao na male i nehotične pogreške, sitna skretanja s pravednoga
puta. Izvedba je bila osobito uspješna 90-ih, kad je bilo nužno po-
tisnuti vijesti o ulozi SAD i njihovih saveznika u Turksoj, Kolum-
biji, Istočnom Timoru, Bliskom istoku i drugdje. Istodobno se
Washington hvalio zbog ulaska u "plemenitu fazu" svoje vanjske
politike. Njezinim tvorcima oko glava je zasjao "svetokrug" dok su
"čelnici idealističkoga Novoga svijeta krenuli uništiti nečovječnost"
prvi put u ljudskoj povijesti, posvećeni "načelima i vrijednostima",
Uvod 21
strasno štiteći ljudska prava i slobodu. To što je takva rijeka ne-

istina mogla nesmetano teći, samo je po sebi veliko postignuće. No
to što su isti ti "sveci" sudjelovali u nekim od najužasnijih zločina
počinjenih u tom desetljeću - to bi doista ušutkalo i samog Jona-
thana Swifta! 10
Uspjeh prve faze "rata protiv terora" u Srednjoj Americi odra-
zio se i u drugom području od posebnog interesa, u bliskoistočno-
sredozemnoj regiji. U Libanonu su palestinski izbjeglice smrvljeni
terorističkim operacijama s potporom SAD, a libanonsko je
društvo pretrpjelo još jednu traumu. Dvadeset tisuća ljudi je po-
bijeno za izraelskoga pohoda na Libanon 1982. Mnogi su još stra-
dali od izraelske vojske i njezinih plaćenika u zaposjednutom Li-
banonu u godinama što su slijedile. To se nastavilo tijekom 90-ih,
kad su povremeni izraelski upadi u Libanon istjerali stotine tisuća
ljudi iz njihovih domova i pobili stotine. Prema podacima libanon-
ske vlade, za izraelske je najezde 1982. smrtno stradalo 25 tisuća
ljudi. Rijetko je bilo uvjerljive izlike samoobrane, kako priznaju
i same izraelske vlasti (izuzevši promidžbu za američko tržište).
Potpora SAD čitavo je vrijeme bila dosljedna i odsudno važna.
Na područjima pod izraelskom okupacijom teror i represija se
pojačavaju od osamdesetih godina do danas. Izrael je na okupira-
nim područjima spriječio razvoj, preoteo najbolju zemlju i veći dio
prirodnih izvora te je ustrojavao nove židovske naseobine na takav
način da domaće pučanstvo ostane izolirano i bespomoćno. Izrael-
ski planovi i programi presudno su ovisili o vojnoj, gospodarskoj,
diplomatskoj i ideološkoj potpori Sjedinjenih Država.
U ranim je danima tridesetpetogodišnje vojne okupacije Moše
Dajan - inače jedan od izraelskih čelnika s najviše suosjećanja za
palestinske patnje - predložio svojim kolegama u Vladi da bi Izrael
trebao reći Palestincima kako će "živjeti kao psi, pa stoga može
slobodno otići tko god to želi".11 Kao u mnogim sličnim pothvati-
ma, vrhunac okupacije bilo je ponižavanje Arabušima (ekvivalent
izraza poput "crnčine", "nigeri"). Njih se moralo poučiti neka "ne
dižu glave" (uobičajeni izraelski izraz). Dvadeset godina poslije to-
ga, za jedne od provala nasilja naseljenika i izraelske vojske pro-
tiv Palestinaca, politolog Joram Peri je jetko primijetio kako su
tri četvrt milijuna mladih Izraelaca za služenja vojnog roka naučili
"kako zadaća vojske nije samo braniti zemlju od stranih vojski na
bojnom polju, nego oduzimati prava nedužnim ljudima i razarati
im domove samo zato što su Arabušimi koji žive na područjima
što ih je Bog nama obećao". Onda će "dvonožne zvijeri" (izraz

izraelskoga premijera Menahema Begina) moći jedino "teturati kao
drogirani žohari u boci" (izraz načelnika glavnoga stožera Rafaela
Ejtana). Ejtanov nadređeni Arijel Šaron, tek što se vratio iz poho-
da na Libanon i pokolja u Sabri i Šatili, predložio je da bi se
s prosvjednicima najbolje moglo izići na kraj tako da im se "od-
sijeku testisi". Vodeći hebrejski listovi donijeli su "podrobne pri-
kaze terorističkih napada /što su ih počinili izraelska vojska i na-
seljenici/ na osvojenim područjima". Premijeru Beginu su na te
članke skrenuli pozornost istaknuti političari, među njima i neki
ratoborni. Među time su i opisi rutinskih ponižavanja, kao što je
natjerivanje Arabušima da mokre i izbacuju izmet jedni po dru-
gima, puze po zemlji vičući "Živio Izrael!" ili ližu zemlju. Na Dan
holokausta moraju po svojim rukama ispisivati brojke "u znak
sjećanja na Židove koji su pobijeni u koncentracijskim logorima".
Veći dio Izraelaca sablaznio se nad takvim zlodjelima, ali su se ona
ipak opetovala za Šaronova pohoda u travnju 2002.
Uvaženi borac za ljudska prava i pravni stručnjak Radža Šeha-
da napisao je prije dvadeset godina kako za Palestince koji žive
pod okupacijom ima malo mogućnosti izbora: "Živeći tako, morate
se stalno odupirati dvjema napastima: ili se prepustiti tupom,
nijemom očaju, kako žele vaši tamničari, ili izludjeti od mržnje pre-
ma svojim tamničarima i samom sebi". Jedina je alternativa postati
jedan od samidina, koji nijemo podnose sve, nadzirući svoj bijes.
Jedan od najpoznatijih izraelskih književnika Boaz Evron ova-
ko je opisao tehniku okupacije: "Treba ih držati na kratkoj uzici"
i uvijek paziti neka "znaju da im je bič iznad glave". To je bolje od
pokolja, jer to onda civilizirani ljudi "mogu mirno prihvatiti", pi-
tajući: "Što je tu tako strašno? Zar je netko ubijen?"
Evronov sarkazam točno pogađa bit stvari. Točnost njegova
prikaza stvari pokazala se više puta, a vrlo oštro u travnju 2002.,
kad je najnoviji Šaronov ratni zločin proizraelski lobi zgodno preo-
brazio u dokaz kako - izvan SAD - svijetom vlada neiskorjenjivi an-
tisemitizam. Dokaz za to je što su se rani strahovi da se dogodio
golemi pokolj pokazali neopravdanima. Dogodilo se samo to da
je razoren izbjeglički logor Dženin, stari grad Nablus, kulturni cen-
tar i druge građanske ustanove u Ramalahu. Uz to samo još opsce-
no ponižavanje ljudi na već uobičajeni način, brutalno kolektivno
kažnjavanje stotina tisuća nevinih ljudi i druge takve sitnice, kakve
obrazovani Amerikanci i mnogi Izraelci mogu "mirno prihvatiti". Na-
Uvod 23
ravno, samo bi kakav histeričan antiirački rasist mogao prigovarati

kad bi snage Sadama Huseina takvo što izvodile u Izraelu ili SAD.
Pojedinačni slučajevi često otkrivaju prevladavajući pristup te-
rorizmu jasnije nego opća slika. Teško je pronaći življi i trajniji
simbol "zlog sjemena terorizma" no što je brutalno umorstvo Ame-
rikanca Leona Klinghoffera, invalida u kolicima. Bilo je to za otmice
broda Achille Lauro u listopadu 1985. Ubojstvo ni na koji način ne
opravdava to što je otmica bila osveta za izraelsko bombardiranje
Tunisa (s američkom potporom), izvedeno samo tjedan prije toga;
tom je prigodom ubijeno sedamdeset pet Tunižana i Palestinaca,
bez uvjerljive izlike. Reakcije su bile sasvim drugačije kad su bri-
tanski novinari u izbjegličkom logoru Dženinu nakon Šaronova na-
pada otkrili "spljoštene ostatke invalidskih kolica". "Kolica su bila
posve skršena, spljoštena kao u crtanom filmu", stajalo je u njiho-
vu izvješću. I dalje: "Usred tih ostataka stajala je slomljena bijela
zastava". Palestinac Kemal Zugajer, invalid, "ustrijeljen je dok je po-
kušavao u kolicima pobjeći cestom. Izraelski je tenk zacijelo prešao
preko njegova tijela, jer kad ga je /prijatelj/ pronašao, nedostajala je
jedna ruka i obje noge, a lice mu je, kaže, bilo prepolovljeno".12 Čini
se da to nije zasluživalo čak ni biti zabilježeno u američkim mediji-
ma. A da su javna glasila o tome i izvijestila, to bi se zanijekalo
i na onoga tko bi to objavilo sasula hrpa optužaba za antisemiti-
zam, što bi vjerojatno dovelo do isprika i demantija. Ako bi i bio
priznat, zločin bi se omalovažio kao nehotična pogreška tijekom
inače opravdane odmazde - sasvim različito nego u slučaju žrtve na
Achillu Lauru. Tako Kemal Zugajer neće ući u anale svjetskog tero-
rizma zajedno s Leonom Klinghofferom.
Postoji obilje takvih primjera. Američke saveznike valja razliko-
vati od Arabušima, koje oni gnjetu svojim čizmama. Baš kao što
je, općenitije, za dugih stoljeća trebalo razlikovati prave ljude od
"običnih stvari" - robova.
Bivši šef izraelske vojne izvještajne službe Šlomo Gazit bio je
za ranih godina okupacije visoki dužnosnik vojne uprave okupira-
nih područja. On je okupaciju 1985. opisao kao "potpuni uspjeh".
Stanovništvo ne čini poteškoće. Postali su samidin koji ne dižu
glave. Glavni je cilj postignut: "spriječiti stanovnike područja da
sudjeluju u određivanju političke budućnosti područja" ili da "se
smatraju partnerima s Izraelom". Iz toga je slijedila "potpuna za-
brana bilo kakvih političkih organizacija, jer je svakome jasno da
bi, kad bi politička aktivnost i organizacije bili dopušteni, njihovi
čelnici mogli postati sudionici u političkim poslovima". Isti način

razmišljanja i postupanja iziskivao je "razaranje svake inicijative
i svakog nastojanja stanovnika područja da postanu pregovarački
kanal ili sredstvo za palestinsko arapsko vodstvo izvan područja".
Temeljno je načelo godine 1972. ovako formulirao tada istaknuti
izraelski diplomat, a poslije predsjednik Izraela Haim Hercog: "Ja
ne oduzimam Palestincima pravo na stajalište ili mišljenje o bilo
kojem pitanju (...) No nipošto ih nisam spreman na bilo koji način
priznati partnerima glede zemlje što je posvećena rukama naše na-
cije već tisućama godina. Naime, za Židove na toj zemlji ne može
biti nikakvih partnera."13
Za izraelske pokrovitelje, problemi nastaju tek kad drogirane
žohare "obuzme mržnja" toliko da podignu glave te se čak okrenu
protiv svojih tamničara. U tom je slučaju kazna stroga, često krajnje
brutalna i uvijek izvedena bezobrazno - sve dok se platiša slaže. Sve
do prosinca 1987. godine, kad je izbila prva intifada, Palestinci su
na okupiranim područjima bili vrlo podložni. Kad su napokon po-
digli glave na zaposjednutim područjima, Izraelske oružane snage,
Granična straža (nešto nalik paravojnim skupinama) i naseljenici
eksplodirali su u bijesnoj, brutalnoj provali terora. 14
O tome se u SAD tek sporadično izvješćivalo. Vijesti i komen-
tari uglavnom su slijedili službenu liniju, dok se Washington rev-
no pravio da "ne vidi" mirovne ponude Palestinske oslobodilačke
organizacije (PLO) i drugih za političko rješenje. Konačno, postav-
ši predmetom međunarodne sprdnje, Washington je pristao razgo-
varati s PLO-om. Bilo je to pod djetinjastom izlikom - koju su ame-
rički mediji i intelektualci pretežno prihvatili ne trepnuvši okom
- da se PLO pokorio te od sada krotko prihvaća neizmijenjeno
američko stajalište. Na prvom je sastanku (o kojem se izvješćivalo
u Izraelu i Egiptu, ali ne i u SAD, bar ne u glavnim javnim gla-
silima), Washington je zahtijevao od PLO-a da prestane s "neredi-
ma" na teritorijima pod izraelskom okupacijom, "koje mi smatra-
mo terorističkim činima protiv Izraela", s nakanom "ugrožavanja
/izraelske/ sigurnosti i stabilnosti". Dakle, nije terorizam ono što
čini okupacijska vojska. Njihovo je nasilje opravdano, prema prio-
ritetima američke vlade - baš kao što je bilo i u Libanonu. Ne, ne-
go su odgovorni oni koji se usuđuju podignuti glave. Premijer Ra-
bin izvijestio je čelnike pokreta "Mir sada" kako je svrha pregovora
Sjedinjenih Države i PLO-a "na niskoj razini" pružiti Izraelu dovolj-
no vremena za slamanje intifade "žestokim vojnim i gospodarskim
Uvod 25
pritiskom". Premijer je izraelske mirotvorce uvjeravao da će Pale-

stinci "biti slomljeni".
Kao što obično biva, nasilje je postiglo svrhu. Pošto su Palestinci
"slomljeni" i vratili se u stanje samidina, u SAD se više nisu brinuli
za njih. Kao i u drugim slučajevima, pokazala se točnost Evronove
analize, koju smo prije naveli.
Stvari su se nastavljale biti sličnima tijekom 90-ih godina, sada
u sklopu tzv. mirovnog procesa iz Osla. U pojasu Gaze nekoliko
tisuća židovskih doseljenika žive u raskoši; imaju bazene i rib-
njake te se vrlo uspješno bave ratarstvom, zahvaljujući tome što su
prigrabili veći dio oskudnih vodenih izvora na tom području. Mi-
lijun Palestinaca pak jedva preživljavaju u bijedi, zatočeni iza zida.
Spriječen im je pristup moru i Egiptu. Često moraju hodajući ili
plivajući zaobilaziti prepreke izraelske vojske, koje jedva da imaju
ikakvu sigurnosnu funkciju, no zato teško i ponižavajuće ometaju
Palestincima normalan život. Na Palestince se često puca kad po-
kušavaju putovati unutar svoje tamnice. Gaza je postala izraelska
"kažnjenička kolonija", njegov "vražji otok, Alcatraz", kako piše
istaknuti izraelski kolumnist Nahum Barnea.
Kao i u Srednjoj Americi, stanje se tijekom devedesetih stalno
pogoršavalo.15 Prijedlog Clintona i Baraka, iznesen u ljeto 2000. u
Camp Davidu, obilno se slavio kao "velikodušan". Doista, valja reći
da je to bio napredak u odnosu na prijašnje stanje. U to su doba
Palestinci bili zatočeni u više od dvjesta enklava na Zapadnoj obali,
a većina ih je bila sićušna. Clinton i Barak su velikodušno ponudili
smanjiti tu brojku na samo tri kantona, u biti odvojena jedan od
drugoga i od središta palestinskoga života, kulture i komunikacija
- istočnog Jeruzalema. Palestinski entitet postao bi tako "neokolo-
nijalno ovisno područje". To bi stanje bilo "trajno"; tako je Barakov
ministar vanjskih poslova opisao svrhu mirovnog procesa iz Osla,
opetovavši izjavu Moše Dajana, izrečenu trideset godina prije toga,
kako je okupacija "trajna". Po uzoru na Gazu, u ljeto 2002. izgrađen
je zid za utamničavanje pučanstva, s unutarnjim preprekama koje
će se moći proći - ako uopće - tek nakon duge gnjavaže i namjerna
ponižavanja ljudi koji nastoje doći do bolnica, posjetiti rođake, po-
hađati školu, pronaći posao, prevesti urod, uopće - preživjeti ne-
kako u toj tamnici. Ako takve mjere obnove monopol na nasilje i
teror što ga je prije uživao klijentski režim Washingtona, politika na
Zapadnoj obali također će biti ocijenjena uspješnom.
Sredinom 2002. Program UN za prehranu (WFP) zatražio je
potporu donatora za program prehranjivanja pola milijuna Palesti-

naca, koji pate od gladi i pothranjenosti, jer "sve veći broj obitelji
na područjima pod izraelskom okupacijom biva prisiljen preskaka-
ti obroke ili ih smanjiti". Tako je upozoravao WFP predviđajući
kako će se stanje još pogoršati spriječi U Izrael slobodno kretanje
dobara između osam kantona što ih uspostavlja u "kažnjeničkoj
koloniji". 16
Poput svojeg uzora u Gazi, i zid na Zapadnoj obali trebao bi
biti "polupropusan". Izraelske oružane snage, židovski naseljenici i
strani turisti mogu se slobodno kretati u oba smjera - ali ne i "puke
stvari" koje za vladare "nemaju vrijednosti".
Sve dok ljudi čiji životi imaju vrijednost nisu ugroženi, sudbina
njihovih žrtava može se zanemarivati. Podignu li glave, mora ih se
poučiti poslušnosti. Obično se prvo primjenjuje nasilje; upravo je
stoga državni terorizam takva pošast. Ne uspije li to, mora se raz-
motriti i ostala sredstva. Tijekom prve intifade čak su i krajnji pri-
staše izraelskoga terora počeli pozivati na djelomično povlačenje,
zbog visoke cijene što je Izrael plaća za okupaciju. U početcima
druge intifade ubijanje stotina Palestinaca i masovno kolektivno
kažnjavanje nisu čak ni omele nove pošiljke helikoptera i ostalih
oružja za provedbu terora, ali kad je intifada izmakla nadzoru i
stigla do samog Izraela, postale su potrebne nove mjere. Predsjed-
nik Bush čak je objavio svoju "viziju" palestinske države koja bi na
kraju trebala nastati te za to pobrao velike pohvale. Time se (s donje
strane) približio stajalištu južnoafričkih rasista od prije četrdeset
godina, koji nisu imali samo "viziju" država pod crnačkom upra-
vom, nego su to i proveli u djelo.
No kakva bi ta država bila i gdje bi bila - to je i dalje ostalo
pitanje. Čelnik većine u Zastupničkom domu Kongresa SAD izja-
vio je kako "postoje mnoge arapske države" koje posjeduju obilje
"zemlje, imovine i mogućnosti za stvaranje palestinske države".
Tako bi Izrael trebao "prigrabiti čitavu Zapadnu obalu" te bi "Pale-
stinci trebali otići". Drugi pak isto tako kažu kako u New Yorku i
Los Angelesu živi mnoštvo Židova. Najbogatija zemlja na svijetu bi
bez poteškoća mogla progutati još koji milijun i tako riješiti pro-
blem. Na suprotnoj strani političkoga spektra, Anthony Lewis je
hvalio "nesentimentalnoga starog vojnika" Jicaka Rabina, čovjeka
"čistog intelektualnog poštenja", koji je bio voljan potpisati Spo-
razume iz Osla. No izraelska se desnica, za razliku od Rabina,
"protivi bilo kakvom rješenju koje bi Palestincima dalo održivu dr-
Uvod 27
žavu - sićušnu, razoružanu, pod izraelskim gospodstvom - ali nji-

hovu vlastitu." To je "srž pitanja" i ako se Rabinova plemenita vizija
ne ostvari, mirovni će proces umrijeti. 17
U međuvremenu, državni teror ostaje prihvatljivo sredstvo nad-
zora. U prvim danima intifade Izrael se služio helikopterima
američke proizvodnje za napade na civilne ciljeve, ubivši i ranivši
desetke ljudi. Clinton je odgovorio najvećom pošiljkom vojnih he-
likoptera u čitavom desetljeću. Isporuke su se nastavljale dok
ih je Izrael počeo upotrebljavati za politička umorstva i druge
terorističke činove. Sjedinjene Države su stalno odbijale nazočnost
međunarodnih promatrača, što bi vjerojatno smanjilo nasilje. U
prosincu 2001., istodobno s ulaganjem veta na još jednu rezolu-
ciju Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koja je pozivala na ras-
poređivanje promatrača, Bushova je vlada krenula korak dalje
kako bi "pojačala teror" (a to je Arafatov zločin, prema američkom
predsjedniku). Vlada SAD je omela međunarodno nastojanje za
zaustavljanje izraelskoga "teškoga kršenja" Četvrte ženevske kon-
vencije. Opći je američki pristup dobro predstavljen u programa-
tskoj izjavi predsjednika Busha o arapsko-izraelskom sukobu (24.
lipnja 2002.): osnovno je načelo da samo "čelnici neuprljani su-
djelovanjem u terorizmu" mogu sudjelovati u diplomatskom proce-
su pod vodstvom SAD. Ariel Šaron, prema tome, automatski otpa-
da, ali ta činjenica nije izazvala, čini se, nijedan komentar, makar su
neki ipak treptali kad ga je predsjednik Bush nazvao "mirotvorcem"
- zbilja, njegova pedesetogodišnja teroristička karijera to lijepo do-
kazuje. Nijedan američki državnik ne može biti uprljan terorizmom
- to se razumije samo po sebi. Samo palestinski vođe moraju zado-
voljiti gospodarev zahtjev da njihovo nasilje i represija budu upere-
ni samo protiv drugih dvonožnih zvijeri, kako je bilo i prije, kad je
takva praksa dobila potporu i pohvale od američko-izraelskog sa-
veza čitavo vrijeme pregovora u Oslu. Ako se udalje od zadaće što
su im je postavile SAD ili izgube nadzor, mora ih se ukloniti i za-
mijeniti pouzdanijim marionetama, po mogućnosti putem izbora,
koji će biti proglašeni "slobodnima" pobijedi li odgovarajuća osoba.
Osnovna načela koja se odnose na teror jednako su otvoreno
ocrtali iskreni državnici: Winston Churchill, na primjer. On je prije
Prvoga svjetskog rata ovako izvijestio britanski Parlament:
Mi nismo mladi narod čiste prošlosti, a slaba naslijeđa. Za sebe

smo prigrabili (...) nerazmjerno velik udio u svjetskom bogat-
stvu i prometu. Imamo sve teritorije što smo ih uopće poželjeli.

Zato naš zahtjev da nas se ostavi na miru uživati naše goleme
i sjajne posjede - koje smo pretežito zadobili nasilnim putem,
a tako ih i zadržavamo - često djeluje manje razborito drugima
nego nama.
Kad su se SAD i Britanija pojavili kao pobjednici 1945. godi-

ne, Churchill je iz svojih realističnih razmatranja izvukao pravilne
zaključke:
Svjetska se vlada mora ustrojiti tako da zadovolji narode koji

ne žele ništa više od onoga što već imaju. Bude li svjetska vla-
da u rukama gladnih zemalja, onda će opasnost biti stalna. No
nitko od nas nema razloga tražiti ništa više od ovoga što već
imamo. Mir će održavati zemlje koje žive na vlastiti način i nisu
ambiciozne. Naša nas snaga stavlja iznad ostalih. Mi smo poput
bogataša koji u miru živi na svojem posjedu. 18
Ostali koji su stekli "goleme i sjajne posjede" - također na ne baš

pristojan način - dobro shvaćaju Churchillova načela. Za Kenne-
dyjevu i Reaganovu vladu obično se smatra kako su na suprotnim
polovima političkoga spektra, no u ovome pogledu su jednake.
Obje priznaju potrebu za utjecanjem teroru kako bi se natjeralo na
poslušnost bogatašima koji žele u miru uživati u svojim posjedi-
ma. Nakon samo nekoliko mjeseci na dužnosti, Kennedy je zapo-
vjedio da se na Kubu moraju oboriti "strahote zemaljske" - sve dok
Fidel Castro ne bude uklonjen. Masovni se teror nastavljao svih
godina Kennedyjeva mandata. Odobrio je novu veliku terorističku
operaciju samo deset dana prije no što je ubijen. Razlozi su sasvim
jasni. Kubanci su podigli glave; što je još gore, dali su "primjer i
opći poticaj" koji može "ohrabriti agitaciju i radikalne promjene" u
ostalim dijelovima Latinske Amerike, gdje "društvene i gospodar-
ske prilike (...) pozivaju na otpor vlastima." Nije važno što Castro
čini. Kennedyjevi su intelektualci zaključili kako "samo postojanje
njegova režima (...) simbolizira uspjeh otpora SAD-u, što je nega-
cija cijele naše politike u zapadnoj hemisferi u gotovo pola stoljeća"
- a ta se politika zasniva na podčinjavanju volji diva sa sjevera.
Opasnost od Castra, kako su savjetnici upozorili novoga predsjed-
nika, "jest širenje Castrove ideje da se stvari uzmu u vlastite ruke".
Takva je opasnost velika dok "raspodjela zemlje i drugih oblika
Uvod 29
nacionalnog bogatstva uvelike favorizira posjedničke slojeve (...)

Stoga siromašni i obespravljeni, potaknuti primjerom kubanske
revolucije, sada zahtijevaju mogućnost pristojna života".19
Čak i bez prijetnje dobroga primjera, "uspješno odupiranje
SAD" ne može se trpjeti. Općenito je "održavanje vjerodostojnosti"
glavno državničko načelo i uobičajeno službeno mjerilo uspješno-
sti politike. Ako je svijet dobrano zastrašen, to je čisti dobitak.
Reaganovi su planeri upozorili Europu da će, ako se Europa ne
pridruži s dovoljno entuzijazma "ratu protiv terora" što ga je poveo
Washington, "ludi Amerikanci" možda "uzeti stvari u svoje ruke".
Američki je tisak hvalio uspješnost toga odvažnoga stajališta u
upokoravanju europskih "mlakonja". Clintonovo Strateško zapo-
vjedništvo (STRATCOM) je savjetovalo da "dio nacionalne osobno-
sti koju prikazujemo" treba biti slika "iracionalne i osvetoljubive"
sile, s nekim elementima koji bi "mogli izmaknuti nadzoru".
Istaknuti stručnjaci za međunarodne odnose upozoravaju još
od osamdesetih kako Sjedinjene Američke Države mnogi vide kao
"otpadničku velesilu" i ozbiljnu ugrozu svojega postojanja. Ali to je
baš dobro, ako ulijeva strah u kosti, pa stoga vodi pokoravanju.
Sadašnji tvorci politike, mnogi od njih preostatci iz Reagano-
vih godina, prilično otvoreno prihvaćaju takvo gledište. Kad je sau-
dijski kraljević Abdulah u travnju 2002. posjetio SAD kako bi po-
kušao nagovoriti Washington neka obrati barem malo pozornosti
poteškoćama što ih američkim saveznicima u arapskome svijetu
čini potpora SAD izraelskom teroru i represiji, grubo mu je od-
govoreno kako njegove brige nisu bitne. "U biti se svodi na ovo:
ako smo bili jaki u Pustinjskoj oluji, danas smo deset puta jači",
rekao je jedan američki dužnosnik. "To smo rekli samo da bi na
primjeru Afganistana vidio kakve su naše mogućnosti."
Razmišljanje vrhova Ministarstva obrane SAD dobro je ocrtao
Jay Farrar, bivši viši dužnosnik Ministarstva koji vodi posebne
projekte u Centru za strateške i međunarodne studije, trust moz-
gova u Washingtonu: ako su SAD "čvrste i nepopustljive te djeluju
odlučno, osobito u tom dijelu svijeta, ostatak svijeta će se složiti s
nama i poštovati nas zbog naše nepokolebljivosti te nam se neće
htjeti zamjeriti". 20
Ukratko: nosite se! Ili ste s nama, ili ste protiv nas, kako reče
američki predsjednik; a ako niste s nama, pretvorit ćemo vas u
prah i pepeo. Eto, zato bombardiramo zemlje kao što je Afgani-
stan: da bismo pokazali tvrdoglavcima što smo kadri učiniti ako
nam netko stane na put. Posljedice po terorizam su drugorazred-

ne važnosti. Zapravo, američke su obavještajne službe zaključile
kako je bombardiranje Afganistana vjerojatno povećalo ugroženost
time što je raspršilo Al-Kaidinu mrežu te potaknulo i druge na
takva djela. Osim toga, kako smo već primijetili, devet mjeseci
nakon 11. rujna te su službe znale malo o izvorima terorističkih
napada, i dalje samo "vjerujući" da se ideja začela u Afganistanu,
makar ne i planiranje i izvedba.21 Prema normama koje vrijede za
bogate i moćne, to je dovoljno opravdanje za bombardiranje nevi-
nih ljudi, ali i za izgovaranje rječitih proglasa o tome kako naši
čelnici poštuju najviše zasade morala i međunarodnog prava.
Prema svemu se čini da će "rat protiv terora" nalikovati svojem
prethodniku i mnogim drugim provalama državnoga terorizma
koji nisu primili službenu, orvelovsku oznaku. Ipak, postoje bitne
razlike. Sada je rat ponovno objavljen kao odgovor na stvaran i
vrlo ozbiljan teroristički zločin, a ne na iskonstruirane izlike. No
institucije ostaju stabilne i politika koja iz njih proistječe poprima
slične oblike, prilagođene novim okolnostima. Jedno od stalnih
svojstava jest privrženost Churchillovoj doktrini: bogati i moćni
imaju puno pravo zahtijevati da se ih se ostavi na miru uživati što
su stekli, često nasiljem i terorom. Ostale se može zanemariti sve
dok pate u tišini. No umiješaju li se u živote onih koji s pravom vla-
daju svijetom, "strahote zemaljske" oborit će se na njih s praved-
nim gnjevom, osim ako se sila zauzda iznutra.
Prvih pet poglavlja koja slijede bave se prvom fazom "rata protiv
terora", za vrijeme vladavine Reagana i Busha I. Predgovor i prva
tri poglavlja činila su prvo izdanje "Gusara i careva" (izdano u Cla-
remontu 1986.) Prvo je poglavlje posvećeno pojmovnom okviru u
kojem se takva i srodna pitanja predstavljaju u skladu s vladajućom
doktrinom. Drugo poglavlje daje uzorak - tek malen uzorak -
bliskoistočnoga terorizma kakav je u stvarnom svijetu, a uz to i ra-
spravlja o stilu apologetike koja se primjenjuje kako bi se proces
mogao nesmetano nastaviti. Treće se poglavlje bavi ulozi što ju je u
službenoj doktrini igra Libija. Četvrto se poglavlje prvi put pojavilo
u izdanju "Gusara i careva" (izdanje "Black Rose", Montreal, Kana-
da). To je prijepis uvodnog izlaganja na sastanku Udruge arapskih
sveučilišnih diplomanata 15. studenoga 1986. Peto poglavlje (iz sr-
pnja 1989.) izašlo je u knjizi što ju je uredio Alexander George: We-
stern State Terrorism ("Zapadni državni terorizam") iz 1991.
Šesto poglavlje ima za temu drugu fazu "rata protiv terora",
Uvod 31
koji je objavljen nakon 11. rujna. Osnova mu je govor na Konfe-

renciji Odbora Američkoga društva prijatelja i Programa studija
mira i pravde Sveučilišta Tuft te Koalicije za mir na temu: "Nakon
11. rujna: putovi prema miru, pravdi i sigurnosti; konferencija je
održana na Sveučilištu Tuft 8. prosinca 2001. Sedmo se poglavlje,
baš kao i četvrto, bavi američkom politikom prema Bliskom isto-
ku. Ono je ujedno uvod u knjigu Roane Carey: The New intifada
iz 2001.
Dijelovi prvoga poglavlja objavljeni su u Utne Readeru (veljača-
ožujak 1986.), Index on Censorship (London, srpanj 1986.) i II
Manifestu (Rim, 30. siječnja 1986.) Izvadci iz drugoga poglavlja
izišli su u Race & Class (London, ljeto 1986.), a u drugoj inačici u
knjizi urednika Michaela Sprinkera: Negations: Serious Scholar-
ship and Palestinian Question ("Nijekanje: ozbiljna znanost i pa-
lestinsko pitanje"; Verso, 1987.) Isti je tekst objavljen i u zbor-
niku što su ga uredili Edward Said i Christopher Hitchens:
Blaming the Victims ("Okrivljavanje žrtava"; Verso, 1988.) Treće je
poglavlje izmijenjena i proširena verzija članka objavljenog u Co-
vert Action Information Bulletin (ljeto 1986.) Prijašnje inačice to-
ga članka izišle su u londonskom New Statesmanu, ENDpapers
iz Nottinghama, madridskome El Paisu te u različitim publikaci-
jama u Italiji, Meksiku, Urugvaju i drugdje. Dijelovi drugog i tre-
ćeg poglavlja uključeni su u moje predavanje "Međunarodni tero-
rizam: predodžba i stvarnost", što sam ga izložio na skupu o
međunarodnome terorizmu, održanom u Frankfurtu u travnju
1986. te objavljenom u Crime and Social Justice broj 27-28,
1987. (taj broj časopisa široko je posvećen sličnim temama).
Poglavlja su redigirana kako bi se uklonilo gradivo koje je izgu-
bilo na važnosti, nepotrebna opetovanja itd. U cijeloj se knjizi riječi
poput "tekuće", "sadašnje", "nedavno" odnose na vrijeme objavljiva-
nja. Bilješke nisam ažurirao kako bih obuhvatio mnoštvo vrlo važ-
noga gradiva koje se pojavilo nakon objavljivanja.
1. Nadzor nad mišljenjem: slučaj
Bliskog istoka (1986)
S usporedbenoga gledišta, Sjedinjene Američke Države su neobi-

čan, ako ne i jedinstven slučaj u svijetu s obzirom na nepostojanje
ograničenja slobode izražavanja. No SAD su isto toliko neobične
glede opsega i djelotvornosti metoda koje se upotrebljavaju za og-
raničavanje slobode mišljenja. Te su dvije pojave međusobno po-
vezane. Liberalno-demokratski teoretičari odavno su opazili kako
se u društvu gdje se čuje glas naroda vladajuće skupine moraju
pobrinuti da taj glas govori ono što njima odgovara. Što se država
manje može služiti silom u obrani interesa gornjih slojeva koji nji-
me zapravo vladaju, to je nužnije razvijati tehnike za "proizvodnju
suglasnosti" - da se poslužimo riječima Waltera Lippmanna što ih
je izrekao prije više od šezdeset godina - ili "izgradnju suglasnosti",
kako to zove Edward Bernays, jedan od rodonačelnika odnosa s
javnošću kao struke u Americi.
Pod natuknicom "propaganda" u Enciklopediji društvenih zna-
nosti, objavljenoj 1933. godine, Harold Lasswell objašnjava kako
ne smijemo podleći "demokratskoj dogmi o tome da ljudi najbolje
prosuđuju vlastite interese". Moramo iznaći načine kako će se
pučanstvo složiti s odlukama svojih dalekovidnih vođa. Vladajuće
skupine odavno su naučile tu lekciju i upravo je uspon odnosa s
javnošću kao djelatnosti izvrsna ilustracija za to. Kad se posluh
osigurava silom, vladari katkad naginju "biheviorističkoj" koncep-
ciji: dovoljno je da se narod pokorava; što misle - to i nije previše
važno. Kad državi nedostaju prikladna sredstva za prisilu, bitno je
također nadzirati što ljudi misle.1
Izneseno je stajalište prošireno među intelektualcima svih po-
litičkih boja te ga oni obično zadržavaju i nakon prelaska s jedne
na drugu stranu spektra, što čine već prema prilikama. Jednu
je inačicu iznio visoko cijenjeni moralist i politički komentator
Reinhold Niebuhr 1932. (pišući tada s gledišta kršćanske ljevice):
uzevši u obzir "glupost prosječnoga čovjeka", dužnost je "hladno-
Nadzor nad mišljenjem: slučaj Bliskog istoka 33
krvnih promatrača" razviti "nužne iluzije" koje daju vjeru što se

mora uliti u umove manje nadarenih. Takav je nauk poznat i u
svojoj lenjinističkoj inačici te u američkoj društvenoj znanosti i u
liberalnoj misli općenito. Razmotrimo slučaj bombardiranja Libije
1986. Bez iznenađenja čitamo kako je to u SAD bio uspjeh s gle-
dišta odnosa s javnošću. To je "dobro primljeno u Peoriji"* te će
"pozitivan politički utjecaj" te akcije "ojačati položaj predsjednika
Reagana u odnosima s Kongresom na pitanjima kao što su pro-
računska sredstva za vojsku i pomoć nikaragvanskim 'kontraši-
ma'." Prema riječima dr. Everetta Ladda, vodećeg profesora za
područje odnosa s javnošću: "Ovakva kampanja za obrazovanje ja-
vnosti sama je srž državništva." On je dodao i da se predsjednik
"mora angažirati u izgradnji demokratske suglasnosti". Ovakvo
orvelovsko stajalište, uobičajeno među onima koji se bave od-
nosima s javnošću i u akademskim krugovima, razvilo se u meto-
du za smanjivanje smislenog sudjelovanja javnosti u oblikovanju
državne politike.3
Pitanje "izgradnje demokratske suglasnosti" pojavljuje se u oso-
bito zaoštrenu obliku kad se državna politika ne da braniti; to je
pitanje ozbiljno onoliko koliko su ozbiljna pitanja o kojima je riječ.
Nema sumnje da su ozbiljna pitanja koja izviru na Bliskom isto-
ku, osobito ne arapsko-izraelski sukob, za koji se obično (i uvjer-
ljivo) drži kako je najvjerojatniji "upaljač" koji bi mogao pokrenuti
smrtonosan nuklearni rat u slučaju miješanja velesila u regionalni
sukob, čemu smo se u prošlosti već više puta neugodno približili.
Nadalje, politika SAD znatno je pridonijela održavanju stanja voj-
noga sukoba. Ona se temelji na neizrečenim rasističkim pretpo-
stavkama koje se ne bi mogle održati da ih se otvoreno iskaže.
Postoji također znatno razilaženje između javnog mišljenja, koje
obično podupire stvaranje palestinske države kad se to pitanje po-
stavi u anketama, te državne politike, koja izričito zabranjuje takvu
mogućnost4. No to je razilaženje od male važnosti sve dok politički
aktivni i sposobni elementi pučanstva zadržavaju odgovarajuću
stegu. Kako bi se osigurao takav ishod, nužno je primjenjivati ono
što su američki povjesničari nazivali "povijesnim inženjerstvom"
kad su svoje talente posudili vladi predsjednika Wilsona tijekom
Prvoga svjetskog rata, u jednom od ranih pothvata "proizvodnje
suglasnosti". Ima obilje načina na koje se ostvaruje takav rezultat.
* Zaostalo malo mjesto, "Prnjavor" - op. prev.

Jedan je način razviti prikladne oblike novogovora* u kojemu

ključni termini imaju stručno značenje, posve udaljeno od njiho-
va običnog značenja. Uzmimo za primjer termin "mirovni proces".
U stručnom smislu, kako ga obično rabe američka javna glasila
i profesori, termin označava mirovne prijedloge vlade SAD. Ljudi
koji ispravno misle nadaju se da će se npr. Jordan pridružiti mi-
rovnom procesu; to znači: da će prihvatiti američki diktat. Pitanje
svih pitanja je hoće li PLO pristati sudjelovati u mirovnom procesu
ili, hoće li mu se dopustiti pristup toj ceremoniji. Naslov pregled-
noga članka o "mirovnom procesu" autora Bernarda Gwertzmana
u New York Timesu glasi: "Jesu li Palestinci spremni tražiti mir?" 5
Ako se riječ "mir" rabi u njezinu normalnom značenju, onda je od-
govor, naravno: "da." Svi uvijek traže mir, samo pod svojim uvjeti-
ma. Tako je npr. i Hitler 1939. težio miru, ali pod svojim uvjetima.
No u sustavu nadzora nad mišljenjem pitanje znači nešto drugo:
jesu li Palestinci spremni prihvatiti uvjete što ih SAD postavljaju
za mir? Ti im uvjeti niječu pravo na nacionalno samoodređenje, no
nevoljkost da se prihvati takva posljedica pokazuje kako Palestinci
ne teže miru - u značenju kakvo mu se ovdje pripisuje.
Primijetite kako Gwertzman ne smatra potrebnim upitati jesu
li Sjedinjene Države ili Izrael "spremne težiti miru". Za SAD je to
jasno već po definiciji, a običaji odgovornoga novinarstva nalažu
da to isto mora biti točno i za pristojnu klijentsku državu.
Gwertzman dalje tvrdi kako je PLO uvijek odbacivao "svaki raz-
govor o miru s Izraelom do kojega bi se došlo pregovorima". To
je netočno, ali je istinito u svijetu "nužnih iluzija" što ih stvaraju
ugledne novine koje su, zajedno s drugim, isto tako uglednim li-
stovima, sasvim potisnule relevantne činjenice ili ih pospremile u
tako korisnu orvelovsku rupu u pamćenju.
Postoje, dakako, i arapski mirovni prijedlozi, među ostalima i
prijedlozi PLO, no oni nisu dio "mirovnoga procesa". Tako u svo-
jem pregledu "Dva desetljeća potrage za mirom na Bliskom istoku"
dopisnik New York Timesa iz Jeruzalema Thomas Friedman is-
ključuje glavne arapske mirovne prijedloge, uključivši i one što ih
je podnijela Palestinska oslobodilačka organizacija. Nije naveden
* "Novogovor" (Newspeak) je termin iz romana "1984." Georgea Orwel-

la i označava uporabu jezika kojom se svjesno prikriva i iskrivljuje stvar-
nost. (prim. Prev.)
nijedan izraelski prijedlog, i to zato što nijedan ozbiljan nije nikad

ni podnesen; no ta se činjenica u članku ne komentira. 6
Kakva je narav službenog američkog "mirovnog procesa" i
arapskih prijedloga, isključenih iz njega? Prije nego što odgovo-
rimo na to pitanje, moramo razjasniti još jedan stručni termin:
"neprihvaćanje". U svojoj orvelovskoj uporabi, termin se odnosi
isključivo na stajalište Arapa koji poriču izraelskim Zidovima pra-
vo na nacionalno samoodređenje, odnosno koji odbijaju prihvatiti
izraelsko "pravo na postojanje". To je nov, dobro smišljen način
za isključivanje Palestinaca iz "mirovnoga procesa", i to tako da se
pokaže "ekstremizam" onih koji odbijaju priznati kao pravedno ono
što drže otimačinom svoje domovine te koji inzistiraju na tradicio-
nalnom pogledu - pogledu što ga prihvaća vladajući ideološki su-
stav u Sjedinjenim Državama te isto tako pretežita međunarodna
praksa kad je riječ o bilo kojoj državi na svijetu osim Izraela - a to
je da, makar su države priznate unutar međunarodnoga poretka,
njihovo apstraktno "pravo na postojanje" to nije.
Ima država u arapskome svijetu na koje se primjenjuje termin
«neprihvaćanje»: Libija, manjinska Fronta odbijanja u PLO te još
neki. No ne valja smetnuti s uma da se u službenom novogovoru taj
termin rabi u strogo rasističkom smislu. Odbacivši takve pretpo-
stavke, mi primjećujemo kako postoje dvije skupine koje polažu
pravo na nacionalno samoodređenje u bivšoj Palestini: domaće
pučanstvo i židovski doseljenici, koji su ih uglavnom istjerali, kat-
kad uza znatnu primjenu sile. Valja pretpostaviti kako domaće
pučanstvo ima prava usporediva s onima židovskih useljenika
(neki će zacijelo tvrditi kako to nije dovoljno, ali za sada to pita-
nje ostavljam po strani). Ako je tako, onda izraz "neprihvaćanje"
treba rabiti za nijekanje prava na nacionalno samoodređenje jed-
noj ili drugoj od sukobljenih nacionalnih skupina. No izraz se u
američkom doktrinalnom sustavu ne može upotrebljavati u nera-
sističkom smislu, jer bi se inače odmah vidjelo kako SAD i Izrael
predvode neprihvaćanje.
Službeni "mirovni proces" je izričito odbijački te uključuje SAD i
obje glavne političke skupine u Izraelu. Njihovo je odbijanje zapra-
vo toliko jako da se Palestincima ne dopušta čak ni da sami izaberu
svoje pregovarače koji će pregovarati o njihovoj konačnoj sudbini
- isto kao što su im pod izraelskom okupacijom oduzeta prava na
općinske izbore i druge oblike demokracije. Ima li na dnevnom redu
nekog mirovnog procesa koji ne bi bio odbijački? U američkom je
doktrinalnom sustavu odgovor, naravno: "ne" - po definiciji. U stvar-

nom su pak svijetu stvari drugačije. Osnovni uvjeti toga prijedloga
su poznati: uključuju palestinsku državu na Zapadnoj obali i u
pojasu Gaze, uz Izrael, uz načelo da je "bitno osigurati sigurnost i
suverenost svih država u regiji, uključivši i Izraela".
Navedene riječi uzete su iz govora Leonida Brežnjeva na kon-
gresu Komunističke partije Sovjetskog Saveza, održanom u veljači
1981. te odražavaju dosljedno sovjetsko stajalište. Brežnjevljev go-
vor je citiran u New York Timesu, ali je ovaj najvažniji dio is-
pušten. Cenzorske škare u Pravdi u Reaganovoj izjavi nakon sa-
stanka na vrhu s pravom su izazvale zgražanje. U travnju 1981.
PLO je jednoglasno poduprla Brežnjevljevu izjavu, ali taj događaj
nije zabilježen u New York Timesu. Službena američka doktrina
drži da Sovjetski Savez, kao i uvijek, želi samo stvarati nevolje i
sprečavati mir, pa zato podupire arapsko odbijanje i ekstremizam.
Mediji revno obavljaju ulogu koja im je dodijeljena.
Moglo bi se navesti još primjera. Zajedničko priopćenje Carte-
ra i Brežnjeva iz listopada 1977. pozivalo je na "prekid ratnog sta-
nja te uspostavu normalnih, miroljubivih odnosa" između Izraela
i njegovih susjeda. PLO se složila s time, no Carter je povukao
priopćenje nakon gnjevne reakcije Izraela i njegova lobija u Ameri-
ci. U siječnju 1976. su Jordan, Sirija i Egipat poduprli prijedlog
dogovora o dvije države. O tome se raspravljalo na sjednicama Vi-
jeća sigurnosti Ujedinjenih naroda. Rezolucija je uključivala glav-
ni dio rezolucije UN br. 242, osnovnog dokumenta za tu problema-
tiku; njome se svim državama u regiji jamči "život u miru unutar
sigurnih i priznatih granica". S prijedlogom se složila i PLO. Što-
više, prema izraelskom predsjedniku Haimu Hercogu (tada vele-
poslaniku-izraelskom stalnom predstavniku pri UN u New Yorku),
nju je i "pripremila" PLO. S rezolucijom se složio praktički čitav
svijet, ali su na nju Sjedinjene Američke Države uložile veto. 7
Većina navedenog izrezana je iz povijesti, iz novinstva i radova
stručnjaka. Međunarodna mirovna inicijativa iz 1976. nije ni spo-
menuta u inače neobično pozornom pregledu Setha Tillmana u
njegovoj knjizi "Sjedinjene Države i Bliski istok" (The United Sta-
tes and the Middle East; Indiana, 1982.) Ipak, spominje je Ste-
ven Spiegel u svom djelu "Drugi arapsko-izraelski sukob" (The
Other Arab-Israeli Conflict; Chicago, 1985., 306. str.) To je visoko
cijenjen znanstveni rad koji pruža i neke zanimljive komentare.
Spiegel tako piše da su SAD "uložile veto na propalestinsku rezo-
luciju" da bi "pokazale kako će Sjedinjene Države rado saslušati

palestinske težnje, ali neće pristati na zahtjeve koji ugrožavaju
Izrael." Privrženost američko-izraelskom odbijanju teško može bi-
ti jasnija. U Sjedinjenim je Državama takvo stajalište prihvaćeno
kao ispravno, zajedno s načelom da su zahtjevi koji ugrožavaju Pa-
lestince sasvim legitimni, štoviše hvale vrijedni - pogledajte samo
uvjete službenoga "mirovnog procesa", na primjer. U javnoj raspra-
vi je stvar doktrine što arapske države i PLO nikada nisu odstupile
od svoje nepomirljivosti s Izraelom u bilo kojem obliku (iznimka je
egipatski predsjednik Sadat, koji je 1977. putovao u Jeruzalem).
Činjenice nikad nisu bile neka smetnja, pa čak ni mala nezgoda za
dobro uhodani sustav "povijesnog inžinjeringa".
Izraelska reakcija na mirovni prijedlog iz 1976., što su ga po-
dupirali PLO i arapske "države sukoba", bilo je bombardiranje Li-
banona (čak bez izlike o "odmazdi", osim protiv Vijeća sigurnosti
UN). Tada je ubijeno pedeset ljudi, a Izrael je objavio da neće ni s
kim od Palestinaca razgovarati ni o kakvim političkim pitanjima.
Bila je to "umjerena" laburistička vlada Jicaka Rabina, koji je u
svojim memoarima naveo dvije vrste "ekstremizma": onaj Begino-
ve vlade i prijedlog "palestinskih ekstremista (u biti: PLO)" da se
"stvori neovisna palestinska država na Zapadnoj obali i u pojasu
Gaze. Laburisti se samo stilom odbijanja razlikuju od "ekstremiz-
ma; takvo stajalište dijele mnogi američki komentatori.8
Primjećujemo još jedan dio novogovora: "ekstremistički" i
"umjeren"; ovaj drugi izraz odnosi se na one koji prihvaćaju staja-
lište SAD, a prvi na one koji ga ne prihvaćaju. Američko je staja-
lište tako po definiciji umjereno, kao što je i stajalište izraelskih
laburista (općenito), jer im je retorika slična američkoj. Rabin
tako samo nastavlja ustaljenu praksu pri svojoj uporabi termina
"umjeren" i "ekstremistički". Slično tome, u prikazu "ekstremizma"
i njegova uspona, izraelski dopisnik New York Timesa Thomas
Friedman pod taj je naziv podveo one koji se zauzimaju za ne-
rasističko rješenje u skladu s međunarodnim sporazumom, dok
su zapadni vođe fronte odbijanja, koji istodobno zapovijedaju te-
rorističkim operacijama - "umjereni". Tako je po definiciji, moglo
bi se dodati. Friedman piše kako su "ekstremisti uvijek bolje is-
korištavali medije". U pravu je. Izrael i SAD su pokazali ovladava-
nje bez premca tim umijećem, kako pokazuju i njegovi izvještaji i
članci.9 Njegova prilagođena verzija povijesti i pojmovni okvir nje-
gova izvješćivanja, kako smo upravo pokazali, daju nekoliko pri-
mjera među mnogima kako ekstremisti uspijevaju "iskorištavati

medije" - da uporabimo termin u njegovu doslovnom značenju.
Prihvativši pojmovni okvir koji je načinjen kako bi spriječio
shvaćanje činjenica i pitanja, New York Times slijedi izraelske uzo-
re, kao što je Rabin, koji je zaslužio naziv "umjerenjaka" općenito
slijedeći zahtjeve američkih vlasti. Sukladno tome, posve je priro-
dno to što su u Friedmanovu izvješću "Dva desetljeća potrage za
mirom na Bliskom istoku" važni prijedlozi koje su SAD i Izrael
odbili jednostavno izostavljeni, jer ih se držalo neprikladnima za
povijesnu kroniku. Istodobno urednici istog lista hvale izraelske
čelnike zbog njihova "zdravog pragmatizma", a PLO se osuđuje jer
"stoji na putu miru".10
Ideološki sustav stalno opetuje kako su javna glasila veoma
kritična prema Izraelu i SAD, a vrlo blaga, previše tolerantna pre-
ma arapskom terorizmu. Činjenica da je uopće moguće izjaviti
takvo što, a ne biti ismijan, još je jedan znak koliko je sustav in-
doktrinacije izvanredno uspio.
Da se vratimo onima što ih u SAD službeno zovu ekstremisti-
ma. U travnju i svibnju 1984. Jaser Arafat je objavio niz izjava u
kojima poziva na pregovore koji bi trebali voditi uzajamnom priz-
nanju. Američki tisak nije želio objaviti te činjenice. Times je, što-
više, zabranio i njihovo spominjanje te je i dalje grdio "ekstremista"
Arafata što sprečava mirno rješenje. 11
Ti i mnogi drugi primjeri pokazuju kako postoje prijedlozi koji
nisu "odbijanje" te koji uživaju široku potporu. S nešto različitih
nijansi, takve mirovne prijedloge podupire veći dio Europe, SSSR,
nesvrstane zemlje, važnije arapske države, glavna struja PLO-a i
većina američke javnosti (sudeći prema onih nekoliko provedenih
ispitivanja). No oni nisu dio mirovnoga procesa jer im se protivi
američka vlada. Dva navedena primjera zato su isključena iz Ti-
mesova pregleda "Dva desetljeća potrage za mirom" te iz većine
novinske i stručne literature o toj temi.
Ima i drugih događaja koji se ne uklapaju u mirovni proces.
Tako Timesov pregled ne navodi ni ponudu Anvara Sadata za sve-
obuhvatni mirovni sporazum na međunarodno priznatim granica-
ma - u skladu sa službenom politikom SAD u to vrijeme - u veljači
1971. Tu je ponudu Izrael odbacio, uz američku potporu. Valja
primijetiti da je i taj sporazum bio u duhu "odbijanja", jer nije
ništa nudio Palestincima. U memoarima Henry Kissinger ovako
objašnjava svoje tadašnje razmišljanje: "Sve dok neka arapska
država ne pokaže volju za odvajanjem od Sovjeta, ili dok se Sovjeti

ne budu spremni udaljiti od maksimalnog arapskog programa, mi
nemamo razloga mijenjati svoju politiku." A to je bila politika "za-
stoja". SSSR je bio (u novogovoru) "ekstremistički" zato što se sla-
gao sa službenom (ne operativnom) politikom SAD, što je daleko
od "maksimalističkog arapskog programa". Kissinger je bio u pra-
vu kad je rekao kako se arapske države kao što je Saudijska Ara-
bija odbijaju "udaljiti od Sovjeta". Nije opazio i kao da nije shvaćao
da bi to bila logička nemogućnost: Saudijska Arabija nije tada (a
ni prije ni poslije) uopće održavala diplomatske odnose sa SSSR-
om. Dojmljiva je stega pod kojom su američka javna glasila i aka-
demski krugovi: te nevjerojatne izjave nisu izazvale nikakav ko-
mentar, baš kao što nijedan odgovorni komentator vjerojatno neće
ukazati kako su Kissingerovo blistavo neznanje i inzistiranje na
12
vojnom sukobljavanju bili glavni uzroci izbijanja rata 1973.
Sadatova je mirovna ponuda izbrisana iz povijesnih knjiga. 13
Uobičajena je priča kako je Sadat bio tipičan arapski razbojnik,
koga zanima samo ubijanje Židova. Uvidio je kako je na pogreš-
nom putu nakon neuspjela pokušaja uništenja Izraela 1973. pa
je, pod ljubaznim skrbništvom Kissingera i Cartera, postao čovjek
mira. Tako u nekrologu na dvije stranice, što ga je objavio nakon
što je Sadat ubijen, Times nije samo zataškavao činjenice, nego
ih je i izričito nijekao, tvrdeći kako je Sadat sve do svog puta u
Jeruzalem 1977. "odbijao prihvatiti postojanje Izraela kao suvere-
ne države".14 Newsweek čak nije htio objaviti ni pismo o toj temi,
u kojem su se ispravljale potpune neistine što ih je o toj temi napi-
sao njihov kolumnist George Will, makar je istraživački odjel novi-
na privatno priznao činjenice. Takva je uobičajena praksa.
Termini "terorizam" i "odmazda" također u doktrini imaju po-
sebno značenje. "Terorizam" se odnosi na teroristička djela što ih
čine različiti "gusari", osobito Arapi. Teroristički činovi što ih čine
car i njegovi štićenici zove se "odmazda" ili "legitimni preventivni
udari kako bi se spriječio terorizam". To se radi dosta neovisno o
činjenicama, kako ćemo vidjeti u sljedećim poglavljima.
Izraz "talac" (baš kao i "terorizam", "umjeren", "demokratski" i
drugi politički termini) također ima svoje orvelovsko značenje u
vladajućoj doktrini. U smislu koji ćemo pronaći u rječnicima, Nika-
ragvanci su taoci velike terorističke operacije koja se vodi iz sre-
dišta međunarodnoga terorizma u Washingtonu i Miamiju. Svrha
kampanje međunarodnog terorizma jest natjerati nikaragvansku
vladu na promjenu ponašanja. Najvažnije je prekinuti programe

kojima se sredstva prenose siromašnoj većini pučanstva i vratiti
se "umjerenoj" i "demokratskoj" politici koja koristi američkim po-
slovnim interesima i njihovim domaćim suradnicima. Može se do-
bro dokazati kako je to glavni razlog za rat protiv Nikaragve pod
američkim vodstvom. Takvo se dokazivanje ne pobija, ali se o
njemu i ne otvara rasprava.15 Primjena terorizma tamo je osobito
sadistička, ne samo zbog njegove proširenosti i svrhe, nego i zbog
uporabljenih sredstava, što daleko nadilazi praksu terorizma na-
malo, čiji zločini izazivaju takav užas među civiliziranim ljudima.
Leon Klinghoffer i Natasha Simpson bili su ubijeni, ali nisu prije to-
ga mučeni, sakaćeni ni silovani, a takva je i slična uobičajena prak-
sa terorista što ih obučavaju i opremaju SAD i američki klijenti,
kako jasno pokazuju podatci koji se obično zaobilaze. Američka je
politika da se teroristički napadi nastave sve dok vlada ne popusti
ili ne bude oborena, dok careva potrčkala izgovaraju utješne riječi
kao što su "demokracija" i "ljudska prava".
U uporabi kakva je opisana, izrazi "terorizam" i "talac" služe sa-
mo za izvjesne kategorije terorističkih činova: za terorizam gusara
uperen protiv onih koji terorizam i uzimanje talaca naveliko drže
svojom povlasticom. Na Bliskom istoku tako smrtonosno bombar-
diranje, gusarstvo, uzimanje talaca, napadi na nebranjena sela itd.
ne ulaze u opseg pojma terorizma - onako kako je on oblikova u
doktrini Washingtona i njegovih izraelskih klijenata.
Kronika zavaravanja u pogledu terorizma, čime ću se baviti u
poglavljima koja slijede, vrlo je zanimljiva sa stajališta naravi za-
padne kulture. Relevantna točka u sadašnjem kontekstu je stva-
ranje prikladne povijesti i odgovarajućeg oblika rasprave, u koji-
ma je terorizam područje pridržano za Palestince, dok se Izraelci
legitimno "osvećuju" ili ponekad izvode također legitimne "preven-
tivne akcije". Katkad reagiraju malo preoštro, nažalost, ali tako bi
svaka država postupila da je na njihovu mjestu. Doktrina je stvore-
na kako bi se osigurali da takvi zaključci budu istiniti po definiciji,
bez obzira na činjenice - bile one objavljene ili ne. Kad ih se ipak
objavi, čini se to tako da se udovolji potrebama doktrine ili se - s
vremena na vrijeme - točno izvijesti o njima, ali se onda ta izvješća
pohrane u rupu. Uzevši u obzir da je Izrael vjerna i vrlo korisna
klijentska država, koja služi kao "strateško uporište" na Bliskom
istoku te je voljna poduprijeti akcije kao što gotovo genocidna in-
tervencija u Gvatemali, gdje je Kongres spriječio američku vladu
da sudjeluje u tome nužnom pothvatu, onda je istinito, bez obzira

na činjenice, da je Izrael posvećen najvišim moralnim vrijednosti-
ma i "čistoći oružja", dok su Palestinci drugo ime za ekstremizam,
terorizam i barbarstvo. Natuknuti kako bi moglo biti izvjesne si-
metrije i u pravima i u terorističkim djelima obiju strana, u mati-
ci se američke javnosti odbacuje s gnušanjem kao jedva prikriven
antisemitizam (točnije: odbacivalo bi se, kad bi bilo uopće izreći
takvo što). Racionalna procjena, koja bi točno prikazivala i analizi-
rala količinu i svrhe terorizma i na carevoj strani i na strani gusa-
ra, unaprijed je isključena. A kad bi je se i čulo, javnost bi je jedva
mogla razumjeti - toliko je to udaljeno od prevladavajuće "istine".
Izraelske usluge SAD-u, što ih čini kao "strateško uporište"
na Bliskom istoku i drugdje, pomažu objasniti veliku skrb SAD,
otkako je Kissinger preuzeo oblikovanje američke politike prema
Bliskom istoku početkom sedamdesetih godina, za produživanje
stanja vojnoga sukoba i kisindžerovskog "zastoja".16 Da su Sje-
dinjene Države dopustile postizanje mirnog rješenja u skladu s
međunarodno postignutim sporazumom, Izrael bi s vremenom
urastao u svoje područje te bi tako SAD izgubile usluge vrlo kori-
sne plaćeničke države - vojno spremne i tehnički napredne, ali po-
sve izolirane te sasvim ovisne o SAD glede gospodarskog i vojnog
opstanka. Zbog svega toga se na Izrael uvijek može računati, kad
god ustrebaju njegove usluge.
Elementi takozvanog "izraelskog lobija" također imaju interes
zadržavati stanje vojnog sukoba, kako je istaknuti izraelski no-
vinar Dani Rubinstein shvatio za posjeta Sjedinjenim Državama
1983.17 Na sastanku s predstavnicima glavnih židovskih organi-
zacija [B'nai B'rith, Savez protiv klevetanja, Svjetski židovski kon-
gres, Hadasa, rabini svih denominacija itd.) Rubinstein je opazio
kako je njegovo izlaganje o trenutačnom stanju u Izraelu izazvalo
znatno neprijateljstvo prema njemu, jer je istaknuo činjenicu da
se Izrael ne suočava s vojnim ugrozama toliko koliko s "politič-
kom, društvenim i moralnim raspadom" kao rezultatom svog za-
državanja palestinskih teritorija pod okupacijom. "Ne zanima me
to", rekao mu je jedan židovski dužnosnik, nastavivši: "Što ću ja
s takvom argumentacijom?" Tada je Rubinstein otkrio kako je u
mnogim takvim razgovorima:
za većinu židovske elite najvažnije je stalno naglašavati vanjsku

opasnost s kojom se suočava Izrael. (...) Židovska elita u Ame-
rici treba Izrael samo kao žrtvu okrutnih arapskih napada. Jer
takav Izrael može dobiti potporu, darovatelje i novac. Kako se
može prikupljati novac za borbu protiv demografske ugroze?
Tko bi dao makar i samo jedan dolar za borbu protiv onoga što
zovem "opasnošću od pripajanja"? (...) Svima je poznat slučaj
Sjedinjenog židovskog poziva u Americi, gdje se upotrebljava
ime Izraela, ali oko polovice prikupljenog iznosa uopće ne ide
u Izrael, nego židovskim organizacijama u Americi. Ima li većeg
cinizma?
Rubinstein nastavlja o Pozivu:
Njime se upravlja tvrdo, kao uspješnim poduzećem. On ima za-

jednički jezik s "jastrebovima" u Izraelu. S druge strane, po-
kušaj komuniciranja s Arapima, težnja za uzajamnim prizna-
njem s Palestincima, umjerena, "golubinja" stajališta - sve to
radi protiv posla prikupljanja priloga. Ne samo što to smanjuje
svotu koja se šalje u Izrael. Što je važnije, time se smanjuje
iznos novca za financiranje djelovanja židovskih zajednica /u
Americi/.
"Policija misli" u izraelskom lobiju pazi na i najmanji znak kre-

tanja prema pomirbi i smislenu političkom rješenju. Zatim takvu
herezu razaraju gnjevnim člancima i pismima čitatelja te pušta-
njem u optjecaj materijala koji ocrnjuje "heretike" itd.
Rubinsteinovi su komentari skrenuli pozornost na još jednu or-
velovsku pojavu: izraz "pristaše Izraela" konvencionalno se rabi za
one koje ne zabrinjava "politički, društveni i moralni rasap" Izraela
(dugoročno, vrlo vjerojatno, i njegovo fizičko uništenje). Oni, što-
više, pridonose takvim posljedicama svojom "slijepo šovinističkom
i uskogrudnom" potporom izraelskom "stajalištu bešćutne nepo-
mirljivosti", kako to često upozoravaju izraelski golubovi.18
Slične je pogled iznio izraelski povjesničar, umirovljeni pukov-
nik Meir Pail, koji je osudio "idolatrijski kult židovske države-
tvrđave" koji je obuzeo američku židovsku zajednicu. Upozorio je
da su svojim odbacivanjem "pretvorili Državu Izrael u ratničko
božanstvo, poput Marsa", državu koja će biti "zamršena mješavina
rasističkih državnih struktura Južne Afrike i nasilnoga, terorom
preplavljenoga društvenoga tkiva Sjeverne Irske". To je "izvorni do-
prinos analima političke znanosti u XXI. stoljeću. Bit će to posve
osebujna židovska država, zbog koje će se sramiti svaki Židov, ma

gdje bio, i to ne samo u sadašnjosti, nego i u budućnosti."19
U svezi s time, zanimljivo je promotriti kako izraz "cionizam"
prešutno definiraju koji su na se uzeli ulogu čuvara doktrinarne
čistoće. Moji vlastiti pogledi, na primjer, redovito se osuđuju kao
"militantni anticionizam". To čine i ljudi kojima su ti pogledi do-
bro poznati, jer sam ih mnogo puta jasno izrazio, naime: da Iz-
rael unutar svojih međunarodno priznatih granica treba imati pra-
va kao i sve ostale države u međunarodnom sustavu - ni više,
ni manje od toga. Nadalje, u svakoj državi, uključivši i Izrael, tre-
ba dokinuti diskriminacijske strukture koje u zakonu i u praksi
daju povlašten položaj jednoj skupini građana (Židovima, bijelci-
ma, kršćanima itd.) Neću ovdje ulaziti u raspravu o tome što bi
se zaista trebalo zvati "cionizmom", nego ću se ograničiti na to što
slijedi iz obilježavanja navedenih stajališta kao "militantnog anticio-
nizma". Dakle, cionizam je, sukladno tome, zamišljen kao doktri-
na prema kojoj Izrael mora imati prava kakva nema nijedna druga
država. On mora zadržati nadzor nad zaposjednutim područjima
te time sprečavati bilo kakav smislen oblik samoodređenja Palesti-
naca. Na koncu, mora i dalje ostati država zasnovana na načelu
diskriminacije svojih građana koji nisu Židovi. Možda je zanimlji-
vo kako oni koji sebe proglašavaju "pristašama Izraela" inzistiraju
na valjanosti poznate rezolucije Ujedinjenih naroda kojom se cio-
nizam proglašava rasističkim.
Ova pitanja nisu tek apstraktna i teoretska. Problem diskrimi-
nacije je težak u Izraelu, gdje je, primjerice, više od 90% tla, pu-
tem zamršene pravne i upravne prakse, pod nadzorom organiza-
cije čija je svrha zaštita interesa "osoba židovske vjere, naroda ili
podrijetla" - tako da su nežidovski državljani praktički isključeni.
Privrženost diskriminacijskoj praksi tako je ukorijenjena da se o
tom pitanju ne može čak ni raspravljati u izraelskom parlamentu,
gdje novi zakoni zabranjuju predlaganje zakonskih prijedloga koji
"niječu postojanje Države Izraela kao države židovskoga naroda".
Takvo zakonodavstvo čini nezakonitim bilo kakav pokušaj u par-
lamentu uperen protiv diskriminacijske naravi države te prema
tome, u osnovi, zabranjuje političke stranke posvećene demokrat-
skom načelu da država pripada njezinim državljanima.20
Začuđuje kako izraelski tisak te većina javnog mišljenja obra-
zovanih ljudi nisu primijetili ništa neobično u činjenici da je taj no-
vi zakon donesen u paru s "antirasističkim" zakonom (četiri glasa
protiv su, zapravo, bili protiv toga drugoga zakona). Naslov u Jeru-
salem Postu je, glasio: "Kneset zabranio rasističke i anticionističke
zakone"; u naslovu nije bilo ironije - riječ "cionizam" je uporabljena
u značenju u kojem se rabi u zakonu. Čitatelji Jerusalem Posta u
SAD, čini se, također nisu opazili ništa osobito u tom sparivanju
- baš kao što bez poteškoća pomiruju duboko antidemokratsku
narav svoje inačice cionizma s oduševljenim hvaljenjem navodno
demokratske naravi države u kojoj se on ostvaruje.
Nije manje zanimljiva vrlo inventivna uporaba pojma "antise-
mitizam" za one koji pokazuju "naivni antiimperijalizam" (a to je
opet podvrsta antisemitizma) tako što prigovaraju izraelskoj ulozi
u Trećem svijetu u službi američke sile - na primjer, u Gvatemali.
Isti se izraz upotrebljava i za Palestince koji ne žele shvatiti kako
se njihovi problemi mogu riješiti "preseljenjem, uz nešto repatrija-
cije". U ostacima sela Dueime, gdje je izraelska vojska 1948. u
"čišćenju terena" pobila vjerojatno na stotine Palestinaca, ili sta-
novnici pojasa Gaze, nalik Sowetu, imaju nešto protiv preseljenja
i "repatrijacije", to dokazuje kako su i oni nadahnuti antisemitiz-
mom.21 Moralo bi se posegnuti duboko u anale staljinizma da

bi se pronašlo takvo što. Ipak, slični primjeri u učenim rasprava-
ma o Izraelu u Sjedinjenim Državama nisu rijetki, ali prolaze ne-
zapaženo u američkoj javnosti, makar izraelskim golubovima ta-
kva sramotna praksa nije promaknula te su je i osudili.
Glavno sredstvo sustava "pranja mozga u slobodi", razvijenog
gotovo do savršenstva u vjerojatno najslobodnijoj zemlji, jest poti-
cati političke rasprave, ali unutar okvira koji uključuju temeljne
zasade stranačke linije. Što je rasprava življa, to se dublje utvrđuje
stranačka linija, a sudionici i promatrači sami se sebi duboko dive
koliko su hrabri. Tako je bilo u slučaju Vijetnamskog rata, kad
su ideološke institucije dopustile raspravu između "jastrebova" i
"golubova"; zapravo, rasprava nije bila samo dopuštena, od godi-
ne 1968. dalje ona se i poticala. Naime, tada se već znatan dio
američkih poslovnih ljudi okrenuo protiv rata, držeći ga presku-
pim i štetnim po svoje interese. "Jastrebovi" su držali kako čvrsto
ćom i upornošću Sjedinjene Države mogu uspjeti u "obrani Južnog
Vijetnama protiv komunističke agresije". "Golubovi" su pak uz-
vraćali pitanjem o djelotvornosti toga plemenitog pothvata, ili su
osuđivali pretjeranu uporabu nasilja u postizanju toga cilja. Ili su
pak plakali zbog "pogrešaka" i "nerazumijevanja" koje su nas po-
grešno vodile u "pretjeranoj pravednosti i nesebičnoj dobrohotno-
sti" (profesor na Harvardu, povjesničar John King Fairbank, naju-

gledniji proučavatelj Azije u SAD i zapažen akademski golub). Ili
su govorili o "pogrešno usmjerenim nastojanjima na dobru" (An-
thony Lewis, vjerojatno vodeći medijski golub). Ponekad bi, negdje
ne rubu doktrinarnog sustava, netko upitao i jesu li zaista Sjever-
ni Vijetnam i Vijetkong krivi za agresiju; možda je takva optužba
pretjerana - tvrdili su.
Središnja činjenica o tom ratu jest, jednostavno rečeno, da
SAD nisu branile zemlju koja je "u biti bila tvorevina Sjedinjenih
Država"22. Ne, nego je Amerika napadala tu zemlju; to se svakako
može reći za razdoblje od 1962. godine, kad je Ratno zrakoplov-
stvo SAD počelo sudjelovati u bombardiranju Južnog Vijetnama i
kemijskom ratovanju (defolijanti, uništavanje usjeva). Bio je to dio
nastojanja da se milijuni ljudi stjeraju u izbjegličke logore gdje će
ih se "štititi" od južnovijetnamskih gerilaca, koje su oni dragovolj-
no podupirali (kako su američke vlasti potiho priznavale) pošto
su SAD uklonile svaku mogućnost postizanja političkog rješenja
te uspostavile klijentski režim koji je već do početka izravnog
američkog angažmana pobio tisuće Južnih Vijetnamaca. Čitavo
vrijeme rata najveća je silina američkih napada bila usmjerena
protiv Južnog Vijetnama. Koncem šezdesetih su SAD uspjele skr-
šiti južnovijetnamski otpor, ali se rat proširio i na ostatak Indoki-
ne. Kad je SSSR napao Afganistan, u SAD se na to gledalo kao na
agresiju. No kad su SAD napale Vijetnam, bila je to "obrana" - ob-
rana protiv "unutarnje agresije", kako je Adlai Stevenson objavio u
Ujedinjenim narodima 1964. ili "napad iznutra", kako je to formu-
lirao predsjednik Kennedy.
To da su Sjedinjene Države napale Južni Vijetnam - to nitko nije
osporavao. Ne, takvo što nitko nije mogao izraziti, čak ni zamisliti.
Nećete pronaći događaj kao što je "američki napad na Južni Vijet-
nam" u javnim glasilima ni u stručnoj javnosti matične struje, pa
čak ni u većini izdanja mirovnog pokreta.23
Malo je jačih primjera snage sustava nadzora nad mišljenjem u
uvjetima slobode nego što je rasprava o "sjevernovijetnamskoj agre-
siji" i o tome imaju li SAD pravo, u skladu s međunarodnim pra-
vom, braniti se "kolektivnom samoobranom protiv oružanog na-
pada". Učeni svesci su ispisani u prilog suprotnu gledištu; manje
žestokim izrazima rasprava se vodila na javnom poprištu - potak-
nuo ju je mirovni pokret. Dostignuće je dojmljivo: sve dok je ra-
sprava usredotočena na pitanje jesu li Vijetname! krivi zbog agre-
sije u Vijetnamu, neće se moći raspravljati o američkoj agresiji na

Južni Vijetnam, iako je ona jednostavno bila baš to. Kao jedan
od sudionika te rasprave - jasno svjestan što se događa - mogu
samo reći kako su protivnici državnog nasilja bili uhvaćeni u
klopku, opkoljeni propagandnim sustavom zastrašujuće djelotvor-
nosti. Za kritičare američkog rata u Vijetnamu bilo je nužno postati
stručnjacima za finese indokineskih prilika. No to zapravo nije bi-
lo bitno, jer se od samog početka problema izbjegavalo ključno pi-
tanje, a to su prilike u SAD. Baš kao što se ne mora postati stručnjak
za Afganistan kako bi se čovjek usprotivio sovjetskoj agresiji na tu
zemlju. Ipak, bilo je nužno ući u javnu arenu pod pravilima što ih je
postavila država i mišljenje vladajućih slojeva - bez obzira što je su-
dionik mogao razumjeti da time što to čini dalje pridonosi sustavu
indoktrinacije. Alternativa je bila jednostavno izreći istinu - no to bi
bilo kao govoriti stranim, nerazumljivim jezikom.
Manje-više isto se može reći o tekućoj raspravi o Srednjoj Ame-
rici. Američki teroristički rat u Salvadoru nije nešto o čemu bi se
govorilo među uglednim ljudima, jer taj rat ne postoji. Američko
nastojanje na "suzbijanju" Nikaragve je nešto o čemu se smije ras-
pravljati, no unutar usko postavljenih granica. Možemo se pitati je
li dopušteno upotrijebiti silu kako bi se "izrezao rak" (državni tajnik
George Shultz) i spriječiti sandiniste da počnu izvoziti svoju "revo-
luciju bez granica", što je maštovita konstrukcija državnog pro-
midžbenog sustava, za koju se zna da su je isfabricirali novinari i
drugi komentatori koji su prihvatili takvu retoriku. No ne smijemo
raspravljati o tome da je "rak" koji se mora izrezati zapravo "ugro-
za dobrim primjerom" koji bi se mogao "zarazno" proširiti diljem
područja i šire. Tu činjenicu katkad priznaju čak i dužnosnici
američke vlade, objašnjavajući kako je vojska američkih plaćenika
uspjela "natjerati /sandiniste/ na usmjeravanje oskudnih sredstava
na rat, a uskratiti ih socijalnim programima".24
U prva tri mjeseca 1986., kad se zahuktavala rasprava o nado-
lazećem glasovanju u Kongresu o pomoći vojsci američkih savez-
nika (kako su je izvan javnosti nazivali njezini najgorljiviji zagovor-
nici) da napadne Nikaragvu iz uporišta u Hondurasu i Kostarici,
vodeći američki listovi (New York Times i Washington Post) objavi-
li su 85 komentara o američkoj politici prema Nikaragvi, što su ih
napisali vlastiti kolumnisti ili vanjski suradnici. Svi su članci bili
kritični prema sandinistima, od oštre kritike (većina) do umjere-
ne. Neosporiva činjenica da su sandinističke vlasti provele uspješ-
ne društvene reforme u počecima svoje vladavine, dok američki

rat nije poništio rezultate tih nastojanja, gotovo da nije ni spome-
nuta. U 85 kolumni objavljene su tek dvije rečenice koje spominju
činjenicu postojanja tih društvenih reformi. Dakako, to da su baš
te reforme bile glavni razlog za američki napad na Nikaragvu nije
se smjelo ni spomenuti.
Navodni "branitelji" sandinista žestoko su blaćeni (anonimno,
kako ne bi imali prilike odgovoriti - koliko god to i inače bilo ma-
lo vjerojatno), ali nijednome od tih kriminalaca nisu dopustili iz-
raziti svoje gledište. Nitko nije spomenuo Oxfamov (poznata hu-
manitarna organizacija u anglosaksonskim zemljama - op. prev.)
zaključak kako je Nikaragva "iznimna" među 76 zemalja u raz-
voju u kojima djeluje ta udruga, po tome što njezino političko
vodstvo "nastoji poboljšati životne uvjete naroda te potiče njihovo
aktivno sudjelovanje u razvojnom procesu". Nadalje, od četiriju
srednjoameričkih zemalja u kojima je Oxfam djelovao, "samo u
Nikaragvi postoji ozbiljno nastojanje na smanjivanju nejednakosti
u vlasništvu nad zemljom i samo tamo se pokušava pružiti zdrav-
stvene, obrazovne i poljoprivredne usluge i siromašnim seljačkim
obiteljima". No kontraški je rat prekinuo takva "opasna" nasto-
janja te je Oxfam svoje djelovanje morao preusmjeriti s razvojnih
projekata na ublažavanje posljedica rata. Jedva je zamislivo da
bi američki nacionalni tisak dopustio raspravljanje o tome kako
zdušno američko nastojanje da se izreže taj "rak" ostaje posve u
granicama povijesnog američkog pristupa Latinskoj Americi. Može
se razgovarati o tome koja je najprikladnija metoda za borbu pro-
tiv te pogibeljne podružnice Carstva zla, no dopuštene se granice u
nacionalnom forumu ne smiju prelaziti.25
U diktaturi ili "demokraciji" pod vojnom upravom službena je li-
nija jasna, otvorena i precizna - bilo da je objavljuje Ministarstvo isti-
ne ili netko drugi. I javno je se mora pridržavati. Cijena se neposluha
kreće od zatvora ili progonstva pod strašnim uvjetima - kao u SS-
SR-u i njegovim istočnoeuropskim satelitima - do groznog mučenja,
silovanja, sakaćenja i masovnih pokolja - kako se događa u tipičnim
američkim satelitima, kao što je Salvador. U slobodnom društvu ne-
ma takvih sredstava pa se rabe suptilnije metode. Službena se linija
ne objavljuje, nego pretpostavlja. Oni koji je ne prihvaćaju ne bivaju
bačeni u zatvor niti u jamu nakon mučenja i sakaćenja. A ipak je
pučanstvo zaštićeno od njihova krivovjerja. Unutar matice jedva se
mogu i razumjeti njihove riječi u onim rijetkim prigodama kad se
takve čudnovatosti uopće čuju. U srednjem se vijeku smatralo kako

hereze valja uzimati vrlo ozbiljno; valjalo ih je shvatiti te se protiv
njih boriti racionalnim izlaganjem. Danas je dovoljno pokazati pr-
stom na njih. Stvoreno je čitavo mnoštvo pojmova: "moralna isto-
vrijednost", "marksizam", "radikalna stajališta"... Sve to da bi se kri-
vovjerje prepoznalo te odbacilo bez dalje argumentacije i komentara.
Te opasne i gotovo neizrazive doktrine postale su čak "nove ortodo-
ksije"26 protiv kojih se bori (točnije: prepoznaje ih i s užasom odba-
cuje) manjina koja gotovo potpuno dominira javnim izražavanjem.
No hereza se većinom jednostavno prešućuje, dok rasprava bjesni
oko uskih i općenito marginalnih pitanja - među onima koji
prihvaćaju vladajući vjeronauk.
Vidjet ćemo gotovo istu sliku okrenemo li se našoj sadašnjoj te-
mi - Bliskom istoku. Možemo raspravljati o tome treba li Palestin-
cima dopustiti ulazak u "mirovni proces", no ne smijemo shvatiti
kako zapravo SAD i Izrael vode u politici odbacivanja i to često
vrlo nasilno. Što se tiče terorizma, kritični znanstvenik upozorava
kako bismo se trebali uzdržati od "prevelikog pojednostavljivanja",
nego bismo umjesto toga trebali "proučiti društvene i ideološke ko-
rijene sadašnjeg bliskoistočnog i islamskog radikalizma" koji po-
stavlja "nerješiva, ali ipak stvarna pitanja". Trebamo se potruditi
shvatiti što teroriste navodi na njihov zli put.27 Tako je rasprava
o terorizmu tijesno omeđena: na jednom su kraju oni koji terori-
zam smatraju jednostavno urotom Carstva zla i njegovih agenata;
na drugom su kraju uravnoteženiji mislioci koji izbjegavaju takvo
"pretjerano pojednostavljivanje" te nastavljaju put kako bi istražili
domaće korijene arapskog i islamskog terorizma. Ideja da bi mo-
glo biti i drugih uzroka terorizma na Bliskom istoku - da bi car i
njegovi štićenici također mogli imati udjela u toj drami - a priori je
isključena. Takvo što se ne poriče, nego se ne može ni pomisliti -
veliko je to postignuće.
Čitavo to vrijeme, umjerenjaci i liberalni golubovi igraju veliku
ulogu u osiguravanju da indoktrinacijski sustav dobro funkcioni-
ra, i to tako što postavljaju čvrste granice onome što se uopće
može misliti.
U svom je "Dnevniku" Henry David Thoreau, koji je na drugom
mjestu objasnio kako ne gubi vrijeme na čitanje novina, napisao:
Nema potrebe zakonom ograničavati slobodu tiska. Tisak ima

u sebi dovoljno zakona - i više nego dovoljno. Gotovo bi se mo-
glo reći kako se zajednica sastala te se dogovorila što će se iz-

govarati, dogovorila se kakvo je zajedničko stajalište i kako će
isključiti onoga tko odstupi od toga. Onda se ni jedan na tisuću
ljudi ne usuđuje izgovoriti ništa drugo.
Njegova tvrdnja nije sasvim točna. Filozof John Dolan je pri-

mijetio: "Nije riječ o tome da bi ljudima nedostajalo hrabrosti za
izražavanje misli izvan dopuštenoga dosega nego su lišeni sposob-
nosti misliti takve misli".28 To je ključno i to je pokretački motiv
"inženjera demokratske suglasnosti".
U New York Timesu je Walter Reich iz Međunarodnoga centra
Woodrowa Wilsona, govoreći o otmici broda Achille Lauro zatražio
oštre kazne za one koji su "počinili teroristička ubojstva", i to i za
izvršitelje i za planere tih zločin:
Odmjeriti blažu kaznu zbog toga što terorist za sebe vjeruje da

mu je štošta uskraćeno te je on s pravom ogorčen borac za
slobodu, rastresa tlo na kojemu stoji pravosuđe prihvaćanjem
terorističkih tvrdnji kako su valjani samo njihovi pojmovi prav-
de i prava te je samo njihova patnja vrijedna... Palestinci - i bilo
tko od mnogih skupina koje se služe terorizmom kako bi izrazile
svoje nevolje - trebali bi se okaniti terorizma i pronaći drugačije
putove za postizanje svojih ciljeva, što neizbježno uključuje kom-
promise. A zapadne demokracije moraju odbaciti bilo kakvu
izliku - čak i takvu koja uključuje siromašno podrijetlo - koja
"smanjuje" odgovornost za terorističke činove protiv nedužnih.
Plemenite riječi; mogli bismo uzeti i ozbiljno ako bi se namjera

izvođenja strogih kaznenih mjera primijenila na one koji takvo što
pišu - na cara i njegove štićenike. Ne bude li tako, onda ta pisanija
ima istu težinu kao i nimalo manje visokoparne fraze što ih proizvo-
di Svjetsko vijeće za mir i druge organizacije koje su komunistički
paravani - u odnosu na žrtve afganskog pokreta otpora.
Mark Heller, zamjenik ravnatelja Jaffeejevog centra za strateške
studije pri Sveučilištu u Tel Avivu objašnjava: "O strane države
sponzoriran terorizam je rat niskog intenziteta. Stoga se njegove
žrtve, među kojima su i Sjedinjene Države, smiju braniti svim mo-
gućim sredstvima koja su im na raspolaganju." Iz toga slijedi kako
je i ostalim žrtvama "rata niskog intenziteta" i "državnog terorizma"
dopušteno "braniti se svim raspoloživim sredstvima". Među njima
su Salvadorci, Nikaragvanci, Palestinci, Libanonci te nebrojene

druge žrtve cara i njegovih klijenata diljem svijeta.29
Istina je da te posljedice slijede samo ako prihvatimo temeljno
moralno načelo: primjenu istih načela na sebe kao što ih pri-
mjenjujemo na druge (ako smo ozbiljni, onda još strože). No to na-
čelo te ono što proizlazi iz njegova prihvaćanja u prevladavajućoj
intelektualnoj kulturi u SAD jedva se uopće može shvatiti te bi
ih se stoga teško moglo objaviti u časopisima što se zauzimaju
za strogo kažnjavanje drugih za njihove zločine. Zapravo, kad bi
bilo tko izvukao logične zaključke iz navedenih pretpostavaka te
ih jasno izrazio, mogao bi biti optužen pred sudom za poticanje
na terorističko nasilje protiv političkih čelnika Sjedinjenih Država
i njihovih saveznika.
Čak i najskeptičniji glasovi u SAD slažu se kako je "otvorena
potpora pukovnika Gadafija terorizmu teško zlo" i "Nema razloga
pustiti ubojice nekažnjene ako se zna tko im je autor /sic!/. To što
će pri osvetničkoj akciji poginuti i neki nedužni civili također ne
može biti odlučan čimbenik, jer se inače ubojičke države nikad ne
bi morale bojati odmazde." (Anthony Lewis). 30 To načelo bi dopu-
stilo mnogim ljudima diljem svijeta ubiti predsjednika Reagana i
bombardirati Washington i ako bi "pri toj osvetničkoj akciji pogi-
nuli i neki nedužni civili". Tako dugo dok se takve jednostavno isti-
ne ne mogu izraziti niti razumjeti, kao što smo vidjeli u navedenim
i mnogim drugim slučajevima, zavaravamo se vjerujući da u Ame-
rici živimo u demokratskom društvu.
U javnim se glasilima vodi teška rasprava o tome smije li se gu-
sarima i lupežima dopustiti izražavanje njihovih predodžaba i zah-
tjeva. Tako je npr. televizijska postaja NBC bila žestoko napadnuta
zbog emitiranja razgovora s čovjekom optuženim za planiranje ot-
mice broda Achllle Lauro; govorilo se da dopustiti onome koji služi
interesima terorista slobodno izražavanje bez pokajanja i kazne - to
je sramotna devijacija od istomišljenosti kakva se zahtijeva od do-
bro ustrojena slobodnog društva. Dopuštaju li javna glasila Ronal-
du Reaganu, Georgeu Shultzu, Menahemu Beginu, Šimonu Peresu i
drugim predstavnicima cara i njegova dvora govoriti bez pokajanja o
svom zauzimanju za "rat niskog intenziteta" i "osvetu" ili čak "preven-
tivne udare"? Dopuštaju li oni, dakle, terorističkim vođama slobod-
no izražavanje te time potpomažu razmahivanje terorizma? Takvo
se pitanje ne može postaviti, a ako bi ga netko slučajno i postavio, na
njega bi se tek odmahnulo rukom s odvratnošću ili užasom.
2. Bliskoistočni terorizam i američki
ideološki sustav (1986.)
Dana 17. listopada 1985. predsjednik Reagan se u Washingtonu

sastao s izraelskim premijerom Šimonom Peresom, koji mu je
rekao kako je Izrael spreman na "odvažne korake" na Bliskom
istoku te je pripravan pružiti "ruku mira" Jordanu. "Posjet gosp.
Peresa pada u vrijeme neobičnoga sklada između SAD i Izraela",
pisao je David Shipler u New York Timesu, citirajući dužnosnika
State Departmenta koji je američko-izraelske odnose opisao kao
"izvanredno bliske i snažne". Peres je srdačno dočekan kao mi-
rotvorac; hvalilo ga se zbog njegove čvrste odluke da je "bolje pla-
titi cijenu mira nego cijenu rata", da se poslužimo njegovim vla-
stitim riječima. Predsjednik Reagan je izjavio kako su on i gosp.
Peres razgovarali o "zlu terorizma, koje je odnijelo toliko izrael-
skih, američkih i arapskih života te donijelo tragediju tolikim dru-
gima"; dodao je da "se slažemo kako terorizam ne smije oslabiti
naša nastojanja na postizanju mira na Bliskom istoku".1
Valja imati talent Jonathana Swifta za opis ovog razgovora iz-
među dvaju vodećih terorističkih zapovjednika na svijetu, koji
imaju zajedničku koncepciju "mira" koja posve isključuje jednu
od dviju skupina koja polaže pravo na nacionalno samoodređenje
u bivšoj Palestini; isključuje, dakle, domaće stanovništvo. Dolina
rijeke Jordan je "nedjeljivi dio Države Izraela", objavio je Peres
za obilaska izraelskih naseobina 1985. To je u skladu s njegovim
dosljednim stajalištem da je "prošlost nepromjenjiva te je Biblija
odlučno važan dokument u određivanju sudbine naše zemlje" te
da bi palestinska država "ugrozila i sam opstanak Izraela".2 Njego-
va koncepcija židovske države, koju se toliko hvalilo u SAD zbog
umjerenosti, ne ugrožava već uklanja opstanak palestinskog na-
roda. No toj se posljedici pridaje malo pozornosti - to nije ništa
više već malen nedostatak u jednom nesavršenu svijetu.
Ni Peres ni ijedan drugi izraelski čelnik nije se još pomaknuo ni
pedlja s položaja tadašnjega predsjednika države Haima Hercoga
1972. da Palestinci nikad ne mogu biti "partneri na bilo koji način

glede zemlje koja je našem narodu sveta već tisućama godina".
Ipak, izraelski golubovi žele isključiti područja na Zapadnoj obali
gusto nastanjena Palestincima iz sastava židovske države, kako bi
se izbjeglo ono što eufemistički nazivaju "demografskim proble-
mom". Svi i dalje prihvaćaju procjenu Šloma Gazita da je politika
"uništavanja svake inicijative" - političkog djelovanja, demokracije
ili pregovora - bila "uspješnica" te stoga tako treba nastaviti. Izrael-
sko stajalište, s američkom potporom, ostaje ono što ga je zauzeo
premijer (sada ministar obrane) Jicak Rabin kad su PLO i arapske
države poduprli rezoluciju Vijeća sigurnosti UN iz siječnja 1976.
godine, koja je pozivala na mirno rješenje s dvije države: Izrael od-
bija bilo kakve pregovore s PLO, čak i ako bi ona priznala Izrael i
odrekla se terorizma; Izrael neće ulaziti ni u kakve "političke pre-
govore s Palestincima", s PLO-om ili bez njega. Ni Peres ni Reagan
nisu htjeli čak ni razmotriti jasne prijedloge PLO-a - za koje su
obojica znali kako imaju potporu velike većine Palestinaca te bar
toliko legitimnosti koliko je imala i cionistička organizacija 1947.
- za pregovore koji bi doveli do uzajamnog priznanja dviju država
u skladu sa široko prihvaćenim međunarodnim konsenzusom što
su ga na svakom koraku SAD i Izrael sprečavali već godinama. 3
Ključne političke činjenice daju nužni okvir za bilo kakvu ras-
pravu o "zlu terorizma" što se - u skladu s rasističkim američkim
govorom - odnosi samo na teroristička djela što su ih počinili Ara-
pi, a ne Židovi, baš kao što i "mir" znači takvo rješenje koje do-
pušta nacionalno samoodređenje Židovima, ali ne i Palestincima.
Peres je stigao u Washington kako bi razgovarao o miru i tero-
rizmu sa svojim partnerom u zločinu odmah pošto je poslao bom-
bardere u napad na Tunis, gdje su pobili 20 Tunižana i 55 Pale-
stinaca. Izraelski novinar Amnon Kapeljuk je izvješćivao s mjesta
zločina. Meta je bila nebranjena: "ljetovalište s nekoliko desetaka
kuća, vikendica i uredima PLO-a, sve ispremiješano jedno s dru-
gim, toliko da je čak i izbliza teško razlikovati što je što". Upora-
bljeno je oružje bilo usavršenije od onoga primijenjenog u Bejrutu;
bile su to "pametne bombe", čini se, koje su smrvile ciljeve u prah
i pepeo.
Ljudi koji su se zatekli u bombardiranim zgradama rastrgani

su na komadiće, tako da ih se nije moglo prepoznati. Pokazali
su mi niz fotografija poginulih. "Možete ih uzeti", rekli su. Osta-
Bliskoistočni terorizam i američki ideološki sustav 53
vio sam fotografije u uredu. Nema tih novina na svijetu koje

bi objavile tako užasne snimke. Rekli su mi kako je dječak
Tunižanin koji je prodavao sendviče blizu sjedišta PLO-a razne-
sen na komadiće. Otac je prepoznao njegove ostatke po ožiljku
na gležnju. "Neki su ranjenici izvučeni ispod ruševina, naizgled
neozlijeđeni i zdravi", rekao mi je moj vodič. "Pola sata nakon
toga stali su se grčiti, pali su i umrli. Izgleda da su im unutarnji
organi bili razneseni od snage eksplozije." 4
Tunis je na Reaganovo traženje prihvatio Palestince pošto su

protjerani iz Bejruta u invaziji s američkom potporom, koja je
ostavila za sobom dvadeset tisuća ubijenih ljudi i veći dio zemlje
razoren. "Čekićem ste krenuli ubiti muhu", rekao je izraelskom
vojnom dopisniku Zeevu Šifu "jedan od vodećih ljudi Pentagona,
general kome su dobro poznate Izraelske oružane snage i još
nekoliko bliskoistočnih vojski". "Bez potrebe ste pogodili mnoge
civile. Osupnulo nas je vaše ponašanje prema libanonskim civili-
ma." Tako su mislili i mnogi izraelski vojnici, čak i viši časnici, koji
su bili zapanjeni divljaštvom napada i tretmanom civila i zarob-
ljenika. 5 No u Izraelu je potpora agresiji i Begin-Šaronovoj ekipi
rasla usporedno s brojem žrtava, dosegavši vrhunac upravo nakon
terorističkog bombardiranja Bejruta u kolovozu. 6 Šimon Peres,
mirotvorac i ugledan član Socijalističke internacionale, šutio je sve
dok cijena za Izrael nije postala previsoka nakon pokolja u Sabri
i Šatili. Poslije je Izrael počeo plaćati i veću cijenu, izazvanu gubi-
cima od libanonskog pokreta otpora. Sve je to spriječilo ostvari-
vanje izraelskog plana za uspostavu "novoga poretka" u Libanonu
pod izraelskim nadzorom u širokom pojasu na jugu zemlje, dok
bi ostacima zemlje vladali izraelski saveznici falangisti i odabrane
muslimanske elite (v. dolje bilješku br. 55).
Nema sumnje, zaključuje Kapeljuk, da je Arafat bio cilj napada
na Tunis. U uredu PLO-a u koji su ga odveli stoji Arafatova slika
među ruševinama, s potpisom: "Htjeli su me ubiti, a ne pregova-
rati sa mnom." "PLO želi pregovore", rečeno je Kapeljuku, "no Iz-
rael ne želi ni čuti". Bila je to jednostavno izrečena istina koju su
u SAD skrivali ili - još gore - odbacivali kao nevažnu u skladu s
vladajućim rasističkim polazištem.
Nadalje, ne može biti ozbiljne sumnje u američko sudioništvo
u napadu na Tunis. SAD nisu čak ni upozorile žrtve - američke
saveznike - da su ubojice na putu. Netko tko poklanja povjerenje
pretvaranju da Šesta flota i opsežni sustav za motrenje i javljanje

na Sredozemlju nisu mogli otkriti izraelske zrakoplove kako se
napajaju gorivom iznad Sredozemnog mora trebali bi tražiti istra-
gu u Kongresu o posvemašnoj nesposobnosti američkih oružanih
snaga, što bi sigurno ostavilo širom otvorena vrata za neprija-
teljske napade na SAD i američke saveznike. "Novinarski izvještaji
sada navode vladine izvore koji navode kako je Šesta flota nesum-
njivo znala za nadolazeći napad, ali je odlučila ne obavijestiti tu-
niske vlasti", izvijestio je Los Angeles Times. No "ta vrlo važna
činjenica nije objavljena u dvama najvećim listovima na Istočnoj
obali, New York Timesu i Washington Postu, a ni u ostalim ame-
ričkim novinama, niti je navedena u vijestima za inozemstvo" As-
sociated Pressa i United Press Internationala - izvijestio je blisko-
istočni dopisnik londonskog Economista Godfrey Jansen, dodavši
kako je "pasivno sudioništvo SAD posve sigurno".7
Jedna od žrtava bombardiranja Tunisa bio je i Mahmud el-Mu-
grabi, rođen u Jeruzalemu 1960., do svoje šesnaeste godine zatva-
ran dvanaest puta, jedan od informanata za istraživanje london-
skoga Sunday Timesa o mučenju u Izraelu (19. lipnja 1977.) On je
"uspio pobjeći u Jordan nakon godina sve težeg života pod stalno
sve gorim uvjetima vojne okupacije", kako piše u nekrologu što su
ga o njemu napisali prijatelji, izraelski Židovi, ali je izraelska voj-
na cenzura višekratno zabranila njegovo objavljivanje u arapskim
novinama u istočnom Jeruzalemu.8 Te činjenice su u Sjedinjenim
Državama, naravno, beznačajne. Uostalom, neuobičajeno brižljivo
načinjeno istraživanje Sunday Timesa uglavnom se nije probilo
do stupaca američkoga tiska. Ipak, liberalni New Republic ju je
objavio, zajedno s eksplicitnom obranom mučenja Arapa, što pak
nije izazvalo nikakvu javnu reakciju. 9
Sjedinjene Države su odobrile izraelsko bombardiranje Tunisa
kao "legitiman odgovor na terorističke napade". Državni tajnik Ge-
orge Shultz potvrdio je takvu procjenu u telefonskom razgovoru
s izraelskim ministrom vanjskih poslova Jicakom Šamirom, oba-
vijestivši ga kako predsjednik SAD i ostali "uvelike shvaćaju i po-
dupiru izraelsku akciju".10 Washington je povukao takvu otvore-
nu potporu nakon negativne reakcije u svijetu, ali se suzdržao od
glasovanja o rezoluciji Vijeća sigurnosti UN kojom je osuđen taj
"čin oružane agresije" kojim se "flagrantno krši Povelja Ujedinjenih
naroda, međunarodno pravo i običaji". SAD su se u tome, kao i
obično, našle same. Intelektualnu i kulturnu klimu u SAD dobro
ilustrira činjenica da je to suzdržavanje od glasovanja naišlo na

žestoke osude kao još jedan slučaj stajališta "u prilog PLO" i "pro-
tiv Izraela" te kao odbijanje da se snažno udari po - pomno oda-
branim - teroristima.
Moglo bi se dokazivati kako izraelsko bombardiranje ne spada
pod rubriku međunarodnoga terorizma nego je riječ o znatno oz-
biljnijem zločinu - agresiji, kako je ustvrdilo i Vijeće sigurnosti UN.
Ili bi se moglo kazati kako nije fer primjenjivati na Izrael defini-
ciju "međunarodnoga terorizma" koju su drugi razvili. Da bismo
pobili taj drugi prigovor, razmotrit ćemo izraelsku vlastitu doktri-
nu, onako kako ju je veleposlanik (poslije premijer - op. prev.)
Benjamin Netanijahu formulirao na međunarodnoj konferenciji o
terorizmu. Čimbenik koji određuje terorizam, tumačio je on, jest
"namjerno i sustavno ubijanje i sakaćenje /civila/ sa svrhom za-
strašivanja".11 Očito je kako napad na Tunis i drugi izraelski
zločini, počinjeni tijekom godina, potpadaju pod tu definiciju, a
većina akcija međunarodnoga terorizma ne, uključivši i najstraš-
nije terorističke napade na Izraelce (Ma'alot, pokolj športaša u
Münchenu, napad na obalnoj cesti 1978., koji je poslužio kao iz-
lika za napad na Libanon itd.) U to ne ulaze čak ni otmice zrako-
plova ili uzimanje talaca općenito - a to je baš bila tema konferen-
cije u kojoj je sudjelovao.
Napad na sjedište Arafatove Palestinske oslobodilačke organi-
zacije bio je navodno odmazda za ubojstvo trojice Izraelaca u Lar-
naki na Cipru; napadači su uhićeni te im se sudilo. "Zapadni
stručnjaci za PLO" sumnjaju da je Arafat znao što se sprema. "I
Izraelci su odustali od svoje prvotne tvrdnje da je bio umiješan i
gosp. Arafat."12 Branitelji izraelskoga terorizma u SAD nas uvjera-

vaju kako je "izraelski napad na Tunis pogodio točno ljude osum-
njičene za terorističke aktivnosti". Oni tumače kako, kakve god da
su činjenice, "dublja moralna odgovornost za žrtve (...) posve leži
na Jaseru Arafatu, jer je on rodonačelnik suvremenog palestin-
skog nasilja". Obraćajući se izraelskoj lobističkoj skupini AIPAC,
glavni državni odvjetnik SAD Edwin Meese je izjavio kako će SAD
Arafata držati "odgovornim za djela međunarodnog terorizma", pri
čemu se, čini se, ne kane zamarati činjenicama.13 Prema tome je
legitiman svaki čin "protiv PLO" (vrlo široka kategorija, kako se
pokazalo u povijesti).
Napad na Tunis u skladu je s izraelskom praksom od najranijih
dana te države: osveta je usmjerena na ranjive, a ne na počinitelje
zlodjela. Uobičajena osuda PLO-a je da "umjesto izravnih napada

na dobro osigurane neprijatelje u samom Izraelu, Palestinci na-
padaju lakše izraelske mete u Italiji, Austriji i drugdje", 14 što je
još jedan znak njihove zle i kukavičke naravi. Slična izraelska
praksa, koja je počela znatno prije i neusporedivo je proširenija,
ne ocjenjuje se takvom, naprotiv: svi hvale izraelsko junaštvo, voj-
nu djelotvornost i "čistoću oružja" omiljenog američkog saveznika.
Pojam "osvete" također izaziva dosta pitanja, čime ćemo se poslije
izravno pozabaviti.
Krajem 1985. godine tisak je objavljivao preglede "godine kr-
vavog međunarodnog terorizma", u što su redovito bila uključena
ubojstva u Larnaki 25. rujna te otmica broda Achille Lauro i bru-
talno ubojstvo invalidnog američkog turista Leona Klinghoffera 7.
listopada. Izraelski napad na Tunis 1. listopada nije se našao na
tim popisima. U dugom pregledu terorizma te godine, New York
Times je kratko spomenuo bombardiranje Tunisa, ali kao primjer
odmazde, a ne terorizma. Opisao je događaj kao "očajnički čin
koji je imao malo utjecaja na palestinsko nasilje, ali je izazvao ve-
liku poviku ostalih zemalja". Profesor prava na Sveučilištu Har-
vard Alan Dershowitz je osudio Italiju zbog sudjelovanja u me-
đunarodnom terorizmu oslobađanjem čovjeka "koji je navodno
zamislio otmicu /broda Achille Lauro/". Primijetio je da bi SAD
"svakako izručile bilo kojeg izraelskog terorista koji je počinio
nasilje nad državljanima neke druge zemlje". Da, svakako; na pri-
mjer: Arijela Šarona, Jicaka Šamira ili Menahema Begina. Ta se
izjava pojavila istog dana kad su Peresa slavno primali u Washin-
gtonu nedugo nakon bombardiranja Tunisa te ga hvalili zbog mi-
rotvorstva. Sve se to drži posve prirodnim u kulturnoj klimi koja
prevladava u Americi. 15
O Reaganovim izjavama o terorizmu u matičnim se javnim gla-
silima izvješćuje ozbiljno. Ipak, kritičari ponekad govore o lice-
mjerju onih što se pjene zbog međunarodnog terorizma dok isto-
dobno šalju vojske svojih štićenika neka ubijaju, sakate, muče i
razaraju u Nikaragvi te - što zapaža manje ljudi, jer se to smatra
velikim uspjehom - masakriraju desetke tisuća ljudi u Salvadoru,
odlučno se boreći protiv strašne prijetnje uspostave stvarne demo-
kracije u toj zemlji. Nedugo nakon razgovora Reagana i Peresa o
miru i terorizmu, skupina od 120 liječnika, medicinskih sestara i
drugih zdravstvenih radnika vratila se s istraživanja u Nikaragvi,
koje su financirali Američka udruga za javno zdravlje i Svjetska
zdravstvena organizacija. Izvijestili su o razaranju bolnica i ambu-

lanti, ubijanju zdravstvenih radnika, pljačkanju seoskih ljekarni,
što je dovelo do kritičnog manjka lijekova, uspješnom ometanju
programa cijepljenja protiv dječje paralize... A sve je to tek malen
dio kampanje nasilja što su je organizirala središta međunarodnog
terorizma u Washingtonu i Miamiju. 16 Izvjestitelji New York Time-
sa iz Nikaragve često dosežu svoje kolege iz Pravde koji dopisuju
iz Afganistana - toliko se trude skriti mnoštvo dokaza protiv kon-
traša. Naravno, i to je izvješće, poput tolikih drugih, jednostavno
ignorirano u tim "uglednim" novinama.
Pohod na Tunis otkriva dubinu licemjerja koju nije uvijek
lako pojmiti. Pretpostavimo da Nikaragva bombardira Washing-
ton, nastojeći ubiti Reagana, Shultza i druge međunarodne terori-
ste te pri tome "slučajno" pobije nekih stotinu tisuća ljudi. Prema
američkim mjerilima, to bi bila sasvim pravedna odmazda, ako
prihvatimo omjer od 25 prema 1, kao u razmjeni Larnake za Tu-
nis, makar bismo radi točnosti mogli dodati kako bi u tom slučaju
bar počinitelji zločina bili ciljevi napada - a nema dvojbe o tome
tko je prvi počeo s terorom. Možda bi trebalo prikladan broj žrtava
pomnožiti s faktorom koji uzima u obzir množinu stanovništva.
"Teroristi i oni koji ih podupiru moraju biti pozvani na odgovor-
nost. I bit će", objavio je predsjednik Reagan.17 Time je dao mo-
ralni temelj svakom takvom osvetničkom činu, a kao što ćemo vi-
djeti, s time se posve slažu i njegovi najžešći kritičari u vodećim
američkim listovima.
Peres se u Libanonu već istaknuo kao mirotvorac. 18 Pošto je
postao premijer, Izrael je pojačao "antiterorističke" programe upe-
rene protiv civila u okupiranom južnom Libanonu. Vrhunac div-
ljaštva bila je operacija "Čelična šaka" početkom 1985. godine,
koja je djelovala kao akcija "latinoameričkih odreda smrti", kako
je komentirao Curtis Wilkie, potvrdivši time izvještaje drugih no-
vinara na mjestu događaja. U seli Zrariji, na primjer, izraelska je
vojska djelovala dobrano na sjever od tadašnje bojišnice. Nakon
nekoliko sati teškoga granatiranja Zrarije i triju obližnjih sela,
izraelska je vojska odvezla iz sela sve njegove muške stanovnike.
Pobili su ih između 35 i 40; neke su u autima zgazili izraelski
tenkovi. Drugi su seljaci istučeni ili mučeni; tenk je ispalio grana-
tu prema djelatnicima Crvenoga križa, koji su upozoreni neka ne
prilaze. Na koncu su izraelski vojnici "čudesno" izišli bez žrtava
iz nečega što je Izrael službeno opisao kao topničku bitku s teško
naoružanim gerilcima. Dan prije toga dvanaest je izraelskih voj-

nika poginulo u samoubilačkom napadu blizu granice, no Izrael
je poricao da je napad na Zrariju bio odmazda. Izraelsko su pori-
canje komentatori u SAD revno prenijeli kao činjenicu, tumačeći
kako "obavještajnim radom ustanovljeno kako je mjesto postalo
uporište teroristima. (...) Čak 34 šijitska gerilca ubijena su u
topničkoj bitci, a više od stotinu ljudi odvedeno je na ispitivanje -
i sve to samo u jednom malom selu" (Eric Breindel), što pokazuje
snagu šijitske terorističke mreže. Ne znajući kakva je službena li-
nija, izraelski su vojnici na zidovima po selu ispisali na arapskom
parolu "Osveta izraelske vojske"; to su vidjeli i ispričali očevici. 19
Drugdje su izraelski vojnici pucali na bolnice i škole te odvodili
"sumnjivce", među kojima su bili i pacijenti u bolničkim krevetima
i operacijskim dvoranama, na "ispitivanje" ili u izraelske koncen-
tracijske logore. To su samo neki od mnogobrojnih zlodjela što
ih je jedan zapadni diplomat koji često putuje tim područjem opi-
sao da dosežu nove dubine "proračunate brutalnosti i nasumičnog
ubijanja". 20
Zapovjednik izraelske postrojbe za vezu u Libanonu general
Šlomo Ilja rekao je da je "jedino oružje protiv terorizma - terori-
zam. Izrael stoga ima i drugih mogućnosti, osim onih što ih je
već iskoristio, za 'govorenje jezikom koji teroristi razumiju'." Takva
koncepcija za mene nije nova. Gestapovo djelovanje u okupiranoj
Europi je također bilo "opravdano u borbi protiv terorizma". Jed-
na od žrtava Klausa Barbieja pronađena je s ceduljom pribodenom
na prsa s natpisom: "Terorom protiv terora." Baš je to ime poslije
uzela jedna izraelska teroristička skupina, a tako se zvao i glavni
članak u Der Spiegelu koji se bavio američkim terorističkim bom-
bardiranjem Libije u travnju 1986. Sjedinjene Države su uložile
veto na prijedlog rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda
kojom se poziva na osudu "izraelske prakse i mjera protiv civilno-
ga stanovništva u južnom Libanonu". SAD su tvrdile kako je riječ
o "primjeni dvostrukih mjerila". "Ne vjerujemo da će jedna neizba-
lansirana rezolucija okončati agoniju Libanona", objasnila je Jean-
ne Kirkpatrick /u to vrijeme stalna predstavnica SAD pri UN u New
Yorku - op. prev./21

Izraelski se terorizam nastavio sve dok akcije pokreta otpora
nisu prisilile izraelsku vojsku na povlačenje. Izraelski vojnici i nji-
hovi plaćenici iz Južnolibanonske vojske (SLA) završili su "godinu
krvavog međunarodnog terorizma" 31. prosinca 1985. godine, kad
su "napali šijitsko muslimansko selo /Kunin/ u južnom Libanonu

te natjerali čitavo pučanstvo - nekih dvije tisuće ljudi - na odlazak".
Kuće su razorili ili zapalili te izdvojili 32 mladića. Starci, žene i
djeca iz sela izbjegli su u gradić izvan izraelske "sigurnosne zone",
gdje su snage UN imale svoj stožer.22
Ovaj izvještaj, zasnovan na izjavama očevidaca što ih je uzela
libanonska policija, iskazu novinara konzervativnoga bejrutskog
dnevnika Ari Nahar i pripadnika šijitskoga pokreta Amal, krenuo
je u svijet iz Bejruta. Iz Jeruzalema je Joel Greenberg poslao
drugačiju verziju, koja se nije zasnivala ni na kakvim prepoznatlji-
vim izvorima, nego je ispričana kao jednostavna činjenica: "Bojeći
se osvete SLA, stanovnici šijitskoga sela Kunina izbjegli su iz sela
pošto su tamo ubijena dvojica pripadnika SLA".23
Iako uobičajena, usporedba je poučna. Izraelska propaganda
uvelike dobiva činjenicom da se strani mediji uglavnom oslanjaju
na dopisnike smještene u Izraelu. Tako se dobivaju dvije ključne
prednosti: prvo, "vijesti" se američkoj javnosti predstavljaju gledane
službenim izraelskim pogledom; drugo, u onim rijetkim slučajevima
kad se američki dopisnici odvaže neovisno istraživati umjesto da se
jednostavno oslanjaju na svoje ljubazne domaćine; izraelska propa-
gandna mašinerija i njezine mnogobrojne podružnice u SAD gorko
se žale kako se arapski zločini zanemaruju, dok je Izrael izložen
podrobnu promatranju i potrazi za sitnim nesavršenostima.
Nemogućnost oblikovanja vijesti na uobičajeni način ponekad
stvara probleme, kao na primjer za rata u Libanonu 1982. godine,
kad Izrael nije imao načina nadzirati izvješća očevidaca, novinara
koji su djelovali u Libanonu. To je izazvalo veliku lavinu prosvjeda
zbog navodnog umnožavanja žrtava i proizvodnje "široko zasnova-
nog, masovnog psihološkog rata" protiv sirotog malog Izraela, što
je još jedan znak neiskorjenjivog antisemitizma u svjetskom jav-
nom mišljenju. Tako je Izrael od agresora postao žrtva. Lako se
može pokazati kako su takve optužbe ne samo lažne, nego često
i komične. No mediji su se, kako se moglo i predvidjeti, povukli
te počeli promatrati stvari s izraelskoga gledišta, što nije bio la-
gan zadatak za novinare koji su pokušavali preživjeti izraelsko
terorističko bombardiranje. Svjedočenja iz izraelskih izvora često
su bila znatno žešća od onoga što se objavljivalo u američkom
tisku. Ono što je izlazilo u američkim novinama bila je često veo-
ma razvodnjena verzija onoga što su novinari zaista vidjeli. 24 No
izraelske su se optužbe uzimale vrlo ozbiljno, unatoč svojoj očitoj
apsurdnosti, dok se prikladna kritika medija zbog podčinjavanja

američko-izraelskoj perspektivi ignorirala. Tipično, studija "Objav-
ljene analize medijskog praćenja rata u Libanonu 1982." sadrži
brojne optužbe na račun tiska zbog navodnog protuizraelskog
stajališta i tek nekoliko obrana listova od takvih optužaba, ali
se čak ni ne spominje činjenica postojanja iscrpne i dosta točne
kritičke analize upravo obrnute pojave.25 Unutar uskih granica vr-
lo ideologizirane intelektualne klime u SAD može se čuti samo jed-
na strana. Takva je pojava prilično tipična i lako ju je pokazati u
vezi s ratovima u Indokini, srednjoameričkim ratovima itd. te služi
kao još jedno sredstvo za nadzor nad mišljenjem.
Operacija "Čelična šaka", koju izraelsko zapovjedništvo i samo
rado opisuje kao "terorizam" (v. citirane opaske generala Ilje) imala
je dvije glavne svrhe. Prva je bila, kako je (iz Libanona) primijetio
John Kifner, "okrenuti pučanstvo protiv gerilaca tako što će se cije-
na nastavka potpore gerilcima učiniti previsokom". Ukratko: tako
se pučanstvo drži taocem terorističkih napada, osim ako prihvati
aranžmane koje Izrael namjerava uvesti silom. Druga je svrha bila
potaknuti unutarnji sukob u Libanonu te primijeniti opću seobu
stanovništva nakon oružanog sukoba među zajednicama, od kojih
je mnoge okupator potpirio od 1982. godine, na klasičan način.
"Postoje mnogi dokazi", primijetio je dopisnik iz Libanona Jim
Muir, "da je Izrael potpalio i održava sukob kršćana i Druza". Viši
dužnosnik jednog međunarodnog programa za pomoć je rekao:
"Njihov odjel za prljave smicalice pokušao je sve što je mogao kako
bi potpalio sukobe, ali nije išlo." "Njihovo je ponašanje bilo pokva-
reno"; takav pogled "dijeli čitava međunarodna zajednica".
"Očevidci izvješćuju kako su izraelski vojnici često pucali na pa-
lestinske logore iz obližnjih kršćanskih područja, kako bi razjarili
Palestince protiv kršćana". Stanovnici kršćanskih sela izvijestili su
kako su izraelske ophodnje prisilile uz prijetnju oružjem kršćane i
muslimane da udaraju jedan drugoga, što je samo jedan od oblika
"bizarnog ponižavanja". Svi su ti postupci naposljetku urodili plo-
dom. Izraelski kršćanski saveznici napali su muslimane u blizini
Sidona na način koji je jamačno morao izazvati odgovor znatno
jačih snaga u regiji, što će početi krvavi krug nasilja što je na kon-
cu dovelo do bijega desetaka tisuća kršćana, od kojih su mnogi
prebjegli u područja pod izraelskim nadzorom na jugu zemlje, dok
je Peresova operacija "Čelična šaka" natjerala na sjever desetke
tisuća šijita.26
U Sjedinjenim Državama su se pravili da vjeruju kako se Izrael

od početka želio povući, ali se šijitski teroristi jednostavno zabav-
ljaju starom arapskom igrom nasilja koje je samo sebi svrha te ti-
me odugovlače planirano povlačenje. No kako je Jim Muir isprav-
no primijetio: "povijesna je činjenica, koju se ne može ozbiljno
osporavati, da se Izrael sada ne bi povlačio da nije napada i žrtava
što su ih prouzročili". Stupanj povlačenja bit će određen snagom
otpora.27
Izraelsko vrhovno zapovjedništvo objašnjava kako su žrtve ope-
racije "Čelična šaka" bili "seljaci-teroristi". Stoga je lako shvatljivo
zašto su pripadnici SLA masakrirali 13 seljaka tijekom događaja
koji je izazvao taj komentar. Josi Olmert sa Shiloah Instituta (Iz-
raelski institut za strateške studije) rekao je kako "ti teroristi
djeluju s potporom većine mjesnoga stanovništva. Jedan se izrael-
ski zapovjednik požalio da "terorist... ovdje ima mnogo očiju. Jer
on živi ovdje." Naprotiv, vojni dopisnik Jerusalem Posta opisao je
probleme s kojima se Izrael suočava u borbi protiv "terorističkih
plaćenika" i "fanatika, koji su svi dovoljno predani svojoj stvari
te će riskirati i da ih izraelska vojska ubije za vrijeme operacija".
Izraelska vojska pak "mora održati red i sigurnost" u okupiranom
južnom dijelu Libanona usprkos "cijeni što ju je moraju platiti sta-
novnici". Izrazio je "divljenje načinu na koji obavljaju svoj posao".
Leon Wieseltier je objasnio razliku između "šijitskog terorizma"
protiv okupacijske vojske i palestinskog terorizma, makar oba
izražavaju zlu arapsku ćud: "Palestinci imaju ubojice koji žele ubi-
ti. Šijiti imaju ubojice koji žele umrijeti." Oni poduzimaju akcije
ciljevi kojih se ne mogu zadovoljiti političkim ili diplomatskim
sredstvima" - nečim tako jednostavnim kao što je uklanjanje oku-
pacijske vojske s njihove zemlje. Ne, nego se "tajna vojska" Amal
"posvetila uništenju Izraela" od svog osnutka 1975. - otkriće koje da-
leko nadilazi priče zgotovljene po izraelskom sustavu hazbare.28
Isti pojam terorizma vrlo rado rabe američki dužnosnici i ko-
mentatori. Zato je tisak bez komentara prenio riječi državnog taj-
nika Shultza, koji je izjavio kako je briga zbog "međunarodnog
terorizma" postala "njegova strast" nakon samoubilačkog bombaš-
kog napada na američke marince u Libanonu u listopadu 1983.
Napadnute je vojnike većina pučanstva - što ne treba previše izne-
nađivati - smatrala stranom vojnom silom poslanom kako bi se
održao "novi poredak" nametnut izraelskom agresijom. Barry Ru-
bin je napisao: "Najvažnija primjena terorizma sa sirijskom potpo-
rom u Libanonu bila je natjerati na odlazak izraelske postrojbe i

američke marince". Iran i Sirija podupirali su "terorističke aktiv-
nosti ekstremističkih šijitskih skupina" u južnom Libanonu, kao
što su napadi na "Južnolibanonsku vojsku, koju podupire Izrael".
Za zagovornike državnog terorizma je otpor okupacijskoj vojsci
i njezinim mjesnim plaćenicima terorizam, na koji treba odgovo-
riti oštrim mjerama. Dopisnik New York Timesa iz Izraela Tho-
mas Friedman redovito je opisivao napade na izraelske postrojbe
u južnom Libanonu kao "terorističke bombaške napade" ili
"samoubilački terorizam" koji je, kako nas on uvjerava, proizvod
"psihološke slabosti ili vjerskoga zanosa". On dalje izvješćuje kako
su stanovnici "sigurnosnog pojasa" pod izraelskom okupacijom
"prvo ustrijeljeni, a tek im se onda postavljaju pitanja. Neki od
ubijenih bili su nedužni prolaznici". Ali takvi postupci ipak nisu
državni terorizam. Dopisnik također primjećuje kako se Izrael "ve-
oma potrudio ograničiti protok vijesti s toga područja": "nijednom
izvjestitelju nije dopušteno izvješćivati s poprišta samoubilačkih
napada; štoviše, o tome se gotovo i ne izdaju priopćenja". No ta ga
činjenica ne priječi s puno samopouzdanja izvješćivati o povijesti,
psihološkom stanju i poremećenosti navodnih "terorista" - onako
kako ih vide okupatori.29
Dok su Reagan i Peres čestitali jedan drugome na načelnom
stajalištu protiv "zle plime terorizma", pred zadivljenom publikom,
tisak je objavio da je u južnom Libanonu počinjen još jedan te-
roristički čin: "Teroristi pobili šest osoba i razorili kršćansku ra-
dijsku postaju u američkom vlasništvu u južnom Libanonu" - gla-
sio je naslov toga dana.30 Zašto bi libanonski teroristi razorili
"Glas nade" koji su vodili američki kršćanski misionari? Pitanje je-
dva da je itko i postavio, no pozabavimo se malo njime, da bismo
razjasnili pojmove terorizma i osvete.
Jedan od razloga bio je i to što je postaja "govorila u ime
Južnolibanonske vojske" 31 , plaćeničke paravojske što ju je Izrael
uspostavio u južnom Libanonu kako bi terorizirao pučanstvo u
svom "sigurnosnom pojasu". Lokacija postaje, u blizini sela Hija-
ma, također je bitna. Hijam ima povijest koja je dobro poznata u
Libanonu i Izraelu, makar ne i u SAD. Zev Šif je aludirao na nju
usred Peresove operacije "Čelična šaka". Primijetio je kako je, kad
je Izrael napao Libanon 1982., selo Hijam bilo "opustjelo od sta-
novnika", a danas ih ima deset tisuća. Tako je i libanonski grad
Nabatija imao samo pet tisuća stanovnika, a danas ih je pedeset
tisuća. "Takvi i drugi opet će morati napuštati svoje domove do-

puste li djelovanje ekstremistima u svojoj sredini ili Palestincima
napade na izraelskih naseobina", objasnio je Šif. 32 Takva će biti
njihova sudbina požele li napasti izraelsku vojsku, koja je u to do-
ba napadala libanonska sela, nasumce ubijajući civile i razarajući
"u obrani protiv "terorizma, koji još nije iščeznuo" jer "izraelskim
vojnicima danju ni noću ne daju mira u južnom Libanonu"33.
Libanoncima, na koje se odnosilo upozorenje, te u najmanju
ruku nekim bolje obaviještenim pripadnicima izraelske javnosti,
Šif nije morao tumačiti zašto je 1982. pučanstvo Nabatije bilo sve-
deno na pet tisuća ljudi, dok je Hijam bio posve pust. Stanovništvo
Hijama je protjerano, pri čemu su pobijene stotine ljudi; to su
bile posljedice izraelskoga terorističkog bombardiranja od ranih
sedamdesetih godina. Šačica preostalih stanovnika u Hijamu po-
bijeni su za izraelske najezde na Libanon 1982., pred očima elitne
Golanske brigade. Pokolj je počinila izraelska milicija Hadad,
koja je "uspjela uspostaviti razmjerni mir na tom području te
spriječiti povratak PLO-ovih terorista", kako je to lijepo objasnio
mirotvorac. 34
Hijam je također mjesto gdje "Izrael i lokalne milicije, njegove
saveznice (...) drže zatvorenike pod užasnim uvjetima, gdje ih tuku
i muče elektrošokovima, o čemu su posvjedočili bivši zatvorenici
i međunarodni humanitarci". Crveni križ je izvijestio kako "Izrael
vodi taj centar", u koji njegovim aktivistima izraelska vojska nije
dopustila ući. 35 Potvrdivši takve izvještaje, Horovic je dodao kako
je Izrael naučio "pouku Ansara" - koncentracijskog logora što su
ga vodile Izraelske oružane snage. Stoga se uredilo tako da kola-
boracionisti iz SLA obavljaju mučenja, kako bi se kritika odvratila
od Izraela. Opširna izvješća o mučenjima, što su ih iznijeli bivši
zatočenici, u SAD su bila zanemarena - ali ne i drugdje u svijetu.
Navodeći podatke iz takvih izvora, Paul Kessler iz Collège de Fran-
ce, suosnivač Odbora francuskih liječnika za pomoć Židovima u
Sovjetskom Savezu, primijetio je kako su većina zatočenika "prive-
deni kao sumnjivci tijekom premetačina, ili je pak bila riječ o selja-
nima uhićenim jer nisu željeli surađivati s okupacijskim snagama,
a osobito zbog toga što su se odbili pridružiti paravojsci izraelskih
kolaboracionista, tzv. 'Južnolibanonskoj vojsci'." Nitko od tih ljudi
nije bio optužen niti osuđen, no neki su unatoč tome bili zatočeni i
više od godinu dana. Hijam je bio glavni, ali ne i jedini logor. Kes-
sler izvješćuje o sustavnom mučenju što su ga provodili stražari,
pripadnici SLA, koji su upravljali zatvorima "pod zapovjedništvom

izraelskih časnika"36.
Moglo bi se, prema tome, štošta dodati o terorističkim napa-
dima "fanatika" u Hijamu 17. listopada 1985. godine - da se gra-
đa o kojoj govorimo drži podobnom postati dijelom povijesnoga
sjećanja, kao što su neki drugi teroristički zločini, ideološki znat-
no bolje upotrebljivi.
I Nabatija nam također ima još štošta objasniti. Pedeset od
ukupno šezdeset tisuća stanovnika izbjegli su iz grada "pretežito iz
straha od /izraelskoga/ granatiranja". Tako su izvijestila dvojica do-
pisnika Jerusalem Posta koji su obilazili južni Libanon nastojeći
pronaći dokaze PLO-ova terora i zločina. Od toga su malo što pro-
našli, no zato su otkrili mnoštvo dokaza izraelskog terora i njego-
vih učinaka.37 Jedno se takvo bombardiranje dogodilo 4. studenog

1977., kad je Nabatija "došla pod tešku topničku vatru s izraelskih
položaja na objema stranama granice; između ostalog, sa šest izra-
elskih uporišta unutar Libanona". Napadi su se nastavili i sutradan;
uz ostale žrtve, poginule su i tri žene. 6. studenog su dvije rakete što
su ih ispalili Al-Fatahovi borci ubile dvojicu Izraelaca u Nahariji;
kao rezultat, počela je topnička bitka te je u drugom raketnom na-
padu poginuo još jedan Izraelac. "Zatim je uslijedio izraelski zračni
udar u kojem je poginulo sedamdeset ljudi, od kojih su gotovo svi
bili Libanonci."38
Razmjena vatre koja je zamalo prerasla u veliki rat bila je razlog
što ga je egipatski predsjednik Sadat naveo za svoju ponudu da
posjeti Izrael, nekoliko dana nakon toga.39
No ti su događaji ušli u povijesno pamćenje - ne samo novinar-
sko, nego i znanstveno - na drugačiji način: "Kako bi omela pri-
preme za mirovnu konferenciju", piše Edward Haley, ne navodeći
dokaze za to, "PLO je ispalila raketa Kaćuša na selo Nahariju u
sjevernom Izraelu 6. i 8. studenog, ubivši troje ljudi", izazvavši ti-
me "neizbježnu izraelsku osvetu" 9. studenog. Tada je "u Tiru i dva
obližnja gradića na jugu Libanona"40 ubijeno više od stotinu ljudi.
Kako je i pravilo, u pročišćenoj inačici povijesti Palestinci izvode
terorističke akcije, a Izraelci onda uzvraćaju, možda malo previše
žestoko. U stvarnosti, istina je bila i je često sasvim drukčija. To je
vrlo značajno za proučavanje terorizma na Bliskom istoku.
Patnja stanovnika Nabatije bila je slabo popraćena u zapadnom
tisku; bilo je, ipak, nekoliko iznimaka. Jedan se izraelski napad
dogodio 2. prosinca 1975. Izraelsko je ratno zrakoplovstvo tada
bombardiralo grad, pobivši desetke libanonskih i palestinskih ci-

vila, rabeći mitraljeze, bombe i rakete.41 Taj napad, neobičan sa-
mo po tome što je bio zabilježen u medijima, nije pobudio zani-
manje ni zabrinutost, možda stoga što je bio "odmazda". Odmazda,
naime, protiv odluke Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje se
upravo bilo složilo posvetiti jednu svoju sjednicu mirovnom pri-
jedlogu što su ga zajednički izradili Sirija, Egipat i PLO (opisan u
1. poglavlju).
Priča se nastavlja, s vrlo malo promjena. Početkom 1986. godi-
ne, dok su oči svijeta s užasom bile uprte na terorističke luđake
diljem arapskog svijeta, tisak je izvijestio kako je izraelski tenk
pucao iz topa po selu Sreifi u južnom Libanonu. Pucao je na tride-
set kuća iz kojih su, kako tvrde izraelski vojni izvori, "naoružani
teroristi" pucali na izraelske vojnike, odupirući se izraelskoj voj-
noj akciji potrage za dvojicom vojnika koji su bili "oteti" u izrael-
skoj "sigurnosnoj zoni". Američki tisak uglavnom nije objavio
izvještaj mirovnih snaga UN da su izraelski vojnici "stvarno polu-
djeli" tijekom te akcije. Zatočili su čitava sela, spriječivši vojnike
UN da seljanima zatočenim radi "ispitivanja" dostave vodu, mlijeko
i naranče. "Ispitivanje" je zapravo značilo zvjersko mučenje muška-
raca i žena. To su činili izraelski vojnici i njihovi kolaboracionisti,
vojnici SLA, koji su im uvijek bili pri ruci. Izraelski su vojnici za-
tim otišli, povevši sa sobom mnoge seljane, među kojima i više
trudnica. Neke su odveli u Izrael, povrijedivši time još jednom
međunarodno pravo. Razorili su, oštetili ili opljačkali mnoge kuće
u selu. Za to je vrijeme Simon Peres izjavio kako izraelska potra-
ga za otetim vojnicima "izražava naše poštovanje vrijednosti i do-
stojanstva ljudskog života".42
Mjesec dana nakon toga, 24. ožujka, Libanonski je radio
javio da su izraelske snage (bila to izraelska regularna vojska ili
plaćenici iz SLA) granatirali Nabatiju, ubivši pri tome troje civila, a
ranivši dvadeset dvoje. "Granate su počele padati na tržnicu u sre-
dištu grada u zoru, kad se mnoštvo okuplja radi trgovine." Napad
je navodno bio osveta za napad na izraelske plaćenike u južnom
Libanonu. Čelnik šijitskog Amala izjavio je da "izraelske naseobi-
ne i uređaji neće moći izmaknuti udarima pokreta otpora". Dana
27. ožujka jedna je Kaćuša pogodila školsko igralište na sjeveru
Izraela. Ranjeno je pet osoba, a to je izazvalo izraelski napad na
palestinski izbjeglički logor blizu Sidona, u kojem je poginulo de-
set ljudi i ranjeno dvadeset dvoje. Zapovjednik izraelskih snaga
na sjeveru ustvrdio je na Izraelskom vojnom radiju kako Izraelska

vojska nije uspjela utvrditi jesu li raketu ispalili šijiti ili Palestinci.
Dana 7. travnja izraelski su zrakoplovi bombardirali iste te logore
te susjedno selo, ubivši dvoje i ranivši dvadeset osoba. Tvrdilo se
kako su teroristi odatle kretali u napade, kaneći ubijati izraelske
građane.43
Od svih je tih događaja jedino raketni napad na sjever Izraela
zaslužio biti prikazana na televiziji, uz opće zgražanje zbog "zla te-
rorizma". Ipak, to je zgražanje bilo ponešto zaglušeno masovnom
histerijom organiziranom zbog nikaragvanske "najezde" na Hondu-
ras. Riječ je, naime, bila o tome da je Nikaragvanska vojska isko-
ristila svoje zakonito pravo na nastavak potjere za terorističkim
bandama što su ih njihovi američki poslodavci poslali na nikarag-
vanski teritorij kako bi pokazali snagu, tik prije glasovanja u Se-
natu SAD o pomoći kontrašima. Prisjetimo se ovdje kako je jedi-
no pitanje o kojem se u terorističkoj državi ozbiljno raspravlja to
može li plaćenička vojska postići ciljeve koje im je gospodar odre-
dio. 44 Izrael, naprotiv, nije iskorištavao pravo na nastavak potjere
kad je granatirao i bombardirao gradove i izbjegličke logore, niti
se izralske terorističke akcije i agresija na Libanon ikada i ikako
mogu podvesti pod taj pojam. No kao vazalna država, Izrael je od
cara dobio pravo na terorizam, mučenje i agresiju. Nikaragva pak,
budući da je careva protivnica, jednostavno nema prava braniti
vlastito područje od međunarodnog terorizma koji potječe iz SAD.
Susljedno tome, naravna je stvar da se izraelski zločini prešućuju
ili čak odobravaju kao legitimna odmazda. Kongres SAD je pak
- obje stranke - osudio "nikaragvanske marksiste-lenjiniste" zbog
toga novog dokaza kakva su ugroza miru i stabilnosti u regiji.
Izraelska agresija na Libanon u lipnju 1982. također se redo-
vito predstavlja u pročišćenom obliku. Šimon Peres piše kako je
operacija "Mir za Galileju" poduzeta "kako bi se osiguralo da na
Galileju ne bude više napada kaćušama." Eric Breindel tumači
kako je "naravno, glavni cilj izraelske invazije 1982. bila zaštita
Galileje (...) od napada kaćušama i drugih oblika bombardiranja
iz Libanona." Vanjskopolitičke stranice New York Timesa nas in-
formiraju kako je najezda počela "nakon napada gerilaca Palestin-
ske oslobodilačke organizacije na naseobine na sjeveru Izraela" i
(bez komentara) da su izraelski čelnici "izjavili kako žele dokrajčiti
raketiranje i granatiranje preko izraelske sjeverne granice". To je
"postignuto za tri godine što ih je Izraelska vojska provela u Li-
banonu". Henry Kamm je dodao da "već gotovo tri godine stanov-

nici Kirjat Šemone nisu morali spavati u skloništima i roditelji
se ne boje poslati djecu u školu ili na igru. Rakete Kaćuša so-
vjetske proizvodnje, koje su godinama pogađale ovaj gradić u bli-
zini libanonske granice u nasumičnim razmacima, nisu pale otkad
je Izrael napao Libanon u lipnju 1982." Thomas Friedman pak
domeće: "Počnu li rakete opet padati na Izrael uz sjevernu grani-
cu, izraelska će javnost biti ogorčena. (...) Trenutačno na sjeverni
Izrael rakete ne padaju (...) a ako masovni napadi preko sjeverne
granice ponovno počnu, ta bi manjina /koja podupire ostanak izra-
elske vojske u Libanonu/vrlo lako mogla opet postati većina." Frie-
dman dalje piše u jednoj od svojih mnogobrojnih priča o ljudskim
sudbinama: "Operacija 'Mir za Galileju', tj. izraelska invazija na
Libanon, bila je prvotno poduzeta kako bi se civilno stanovništvo
zaštitilo od palestinskih topnika." U tom i drugim svojim člancima
Friedman pripovijeda o patnjama sirotih Izraelaca. Političari redo-
vito izražavaju istovjetna stajališta. Zbigniew Brzezinski piše kako
je "pojačana sirijska vojna nazočnost te činjenica što je Palestinska
oslobodilačka organizacija stala upotrebljavati Libanon za upade
u Izrael potaknula izraelsku invaziju." /1982./ Tako i Ronald Rea-
gan, pokazujući još jedanput moralni kukavičluk, traži od nas da
se "prisjetimo kako je Izrael, kad je sve to /invazija/ počelo, zbog
povreda svoje sjeverne granice koje su činili Palestinci, otišao sve
do Bejruta". Tamo je, kaže on, "deset tisuća Palestinaca /!/ rušili
Bejrut". Tako, dakle: oni su rušili Bejrut, a ne izraelski bombarde-
ri uz Reaganovu potporu. 45
Ti i nebrojeni drugi izvještaji, mnogi potkrijepljeni živim opisi-
ma patnji pučanstva Galileje izvrgnuta nasumičnom raketiranju
kaćušama, pomogli su stvoriti općeprihvaćenu sliku palestinskih
fanatika naoružanih sovjetskim oružjem, koji čine jezgru među-
narodne terorističke mreže stvorene i održavane s ruskom pot-
porom. Takvo stanje stvari potiče Izrael na napade na palestinske
izbjegličke logore i druge mete; tako bi učinila i bilo koja druga dr-
žava kako bi vlastite građane zaštitila od nemilosrdnih teroristič-
kih napada.
Stvarnost se i opet uvelike razlikuje od te predodžbe. David
Shipler piše: "U četiri godine od prošle izraelske najezde na Liba-
non 1978. i invazije od 6. lipnja 1982. ukupno je 29 osoba po-
ginulo na sjeveru Izraela u svim oblicima napada iz Libanona, u
što su ubrojeni granatiranje i teroristički prekogranični upadi."
No u godini prije invazije 1982. "granica je bila mirna".46 Izvještaj

je neobičan, jer se bar djelomice približio poluistini. Dok se PLO
uzdržavala od prekograničnih akcija u godini koja je prethodila
izraelskom upadu u Libanon, granica uopće nije bila mirna, jer
se izraelski teror nastavljao, pri čemu je poginulo mnogo civila.
Granica je bila mirna jedino ako primijenimo rasistički američki
govor - opet isto. Štoviše, ni Shipler ni njegovi suradnici kao da se
ne sjećaju da dok je 29 ljudi poginulo na sjeveru Izraela od 1978.
godine, istodobno su u Libanonu pobijene tisuće ljudi u izrael-
skim bombardiranjima, koja su u SAD rijetko zamjećivali i koja su
rijetko kad bila "osvetnička".
Neprekidno bombardiranje od 1978. bilo je središnji element
"mirovnog procesa" u Camp Davidu koji je, kako se dalo lako pre-
dvidjeti, dao Izraelu slobodne ruke za nastavak okupacije i re-
presije na zaposjednutim područjima te nastavak napada na svo-
ga sjevernog susjeda, dok je glavni arapski protivnik (Egipat)
odsad izvan sukoba i američka se vojna pomoć naglo povećava.
William Quandt dalje bilježi kako se "izraelsko operativno planira-
nje invazije na Libanon protiv PLO /1980/81./, čini se, poklopilo s
učvršćivanjem egipatsko-izraelskoga mirovnog sporazuma." Valja
primijetiti kako očito značenje sporazuma iz Camp Davida, makar
ga se u SAD gotovo i ne može izraziti, niti se moglo, ipak ne izmiče
sposobnim američkim novinarima. Tako u razgovoru o Izraelu Da-
vid Shipler opaža: "Gledano s izraelske strane, rekao bih da je mi-
rovni sporazum otvorio put za rat protiv Libanona. Budući da Egi-
pat više ne sudjeluje u sukobu, Izrael se osjetio slobodnim početi
rat u Libanonu, što se vjerojatno ne bi bio usudio učiniti prije mi-
rovnog sporazuma. (...) Ironično je što se rat u Libanonu ne bi mo-
gao dogoditi da nije bilo mirovnoga sporazuma." To se teško može
nazvati ironijom, jer je sastavni dio procesa.47 Koliko mi je pozna-
to, Shipler nijednom nije napisao takvo što za pet godina što je bio
dopisnik New York Timesa iz Izraela (vratio se 1984.), pa ni nakon
toga.
Shipler dodaje: "Mislim da među Izraelcima ne bi bilo takva ve-
likog protivljenja ratu da nije bilo mirovnog sporazuma." Budući
da je u to vrijeme boravio u Izraelu, on teško može ne znati da
je "veliko protivljenje" naknadni proizvod propagandne mašinerije,
kako bi se opet uspostavila lijepa predodžba o Izraelu. Oporba ra-
tu bila je zapravo vrlo slaba sve do pokolja u Sabri i Šatili nakon
samog rata. Tada su čak i sami pristaše rata u SAD napustili brod
koji tone, izmišljajući lažne priče o tome kako su se ratu i prije

protivili; tako je bilo i u slučaju američkih ratova u Indokini. Opet
je ista priča bila i u vezi s rastućim troškovima okupacije.48
Vratimo se sada u stvarnost i razmotrimo prvo neposrednu po-
zadinu operacije "Mir za Galileju". Palestinska oslobodilačka orga-
nizacija se pridržavala primirje zaključenog posredovanjem SAD
u lipnju 1981., usprkos opetovanim izraelskim nastojanjima da
isprovociraju neku akciju koja bi se mogla uporabiti kao izlika za
planiranu invaziju; među ostalim provokacijama bilo je i bombar-
diranje u travnju 1982., kad je poginulo dvadesetak ljudi, pota-
panje ribarskih brodova itd. Jedina iznimka bila je lagana osveta u
svibnju nakon izraelskog bombardiranja te odgovor na teško izra-
elsko bombardiranje i akcije kopnene vojske u lipnju u Libanonu,
kad je bilo mnogo civilnih žrtava. Izraelski su napadi bili "odgovor"
na pokušaj ubojstva izraelskog veleposlanika u Londonu koji je
izvela skupina "Abu Nidal", zakleta neprijateljica PLO, koja nema
čak ni predstavništva u Libanonu; opet, dakle, ista poznata priča o
"odgovoru". Upravo je taj atentat uzet kao izlika za dugo planirani
opći napad na Libanon.
Časopis New Republic nas izvješćuje kako su uspjesi pregova-
rača UN Briana Urquharta "bili maleni, čak zanemarivi: on je, na
primjer, uspio pregovorima ishoditi prekid vatre PLO /sic!/ u juž-
nom Libanonu 1981."49 Ne iznenađuje što časopisi koji se strogo
drže službeno linije "zaboravljaju" činjenice. Ipak, valja primijetiti
kako su česte takve zgodne praznine u pamćenju.
Događaji iz srpnja 1981. slijede manje-više isti uzorak. Kako
pišu Zeev Šif i Ehud Jaari, 28. svibnja su premijer Menahem Be-
gin i načelnik Glavnoga stožera Rafael Ejtan "načinili još jedan ko-
rak koji će znatno približiti njihovu zemlju ratu u Libanonu, ak-
cijom koja je u osnovi upravo to imala za svrhu". Oni su, naime,
prekršili primirje bombardiranjem "koncentracija PLO-a" (termin
koji se u Izraelu uobičajeno upotrebljava za ciljeve napada izrael-
ske vojske, što god oni bili) u južnom Libanonu. Napadi iz zraka i
s mora nastavili su se do 3. lipnja, pišu dalje Šif i Jaari, ali je "pa-
lestinski odgovor bio mlak, iz straha da bi žestoka reakcija mogla
isprovocirati strahovitu operaciju izraelske kopnene vojske". Pri-
mirje je ponovno uspostavljeno, ali ga je 10. srpnja opet prekršio
Izrael, obnovivši bombardiranje. Ovoga je puta uslijedila palestin-
ska reakcija. Raketni su napadi prouzročili paniku u sjevernoj Ga-
lileji te je uslijedilo izraelsko teško bombardiranje Bejruta i drugih
civilnih meta. Do trenutka ponovnog proglašenja primirja 24. srp-

nja poginulo je 450 Arapa, gotovo isključivo libanonskih civila, i
šest Izraelaca.50
Od čitave ove priče pamti se jedino patnje sjeverne Galileje, iz-
vrgnute nasumičnom granatiranju kaćušama PLO-ovih terorista,
što je konačno isprovociralo Izrael da se u lipnju 1982. osveti na-
jezdom na Libanon. To se ponekad može reći čak i za ozbiljne
novinare, koji nisu tek kanal za službenu promidžbu. Tako je Ed-
ward Walsh napisao: "Obnovljeni raketni napadi 1981. opet su je
/Kirjat Šemonu/ stavili u opsadno stanje". On dalje opisuje "pre-
strašene roditelje" i teror uzrokovan "padanjem granata i raketa
iz nedalekih palestinskih uporišta". I ni riječi o tome što se dalje
događalo. Curtis Wilkie, jedan od skeptičnijih i objektivnijih ame-
ričkih novinara na Bliskom istoku, piše kako je Kirjat Šemona
"1981. došla pod tešku vatru snaga Palestinske oslobodilačke or-
ganizacije. Kiša raketa Kaćuša sovjetske proizvodnje bila je u jed-
nom trenutku toliko gusta da su stanovnici koji nisu pobjegli mo-
rali osam dana i noći zaredom provesti u skloništu". Opet, bez
riječi o tome što je uzrokovalo tu "gustu vatru" ili o raspoloženju
u Bejrutu i ostalim civilnim područjima, gdje su stotine ljudi pogi-
nuli od ubilačkog izraelskog bombardiranja.51
Primjer daje nešto dublji uvid u pojmove "terorizma" i "osvete"
kako se oni tumače u ideološkom sustavu SAD te u pretpostavke
koje nužno vode zanemarivanju patnji osnovnih žrtava - iz uobi-
čajenih razloga.
Službena priča da su "raketiranje i granatiranje izraelskog
područja uza sjevernu granicu" zaustavljeni zahvaljujući operaciji
"Mir za Galileju" (tako npr. New York Times - v. gore) dvostruko
je lažna. Prvo, granica je bila "mirna" čitavu godinu prije invazije,
izuzevši izraelske terorističke napade i provokacije. Uz to, veliki
raketni napadi u lipnju 1981. bili su odgovor na izraelski teror koji
je samo u tom naletu ostavio gotovo stotinu puta više žrtava nego
palestinski odgovor. Drugo: za razliku, i to veliku, od prethod-
noga razdoblja, raketni napadi na Izrael počeli su nedugo nakon
povlačenja izraelskih postrojba iz Libanona, od početka 1983., a
nastavljaju se i dalje. Skupina disidenstskih izraelskih novinara
objavili su kako je u dva tjedna u rujnu 1985. na Galileju is-
paljeno 14 kaćuša. Štoviše, "teroristički napadi" na Zapadnoj oba-
li povećali su se za 50% u mjesecima nakon rata, a do kraja
1983. postali su 70% jači nego u doba kraja rata u Libanonu. Go-
dine 1985. počeli su već ozbiljno ugrožavati Izrael; takva posljedi-

ca ne iznenađuje, imajući na umu divljačke zločine i razaranje
građanskog društva i političkog sustava Palestinaca.52
Pravi razlog za opći napad na Libanon 1982. nije bila ugroženost
sjeverne Galileje, kako bi to htjela prepravljena verzija povijesti,
nego upravo obrnuto. Tako je to uvjerljivo protumačio nedugo
nakon napada vodeći izraelski stručnjak za Palestince, profesor
na Hebrejskom sveučilištu Jehošua Porat (inače "umjerenjak" u
izraelskom govoru, pristaša "jordanskog rješenja" za Palestince, za
što se zauzima izraelska Stranka rada). Odluka o polasku u opći
napad, kaže on, "proizišla je upravo iz činjenice što se poštivao
prekid vatre." Bila je to "prava katastrofa" za izraelsku vladu, jer
je time ugrožena njezina politika izbjegavanja političkog rješenja.
"Vlada se nadala", nastavlja on, "kako će se ranjena PLO, lišena
logističkog i teritorijalnog uporišta, vratiti terorizmu, kao prije. Na-
stavit će postavljati bombe po cijelom svijetu, otimati zrakoplove i
ubijati mnoge Izraelce." Tako će "izgubiti dio zadobivene političke
legitimnosti" te "smanjiti opasnost" od pregovora s predstavnicima
Palestinaca, što bi ugrozilo politiku - zajedničku objema glavnim
političkim grupacijama u Izraelu - zadržavanja potpunog nadzora
nad okupiranim područjima. 53
Uvjerljivo objašnjenje izraelskog vodstva bilo je da se na one
koji oblikuju javno mišljenje u Sjedinjenim Državama - jedinoj
zemlji koja je bitna, kad je Izrael odabrao postati plaćenička dr-
žava koja služi interesima svog opskrbitelja - može računati da će
izbrisati stvarnu povijest i prikazati teroristička djela koja su re-
zultat izraelske agresije i počinjene zločine kao nešto što se može
pripisati nedostacima arapske naravi i kulture, ako ne već nečim
njima rasno prirođenim. Kasniji komentari u SAD o terorizmu do-
sta točno ispunjavaju takva očekivanja, što je velik promidžbeni
uspjeh za državne teroriste u Jeruzalameu i Washingtonu.
Osnovne se stvari dosta dobro shvaćaju u Izraelu. Premijer Ji-
cak Šamir je na izraelskoj televiziji ustvrdio da je Izrael krenuo u
rat zato što je postojala "strašna opasnost (...) Ne toliko vojna, ko-
liko politička." To je potaknulo jednoga kvalitetnog izraelskog sa-
tiričara, B. Mihaela, da napiše kako je "prozirna izlika vojne ugro-
ze ili opasnosti za Galileju mrtva" sada kad smo "uklonili političku
opasnost" napavši prvi. Sada, "hvala Bogu, nemamo više s kime
razgovarati". Kolumnist Aron Bahar je komentirao kako je "lako
razumjeti motive izraelskog vodstva. Arafat je optužen da se stalno
primicao nekoj vrsti političkog dogovora s Izraelom". A "u očima

izraelske vlade, to je najopasnija moguća ugroza". To vrijedi za la-
buriste isto koliko i za Likud. Novinar i povjesničar Benny Morris
primijetio je da se "PLO uzdržavala od otvaranja vatre duž sjever-
ne granice Izraela punih godinu dana te je u više prigoda posve
izostala palestinska reakcija na izraelske akcije, usmjerene izričito
na izazivanje palestinskog oružanog odgovora na sjever Izraela".
No za visoke časnike izraelske vojske, nastavlja on, "neizbježnost
rata počiva na PLO kao političkoj prijetnji Izraelu i izraelskom
zadržavanju okupiranih područja". To stoga što se "palestinske
nade za dozrijevanje nacionalističkih težnji - unutar i izvan zapo-
sjednutih područja - zasnivaju na PLO i vrte se oko nje". Poput
svakog duševno zdravog komentatora, i on ismijava histerični go-
vor o zaplijenjenom oružju i vojnoj ugrozi koja dolazi od PLO te
predviđa kako će se "šijiti iz zapadnog Bejruta, mnogi od njih
izbjeglice iz južnog Libanona nakon izraelskog bombardiranja se-
damdesetih, vjerojatno dugo sjećati izraelske opsade /iz 1982./"
Imat će to dugoročne posljedice na "šijitski terorizam protiv izrael-
skih ciljeva".54
Na desnici, član Kneseta (izraelskog parlamenta) iz redova
Likuda (glavna desna, nacionalistička stranka) Ehud Olmert ko-
mentirao je da "način na koji PLO ugrožava Izrael nije toliko u ek-
stremizmu, koliko u fiktivnoj umjerenosti koju Arafat uspijeva po-
kazati, ne gubeći pritom iz vida svoj konačni cilj, a to je uništenje
Izraela". (Mogla bi to čak biti i istina - na isti način na koji David
Ben-Gurion, dok je bio na vlasti, nikad nije gubio iz vida svoj
konačni cilj proširenja "granica židovskih težnji", uključivši dobar
dio područja susjednih zemalja te, u nekim prilikama, "biblijske
granice" od Nila do Iraka, dok bi se domaće pučanstvo nekako
izmjestilo.) Bivši upravitelj Zapadne obale profesor Menahem Mi-
lson ustvrdio je kako "je pogrešno misliti da je ugroza Izraela od
PLO u osnovi vojna; ne, riječ je prije svega o političkoj i ideo-
loškoj ugrozi". Ministar obrane Arijel Šaron objašnjavao je nedu-
go prije invazije kako "mir na Zapadnoj obali" zahtijeva "uništenje
PLO u Libanonu". Njegov je krajnje desni suradnik, načelnik Glav-
noga stožera Rafael Ejtan, komentirao nakon rata kako je rat
bio uspješan, jer je ozbiljno oslabio "politički položaj" PLO i "bor-
bu PLO za palestinsku državu", jačajući izraelsku sposobnost za
"sprečavanje svakoga takvog pokušaja". Komentirajući takve izjave,
izraelski je vojni povjesničar Uri Milštajn (pristaša laburističkoga
"jordanskog rješenja") naveo da su ciljevi invazije prema Šaron-

Ejtanovoj koncepciji bili: "uspostava novog poretka 55 u Libanonu
i na Bliskom istoku (...) kako bi se pospješio proces sadatizacije
u više arapskih država i (...) zajamčilo pripajanje Judeje i Sama-
rije /Zapadne obale/ Državi Izraelu". Tome možda treba dodati i
"rješenje palestinskog pitanja".
Član Kneseta Amnon Rubinstein, koga u SAD vrlo cijene zbog
njegovih liberalnih i golubinjih stajališta, piše kako premda se pri-
mirje "manje-više poštivalo" (u prijevodu: PLO ga je poštivala, ali
Izrael nije), ipak je invazija Libanona bila "opravdana" zbog poten-
cijalne, ne zbog stvarne vojne ugroze. Naime, oružje i streljivo u
južnom Libanonu bili su namijenjeni tome da se prije ili poslije na-
padne Izrael. Razmotrimo implikacije ovakvog rasuđivanja u dru-
gim kontekstima, čak i ako bismo ozbiljno uzeli tvrdnje o PLO kao
mogućoj ugrozi Izraela. 56
Primijetimo da je Rubinstein predšasnik zanimljive doktrine
koju je objavila Reaganova vlada pri opravdavanju svog bombardi-
ranja Libije u 1986. "u samoobrani protiv budućih napada", čime
ćemo se baviti u sljedećem poglavlju.
Američki podupiratelji izraelskih zločina ponekad priznaju iste
činjenice. Nedugo prije invazije urednik New Republica Martin Pe-
retz je, kao jeka Šarona i Ejtana, nagovarao Izrael neka zada PLO
"trajan vojni poraz" koji će "objasniti Palestincima na Zapadnoj
obali kako je njihova borba za neovisnu državu bačena više godi-
na unatrag". Tako će "Palestinci biti pretvoreni u samo još jednu
smvrljenu naciju, kao što su Kurdi ili Afgani". A socijaldemokrat
Michael Walzer, koji rješenje za palestinske Arape (također i unu-
tar Izraela) vidi u preseljenju onih koji su "marginalni za naciju" (u
biti, stajalište isto kao ono koje zastupa rasist rabin Kahane, vidi
1. poglavlje, bilješka 7.), objasnio je u New Republicu nakon rata:
"Ja svakako pozdravljan politički poraz PLO i vjerujem kako je
ograničena vojna operacija koja je bila potrebna kako bi se nanio
taj poraz obranjiva prema teoriji pravednog rata".57
Prilično je zanimljivo vidjeti kako se na tim pitanjima poklapaju
mišljenja izraelske krajnje desnice i američkih lijevih liberala.
Ukratko, ciljevi rata bili su politički; pri tome su zaposjednuta
područja bila na prvom mjestu, a uspostava "novog poretka" u Li-
banonu na drugom. Priča o zaštiti granice od terorizma bila je
čisti agitprop. Obnovi li se palestinski terorizam - to bolje. Ako
već ne možemo okriviti Arafata, on će bar biti obilježen kao "ute-
meljitelj suvremenoga palestinskog nasilja (New Republic), tako

da se njegova nastojanja u smjeru političkog rješenja mogu i dalje
izbjegavati.
Ipak, problem izbjegavanja političkog rješenja nije nestao s uni-
štenjem političke osnovice PLO, kako se nadalo, pa je i dalje osta-
lo nužno biti na oprezu kako bi se borilo protiv ugroze i branila
dogma kako SAD i Izrael žele mir, ali ih u tome sprečava arapska
fronta odbijanja. Tada, u travnju i svibnju 1984., Arafat je dao niz
izjava u Europi i Aziji u kojima je pozivao Izrael na pregovore koji
bi vodili uzajamnoj priznavanju. Izrael je smjesta odbacio ponu-
du, dok su je SAD ignorirale. UPI-eva priča o Arafatovim prijed-
lozima objavljena je na naslovnici San Fransisco Examinera te
su činjenice u vezi s time objavljene u kvalitetnim lokalnim ame-
ričkim novinama, makar ne na tako istaknutim mjestima. Nacio-
nalni je tisak prešutio tu vijest, izuzevši puki spomen u Washin-
gton Postu nekoliko tjedana nakon toga. New York Times je čak
zabranio i pisma u kojima se spominju činjenice, dok je i dalje
(zajedno s drugima) nastavio grditi Arafata što ne želi diplomatske
pregovore. Općenito: što je list ili časopis utjecajniji, to je odlučnije
potiskivao činjenice, što je posve prirodan pristup, imajući u vidu
stajalište američke vlade o tome pitanju.58
Obaviješteni Izraelci su, naravno, svjesni Arafatova stajališta.
Bivši šef vojne izvještajne službe, umirovljeni general Jehošafat
Harkabi, arabist i dugogodišnji poznati jastreb, piše kako "PLO
želi političko rješenje zato što zna da je alternativa strašna te da
vodi u posvemašnje uništenje. (...) Arafat se, poput Huseina i Ara-
pa na Zapadnoj obali, boji da bi, ne bude li dogovora, Izrael mo-
gao eksplodirati, a zajedno s njime i svi njegovi susjedi, uključivši
i Palestince." Zbog toga je "Arafat prihvatio razmjerno umjereno
stajalište u odnosu na Izrael".59
Navedene primjedbe ističu nekoliko točaka: 1. postoji ključni
politički kontekst unutar kojega treba shvaćati terorizam, ako ga
želimo ozbiljno razmatrati; 2. zločini onoga drugog, a ne naši vlas-
titi, slični ili gori, jesu ono što se zove "terorizam"; u ovom sluča-
ju: palestinski, a ne izraelski ili američki zločini; 3. pojmovi "te-
rorizma" i "odmazde" rabe se kao propagandistički termini, a ne
kao opis. Bitno: histerija raspirena oko brižljivo odabranih tero-
rističkih činova - onih što su ih počinili Arapi, bili oni Palestinci,
libanonski šijiti, Libijci, Sirijci ili čak Iranci (koji se u ovu svrhu
od 1979. mogu smatrati Arapima) - namijenjena je postizanju
određenih političkih ciljeva. Podrobnije ispitivanje potvrdit će ove

zaključke.
Razmotrimo opet pitanje odmazde. Prvi raketni napad nakon
1981. što su ga šijiti izveli na Kirjat Šemonu zbio se u prosincu
1985. - nakon više od tri godine krajnje brutalne vojne okupacije,
koja je dosegnula vrhunac za vrijeme operacije "Čelična šaka" pod
Arijelom Šaronom u početku 1985. No okupatorska divljaštva o
kojima se s vremena na vrijeme izvješćivalo ne uspijevaju prenijeti
čitavu istinu, jer se u njima ne vidi svakidašnjica. Isto vrijedi za
povremeno izvješćivanje o izraelskim zločinima na zaposjednutim
područjima, gdje se ne vidi prava slika okrutnog ponižavanja, re-
presije, iskorištavanja jeftinog rada (uključivši i dječji), krutog na-
dzora nad političkim i kulturnim životom i suzbijanja gospodar-
skog napretka. Poučnija je slika koju daje Julie Flint; ona daje
"priču o životu i smrti u jednom južnolibanonskom selu" nastanje-
nom šijitima, mjesec dana prije raketnog napada. Kfar Rumane je
bilo "napredno, veliko selo od osam tisuća ljudi" blizu Nabatije u
vrijeme kad je južni Libanon bio podvrgnut tek teroru PLO (prema
službenoj povijesti, v. bilješku 37). Nakon onoga što je New York
Times nazvao "oslobođenjem" od vlasti PLO, nad selo su se nadvi-
le "dvije goleme utvrde što su ih izgradili Izraelci i njihovi libanon-
ski saveznici, Južnolibanonska vojska". Iz njih se stalno pucalo
snajperima i granatiralo - "katkad od zore do sumraka, katkad
tek nekoliko sati na dan". Bilo je mnogo žrtava. Šest tisuća ljudi
je izbjeglo i tri četvrtine toga "umirućeg sela" postalo je nepogod-
no za ljudsko stanovanje. I to sve u mjesto gdje nije bilo ni traga
otporu, a bila je mala vjerojatnost da bi se mogao i razviti među
apolitičnim seljacima na goloj visoravni.60
Je li granatiranje Kirjat Šemone bilo "čin ničim isprovocirano-
ga terorizma" ili "odmazda", čak i ako ne uzmemo u obzir zločine
počinjene za Peres-Rabinove operacije "Čelična šaka"?
Pogled na živote terorista također štošta govori. Jednoga je
Washington Post intervjuirao u peteročlanom nizu članaka o tero-
rizmu, u kojemu je načinjen uobičajeni izbor između činjenica.
Služeći 18-godišnju zatvorsku kaznu u jednom izraelskom zatvo-
ru, on je odabran kao "na više načina tipičan za teroriste sada u
zatvorima od Londona do Kuvajta. (...) U njegovu se životu osobna
tragedija /očeva smrt od eksplozije bombe u Jeruzalemu 1946./
ispreplela s otkrićem sustava vjerovanja/marksizam/, što ga je sve
bacilo u svijet hladnokrvnih političkih umorstava. (...) Bombu koja
je ubila njegova oca i više od devedeset drugih ljudi postavila je

podzemna cionistička skupina Irgun, pod vodstvom Menahema
Begina, u britanski vojni stožer u onome što je danas hotel 'Kralj
David'" - a bio je to i onda.61 Njega je "u marksizam uvela, kaže,
'stvarnost' uvjeta u palestinskim logorima" na okupiranoj Zapad-
noj obali. 'Stvarnost' okupiranih teritorija, ne samo logora, doista
je gorka i okrutna. Takva je stvarnost, ali na stranicama američ-
koga nacionalnog tiska možemo pročitati da je ta okupacija "uzor
buduće suradnje" i "pokus u arapsko-izraelskom suživotu".62 Ob-
jasniti ne znači i opravdati; ipak, nameću se neka pitanja u vezi s
uporabom izraza kao što je "odmazda".
Ili pogledajmo, na primjer, Sulejmana Hatera, egipatskog voj-
nika koji je ubio sedmero izraelskih turista na plaži na Sinaju 5.
listopada 1985. Egipatski je tisak prenio kako je njegova majka
izjavila da je "sretna što su ti Židovi poginuli", a liječnik u njegovu
selu Baheru al-Bakru opisao je pucnjavu kao upozorenje protiv
"iluzornog mira" između Egipta i Izraela. Odakle takve šokantne
reakcije na neopisiv zločin? Bombadiranje Tunisa nekoliko dana
prije toga moglo bi nam pružiti neki razlog, no moglo bi biti i dru-
gih razloga. Godine 1970. izraelski ratni zrakoplovi su bombardi-
rali Baher al-Bakr. Ubili su četrdeset sedmero školske djece u do-
ba "rata do istrebljenja" kad je opsežno izraelsko bombardiranje,
dijelom duboko u Egiptu, otjeralo milijun i poli civila iz područja
Sueskoga kanala. Zaprijetilo je tada širenje rata kad su MIG-ovi sa
sovjetskim pilotima, koji su branili unutrašnjost Egipta, bili sruše-
ni iznad egipatskoga tla, pogođeni iz izraelskih phantoma, tek na-
bavljenih iz Amerike.63
Nešto kao da nedostaje, dakle, kad New York Timesov dopisnik
iz Izraela jednostavno napiše kako je Hater "djelovao iz naciona-
lističkih i antiizraelskih motiva"64. Takve se važne činjenice zacijelo
ne bi zanemarile da je situacija bila obrnuta.
David Hirst je primijetio da je "glavno ili zaista značajno sredi-
šte svjetskog terorizma /u zapadnom smislu riječi/ Libanon. U
njemu se ili goje domaći teroristi, ili on služi kao topao dom za
uvezene." Bili to Palestinci, "koji ne poznaju ništa drugo doli bom-
bardiranje, ubojstva, pokolje i sakaćanja, što potiče mržnju, strah
i nesigurnost". Cijelo libanonsko društvo dobilo je konačni udarac
izraelskom agresijom uz američku potporu i onim što je slijedilo
nakon toga. "(...) Jedno je uvjerenje duboko ukorijenjeno u svijesti
današnje mladeži" tih skupina: "da pod predsjednikom Ronal-
dom Reaganom, koji je doveo tradicionalno svrstavanje SAD uz

Izrael do dotad neslućenih razmjera, SAD postaje nepopravljivi
održavatelj cijelog postojećeg poretka tako nepodnošljivog da su za
njegovo rušenje dopuštena sva sredstva. Poticaj za terorizam mož-
da je najjači među Palestincima, ali terorizam može također biti
libanonski, drugi arapski ili - i to je možda njegova najspektaku-
larnija manifestacija - šijitski terorizam."
Osnovnu je misao izrazio Jehošafat Harkabi: "Ponuditi Pale-
stincima časno rješenje koje će poštivati njihovo pravo na samo-
određenje: to je pravo rješenje problema terorizma. Kad se isuši
močvara, neće više biti komaraca."65
Američko-izraelski terorizam naveliko i agresija svakako su pri-
donijeli situaciji koju opisuje Harkabi, kako se moglo i očekivati;
štoviše, možda je to i namjerno (v. prethodno). Obje su terorističke
države vjerojatno zadovoljne ishodom, koji im daje opravdanje za
nastavak odbijanja mirnog rješenja i nastavak nasilja. Nadalje, te-
rorizam namalo, kojemu su pridonijeli, može se dobro iskoristiti
za utjerivanje straha u kosti i mobilizaciju vlastitog pučanstva - što
pak zahtijevaju općenitiji ciljevi. Sve je to nužno u doktrinarnom
sustavu koji će jednoglasno vrisnuti kad ustreba te potisnuti bilo
kakvo shvaćanje američkih inicijativa - njihovih struktura, izvora
i motivacije. Kako pokazuju kronike, tvorci američke i izraelske
politike na tom se planu nemaju čega bojati.
Terorističke činove njihovi počinitelji obično opisuju kao "od-
mazdu" (ili, u slučaju američkog i izraelskog terorizma, kao "pre-
venciju"). Tako je bombardiranje Tunisa navodno bilo odmazda
zbog ubojstava u Larnaki i to je zabilježeno, makar jedva da se
itko pretvarao da bi žrtve bombardiranja u Tunisu imale ikakve
veze sa zločinom u Larnaki. Larnaka se također tumačila kao "od-
mazda", kao odgovor na izraelsku otmicu brodova koji s Cipra plo-
ve u Libanon.66 Izraelska je osveta u SAD bila prihvaćena kao le-
gitimna, dok se palestinska osveta prešućivala ili izrugivala; takva
se razlika temelji na ideologiji, što je norma.
Ostavivši po strani opravdanja koja se nude za terorističko na-
silje i držeći se stvarnih činjenica, nema sumnje da je Izrael izvodio
otmice na moru više godina, a da se za to vrijeme u SAD tome pok-
lanjala vrlo mala pozornost, dok su ista takva djela izazivala veliku
strast i gnjev kad su počinitelji bili Arapi. Nije se čak držalo po-
trebnim niti izvijestiti o činjenici da je Vrhovni sud Izraela zapra-
vo odobrio takve postupke. U slučaju Arapa koji je podnio žalbu
protiv svog zatvaranja, temeljeći to na činjenici da je uhvaćen izvan

izraelskih teritorijalnih voda, Vrhovni sud je presudio da "na zako-
nitost presude i zatvorske kazne ne utječu sredstva pomoću kojih
je osumnjičenik doveden na izraelsko državno područje". Tako
se (opet) presudilo da izraelski sud može osuditi osobu za djela
počinjena izvan Izraela, a koja taj sud drži kriminalnima. U tom
je konkretnom slučaju sud presudio da "sigurnosni razlozi" nalažu
da optuženik mora ostati u zatvoru.67
Vratimo se povijesnim zbivanjima. Godine 1967., kako svjedoči
zastupnik u Knesetu, umirovljeni general Matitjahu Peled, Izrael-
ska ratna mornarica počela je hvatati brodove koji pripadaju li-
banonskim muslimanima i predavati ih izraelskim saveznicima,
libanonskim kršćanima, koji su ih ubijali. Bilo je to u sklopu na-
stojanja da se prekinu koraci prema pomirbi između PLO i Izrae-
la. Premijer Rabin je priznao činjenice, ali je izjavio da su brodovi
uzapćeni prije početka dogovaranja, dok je ministar obrane Šimon
Peres odbio išta reći. Nakon razmjene zarobljenika u studenom
1983. godine, članak na naslovnici New York Timesa naveo je u
osamnaestom ulomku da je trideset sedam zarobljenih Arapa, koji
su bili zatočeni u zloglasnom koncentracijskom logoru Ansaru,
"nedavno zarobila Izraelska ratna mornarica, dok su plovili od Ci-
pra do Tripolija." To je bilo sjeverno od Bejruta. I ta činjenica nije,
prema autoru članka, zavrijedila nikakav komentar - ni na tom
mjestu, ni bilo gdje drugdje.68 Prema istoj su logici britanske sna-
ge 1947. mogle poslati agente da hvataju cioniste u Sjedinjenim
Državama ili na pučini, pa ih onda staviti u koncentracijske logore,
bez optužnice, ili ih pak osuditi zbog potpore terorizmu.
U lipnju 1984. Izrael je oteo trajekt na liniji između Cipra i Li-
banona pet milja od libanonske obale, zapucavši na nj iz mitralje-
za, te ga prisilio da uplovi u Haifu, gdje su devetero ljudi nasilno
iskrcali i zadržali; osam od njih bili su Libanonci, a jedan Sirijac.
Pet ih je nakon ispitivanja oslobođeno, a četvero zadržano; među
njima je bila i jedna žena te učenik koji se vraćao iz Engleske na
praznike u Bejrut. Dvoje su nakon dva tjedna oslobođeni, dok je
sudbina preostalo dvoje i danas nepoznata. Predmet se držao to-
liko nevažnim da čitatelj mora pretraživati sitne vijesti na straž-
njim stranicama novina kako bi pronašao čak i ovoliko malo o
sudbini nesretnih putnika. Londonski Observer navodi "politički
motiv": natjerati putnike da se služe trajektom koji isplovljava iz
maronitske luke Džunije, a ne iz muslimanskoga zapadnog Bejru-
ta ili dati znak Libanoncima kako su "nemoćni" te se stoga mo-

raju pomiriti s Izraelom. Libanon je osudio taj "gusarski čin",
koji je Godfrey Jansen nazvao "još jednom točkom na dugom po-
pisu izraelskih međunarodnih razboj ništava". On piše: "Kako bi
zadržali opsjenu o pomorskome terorizmu, Izraelci su bombardi-
rali i granatirali otočić pred Tripolijem za koji su tvrdili kako je
uporište za PLO-ove pomorske operacije" (tu je tvrdnju on odbacio
kao "besmislenu"). Libanonska je policija objavila kako je ubijeno
petnaest osoba, ranjeno dvadeset i nestalo također dvadeset. Svi
su oni bili Libanonci - ribari i djeca u sunitskom skautskom kam-
pu, koji je bio "najteže pogođena" meta.69
U svom izvještaju o izraelskom "presretanju" (točnije: otmici)
trajekta, New York Times navodi kako je prije rata 1982. godine
"Izraelska ratna mornarica redovito presretala brodove koji su
plovili u luke Tir i Sidon ili iz njih na jugu, te ih pretraživala u
potrazi za gerilcima". Kao i obično, vidimo da taj list prihvaća
zdravo za gotovo sve što Izraelci kažu. O sirijskom "presretanju"
izraelskih civilnih brodova pod sličnom izlikom pisao bi malo dru-
gačije. Slično tome: izraelska otmica libijskog civilnog zrakoplova
4. veljače 1986. prihvaćena je kao nešto normalno i kritizirana -
ako uopće - kao omaška zbog nedovoljno potpunih obavještajnih
podataka.70 Dana 25. travnja 1985. nekoliko Palestinaca je oteto
s civilnih brodova koji su plovili između Libanona i Cipra te su
nakon toga zatočeni na nepoznatim mjestima u Izraelu. Javnost
(izraelska) je tu činjenicu doznala kad je intervju s jednim od njih
objavljen na izraelskoj televiziji, što je dovelo do žalbe Vrhovnom
sudu. Vjerojatno ima i drugih zatočenika, za koje se ne zna.71
Nijedan od tih događaja, za većinu kojih se doznalo samo pu-
tem usputnih komentara, nije izazvao nikakvo zanimanje niti za-
brinutost. Isto je tako bilo i kad je objavljeno kako su Arapi
"zatočeni radi sigurnosti" pušteni u razmjeni sa Sirijom bili zapra-
vo "Druzi, stanovnici sela u dijelu strateške Golanske visoravni
pod izraelskom okupacijom".72 Drži se izraelskim pravom otima-
ti ljude i brodove u međunarodnim vodama po volji, isto kao i
bombardirati ono što Izrael naziva "terorističkim ciljevima"; sve to
obrazovano javno mišljenje u Sjedinjenim Državama podupire, ne
obazirući se na činjenice.
Zadržimo se na trenutak na izraelskom napadu na otočić pred
libanonskim Tripolijem, sjeverno od Bejruta, gdje su pobijeni li-
banonski ribari i izviđači na logorovanju. Tome je posvećena vrlo
slaba pozornost, no to je pravilo kad je riječ o takvim, redovitim

izraelskim terorističkim aktivnostima, od kojih je zločin o kojem
je riječ samo jedan od mnogih, nipošto najteži. Palestinski napadi
prolaze drugačije. Nijedan nije zapamćen kao strašniji nego onaj u
Maalotu 1974. godine, kad je dvadeset dvoje pripadnika paravojne
skupine mladeži ubijeno u pucnjavi pošto je Moše Dajan, usprkos
prigovorima generala Mordehaja Gura, odbio o terorističkim zah-
tjevima za oslobađanjem palestinskih zatvorenika.73 Čovjek bi se
mogao upitati zašto je ubijanje libanonskih izviđača manji zločin
nego to. Zapravo i nije, samo što je taj zločin počinila "zemlja koja
skrbi za ljudske živote" (Washington Post) te ima "visoka moralna
načela" (Time), vjerojatno jedinstvena u povijesti.74
Dva dana prije napada u Maalotu izraelski su ratni zrakoplovi
bombardirali selo El-Kfeir, ubivši četvero civila. Prema Edwardu
Saidu, napadu na Maalot su "prethodili tjedni stalnom izraelskog
bombardiranja napalm-bombama izraelskih izbjegličkih logora u
južnom Libanonu", u kojima je poginulo više od dvjesta osoba. U
to je doba Izrael u južnom Libanonu poduzimao velike "operacije
spaljene zemlje". Izraelci su izvodili zračne, topničke i pomorske
napade te komandoske operacije, upotrebljavajući granate, bom-
be, mitraljeze i napalm. Poginule su vjerojatno tisuće ljudi. (Za-
pad se nije uzbuđivao, pa zato ne raspolažemo točnim brojkama.)
Stotine tisuća ljudi natjerane su na izbjeglištvo u slamove oko Bej-
ruta.75 Zanimanje je bilo slabo, izvješćivanje oskudno. Ništa od
navedenog nije zapisano u analima terorizma. Štoviše: ništa od
toga nije se uopće ni dogodilo - prema pročišćenoj inačici povijes-
ti. No zato su ubilački palestinski teroristički napadi iz ranih se-
damdesetih godina bili (s pravom, naravno) žestoko osuđeni te još
i danas služe kao dokaz kako Palestinci ne mogu sudjelovati u pre-
govorima o vlastitoj sudbini. U međuvremenu se javna glasila re-
dovito osuđuje zbog navodne prevelike kritičnosti prema Izraelu
i čak "stajališta u korist PLO-a" - kakvo je to samo golemo propa-
gandno izvrtanje činjenica!
Možemo primijetiti tumačenje navedenih događaja kakvo daju
izraelski čelnici koje se časti kao umjerene, na primjer Jicak Ra-
bin, koji je bio veleposlanik u Washingtonu i poslije premijer u
doba najgorih izraelskih zločina u Libanonu, prije Camp David
1978. godine. On kaže: "Nismo mogli zanemariti patnje civilnog
pučanstva u južnom Libanonu. (...) Bila nam je humanitarna duž-
nost pomoći stanovnicima tog područja i spriječiti da ih zbrišu ne-
prijateljski raspoloženi teroristi."76 Recenzenti Rabinovih sjećanja

nisu pronašli ništa loše u tim riječima - toliko je djelotvorno kon-
struirana ideološki uporabljiva povijest i toliko je snažan protua-
rapski rasizam na Zapadu.
Valja također primijetiti kako Izrael nije osamljen u uživanju
prava na gusarenje i otmice. Sovjetska agencija TASS je u izvješću
koje je osuđivalo otmicu broda Achille Lauro 1985. godine optužila
Sjedinjene Države zbog licemjerja, jer su dvojica muškaraca koja
su otela sovjetski civilni zrakoplov i pri tome ubili jednu stjuarde-
su i ranili druge članove posade, dobili azil u SAD, koje su ih od-
bile izručiti Sovjetskom Savezu.77
Te činjenice nisu dobro poznate, a optužba zbog licemjerja
mogla bi se pokazati utemeljenom. Slučaj nije ni jedinstven. Ab-
raham Sofaer, pravni savjetnik State Departmenta, primijetio je:
"Unatoč snažnom protivljenju Amerike otmicama zrakoplova, Sje-
dinjene Države i njihovi zapadni saveznici odbijali su zahtjeve
Čehoslovačke, SSSR-a, Poljske i drugih komunističkih zemalja da
im se vrate osobe koje su otimale zrakoplove, vlakove i brodove
kako bi pobjegle iz tih zemalja." Sofaer tvrdi kako su SAD "preispi-
tale svoju politiku" kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih, "kad
su otmice zrakoplova poprimile već epidemijske razmjere" te su
postale "previše ozbiljan sigurnosni problem i prevelika ugroza si-
gurnosti nedužnih putnika, a da bi se to više moglo trpjeti".78 Da
popunimo praznine: otmice su počele biti uperene protiv SAD i
američkih saveznika, pa su tako potpale pod kategoriju terorizma,
a ne više junačkog otpora tlačenju.
Moglo bi se također spomenuti prvu otmicu zrakoplova na
Bliskom istoku; ni ta priča nije široko poznata. Izveo ju je Izrael
1954. Izraelski lovci su presreli sirijski putnički zrakoplov te ga
prisilili na spuštanje u zračnu luku Lida. Nakana načelnika Glav-
noga stožera Moše Dajana bila je "dobiti taoce, kako bismo ishodi-
li puštanje naših ljudi zatočenih u Damasku", zapisao je tadašnji
premijer Moše Šaret u svom osobnom dnevniku. Zatočenici su bili
izraelski vojnici, uhvaćeni na špijunskom zadatku u Siriji. Prisjeti-
mo se: isti je taj Dajan, dvadeset godina poslije, zapovjedio po-
kušaj oslobađanja koji je odveo u smrt izraelske mladiće i djevojke
u Maalotu, koje su držali kao taoce kako bi ishodili oslobađanje
palestinskih zatvorenika u Izraelu. Šaret je privatno zapisao da
"nismo imali nikakva opravdanja oteti zrakoplov" te da "nije
imao razloga sumnjati u istinitost potvrde američkog ministar-
stva vanjskih poslova da je naš čin bez presedana u povijesti

međunarodne prakse". No incident je iz povijesti nekako ispario.
Tako se Benjamin Netanijahu mogao, kao izraelski stalni predstav-
nik pri UN i uvaženi komentator o temi međunarodnoga teroriz-
ma, mogao pojaviti na američkoj televiziji i optužiti PLO da je "izu-
mila" otmice zrakoplova i čak ubijanje diplomata - ne bojeći se da
će mu netko proturječiti.79
A što se tiče ubijanja diplomata, možemo se samo prisjetiti
ubojstva posrednika Ujedinjenih Naroda grofa Folkea Bernadottea
1948. godine. To je učinila skupina koju je vodio Netanijahuov
šef u doba tog intervjua - ministar vanjskih poslova Jicak Šamir,
jedan od trojice zapovjednika koji su izdali zapovijed za ubojstvo
(drugi, sada mrtav, bio je godinama uvaženi komentator u izrael-
skom tisku, a isto radi i treći). Blizak prijatelj Davida Ben-Gurio-
na privatno je priznao da je bio jedan od ubojica, ali je to Ben-Gu-
rion zadržao kao tajnu. Izraelske su vlasti priredile bijeg iz zatvora
i odlazak iz zemlje odgovornih. Pišući kao očevidac, cionistički
povjesničar Jon Kimche navodi kako "nije bilo užasnutosti u cijeloj
zemlji, niti odlučnosti da se uhite počinitelji"; štoviše, "nije bilo
ni puno moralnog zgražanja. Većina je smatrala kako je još jedan
židovski neprijatelj uklonjen s puta." Ubojstvo je "osuđeno, izraženo
je žaljenje i zgražanje zbog njega, ali samo zato jer bi to bacilo
ružnu sjenu na Izrael te otežalo rad izraelskim diplomatima, ne
zbog toga što bi samo po sebi bilo loše utjecati se ubojstvima".80
Slavljenje terorista koji su sudjelovali u nacionalnim borbama
je, naravno, posve uobičajeno i u SAD. No u pomno odabranom
sjećanju, samo djela što ih je počinio neprijatelj nalaze mjesto u
"zloj plimi terorizma".
Nakon otmice broda Achille Lauro, što je bila osveta za bom-
bardiranje Tunisa, pitanje otmica brodova postala je velika briga
za Zapad. Studija novinske agencije Reuters zaključuje kako je "od
1961. bilo tek nekoliko otmica brodova"; za tih "nekoliko" navode
s primjeri otmica što su ih izveli muslimani; izraelske se otmice ne
spominju.81
Otmice nisu jedini oblik terorizma koji se ne uklapa u tu kate-
goriju kad to izvode naši prijatelji. Američka veleposlanica pri UN
Jeanne Kirkpatrick protumačila je kako dizanje u zrak eksplozi-
vom antinuklearnog prosvjednog broda Rainbow Warrior organi-
zacije Greenpeace, što su izveli francuski agenti i pri čemu je jed-
na osoba poginula - nije terorizam: "Željela bih reći da je jasno
kako Francuzi nisu htjeli napadati civile ni slučajne promatrače,

niti su htjeli sakatiti, mučiti, ni ubijati." To bi isto mogli reći i drugi
teroristi. U uvodniku pod naslovom "Mitterandov vrhunac" Asian
Wall Street Journal je objavio da je "Greenpeaceova kampanja u
biti nasilna i opasna. (...) To što je francuska vlada spremna upo-
rabiti silu protiv Rainbow Warriora (...) pokazuje kako je vlada
pravilno poredala svoje prioritete." New York Times je pak objavio
recenziju Davida Housega o knjizi na tu temu, u kojoj on kritizira
Francuze zbog "nespretnosti" i "teške pogreške". On kaže kako
"nije bilo potrebe" uništavati brod eksplozivom i da su Francuzi
mogli "postići isti cilj sa znatno manjom količinom negativnog pu-
bliciteta". Nema ni naznake da bi se tu mogle uporabiti i neke
oštrije riječi od "nespretnosti". Housego zaključuje da je "teško ne
optužiti /francuskog ministra obrane/ gosp. Hernua, a još teže kri-
viti Novozelanđane što su zatvorili francuske časnike."82 Housego
slučaj uspoređuje s aferom Watergate, ali mu izmiče najvažnija
analogija: i u tom je slučaju bilo mnogo buke oko "nespretnosti" i
sitnoga kriminala, a javna su glasila rado sama sebi čestitala. Isto-
dobno su i Kongres i javna glasila zanemarili kao nebitne znatno
teže zločine Nixonove vlade i njezinih prethodnika, koji su otkrive-
ni u isto vrijeme.83 Car je izuzet od optužaba za terorizam i druge
zločine, a i njegovi štićenici često uživaju istu povlasticu. U najgo-
rem su slučaju krivi zbog "nespretnosti".
George Shultz je zaslužio prvu nagradu za licemjerje u toj igri.
Zahtijevajući "aktivnu" borbu protiv terorizma, za njega je tvrdnja
da je onaj tko je za nekoga terorist, za drugoga borac za slobodu
"prikriveno opasna":
Borci za slobodu i revolucionari ne dižu u zrak autobuse koji-

ma putuju neborci. To čine teroristički ubojice. Borci za slobo-
du ne ubijaju nedužne poslovne ljude niti otimaju nevine muš-
karce, žene i djecu. To čine teroristički ubojice... Pripadnici
pokreta otpora u Afganistanu ne razaraju sela niti ubijaju bes-
pomoćne. Kontraši u Nikaragvi ne dižu u zrak školske autobu-
se niti masovno pogubljuju civile.
Zapravo su se teroristi kojima Shultz zapovijeda u Nikaragvi,

kako mu je poznato, specijalizirali upravo za ubilačke napade
na civile, praćene mučenjem, silovanjem i sakaćenjem. Ogavna
kronika njihova terora dobro je ispisana, makar je se ignorira i
brzo zaboravlja. Branitelji terorizma čak i niječu te zločine (v. bilj.

16.) Borci pokreta otpora u Afganistanu također su počinili bru-
talne zločine, koji bi na Zapadu prouzročili žestoke osude da su
napadači (koji bi se tada zvali "osloboditelji" te bi "djelovali u sa-
moobrani") bili Amerikanci ili Izraelci. Samo nekoliko mjesec prije
Shultzove izjave, njegovi prijatelji iz UNITA-e u Angoli pohvalili su
se kako su oborili civilni zrakoplov, pri čemu je poginulo 266 ljudi.
Tada su oslobodili i 26 talaca, koje su držali čak devet mjeseci.
Među njima je bio 21 Portugalac te španjolski i latinoamerički mi-
sionari. UNITA je najavila i "novu kampanju urbanog terora", kako
je izvijestio Associated Press, zabilježivši bombaški napad u Luan-
di, pri kojem je ubijeno trideset, a ranjeno više od sedamdeset lju-
di, kad je terenski automobil napunjen dinamitom eksplodirao u
gradu. Otimali su i europske učitelje, liječnike i druge. Ukupno
140 stranaca, među njima i 16 britanskih tehničara, "uzeti su kao
taoci", izjavi je sam Jonas Savimbi, vođa UNITA-e, dodavši kako
"neće biti pušteni sve dok premijerka Margaret Thatcher ne da
UNITA-i neku vrstu priznanja". Takve su se akcije redovito nastav-
ljale. Npr. u travnju 1986. podmetnuta je bomba u hotel te je
tom prigodom poginulo sedamnaest stranaca civila i još mnogi su
ranjeni. Savimbi je "jedan od rijetkih pravih junaka našeg vreme-
na", ustvrdila je Jeanne Kirkpatrick na zboru Konzervativne poli-
tičke akcije, gdje je Savimbi "dobio oduševljen pljesak pošto je sve-
čano obećao da će napasti (američke) uređaje za crpljenje nafte
u svojoj zemlji". Plan za ubijanje Amerikanaca nije nagnao SAD na
uporabu doktrine "samoobrane protiv budućih napada", kakva je
uporabljena kao opravdanje za bombardiranje "ludoga psa" Ga-
dafija. Isto tako, nije bilo bombardiranja Johannesburga kad su
južnoafrički plaćenici uhvaćeni u svibnju 1985. na sjeveru Ango-
le, gdje im je zadatak bio uništiti naftne uređaje i ubiti Ameri-
kance. Teroristička država mora zaista biti oprezna u svojim zak-
ljučcima.84 Savimbi je za Shultza, Kirkpatrickovu i druge vodeće

terorističke zapovjednike i opravdavatelje borac za slobodu prije
svega zato što je "UNITA od svih južnoafričkih klijentskih skupina
koje služe za destabiliziranje susjednih zemalja ona koja prima
najveću pomoć." 85
A što se tiče vojske Shultzovih kontraša, njihov je prvenstveni
zadatak, kako smo već vidjeli, držati čitavo civilno pučanstvo Nika-
ragve kao taoce pod prijetnjom sadističkog terora, kako bi se vla-
da natjerala da se ostavi bilo kakve skrbi za potrebe siromašne
većine. Umjesto toga, treba prihvatiti "umjerenu" i "demokratsku"

politiku udovoljavanja potrebama američkoga biznisa i njegovih
mjesnih suradnika, kako se radi u poslušnijim zemljama pod
američkim kišobranom. No u ozračju u kojem teroristički zapo-
vjednici i opravdavatelji cvatu, Shultzove i druge slične izjave pro-
laze, a da jedva da je itko podigao obrvu.
Uzimanje talaca očito pripada terorizmu. Prema tome, nema
sumnje da je Izrael kriv zbog ozbiljnog čina međunarodnoga te-
rorizma kad je premjestio oko tisuću i dvjesta zatočenika, uglav-
nom libanonskih šijita, u Izrael, kršeći time međunarodno pravo.
Zbilo se to tijekom izraelskog povlačenja iz Libanona. Službeno je
objašnjenje bilo da su "zatočeni na neodređeno vrijeme, ovisno o
razvoju sigurnosne situacije u južnom Libanonu". Drugim riječima,
prilično je jasno rečeno da ih se drži kao taoce, dok mjesno stanov-
ništvo u "sigurnosnoj zoni", što ga na jugu Libanona pod stražom
drže izraelski vojnici i njihovi domaći plaćenici, mora pokazati
"lijepo ponašanje". Tih stotinu i četrdeset zarobljenika tajno su
premješteni u Izrael u studenom 1983. godine, čime je prekršen
sporazum s Međunarodnim crvenim križem da ih se pusti prigo-
dom razmjene zarobljenika nakon zatvaranja (privremenog, kako
se pokazalo) zloglasnoga koncentracijskog logora Ansara. Prizori
brutalnih zločina i barbarskog ponašanja čuvara smučili su se
mnogima koji su tamo radili ili su posjetili logor. Sve do srpnja
1984. čak ni Crvenom križu nisu dopuštali posjetiti zarobljenike.
Glasnogovornik izraelskog Ministarstva obrane Nahman Šaj izja-
vio je kako je 400 od ukupno 766 zatočenika koji su u lipnju 1985.
još bili zatvoreni uhićeno zbog "terorističkih aktivnosti", tj. otpora
izraelskoj okupaciji, a da je "ostatak uhićen zbog manje nasilnih
oblika političkog aktivizma ili organiziranja aktivnosti uperenih
smanjenju nazočnosti Izraelske vojske u Libanonu." Tako gosp.
šaj. 8 6
Izrael je obećao da će 10. lipnja osloboditi 340 tih talaca, "ali je
u posljednji trenutak otkazao njihovo oslobađanje iz sigurnosnih
razloga koji nikada nisu posve objašnjeni".87 Četiri dana nakon
toga su libanonski šijiti, navodno prijatelji i rođaci izraelskih ta-
laca, 88 oteli zrakoplov TWA na letu broj 847 i uzeli putnike kao
taoce kako bi natjerali Izrael da oslobodi svoje taoce. U SAD je iz-
bila još jedna provala dobro orkestrirane histerije, s otvoreno ra-
sističkim prizvucima i brojnim osudama medija koji su tu i tamo
dopustili otmičarima tumačenje svog položaja te time poremetili
strogu stegu, za kakvu se drži da priliči slobodnom društvu. Izra-

elskim otmičarima nije trebao neki poseban pristup američkim
javnim glasilima, koji su sami od sebe davali njihove poruke, često
pod rubrikom "vijesti".
Medije se često osuđuje zbog "potpore terorizmu" kad dopuštaju
teroristima izražavanje stajališta. No to se ne odnosi na redovito
pojavljivanje Ronalda Reagana, Georgea Shultza, Eliotta Abramsa
i drugih vodećih zapovjednika i branitelja terorizma, koji svoje po-
ruke predstavljaju bez ikakvih prigovora ili komentara, dajući poj-
movni okvir i pretpostavke za izvješćivanje i komentiranje.
Američki je tisak ismijao izjave otmičara zrakoplova TWA 847
da su željeli oslobađanje talaca koje drži Izrael; to, uostalom, u
američkom žargonu i nisu taoci, jer ih drži "naša" strana. Lako je
bilo izložiti besmislenost šijitskog pretvaranja. Istaknuta komen-
tatorica Flora Lewis je to sarkastično objasnila ovako: "To nije u
skladu s naravi militantnih šijita, koji slave mučeništvo i ne ok-
lijevaju drugim oduzeti život, biti toliko zabrinut zbog vremena
puštanja zatvorenika." Eto, to je još jedna inačica tako korisne
predodžbe da niža bića ne osjećaju bol. Ne navodeći nikakve do-
kaze za to, urednici New York Timesa su ustvrdili da je "Izrael pla-
nirao ovog tjedna umiriti osvetoljubive šijite /dakle, nekoliko dana
prije otmice zrakoplova TWA/, ali je to odgođeno zbog otmice fin-
skih vojnika u sastavu mirovnih snaga UN u Libanonu". U vijesti
od devedeset riječi, list je spomenuo finsku optužbu da su za tog
događaja, inače ničim povezana s prvim, "izraelski vojnici proma-
trali kako libanonska paravojska tuče otete finske vojnike iz sasta-
va mirovnih snaga UN u Libanonu, no nisu učinili ništa kako bi im
pomogli. Pripadnici Južnolibanonske vojske su ih tukli željeznim
šipkama, crijevima za zalijevanje i puškama." New York Times se
ljuti: "Ovdje ima zločina napretek!" List se ljuti na otmičare zrako-
plova, na grčke vlasti (zbog nemara), pa čak i na same Sjedinjene
Države, jer su "propustile kazniti Iran što je pružio utočište uboji-
cama dvojice Amerikanaca u lanjskoj otmici" (v. bilješku 77.) No
izraelsko držanje talaca ne pripada tim zločinima.89
Povjesničar Bliskog istoka na Sveučilištu u Princetonu Bernard
Lewis (njegova akademska reputacija čini dokazivanje nepotreb-
nim) kategorički je ustvrdio kako su "otmičari ili oni koji su ih po-
slali morali savršeno dobro znati da su Izraelci već kanili oslobo-
diti šijite i ostale libanonske zatočenike, pa takav javni izazov može
samo usporiti, a ne ubrzati njihovo oslobađanje". Oni bi tako mogli
nastaviti "izazivati Ameriku i ponižavati Amerikance" jer znaju da

će im mediji "pružiti neograničen publicitet te čak i neku vrstu
zagovora". Primijetimo da je ovo glas ugledna stručnjaka u ugled-
nu časopisu; ta činjenica pruža nam izvjestan uvid vladajuću inte-
lektualnu kulturu u SAD. Urednici časopisa New Republic odba-
cili su šijitski zahtjev za oslobađanje talaca u izraelskim rukama
kao "potpunu glupost": "Otmice, uzimanje talaca, ubijanje, pokolji
- tako šijiti i druge libanonske frakcije redovito postupaju u politi-
ci." Nadalje, "svi znaju" da se Izrael spremao osloboditi zatočenike
- kad Izrael bude spreman za to (ako se to ikad dogodi). Predsjed-
nik Reagan je povisio histeriju za još jedan stupanj tumačeći kako
je "stvarni cilj" terorista "istjerati Ameriku iz svijeta" - ništa manje!
Norman Podhoretz je prvo ustvrdio kako bi uporaba sile vjerojat-
no dovela do smrti američkih talaca, a zatim je napao Reagana što
je "propustio riskirati život /ne svoj - tuđe živote/ u obrani nacio-
nalne časti". Gradonačelnik New Yorka Edward Koch pozvao na
bombardiranje Libanona i Irana. I drugi su političari zauzeli slične
"junačke poze". 90
U međuvremenu, pozoran čitatelj može u hrpi vijesti o talačkoj
krizi pronaći i vijest o tome kako je dvije tisuće šijita, među koji-
ma i sedamsto djece, moralo pobjeći iz svojih domova pred gra-
natiranje Južnolibanonske vojske, koja je pucala i na terenska
vozila mirovnih snaga UN, dok su "zajedničke snage izraelske voj-
ske i kršćanske paravojske danas upale u selo na jugu Libanona
te zarobile 19 šijita, kako je objavio glasnogovornik Ujedinjenih
naroda".91
Nakon otmice je Izrael počeo oslobađati taoce u skladu s vla-
stitim rasporedom; oslobađanje se možda ipak ubrzalo, jer je
otmica zrakoplova TWA skrenula pozornost svjetske javnosti na
znatno zamašniju izraelsku otmičarsku djelatnost. Kad je 3. srp-
nja oslobođeno tristo talaca, Associated Press je objavio njihovo
svjedočenje kako su bili mučeni i izgladnjivani. Naprotiv, Thomas
Friedman iz New York Timesa čuo je samo: "Izraelci su prema na-
ma dobro postupali." Reagan je napisao pismo Šimonu Peresu u
kojem kaže kako je bejrutska talačka kriza ".učvrstila odnose izme-
đu naših dviju zemalja". Ništa se ne govori o drugoj "talačkoj krizi",
koja je izbrisana iz službene povijesti.92
Izraelski bi se postupci okvalificirali kao uzimanje talaca da
nije riječ o carevu štićeniku; dok car zlostavlja svijet, njegov je šti-
ćenik izuzet od takvih optužaba. No važno je ponovno istaknuti
narav orvelovskih pojmova suvremenoga političkoga govora, u

kojemu su termini poput "terorizam" ili "taoci" konstruirani tako
da isključuju neke od najekstremnijih primjera, kao što su oni
iz Nikaragve ili južnog Libanona, gdje se čitavo pučanstvo drži u
talačkom položaju kako bi ga se natjeralo na poslušnost stranom
gospodaru.
Zadržavši se samo na Bliskom istoku, moramo primijetiti kako
organizatori međunarodnoga terorizma, na određenoj razini, do-
bro razumiju gradivo o kojem je riječ. Razloge za divljačke napade
na Libanon tijekom cijelih sedamdesetih godina dobro je objasnio
izraelski diplomat Aba Eban (koga smatraju jednim od vodećih
umjerenjaka): "Bio je to racionalan pothvat. Na koncu se dogodilo
ono što se i pretpostavljalo: da će pogođeno pučanstvo pritiskati
da se prekine s neprijateljstvima." Da prevedemo na običan jezik:
pučanstvo južnog Libanona držano je u talačkom položaju kako bi
se na njih izvršio pritisak da natjeraju Palestince na prihvaćanje
položaja koji im je dodijelila izraelska laburistička vlada, čiji je
predstavnik Eban, koji je izjavio kako Palestinci "nemaju uloge"
u bilo kakvom mirovnom rješenju.93 Načelnik Glavnoga stožera
Izraelske vojske Mordehaj Gur je 1978. objasnio: "Već trideset go-
dina (...) mi se borimo protiv pučanstva koje živi u selima i gra-
dovima." On se prisjetio incidenata kao što je bilo bombardiranje
jordanskoga grada Irbila, protjerivanja bombardiranjem desetaka
tisuća stanovnika doline rijeke Jordana i milijun i pol civila od
Sueskoga kanala - između ostalih primjera. Sve je to bio dio pla-
na za držanje tisuća civila kao talaca kako bi se spriječio otpor
političkom rješenju što ga je Izrael nametnuo silom te ga zatim odr-
žavao, odbacujući mogućnost političkog rješenja, na primjer, Sada-
tovu ponudu za potpuni mirovni sporazum na međunarodno priz-
natoj egipatsko-izraelskoj granici 1971. Izraelska redovita praksa
"osvećivanja" na bespomoćnim civilnim ciljevima nepovezanim s
izvorima terorističkih činova (koji su pak često osveta za prijašnji
izraelski terorizam itd. - sve u poznatom, ružnom krugu) također
je odraz iste koncepcije. To se razlikuje od izreke David Ben-Gu-
riona s početka pedesetih kako je "reakcija nedjelotvorna" ako nije
točno usmjerena: "Ako poznajemo obitelj, /moramo/ nemilosrdno
udariti, ne izuzimajući žene ni djecu."94
Slično kao Gur, izraelsko ratovanje shvaćaju i mnogi drugi
izraelski vojni zapovjednici. Tijekom operacije "Čelična šaka" po-
četkom 1985. godine ministar obrane Jicak Rabin je upozorio
kako će Izrael, bude li potrebno, provesti "politiku spaljene zem-

lje, kao što smo učinili u dolini Jordana za vrijeme rata iscrplji-
vanjem" s Egiptom. "Libanon je danas ozbiljniji izvor terorizma
nego što je bio 1982.", dodao je. "Šijitski teroristi sada drže Zapa-
dnu Europu u strahu" (nije bilo tako prije izraelske invazije 1982.
godine - ne kaže se zašto), pa zato Izrael mora na jugu Libanona
zadržati zonu u kojoj "možemo djelovati". Veteran, zapovjednik
padobranskih postrojbi Dubik Tamari, koji je izdao zapovijed za
sravnjivanje sa zemljom izbjegličkog logora Ain el-Hilve zračnim
bombardiranjem i granatiranjem sa zemlje kako bi se "spasili ži-
voti" vojnika pod njegovim zapovjedništvom (još jedan primjer op-
jevane "čistoće oružja") opravdao je akciju komentarom da "Država
Izrael ubija civile još od 1947. godine. Namjerno ubijanje civila sa-
mo je jedan cilj među ostalim ciljevima."95
Tamari kao primjer navodi napad na Kibiju 1953., kad je Po-
strojba broj 101 Arijela Šarona pobila sedamdeset arapskih se-
ljaka u njihovim kućama iz navodne osvete zbog terorističkog na-
pada s kojim oni nisu imali baš nikakve veze. Ben-Gurion je na
izraelskom radiju lagao da su seljake pobili izraelski civili ogorčeni
zbog arapskog terora. "Bili su to uglavnom izbjeglice, ljudi iz arap-
skih zemalja i preživjeli logoraši nacističkih koncentracijskih logo-
ra". On je odbacio "nevjerojatne optužbe" da su u to bile umiješane
izraelske vojne postrojbe. Bila je to bezobrazna laž, nastavio je,
koja je, osim svega, nadvila nad izraelske naseobine prijetnju osve-
te zbog ovoga hladnokrvnog pokolja. Manje je poznata činjenica
da je mjesec dana prije pokolja u Kibiji Moše Dajan poslao Po-
strojbu broj 101 da protjera beduinska plemena Azazma i Tarbin
preko egipatske granice. Bio je to još jedan čin nasilnog protjeri-
vanja stanovništva, počinjen nedugo nakon zaključivanja primirja.
U ožujku 1954. je jedanaest Izraelaca poginulo u zasjedi koju su
postavili pripadnici plemena Azazma ("ničim izazvan teroristički
čin"). Izrael je na to odgovorio pohodom na jordansko selo Naha-
lin, koje ničim nije bilo povezano s prethodnim napadom; ubijeno
je devet seljana ("osveta"). U kolovozu 1953. je Šaronova Postrojba
101 pobila dvadeset ljudi, od čega su dvije trećine bile žene i djeca,
u izbjegličkom logoru Al-Bureig u pojasu Gaze; razlog: "osveta"
zbog ubacivanja na izraelski teritorij. 96
Ciklus "osvete" (Izrael) i "terora" (Palestinci) može se korak po
korak pratiti mnogo godina. Takva kronika brzo otkriva kako
takvo nazivlje pripada svijetu propagande, a ne stvarnosti.
Mogli bismo i ovdje primijetiti kako je vješto povijest rekon-

struirana na iskoristiviji način. Tako Thomas Friedman u svom
pregledu "izraelske antiterorističke strategije" piše: "Prvo razdob-
lje, od 1948. do 1956. godine, najbolje se može opisati kao doba
'antiterorizma osvećivanjem', odnosno negativnim odgovorom." No
"u najmanje jednom slučaju takvo je osvećivanje postalo kontro-
verzno, jer je bilo i civilnih žrtava" (misli vjerojatno na Kibiju).
Učeni članci o terorizmu jedva da se razlikuju od ovoga.97
Operacije izraelske vojske "Čelična šaka" na jugu Libanona
početkom 1985. također je bila vođena istom logikom koju je iznio
Aba Eban. Civilno se pučanstvo držalo kao taoce pod prijetnjom
terora. Svrha je bila natjerati civile da prihvate političko uređenje
kakvo je Izrael nametnuo na jugu Libanona i na zaposjednutim
područjima. Upozorenja ostaju na snazi; civilno pučanstvo ostaje
u talačkom položaju; sve se to ne tiče velesile koja financira takve
operacije i sprečava bilo kakvo smisleno političko rješenje.
Dok je terorizam naveliko, u što pripada i uzimanje talaca, izu-
zeto od kritike ako ga čine oni kojima je to dopušteno, isto vrijedi
i za manje pothvate, kako smo već vidjeli. Spomenut ćemo samo
još nekoliko drugih slučajeva. U studenom i prosincu 1983. Iz-
rael je "jasno dao do znanja da neće dopustiti Arafatovim snagama
evakuaciju grada /Tripolija u sjevernom Libanonu, gdje su ih na-
padale snage sa sirijskom potporom/ sve dok ne bude jasna sudbi-
na izraelskih zarobljenika". Izrael je stoga bombardirao ono što je
nazivao "položajima gerilaca", spriječivši time isplovljavanje grčkih
brodova, koji su imali evakuirati Arafatove pristaše. Glasnogovor-
nik Druza je izjavio kako je za vrijeme bombardiranja pogođena
bolnica te su mitraljirani "navodni palestinski položaji" istočno od
Bejruta. U Tripoliju je pak "jedan brod s već ukrcanim putnicima
dobio izravan pogodak te je potonuo", dok je pak drugi, "teretni
brod eksplodirao i zapalio se nakon pogotka"98.
I ovdje je domaće civilno stanovništvo, baš kao i strani brodo-
vi, bilo držano u zatočeništvu kako bi se iznudilo puštanje Izraela-
ca zarobljenih tijekom izraelske agresije na Libanon. U SAD nitko
nije komentirao ovaj zločin.
U Libanonu i na Sredozemnom moru Izrael izvodi napade be-
zobrazno i bezbrižno. Sredinom srpnja 1985. izraelski su ratni
zrakoplovi bombardirali i mitraljirali palestinske izbjegličke logo-
re blizu Tripolija, pobivši pritom najmanje dvadeset ljudi, od čega
većinu civila, a među njima i šestero djece mlađe od dvanaest go-
dina. "Oblaci dima i prašine obavijali su izbjegličke logore u Tripo-

liju, gdje živi više od dvadeset i pet tisuća Palestinaca, nekoliko sati
nakon početka napada u 14,55." To je navodno trebala biti osveta za
dva napada automobilima-bombama dva dana prije toga u izrael-
skom "sigurnosnom pojasu" u južnom Libanonu, što ih je izvela jed-
na prosirijska skupina. Dva tjedna poslije izraelske su topovnjače
napale teretni brod pod honduraškom zastavom nautičku milju
pred lukom Sidonom; brod je prevozio cement, kako kaže njegov
kapetan, Grk. Brod je pogođen s trideset granata i zapaljen. Izrael-
ci su zatim nastavili pucati po obali pošto im je s obale uzvraćena
vatra; pri tome je ranjeno više civila. Glavni američki listovi nisu se
zamarali čak ni objaviti činjenicu da su izraelske topovnjače sutra-
dan potopile jednu ribaricu i oštetile još tri, dok je parlamentarac iz
Sidona pozvao Ujedinjene narode neka okončaju izraelsko "gusar-
stvo" s američkom potporom. Tisak nije objavio ništa ni o nečemu
što je Izrael nazivao "kirurškom operacijom protiv terorističkih
uređaja" u blizini Baalbeka u dolini Beka u siječnju 1984. godine.
Tada je ubijeno stotinu ljudi, mahom civila, te još 400 ranjeno;
među njima je bilo i 150 djece u bombardiranoj školi. Među
"terorističkim uređajima" bili su: džamija, hotel, restauracija, tr-
govine i druge zgrade u trima libanonskim selima i palestinskim
izbjegličkim logorima koji su tom prigodom napadnuti. Bejrutske
radijske i televizijske postaje objavile su da je pogođena i tržnica
stokom te industrijska četvrt te je srušeno više kuća. Izvjestitelj
Reutersa iz bombardiranih sela rekao je da je drugi nalet bombar-
diranja počeo deset minuta nakon prvoga, "što je povećalo broj po-
ginulih i ranjenih" jer su ljudi bili počeli izvlačiti mrtve i ranjene iz
srušenih i oštećenih zgrada. On je vidio "mnoštvo djece" u bolnica-
ma. Drugi svjedoci govore kako su muškarci i žene panično trčali
prema školama kako bi spasili djecu. Čelnik libanonskih šijita osu-
dio je "izraelsko barbarstvo", opisavši napade na "nedužne civile,
bolnice i bogomolje" kao pokušaj "teroriziranja libanonskog na-
roda". No incident je prošao bez komentara, ne ugrozivši nimalo
položaj Izraela kao "zemlje kojoj je stalo do ljudskih života" [Washin-
gton Post). Tako, dakle, opet moramo zaključiti kako su žrtve ovo-
ga "kirurškog" bombardiranja bile manje nego ljudske99.
Možemo opet samo zamisliti kakva bi bila reakcija na Zapadu

(ne izuzevši ni "proarapske" medije) da su PLO ili Sirija izveli takav
"kirurški" napad na "terorističke uređaje" u blizini Tel Aviva, ubivši
stotinu civila i ranivši još 400, od čega 150 djece u školi.
U SAD je uobičajena priča da je izraelsko nasilje (možda katkad

malo pretjerano) "osveta" zbog arapskih zločina, Izrael - baš kao
i Sjedinjene Države - ima znatno šira prava: ima pravo izvoditi
terorističke napade kako bi spriječio moguće akcije protiv sebe.
Takvo je opravdanje za rat u Libanonu dao umjereni član izraelskog
parlamenta Amnon Rubinstein, koga smo prije naveli. Izraelski voj-
nici izvode ono što zovu "preventivnom vatrom" dok patroliraju Li-
banonom, mitraljirajući posvuda teren, zbog čega su irski mirovni
vojnici, u znak prosvjeda, prepriječili cestu. Dosta je uobičajeno
da su izraelski napadi u Libanonu "preventivni, a ne kazneni". Na
primjer, takvo je bilo bombardiranje i mitraljiranje palestinskih
izbjegličkih logora i obližnjih sela što ih je trideset izraelskih ratnih
zrakoplova izvelo 2. prosinca 1975., čini se kao osvetu zbog odluke
Vijeća sigurnosti UN da raspravlja o mirovnom prijedlogu na koji
su SAD stavile veto, pa je "izrezan" iz povijesti100. Slično tome,
kad su izraelske padobranske i pomorsko-desantne snage napale
Tripoli u sjevernom Libanonu u veljači 1973. godine, ubivši 31 oso-
bu (mahom civile), kako su objavile libanonske vlasti, uništavajući
pritom škole, ambulante i druge zgrade, Izrael je napad opravdao
kao "namjerom da se preduhitri više planiranih terorističkih napa-
da na izraelske ciljeve u inozemstvu"101.
Takve se akcije redovito opetuju i opravdanja se prihvaćaju kao
legitimna, što opet odražava položaj Izraela kao korisne klijentske
države, a žrtava kao podljudi.
Posljednji spomenuti slučaj dogodio se istoga dana kad je Izrael
oborio libijski putnički zrakoplov izgubljen u pješčanoj oluji, koji
je za dvije minute trebao sletjeti u kairskoj zračnoj luci; poginulo
je 110 ljudi. SAD su službeno izrazile sućut obiteljima poginulih,
no predstavnik za javnost američke vlade je "odbio raspravljati s
novinarima o vladinu stajalištu prema incidentu". Izrael je okrivio
pilota Francuza (a New York Times je to revno ponovio, prihvativši
izraelsku tvrdnju) da je pilot znao kako mu je bilo zapovjeđeno
neka sleti, ali je on umjesto toga pokušao izvesti "krajnje sumnjiv"
manevar izbjegavanja. Isto je takvo tumačenje dao SSSR za oba-
ranje korejskoga zrakoplova KAL 007 102 . Tako je izraelski čin bio
"u najgorem slučaju (...) nemilosrdan čin koji se ne može opravdati
čak ni divljaštvom prijašnjih arapskih postupaka."
Službenu izraelsku reakciju dala je premijerka Golda Meir:
"Izraelska vlada izražava duboko žaljenje zbog gubitka ljudskih
života. Također žali što libijski /sic!/ pilot nije odgovorio na upo-
zorenja koja su mu bila poslana u skladu s međunarodno pri-

hvaćenom praksom." Šimon Pereš je pak dodao kako je "Izrael
postupao u skladu s međunarodnim pravom". Izrael je lažno ustvr-
dio da pilot nije imao dozvolu upravljati mlaznim zrakoplovom.
"Tisku je bilo zabranjeno objavljivati fotografije uništenog zrako-
plova, mrtvih i ranjenih", primijetio je Amiram Koen u svojoj po-
drobnoj analizi izraelske reakcije (nakon obaranja južnokorejskog
zrakoplova KAL 007). "Novinarima nije bilo dopušteno posjetiti
bolnicu u Beeršebi ni razgovarati s preživjelima"; sve je to bio dio
nastojanja na "dezinformiranju". Međunarodne reakcije je izrael-
ski tisak odbacio kao još jedan dokaz kako u Europi "cvate duh
antisemitizma". To je gotovo refleksna reakcija u Izraelu i u SAD
kad se netko usudi spomenuti ili čak kritizirati izraelske zločine.
Izraelski je tisak inzistirao kako "Izrael nije odgovoran", nego se
"mora kriviti/francuskog/pilota". Bio je to "mobilizirani tisak", koji
čvrsto podupire pravednost izraelskih postupaka, primjećuje Ko-
en. Nakon mnogobrojnih laži i izmotavanja, Izrael je potvrdio kako
je bila riječ o "pogrešnoj procjeni" te je pristao "iz milosrđa" platiti
odštete obiteljima žrtava, no to "iz humanitarnih razloga", niječući
i dalje bilo kakvu izraelsku krivnju ili odgovornost103.
U Sjedinjenim Državama se brzo prešlo preko incidenta i
počinitelji zločina nisu bili previše kritizirani. Premijerka Golda Me-
ir stigla je u SAD četiri dana nakon događaja. Tisak joj je, doduše,
postavio nekoliko neugodnih pitanja, no kući se vratila s poklonom
novih ratnih zrakoplova. Reakcija je bila malčice drukčija kad su
Rusi oborili južnokorejski putnički zrakoplov u rujnu 1983.104,
iako se to može usporediti s gotovo istodobnim događajem kad su
prijatelji Washingtona iz UNITA-e javno rekli kako su oborili dva
putnička zrakoplova. Nije teško otkriti koja su mjerila prema koji-
ma se određuju što je "međunarodni terorizam".
Kronika izraelskog terorizma seže sve do početaka države - što-
više, i dugo prije toga. Među tim zlodjelima su pokolj 250 civila i
brutalno protjerivanje sedamdeset tisuća drugih iz Lide i Ramle u
srpnju 1948. godine; pokolj više stotina Palestinaca u nebranjenu
selu Dueimi pokraj Hebrona u listopadu 1948. u još jednoj od
mnogobrojnih "operacija čišćenja terena" koje su se provodile dok
je međunarodni promidžbeni aparat trubio (i još to čini) da su Ara-
pi bježali na poziv svojih čelnika. Nadalje, tu je pogrom više stoti-
na Palestinaca u pojasu Gaze nakon što je zaposjednut 1956. go-
dine; pokolji u Kibiji, Kafr Kasemu i više drugih sela; protjerivanje
tisuća beduina iz razvojačenih zona nedugo nakon rata 1948. i

drugih tisuća iz sjeveroistočnog Sinaja u sedamdesetim godinama.
Njihova su sela razorena kako bi se stvorio prostor za židovsko
naseljavanje; i tako dalje, i tako dalje. Žrtve su po definiciji "pri-
staše PLO", dakle - teroristi. Tako je uvaženi urednik Haareca Ge-
ršom Šoken moga napisati da si je Arijel Šaron "stvorio slavu od
ranih pedesetih kao nemilosrdan borac protiv pristaša Palestin-
ske oslobodilačke organizacije". Riječ je o pokolju civila što ga je
izveo u Al-Bureigu i Kibiji 1953. (dugo prije nego je PLO osnova-
na). A žrtve u Libanonu i drugdje također su "teroristi"; tako i mo-
ra biti, inače ih ne bi mogla poubijati država tako dana "čistoći
oružja" koja se pridržava "viših zakona", kako to piše "proarapski"
američki tisak.
Teroristički su zapovjednici odlikovani. Kad je vodeći suvreme-
ni američki terorist postao predsjednik SAD 1981., izraelski pre-
mijer i ministar vanjskih poslova bili su notorni teroristički za-
povjednici, dok je na najvišem položaju u Židovskoj agenciji bio
čovjek koji je poubijao više desetaka civila dok ih je držao kao taoce
u džamiji u jednom libanonskom gradu za još jedne od mnogobroj-
nih "operacija čišćenja terena" godine 1948. Brzo je amnestiran, svi
tragovi zločina izbrisani su iz njegova dosjea te mu je dodijeljena
odvjetnička dozvola jer "nema ljage" na njegovu činu105.
Može se tolerirati čak i terorizam protiv Amerikanaca. Izraelski
teroristički napadi na američke uređaje (i javna mjesta) u Egiptu
1954. bili su pokušaj kvarenja američko-egipatskih odnosa, da bi
se prekinuli tajni mirovni pregovori koji su tada bili u tijeku. Ta-
dašnji ih je američki tisak ignorirao, a danas ih se jedva tko sjeća;
slično je i sa slučajem pokušaja potapanja američkoga špijunskog
broda Liberty u međunarodnim vodama 1967. Izraelski bombar-
deri i torpedni čamci pucali su čak i na čamce za spašavanje kako
nitko ne bi živ izmaknuo. Poginula su 34 američka mornara i
171 je ranjen, što je najveća nesreća u američkoj ratnoj mornarici
izvan rata u čitavom stoljeću. Ipak, to je otpisano kao "pogreška"
- kakva očita besmislica - i za to se jedva zna106. Slično tome,
mučenje Amerikanaca, što je izraelska vojska činila na Zapadnoj
obali i na jugu Libanona jedva je i spomenuto u medijima; izrael-
ski su demantiji dobili istaknuto mjesto, dok su potvrde istinito-
sti američkog veleposlanika u Izraelu ignorirane107. Činjenica što
su žrtve bili Amerikanci arapskog podrijetla je, nema sumnje, bila
dovoljno opravdanje u skladu s prevladavajućim mjerilima.
Ono što zapanjuje u vezi s ovom kronikom nasilja, u kojoj su

i mnoga teroristička zlodjela protiv Židova, od najranijih dana,
jest da sve to ni na koji način ne umanjuje izraelsku reputaciju u
Sjedinjenim Američkim Državama kao zemlju na moralnoj visini
bez premca u povijesti. Svaki novi teroristički čin, ako je uopće i
zabilježen, brzo se omalovažava, zaboravlja ili opisuje kao privre-
meno odstupanje koje se može objasniti tako užasnom naravi ne-
prijatelja koji tjera Izrael da se makar i samo na trenutak udalji
s puta pravednosti. U međuvremenu se javna glasila redovito
napada zbog njihovih "dvostrukih mjerila" jer zanemaruju arap-
ske zločine, a od Izraela zahtijevaju pridržavanje nemoguće vi-
sokih mjerila. Uvaženi učenjaci nas ozbiljno izvješćuju kako "mno-
ge javne osobe na Zapadu, čak i više zapadnih vlada" (naravno,
one ostaju neimenovane) nagovaraju PLO da uništi Izrael 108 .
Na čitavom političkom spektru u SAD te među obrazovanim lju-
dima izvanredno je jednolično i s tek minimalnim iznimkama
prihvaćena doktrina da je terorizam Palestinaca i njihovih arap-
skih saveznika, potpomognut iz Kremlja, njihovo nepokolebljivo
nastojanje da se pobiju Židovi i uništi Izrael te odbijanje razma-
tranja bilo kakvog političkog rješenja temeljni uzrok neprekidnog
arapsko-izraelskog sukoba, kojega je Izrael sirota žrtva. Što se pak
tiče Sjedinjenih Država, one se hrabro bore protiv "zle plime tero-
rizma" od Srednje Amerike do Libanona i dalje.
Židovski nacionalni pokret i država koju je razvio nisu učinili
ništa novo u svojoj kronici terorističkih aktivnosti, osim imunite-
ta koji uživaju u prosvijećenom zapadnom javnom mišljenju. Za
Amerikance, dosta je prisjetiti se kako je "Adolf Hitler rado hvalio
Sjedinjene Države (...) zbog 'rješavanja problema' urođenika"109.
Isto tako postupaju danas neki koji u Srednjoj Americi postupaju
prema Hitlerovim pravilima, s američkom potporom. No nedavni
komentari o "terorizmu" u "civiliziranim zemljama" smrde na li-
cemjerje te ih pristojni ljudi mogu tek prezirati.
3. Libija u američkoj demonologiji (1986.)
U američkoj demonologiji ničije ime nije toliko povezano sa "zlom

plimom terorizma" kao ime Moamera Gadafija, "ludoga psa" arap-
skog svijeta. Libija je pod njegovim vodstvom postala uzorna
teroristička država.
Opisivati Libiju pod Gadafijem kao terorističku državu zacijelo
je točno. U pregledu glavnih terorističkih činova što se vjerojatno
mogu pripisati Libiji, najnoviji izvještaj Amnesty International (AI)
navodi ubojstvo četrnaest Libijaca što ih je počinila ta teroristička
država, od čega su četvorica ubijena u inozemstvu; to samo u 1985.1
Tijekom histerične kampanje koja je služila drugim ciljevima to je
na sve moguće načine izmijenjeno, ali kronika potvrđuje izjavu jed-
noga višeg američkog obavještajnog dužnosnika iz travnja 1986.
kako je "do prije nekoliko tjedana /Gadafi/ upotrebljavao svoje lju-
de prije svega za ubijanje libijskih disidenata"2. No "prije nekoliko
tjedana", nastavlja obavještajni dužnosnik, Gadafi je "očito donio
odluku da će početi napadati Amerikance". Ta navodna odluka,
koja je zadobila auru nepobitne činjenice, makar dosada nitko nije
izišao ni s kakvim uvjerljivim dokazom njoj u prilog, uslijedila
je nakon incidenta u zaljevu Sirti, kad su američka ratna morna-
rica i zrakoplovstvo potopili više libijskih brodova pred libijskom
obalom, pri čemu je mnogo ljudi poginulo. No navodna bi libijska
odluka bila posve legitimna, pače pohvalna, u skladu s doktrinom
koju propovijedaju američki dužnosnici i poštovani komentatori,
od kojih smo neke već citirali, a druge ćemo uskoro navesti.
AI izvješćuje kako su libijska teroristička umorstva počela u
prvom dijelu 1980., u vrijeme dok je Jimmy Carter nadgledao
eskalaciju terorističkog rata u Salvadoru, gdje se Jose Napoleon
Duarte bio pridružio kao paravan, da bi se osiguralo da oružje re-
dovito stiže ubojicama. Dok je Libija ubila tek 14 vlastitih građana,
klijentski režim SAD u Salvadoru poubijao je pedeset tisuća svojih
državljana tijekom onoga što je biskup Rivera y Damas, koji je na-
slijedio ubijenog nadbiskupa Romera, u listopadu 1980., nakon
Libija u američkoj demonologiji 97
sedam mjeseci terora, opisao kao "rat istrebljenja i genocida pro-

tiv bespomoćnoga civilnog stanovništva"3. Sigurnosne snage koje
obavljaju te nužne zadaće Duarte je nekoliko tjedana nakon toga
pohvalio zbog "valjane službe u zajednici s narodom protiv subver-
zije". Ipak, priznao je da su "mase pristajale uz gerilce" u doba
kad je počeo taj veliki pothvat saveza Cartera i Duartea. Duarte je
pohvalio masovne ubojice u trenutku kad ga je hunta proglasila
za predsjednika republike, pokušavajući mu dati neku legitimnost
nakon ubojstva četiriju Amerikanki, crkvenih djelatnica; taj se čin
općenito smatra neprikladnim, no Jeanne Kirkpatrick i Alexander
Haig našli su opravdanje čak i za njega. U međuvremenu su nas
mediji uvjeravali: "Ne može se osporavati da su većina od deset
tisuća političkih žrtava godine 1980. pali od ruku vladinih snaga ili
paravojnih snaga povezanih s njima." (Washington Post) Poslije se
potiho priznalo - štoviše, dužnosnici Carterove vlade su izvijestili
javna glasila da su "sigurnosne snage odgovorne za 90% žrtava",
a ne "desničarske bande koje je nemoguće kontrolirati" kako je
tisak prije izvješćivao4. Od najranijih dana Carter-Reaganovih te-
rorističkih operacija u Salvadoru, Duarteova je glavna uloga bila
spriječiti bilo kakve prepreke pokolju, istodobno niječući dobro
dokumentirane zločine ili ih opravdavajući na temelju činjenice da
su žrtve bili "komunisti". On je tu ulogu igrao dobro, zasluživši
veliki pljesak u Sjedinjenim Državama. Divljački napadi na civil-
no stanovništvo postigli su svrhu: ukloniti ugrozu uspostave smi-
slene demokracije. Ta se ugroza pojavila sedamdesetih godina s
bujanjem s Crkvom povezanih skupina za samopomoć, seljačkih
saveza, sindikata i drugih "pučkih organizacija". Konzervativni
dopisnik iz Srednje Amerike londonskog Spectatora primjećuje
kako su odredi smrti "učinili točno ono što im je bila namjena:
obezglavili su sindikate i masovne organizacije" te su natjerali pre-
živjele da "ili pobjegnu iz zemlje, ili se pridruže gerilcima". Tada je
američki rat protiv seoskog stanovništva prebačen u višu brzinu te
su se teror i masakri pojačali. Onda je posve prirodno što urednici
New Republica, koji su nagovarali Reagana neka izvodi pokolje
bez ikakve skrbi za ljudska prava ("postoje viši američki priori-
teti" i "bez obzira koliko će ljudi biti ubijeno") sa zadovoljstvom
promatraju postignuća u Salvadoru, koji je "pravi uzor za potpo-
ru kretanju prema demokraciji u našoj sferi". Stalni teror, koji su
zabilježile nevladine udruge Americas Watch i Amnesty Interna-
tional te - vrlo rijetko - mediji, jednostavno nije važan5.
Pokolj u Salvadoru nije tek državni terorizam velikih razmjera,

nego međunarodni terorizam, uzevši u obzir organizaciju, opskr-
bu, obuku te izravno sudjelovanje vladara zapadne hemisfere. Isto
vrijedi i za masakr nekih sedamdeset tisuća Gvatemalaca istih tih
godina, kad je dotok američkog oružja ubojicama tekao na gotovo
normalnoj razini, suprotno onome što se obično tvrdi. No ipak
je bilo nužno pozvati u pomoć američke saveznike: neonacističke
argentinske generale, Tajvan i Izrael - kako bi se klanje obavilo
što djelotvornije. Vlada SAD stvorila je i još jedan kanal za do-
bavu oružja, uključivši u to Belgiju i druge kolaboracioniste, pod
nezakonitim vodstvom Pentagona i CIA-e; to je bio dopunski pro-
gram. U međuvremenu, dok je teror dostizao vrhunac divljaštva,
Reagan i njegovi suradnici hvalili su ubojice i mučitelje zbog po-
boljšanja u poštivanju ljudskih prava koja su postigli te njihove
"posvemašnje posvećenosti demokraciji", odbacivši poplavu doku-
mentacije o zločinima kao "gluposti"6.
Američki međunarodni terorizam u Salvadoru slavi se kao ve-
liko dostignuće, jer je njime stvorena osnovica za poželjnu verziju
"demokracije", tj. vladavine skupina koje služe američkim interesi-
ma, dok je narod sveden na povremeno odobravanje odluka elite
- sad kad su pučke organizacije, koje su mogle dati temelj stvarnoj
demokraciji, "obezglavljene" i desetkovane. Godine 1982. i ponov-
no 1984. Sjedinjene Države su priredile ono što su su Edward Her-
man i Frank Brodhead nazvali "pokaznim izborima" kako bi umi-
rili domaću javnost. Izbori su bili organizirani u ozračju "terora
i očaja, strašnih glasina i još strašnije stvarnosti", kako su rekli
promatrači iz Skupine za ljudska prava Britanskog parlamenta,
dok su američki komentatori hvalili tu pokaznu vježbu kao pravi
put prema demokraciji7. Gvatemala se također držala uspjehom
- iz istih razloga. Pošto je polovica pučanstva praktički natjerana
na birališta nakon prikladna zastrašivanja nasiljem s američkom
potporom, prosvijećeni komentatori bijahu ushićeni ovim novim
dokazom američke ljubavi prema demokraciji. Nije ih smetao po-
rast broja žrtava odreda smrti niti otvoreno priznanje novoizabra-
noga predsjednika da ne može učiniti ništa, imajući u vidu korijene
stvarne vlasti u vojsci i oligarhiji, pa je civilna vlada tek "stečajni
upravitelj nad propašću i bijedom"8.
Ova dva primjera tek su dio uloge SAD u međunarodnom te-
rorizmu osamdesetih godina. Jeziva kronika seže mnoge godine
unatrag, prije toga.
"Upada u oči obilježje libijskih zločina da su njihove žrtve do-

voljno rijetke te se može navesti i pobrojiti pojedinačne slučajeve",
navode dvojica komentatora studije Amnesty International o
državnom terorizmu. To je sasvim suprotno nego u slučajevima
Argentine, Indonezije ili srednjoameričkih država, gdje car zlostav-
lja svijet 9 .
Ukratko: Libija je uistinu teroristička država, ali u svijetu me-
đunarodnog terorizma ona je tek malen igrač.
One koji vjeruju da se može pronaći razina vulgarnog opravda-
vanja masovnih ubojstava i terorizma do koje ugledne zapadne pu-
blikacije jednostavno ne mogu i neće ići, razuvjerit će od takvih
iluzija mnogobrojni primjeri ispisani za godina najgoreg terora u
Srednjoj Americi 10 . Ili mogu prelistati stranice neokonzervativno-
ga časopisa The National Interest, u kojem mogu pročitati, u sklo-
pu kritike Washington Posta jer je previše mekan prema Libiji:
"Nema sumnje kako bi, da je na primjer, vlada Josea Napoleona
Duartea u Salvadoru ili bilo koja od nedavnih turskih vlada pogu-
bila makar i približno toliko ljudi koliko ih je pogubio Gadafi, Post
o tome izvijestio vrlo podrobno. Izvijestio bi i o postojanju znatna
otpora tome".11
Ne samo što je termin "terorizam" definiran tako da bude ideo-
loški iskoristiv, kako smo već vidjeli, nego su mjerila dokazivanja
također postavljena tako da se postignu carevi ciljevi. Kako bi se
pokazalo da se Libija bavi državnim terorizmom, dovoljni su i
najtanji dokazi - ako uopće treba ikakvih dokaza. Naslov urednič-
koga komentara New York Timesa kojim se opravdava teroristički
napad na Libiju u kojem je poginulo stotinjak ljudi (prema tiskov-
nim izvještajima s terena) glasi: "Kako bi se spasila nova Natasha
Simpson". Riječ je o jedanaestogodišnjoj američkoj djevojčici koja
je bila jedna od žrtava terorističkih napada na zračne luke u Rimu
i Beču 27. prosinca 1985. Te nam, dakle, žrtve daju pravo bombar-
dirati libijske gradove "kako bi se suzbio državni terorizam", kako
su nas ozbiljno podučili urednici Timesa. Postoji samo jedan ma-
len nedostatak: nema, naime, nikakvih dokaza koji bi potvrđivali
da je Libija upletena u ta djela. Talijanska i austrijska vlada objavi-
le su kako su se teroristi obučavali u dijelu Libanona pod sirijskim
nadzorom te su došli preko Damaska; taj je zaključak ponovio
i izraelski ministar obrane Jicak Rabin. Četiri mjeseca poslije,
odgovarajući na američke tvrdnje o libijskoj umiješanosti u napad
u Beču, austrijski ministar unutarnjih poslova je ustvrdio: "Nema
ni najslabijih dokaza koji bi teretili Libiju." Opet je naveo sirijsku

vezu te dodao kako Washington nikad nije predočio dokaze o li-
bijskoj odgovornosti, koje je bio obećao predati austrijskim vlasti-
ma. Dodao je također (točno, ali se to u SAD ne smije reći) da je
uzrok terorizma koji dolazi iz Libanona dobrim dijelom u nerješa-
vanju palestinskoga pitanja. Zato su se ljudi u očaju okrenuli na-
silju. Američki i izraelski teroristi su vjerojatno upravo to i željeli,
kako smo već primijetili u drugom poglavlju. 1 2
Nekoliko mjeseci nakon toga je talijanski ministar unutarnjih
poslova, prigodom potpisivanja sporazuma sa SAD o suradnji u
"borbi protiv terorizma" opetovao stajalište što ga je Italija izra-
žavala još "od siječnja", tj. da sumnjaju na sirijski izvor napad u
Rimu i Beču. New York Times je prenio njegovu izjavu, no nije
osjećao nikakve potrebe osvrnuti se na pravedni osvetnički udar
na Libiju, kojemu je u travnju pljeskao!13
Ako je pojedinac umiješan u teroristički čin jednom posjetio
Libiju ili je navodno u prošlosti primao obuku ili novac iz Libije,
onda je to dovoljno da se Gadafi osudi kao "bijesan pas" koga tre-
ba likvidirati. Ista mjerila bi optužila CIA-u za umorstva što su ih
počinili kubanski emigranti - da spomenemo samo njih. Zadržimo
se u 1985. godini: jedan od osumnjičenika za bombaški napad
na širokotrupni zrakoplov Air Indije blizu Irske, što je bio najgori
teroristički čin te godine, u kojem je poginulo 329 ljudi, bio je,
čini se, obučavan u kampu za obuku plaćenika u Alabami. Glavni
državni odvjetnik SAD Meese je, boraveći devet mjeseci nakon to-
ga u posjetu Indiji, izjavio, što američki tisak jedva da je prenio,
kako SAD "poduzimaju korake kako bi se spriječilo da teroristi
dobivaju obuku ili financijska sredstva u SAD". Mislio je na pri-
vatne logore za vojnu obuku u kojima su, prema indijskim optuž-
bama, obučavani ekstremisti Siki. Meeseovo obećanje nije bilo po-
praćeno nikakvim dokazima; štoviše, koliko mi je poznato, nije
bilo nikakve istrage14. Teroristički čin u kojem je te godine na
Bliskom istoku poginulo najviše ljudi bila je eksplozija automobi-
la-bombe u ožujku u Bejrutu: poginulo je osamdeset ljudi i ranjeno
je nekoliko stotina. Zločin je izvela libanonska tajna postrojba što
ju je opremila i obučila CIA. Napad je izveden da bi se ubilo šijit-
skoga čelnika za koga se drži da je bio umiješan u "terorističke na-
pade na američke ciljeve" u Bejrutu.15 Termin "terorizam" obično
rabe strane postrojbe kad govore o akcijama što ih protiv njih po-
duzima domaće pučanstvo koje ih vidi kao okupatore koji pokuša-
vaju nametnuti omraženo političko rješenje uspostavljeno stranom

invazijom; u ovom slučaju je to izraelski "novi poredak". Prema
mjerilima dokazivanja uporabljenim u libijskom slučaju, mora se
opet zaključiti kako su SAD i u 1985. bile vodeća svjetska tero-
ristička sila - čak i ako isključimo terorizam naveliko, koji se ne
računa u skladu s vladajućom doktrinom.
Nastavljajući u 1986. godinu, među najozbiljnijim teroristič-
kim činovima na Bliskom istoku i Sredozemlju u vrijeme pisanja,
osim neprekidnog izraelskog terorizma u južnom Libanonu, jest
američko bombardiranje Libije te bombardiranje Sirije, u kojem
je, prema radijskoj postaji Falangističke stranke libanonskoga
predsjednika Amina Džemajela, u travnju poginulo više od 150
ljudi. Sirija je za to bombardiranje bez dokaza okrivila Izrael, no
zato ta tvrdnja nije ništa manje uvjerljiva od američkih optužaba
na račun onoga tko je toga dana dežurni krivac. Zanimljivo je da
to, izgleda, ne pripada "zloj plimi terorizma" l6 .
SAD se, dakako, odriču odgovornosti za djela terorista koje su
obučile: Kubanaca, Libanonaca, masovnih ubojica, kao što je Rios
Montt u Gvatemali te brojnih drugih u Latinskoj Americi i drugdje.
U slučaju bombardiranja Libanona, na primjer, CIA je porekla
umiješanost, makar su to doveli u pitanje "neki dužnosnici vlade i
Kongresa, rekavši kako je CIA u vrijeme bombardiranja surađiva-
la s tom skupinom". Takav je zaključak proizišao i iz istraživanja
Washington Posta, gdje stoji kako je Washington otkazao tajnu
operaciju nakon bombardiranja, izvedena bez CIA-ina pristanka17.
Čak i ako prihvatimo tvrdnju da CIA nije odobrila bombaški na-
pad te da je prekinula vezu s terorističkom skupinom koju je obu-
čila, takvo tumačenje odmah bi palo u vodu ako bismo na SAD
primijenili ista mjerila kao što ih branitelji američkog i izraelskog
terorizma primjenjuju na svoje neprijatelje (vrijedi i za vladu i za
medije). Sjetite se kako je "dublja moralna odgovornost za žrtve
(...) sasvim na Jaseru Arafatu" jer je on "bio i ostaje utemeljitelj su-
vremenoga palestinskog nasilništva". Stoga će SAD Arafata držati
"odgovornim za činove međunarodnog terorizma" općenito - bio
on u njih umiješan ili ne 18 . Po istoj logici, moramo zaključiti da
"dublja moralna odgovornost" u spomenutim slučajevima i mno-
gim drugim leži "sasvim na Washingtonu", kojega se mora držati
odgovornim bez obzira na činjenice o izravnoj umiješanosti.
Kako smo naveli već u predgovoru, Reaganova kampanja pro-
tiv "međunarodnog terorizma" bila je prirodni izbor za doktrini-
rani sustav u njegovoj provedbi svojih temeljnih ciljeva: jačanje

državnog (proračunskog) financiranja u gospodarstvu, prijenosu
bogatstva od siromašnih bogatima te "aktivnijoj" vanjskoj politici.
Takvu je politiku lakše provoditi ako se javnost uspije zastrašiti
i tako učiniti poslušnom prijetnjom nekim groznim neprijateljem
koji bi nas mogao uništiti. Ipak, budući da je to preopasno, valja
izbjeći izravan sukob s Velikim Sotonom. Stoga je očiti kandidat
međunarodni terorizam kojega provode saveznici Carstva zla.
Stručnjaci za odnose s javnošću američke vlade zato su se smjesta
latili zadatka pripreme prikladne mreže poluistina i laži, predvi-
đajući kako će njihova šarada biti uzeta ozbiljno.
Libija savršeno odgovara. Gadafija je lako mrziti, pogotovu u
svjetlu gorućega protuarapskog rasizma u Sjedinjenim Državama
i posvećenosti političara i intelektualaca američko-izraelskom ne-
prihvaćanju. On je stvorio ružno, represivno društvo; štoviše, čini
se da je čak kriv i za terorizam, osobito protiv Libijaca. Gadafijeva
smaknuća libijskih disidenata, njegova veća teroristička djela - sve
se to moglo izbjeći, prema američkim i izraelskim obavještajnim
analitičarima, no to bi onda moglo imati za posljedicu otkrivanje
činjenice da su (čini se, prilično jednostavne) libijske šifre raz-
bijene. Izraelski je analitičar to jednostavno formulirao: "Zašto bi-
smo otkrivali svoje izvore i metode zbog nekakvih Libijaca?" 19
Nadalje, Libija je vojno slaba, bespomoćna, pa se nad njom
može junačiti te se, kad ustreba, ubojstva Libijaca mogu izvoditi
drsko. Sjajna vojna pobjeda u Grenadi, što je bio vrhunac nepri-
jateljstva i agresivnosti Carterove i Reaganove vlade, dogodila se
pošto je Bishopova vlada (Grenade) zaprijetila da će početi uzi-
mati u obzir potrebe siromašne većine. Ta je invazija služila slič-
nim ciljevima. U inozemstvu to lako prepoznaju. Pišući u britan-
skom izdanju o incidentu u zaljevu Sidri u ožujku 1986. godine,
američki novinar Donald Neff komentira:
Bila je to manje operacija u stilu Ramba, a više pokazivanje

snage, kao kad glavni štemer u ulici počinje tučnjavu. Tipično
za Reagana. U pet godina na vlasti, on je više puta nekažnjeno
gospodario malim ljudima. Tako je bilo i ovoga puta.
Zanimljiva je činjenica što ovakvo redovito iskazivanje kuka-

vičluka i razbojništva izaziva razumijevanje, čak i u inozemstvu.
Britanski komentator Paul Johnson osudio je "neukusni zadah
kukavičluka u zraku" kad su "mlakonje" posumnjali u opravda-

nost američkog bombardiranja "terorističkih uporišta" (tj. civilnih
ciljeva) u Libiji. On se guši od divljenja prema "Kaubojevoj snazi".
A taj kauboj pokazuje hrabrost šaljući bombardere neka ubijaju
nedužne civile 20 .
Stručnjaci za odnose s javnošću Reaganove vlade shvaćali su
koliko je Libija prikladan neprijatelj te nisu gubili vremena suoči-
ti se s njime. Libija je smjesta označena kao glavni agent "tero-
rističke mreže" pod sovjetskim pokroviteljstvom. U srpnju 1981.
CIA-in plan za obaranje i moguće ubojstvo Gadafija paravojnom
terorističkom kampanjom procurio je u javnost 21 .
Mogli bismo u zagradi dodati kako je ovakav plan, prema
američkim mjerilima, dao Gadafiju pravo izvoditi terorističke na-
pade na američke ciljeve u "samoobrani protiv budućih napada",
kako je kazao glasnogovornik Bijele kuće Larry Speakes izlažući
službeno obrazloženje za bombardiranje Tripolija i Bengazija. Isto
su opravdanje pred Ujedinjenim narodima opetovali Vernon Wal-
ters i Herbert Okun. Vlada SAD išla je čak tako daleko da je tvrdila
kako je njezino stajalište i postupanje (koje bi, kad bi ga prihvatile
i druge nasilne države, uništilo i posljednje ostatke reda u svijetu
i međunarodnog prava) u skladu s Poveljom Ujedinjenih naroda.
Nema te pravničke sofisterije koja bi mogla zatvoriti takav ponor,
no vlada je pretpostavila da će to "dobro zvučati u Peoriji" ("Prnja-
voru"), ili bar u Cambridgeu, New Yorku i Washingtonu. Na krajnje
lijevo-liberalnom kraju dopuštenoga političkog spektra, Reagan je
dobio zaslužene pohvale od pravnoga stručnjaka New York Time-
sa Anthonyja Lewisa jer se "držao pravničke postavke kako je na-
silje počinjeno protiv višestrukih počinitelja nasilja opravdano kao
čin samoobrane".
Razlog zašto su SAD opravdavale bombardiranje Libije "kao
preventivni napad, koji se može smatrati oblikom samoobrane,
/a ne/ osvetnički čin", objasnio je dužnosnik američkog ministar-
stva vanjskih poslova, koji je podsjetio kako Povelja UN izričito
zabranjuje uporabu sile, osim u samoobrani; točnije, samoobrani
dok UN ne reagira nakon službenog zahtjeva Vijeću sigurnosti UN
zemlje koja se drži žrtvom iznenadnog i razornog napada. Dok je
"pravničko dokazivanje" u SAD naišlo na plodno tlo, izvan zemlje
se našlo malo onih koji se ne bi složili s bivšim kanadskim stalnim
predstavnikom pri UN, članom prvog kanadskog izaslanstva pri
UN Georgeom Ignatieffom, sada rektorom Sveučilišta u Torontu,
koji je odbacio pozivanje na pravo na samoobranu, zapisano u Po-

velji UN, kao neutemeljeno22.
U kolovozu 1981. stajalište protiv Gadafija "učvršćeno je klop-
kom postavljenom za Libiju u zaljevu Sidri". Tu su klopku "SAD
podrobno isplanirale" s namjerom izazivanja sukoba u kojem će
libijski ratni zrakoplovi biti oboreni - kako su i bili; tako bilježi
Edward Haley u svojoj oštro antigadafijevskoj studiji o odnosima
SAD i Libije. Konkretna je svrha bila, piše on, "iskoristiti 'libijsku
opasnost' kako bi se dobila javna potpora za korake što ih se
/vlada/ željelo poduzeti u nastojanju za postizanjem onoga što je
državni tajnik Alexander Haig zvao 'strateškim konsenzusom' pro-
tiv Sovjetskoga Saveza te kao element nužan za stvaranje Snaga
za brzo djelovanje" - intervencijskih postrojba čiji su ciljevi prije
svega na Bliskom istoku.
U studenom je vlada izmislila dosta zabavnu priču o tome kako
libijski ubojice lutaju ulicama Washingtona kako bi ubili Našeg
Vođu. Priča je izazvala grozničave novinske komentare, no i nešto
skepse, dosta ograničene u to vrijeme. Kad su ga upitali o toj uro-
ti, Reagan je rekao: "Imamo dokaze i on /Gadafi/ to zna" 23 . Priča
je izblijedjela pošto je poslužila svojoj svrsi. Tisak je bio dovoljno
discipliniran da ne izvješćuje o tome da su "ubojice" sa službenog
američkog popisa, koji je procurio u javnost u Engleskoj, bili
istaknuti članovi (žestoko protulibijskog) libanonskog Amala, a
među njima su bili i čelnik te organizacije Nabih Beri te postariji
vjerski vođa šijitske zajednice 24 .
Među ostalim dramatičnim otkrićima bila je i libijska prijetnja
da će napasti Sudan, prešavši tisuću kilometara pustinje (a da egi-
patsko i američko ratno zrakoplovstvo ne mogu spriječiti takav
užas), te plan za obaranje sudanske vlade u veljači 1983. godine.
Sve se to otkrilo u trenutku kad je reakcionarno biračko tijelo
američke vlade optuživalo vladu da nije dovoljno militantna. Bio
je to plan tako dobro skriven da sudanska i egipatska obavještajna
služba nisu znale ništa o njemu, kako su brzo otkrili američki no-
vinari kojima se dalo otići u Kartum radi istraživanja. SAD su na
tu dobro razrađenu urotu odgovorile velikim pokazivanjem sile.
Tako je državni tajnik George Shultz, koga su optuživali da je pre-
više mekan, mogao na televiziji zauzeti herojsku pozu, objavljujući
kako je Gadafi "vraćen u kutiju, gdje mu je i mjesto" jer je Reagan
djelovao "brzo i odlučno" protiv te ugroze svjetskog poretka, po-
kazavši još jednom "kaubojsku snagu". I ta je epizoda brzo zabo-
ravljena kad je poslužila svrsi. Bilo je još dosta takvih primjera.

Mediji su pretežito igrali ulogu koja im je dodijeljena te ih je samo
nekoliko iskočilo iz uloge25.
Događaji iz ožujka i travnja 1986. odvijali su se slično. Opera-
cija u zaljevu Sidri u ožujku očito je bila tempirana za raspirivanje
šovinističke histerije nedugo prije ključnoga glasovanja u Senatu
o pomoći kontrašima, što se podudarilo s izmišljenom nikarag-
vanskom "invazijom" Hondurasa. Bila je to izvrsna promidžbena
akcija koja je sjajno uspjela, kao što pokazuje bijesna reakcija um-
jerenjaka u Kongresu i većine javnih glasila te također glasovanje
u Senatu. (v. 2. poglavlje). Šarada je također omogućila američkoj
vladi poslati 20 milijuna dolara vrijednu vojnu pomoć Hondurasu,
za koju Honduras službeno stalno tvrdi da je nije tražio, a koja
se, vrlo prikladno, "izgubila" u kontraškim taborima. To je samo
još jedan način na koji razuzdana banda u Washingtonu izbjegava
slaba kongresna ograničenja svoga razbojništva26.
Provokacija u zaljevu Sidri također je bar djelomice uspjela:
američke su vojne snage potopile nekoliko libijskih brodova, po-
bivši pritom više od pedeset Libijaca, vjerojatno očekujući kako
bi to moglo potaknuti Gadafija da organizira terorističke akcije
protiv Amerikanaca, kako se poslije i tvrdilo. Pokušaj je navodno
u Washingtonu izazvao znatno frustraciju, jer Gadafi nije počinio
neki teroristički čin s mnogim žrtvama, koji bi se mogao iskoristiti
kao izlika za sljedeću fazu terorističke kampanje protiv Libije27.
Dok su američke snage bile uspješne u ubijanju mnogih Libija-
ca, bile su iznimno neuspješne spašavati preživjele. No to nije bila
nemoguća zadaća: španjolski je tanker spasio iz čamca za spaša-
vanje šesnaest brodolomaca28.
Službeno je svrha američke vojne operacije bila uspostaviti pra-
vo prolaza zaljevom Sidre. Poslati tamo flotilu ratne mornarice
teško da je bilo nužno ili prikladno sredstvo - dovoljno je bilo izda-
ti deklaraciju. Da su iz nekog razloga ustrebali dalji koraci, stajala
su na raspolaganju i druga zakonita sredstva. Ako se netko spori
sa susjedom oko njive ili međe, pred njim su dva puta: može ga
tužiti sudu, ili uzeti pištolj i ubiti susjeda. U slučaju zaljeva Sidre
prva je mogućnost svakako postojala; moglo se prići zakonitim
sredstvima kako bi se uspostavilo pravo neškodljivog prolaza. No
razuzdana, nasilna država će, naravno, imati drukčije prioritete.
Na upit zašto SAD nisu taj spor iznijele pred Međunarodni sud,
Brian Hoyle, načelnik Odjela za pomorsko pravo i politiku State
Departmenta rekao je: "To bi trajalo godinama. Mislim da mi tako

ne možemo" 29 . Eto - bilo je, dakle, nužno da Sjedinjene Države
oružano interveniraju u zaljevu Sidre, i to odmah; na kocki je bio
opstanak države.
Stajalište SAD dvojbeno je i gledano s užeg gledišta. Tisak stal-
no piše o "pravu mora", no Sjedinjene Države teško da imaju
čvrste osnove pozivati se na takvo što, jer je Reaganova vlada od-
bila pristupiti Konvenciji o pravu mora. Osim toga, Libija je pu-
cala na američke zrakoplove, a ne na brodove, a "zračno pravo"
uopće još nije čvrsto uobličeno. Države postavljaju u tom pogledu
različite zahtjeve. SAD, na primjer, polažu pravo na dvjesta milja
tzv. Zračno-obrambene identifikacijskog pojasa, u kojem imaju
pravo na "samoobranu" od letjelica za koje procijene da su ne-
prijateljske. Nema sumnje da su američki zrakoplovi bili dobrano
unutar dvjesta milja od libijskog područja (četrdeset milja, kako
tvrdi Pentagon) i da su bili neprijateljski. Prema tome, prema
američkim mjerilima, Libija ih je imala pravo presresti. Na tu je
činjenicu ukazao konzervativni stručnjak s Fletcherova fakulteta
Sveučilišta Tuft Alfred Rubin. Njegov je komentar glasio: "Šaljući
zrakoplove prešli smo ono na što nam pomorsko pravo daje jasno
pravo te je to bila nepotrebna provokacija"30. No za jednu gang-
stersku državu takve su finese zanemarive i pothvat je uspio - bar
za domaće krugove, kojima je i namijenjen.
Domet i značenje provokacije u zaljevu Sidre objasnio je gla-
snogovornik američkog Ministarstva obrane Robert Sims, koji je
rekao: "Politika je SAD pucati na svaki libijski brod koji uđe u
međunarodne vode zaljeva Sidre sve dok traje američka vojno-
pomorska vježba - bez obzira koliko taj brod bio daleko od ame-
ričkih brodova. (...) S obzirom na 'neprijateljske namjere' što ih je
Libija pokazala pokušavši oboriti američke ratne zrakoplove", na-
stavio je Sims, svaki je libijski ratni brod "ugroza naših snaga"31.
Ukratko: SAD zadržavaju pravo pucati "u samoobrani" na bilo koji
libijski ratni brod koji se približi američkoj floti pred libijskom
obalom, ali Libija nema prava na samoobranu zračnoga prostora
pred vlastitom obalom.
Ima još. Britanski dopisnik David Blundy intervjuirao je britan-
ske inženjere u Tripoliju koji su popravljali tamošnje radarske su-
stave što su ih postavili Rusi. Jedan od njih, koji kaže kako je na
radarskim zaslonima pratio čitav događaj (dakle, radari nisu bili
onesposobljeni - suprotno tvrdnjama Pentagona), kaže kako je "vi-
dio da su američki ratni zrakoplovi ne samo ušli u dvanaest milja

libijskih teritorijalnih voda, nego su letjeli i iznad libijskoga kopna.
Gledao sam kako su zrakoplovi ušli nekih osam milja u libijski
zračni prostor", rekao je on. "Mislim da Libijci nisu imali drugog
izbora nego uzvratiti udarac. Prema mojem mišljenju, kolebali su
se to učiniti. Inženjer je dodao: "Američki su ratni zrakoplovi došli
služeći se običnim putem civilnoga zrakoplovstva i slijedili su li-
bijski putnički zrakoplov, tako da ih njihov radarski odraz prikrije
na libijskim radarskim zaslonima"32.
Ova se informacija ni u tragovima nije pojavila u američkim jav-
nim glasilima, koliko mije poznato; iznimka je informativno izvješće
Alexandera Cockburna, koji je i toga puta odigrao svoju uobičajenu
ulogu protuotrova podložnosti i iskrivljavanju u američkim me-
dijima. Blundyjev članak nije tajnovito nestao iz američkog tiska.
Naveo ga je Joseph Lelyveld u New York Timesu, ali je najbitnije
ispustio33.
Jedna od vjerojatnih (i po svoj prilici željno iščekivanih) pos-
ljedica operacije u zaljevu Sidre bilo je izazvati libijski osvetnički
terorizam. To bi zatim u Sjedinjenim Državama prouzročilo pa-
niku od terorizma - isto tako i u Europi - što bi pripremilo po-
zornicu za novu eskalaciju. Bombaški napad na diskoteku La Bel-
le u Zapadnom Berlinu 5. travnja, u kojoj su poginuli jedan crni
američki vojnik i jedan Turčin34, odmah je pripisan Libiji, pa
iskorišten kao izlika za bombardiranje Tripolija i Bengazija 14.
travnja. Tom je prigodom poginulo mnogo Libijaca, čini se, uglav-
nom civila (prema zapadnom tisku, stotinjak; prema službenom
libijskom izvješću, šezdeset). Bombardiranje je bilo izvrsno tempi-
rano - dan uoči očekivanoga glasovanja u Predstavničkom domu
Kongresa SAD o pomoći kontrašima. Ako bi publici promaknuo
smisao, Reaganovi pisci govora rekli su to izravno. Obraćajući se
Američkoj poslovnoj konferenciji 15. travnja, Reagan je izjavio: "I
ovoga ću tjedna podsjetiti prije glasovanja Predstavnički dom da
je taj arhiterorist poslao 400 milijuna dolara, arsenal oružja i sav-
jetnike Nikaragvi, kako bi svoj rat izvezao u Sjedinjene Države.
Hvali se kako pomaže Nikaragvancima, jer se bore protiv Amerike
na njezinu vlastitom tlu"35.
Tvrdnja da "ludi pas" izvozi rat u SAD naoružavajući zemlju
koju SAD napadaju služeći se savezničkom terorističkom vojskom
- to je lijep propagandni komad, koji je prošao bez većih komenta-
ra. Promidžba ipak toga puta nije uspjela prokrčiti put kroz Kon-
gres, makar je bombardiranje Libije raspalilo šovinističke strasti.

Tu se vjerojatno prije svega može pripisati prevladavajućem antia-
rapskom rasizmu u SAD i razmjernom izostanku bilo kakve raz-
borite reakcije na prijašnje provale proizvedene histerije u povodu
Gadafijevih stvarnih ili izmišljenih zločina.
Napad 14. travnja bio je prvo bombardiranje u povijesti izvede-
no za najgledaniji televizijski termin. Bombarderski napadi briž-
ljivo su isplanirani tako da počnu točno u sedam navečer po vre-
menu istočne obale SAD 36 , dakle upravo u trenutku kad sve tri
nacionalne televizijske mreže emitiraju glavne informativne emi-
sije, koje su bile preuređene kad su uzbuđeni voditelji prebacili
sliku u Tripoli, gdje su svjedoci iz prve ruke izvješćivali o uzbud-
ljivim događajima. Nije to bila mala logistička pobjeda za sedme-
rosatni let iz Londona. Čim je napad završio, u Bijeloj kući se
Larry Speakes obratio konferenciji za novinare, a slijedili su ga
drugi dužnosnici, osiguravajući tako potpunu vladavinu nad infor-
macijama za ključnih prvih nekoliko sati.
Netko bi mogao reći da je američka vlada dosta riskirala u toj
očitoj promidžbenoj akciji, jer su novinari mogli postaviti i neko-
liko očitih pitanja, no Bijela kuća je vjerovala da se neće dogoditi
ništa nezgodno i njezina vjera u medijsku samodisciplinu pokaza-
la se ispravnom.
Osim pitanja o vremenu i najavi, mogla bi se postaviti i još neka
pitanja. Spomenut ćemo samo jedno: Speakes je izjavio kako su
SAD 4. travnja znali da je libijski "Narodni ured" (veleposlanstvo) u
Istočnom Berlinu izvijestio Tripoli da će se napad dogoditi sutra-
dan u Berlinu, a poslije je izvijestio Tripoli da je bombardiranje
diskoteke La Belle proteklo kako je bilo i zamišljeno. Tako su SAD
4. ili 5. znale (sigurno, kako tvrdi Bijela kuća) da je Libija neizrav-
no odgovorna za bombaški napad. Čovjek se onda može upitati
zašto su izvješća od 5. travnja do trenutka napada dosljedno tvrdi-
la kako postoje u najjačem slučaju tek indicije o mogućoj libijskoj
umiješanosti. Zapravo, svaki je novinar koji je čuo vladinu priču
u rukama imao (osim ako zanemarimo mogućnost da su većina
novinara upravo nevjerojatne šeprtlje) izvještaj Associated Pressa
iz Berlina koji je stigao u 06,28 po vremenu istoka SAD, pola
sata prije napada, u kojem je stajalo kako "Savezničko vojno za-
povjedništvo /u Zapadnom Berlinu/ nije izvijestilo ni o kakvom no-
vom razvoju u istrazi o bombaškom napadu u diskoteci". Nadalje,
"američke i zapadnonjemačke službene osobe izjavile su da je Li-
bija - možda preko svojeg veleposlanstva u Istočnom Berlinu pod

komunističkom vlašću - osumnjičena za umiješanost u bombaški
napad na noćni klub La Belle" /isticanje moje/37. Netko bi se, dak-
le, mogao upitati kako to da su američke i zapadnonjemačke vlasti
samo koju minutu prije napada još imale tek sumnje u libijsku
umiješanost (baš kao i čitavo prethodno vrijeme), a još su 5. ili
čak 4. travnja - deset dana prije toga - to sigurno znale. No nitko
nije postavio nijedno neugodno pitanje te su relevantne činjenice
pretežito potisnute.
Reagan je navečer 14. travnja izjavio da su "naši dokazi izrav-
ni, točni i neoborivi". Nadalje, da "imamo dokaze, i on /Gadafi/ to
zna." Bila je riječ o libijskim snajperistima koji su vrebali na vašin-
gtonskim ulicama. Govorio je i o upletenosti sandinista u trgovi-
nu drogama, njihovoj najavi "revolucije bez granica", potpori Hel-
muta Kohla i Bettina Craxija napadu na Libiju (što su "šokirani"
njemački i talijanski dužnosnici gnjevno opovrgli)38. Američka je
vlada tom prilikom proizvela i mnoge druge dezinformacije, koje
su dobrano prešle uobičajena mjerila zavaravanja. Vlada je i dalje
spremna "počiniti bilo kakav zločin, lagati i varati" (kako govori
američko službeno vodstvo o službenom neprijatelju) kako bi se
postigli postavljeni ciljevi. Vlada je bila uvjerena da povremeni
članci tiskani sitnim slogom, objavljeni dobrano nakon događaja,
neće spriječiti da postojana struja laži postavi okvir za raspravu i
duboko usadi odgovarajuće dojmove.
Preko američkih granica nije baš bilo stege. U Njemačkoj je, de-
setak dana pošto je Washington tako uvjereno ustvrdio da ima ne-
pobitne činjenice (4. i 5. travnja) o tome da je Libija odgovorna za
bombaški napad, Der Spiegel (21. travnja) objavio da su famozni
rezultati prisluškivanja telefonskih razgovora zapravo izmišljeni i
da zapadnoberlinski obavještajci tek sumnjaju da je Libija umiješa-
na. Među ostalim osumnjičenima bile su i "protivničke skupine tr-
govaca drogom", a također i Ku Klux Klan i druge neonacističke
skupine, jer su diskoteku posjećivali crni američki vojnici i useljeni-
ci iz Trećeg svijeta. Rat koji vodi Washington je "nastavak politike",
nastavlja Der Spiegel, ironično tvrdeći kako je "dobro dok je ne-
prijatelj tako malen kao Grenada ili Libija, a pogotovu je idealno
kad je to smet kakav je Gadafi". Nijedan europski državnik ne bi
trebao imati iluzija da će SAD uzeti u obzir europske brige i intere-
se, odluče li SAD povisiti razinu međunarodnog nasilja - pa čak i do
razine konačnoga svjetskog rata, kako je dodao Rudolf Augstein39.
U intervjuu 28. travnja novinaru američkoga vojnog časopisa

Stars and Stripes, šef berlinske podružnice Staatsschutza (pro-
tuobavještajna služba) Manfred Ganschow, ujedno voditelj istraži-
teljske ekipe od stotinu ljudi koja je radila na slučaju bombaškog
napada u diskoteci, izjavio je: "Nemam sada ništa više dokaza da
je Libija povezana s tim bombaškim napadom nego što sam ih
imao kad ste me prvi put nazvali, dva dana nakon napada. Dru-
gim riječima: nemam uopće dokaza." On se složio da je to "vrlo
političan slučaj" te je nagovijestio da je vrlo skeptičan glede onoga
što "političari" govore i što će reći o tome 40 .
Američki je tisak prikrio sumnje što su ih u Njemačkoj izra-
žavali mediji i istražiteljska ekipa, no pozoran će ih čitatelj moći
otkriti u izvještajima o nastavku istrage, dok se istraživalo osum-
njičenike optužene da su imali sirijske ili druge veze, a tvrdnje
službenog Washingtona kako je 4. i 5. travnja posjedovao "sigur-
no znanje" okarakterizirane su s "navodno" i "kako se tvrdi" 41 .
Oklijevanje, ublažavanje, udaljavanje od prijašnjih samouvjerenih
tvrdnji, napokon - neizravno navođenje dokaza suprotnih vladi-
nim tvrdnjama - sve su to sredstva kojima se javna glasila služe
kako bi dala do znanja da su vrlo dobro svjesna kako je malo
srži u priči koju su svesrdno podupirali začuvši zov domoljubne
trublje.
U New York Times Review of Books je Shaul Bakhash ustvr-
dio kako su Jordanci, braća Hindavi, "odgovorni za bombaški na-
pad na noćni klub u Zapadnom Berlinu", nadalje da "sada postoje
uvjerljivi dokazi (...) da ih je unovačila Sirija (a ne Libija, kako
bi se moglo zaključiti iz nekih tadašnjih službenih priopćenja)" 42 .
Osim činjenice da ide znatno dalje od dostupnih dokaza, ovo je
neobična formulacija. Nije riječ o "nekim službenim priopćenjima"
iz kojih bi se "moglo zaključiti" da je Libija bila umiješana. Zapra-
vo, sve službene izjave, predstavljene sigurno i bez ograda, koje su
mediji neizmijenjene opetovali sve dok se slučaj nije počeo raspet-
ljavati, samouvjereno su navodile libijsku odgovornost te opravda-
vale na temelju toga bombardiranje i ubijanje libijskih civila. Što-
više, niti javna glasila koja su se stala povlačiti po vlastitu tragu,
niti taj članak, nisu izvukli konačan zaključak: Reaganova vlada je
lagala o tome da ima "izravne, točne i neoborive" dokaze. Prema
tome, bombardiranje Libije bilo je jednostavno ničim izazvan čin
državnog terorizma (dakle, nije imalo drugi državni terorizam kao
izliku). Sve su to američki mediji pokrivali, izbjegavajući u vrijeme
svoje oduševljene potpore napadu očita pitanja te nudeći istodob-

no besmislene pričice (npr. priča o "novoj Natashi Simpson" u
New York Timesu) kako bi se opravdalo vlastito sudjelovanje u
terorizmu.
Promidžbena kampanja je svakako bila uspješna, bar kratko-
ročno i kod kuće - "dobro je zvučalo u Peoriji", kako je to tisak
navodio. Eto, dakle, primjera uspješne "izgradnje demokratskog
pristanka" koji bi trebao "ojačati položaj predsjednika Reagana
prema Kongresu u pitanjima poput vojnog proračuna i nikarag-
vanskih kontraša"43.
U znatnom dijelu svijeta SAD su počele izazivati strah, dok "bi-
zarni kaubojski čelnik" koji tako očarava Paula Johnsona i njemu
slične čini "luđačke" poteze, organizirajući "bande ubojica" da na-
padnu Nikaragvu. SAD se drugdje igraju ludog bombaša, kako
je to nazvao vodeći kanadski dnevnik, inače pretežno uzdržan i
proamerički usmjeren 44 . Reaganova vlada njeguje te strahove, is-
korištavajući strategiju "luđaka" koja se pripisuje Richardu Nixo-
nu. Na sastanku na vrhu najrazvijenijih zemalja u Tokiju u svibnju,
američka je vlada razdijelila neformalni prijedlog u kojem je nave-
la kao razlog zašto bi Europi bilo mudro svrstati se uz Ameriku u
njezinu križarskom pohodu je "potreba da se poduzme nešto kako
ludi Amerikanci ne bi opet uzeli stvar u svoje ruke." Prijetnja je
uspjela: izišlo je zajedničko priopćenje protiv terorizma, u kojem
se samo Libija poimence spominje 45 . Tu jasnu prijetnju ignorirali
su komentatori opijeni uspjehom bombardiranja Libije u tome
da se europske "mlakonje" napokon privoli na poduzimanje mjera
potrebnih za suzbijanje libijske ugroze zapadne civilizacije.
Reakcije na bombardiranje Libije oštro su se razlikovale u SAD
i drugdje u svijetu. Dvanaest (tadašnjih) članica Europske eko-
nomske zajednice pozvalo je SAD neka izbjegnu "nastavak eskala-
cije vojne napetosti u regiji, sa svim opasnostima koje to u sebi
može nositi". Nekoliko sati nakon toga američki su ratni zrakoplo-
vi napali, dok je zapadnonjemački ministar vanjskih poslova Hans-
Dietrich Genscher bio na putu u Washington, gdje je kanio objasniti
stajalište EEZ. Njegov je glasnogovornik izjavio: "Želimo učiniti sve
što možemo kako bismo izbjegli vojnu eskalaciju." Bombardiranje
je u većem dijelu Europe izazvalo prosvjede, uključivši i masovne
demonstracije, a urednički komentari u novinama diljem svijeta
su ga osudili. Tako je npr. vodeći španjolski dnevni list El Pais
osudio napad, napisavši: "Vojna akcija Sjedinjenih Država nije sa-
mo povreda međunarodnog prava i teška ugroza mira na Sredo-

zemlju, nego se SAD time izruguju svojim europskim saveznicima,
koji na sastanku u ponedjeljak nisu pronašli dovoljno razloga niti
za gospodarske sankcije protiv Libije, usprkos tome što su ih SAD
prije neuspješno pritiskale da prihvate sankcije." U Hong Kongu
je South China Morning Post objavio: "Lijek predsjednika Reaga-
na za 'ludoga psa Bliskog istoka' mogao bi se pokazati gorim od
bolesti." List je nastavio kako bi njegovi postupci "mogli također
potpaliti vatru širih sukoba". U Ciudad Mexicu je El Universal na-
pisao kako SAD "nemaju prava postavljati se kao branitelj slobo-
de u svijetu"; list traži primjenu zakonitih sredstava, putem Uje-
dinjenih naroda. Bilo je mnogo sličnih reakcija u svijetu.
Za razliku od toga, američki je tisak u velikoj većini bio uz vla-
du. New York Times je objavio da "i najskrupulozniji građanin
može samo odobriti američke napade na Libiju, pa im i zapljeska-
ti". Američki dnevnik ih je opisao kao pravedno odmjerenu kaznu:
"Sjedinjene Države su kaznile /Gadafija/ odmjereno, primjereno
- i pravedno." Dokazi libijske odgovornosti za bombaški napad na
diskoklub "sada su jasno izloženi javnosti" - ili bar urednicima, koji
nisu našli potrebnim objaviti ih. "Zatim je došla porota europskih
vlada. Sjedinjene Države su se veoma potrudile poslati im izasla-
nike te podijeliti svoje dokaze s njima, kako bi ih nagovorile na
zajedničko djelovanje protiv libijskoga vođe." Čini se da je za njih
zanemariva činjenica što SAD nisu uspjele uvjeriti "porotu", koja je
izdala "presudu" pozvavši krvnika neka se uzdrži od bilo kakvog
djelovanja. Uredništvo također nije našlo potrebnim komentirati
činjenicu (poslije prešutno priznatu) da dokazi uopće nisu bili
čvrsti.
Većina država osudila je akciju; ipak, ne sve. Britanija i Kanada
su stale uza SAD, usprkos sasvim različitu raspoloženju javnosti u
tim zemljama. Akciju je poduprla i Francuska, koja je u tom trenu-
tku bila oduševljena Reaganom. Južnoafrička državna radiotelevi-
zija SABC objavila je kako napad "ističe odlučnost vođe zapadno-
ga svijeta u poduzimanju pozitivnih akcija protiv terorizma". SAD
su opravdano napale Gadafija, "čije je ime gotovo istoznačnica za
međunarodni terorizam". Izraelski premijer Šimon Peres je izja-
vio kako je američka akcija svakako opravdan primjer "samoo-
brane": "Ako libijska vlada zapovijeda hladnokrvna ubojstva ame-
ričkih vojnika u Bejrutu, usred noći, što očekujete da će Sjedinjene
Države poduzeti? Pjevati 'aleluja'? Ili će nešto poduzeti radi vlastite
obrane?" Reći kako su SAD djelovale u "samoobrani" protiv napa-

da na svoje snage u Bejrutu dvije i pol godine prije toga svakako
je zanimljiva novost - čak i ako ostavimo po strani okolnostima u
kojima se dogodio prethodni čin46.
U SAD je senator Mark Hatfield, jedan od rijetkih političara u
SAD koji se diči časnim nazivom "konzervativca", osudio je ame-
ričko bombardiranje "u gotovo praznoj senatskoj sabornici" te u
pismu New York Timesu. Čelnici nekoliko većih kršćanskih cr-
kava u SAD osudili su bombardiranje. Za razliku od toga, ži-
dovski su ga vođe uglavnom hvalili. Tako je rabin Alexander
Schindler, predsjednik Saveza američkih židovskih zajednica,
rekao da je američka vlada "pravilno i žestoko odgovorila na
/Gadafijev/ bezumni terorizam". Profesor međunarodnih odnosa
na Harvardu Joseph Nye rekao je kako je Reagan morao odgovo-
riti na "očite dokaze događaja u Berlinu. Što bi drugo trebalo uči-
niti protiv državnog terorizma?" Da, zbilja, na primjer protiv ame-
ričkog terorizma u Srednjoj Americi i južnom Libanonu, gdje su
dokazi svakako znatno očitiji. Eugene Rostow je podupro bombar-
diranje kao "neizbježno, dapače zakašnjelo" kao dio "aktivnije
obrane protiv procesa sovjetskoga širenja". On tumači: "Nasilno
uklanjanje Gadafijeva režima bilo bi posve opravdano i u skladu s
postojećim pravilima međunarodnog prava", jer Gadafi "flagrantno
i neprestano krši ta pravila. Prema tome, svaka država povrijeđena
libijskim postupcima ima pravo, sama ili zajedno s drugima, upo-
rabiti onoliku silu koliko je razumno potrebno da bi se okončalo
libijsko protuzakonito ponašanje. Libija je u pravnom položaju
barbarskih gusara"47. On potiče NATO neka "izda deklaraciju o
odgovornosti država za nezakonite postupke počinjene s njihova
teritorija" 48 .
Prema tome, sukladno Rostowljevoj doktrini, NATO bi trebao
osuditi i cara, a ne samo gusara. Države od Indokine, preko Sred-
nje Amerike, do Bliskog istoka (i druge) trebale bi udružiti snage
i uporabiti svu potrebnu silu kako bi napale Sjedinjene Države,
Izrael i ostale terorističke države.
Za dopisnika američke TV postaje ABC Charlesa Glassa, koji
se s poprišta izvješćivao o bombardiranju i njegovim posljedicama,
simbolizira rukom pisano pismo sedmogodišnje djevojčice, is-
kopano iz ruševina njezine kuće, čiju je obitelj, obrazovanu u Ame-
rici, Glass posjetio. Pismo glasi ovako:
Dragi gosp. Reagan,

Zašto ste ubili moju jedinu sestru Rafu i moju prijateljicu
Rašu? Imala je samo devet godina. I moju lutkicu Jagodu. Je li
istina da nas sve hoćete pobiti zato što je moj otac Palestinac, a
vi hoćete ubiti Gadafija zato što nam želi pomoći da se vratimo
u dom i domovinu mog oca?
Zovem se Kinda.
Preslika pisma poslana je američkim novinama kao pismo či-

tatelja, ali one pismo nisu htjele objaviti. Objavio ga je Alexander
Cockburn, predloživši predsjedniku Reaganu, koji "voli čitati po-
ruke male djece, pa bi možda htio i ovo pismo pročitati u sljedećoj
prikladnoj prigodi"49.
Drugi su stvar vidjeli drugačije. Michael Walzer je polemizirao s
Europljanima, koji su kritizirali bombardiranje Libije kao primjer
"državnog terorizma". Nije tako, ustvrdio je on, "jer je napad bio us-
mjeren na točno određene vojne ciljeve. Piloti su, štoviše, riskirali
kako bi pogodili samo te ciljeve i ništa više." To mu je valjda poznato
s tajnog izvješćivanja odabranih u Pentagonu. Ako noćno bombar-
diranje grada pogodi gusto naseljene stambene dijelove Tripolija,
pri čemu poginu Rafa, Raša i mnogi drugi civili, tome je jednostav-
no tako i što se tu može 50 . Vjerojatno ništa drugo ne možemo ni
očekivati od vrlo poštovanog moralista i teoretičara pravednog rata
koji nas uvjerava kako se izraelska intervencija u Libanonu može
opravdati s tog stajališta. On tvrdi kako su izraelske vojne akcije u
južnom Libanonu bile "dobar primjer primjereno uporabljene voj-
ne sile" te ako su civili bili "ugroženi" tijekom izraelskog bombardi-
ranja Bejruta, onda "odgovornost za tu ugrozu pada na PLO" 51 .
Sudioništvo američkih medija u ovom činu državnog terorizma
ne završava njihovim "domoljubnim" ponašanjem u vrijeme napa-
da, što je prirodna posljedica prijašnjeg odobravanja svih priča što
ih je vlada odlučila izmisliti. Bilo je također nužno pokazati da je
bombardiranje bilo uspješno u suzbijanju libijskog terorizma - što
dokazuje izostanak terorističkih djela pripisanih Gadafiju nakon
bombardiranja. Da bi se potkrijepila takva tvrdnja, trebalo je po-
tisnuti činjenicu da mu se ništa nije moglo uvjerljivo pripisati ni
prije bombardiranja, osim onih "dokaza" što smo ih prije spome-
nuli, a koji očito nisu uvjerljivi. No američki tisak nije dopustio da
mu se takve sitnice nađu na putu.
Uredništvo Washington Posta hvalilo je bombardiranje jer

"nijedan novi teroristički čin se ne pripisuje" pukovniku Gadafiju,
koji je nakon napada prisiljen voditi "suzdržanu politiku". Još je
važniji učinak na zapadne saveznike. Većini njih je "trebao šok"
koji je učinjen "primjerom odlučnosti, neosporivom točnošću oba-
vještajnih podataka; poslije se pokazalo koliko je Libija izolirana
te joj je naposljetku - što je također važno - pao broj turističkih
posjeta". A da i ne govorimo o o prijetnji da bi se "ludi Amerikanci"
opet mogli malo "zaigrati" pa opaliti žestoko po nekome drugom.
Upravo takvu je prijetnju naglasilo raspoređivanje američkih rat-
nih brodova samo nekoliko nautičkih milja od sovjetske obale Cr-
noga mora u isto vrijeme 52 . Primijetimo da urednici i dalje drže
mogućim govoriti o "neosporivoj točnosti obavještajnih podataka",
makar je list imao debelih razloga dovesti ih u pitanje, a poslije
ih je čak i odbacio, kako smo već naveli. David Ignatius je napi-
sao kako je bombardiranje "iznenađujuće dobro djelovalo prema
libijskom čelniku Moamaru Gadafiju", čime su se postigle "neke
zapanjujuće i vrlo povoljne promjene u Libiji, na Bliskom istoku
i u Europi". Dokazalo se da je Gadafi "slab, izoliran i ranjiv (...)
zapravo, toliko ranjiv da su američki ratni zrakoplovi mogli slobo-
dno činiti što hoće u njegovu vlastitom, dobro branjenom zračnom
prostoru". Zaista sjajna pobjeda i nevjerojatno otkriće o libijskom
gorostasu! Kako bi pokazao "psihologiju koja je dopustila Gadafiju
prestrašiti dobar dio svijeta", Ignatius ne navodi nikakva djela (jer
uvjerljivih primjera i nema), nego jednostavno ustvrđuje da čak i
ako bi "Libijci pokušali ponovno s terorizmom, to sigurno neće biti
onih razmjera kao početkom ove godine", kad su "američke oba-
vještajne službe doznale kako je Libija zapovjedila svojim 'narod-
nim uredima' /veleposlanstvima/ priređivanje terorističkih napada
u desetak gradova". Kao vrlo sposoban novinar, Ignatius zna da
vladine tvrdnje o tome što su njezine obavještajne službe "doznale"
ne vrijede ništa. Njegovo dokazivanje "uspjeha" napada, jer je Li-
bija napustila neke svoje navodne planove zapravo je njegov oko-
lišni način govorenja da se posljedice ne mogu primijetiti 53 .
George Moffett je, slično njemu, ustvrdio kako su "libijski tero-
ristički napadi gotovo prestali" (dakle, svedeno su od gotovo ništice
na gotovo ništicu) te je to jedno od "pozitivnih kretanja" koja "čini
se, opravdavaju politiku vojne odmazde Reaganove vlade". Njegov
je kolega John Hughes trijumfalno primijetio kako "od žestokoga
zračnog napada na Libiju (...) nije bilo većih terorističkih napada
na Amerikance koje bi poduzeo pukovnik Muamer Gadafi". Kao

što ih nije bilo ni prije, koliko je poznato 54 .
Poruka državnim teroristima u Washingtonu je jasna: slijedit
ćemo vaš diktat kad izmislite niz terorističkih djela što ih je
počinio naš neprijatelj, za kojega tvrdite kako je zastrašio svijet.
Bit ćemo uz vas kad izvedete veliki teroristički čin kako biste kaz-
nili one čije ste zločine izmislili te na kraju - kad objavite da je,
kao rezultat vašeg junaštva, to strašno čudovište podleglo. Puke
činjenice nikad nas neće odvratiti od našeg vjernog služenja vladi.
Valja znati da je "u tri mjeseca od napada na Libiju zabilježeno
osamnaest antiameričkih terorističkih napada u Zapadnoj Europi
i na Bliskom istoku, dok ih se u prošla tri i pol mjeseca prije napa-
da dogodilo petnaestak." Economist je pak primijetio (iako hvaleći
Reaganov odvažni čin): "U svijetu kao cjelini, stopa antiameričkog
terorizma ne čini se drugačijom od lanjske". Vodeći stručnjak za
terorizam Poduzeća "RAND" (ustanova Ratnog zrakoplovstva SAD
za obavještajnu analitiku i prognostiku - op. prev.) također je opa-
zio da je broj terorističkih napada nakon napada na Libiju ostao
otprilike isti kao i prije 55 .
Sliku upotpunjava izvještaj FBI-a na 41 stranici, u kojem se na-
vodi pregled terorističkih činova počinjenih u SAD godine 1985.
Navedeno ih je sedam; poginule su dvije osobe. Broj stalno opada
od 1984. godine, kada je zabilježen 51 teroristički napad 56 .
FBI-ev izvještaj je doživio izvjesnu pozornost u tisku. Tako je
kanadski Toronto Globe and Mail objavio tekst preuzet od agen-
cije Associated Press pod naslovom: "Židovski ekstremisti krive se
za smrt dvoje ljudi". Uvodni dio članka glasi: "Židovski su ekstre-
misti počinili četiri od ukupno sedam terorističkih činova u SAD
1985. godine, u kojima je poginulo dvoje ljudi, jučer je izvijestio
Savezni istražni ured (FBI)." Članak dalje navodi pojedinosti o "na-
padima koji se pripisuju židovskim ekstremistima" koji su "ubili
dvoje ljudi i ranili devetero, kako se navodi u izvještaju". New York
Times nije uopće objavio članak o FBI-evu izvješću; ipak, u 11. pa-
susu kolumne objavljene nekoliko tjedana nakon toga piše: "Pre-
ma FBI-evu godišnjem izvješću o terorizmu, za četiri od ukupno
sedam slučajeva terorizma na našem tlu 1985. godine drži se da
su u njih bili umiješane 'židovske terorističke skupine'. No nijed-
na istraga nije dovela do podizanja optužnice." Drugi američki na-
cionalni dnevni list, Washington Post je objavio članak o FBI-evu
izvješću pod naslovom "Terorizam u SAD je lani opao, pokazuje
FBI-evo izvješće". U oba članka se navodi da se "oba ubojstva i

devet ranjenih pripisuju četirima terorističkim činovima što su ih
počinili židovski ekstremisti" (od ukupno sedam zabilježenih). To
se opetuje i u poslije objavljenom članku o FBI-evoj istrazi o uboj-
stvu Alexa Odeha, gdje se primjećuje da se "sumnjiče ekstremis-
tičke židovske skupine"57.
Eto, te tri rečenice su sve što je američki nacionalni tisak po-
svetio zaključcima FBI-eva izvješća o izvorima terorizma u SAD
u 1985. Nisam primijetio uredničke ni druge komentare koji bi
pozivali Sjedinjene Države neka bombardiraju Tel Aviv ili Jeruza-
lem kako bi se "izrezao rak" i "pokorilo lude pse" koji su donijeli
"zlu plimu terorizma" na naše obale. Mogli bismo se upitati zašto.
Sasvim prikladno, Izrael se odriče bilo kakve odgovornosti za po-
stupke "židovskih ekstremista". On, štoviše, osuđuje terorističke
činove, baš kao i član izraelskog parlamenta rabin Kahane, čije
bivše suradnike iz Židovskog obrambenog saveza FBI sumnjiči da
su izveli napade. Manje je uvjerljivo kad se Washington odriče od-
govornosti za terorističke činove onih koje je obučavao i poticao.
No, kao što sam već spomenuo, te izlike ništa ne vrijede prema
mjerilima koja se primjenjuju na Muamara Gadafija i Jasera Ara-
fata, koji također osuđuju terorističke činove i niječu odgovornost
za njih. Prisjetite se tvrdnji kako "dublja moralna odgovornost za
zločine (...) leži posve na Jaseru Arafatu" jer je "on bio i ostaje ute-
meljitelj suvremenoga palestinskog nasilja". Stoga će SAD držati
Arafata "odgovornim za sve činove međunarodnoga terorizma"
općenito, bio on umiješan u njih ili ne 58 . Prema istoj logici bi "dub-
lja moralna odgovornost" za sve postupke cionističkih ekstremista
posve počivala na Izraelu.
Američki tisak redovito omalovažava Arafatove osude palestin-
skih terorističkih akcija. Spomenimo tek jedan kritični slučaj: 3.
lipnja 1982. je teroristička skupina koju vodi Abu Nidal, koji je u
ratu s PLO-om te ga je ta organizacija prije više godina osudila na
smrt, pokušala umoriti izraelskog veleposlanika u Londonu Šlo-
ma Argova. Taj je događaj prethodio izraelskoj najezdi na Libanon,
koju su u SAD "opravdanom osvetom" držali vlada, javna glasila i
obrazovano javno mišljenje. Washington Post je komentirao kako
je pokušaj Argovljeva ubojstva bio "neugodan" za PLO, koja "tvrdi
kako predstavlja sve Palestince, ali (...) je probirljiva kad je riječ o
prihvaćanju odgovornosti za nasilne postupke Palestinaca"59. Ako
je teroristička akcija palestinske skupine u ratu s PLO "neugodna"
za PLO, onda bi teroristički činovi cionističkih ekstremista u SAD,

u kojima su poginule dvije i ranjeno devet osoba, svakako trebali
biti "neugodnost" za Izrael, koji je, prema vlastitom ustavu, "država
židovskoga naroda", uključivši one u dijaspori (a ne država svojih
državljana, od kojih jedna šestina nisu Židovi). Dakle, prema lo-
gici američke vlade, primijetili su komentatori i mediji općenito,
SAD bi svakako smjele, a vjerojatno i morale, bombardirati Tel
Aviv "u samoobrani protiv budućih napada".
Možemo samo zamisliti reakciju da su većinu terorističkih na-
pada u SAD, uključivši i žrtve, izveli Amerikanci arapskog po-
drijetla povezani s ekstremističkim elementima u PLO ili članovi
terorističkih skupina što ih je osnovao član libijske vlade.
Američko bombardiranje Libije nema ničega zajedničkog s "te-
rorizmom", čak ni u ciničnom, zapadnom smislu riječi. Zapravo je
bilo sasvim jasno da bi operacija u zaljevu Sidre i bombardiranje
libijskih gradova moglo izazvati terorizam namalo. Upravo je to
glavni razlog zbog kojega su vjerojatne mete u Europi molile SAD
neka se uzdrže od takvih akcija.
No to nije prvi put da su se nasilni činovi izvodili očekujući da
bi mogli izazvati terorizam namalo. Izraelska agresija na Libanon
s američkom potporom izvedena 1982. godine još je jedan slučaj,
kako smo već naveli u 2. poglavlju. Napad na Libiju također bi
mogao, prije ili poslije, potaknuti terorističke akcije, što bi pak
imalo poslužiti za mobiliziranje domaće i svjetske javnosti u prilog
planovima SAD na domaćem i međunarodnom planu. Reagiraju li
Amerikanci masovnom histerijom, uključivši i strah od putovanja
u Europu, gdje su daleko sigurniji nego u bilo kojem američkom
gradu, onda je to, iz istih razloga, čisti dobitak.
Stvarni razlozi američkog napada na Libiju nemaju ničega za-
jedničkog sa samoobranom protiv "terorističkih napada" na ame-
ričke snage u Bejrutu u listopadu 1983. godine, kako to tvrdi
Šimon Pereš, niti s drugim terorističkim akcijama ispravno ili po-
grešnom pripisanim Libiji, a isto tako niti sa "samoobranom protiv
budućih napada", prema doktrini što ju je Reaganova vlada obja-
vila, uz veliko odobravanje domaće javnosti. Libijski je terorizam
tek dosadna muha, ali Gadafi stoji Sjedinjenim Državama na putu
u Sjevernoj Africi, na Bliskom istoku i drugdje. Podupire Polisa-
rio i skupine u Sudanu kojima se SAD protive; sklopio je savez s
Marokom suprotno željama SAD; intervenirao je u Čadu (nakon
što je tamo poslana francuska Legija stranaca te francuski savjet-
nici i zrakoplovi, ali francuska je intervencija za svaku pohvalu, jer

francuske snage "čuvaju Zapadnu Afriku sigurnom za francuske,
američke i ostale naftaše", a slične poslove obavljaju i drugdje) 60 .
Općenito, Gadafi je otežavao američka nastojanja za postizanjem
"strateškoga konsenzusa" u tom dijelu svijeta i nametanjem svoje
volje drugdje. To su stvarni zločini i za njih mora biti kažnjen.
Nadalje, napad na Libiju je imao za svrhu i učinak pripremiti
domaću i svjetsku javnost za nove nasilne akcije SAD. Trenutačna
reakcija može biti negativna, ali kad se dojmovi slegnu, razina oče-
kivanja bit će povišena te će američka vlada moći nastaviti eskali-
rati sukobe pojavi li se potreba za time.
Ciničnost promidžbene kampanje o "međunarodnom terorizmu"
jasno se pokazala publici do koje dopiru mišljenja disidenata u Sje-
dinjenim Državama, no kampanja je ipak postigla znatne uspjehe
u oblikovanju javnog mišljenja. Izgledi za buduće uspjehe ostaju
izvrsni, zahvaljujući općenito nekritičkoj i lojanoj reakciji obrazo-
vanih ljudi. Takva uslužnost inteligencije prema međunarodnom
terorizmu pridonosi masovnim patnjama i nekažnjenoj brutalno-
sti; dugoročnije, nosi opasnost sukoba velesila i izbijanja nuklear-
nog rata. No takve su stvari nevažne u usporedbi s potrebom da
se osigura kako ništa ne bi ugrozilo "stabilnost" i "poredak", kako
nitko i ništa ne bi ugrozili povlastice moćnih.
Ovdje nema ničega što bi iznenadilo poštenog proučavatelja po-
vijesti.
4. Uloga SAD na Bliskom istoku
(15. studenog 1986.)
Bilo bi prikladno početi tako što bih vam predočio svoje vjerodaj-
nice koje mi daju pravo govoriti o ovoj temi. No kako ne bi bilo
pošteno predstaviti vlastitu inačicu, pa ni osloniti se na uobičajene
uvodne opaske, dopustite mi pročitati pismo preporuke za mene
poslano Index on Censorship, malom časopisu koji izlazi u Engle-
skoj, u kojem sam objavio kratak članak o nekim vidovima naše
današnje teme 1 :
Dragi Dan,
Oprosti što ti se opet obraćam kao direktoru i članu ured-
ništva časopisa Index on Censorship - no jednostavno ne mogu
odoljeti. U zadnjem broju koji imam, onom od srpnja-kolovoza
1986. godine, pojavio se uistinu izvanredan članak, koji počinje
na 2. stranici i nastavlja se nadugačko. Taj je članak napad
na Sjedinjene Države, američku vladu i tisak, a napisao ga je
Noam Chomsky.
Vjerojatno ti je o Chomskom poznato da je fanatičan brani-
telj Palestinske oslobodilačke organizacije te je proširio grani-
ce intelektualnoga nepoštenja i osobne osvetoljubivosti u ono-
me što piše o Bliskom istoku. Danas zaista u SAD više nema
nikoga (od toga izuzimam politiku) tko bi Chomskoga uzimao
za ozbiljno, uzevši u obzir što je do sada radio. Stoga mi je ne-
objašnjivo zašto je dobio pune tri stranice kako bi napadao ti-
sak koji je jedan od najslobodnijih na svijetu. Svakako, dati mu
toliko prostora daje i izvjesno dostojanstvo njegovim inače sra-
motnim nastojanjima. Je li moguće da vaši urednici jednostav-
no ne znaju tko je Chomsky te im nije poznata njegova povijest?
Ili možda dobro znaju tko je on i kakav je, a ipak su mu odlučili
otvoriti vrata? Ako je tako - zašto?
U potpisuje "Elliott". To je pomoćnik ministra vanjskih poslova

Uloga SAD na Bliskom istoku 121
SAD za odnose s američkim državama Elliott Abrams. Pismo je

napisano 29. srpnja 1986. na memorandumu State Departmenta
te je prema tome, držim, javni dokument (ispustio sam neke osob-
ne dijelove).
Naveo sam to pismo iz dva razloga. Prvo, jer ga držim osobito
dragocjenim, što je i prirodno; dragocjeno mi je iz istih razloga kao
i nastojanja sovjetskih savjetnika u Trećem svijetu da moje knjige
budu zabranjene (kao što su godinama bile u SSSR-u)2 . Moj prvi i
jedini zahtjev za vizu neke istočnoeuropske zemlje bio je odbijen.
Reakcije komesara često pokazuju da je čovjek na pravom putu.
No osim toga, pismo je blisko našoj temi. Daje vrlo zanimljiv i
prilično tipičan uvid u mentalitet Reagonove vlade i izraelskog lo-
bija. Valja spomenuti da je Abramsovo pismo bilo tek dio baražne
vatre protiv časopisa koji su se usudili objaviti primjedbe na
američku i izraelsku politiku koje su dežurni "čuvari vjere" držali
neprikladnima3. S takvim su se pojavama mnogi od vas osobno
susreli. I ta je činjenica relevantna za našu temu, dakako.
Ostavimo sada po strani upravo nevjerojatan nedostatak smisla
za ironiju. Prisjetimo se da je časopis posvećen cenzuri te se našao
ciljem napada, jer je dopustio kratko izražavanje činjenica i anali-
za koje nisu po ukusu komesarima. Ono što pismo otkriva jest du-
boko usađena totalitarna crta među vodećim likovima Reaganove
vlade: prema njima, neprihvatljivim se mislima ne smije ostaviti
ni najmanja pukotina. Ne želim time reći da je to izvan spektra
američke politike. Nažalost, nije. No po svojoj praksi, stilu i ciljevi-
ma, Reaganova je vlada sasvim na kraju političkoga spektra, na
pozicijama ekstremno reakcionarnoga šovinizma, koji je uzurpi-
rao časni naziv konzervativizma. Takvu politiku karakterizira stal-
no laganje, razuzdanost, pojačavanje državne vlasti i nasilja, napa-
di na osobnu slobodu i građanska prava. Sve je to veoma loše i
važno za budućnost američke politike i društva te stoga i za Bliski
istok i cijeli svijet - imajući na umu strahovitu američku moć.
Ta svojstva Reaganove vlade nisu prošla nezamijećena te su po-
budila zabrinutost među pravim američkim konzervativcima, kojih
je u vladi i u medijima vrlo malo, te u inozemstvu. Prije tri godine je
David Watt, direktor Kraljevskog instituta za međunarodne odnose
u Londonu u časopisu Foreign Affairs je ovako komentirao:
... jaz između današnjeg američkog viđenja svijeta i svjetskog

pogleda na Ameriku. (...) Uz moguće iznimke Izraelaca,
Južnoafrikanaca, filipinskog predsjednika Marcosa i nekoliko

desničarskih vlada u Srednjoj i Južnoj Americi, /većina svijeta
drži/ kako je Reaganova vlada daleko prejako odgovorila na so-
vjetsku ugrozu te time naškodila američkom (a time i svjetskom)
gospodarstvu, ubrzavajući trku u naoružavanju, okoštala vlas-
tito gledanje na zbivanja u Trećem svijetu te još više pogoršala
jezik međunarodnih odnosa svojom grozničavom retorikom.
Autor dodaje: "Iskustvo mi govori da je gotovo nemoguće čak

i najiskusnijem Amerikancu prenijeti koliko je takav kritički po-
gled duboko ukorijenjen te koliko se proširio." To je također
važna činjenica. Kao potvrdu takvih sudova, u pratećem članku o
trenutačnim zbivanjima na međunarodnoj pozornici urednik Fo-
reign Affairs William Bundy piše kako u pogledu "stupnja ugroze
koja dolazi od Sovjetskog Saveza (...) pogledi Reaganove vlade ovom
promatraču izgledaju bliži stvarnosti od previše mirnih i uskogrud-
nih stajališta kakva često zauzimaju ostale vodeće države" 4 .
Watt zapravo pretjeruju govoreći o "jazu". Europske elite nisu
toliko udaljene od reganovske histerije kao što on navodi. "Iznim-
ke" su znatno brojnije od onih što ih on navodi te osobito uključuju
Francusku, gdje su mnogi pariški intelektualci prihvatili Reaga-
nov fanatizam kao najnoviju intelektualnu modu. Štoviše, kako
pokazuje Bundyjev komentar, ono što Watt opisuje jest mišljenje
američke elite znatno proširenije nego što je Reaganova vlada. Što-
više, Bundy piše s gotovo suprotnoga kraja političkoga spektra.
Watt opisuje ekstremnu verziju općenite reakcije elite na proble-
me što ih je prouzročio Vijetnamski rat, među kojima su: šteta na-
nesena američkom gospodarstvu i koristi za njegove industrijske
takmace; slom discipline kako u Trećem svijetu, tako i kod kuće.
Sve su to čimbenici koji zahtijevaju strogo državno djelovanje. Eto,
zato je potrebno - kao i obično - uteći se uvijek korisnoj ruskoj
ugrozi, koja se redovito prizivala u takvim prigodama. Ipak, Wat-
tova je osnovna teza ispravna.
Izolacija SAD odonda se povećala, kako se vidi iz primjera gla-
sovanja u Ujedinjenim narodima o širokom spektru pitanja. U sa-
mo nekoliko tjedana je Opća skupština UN glasovala sa 124 glasa
"za" i samo jednim "protiv" za uspostavu zone mira u južnom At-
lantiku, a 94 prema 3 o rezoluciji kojom se SAD pozivaju neka po-
slušaju odluku Međunarodnoga suda kojom se nalaže prestanak
napada SAD na Nikaragvu. U ovom drugom slučaju Americi su
se pridružile dvije države štićenice: Salvador (koji je "neovisan",

kao i recimo Poljska o SSSR-u) i Izrael, koji je po vlastitom izboru
postao američki vojnik plaćenik. Izolacija SAD u glasovanjima o
Bliskom istoku je dobro poznata, ali pojava je znatno općenitija.
Samo između 1980. i 1985. SAD su uložile čak 27 veta u Vijeću
sigurnosti UN, u usporedbi s njih 15 u dotadašnjoj povijesti UN
(sve od 1966. godine) i pet veta SSSR-a osamdesetih5.
Reakcije su zanimljive. U ranim danima Ujedinjenih naroda,
dok je ta organizacija bila čvrsto pod nadzorom SAD te se mogla
iskorištavati za hladnoratne svrhe, opći odnos prema njoj u SAD
je bio izrazito pozitivan te se mnogo raspravljalo o tome zbog čega
se SSSR, tada gotovo izoliran, prema njoj odnosi tako negativno.
Možda je to zato što su kao mala djeca nosili neodgovarajuću
odjeću - odatle njihov ("pelenasti", kako kažu neki skeptici) "nega-
tivizam". Kako je američka svjetska dominacija opadala sa svog
vrhunca nedugo nakon Drugoga svjetskog rata te članice UN po-
većavale razmjernu neovisnost od SAD, odnos prema UN postao je
kritičniji te je danas krajnje neprijateljski. Danas više ne možemo
čitati traktate o čudnovatome ruskom negativizmu, nego o jednako
tako neobičnoj činjenici da je svijet ispao iz takta, kako je to lijepo
objasnio dopisnik New York Timesa iz UN Richard Bernstein6.
Ispitivanja javnog mišljenja u Europi daju slične rezultate. Ne-
davna anketa USIA. pokazuje kako (osim u Francuskoj) Europljani
više vjeruju Mihailu Gorbačovu glede kontrole naoružavanja nego
Reaganu. U Britaniji je odnos četiri prema jedan, a u Njemačkoj
sedam prema jedan 7 .
No Reaganovu vladu ne zabrinjava međunarodna izolacija. Ti
su ljudi pokazali lukavo razumijevanje djelotvornosti nasilja i za-
strašivanja. Poput nekih svojih predšasnika i uzora drugdje u
svijetu, oni su vrlo svjesni kako jeftine pobjede nad slabim i bes-
pomoćnim neprijateljima mogu biti iskorištene za podjarivanje šo-
vinističkih osjećaja i masovnog oduševljenja kod kuće, samo ako
se stanovništvo dobro zastraši teškom prijetnjom svom opstanku.
Među prijašnjim primjerima koji dolaze na um jesu Hitlerova
upozorenja kako je Njemačka okružena neprijateljskim državama
koje je žele uništiti, o "češkom nožu uperenom u srce Njemačke",
o agresivnosti i teroru Čeha i Poljaka, a prije svega, o prijetnji
koja dolazi od međunarodne židovske urote. Reganovci vrlo dobro
shvaćaju ono što je H. L. Mencken zvao "čitavom svrhom praktične
politike: držati javnost uzbuđenom (i stoga sklonom tražiti bilo
kakav put k sigurnosti) strašeći je beskonačnim nizom strašila,

koja su sva izmišljena". Što se pak tiče ostatka svijeta, američka
kulturna hegemonija dovoljno je jaka da se doktrine skuhane za
domaću potrošnju prihvaćaju ili bar ozbiljno shvaćaju - bez obzira
koliko bile smiješno neuvjerljive. U slučaju da ne bude tako, ako
američki saveznici ostanu tvrdoglavi, SAD zaprijete eskalacijom
nasilja i mogućom visokom cijenom što bi je saveznici morali pla-
titi za svoju tvrdoglavost. Ta je taktika već uspješno iskušana u
praksi.
Promidžbena kampanja o međunarodnom terorizmu primjer
je uspješne primjene tih metoda, kako kod kuće, tako i u inozem-
stvu. Kreatori politike u Reaganovoj vladi znaju kako je liberalne
elemente u Kongresu i medijima lako dovesti u red optuživši ih da
su mekani i nedovoljno militantni prema onom izmišljenom ču-
dovištu koje je toga dana u modi. Stoga se svi pokorno svrstavaju
u redove "boraca protiv terorizma". Njima je također jasno kako
goleme mogućnosti nasilja što im stoje na raspolaganju dopuštaju
izdržati prijezir svjetskoga javnog mišljenja. Zapravo, američki
vlastodršci redovito iskorištavaju zabrinutost drugih zbog njihova
nasilja. Tako je bilo na tokijskom sastanku na vrhu nakon bom-
bardiranja Libije. Tada su reganovci okupili zapadne elite oko sebe
upozoravajući ih da bi, ne svrstaju li se na određenu im crtu, "ludi
Amerikanci" tko zna što sljedeće mogli učiniti8.
Da se vlada s prijezirom odnosi i prema Kongresu SAD otkriva
se na svakom koraku. Na primjer: prošloga mjeseca su, pri ras-
pravi o zakonu o odobravanju primjene vojne sile, oba parlamen-
tarna doma inzistirala na tekstu koji je pozivao predsjednika na
poštivanje sporazuma SALT II. - u interesu nacionalne sigurnosti.
Samo koji tjedan nakon toga vlada je objavila da nastavlja pre-
mašivati granice koje određuje taj sporazum. Vladin je glasnogo-
vornik rekao da "Kongres trenutačno ne zasjeda, a sastanak na
vrhu na Islandu je prošlost. /Gorbačov/ neko vrijeme neće dolaziti
ovamo. Dakle, što još čekamo?" 9 Drugim riječima: policajac gleda
na drugu stranu, dakle zašto ne opljačkati trgovinu? Ako ćemo
pravo, Kongres ne zasjeda čak niti kad zasjeda, kao što je vladi
dobro poznato; a do sada se bandi uličnih razbijača nije pokazalo
odviše teškim pobijediti općenito jadnu oporbu.
Pristup širokoj javnosti otkriva nešto što je jedan Reaganov
dužnosnik nazvao "golemom operacijom psihološkog rata". Svrha
je bila priprema rasprave o Nikaragvi; ta dezinformacijska kam-
panja nazvana je "Operacija 'Istina'". Göbbelsu i Staljinu bi se to

zacijelo svidjelo 10 . Dezinformacije su specijalnost Reaganove vlade
od njezinih prvih dana, makar javna glasila i Kongres uvijek iz-
nova tvrde kako su šokirani kad se otkrije novi primjer, kao što
je bilo nedavno, 1986. godine, za dezinformacijske kampanje vo-
đene protiv Libije (v. 3. poglavlje). U tom je slučaju pokazivanje
zapanjenosti iziskivalo malu amneziju. Još u kolovozu 1981. je
Newsweeek pisao o "dezinformacijskom programu sa svrhom da
Gadafiju i njegovoj vladi postane neugodno. To je išlo usporedno s
više terorističkih akcija unutar Libije što su ih poduzele SAD kako
bi "pokazale da se Gadafiju suprotstavlja domaća politička snaga".
Bilo je prije i opsežnih dezinformacijskih kampanja - prilično us-
pješnih, zahvaljujući suradnji medija - o utrci u naoružavanju i
mnogim drugim pitanjima11.
Sljedeće uvide razvijamo iz nedavnih otkrića o pomno razrađe-
nu programu za izbjegavanje kongresnih ograničenja na vojnu
pomoć terorističkoj savezničkoj vojsci koja napada Nikaragvu. Ili
je to "otpor", kako ga zovu američka vlada i njoj odan tisak, "otpor"
što ga organizira Policajac hemisfere kako bi napao Nikaragvu iz
uporišta izvan nje. No u internim spisima Bijele kuće za njih se
upotrebljava naziv "saveznička vojska", čiji se terorizam ne skriva
u tajnim izvješćima. Spomenut ćemo samo jedan primjer brižljiva
planiranja koje je u pozadini terorističkih akcija. Uzmite odluku
Reaganove vlade da proda (vjerojatno prilično slabo uporabljive)
zrakoplove AWACS Saudijskoj Arabiji 1981. Bio je to politički ne-
popularan potez te se u to vrijeme nije mogao vidjeti razlog zašto ga
je vlada tako uporno gurala. Ima nekoliko vjerojatnih objašnjenja.
No pojavljuju se neki mogući razlozi. Reaganovi su planeri očito pre-
dvidjeli moguće poteškoće u financiranju svoje plaćeničke vojske,
a kad je Kongres, odgovarajući na pritisak javnosti, poslije tražio
načina za ograničavanje terorističkog rata protiv Nikaragve, Sau-
dijska Arabija je pozvana neka isplati svoje dugove i financira slanje
oružja kontrašima. Čini se da se radilo o sovjetskom oružju što ga
je što ga je Izrael zaplijenio za svoje najezde na Libanon, a koju je
Reagan podupro 12 .
Sve su to spletke istančanih međunarodnih terorista s global-
nim pogledom na stvari. Sada, kad su konačno prešli točku do
koje ih se moglo lako suzbiti, djelomično razotkrivanje izazvat će
lažni dojam da su tvorci Reaganove politike nesposobnjakovići.
Elita na neuspjeh državnih nastojanja uvijek odgovara tako što
usmjerava pozornost na navodne osobne nedostatke, kako bi

izbjegla opasnost da javnost shvati sustavnu narav politike, opću
potporu za nju u elitnim krugovima (bez obzira na različitost tak-
tike) i institucionalne korijene takvih pothvata. No nitko se ne tre-
ba zavaravati pa povjerovati da svjedočimo postupcima budala i
nesposobnjakovića. Njihova postignuća u organiziranju djelotvor-
na međunarodnog terorizma su dojmljiva - od Bliskog istoka do
Srednje Amerike i dalje.
Treba na umu imati još jednu ključnu činjenicu: trenutačni
skandali uvelike idu na ruku pučkim pokretima koji su se razvili
od šezdesetih godina XX. stoljeća naovamo, što je prisililo državu
uteći se tajnim operacijama kako bi prikrila svoj terorizam i nasil-
ništvo. Te su operacije tako složene da ih se na koncu ne može po-
sve skriti od očiju javnosti. Da je javnost šutljiva i apatična, kakva
je bila prijašnjih godina, Reagan bi mogao oponašati praksu Joh-
na F. Kennedyja, koji je jednostavno poslao Ratno zrakoplovstvo
SAD izvoditi opsežna bombardiranja te je zapovjedio bacanje de-
folijanata i razaranje usjeva u Južnom Vijetnamu od 1961/62. Ili
je mogao slijediti Lyndona Johnsona, koji je eskalirao agresiju na
Južni Vijetnam na kopnu i u zraku, proširivši je i na Sjever. Poslao
je i 23.000 marinaca u Dominikansku Republiku, kako bi suzbio
opasnost od demokracije u toj zemlji. Sve je to bilo početkom
1965. godine i tada je bilo vrlo malo javnih prosvjeda. Tajne opera-
cije uvijek mogu biti razotkrivene te se tako dovodi u opasnost vla-
dina retorička poza (npr. "borba protiv terorizma"). To pak može
na neko vrijeme zaustaviti terorističke zapovjednike. Navedenim
smo činjenicama nastojali pokazati kako je velika javna akcija
itekako moguća čak i u općenito depolitiziranu društvu kakvo je
američko, gdje nema političkih stranaka ni velikih javnih glasila
izvan uskog poslovnog dogovora elite - makar i neizravno, kao što
je bilo u vrijeme Vijetnama i nakon njega. Te važne činjenice treba
imati na umu i u vezi s Bliskim istokom.
Jedan od elemenata u međunarodnoj terorističkoj mreži što je
organiziraju SAD je Svjetski antikomunistički savez - zbirka na-
cista, antisemita, pripadnika odreda smrti i nekih među najgo-
rim ubojicama i razbojnicima na svijetu. Sve je njih Reaganova vla-
da skupila i organizirala u djelotvornu mrežu ubojica i mučitelja,
raširenu po cijelom svijetu. Prošlog je mjeseca Savez privukao
nešto pozornosti u vezi s aferom Hasenfus u Nikaragvi. New York
Times je - kao i obično, prenoseći vladinu promidžbu kao da je
istina - ustvrdio da je Savez očišćen od sumnjivih elemenata ot-

kako je general Singlaub stao na njegovo čelo osamdesetih. Svjet-
ski antikomunistički savez upravo je u Europi zaključio svoju re-
dovitu godišnju konferenciju (o kojoj mediji nisu ništa izvijestili,
koliko mi je poznato). Bili su nazočni vodeći nacisti, koji su s
poštovanjem pljeskali kad su njihovi vođe (nacisti iz Hitlerovih da-
na) dolazili na podij kako bi se obratili slušateljstvu. Zapovjedni-
ci latinoameričkih odreda smrti, navodno istjerani 1984. godine,
smjesta su se pojavili na konferencijama 1984/85. pod pokrovitelj-
stvom podružnice američke organizacije, izuzete od plaćanja po-
reza, jer se bavi "obrazovanjem". U Savezu i dalje djeluju nacisti,
rasisti različitih vrsta i bjelosvjetski ubojice. Podupiru ga SAD i
nekoliko klijentskih država, osobito Tajvan i Južna Koreja, no
navodno također Sirija i druge arapske države. Izraelski lobi u
Americi prikriva mu djelovanje. U uvodu svoje nedavno objavljene
knjige o Savezu, Scott Anderson i John Anderson iznose kako su
Savez protiv klevetanja i B'nai Brith, glavne sastavnice izraelskog
lobija u Americi, odbili dati informacije o toj zloglasnoj zbirci anti-
semita, jer oni trenutačno služe korisnoj svrsi u Reaganovoj mreži
međunarodnog terorizma, koju oni načelno podupiru 13 .
Sve ovo i još mnogo toga pokazuje kako se suptilno vodi među-
narodni terorizam, i to u razmjerima dosad gotovo neviđenim u
povijesti.
Sramotna povijest Svjetskog antikomunističkog saveza treba
nas podsjetiti da reganovsko razbojništvo jest neobično, ali nije je-
dinstveno u povijesti SAD. Odmah nakon Drugoga svjetskog rata
SAD su se okrenule zadatku suzbijanja antifašističkog otpora u
velikom dijelu svijeta, često djelujući u korist fašista i kolaboracio-
nista. Dio toga globalnog programa bilo je i novačenje nacističkih
razbojnika kao što je Klaus Barbie, "krvnik Lyona", koji je odgo-
voran za grozne zločine u Francuskoj, ali su ga Amerikanci od-
mah nakon rata postavili da špijunira Francuze za američki račun.
Znatno je važniji primjer Reinhard Gehlen, koji je vodio Hitlerovu
izvještajnu djelatnost u Istočnoj Europi te mu je CIA brzo dodijeli-
la isti zadatak u zapadnonjemačkoj izvještajnoj službi. U djelo-
krugu njegove organizacije bila je američka potpora vojnim akcija-
ma u SSSR-u i Istočnoj Europi, u dosluhu s vojskama koje je
Hitler potaknuo. Prema Johnu Loftusu, te su se operacije vodile iz
ureda Georgea Kennana u State Departmentu; Loftus je tu temu
istraživao za Ministarstvo pravosuđa SAD. Poslije, kad se mnogi
od tih korisnih ljudi nisu više mogli štititi u Europi, američke su

ih vlasti dovele u Sjedinjene Države ili Latinsku Ameriku, često
uz pomoć Vatikana. Tamo su nastavili služiti interesima američke
vlade: obučavali su mučitelje metodama koje je razvio Gestapo,
pomogli su osnovati neonacističke službe nacionalne sigurnosti u
Latinskoj Americi te mrežu odreda smrti u Srednjoj Americi, u
sklopu sigurnosnih snaga što su ih obučile SAD itd. 14
Vrlo ćemo slabo razumjeti svijet zanemarimo li relevantni po-
vijesni kontekst, kojega službena doktrina obično zanemaruje ili
suzbija.
Isto vrijedi i na Bliskom istoku. Razmotrimo samo odnose SAD
s Iranom, koji su sada u vijestima, ali pretežito izrezani iz svojega
povijesnoga konteksta, kao što se obično događa kad nas povijest
uči nezgodne lekcije. Reaganova vlada tvrdi da su nedavne pošilj-
ke oružja Iranu preko izraelske veze dio nastojanja za usposta-
vom dodira s "umjerenim" elementima u Iranu. U jednom je smislu
to istina. Naime, ako uđemo u sferu uobičajenoga novogovora, u
kojemu su "umjereni" oni koji su, kako i treba, poslušni prema
američkim zapovijedima i zahtjevima. Suprotnost su "radikalni"
- a to su oni koji ne slušaju zapovijedi kako treba. Primijetite da to
nazivlje nema ničega zajedničkog s time koliko se te skupine služe
nasiljem, pa čak ni s njihovim društvenim i političkim ciljevima;
razlikuje ih samo jedno, ključno svojstvo. Tako je masovni uboji-
ca Suharto u Indoneziji poštovani "umjerenjak", dok su seljačke
skupine za uzajamnu pomoć što ih je u Salvadoru organizirala Ka-
tolička crkva "radikalne", pa ih treba istrijebiti terorom u stilu Pola
Pota, koji provode američki plaćenici.
U Iranu su SAD vratile na vlast "umjerenjake" državnim prevra-
tom koji je organizirala CIA, koja je tako (New York Times od
6. kolovoza 1954.) "dala primjernu lekciju (...) nerazvijenim zem-
ljama bogatim prirodnim izvorima". Ta je lekcija "primjer koliku
cijenu je morala platiti jedna od njih koja se zanosila fanatičnim
nacionalizmom" te je pokušala preuzeti nadzor nad vlastitim
prirodnim bogatstvom, postavši time "radikalna". Iran je ostao
"umjeren" sve do pada šaha Mohamada Reze Pahlavija 1979. godi-
ne, skupivši do tada jedan od najduljih popisa kršenja ljudskih
prava na svijetu, što su Amnesty International te ostale udruge za
ljudska prava redovito dokumentirale. No to nije ugrozilo Šahovu
oznaku "umjerenjaka" niti je umanjilo njegovu omiljenost u krugo-
vima američke elite. Carterova je vlada podupirala Šaha do samo-
ga konca njegove krvave vladavine. SAD su tada razmatrale mo-

gućnost vojnoga prevrata, no bez uspjeha. Odonda se dotok oružja
u Iran nije prekinuo, djelomice preko Izraela, koji je imao vrlo tije-
sne odnose sa Šahom i njegovom vojskom.
Primijetite kako isto vrijedi i za Nikaragvu, gdje je tamošnji dik-
tator Somoza pao s vlasti otprilike u isto vrijeme kad i Šah. Carte-
rova ga je vlada također podupirala do samoga kraja, dok mu je
Izrael davao oružje, svakako s prešutnim američkim pristankom,
dok je ubijao desetke tisuća ljudi u posljednjoj provali bijesa. Car-
ter je pokušao uspostaviti vlast Nacionalne garde pošto se Somo-
za više nije mogao održati. Nedugo nakon toga ostaci Garde pono-
vno su se okupili i ustrojili u Hondurasu i Kostarici, uz pomoć
američkih saveznika kao što je Argentina (tada pod vlašću neona-
cističkih generala, pa prema tome korisna "umjerena" klijentska
država). Zatim su odvedeni ravno u SAD te organizirani u teroris-
tičku plaćeničku vojsku posvećenu suzbijanju prijetnje provedbe
društvene reforme u Nikaragvi.
U međuvremenu je američka elita prošla kroz čarobnu preo-
brazbu: po prvi su se put duboko zabrinuli zbog ljudskih prava i
"demokracije" u Nikaragvi i Iranu. To je iznenadno "moralno buđe-
nje" propustilo izazvati prijezir što ga dobrano zaslužuje15.
Vratimo se Iranu! Prema izraelskom veleposlaniku u SAD Moše
Arensu, koji je to rekao u listopadu 1982. godine, izraelska do-
bava oružja Iranu nakon Šahova pada izvodila se "u koordinaciji
s američkom vladom (...) na gotovo najvišoj razini". Cilj je bio
"izvidjeti ne bismo li mogli pronaći neke dodirne točke s iranskom
vojskom, kako bismo oborili Homeinijev režim" ili bar "stupiti u
dodir s nekim vojnim časnicima koji bi se jednoga dana mogli naći
na vlasti u Iranu". Izraelac Jakov Nimrodi, trgovac oružjem i oba-
vještajni dužnosnik koji je u šahovu Iranu djelovao pod krinkom
vojnog izaslanika, opisao je taj plan u BBC-evoj emisiji 1982. Bivši
izraelski de facto veleposlanik u Iranu Uri Lubrani (iz Radničke
stranke) dodao je nove pojedinosti o tom istom programu:
Duboko sam uvjeren da se Teheran može osvojiti razmjerno

malom silom, ali odlučnom, nemilosrdnom i okrutnom. Hoću
reći kako bi zapovjednici te sile morali biti ljudi emotivno po-
mireni s mogućnošću da će možda morati pobiti deset tisuća
ljudi.
I on je, dakako, "umjerenjak" - u istom značenju riječi. Slične

je zamisli imao i David Kimči, izraelski ministar vanjskih poslova
i bivši zamjenik ravnatelja Mosada. Kimčija i Nimrodija su mediji
sada otkrili među začetnicima američkog programa vojne pomoći
Iranu preko Izraela sredinom osamdesetih u vezi s američkim ta-
ocima i "potragom za umjerenjacima". U isto vrijeme (početkom
1982.) s tim su se planom manje-više svi slagali, no s različitim
stupnjevima izražene skepse. Podupirali su ga: Richard Helms, biv-
ši direktor CIA-e i veleposlanik u Izraelu; Robert Korner, glavni kan-
didat za suđenje za ratne zločine kasnih šezdesetih i visoki duž-
nosnik Pentagona pod Carterom, jedan od tvoraca Snaga za brzo
djelovanje koje bi, da uporabimo njegove riječi, "trebale poduprijeti
'umjerenjake' nakon vojnog prevrata", te drugi16. Sve su te informa-
cije danas potisnute.
U biti iste činjenice nedavno su ponovno objavljene, ali zanema-
rene, znatno prije nego što je izbio skandal. Glasnogovornik izrael-
skog Ministarstva vanjskih poslova Avi Pacner, koji je potvrdio u
intervjuu 1982. kako je Izrael s američkih dopuštenjem slao Iranu
vojnu opremu, uključivši i doknadne dijelove za ratne mlažnjake
američke proizvodnje17.
Dotok oružja u Iran putem Izraela (a također, vjerojatno, i dru-
gim kanalima) vrlo je vjerojatno nastavljen na razini dovoljnoj
za zadržavanje kontakata s odgovarajućim elementima u iranskoj
vojsci - unatoč tome što su se SAD protivile slanju Iranu dovoljne
količine oružja da dobije iračko-iranski rat, što bi bio potpuni po-
raz za američku politiku potpore Sadamu Huseinu. Stoga su Sje-
dinjene Države prošloga travnja zaustavile veliku iransku nabavu
oružja od Izraela, uhitivši pritom i jednoga bivšeg izraelskog gene-
rala, da spomenemo samo neke 18 .
Ništa od ovoga nije se otkrilo tek krajem 1986. godine, kako bi
se moglo zaključiti iz prijašnjih napomena. Godine 1982. objavljen
je na naslovnici članak sadašnjeg urednika New York Timesa, u
kojemu stoji kako je pola pošiljki oružja Iranu "dao ili omogućio
Izrael"; to je svakako bilo sa znanjem i barem prešutnim odo-
brenjem SAD. "A ostatak samostalni trgovci oružjem, od kojih bi
neki mogli imati veze s izraelskim izvještajnim službama." Isto-
dobno je CIA provodila tajne akcije protiv Homeinijeva režima iz
svojih baza na istoku Turske19. O Arensovu se otkriću opsežno pi-
salo u Boston Globeu, više dana zaredom, između ostalog. Neko-
liko mjeseci nakon toga, dobrano prije izbijanja "skandala", do-
datne su informacije isplivale na površinu. Tako je u svibnju

Patrick Seale izvijestio da "izraelski i europski trgovci oružjem hi-
taju opskrbiti Iran ratnim materijalom", jer se Izrael sada riješio
"uobičajeno izokolnih putova trgovine oružjem. (...) Na primjer,
jedan brod, koji sada plovi morem, nosi više od 25 tisuća tona
izraelskih topova, topovskih cijevi, streljiva, dijelova za zrakoplo-
ve te drugog ratnog materijala". Brod je dobio zapovijed neka pro-
slijedi ravno u Iran, umjesto predviđenoga prekrcaja u Zairu 20 .
Teško je previše ozbiljno uzimati sadašnje iznenađenje kad se doz-
nalo za to.
Treba dalje primijetiti još neke sličnosti između američke poli-
tike prema Iranu i Nikaragvi. Ni tamo se ne može ozbiljno uzeti
trenutačno iznenađenje glede činjenice da je Reaganova vlada bila
vrlo aktivna u davanju vojne potpore vojsci svojih saveznika, čime
je zaobišla zakone koje je donio Kongres, a da i ne spominjemo
odluku Međunarodnog suda (to se jedne terorističke države ne ti-
če) i zakone sve do osamnaestostoljetnoga Zakona o neutralnosti.
Više ćemo o toj temi doznati okrenemo li se novijoj povijesti.
Primijetimo prvo kako je pojava prodaje oružja Iranu slijedila kla-
sični obrazac - to je još jedna ključna činjenica koja nedostaje iz
današnjih komentara. Na primjer, odnosi između SAD i Indonezije
prije 30 godina su se zaoštrili do neprijateljstva - toliko da je CIA
sponzorirala neuspjelu vojnu pobunu u Indoneziji 1958. Za vri-
jeme neprijateljskoga razdoblja, SAD su i dalje opskrbljivale Su-
karnov režim oružjem. Krajem 1965. godine je proamerički ge-
neral Suharto izveo vojni prevrat, nakon kojega je slijedio pokolj
nekoliko stotina tisuća ljudi, pretežito seljaka bezemljaša, te raza-
ranje jedine masovne političke organizacije u zemlji - Indonezijske
komunističke partije. Indonezija se tako vratila u Slobodni svijet,
otvorena pljački i iskorištavanju od strane američkih, kanadskih,
europskih i japanskih tvrtki. Jedina je mala poteškoća grubost
vladajućih generala, koji su nametnuli korumpiranu i brutalnu
diktaturu.
Takav je razvoj prosvijećeno javno mnijenje na Zapadu toplo
pozdravilo, držeći to opravdanjem američke agresije na Južni
Vijetnam (koja se u promidžbenom sustavu zove "obrana Južnog
Vijetnama"). Tako je dobiven "štit" koji je potaknuo generale na
prijeko potrebnu čistku u svojoj zemlji. Svjedočeći pred Senatom
nakon pokolja, ministru obrane McNamari postavljeno je pitanje
kako to da su se isporuke oružja nastavile i za vrijeme snažna ne-
prijateljstva među dvjema zemljama. Upitali su ga jesu li "isplaćene

dividende" na prodaju oružja. Složili su se da jesu. Žrtava je do to-
ga trenutka bilo oko 700.000, prema njegovim indonezijskim prija-
teljima. U kongresnom izvješću stoji kako su obuka i zadržavanje
kontakata s vojnim časnicima isplatili "goleme dividende", tj. obo-
ren je Sukarno. Nalik tome, prema izvorima iz Pentagona, "vojni
utjecaj Sjedinjenih Država na domaće zapovjednike općenito se
drži jednim od elemenata u državnom prevratu kojim je s vlasti
svrgnut brazilski ljevičarski predsjednik João Goulart 1964.21"
Tada je uvedeno opsadno stanje, sa svime što ide uz to: mučenjem,
represijom i debelim profitima za strane ulagače, što su sve Ken-
nedyjevi liberali radosno pozdravili. Priča se opetovala u Čileu
nekoliko godina nakon toga. Za vrijeme Allendeove vladavine SAD
su nastavile prodavati oružje Čileu, čineći istodobno sve u svojoj
moći kako bi oborile njegovu vladu; nagrada je bila Pinochetov voj-
ni udar, koji je također rado dočekan.
Djelovanje u Iranu odgovara poznatom, dobro isplaniranom
uzorku, koji je razumljiv i ponekad realističan. Lako je shvatiti za-
što su ga Richard Helms i drugi javno poduprli 1982.
Narav američko-iranskih odnosa pod Šahom treba također is-
pitati u vezi s navedenim. Iranu je u Nixonovoj doktrini bila dodi-
jeljena središnja uloga u nadzoru nad Bliskim i Srednjim istokom.
Ta se doktrina zasnivala na shvaćanju kako SAD ne mogu svuda
izravno nametati svoju volju te se stoga moraju osloniti na domaće
"žandare" - kako je to nazvao ministar obrane Melvin Laird. Ti
lokalni saveznici mogu obnašati svoje "regionalne dužnosti" unu-
tar "općeg poretka" što ga održavaju Sjedinjene Američke Države,
kako je to u to doba formulirao Henry Kissinger. Djelomice prešut-
no, stvoren je trojni savez koji su činili Iran, Saudijska Arabija i
Izrael pod američkim vodstvom. Svrha je bila "obraniti" američku
dominaciju nad najvećim zalihama energenata na svijetu te ih
zaštititi od najvećeg neprijatelja - domaćeg stanovništva, koje bi se
moglo zaraziti "radikalnim" idejama, kao što je ona da bi trebali
imati udjela u nadzoru nad našim prirodnim izvorima, koji su se
slučajno zatekli na njihovu tlu. To je samo jedan primjer koji se
ponavlja diljem svijeta22.
U tom se kontekstu razvio i "posebni odnos" s Izraelom. Vijeće
za nacionalnu sigurnost SAD je 1958. zaključilo kako bi "logična
posljedica" odupiranja radikalnom arapskom nacionalizmu (u
opisanom značenju) "bilo podupirati Izrael kao jedinu preostalu
snažnu prozapadnu silu na Bliskom istoku". Prema biografu Da-

vida Ben-Guriona Mihaelu Ben-Zoharu, Izrael je tada, na poticaj
američkoga državnog tajnika Johna Fostera Dullesa, zaključio "pe-
riferni pakt" koji je "dugo trajao", s Iranom, Turskom i Etiopijom.
Tijekom šezdesetih godina američke su izvještajne službe držale
Izrael preprekom "radikalno nacionalističkom" pritisku na Sau-
dijsku Arabiju. Koncepcija Izraela kao "strateške vrijednosti" insti-
tucionalizirao se u američkoj politici nakon izraelske pobjede nad
Arapima 1967. godine, s američkom potporom, a osobito nakon
izraelskih poteza kako bi se spriječila sirijska pomoć Palestinci-
ma koje su masakrirali u Jordanu 1970. godine, u vrijeme kad se
SAD, zbog domaće javnosti, nisu mogle izravno umiješati. Šahov
je pad ojačao ulogu Izraela kao "strateške vrijednosti" i uporišta
za provedbu američkih interesa u regiji. U međuvremenu je Izrael
činio SAD sve više usluga na Jugu Afrike, u Aziji i Latinskoj
Americi 23 .
Oko 1970. godine u američkoj eliti nastao je razdor oko poželjne
američke politike u regiji. Simbol toga razdora bilo je proturječje
između državnog tajnika (ministra vanjskih poslova) Williama Ro-
gersa, koji je zagovarao plan za političko rješenje arapsko-izra-
elskog sukoba u skladu s tadašnjim međunarodnim konsenzu-
som, i Henryja Kissingera, koji je tvrdio kako moramo očuvati
"neodlučeno" stanje. To je bio njegov razlog za potporu izraelskom
odbijanju Sadatove ponude iz veljače 1971. za potpuni mirovni spo-
razum, u skladu s glavnim crtama američke politike. Kissingerovo
je stajalište prevagnulo. Odonda njegovo sukobima sklono, tvrdo-
linijaško suprotstavljanje miru na Bliskom istoku dominira ame-
ričkom politikom, koja rado gleda kako izraelska "strateška vrijed-
nost" igra svoju ulogu u američkom nadzoru nad regijom - prijeteći
uporabom sile. Time je objašnjena stalna američka privrženost
zaustavljanju političkog rješenja, što bi vjerojatno bilo dovelo do
integracije Izraela u regiju 24 .
SAD su stalno tražile načina kako zadržati stanje vojnoga suko-
ba, a da Izrael i dalje ostane "strateška vrijednost". Prema toj kon-
cepciji, Izrael treba biti vrlo militarizirana, tehnološki napredna,
ali izopćena država koja ima malo što od neovisnoga gospodar-
stva, osim visokotehnološke proizvodnje (često u koordinaciji sa
SAD); država posve ovisna o SAD te se stoga može osloniti na
njezinu lojalnost. SAD-u treba takav lokalni "žandar", a Izrael
služi i kao plaćenička država koju SAD upošljavaju drugdje - na
primjer, radi potpore gotovo genocidu u Gvatemali. Domaći su

čimbenici spriječili Washington da u tome ne sudjeluje onako kako
je planirao25.
A što je s američkim odnosima s arapskim svijetom? Prvo,
SAD će djelovati kako bi zadržale nadzor nad glavnim izvorima
energenata na Arapskom poluotoku: to je glavno načelo američko
vanjske politike, kako je bilo sve od II. svjetskog rata. SAD će stoga
podupirati "umjerene nacionaliste", kao što je saudijska vladajuća
elita, dobro poznata po svojoj "umjerenosti". Saudijska Arabija je
također pozvana pomoći američkom međunarodnom terorizmu,
kako smo već rekli. Stoga nas ne treba iznenaditi otkriće da je du-
boko umiješana u isporuke oružja Iranu, zajedno sa svojim šutlji-
vim saveznikom Izraelom te također u terorističke aktivnosti SAD
u Srednjoj Americi, a vjerojatno i drugdje, na Jugu Afrike, na pri-
mjer. Istodobno se SAD dosljedno protive "radikalnim nacionalisti-
ma" koji stoje na putu ostvarivanju američkih ciljeva. Riječ je o Li-
biji. Dok su SAD, čini se, poduprle Gadafijevo nastojanje da povisi
cijenu nafte ranih sedamdesetih godina, "kako bi se ojačao položaj
'umjerenjaka', kao što su Iran, Kuvajt i Saudijska Arabija"26, Libija
je poslije sve više postajala prepreka američkim ciljevima. Zato ju
je Reaganova vlada od svojih prvih dana odredila kao prvorazred-
nu metu, pod izlikom "rata protiv međunarodnoga terorizma"27.
U vezi s time, valja imati na umu da se Reaganova vlada od
početka suočila s još jednim problemom. Unatoč mnogim iluzija-
ma, glavni smjerovi Reaganove politike su od početka bili neomi-
ljeni među većinom ljudi. Pučanstvo i dalje, kao i prije, daje pred-
nost potrošnji novca za socijalnu skrb pred onim za vojne potrebe
te se protivi planu povećanja državne sile i pretvaranju države
(još više nego prije) u državu dobrobiti za bogate. To je, naime,
glavna služba Pentagona, koji silom prikuplja državne subvencije
za visokotehnološku (vojnu) industriju. To je sustav državnih sub-
vencija, a privatnih profita, koji se zove "slobodno poduzetništvo".
Većina javnosti također se protivi "aktivističkoj" vanjskoj politici
subverzije, intervencija, međunarodnog terorizma i agresije, što se
sve zove "Reaganova doktrina". Postoji jedno klasično sredstvo za
rješavanje problema kako neodlučno stanovništvo dovesti do pri-
hvaćanja politike kojoj se protivi: zastrašiti ga, u skladu s Mencke-
novom izrekom, koju smo prije naveli. Prema tome, moramo se
sukobiti s Carstvom zla koje nas želi uništiti, s "monolitnom i ne-
milosrdnom urotom" koja svakako hoće zgaziti našu dobrodušnost
prema cijelom svijetu i razoriti sve naše - kako se izrazio John F.

Kennedy za jednog sličnog razdoblja povijesti SAD. No tu je i pro-
blem: sukob s Carstvom zla je previše opasan. Moglo bi nas to
skupo stajati. Zato se u to ne možemo upustiti. Rješenje problema
je stvoriti "štićenike" Carstva zla, koje možemo bezobzirno napas-
ti, jer su slabi i bespomoćni. Libija savršeno, odgovara toj ulozi,
osobito uzevši u obzir bjesomučnu protuarapsku rasističku kam-
panju u SAD, te smjestivši to u širi kontekst "kampanje protiv me-
đunarodnog terorizma" - te kuge suvremenog svijeta. Od nje nas
moraju obraniti teroristički zapovjednici u Washingtonu, kako nas
uče razne "operacije 'istina'" što ih provode ideološke institucije.
Prilično je lako pobiti mnogo Libijaca bez ikakve štete za nas. Što-
više, tome će se kod kuće veseliti mnogi, uključivši i prosvijećene
liberale; mi se, eto, samo branimo protiv "zle plime terorizma".
Sljedeće bi dvije godine mogle biti opasne. Reganovci žele
ostaviti trajan trag na američkoj politici, kakav god bio ishod idu-
ćih izbora. Žele dokazati da se nasilje isplati. Hoće prevladati
"bolećive inhibicije protiv uporabe vojne sile" (Norman Podhoretz).
Promidžbeni je sustav iskonstruirao čitav niz demona, a to su:
sandinisti, koji su "rak", koji se mora uništiti (George Shultz); Ga-
dafi, "ludi pas s Bliskog istoka"; Arafat, "rodonačelnik suvremenog
terorizma"; Castro, koji prijeti da će zauzeti čitavu Zapadnu hemi-
sferu u službi Sovjetskog Saveza itd. Bude li ih se uspjelo uništiti
nasiljem, to će imati duboke posljedice po američku kulturu. Neće
više biti "mlakonja" koji pregovaraju i sklapaju sporazume; nitko
se više neće brinuti za političko rješenje, odredbe međunarodnog
prava i slične trice i kučine. Umjesto toga, američkim će političkim
sustavom dominirati ljudi koji nemaju "bolećivih inhibicija". To su
ljudi koji se vesele kad šalju savezničke i plaćeničke vojske i odre-
de smrti da muče ljude koji se ne mogu braniti. Eto, to se u suvre-
menom novogovoru zove "konzervativizam".
5 Međunarodni terorizam:
predodžba i stvarnost
Postoje dva moguća pristupa proučavanju terorizma. Može se upo-

rabiti doslovni pristup, kada temi ozbiljno pristupamo, a drugi je
propagandistički pristup, kad se pojam terorizma iskorištava kao
oružje u službi nekog sustava moći. U svakom je slučaju jasno
kako početi. U doslovnom pristupu se počinje s određivanjem što
je to terorizam. Zatim tražimo primjere te pojave (ograničavajući se
samo na glavne primjere, ako smo ozbiljni) te pokušavajući odre-
diti uzroke i lijekove. Propagandistički pristup zahtijeva drugačiji
tijek radnji. Počinje se s tezom da je terorizam nešto za što su od-
govorni neki službeno proglašeni neprijatelji. Mi tada označavamo
teroristički čin terorističkim samo ako ga možemo pripisati (uvjer-
ljivo ili ne) potrebnom izvoru. Inače se terorizam ignorira, suzbija
ili ga se naziva "osvetom" ili "samoobranom".
Ne iznenađuje što vlade uglavnom prihvaćaju propagandistički
pristup, a isto tako i njihovi instrumenti u totalitarističkim
državama. Zanimljivija je činjenica što se isto može reći i za javna
glasila i akademske krugove u razvijenim zapadnim demokracija-
ma, kako će se vidjeti iz obilja primjera. 1
"Moramo primijetiti", piše Michael Stohl, "da se prema konvenciji
- i to treba naglasiti, samo prema konvenciji - pojava da se velike sile
služe silom ili njome prijete obično zove 'diplomacija pritiska', a ne
terorizam." To usprkos tome što "prijetnja silom i česta uporaba sile
nešto su što bi se nazvalo terorizmom, kad ne bi bila riječ o velikim
silama, koje primjenjuju takvu taktiku"2. Ovome treba dodati samo
jedno: termin "velike sile" rezerviranje za države na našoj strani. U
zapadnoj tradiciji o kakvoj ovdje govorimo, Sovjetski Savez nema
takvu "pjesničku slobodu". Dapače, može ga se optužiti i osuditi i s
najtanjim dokazima; takva je i sovjetska praksa spram SAD.
Terorizam je osamdesetih godina postao važno pitanje u javno-
sti. Reaganova je vlada stupila na vlast s obećanjem kako će isko-
rijeniti ono što su nazvali "zlom plimom terorizma", govoreći kako
Međunarodni terorizam: predodžba i stvarnost 137
je to pošast koju šire "poremećeni protivnici same civilizacije koji

se (...) u moderno doba vraćaju u barbarstvo" (državni tajnik Ge-
orge Shultz). Kampanja se usredotočila na osobito zarazan oblik
pošasti: državni međunarodni terorizam. Središnja tvrdnja pripi-
suje odgovornost sovjetskoj "svjetskoj mreži terorista, kojoj je (...)
cilj destabilizirati zapadno demokratsko društvo", kako je zapisala
Claire Sterling, čija je mnogo hvaljena knjiga "Teroristička mreža"
postala "biblija" u vladinim krugovima i začetnik nove discipline
- terorologije. Uzima se kako je ta knjiga dala "mnoštvo dokaza"
da se terorizam događa "gotovo isključivo u demokratskim ili re-
lativno demokratskim društvima" (Walter Laqueur); tako ne ostaje
puno dvojbi o izvorima te pošasti. Knjiga je uskoro razotkrivena
kao bezvrijedno propagandističko štivo, no tezu nitko nije odbacio
te ona i dalje dominira glavninom izvješćivanja, komentara te aka-
demskih predavanja i istraživanja.
Zabrinutost zbog međunarodnog terorizma dosegnula je vrhu-
nac sredinom osamdesetih godina. Terorizam na Bliskom istoku i
Sredozemlju urednici Associated Pressa su u anketi izabrali kao
najzanimljiviju temu u 1985. godini. Godinu nakon toga turizam u
Europi je doživio težak udarac, jer Amerikanci nisu htjeli putovati
u Europu iz straha od arapskih terorista koji prljaju europske gra-
dove. Pošast je poslije splasnula, jer je "kaubojeva snaga" ukrotila
čudovište - tako službena verzija.
Prebacivši se na doslovni pristup, prvo moramo odrediti što je
to terorizam, zatim ispitati kakva je njegova primjena - što god
pritom otkrili.
POJAM ZVAN TERORIZAM
Politički se pojmovi ne mogu baš nazvati uzorom jasnoće. Ipak,

postoji opće slaganje o tome što je to terorizam. Kao polazište
možemo uzeti službeni američki izvor, Kazneni zakonik SAD, pre-
ma kojemu je "teroristički čin" aktivnost koja
"a) uključuje neki nasilan čin ili čin pogibeljan za ljudski život,
kojim se krši kazneni zakonik Sjedinjenih Američkih Država
ili bilo koje druge države ili koji bi bio kazneno djelo kad bi
bio počinjen na području Sjedinjenih Država ili neke druge
države;
b) čini se da mu je nakana: 1) zastrašiti ili na nešto prisiliti ci-

vilno pučanstvo; 2) utjecati na vladinu politiku zastrašivanjem
ili prisiljavanjem ili 3) utjecati na vladinu politiku ubojstvima ili
otmicama"3.
Pojam nije jasno omeđen. Prvo, granica između međunarodno-

ga terorizma i agresije nije uvijek jasna. U tome ćemo Sjedinjenim
Državama i njihovim klijentima priznati nedužnost dok im nije do-
kazana krivica: ako odbacuju optužbu za agresiju u slučaju ne-
koga čina međunarodnoga nasilja, uzet ćemo da to potpada pod
manji zločin - terorizam. Postoji također neslaganje oko razlike iz-
među terorizma i osvete ili legitimnog otpora; tome ćemo se poslije
vratiti.
U američkim se izvorima mogu pronaći i znatno drugačije de-
finicije terorizma. Priručnik američke vojske za antiterorizam od-
ređuje terorizam kao "smišljenu uporabu sile ili prijetnje silom
kako bi se postigli ciljevi političke, religijske ili ideološke naravi.
To se čini zastrašivanjem, prisiljavanjem ili ulijevanjem straha."
Još je jednostavnija odredba u studiji što ju je naručilo Ministar-
stvo obrane SAD od poznatog terorologa Roberta Kuppermana.
Tamo se govori o uporabi sile i prijetnji silom "radi postizanja po-
litičkih ciljeva, bez angažiranja svih raspoloživih sredstava"4.
No Kupperman ne razlaže o terorizmu. On zapravo govori o
sukobima niskog intenziteta, a to je središnja doktrina Reaganove
vlade. Primijetite da kao što opis pokazuje, a praksa potvrđuje,
sukobi niskog intenziteta - baš kao i njihov prethodnik, "suzbija-
nje pobuna" - jedva da je išta drugo nego eufemizam za državni
međunarodni terorizam, tj. uporaba sile koja ne doseže razinu ra-
ta i agresije.
Stručnjaci za tu struku priznaju tu činjenicu, ali je obično dok-
trinski izvrću. Jedan od vodećih izraelskih stručnjaka, profesor
Yonah Alexander je ustvrdio kako je "državni terorizam oblik suko-
ba niskog intenziteta koji država poduzima kad joj je zgodno voditi
'rat', a da ne bude pozvana na odgovornost za svoje postupke"5.
Alexander svoju pozornost usmjerava na nastojanja Kremlja da
destabilizira Zapad uz pomoć "zamjenskih skupina". Nudi primje-
re kao što je "opsežni PLO program za obuku (...) koji se pruža
Nikaragvi." U toj koncepciji "PLO, koja zadržava posebne odnose s
Moskvom", služi svojim sovjetskim gospodarima tako što vještine
stečene na "specijaliziranoj obuci" u Sovjetskom Savezu prenosi
dalje u Nikaragvu, koja onda opet uspijeva voditi sukobe niskog

intenziteta protiv SAD i američkih interesa. On također predlaže
na koji bi se način mogla "testirati iskrenost Istočnog bloka"; na
primjer, tako što bi "pokazao svoju zaustaviti promidžbene kam-
panje koje povezuju SAD i njegove saveznike s terorizmom."
Kao što primjer pokazuje, trebalo bi imati zaista bujnu maštu
pa da se smisli nešto tako nevjerojatno što bi moglo poljuljati je-
dinstvo bratstva; i tako sve dok se čuva ideološko jedinstvo.
TERORIZAM I POLITIČKA KULTURA
Ima na svijetu mnogo terorističkih država. No SAD su jedinstvene

po tome što su službeno posvećene međunarodnom terorizmu, i to
u takvim razmjerima da se svi drugi takmaci mogu sakriti u mišju
rupu. Iran je nesumnjivo teroristička država, kao što zapadne vla-
de i tisak stalno tvrde. Glavni iranski doprinos međunarodnom te-
rorizmu otkriven je za iransko-kontraške afere. Naime, bila je to
iranska - vjerojatno nenamjerna - umiješanost u američki rat pre-
ko posrednika u Nikaragvi. Ta je činjenica neprihvatljiva i stoga
je prošla nezapaženo. No iranska je veza s međunarodnim teroriz-
mom pod američkim pokroviteljstvom razotkrivena u vrijeme kad
se na sve strane grdio iranski terorizam.
Isto ispitivanje je otkrilo kako su, djelujući prema Reaganovoj
doktrini, Sjedinjene Države stvorile nove putove međunarodnog
terorizma. Neke države upošljavaju teroriste pojedince i kriminal-
ce kako bi za njih izvodile nasilne akcije u inozemstvu. No u Rea-
ganovo su vrijeme Sjedinjene Države pošle dalje. Nisu samo stvori-
le poluprivatnu međunarodnu terorističku mrežu, nego i čitav niz
klijentskih i plaćeničkih država, kao što su: Argentina (pod gene-
ralima), Tajvan, Južna Koreja, Izrael, Saudijska Arabija i druge.
Tako se financiraju i obavljaju terorističke akcije. Ovaj napredak
u međunarodnom terorizmu otkrivenje tijekom razdoblja najveće
ugroženosti od te pošasti, no ta činjenica nije ušla u rasprave.
Američka posvećenost međunarodnom terorizmu ulazi u sve
pore. Tako su američkim plaćenicima koji su napadali Nikaragvu
njihovi zapovjednici iz CIA-e i Pentagona naložili neka napadaju
"lake mete", tj. jedva branjene civilne ciljeve, a ne da "pogube gla-
ve" tukući se protiv vojske. Američko je ministarstvo vanjskih po-
slova izričito dopustilo napade na poljoprivredne zadruge - dakle
činiti točno isto ono nad čime se toliko zgražamo kad to čini Abu
Nidal. "Golubovi" u medijima dobro su promislili, a onda su odo-
brili takvo stajalište. Urednik New Republica Michael Kinsley, koji
stoji na najliberalnijoj krajnosti glavne struje američke politike,
ustvrdio je kako ne smijemo olako odbaciti opravdanja State De-
partmenta za napade na seljačke zadruge: "razborita politika"
mora "se suočiti s ispitom procjene troškova i koristi", analizom
"količine krvi i bijede koje se ulijevaju na jednom kraju, te vjerojat-
nosti da će se demokracija pojaviti na drugom kraju". Razumije se
da američki vladajući slojevi imaju pravo provoditi takve analize te
nastaviti s projektom ako je prošao takav ispit6.
Kad je u listopadu 1986. oboren kontraški dostavni zrakoplov
u kojemu je bio američki plaćenik, postalo je nemoguće i dalje za-
taškavati dokaze da CIA nezakonito zrakoplovima dostavlja opre-
mu plaćeničkim snagama. Slijedila su saslušanja u "iransko-kon-
traškoj" aferi te se pozornost javnosti snažno usredotočila na
takve teme. Nekoliko dana nakon kraja saslušanja, predsjednici
srednjoameričkih zemalja potpisali su mirovni sporazumu Esqui-
pulas II. SAD su se odmah latile posla potkopavanja sporazuma.
Sporazum navodi jedan čimbenik koji je "neizbježan element za
postizanje trajnog i stabilnog mira u regiji", a to je okončanje bilo
kakve pomoći "neregularnim snagama ili pobunjeničkim pokreti-
ma", dolazilo ono od "vlada u regiji ili izvan nje". Kao odgovor, SAD
su smjesta krenule u eskalaciju napada na "lake ciljeve" u Nikarag-
vi. Kongres i javna glasila smjerno su odvraćali poglede od CIA-
inih dostavnih letova, čiji je broj narastao na više letova dnevno.
Istodobno su surađivali s Bijelom kućom na njezinu programu
razbijanja neželjenih sporazuma. Taj je cilj konačno postignut u si-
ječnju 1988. godine. No bile su potrebne dodatne mjere kako bi se
podrovao novi sporazum srednjoameričkih predsjednika iz veljače
1989.7
Kako se povećavao broj dostavnih i izviđačkih letova za račun
američkih plaćenika, tako su rasli i teror i nasilje - kako je bilo
i predviđeno. I to je prošlo uglavnom nezapaženo, makar se tu i
tamo pojavljivao po koji članak. Tako je Los Angeles Times u li-
stopadu 1987. objavio kako "zapadni vojni analitičari kažu da su
kontraši nagomilali na tone novog oružja, bačenog iz zraka, iako
u posljednje vrijeme izbjegavaju ozbiljniju borbu. (...) U među-
vremenu su pojačali napade na vladine 'lake ciljeve', kao što je
seljačka zadruga La Patriota (...) gdje je od granatiranja prije zora
poginulo nekoliko domobrana, jedna starica i njezin jednogodišnji

unuk." Odabravši gotovo nasumce između mnogih slučajeva koji
se nisu držali vrijednim pozornosti: 21. studenog sto pedeset kon-
traša su napali dva sela u južnoj pokrajini Rio San Juanu 88-mi-
limetarskim minobacačima i raketama. Ubili su šestero djece i
šest odraslih ljudi te ranili trideset. Cilj terorističkih snaga pod
američkim pokroviteljstvom bile su čak i zadruge religijskih paci-
fista, koji odbijaju nositi oružje. I u Salvadoru su vojne postrojbe
koje su Amerikanci naoružali i obučili napadale zadruge, pri tome
ubijajući, silujući i otimajući njihove članove; to spada među ru-
tinske terorističke aktivnosti8.
Odluka Međunarodnog suda iz lipnja 1986. godine, kojom se
Sjedinjene Države osuđuju zbog "nezakonite uporabe sile" i ne-
zakonitoga gospodarskog rata odbačena je kao nebitan proglas
"neprijateljskog foruma" (New York Times). Malo je pozornosti po-
svećeno vetu SAD na rezoluciju Vijeća sigurnosti UN kojom se po-
tvrđuje presuda Međunarodnog suda te poziva sve države na po-
štivanje međunarodnog prava. SAD su glasovale protiv rezolucija
Opće skupštine UN s istom nakanom (godine 1986. jednako su
glasovali Salvador i Izrael; 1987. samo Izrael). Također se ignori-
rala odluka Suda da je sva pomoć kontrašima vojna, a ne huma-
nitarna. U američkim medijima se to i dalje zove "humanitarna
pomoć". Čini se da je osnovna zasada da su SAD teroristička dr-
žava izvan zakona i ovo je ispravno i pravedno - što god svijet mi-
slio, što god proglasile međunarodne institucije.
U pozadini je doktrina da se nijedna država nema pravo braniti
od američkog napada. Široko prihvaćanje ove velike doktrine otkri-
valo se kad bi Reaganov "agitprop" s vremena na vrijeme pustio priču
o nikaragvanskim planovima za nabavu mlaznih lovaca presretača.
Bilo je nešto kritike na račun medija što su nekritički progutali
tu dezinformaciju, no zanemarena je znatno važnija činjenica: po-
stojanje općeg suglasja da je takvo nikaragvansko ponašanje posve
neprihvatljivo. Kad je smišljena priča koja je trebala odvratiti po-
zornost od nikaragvanskih izbora 1984. godine, senator Paul Tson-
gas iz Massachusettsa, uz potporu drugih vodećih "golubova", upo-
zorio je da će SAD morati bombardirati Nikaragvu nabavi li ona
stare MIG-ove iz pedesetih godina, jer su "oni uporabljivi i protiv
Sjedinjenih Država" te su prema tome ugroza američke sigurnosti9
- za razliku od, recimo, američkih nuklearnih projektila u stanju
uzbune u zemljama koje okružuju Rusiju; one nisu ugroza, jer
su namijenjene strogo za obrambene svrhe. Shvaćalo se dakako

da bi mlažnjaci presretači mogli Nikaragvi omogućiti zaštitu vlasti-
tog teritorija od CIA-inih dostavnih letova, koji održavaju američke
plaćenike na dvorištu i izviđačkih letova, koji im daju iz minute u
minutu točnu informaciju o rasporedu nikaragvanskih postrojbi,
tako da mirno mogu napadati "lake ciljeve". To se shvaća, no rijetko
spominje 10 . Nadalje, čini se da nitko iz glavne struje nije objavio
javnu tajnu da bi Nikaragva bila rado prihvatila francuske zrako-
plove umjesto starih MIG-ova da SAD nisu uvjerile svoje saveznike
da zabrane vojnu pomoć, tako da imamo zašto drhtati od straha od
"sandinista koje su Rusi zadržali".
Isto se pitanje pojavilo i u kolovozu 1988., kad su "golubovi" u
Kongresu snažno poduprli Brydov amandman na Zakon o pomoći
nikaragvanskom pokretu otpora. Tri dana prije toga kontraši su
napali putnički brod Mission of Peace. Pri tome je poginulo dvoje
ljudi i ranjeno 27, svi civili; među njima je bio i jedan baptistički
svećenik iz New Jerseya, koji je vodio američko vjersko izaslanstvo.
Događaj u senatskoj raspravi o Byrdovu amandmanu nije ni spo-
menut. Umjesto toga su kongresni "golubovi" upozorili da će, izve-
de li nikaragvanska vojska "ničim izazvan vojni napad" ili "učini bi-
lo kakav neprijateljski član" protiv počinitelja takvih terorističkih
akcija, tada će Kongres odgovoriti snažno i pravedno - tako što će ob-
noviti službenu vojnu pomoć kontrašima. Novinski i drugi komen-
tatori nisu u ovome pronašli ništa čudno ni vrijedno objavljivanja.
Poruka je jasna: nitko se nema pravo braniti od američkih
terorističkih napada. SAD su teroristička država jer na to imaju
pravo. To je doktrina o kojoj se ne može raspravljati, tako čvrsto
ukorijenjena da se u ozbiljnu društvu o noj čak ne može ni razgo-
varati. Sličan je slučaj s američkim napadom na Južni Vijetnam
protiv "unutarnje agresije"; možda je sve to nerazumno, zaključili
su "golubovi".
Sukladno tome, organizirati terorističku plaćeničku vojsku za
pokoravanje tvrdoglavo neposlušnog stanovništva sasvim je legitim-
na zadaća. Na desnici je Jeane Kirkpatrick objasnila kako "nasilna
intervencija u poslove druge države" nije ni "nepraktična" ni "nemo-
ralna" - nego je samo nezakonita. Za takve su stvari ljude vješali u
Nürnbergu i Tokiju, tumačeći kako nije riječ o "pobjedničkoj pravdi"
jer, kako je rekao sudac Robert Jackson: "Ako su izvjesni postupci
i kršenja sporazuma zločini, onda su to zločini bez obzira čine
li to Sjedinjene Države ili Njemačka. Nismo pripravni određivati
drugima kaznene zakone koje ne bismo bili voljni primijeniti i na

sebe 1 1 .
Nasuprot takvim razmišljanjima, Irving Kristol objašnjava kako
"argumentiranju koje se oslanja na međunarodno pravo nedosta-
je svaka uvjerljivost." Istina, "velika sila se u običnim okolnostima
ne bi trebala miješati u unutarnje poslove manjih država". No to
načelo ne vrijedi ako je "druga velika sila već prekršila to pravilo".
Budući da je "neosporivo" da je "Sovjetski Savez intervenirao u
Nikaragvi" dajući oružje i tehničare "na vojnom i civilnom područ-
ju", onda SAD imaju pravo poslati svoju plaćeničku vojsku u na-
pad na Nikaragvu. Slijedeći istu logiku, Sovjetski bi Savez imao
puno pravo napasti Tursku ili Dansku (koje su znatno veća si-
gurnosna ugroza Sovjetskom Savezu nego što je Nikaragva Sjedi-
njenim Državama). To stoga što je "neosporivo" da im SAD daju
pomoć, a išle bi i znatno dalje od toga ako bi SSSR iskoristio svoje
pravo na agresiju prema Kristolovoj logici.
No Kristol bi mogao proturječiti ovakvom zaključivanju pozvav-
ši se na ključnu razliku koju je drugdje povukao u vezi s pravom
Sjedinjenih Američkih Država na nasilnu intervenciju: "Beznačajne
države, baš kao i beznačajni ljudi, vrlo se lako samozavaravaju ilu-
zijom važnosti". A kad se to dogodi, te im iluzije treba silom istjera-
ti iz glave: "Zapravo, dani 'diplomacije topovnjača' nikada nisu za-
vršili. (...) Topovnjače su jednako nužne za međunarodni poredak
kao što su policijska vozila važna za unutarnji poredak." Iz toga
bi, dakle, trebalo slijediti da SAD imaju pravo uporabiti silu pro-
tiv Nikaragve, beznačajne države, dok SSSR nema to pravo prema
Turskoj ili Danskoj 12 .

Prevladavajuće slaganje s međunarodnim terorizmom pod ame-
ričkim pokroviteljstvom ne treba brkati sa snažnim protivljenjem
u američkoj eliti ratu što ga vode nikaragvanski kontraši. Godine
1986. već se 80% "čelnika" protivilo pomoći kontrašima te se u
Kongresu i javnim glasilima razvila žestoka rasprava o tom progra-
mu. No valja se zadubiti u pojedinosti rasprave. Na disidentskom
ekstremu je Tom Wicker iz New York Timesa primijetio: "Reagano-
va politika potpore /kontrašima/ čisti je promašaj." Amerika bi tre-
bala "pristati na neki pregovorima utvrđeni regionalni aranžman,
čiju bi primjenu nadgledali nikaragvanski susjedi." Da - kad bi
imali vremena od klanja vlastitog pučanstva. Ta značajka tih te-
rorističkih država ne isključuje ih od uloge nasilnog nametanja re-
gionalnih aranžmana devijantnim sandinistima, protiv kojih se ni
izdaleka ne mogu vjerodostojno iznijeti slične optužbe. Izražavajući

u osnovi istu misao, urednici Washington Posta vide kontraše kao
"nesavršeno oruđe". Zbog te nesavršenosti treba tražiti druga sred-
stava da bi se "Nikaragva vratila u srednjoameričke okvire" te je se
natjeralo na "razumno ponašanje prema regionalnim mjerilima".
Naravno, prema mjerilima terorističkih država pod pokrovitelj-
stvom Washingtona. Vođa senatske većine Alan Cranston, vodeći
"golub", shvaća da je "nastojanje kontraša žalosno nedostatno da
bi se (...) postigla demokracija u Nikaragvi" (to je po činu vjere
američki cilj - kakve god bile činjenice). Stoga SAD moraju pronaći
druge načine kako bi "izolirale" vladu u Managui, koja je "nedopu-
stiva", te je "pustiti neka se kuha u vlastitom soku". Nema takve
strogosti prema ubojičkim klijentima Washingtona.
Ukratko, malo je odstupanja od osnovne crte "razumne poli-
tike" Michaela Kinsleyja. Riječ je o djelotvornosti, a ne o načelima.
Amerika ima pravo upotrebljavati silu kad god joj se to učini prik-
ladnim 13 .
Motivacija za utjecanje međunarodnome terorizmu u slučaju
Nikaragve jasno je rastumačena. Visoki američki vladin dužnosnik
rekao je kako je cilj napada bio "natjerati /sandiniste/ da oskudna
dostupna im sredstva potroše na rat, a ne na socijalne programe".
To je, dakle, osnovica CIA-ina programa iz 1981. godine, na koji je
vlada pristala. Kako je to formulirao bivši CIA-in analitičar David
MacMichael u svom svjedočenju pred Međunarodnim sudom, taj
je program imao za svrhu uporabiti plaćeničku vojsku kako bi
se "isprovocirali napadi nikaragvanske vojske preko granice, čime
bi se pokazala agresivna narav Nikaragve". Tako bi se nikaragvan-
ska vlada pritisnula da "ukine građanske slobode u samoj Nika-
ragvi, počne uhićivati oporbenjake, pokazujući time svoju tobože
prirođeno totalitarnu narav, zbog čega bi se povećalo nezadovolj-
stvo u zemlji". Uza sve to, tako bi se dalje narušilo ionako uzdrma-
no gospodarstvo. Razgovore o strategiji zadržavanja terorističkih
snaga u Nikaragvi nakon goleme CIA-ine opskrbne operacije teo-
retski je prekinuo Kongres u veljači 1988. (i plaćeničke su se snage
uistinu uglavnom razbježale). Dužnosnik Ministarstva obrane to je
ovako protumačio:
Te dvije tisuće pripadnika čvrste jezgre mogu još održavati

izvjestan pritisak na nikaragvanske vlasti, siliti ih da troše go-
spodarska sredstava na vojsku te ih time sprečavati da rješa-
vaju svoje ekonomske probleme - i to je dobitak. (...) Bilo koje

sredstvo pritiska na sandinistički režim privlači pozornost na
nedostatak demokracije u zemlji. Sprečavanje sandinista da
rješavaju gospodarska pitanja čisti je dobitak.
Viron Vaky, pomoćnik ministra vanjskih poslova za međuame-

ričke odnose u Carterovoj vladi, naveo je kao glavni razlog za te-
roristički napad to što će "rat iscrpljivanja tako oslabiti režim,
izazvati takvo radikalno otvrdnjavanje oporbe i pridobiti dovoljnu
potporu među razočaranim nikaragvanskim pučanstvom da će
režim prije ili poslije pasti, oboren pučkim ustankom, samouni-
štenjem unutarnjim prevratom ili raskolom u vodstvu. Ili će jed-
nostavno kapitulirati kako bi spasio što može." Kao "golub", Vaky
takvu koncepciju ocjenjuje punom pogrešaka, ali nipošto moralno
neprihvatljivom14.
Terorističke su snage dobro shvaćale dobivene zapovijedi. Doz-
najemo to od najpoznatijeg prebjega osamdesetih, šefa izvještajne
službe glavne kontraške snage FDN Horacija Arcea, čiji je ratni na-
dimak bio "Mercenario" ("Plaćenik"); očito, govor o "demokratima"
i "borcima za slobodu" je za domaću uporabu u SAD. Prebjege od
sandinista rado iskorištavaju i Bijela kuća i američki mediji, a kon-
traši su dobro medijski pokriveni. No prebjezi iz tabora kontraša
sasvim su druga stvar, osobito kad imaju reći neželjene priče. Kad
je krajem 1988. prebjegao, Arcea su ignorirali u SAD. U intervjuima
danim u Meksiku prije no što se vratio u Managuu kako bi prihva-
tio amnestiju, Arce opisuje ilegalnu obuku što ju je prošao u zrako-
plovnoj bazi na jugu SAD; identificirao je također po imenu CIA-ine
agente koji su davali pomoć kontrašima pod krinkom pomoći, dje-
lujući iz honduraškog veleposlanstva u Tegucigalpi. Opisao je i kako
je honduraška vojska davala obavještajne podatke i potporu kon-
traškim djelovanjima. Govorio je i o strahovitoj korupciji u pla-
ćeničkoj vojsci te o tome kako prodaju oružje na honduraškom
sajmu oružja, odakle ga nabavljaju salvadorski gerilci. Američke
obavijesti o "nevojnim" ciljevima bile su, tumači on, "posebno zanim-
ljive", jer "mi napadamo puno škola, ambulanti i takvih stvari. Po-
kušali smo postići da nikaragvanska vlada ne može osigurati so-
cijalnu skrb za seljake, ne može razvijati svoje projekte - to je bila
zamisao." Djelotvornost američke obuke uvelike je potvrdila ratna
kronika l5 .
Kontraški rat se lijepo uklapa u "državni terorizam", o kojem je
bivši direktor CIA-e Stansfield Turner svjedočio pred Kongresom

u travnju 1985. No može se tvrditi i kako bi to jednostavno trebalo
nazvati agresijom. Moglo bi se to smatrati i oponašanjem odluke
Međunarodnog suda iz 1986. No mi ćemo i dalje SAD držati nevi-
nima dok im se ne dokaže krivica, pa ćemo akcije protiv Nikaragve
svrstati u kategoriju međunarodnog terorizma.
MEĐUNARODNI TERORIZAM OSAMDESETIH GODINA
Osamdesetih godina je najčešće mjesto zbivanja međunarodnog te-

rorizma bila Srednja Amerika. U Nikaragvi su snage plaćenika SAD
ostavile za sobom trag ubojstva, mučenja, silovanja, sakaćenja,
otmica i razaranja. Ipak, sprečavalo ih je u djelovanju to što su civi-
li imali vojsku koja ih je branila. U državama štićenicama SAD ne-
ma takvih problema, gdje je upravo vojska glavna teroristička sila
koja napada civilno pučanstvo, potpomognuta drugim sigurnosnim
službama. U Salvadoru su pobijeni deseci tisuća ljudi u onome što
je nadbiskup Romero u listopadu 1980. godine, nedugo prije no što
je ubijanje doseglo vrhunac, opisao kao "rat do istrebljenja i genocid
nad bespomoćnim civilnim pučanstvom". Državni je teror nastojao
"uništiti pučke organizacije koje su se borile za obranu temeljnih
ljudskih prava". Nadbiskup Oscar Romero je na to upozorio nedugo
prije no što su ga ubili. Uzalud je apelirao na predsjednika Cartera
neka ne šalje pomoć salvadorskoj vojsci koja, nastavio je on, "zna
samo kako tlačiti narod i braniti interese salvadorske oligarhije".
Ciljevi su uglavnom postignuti za Reaganove vlade, koja je pojačala
napade na civile, podignuvši divljaštvo na višu razinu. Kad se učinilo
da bi SAD mogle biti uvučene u invaziju štetnu za vlastite interese,
podiglo se nekoliko glasova zabrinutosti i prosvjeda u američkim
elitnim krugovima, no ti su glasovi utihnuli čim se državni teror po-
kazao naizgled uspješnim, tj. kad su narodne organizacije desetko-
vane i obezglavljene. Nakon izbora, održanih u uvjetima nasilja i
represije, što je jamčilo pobjedu povlaštenim elementima prihvatlji-
vim SAD-u, javnost se uglavnom prestala zanimati za to pitanje.
Malo je tko opažao znatan porast državnog terora nakon spo-
razuma Esquipulas II. Nije bolje prošao ni izvještaj Amnesty Inter-
national pod naslovom: "Salvador: 'odredi smrti' kao vladina strate-
gija" (listopad 1988.) U njemu se navodi "zabrinjavajući porast" broja
žrtava što su ih ubili vladini odredi smrti kao dio vladine strategije
zastrašivanja bilo kakve moguće oporbe "ubijanjem i sakaćenjem

žrtava na najgrozniji način". Žrtve tako ostaju "osakaćene, obezglav-
ljene, raskomadane, udavljene ili sa znakovima mučenja (...) ili si-
lovanja". Budući daje svrha vladine strategije "zastrašiti ili na nešto
natjerati civilno pučanstvo" (tako terorizam službeno određuje
američki Kazneni zakonik), nije dovoljno samo ubijati. Ne, nego ti-
jela treba raskomadati i ostaviti ih pokraj ceste; žene moraju biti
obješene za kosu o drveće, s licima namazanim crveno i odrezanim
dojkama. A za sve se to vrijeme američka elita pretvara kako ne zna
da se i dalje financiraju, obučavaju i podupiru ubojice i mučitelji.
Iste se godine u Gvatemali dogodio pokolj još većih razmjera. I
njega su čitavo vrijeme podupirale Sjedinjene Države i plaćeničke
države. I ovdje se teror pojačao nakon sporazuma Esquipilas II.
Bio je to način borbe protiv prvih koraka prema demokraciji,
društvenim reformama i zaštiti ljudskih prava, na što se poziva.
Kao i u Salvadoru, ti su se događaji gotovo posve ignorirali. Za-
datak je bio usmjeriti pozornost na Nikaragvu te izražavati veliko
zgražanje svaki put kad bi se Nikaragva katkad približila manjim
kršenjima ljudskih prava kakva su inače sasvim uobičajena u
zemljama štićenicama SAD. Budući da je cilj vratiti Nikaragvu "u
srednjoameričke okvire" te je natjerati da se drži "regionalnih mjeri-
la" kakva zadovoljavaju Salvador i Gvatemala, teror u državama
štićenicama uopće nije važan, osim kad postane toliko očit da ug-
rožava dotok pomoći ubojicama16.
Izvanredno je važno primijetiti kako je sve ovo međunarodni
terorizam, koji Washington izravno organizira ili podupire putem
svoje međunarodne mreže plaćeničkih država.
Dobrano nakon izbora 1984. godine, koje su hvalili da su do-
nijeli demokraciju u Salvador, crkvena organizacija za zaštitu ljud-
skih prava Socorro Juridico, koja radi pod pokroviteljstvom Nad-
biskupije San Salvadora, ovako je opisala rezultate neprekinutog
terora, koji i dalje čine "isti pripadnici oružanih snaga koji uživaju
potporu vlasti te su dobro obučeni izvoditi postupke koji izazivaju
masovne patnje":
Salvadorsko društvo, pogođeno terorom i panikom, što je rezul-

tat stalnoga kršenja osnovnih ljudskih prava, pokazuje sljedeća
svojstva: kolektivno zastrašivanje te opće raširen strah s jedne
strane, a s druge strane unutarnje mirenje s terorom zbog sva-
kodnevne i česte primjene nasilnih sredstava. Općenito, društvo
prihvaća čestu pojavu izmučenih tijela, jer najosnovnije pravo -

pravo na život - nema u društvu apsolutnu vrijednost17.
Isti se komentar može primijeniti na društva koja nadgledaju

takve operacije ili zatvaraju oči pred njima.
PRIJE SLUŽBENE POŠASTI
Međunarodni terorizam nije, naravno, izum osamdesetih godina

XX. stoljeća. U dva desetljeća koja su prethodila osamdesetima
glavne su njegove žrtve bile Kuba i Libanon.
Protukubanskim terorizmom je upravljala tajna posebna sku-
pina ustanovljena u studenom 1961. pod tajnim imenom "Mun-
gos". U njoj je sudjelovalo četiristo Amerikanaca, dvije tisuće Kuba-
naca, privatna ratna mornarica od brzih čamaca i sve to s pedeset
milijuna dolara godišnjeg proračuna. Operaciju je djelomice vodi-
la CIA-ina postaja u Miamiju, kršeći time Zakon o neutralnosti, a
i zakon koji CIA-i zabranjuje djelovati na američkom teritoriju 18 .
Akcije su, između ostalog, uključivale bombaške napade na ho-
tele i industrijske pogone, potapanje ribarskih brodova, trovanje
usjeva i stoke, onečišćivanje šećera za izvoz itd. Nijednu pojedinu
akciju CIA nije jasno odobrila, no to službene neprijatelje ne
oslobađa.
Nekoliko terorističkih akcija izvedeno je u doba Kubanske ra-
ketne krize u listopadu i studenom 1962. Nekoliko tjedana prije
toga, izvješćuje Garthoff, kubanska teroristička skupina koja je
djelovala s Floride s odobrenjem američkih vlasti je poduzela "hra-
bar napad mitraljezom s glisera na kubanski hotel na morskoj
obali blizu Havane, za koji se znalo da se ondje okupljaju sovjet-
ski vojni stručnjaci. Ubijeno je više Rusa i Kubanaca." Nedugo na-
kon toga, napadnuti su britanski i kubanski teretni brodovi; uči-
njen je još jedan prepad na samu Kubu; sve su to samo neke od
akcija koje su se pojačale početkom listopada. U napetom trenu-
tku raketne krize, 8. studenog, teroristička ekipa poslana iz Sje
dinjenih Država raznijela je kubanski industrijski pogon, i to na-
kon što je operacija "Mungos" službeno okončana. Fidel Castro je
ustvrdio da je u tom napadu poginulo četiristo radnika, a napad
je bio usmjeravan uz pomoć "fotografija snimljenih iz špijunskih
zrakoplova". Taj teroristički čin, koji je mogao izazvati svjetski
nuklearni rat, bio je malo komentiran kad se otkrio. Atentati na

Castra i drugi oblici terora nastavljeni su odmah po završetku Ku-
banske krize te ih je Nixon 1969. još i pojačao 19 .
Slične su akcije nastavljene i nakon Nixona. Tako su 1976., na
primjer, dva kubanska ribarska broda u travnju napadnuta; na-
pad su izveli čamci iz Miamija, glavnoga središta antikubanskog
terorizma u svijetu. Nekoliko tjedana nakon toga, kubansko je ve-
leposlanstvo u Portugalu pretrpjelo bombaški napad, u kojem su
poginule dvije osobe. U srpnju je napadnuta Stalna misija Kube
pri UN u New Yorku. Na Karibima i u Kolumbiji također su poku-
šani bombaški napadi, a također i prokubanski sastanak u Muzič-
koj akademiji u New Yorku. U kolovozu su oteta dvojica diplomata
iz kubanskog veleposlanstva u Argentini i napadnut je ured kuban-
ske zrakoplovne tvrtke u Panami. Na kubansko veleposlanstvo u
Venezueli se u listopadu pucalo, a ono u Madridu bombardirano
je u studenom. U listopadu su izbjeglice s Kube, koje je obučila
CIA, detonirali bombu u zrakoplovu "Cubane". Ubijeno je svih 73
ljudi u zrakoplovu, među njima i kubanska reprezentacija u ma-
čevanju, koja je dobivala zlatne medalje na međunarodnim natje-
canjima. Jedan od sudionika toga terorističkog napada, veteran
Zaljeva svinja Luis Posada Carilles izvučen je iz venezuelskog za-
tvora, gdje je izdržavao kaznu zbog bombaških napada. On se
nekako dokopao Salvadora, gdje su mu dali posla: pomoći u bazi
ratnog zrakoplovstva Ilopango u organizaciji američkih teroris-
tičkih operacija u Nikaragvi. CIA je 89 terorističkih zlodjela na tlu
SAD ili na Karibima pripisala skupinama kubanskih iseljenika.
Vodeću, "Omegu 7", FBI je proglasio najopasnijom terorističkom
skupinom koja je djelovala u SAD sedamdesetih20.
Kuba zauzima važno mjesto u znanstvenim radovima o među-
narodnom terorizmu. Standardni rad Waltera Laquera (v. bilj. 1.)
sadrži mnogobrojne naznake o mogućem kubanskom potpoma-
ganju terorizma, ali malo dokaza za to. No nema ni riječi o te-
rorističkim akcijama protiv Kube. On piše kako "proteklih deset-
ljeća (...) najrepresivniji režimi nisu samo bili slobodni od terora,
nego su slali teroriste u napad na slobodnija društva." Htjelo se ka-
zati kako su Sjedinjene Države, kao "slobodno društvo", žrtva me-
đunarodnog terorizma, dok je Kuba, kao "represivni režim", jedan
od krivaca za njega. Kako bi se došlo do tog zaključka, treba za-
tajiti nedvojbenu činjenicu da su SAD začele više opsežnih tero-
rističkih napada na Kubu, a u samim SAD manje-više nema tero-
ra. Ako se uistinu ima što reći na račun Kube, onda je Laquer to
propustio učiniti, što je znakovito.
Uzmimo još jedan primjer iz razdoblja prije Reagana: u južnom
Libanonu je pučanstvo od ranih sedamdesetih bilo u talačkom
položaju s "razboritom pretpostavkom - koja se na koncu i ispuni-
la - da će pogođeno pučanstvo izvršiti pritisak neka se prestane s
neprijateljstvima" te prihvati izraelski poredak u regiji (Aba Eban,
komentirajući izvješće premijera Menahema Begina o zločinima
počinjenim u Libanonu pod laburističkom vladom u stilu "režima
koje se ni premijer Begin ni ja ne usuđujemo spomenuti po ime-
nu", glasila je Ebanova opaska, čime je priznao točnost izvješća)21.
Primijetite kako tumačenje, koje je dao uvaženi laburistički "go-
lub", stavlja te akcije čvrsto u okvir međunarodnog terorizma (ako
već ne agresije).
U tim su napadima ubijene tisuće ljudi, a stotine tisuća su
protjerane iz svojih domova. Malo se toga točno zna, jer to nikoga
nije dovoljno zanimalo. Napadi PLO na Izrael istih tih godina -
barbarski, ali znatno manjih razmjera - uzrokovali su iscrpno
praćenje i veliko zgražanje. Dopisnik ABC-a Charles Glass, tada
novinar u Libanonu, rekao je kako "ustanovljuje da se američki
urednici vrlo slabo zanimaju za prilike na jugu Libanona. Izraelski
vojni pohodi te granatiranje južnolibanonskih sela, zbog čega se
ljudi postupno sele s juga zemlje u sve veće slamove na rubu Bejru-
ta - sve to nije za njih ništa u usporedbi sa živim pričama o 'tero-
ristima' koji ugrožavaju Izrael, otimaju zrakoplove i zaposjedaju
veleposlanstva." Reakcija je bila manje-više ista, nastavlja on, dok
su izraelski odredi smrti djelovali u Libanonu nakon izraelske in-
vazije 1982. O njima se moglo čitati u londonskom Timesu, no
američke urednike to nije zanimalo. Da su mediji izvijestili o djelo-
vanju "tih odreda smrti Šin Beta /izraelska tajna policija/ u civilu,
čiji su pripadnici ubijali ljude po selima i /izbjegličkim/ logorima
na jugu Libanona (...) čime su uznemirili šijitsko muslimansko
stanovništvo te učinili nazočnost američkih marinaca nepodnošlji-
vom", onda bi se možda moglo bolje ocijeniti stradanje tih istih
američkih marinaca u Libanonu. Oni, čini se, nisu imali pojma za-
što su tamo osim "crnih običnih vojnika: oni su gotovo svi govorili,
makar, nažalost, gotovo nikad pred kamerom, kako su ih poslali
štititi bogate od siromašnih. (...) Jedini ljudi u Libanonu s kojima
su se oni mogli poistovjetiti bili su siromašni prognanici šijiti čije
su nastambe posve okruživali njihovu bazu na bejrutskoj zračnoj
luci. Žalosno je što je vjerojatno baš jedan od tih siromašnih šiji-

ta (...) ubio 241 američkog vojnika 23. listopada 1983." Da se
izvješćivalo o bilo čemu od ovoga, moglo se možda izbjeći, ili u
najmanju ruku razumjeti, bombaški napad u kojem su pobijeni
marinci koji su bili žrtve politike koju "tisak ne može objasniti jav-
nosti; štoviše, informativni časnici ne mogu je objasniti ni samim
marincima"22.
Godine 1976. Sirija je ušla u Libanon uz suglasnost Sjedinjenih
Država te je sudjelovala u novim pokoljima, od kojih je najveći
bio onaj u palestinskom izbjegličkom logoru Tel Al-Zateru, gdje
su tisuće ljudi pobili pripadnici kršćanskih milicija, uz sirijsku
potporu te naoružani izraelskim oružjem 23 .
Da ne idemo dalje: jasno je da je pošast međunarodnoga tero-
rizma uz državnu potporu bješnjela dobrano prije no što je "javna
diplomacija" Reaganove vlade stvorila od nje veliko pitanje.
SLUŽBENA VERZIJA: TERORIZAM NA MALO
Terorizam naveliko, kakav je ovdje opisan, uglavnom je isključen

iz rasprava o "zloj plimi terorizma". Pozabavit ćemo se stoga tero-
rizmom u maloj mjeri, o kakvom se radi u službenoj verziji.
I ovdje je stvar počela znatno prije osamdesetih godina, no do-
stupna je literatura previše selektivna, a da bi bila od koristi. Spo-
menut ćemo samo nekoliko primjera koji se ne mogu pronaći u
Laquerovoj knjizi. On govori o pismima-bombama te o "primitiv-
nim bombama u knjizi", kakve upotrebljavaju dokazani zločinci,
ali nema spomena usavršene bombe u knjizi kakvu je uporabila
izraelska tajna služba kako bi 1956. u Gazi ubila generala Musta-
fu Hafeza, u vrijeme kad mu je u djelokrugu bilo sprečavanje pa-
lestinskih fedajina da upadaju i napadaju izraelske ciljeve 24 . Kod
Laquera nema svjedočenja Jakova Eliava, koji tvrdi kako je on pr-
vi uporabio pisma-bombe dok je bio zapovjednik u terorističkoj
skupini kojoj je na čelu bio sadašnji izraelski premijer Jicak Ša-
mir (Lehi ili "Šternova banda"). Djelujući 1946. iz Pariza, uredio je
da se sedamdeset pisama-bombi pošalje u službenim britanskim
omotnicama svim članovima britanske vlade, čelnicima konzerva-
tivne oporbe te pojedinim vojnim zapovjednicima. U lipnju 1947.
njega i njegove suradnike uhvatila je belgijska policija dok su po-
kušavali poslati pisma-bombe, koja su sva presretnuta25.
Službena kronika otmica zrakoplova i bombaških napada na

njih također preskače neke važne teme; između ostaloga, američko
odbijanje zahtjeva komunističkih zemalja pedesetih godina za
izručenje "osoba koje su otele zrakoplove, vlakove ili brodove kako
bi pobjegle" (savjetnik u američkom ministarstvu vanjskih poslova
Abraham Sofaer, koji je primijetio kako je ta politika šezdesetih
godina "preispitana" - kad su se na meti našle SAD i američki sa-
veznici). Prva otmica zrakoplova na Bliskom istoku također se ne
uklapa u službenu verziju. Bila je to izraelska otmica sirijskog ci-
vilnog zrakoplova 1954. s nakanom da se "dobiju taoci kako bi se
iznudilo puštanje na slobodu naših zatočenika u Damasku", koji
su uhićeni dok su špijunirali u Siriji (izraelski premijer Moše Ša-
ret). Nije zabilježeno ni obaranje nenaoružanog egipatskog civil-
nog zrakoplova u listopadu 1956. godine, što su učinile izraelske
oružane snage, u neuspjelom pokušaju ubojstva feldmaršala Ab-
dul-Hakima Amara, zamjenika predsjednika Nasera - i to u vrijeme
kad dvije zemlje nisu bile u ratu. Bila je to unaprijed smišljena
akcija, prema tome različita od izraelskog rušenja libijskog civil-
nog zrakoplova, pri čemu je poginulo stotinu i deset ljudi. Libijski
je zrakoplov bio zalutao u pješčanoj oluji, dvije minute leta udaljen
od Kaira, kamo se bio zaputio. Ta akcija u veljači 1973. obavljena
je dok su izraelske zračno-desantne i pomorsko-desantne snage
napadale Tripoli na sjeveru Libanona. Pri tome su ubili trideset i
jednu osobu (pretežito civile), razarajući škole, ambulante i druge
zgrade. Napad se opravdavao kao "preventivan"26.
Takve su se stvari odbacivale (i još se odbacuju) kao beznačajne
- ako ih se uopće i zamjećuje. No reakcija na arapski terorizam je
posve drugačija.
Vratimo se u osamdesete: uzmimo 1985. godinu, kad je me-
dijska zabrinutost dosegnula vrhunac. Najveći teroristički napad
te godine bio je kad je bombom raznesen zrakoplov "Air Indije",
pri čemu je poginulo 329 ljudi. Teroristi su se navodno obučavali u
paravojnom taboru u Alabami, koji je vodio Frank Camper. Tamo
su se plaćenici obučavali za terorističke akcije u Srednjoj Americi
i drugdje. Prema riječima bivših plaćenika, Camper je bio blisko
povezan s američkim obavještajnim službama te je bio osobno
umiješan u postavljanje bombe u zrakoplov "Air Indije". Navodno
se radilo o prikrivenom djelovanju uvlačenjem među teroriste, ali
se akcija otela kontroli. Govoreći za posjeta Indiji, glavni državni
odvjetnik SAD Edwin Meese usputno je priznao da je teroristička
akcija imala izvor u američkom logoru za obuku terorista27. Bilo

kakva veza terorista s Libijom, ma kako slaba, dovoljna je kako bi
se pokazalo da je Gadafi "ludi pas" kojega treba ukloniti.
Na Bliskom istoku, glavnom središtu međunarodnog terorizma
prema službenoj verziji, najgori teroristički čin 1985. bila je ek-
splozija auto-bombe u Bejrutu 8. ožujka, kad je poginulo 80 ljudi
i ranjeno 256. "Nekih 250 žena i djevojčica u zavijorenim crnim
čadorima, što su hitale s molitve petkom iz džamije imama Reze,
podnijele su glavni udarac eksplozije", opisala je događaj Nura Bu-
stani tri godine poslije. Ona nastavlja: "Najmanje četrdeset ih je
poginulo, a mnoge druge su obogaljene." Bomba je također "spa-
lila dječicu u kolijevkama, (...) ubila nevjestu koja je kupovala
vjenčanicu (...) i razorila glavnu ulicu gusto napučenog" predgrađa
zapadnog Bejruta. Meta je bio šijitski vođa šeik Fadlola, optužen za
sudioništvo u terorizmu. No on se izvukao. Napad je organizirala
CIA uz pomoć svojih saudijskih klijenata, libanonske tajne službe i
jednog britanskog stručnjaka. Izričito gaje odobrio direktor CIA-e
William Casey, prema knjizi Boba Woodwarda o Caseyju i CIA-i28.
Čak i ako se pridržavamo izabranih mjerila, čini se da Sje-
dinjenim Državama pripada nagrada za međunarodni terorizam u
godini kad je ta pošast, prema službenoj verziji, dosegnula vrhu-
nac. Izrael, država štićenica SAD, slijedi Ameriku u stopu. Izrael-
ska operacija "Čelična šaka" u Libanonu ostaje bez premca kao
uspješno izvedena teroristička akcija na Bliskom istoku. Tu je i
bombardiranje Tunisa (uz prešutni pristanak SAD), koje dobiva
drugu nagradu za pojedinačni teroristički čin, osim ako ga smatra-
mo slučajem prave agresije, kao što je odredilo Vijeće sigurnosti
UN 29 .
Godine 1986. najveći je pojedinačni teroristički čin bilo ame-
ričko bombardiranje Libije - opet pod pretpostavkom da taj na-
pad ne ulazi u kategoriju agresije30. I za godinu 1986. Sjedinjene
Države su, dakle, dobro plasirane u natjecanju za nagradu za me-
đunarodni terorizam, čak i kao izuzmemo terorizam naveliko pod
američkim pokroviteljstvom u Srednjoj Americi gdje je, iste te
godine, Kongres odgovorio na poziv Međunarodnog suda za pre-
stankom "nezakonite uporabe sile" izglasovavši stotinu milijuna
dolara vojne pomoći američkoj klijentskoj vojsci, što je vlada SAD
radosno opisala kao "gotovo objavu rata".
TEROR I OTPOR
Svrnimo sada pogled na nekoliko prijepornih pitanja o opsegu te-

rorizma, koja smo do sada izbjegavali.
Razmotrimo granicu između terorizma i legitimnog otpora! Na-
cionalističke su skupine katkad pripravne vlastite postupke naz-
vati terorizmom. Neki uvaženi politički čelnici ne žele osuditi
terorističke čine počinjene za nacionalnu stvar. Primjer osobito zna-
čajan za ovu raspravu je slučaj cionističkoga pokreta prije stvaranja
Države Izraela. Izrael je izvorište "terorističke industrije" osamdese-
tih (djelatnost je poslije preseljena u SAD radi daljeg usavršavanja)
kao ideološkog oružja protiv Palestinaca31. Posebnim zakonom,
Zakonom o borbi protiv terorizma iz 1987., Kongres je "zabranio
američkim državljanima primati bilo kakvu pomoć, sredstva ili bilo
što od vrijednosti ('osim obavijesnog materijala') od PLO". Toj je or-
ganizaciji zabranjeno u SAD osnivati urede ili druge stalne djelatno-
sti za promicanje svojih interesa32. Palestinsko je nasilje osuđeno
diljem svijeta.
Cionistički je pokret prije stvaranja države izvodio opsežne
terorističke akcije, ubijajući mnoge civile, pretežno Arape. Cioni-
sti su umorili i britanskog diplomata lorda Moynea te posrednika
UN, švedskoga grofa Folkea Bernadottea (čiji su ubojice zaštićeni
nakon stvaranja države). Godine 1943. je današnji izraelski pre-
mijer Jicak Šamir objavio članak pod naslovom "Teror" u časopisu
terorističke organizacije kojoj je bio na čelu (Lehi ili "Šternova
banda") u kojemu predlaže "odbacivanje svih 'fobija' i brbljarija
protiv terora, iz jednostavnih i očitih razloga. Ni židovski moral
ni židovska tradicija ne mogu se uporabiti za odricanje od terora
kao ratnoga sredstva", napisao je on. Nadalje: "Daleko je od nas
svako moralističko oklijevanje kad se radi o nacionalnoj borbi.
Prije svega, teror je za nas dio političkog rata prikladnog za da-
našnje okolnosti. A zadaća mu je velika: on na najjasniji mogući
način pokazuje čitavom svijetu - uključivši i našu nesretnu braću
izvan granica ove zemlje - kakav je naš rat protiv okupatora." Kao
što su mnogi primijetili u Izraelu, britanska je okupacija Palesti-
ne bila znatno manje represivna od izraelske vladavine nad zapo-
sjednutim područjima, ali se suočavala sa znatno jačim oružanim
otporom.
Isaiah Berlin se prisjeća kako Chaim Weizmann, prvi predsjed-
nik Izraela i jedan od najpoštovanijih čelnika židovskoga nacio-
nalnog pokreta, "nije držao moralno potrebnim javno osuditi niti

postupke /židovskog terorizma/ niti njihove počinitelje. (...) Nije
želio progovoriti protiv tih činova - koliko god da ih je držao zlo-
činačkima - koji su proizašli iz iskrenutih umova ljudi dovedenih
do očaja i spremnih dati živote kako bi spasili svoju braću od ono-
ga što su on i oni podjednako smatrali izdajom i uništenjem koje
su im cinično pripremila ministarstva vanjskih poslova zapadnih
zemalja" 33 .
Arhivi glavne cionističke oružane skupine Hagane navode ime-
na četrdeset Židova što su ih pobili Irgun Menahema Begina i
Lehi. Poznat je slučaj kad je Jicak Šamir osobno ubio jednoga
svog suradnika iz Lehija. Službena povijest Irguna se s divljenjem
prisjeća mnogih terorističkih akcija protiv arapskih civila, no na-
vodi i ubojstvo jednog Židova, člana skupine, za kojega se straho-
valo da bi mogao policiji dati informacije bude li uhićen. Ljudi
osumnjičeni za suradnju s okupatorom bili su osobito česti ciljevi
od samoga početka. Službena povijest Hagane pod naslovom "Po-
sebne aktivnosti" opisuje umorstvo nizozemskoga ortodoksnog Ži-
dova Jacoba de Haana. Haganini ubojice ubili su ga 1924. jer je
"želio stvoriti ujedinjenu frontu starog Jišuva (Židovstva) s Arap-
skim visokim odborom protiv novog Jišuva i cionističkog pot-
hvata." Poslije je Odred za posebne akcije Hagane izvodio "kaznene
akcije" protiv židovskih doušnika. Haganin zatvor u Haifi četr-
desetih je godina imao sobu za mučenje, gdje su ispitivali Židove
osumnjičene za suradnju s Britancima. U intervjuu 1988. Dov Ci-
sis je opisao svoj rad u službi Hagane : "Poput nacista, slušao sam
zapovijedi za uklanjanje" Židova koji su stajali na putu nacionalnoj
borbi, "osobito doušnika". On nadalje odbacuje poznatu optužbu
da je Irgun sam izveo poznati ubilački bombaški napad na Hotel
"Kralj David", izjavivši kako je on osobno bio posebni izaslanik za-
povjednika Hagane Jicaka Sadeha, koji je odobrio sudjelovanje
u napadu. Moše Dajan ga je poslije preporučio da ga zamijeni na
mjestu zapovjednika jedne elitne postrojbe 34 .
Pripadnici antinacističkih pokreta otpora također opisuju uboj-
stva kolaboracionista. Izrael Šahak, jedan od vodećih boraca za
građanska prava u Izraelu, koji je preživio Varšavski geto i logor
Bergen-Belsen, sjeća se kako je "prije ustanka u Varšavskom getu
(...) židovski pokret otpora - sasvim opravdano - ubijao svakog Ži-
dova kolaboracionista do koga je mogao doći." Živo se sjeća do-
gađaja iz 1943., u doba njegova djetinjstva: "Zajedno s ostalom
djecom, plesao sam i pjevao oko mrtvog tijela /ubijenog Židova

kolaboracionista/ dok je krv još tekla iz njega. Dan-danas ja ne ža-
lim zbog toga; naprotiv!" Navodeći sjećanja Jicaka (Anteka) Zuker-
mana, vođe ustanka u Varšavskom getu, Lea Anbal je napisala:
"Devet mjeseci prije izbijanja ustanka u Varšavskome getu židovski
je pokret otpora počeo sustavno istrebljivati kolaboracioniste - od
Judenrata do židovske policije." Pri tome je katkad bilo i "ko-
lektivnih ubojstava". "Bilo bi nemoguće boriti se protiv Nijemaca
da nismo prvo dokrajčili unutarnju izdaju", prisjeća se Zuker-
man. Ubijanje kolaboracionista obični su ljudi držali opravdanom
osvetom. Njemački suradnici, ponekad i "članovi Gestapa", morali
su biti "istrijebljeni do posljednjega", uključivši i one "čije su aktiv-
nosti bile u suprotnosti sa židovskim interesima". Bila je "povije-
sna pogreška predugo oklijevati" s ubijanjem Židova kolaboracio-
nista, kaže Zukerman i dodaje: "Danas sam, na primjer, siguran
da - gdje god da postoji unutarnja izdaja - rat mora početi njezi-
nim uklanjanjem. /Odgađanje da se to učini/ bilo je naša velika po-
greška i sramota"35.
Takvi su se komentari pojavili upravo u vrijeme intenzivne kri-
tike na račun Palestinaca zbog ubijanja suradnika izraelske tajne
policije u doba intifade.
Premda se ponekad može naići na iskreno priznavanje tero-
rizma na Šamirov način, uobičajenije je djela izvedena protiv re-
presivnih režima i okupatorskih vojski držati otporom njihovih
počinitelja vladajućem teroru, čak i kad vlastodršci nisu nasilni.
Ono što zapadne demokracije drže otporom u okupiranoj Europi
ili Afganistanu, nacisti i SSSR nazivaju terorizmom; štoviše, tero-
rom potaknutim izvana, dakle - međunarodnim terorizmom. SAD
su isto tako postupale u slučaju Južnog Vijetnama, koji je morao
podnijeti teret američkog napada.
Slično tome, aparthejdski režim u Južnoj Africi svakako se
snažno protivi međunarodnim konvencijama protiv terorizma,
osobito važnoj rezoluciji Opće skupštine UN koja osuđuje među-
narodni terorizam te poziva sve države na djelovanje protiv te po-
šasti. Razlog je to što Opća skupština:
Drži da ništa u ovoj rezoluciji ni na koji način ne može ugroziti

pravo na samoodređenje, slobodu i neovisnost kako se ono
izvodi iz Povelje Ujedinjenih naroda za narode kojima je to pra-
vo nasilno uskraćeno. ... osobito narode pod kolonijalnom vla-
davinom, rasističkim režimima, stranom okupacijom ili dru-

gim oblicima kolonijalne dominacije, niti (...) pravo tih naroda
za borbu s tom svrhom, za što mogu tražiti i dobiti potporu /u
skladu s Poveljom i drugim načelima međunarodnoga prava/36.
Makar je ovaj dokument podupro gotovo čitav svijet, Južna

Afrika nije ipak ostala potpuno sama u svom protivljenju. Rezo-
lucija je izglasovana sa 153 glasa za i dva protiv (samo se Hon-
duras uzdržao). Objašnjavajući svoje glasove protiv, SAD i Izrael
naveli su citirani pasus, za koji su shvatili kako se odnosi na
otpor Afričkoga nacionalnoga kongresa (koji je, prema službenom
Washingtonu, jedna od "zloglasnijih terorističkih skupina" na
svijetu) njihovoj saveznici Južnoj Africi, također i izraelskoj voj-
noj okupaciji Zapadne obale Jordana i Gaze, koja je tada ulazila
u treće desetljeće37. Činjenica što je Washington odbio pridružiti
se dotad najsnažnijoj rezoluciji UN u osudi "povratku barbarstvu
u suvremeno doba" kad je ta briga bila na vrhuncu, nije izazvalo
nikakve komentare.
Pitanje je došlo u žarište krajem 1988., u vezi s izraelsko-pale-
stinskim sukobom. U studenom je Palestinsko nacionalno vijeće
proglasilo neovisnu palestinsku državu uz Izrael, prihvativši rezo-
luciju UN o terorizmu i druge relevantne rezolucije UN. Jaser Ara-
fat je sljedećih tjedana za svoje turneje po Europi opetovao isto
stajalište. Govorio je i na izvanrednoj sjednici Opće skupštine UN
održanoj u Ženevi, kad mu je bilo zabranjeno doći u New York s
obrazloženjem da bi njegova nazočnost bila neprihvatljiv sigurno-
sni rizik za Sjedinjene Države (što je bilo kršenje sporazuma SAD
s UN o domaćinstvu). Opetovano prihvaćanje odgovarajućih rezo-
lucija UN što su ga iznijeli Vijeće i Arafat nisu naišli na odobravanje
SAD; naprotiv, palestinsko je vodstvo osuđeno, jer nije ispunilo
zahtjeve što ih je Washington postavio za dobro ponašanje, naime
"odreklo se terorizma u svim njegovim oblicima" (bez objašnjenja
što to znači).
Uredništvo New York Timesa izrugivalo se s objavom Palestin-
skog nacionalnog vijeća kako prihvaća međunarodne konvencije o
terorizmu, nazvavši to "starom Arafatovom smicalicom". Anthony
Lewis, koji je na krajnjoj granici dopustiva neslaganja o tim pi-
tanjima (za elitu SAD), napisao je kako je Arafat ostvario napre-
dak, ali nedovoljan: "Sjedinjene Države ispravno smatraju da se
PLO mora nedvosmisleno odreći svakog terorizma prije nego joj se
dopusti sudjelovanje u pregovorima". A taj ključni uvjet PLO još ne

ispunjava. Reakcije su općenito bile između tih dviju krajnosti.
Zaključivanje je bilo jednostavno. PLO se nije htjela pridružiti
SAD, Izraelu i aparthejdskoj Južnoj Africi, koje su u suprotnosti
sa svjetskim javnim mišljenjem, prema tome se s Palestincima tre-
ba ili izrugivati (tvrdolinijaši) ili ih nukati neka nastave dalje, jer
napredak koji su ostvarili nije dostatan (disidenti).
Kad su SAD u prosincu 1988. ostale diplomatski izolirane,
Washington se povukao na pričuvne položaje, praveći se kako je
Arafat kapitulirao pred američkim zahtjevima, premda se Arafato-
vo stajalište zapravo godinama nije bitno izmijenilo. Sad, kad se
službeno zna kako je Arafat popustio pred američkim zahtjevima
(prema tvrdnjama SAD), može ga se nagraditi razgovorom s ame-
ričkim veleposlanikom u Tunisu. Kao što je istaknuo izraelski mi-
nistar obrane Jicak Rabin, svrha razgovora SAD s PLO bila je
smanjiti diplomatski pritisak prema rješenju te dati Izraelu još
godinu-dvije da uguši palestinski ustanak (intifadu) "oštrim voj-
nim i gospodarskim pritiskom" kako bi "ih se slomilo" 38 .
Pitanje granice između terorizma i otpora pojavilo se i tijekom
razgovora SAD s PLO. Zapisnici s prvoga sastanka procurili su u
javnost te su objavljeni u Jerusalem Postu. List je izrazio zado-
voljstvo što su "američki predstavnici prihvatili izraelsko staja-
lište", navodeći dva ključna uvjeta koje PLO mora zadovoljiti: mora
prekinuti intifadu te napustiti zamisao o međunarodnoj konferen-
ciji. Što se tiče intifade, SAD su ovako formulirale svoje stajalište:
Nema sumnje kako unutarnje borbe kojima smo svjedoci na

okupiranim područjima imaju za svrhu smanjiti sigurnost i
stabilnost Države Izraela. Stoga zahtijevamo prekid te pobune,
koju smatramo terorističkim akcijama protiv Izraela. Ovo stoji
pogotovu stoga što znamo da ih vi usmjeravate odavde, izvan
okupiranih područja, a ta je pobuna katkad vrlo nasilna39.
Kad se taj "terorizam" prekine i ispune prethodno navedeni uv-

jeti, SAD i Izrael će moći nastaviti uređivati stvari kako njima od-
govara. Još jednom se otpor potlačenog naroda brutalnoj stranoj
vojnoj okupaciji naziva "terorom" - s gledišta okupatora i onih koji
ih plaćaju.
Isto se pitanje postavilo u vezi s djelovanjem Izraelske vojske
na jugu Libanona. I tamo se primjenjivala logika kakva vodi Abu
Ebana, koga smo već naveli. Civilno pučanstvo držalo se kao taoce
pod prijetnjom terora, kako bi prihvatilo politički poredak kakav
Izrael nameće za južni Libanon i okupirana područja. Prijetnja se
može ostvariti po želji i krajnje brutalno40. Ali to se ne računa kao
teror, s obzirom tko to radi i tko ga podupire. Ne treba to čak ni
blago prekoriti. Po definiciji, to je opravdana samoobrana.
Prihvativši takvo zaključivanje, valja izvijestiti (bez komentara) o
zabrinutosti državnog tajnika SAD Georgea Shultza. Međunarodni
terorizam mu je postao "pasija" nakon samoubilačkog napada na
američke marince u Libanonu listopada 1983. Nema potrebe zvati
svjedoke iz Nikaragve, Angole, Libanona, palestinskih okupiranih
područja i drugdje kako bi potvrdili da je to Shultzu zaista "pa-
sija". Vidi se to i tada, kao i kad ga se nanovo hvali zbog "odbijanja
terorizma s gnušanjem", što je naveo kao razlog što nije dopustio
Arafatu govoriti pred Ujedinjenim narodima u New Yorku41.
Nema sumnje kako Sirija također drži Libanonce koji se odu-
piru njezinoj krvavoj vladavini "teroristima", no takva bi tvrdnja
izazvala podsmijeh i prijezir - što i zaslužuje. No reakcija se mije-
nja kako se mijenjaju likovi koji izgovaraju isti tekst.
TEROR I OSVETA
Osveta je koristan pojam u ideološkom ratovanju. U čitavu krugu

razmjene nasilja, svaka strana obično svoje postupke tumači kao
osvetu za protivnički terorizam. Na Bliskom istoku nam izraelsko-
arapski sukob nudi mnoge primjere za to. Budući da je Izrael klijen-
tska država, SAD u praksi nekritički prihvaća izraelsko stajalište.
Kao primjer možemo uzeti otmicu broda "Achille Lauro" i uboj-
stvo Leona Klinghoffera 1985. godine, što je nedvojbeno bio zloči-
nački teroristički čin. No otmičari svoj čin nisu vidjeli kao teror
nego kao osvetu za izraelsko bombardiranje Tunisa tjedan dana
prije toga, uz američku potporu, što je bio ili "čin oružane agresi-
je" (kako ga je odredilo Vijeće sigurnosti UN) ili samo ubilački čin
međunarodnog terorizma (ako nastojimo biti što blaži prema SAD
i američkim štićeničkim državama). Za počinitelje pak bombardi-
ranje Tunisa nije bilo ni teror ni agresija, nego opravdana osveta
za hladnokrvno umorstvo troje Izraelaca u Larnaki na Cipru (bez
ikakve veze s Tunisom i tamošnjim žrtvama). Počinitelji ubojstva
u Larnaki opet nisu svoj čin smatrali terorizmom, nego osvetom
na izraelski terorizam u međunarodnim vodama, koji je trajao go-

dinama. Te se činjenice ne osporavaju, čak se o njima katkad i
izvijesti, ali već po definiciji to nije "terorizam", pa stoga zločini u
Larnaki ne mogu biti osveta - tako se tvrdi. O izraelskim se akcija-
ma malo govori, jer one ne ulaze u službenu verziju 42 .
Ima mnoštvo sličnih slučajeva. Pojmovi terorizma i osvete su
podatni instrumenti, koji se lako prilagođavaju trenutačnim potre-
bama.
OD DOSLOVNOG SHVAĆANJA DO DOKTRINARNE NUŽNOSTI
Pregled državno usmjerenog međunarodnog terorizma pati od oz-

biljnog nedostatka: pridržava se naivno doslovnog shvaćanja te
je stoga beznačajan za suvremenu raspravu o toj pošasti našega
doba.
Pregled je, uz to, vrlo daleko od obuhvatnosti. On jedva da je
zagrebao površinu, čak i kad je riječ o Srednjoj Americi i Blis-
kom istoku; uostalom, međunarodni terorizam ni u kojem slu-
čaju nije ograničen samo na ta područja svijeta. Ipak, i to je do-
voljno da se postavi nekoliko pitanja. Jedno se osobito ističe:
kako učenjaci i mediji mogu i dalje ostajati pri tezi da je za tu
pošast modernog doba u konačnici odgovorna sovjetska "svjetska
teroristička mreža usmjerena na destabilizaciju zapadnog demo-
kratskog društva"? Kako je moguće odrediti Iran, Libiju, PLO i
druge službene neprijatelje kao glavne praktičare međunarodnoga
terorizma?
Odgovor je vrlo jednostavan, kako smo već vidjeli. Moramo
napustiti doslovni pristup i priznati da teroristički činovi ulaze
u službenu verziju samo kad ih izvode službeni neprijatelji. Kad
SAD i njihovi štićenici čine terorističke zločine, onda to ili ne bude
zabilježeno, ili se pretvara u akcije osvete i samoobrane u službi
demokracije i ljudskih prava. Tada je sve jasno.
Da konačno koju riječ kažemo i o mogućim lijekovima za tu
pošast! Standardna literatura nudi određene prijedloge. Walter
Laquer tako kaže da je "očit način osvete" međunarodnom teroriz-
mu jest "naravno, platiti pokroviteljima terora njihovom vlastitom
valutom", makar je takav opravdan odgovor katkad teško provesti
u zapadnim društvima, jer ona ne shvaćaju kako ostali ne dijele
njihova "mjerila demokracije, slobode i humanizma". Prije no što
ljudi pod utjecajem neizlječivo doslovnog tumačenja izvuku po-

grešne zaključke, ipak se mora istaknuti kako opravdani odgovor
ne uključuje bombardiranje Washingtona i Tel Aviva, uzevši u ob-
zir brižljivu izrađenost pojma terorizma.
New York Times je od jednog stručnjaka za terorizam zatražio
neka ponudi svoje misli o tome kako bi se moglo suprotstaviti toj
pošasti. Njegov odgovor, zasnovan na dugom iskustvu, bio je jedno-
stavan: "Teroriste, a posebno njihove zapovjednike, treba eliminira-
ti." Dao je tri primjera uspješnih antiterorističkih akcija: američko
bombardiranje Libije, izraelsko bombardiranje Tunisa te izraelska
invazija na Libanon. Preporučuje još toga, "ako civilizirani svijet želi
nadvladati". Uredništvo N. Y. Timesa njegovu je članku dalo naslov:
"Krajnje je vrijeme za gušenje terorističkoga čudovišta" te je istak-
nulo riječi: "Zaustavite pokolj nevinih!" Autor je na kraju članka
označen kao "izraelski ministar trgovine i industrije"43.
Člankopisac se zove Arijel Šaron. Njegova teroristička karijera,
početa još ranih pedesetih godina, uključuje pokolj 69 seljaka u
Kilbiji i 20 u izbjegličkom logoru al-Bureig 1953. godine; tero-
rističke akcije u Gazi i sjeveroistočnom Sinaju ranih sedamdese-
tih, uključivši i protjerivanje nekih deset tisuća seljaka u pustinju,
čije su kuće srušene buldožerima, a obradivo tlo uništeno
- kako bi se pripremio teren za židovsko naseljavanje. Invazija na
Libanon je izvedena - kako se sada naširok priznaje - da bi se prev-
ladala opasnost od PLO-ove diplomacije. Poslije je slijedio pokolj u
Sabri i Šatili te drugi.
Neki bi mogli pomisliti kako je izbor Šarona da "civiliziranom
svijetu" daje lekcije o tome kako "zaustaviti pokolj nevinih" možda
malko čudan, čak i perverzan, možda čak i licemjeran. No to nije
baš tako jasno. Izbor se ne kosi s vrijednostima izraženim u akciji,
niti s intelektualnom kulturom izraženom tišinom.
U prilog ovom zaključku, možemo napomenuti kako je lijek za
međunarodni terorizam (ili bar znatan njegov dio) jest nadohvat
ruke te je izvanredno jednostavan: prestanite sudjelovati u njemu
No prema tom cilju nije još učinjen nijedan korak; dapače, o to-
me jedva da se ikad i govori. Umjesto toga, čovjek nalazi pohvale
našim dobrim namjerama i plemenitosti, našim "mjerilima demo-
kracije, slobode i humanizma" u praksi malko neprimjerenima.
Ne može se uvidjeti temeljne činjenice i očite misli ne mogu se mi-
sliti. Jednostavne istine, kad ih se izrazi, uzrokuju nevjericu, užas
i ogorčenost - zbog činjenice da su javno izrečene.
U moralnoj i intelektualnoj klimi kao što je takva, moglo bi zai-

sta biti prikladno za najveći dnevnik na svijetu izabrati Arijela Ša-
rona kao instruktora o užasima terorizma i načinima borbe protiv
njega.
6. Svijet nakon 11. rujna (2001.)
Siguran sam kako nisam jedini koji se u posljednjih nekoliko

mjeseci prisjetio riječi jednog od najdojmljivijih likova dvadeseto-
stoljetne Amerike, a to je radikalni pacifist A. J. Muste. Kad su
SAD ulazile u Drugi svjetski rat prije 60 godina, on je vrlo točno
predvidio obrise svijeta koji će se pojaviti nakon američke pobjede.
Nešto poslije, primijetio je: "Problem je nakon rata pobjednik. On
misli kako je upravo dokazao da se rat i nasilje isplate. Tko će ga
uvjeriti u suprotno?"
Toliki su ljudi diljem svijeta naučili gorko značenje tih riječi.
Samo u narodnim pričama, pričama za djecu i časopisima za
izražavanje intelektualnog mišljenja moć se rabi mudro i dobro za
uništavanje zla. Stvarni nas svijet uči posve drukčiju lekciju. Tre-
ba stoga svjesno zanemariti stvarnost da čovjek tu lekciju ne bi
naučio.
To su, nažalost, glavne teme u povijesti. U svojoj velikoj studiji
o stvaranju država u Europi Charles Tilly je primijetio, vrlo točno,
da je "rat bio glavna aktivnost europskih država", i to iz nesretnog
razloga: "Glavna, tragična činjenica je sljedeća: nasilje postiže cilj.
Onaj tko primijeni dovoljno nasilja protiv svog bližnjeg dobiva
njegov posluh. Iz toga pak posluha proizlaze višestruke predno-
sti: novac, roba, poštovanje, pristup užicima uskraćenim manje
moćnim ljudima"1. Sve su to vrlo očite stvari, koje je većina ljudi
na svijetu naučila na vlastitoj koži. Poštovanje obično uključuje
pohvale obrazovanih ljudi. Primjena snažnih nasilnih sredstava za
nemilosrdno uništavanje bespomoćnih neprijatelja kao da dobiva
osobito divljenje, ujedno se smatrajući prirodnim ponašanjem te
pokazateljem nečije vrline; to se drži gotovo jednom od povijesno-
kulturnih univerzalija.
Jedna od normalnih posljedica lakih pobjeda nad bespomoć-
nim neprijateljem je što se uvriježi navika da se radije upotreblja-
va sila nego miroljubiva sredstva. Druga je posljedica visok prio-
ritet koji se daje djelovanju bez ovlasti. Prednost koja se daje
sili te odbijanje odobravanja njezine uporabe značajke su prošlog

desetljeća premoćne i ničim ugrožene sile koja mrvi znatno slabije
protivnike u skladu s ciljevima svoje politike. Kad je Bush stariji
došao na vlast, naručio je Pregled politike nacionalne sigurnosti
koji se bavi "ugrozama iz Trećeg svijeta". Dijelovi pregleda procu-
rili su u tisak za vrijeme Zaljevskog rata. Pregled zaključuje kako
"u slučajevima kad se SAD suočavaju sa znatno slabijim neprija-
teljem" (a to je jedini s kojim se SAD uopće žele boriti), "zadaća
nam je ne samo poraziti ga, nego ga poraziti odlučno i brzo." Bilo
kakav drugačiji ishod bio bi "neugodan" te bi mogao "smanjiti našu
političku potporu", za koju se shvaća da je tanka2. Pošto je neko-
liko mjeseci nakon toga jedini čimbenik odvraćanja pao, zaključci
su se, što ne iznenađuje, samo još više utvrdili. Mislim da na umu
moramo imati nekoliko stvari kad razmišljamo o svijetu nakon
11. rujna.
Što god netko mislio o događajima koji su se zbili u nekoliko
prošlih tjedana, ako želimo razborito procijeniti što bi moglo biti
pred nama, treba obratiti pozornost na nekoliko ključnih čimbe-
nika. Neki od njih su:
1. pretpostavke od kojih polaze političke odluke;

2. njihovi korijeni u stabilnim institucijama i doktrinama u naj-
novijoj povijesti, pri čemu su uvelike sudjelovali isti donositelji
odluka;
3. način kako se to pretakalo u određene postupke.
Želio bih reći nekoliko riječi o svakoj od nabrojenih tema.

Novo tisućljeće brzo je dalo dva strašna nova zločina, dodajući
sumornoj kronici dotada postojećih. Prvi su zločin bili teroristički
napadi 11. rujna, a drugi odgovor na njih, koji je svakako uzeo
znatno veći danak u nevinim ljudskim životima, afganskim civili-
ma koji su i sami bili žrtve osumnjičenika da su počinili zločine
11. rujna. Uzmimo da su to bili Osama bin Laden i teroristička
mreža "Al-Kaida". Indicija je bilo mnogo od početka, ali pokazano
je vrlo malo uvjerljivih dokaza, unatoč vjerojatno najintenzivnijoj
istrazi ikad poduzetoj, u kojoj su sudjelovale usklađene tajne
službe velikih zemalja 3 . "Mreže otpora bez vođe", kako ih nazivaju,
zacijelo su tvrd orah, koji je teško slomiti.
Zanimljivo je i znakovito što se u oba slučaja zločin smatra
opravdanim i pravednim, čak plemenitim; tako je u doktrinarnim
Svijet nakon 11. rujna 165
sustavima počinitelja obaju zločina; štoviše, opravdavaju se gotovo

istim riječima. Bin Laden je proglasio kako je nasilje opravdano u
samoobrani protiv nevjernika koji nadiru u muslimanske zemlje
i osvajaju ih, a također i protiv brutalnih i korumpiranih vlasti
koje nevjernici tamo podržavaju. Te riječi imaju znatan odjek u
tom dijelu svijeta, čak i među onima koji se gnušaju bin Ladena
i boje ga se. Bush i Blair su gotovo istim riječima proglasili da je
nasilje opravdano kako bismo otjerali zlo iz naših zemalja. Ipak,
protivnički proglasi nisu sasvim jednaki. Kad bin Laden govori o
"našim zemljama", on govori o muslimanskim zemljama: Saudij-
skoj Arabiji, Egiptu, Čečeniji, Bosni, Kašmiru i drugima. Radikal-
ni islamisti, što ih je osamdesetih godina unovačila i njegovala
CIA i njezini saveznici, gnušaju se Rusije, no ipak su prestali s te-
rorističkim akcijama u Rusiji iz afganistanskih uporišta pošto su
se Rusi povukli. Kada pak Bush i Blair govore o "našim zemlja-
ma", onda oni, za razliku, govore o čitavu svijetu. Razlika odražava
razliku u snazi dviju strana. Obje strane bez srama (a što su one
radile!?) govore iskorjenjivanju zla. Od toga bismo trebali ostati ot-
vorenih usta od zaprepaštenja, osim ako krenemo crtom najma-
njeg otpora pa izbrišemo čak i najnoviju povijest.
Druga je žalosna činjenica što u oba slučaja počinitelji inzisti-
raju na umanjivanju kriminalne naravi svojih postupaka. U slučaju
bin Ladena, svaka je rasprava izlišna. SAD su izričito odbacile
zakonski okvir ponuđen u Povelji UN. Puno se raspravljalo o tome
daju li dvoznačna deklaracija Vijeća sigurnosti i članak 51. Povelje
odobrenje za utjecanje sili. Prema mojem mišljenju, pitanje je neu-
mjesno.
Rasprava se lako mogla zaključiti, samo da je bilo volje za to.
Gotovo da nema sumnje kako je Washington mogao ishoditi i po-
sve jasno odobrenje Vijeća sigurnosti, pa i ako to ne bi bilo iz
baš lijepih razloga. Rusija se želi priključiti "koaliciji protiv terora"
kako bi dobila američku potporu za vlastite zločine terorizma na-
veliko. Kina se iz istih razloga nada kako će biti primljena u koa-
liciju. Zapravo, države su diljem svijeta shvatile kako sada mogu
dobiti potporu jedine svjetske velesile za vlastito nasilje i represiju;
ta lekcija nije promaknula ni upraviteljima svijeta. Britanija Ame-
riku podupire refleksno. Francuska se ne bi bunila. Ukratko, ne bi
bilo veta.
No Washington je radije odbacio odobrenje Vijeća sigurnosti te
umjesto toga inzistira na svojem jedinstvenom pravu na unilate-
ralno djelovanje, pri čemu se krši ne samo međunarodno pravo,

nego i ugovorne obveze po međunarodnim ugovorima. To su "pra-
vo" Clintonova vlada i njezine prethodnice objavile jasno i glasno
- dajući do znanja da se to može zanemarivati, ali samo na vlastiti
račun. Slično, Washington je prezrivo odbio kolebljive ponude da
razmotri izručenje bin Ladena i njegovih suradnika. Koliko su
takve mogućnosti bile realne, ne možemo znati, jer ih se nije želje-
lo čak ni razmotriti. Takvo stajalište pridržava se temeljne zasade
državništva, koja se zove "uspostava vjerodostojnosti" u diplomat-
skoj i učenjačkoj retorici. To je razumljivo. Ako mafijaški čelnik
kani prikupiti novac za "zaštitu", onda neće prvo pitati za sudski
nalog, čak ni kad bi ga mogao nabaviti. Isto uglavnom vrijedi i
za međunarodne odnose. Podanici moraju znati gdje im je mjesto
i moraju shvatiti kako snažnima ne treba nikakva vlast viša od
njih.
Tukidid je zapisao kako "velike države čine što mogu, dok male
države prihvaćaju ono što moraju." U prošlih se nekoliko tisućljeća
svijet uvelike promijenio, ali neke su stvari ostale iste.
Zločini počinjeni 11. rujna smatraju se povijesnim događajem,
što je točno, premda ne, nažalost, zbog svoje veličine. S obzirom
na civilne žrtve, taj zločin nije neuobičajen u analima nasilja koje
još nije rat. Spomenut ćemo samo jedan primjer (u kontekstu tako
malen da se spominje kao puka napomena): panamski je novinar,
osuđujući zločine počinjene 11. rujna, primijetio kako Panamcima
"zla vremena" nisu nepoznata, prisjećajući se američkog bombar-
diranja barria Chorrilla tijekom operacije "Pravedna stvar", kad
su vjerojatno pobijene tisuće ljudi. To je bio američki zločin, tako
da nije bilo ni ozbiljnog brojenja žrtava.4 Zločini od 11. rujna uisti-
nu su povijesni događaj, ali samo zbog odabranog cilja. Za SAD, to
je prvi put otkad su Britanci spalili Washington 1814. da je državno
područje ozbiljno napadnuto izvana ili čak samo ugroženo. Nema
potrebe nabrajati što se sve događalo drugima u protekla dva sto-
ljeća. Za Europu je okretanje sreće još dramatičnije. Dok su os-
vajali većinu svijeta, ostavljajući za sobom trag terora i razaranja,
Europljani su bili sigurni od napada svojih žrtava, s rijetkim i
ograničenim iznimkama. Ne iznenađuje, dakle, što su Europa i
njezino potomstvo šokirani zločinima počinjenim 11. rujna. To je
dramatično kršenje normi prihvatljiva ponašanja, koje su vrijedile
stotinama godina.
Nije iznenađenje ni što su Europljani ostali samozadovoljni
(možda im je malko bilo i žao) zbog još strašnijih patnji koje su

slijedile. Žrtve su, napokon, bili tek bijedni Afgani - "necivilizirana
plemena", kako ih je jednom prezrivo nazvao Winston Churchill,
zapovjedivši uporabu bojnih otrova kako bi se "raširio užas" među
njima prije osamdeset godina. On je tada osudio "mlakost" meko-
putnih mlitavaca koji nisu shvaćali da je kemijsko oružje tek "pri-
mjena suvremene znanosti u suvremenom ratu" te ga se mora upo-
rabiti "kako bi se brzo okončao nered koji trenutačno vlada na
granici". 5
Slična se mišljenja čuju i danas. Urednici časopisa New Repu-
blic, koji su ne tako davno pozivali na veću vojnu pomoć "lati-
noameričkim fašistima (...) bez obzira na to koliko ljudi će biti
pobijeno" jer su "više na popisu američkih prioriteta od ljudskih
prava u Salvadoru", sada tumače kako "operacija 'Trajna sloboda'
nije humanitarna intervencija". Pošavši od te točne tvrdnje, oni za-
ključuju: "Ostavimo li tu zemlju u kaosu, tako da više ne može
služiti kao polazište za akcije uperene protiv nas, onda smo posti-
gli nužni cilj". Amerika se treba "okaniti brige o izgradnji nacije"
te pokušaja popravljanja onoga što je dvadeset godina činila Afga-
nistanu - jer to nije naša briga. 6
Malo tko je voljan pasti tako nisko, no ipak je istina da je na
zločine protiv Afgana pala vrlo slaba moralna stigma. Prije svega
zato što su takvi postupci dobro poznati tijekom povijesti, čak
i onda kad za njih nije bilo druge izlike doli pohlepe i želje za
vlašću. A osveta ne poznaje granica. Za nju također imamo ne-
brojeno mnogo povijesnih primjera - a da i ne govorimo o svetim
knjigama.
Još jedan primjer spokojna prihvaćanja zločina opisao je Alexis
de Tocqueville u svojoj knjizi kao jedan od velikih zločina etničko-
ga čišćenja kontinenta, a to je protjerivanje Čirokija. Njega je oso-
bito zbunjivalo kako su Amerikanci mogli ne samo "istrijebiti
čitavo jedno indijansko pleme" pošto su mu "posve oduzeli prava",
nego i kako su to učinili "mirno, spokojno, zakonito, filantropski,
ne prolijevajući krv, ne kršeći nijedno od velikih moralnih načela
u očima svijeta. (...) Nemoguće je uništiti jedan narod s više pošto-
vanja za zakone čovječnosti", zapisao je on u čudu.7
To je dobar opis onoga što se odvija pred našim očima. Na pri-
mjer, u izbjegličkom logoru Maslaku pokraj Herata, gdje stotine
tisuća ljudi gladuju, svake noći od hladnoće i izgladnjelosti umire
ih na desetke. Ti su ljudi živjeli na rubu opstanka čak i prije bom-
bardiranja, koje im je oduzelo očajnički potrebnu pomoć. Mjesto

je i dalje "zaboravljeni logor" tri mjeseca nakon 11. rujna. Iskusna
izvjestiteljica Christina Lamb govori o prizorima "groznijim" od bi-
lo čega što je dotada vidjela, pošto je svjedočila "smrti i bijedi u
izbjegličkim logorima u mnogim dijelovima Azije i Afrike". Mjesec
nakon toga, dnevna žetva smrti povećala se na stotinu umrlih
dnevno. Humanitarci su upozorili da je logor "na rubu humani-
tarne katastrofe u etiopskom stilu" dok se priljev izbjeglica u lo-
gor stalno nastavlja te mu se stanovništvo od rujna povećalo za tri
četvrtine.8
Uništavanje života je tiho te uglavnom nevidljivo, pa ga se lako
može zaboraviti i nije slučajno tako. Još je žalosniji prizor suzbi-
janje (ili još gore, ismijavanje) nastojanja da se ta strašna tragedija
objavi svijetu kako bi narastao pritisak da je se ublaži. Lako po-
dnošenje "živog užasa" o kojemu govori Lambova samo odražava
činjenicu da je to način kako moćnici postupaju sa slabima i
bespomoćnima - prema tome, to nije važno.
Nemamo prava gojiti nikakve iluzije o pretpostavkama na koji-
ma je isplaniran rat u Afganistanu te odgovarajući njegovi komen-
tari. Rat se temeljio na neosporivoj pretpostavci da će prijetnja
bombardiranjem te njegovo ostvarivanje znatno povećati broj Afga-
na izloženih pogibelji smrti od gladi, bolesti i hladnoće. Američki
je tisak ravnodušno izvijestio kako se očekuje povećanje broja za
50%, na oko sedam i pol milijuna, dakle dva i pol milijuna više
nego prije. 9 Nikakav komentar nije uslijedio nakon izvještaja da
je Washington "zatražio /od Pakistana/ dokidanje kamionskih kon-
voja koji su dovozili velik dio hrane i drugih potrepština afgani-
stanskom civilnom pučanstvu".10 A milijuni među njima već su
bili na rubu gladi. Vapaji da se bombardiranje zaustavi kako bi
se dostavila hrana i druga pomoć odbijeni su bez komentara, naj
češće čak i bez objavljivanja. Ti su pozivi dolazili od visokih duž-
nosnika UN, velikih humanitarnih organizacija te drugih koji poz-
naju situaciju. Stručnjaci za Afganistan su se složili, upozorivši
kako povlačenje humanitarnih djelatnika te znatno smanjenje do-
bave hrane "ostavlja milijune Afgana (...) izložene teškoj pogibelji
gladi". Krajem rujna je Organizacija UN za hranu i poljodjelstvo
(FAO) upozorila kako će se više od sedam milijuna ljudi suočiti s
opasnošću smrti od gladi bude li poduzeta zaprijećena vojna inter-
vencija. Nakon početka bombardiranja organizacija je upozorila
na "veliku opasnost od humanitarne katastrofe", jer je bombardi-
ranje spriječilo sjetvu 80% žitarica, tako da će učinci iduće godine

biti još teži.11
Ne znamo što će se dogoditi. No dovoljno dobro poznajemo
pretpostavke na kojima je ratni plan zamišljen i izveden, kao i nje-
gove komentare. Jednostavnom logikom možemo na temelju tih
pretpostavaka zaključivati o obrisima svijeta koji nas očekuje - ka-
kav god bio trenutačni ishod. O temeljnim se činjenicama nemar-
no izvješćuje, uključivši i činjenicu da se malo što poduzima kako
bi se hrana i druga pomoć dopremili mnogima koji umiru u izbjeg
ličkim logorima i po selima, makar su zalihe već odavno na ras-
polaganju, a glavni čimbenik koji sprečava njihovu dostavu jest ne-
dostatak zanimanja i volje.
Nadalje, dugoročni učinci ostaju nepoznati, ako nas povijest
ičemu može naučiti. Danas se slabo izvješćuje, pa se ni posljedice
sutra neće temeljito istraživati. Prihvatljivo je izvijestiti o "usputnoj
šteti", pogreškom pri bombardiranju kao nehotičnoj i neizbježnoj
cijeni rata, ali ne i o svjesnom i namjernom istrebljivanju Afgana
koji umiru u tišini, nevidljivi - ne jer je tako planirano nego zato
što to nije važno - što je još dublja razina moralnog pada. Stanemo
li pri hodu na mrava, nismo ga namjerno ubili.
Ljudi od gladi ne umiru odmah. Preživljavaju neko vrijeme na
korijenima i travama, a umru li pothranjena djeca od bolesti, tko
će istraživati koji su čimbenici u pozadini? Za budućnost je to pi-
tanje skinuto s dnevnoga reda prema temeljnom načelu: mora se
posvetiti golema energija brižljivom brojenju zločina službenih ne-
prijatelja, u što su - sasvim prikladno - uključeni ne samo
oni doslovno ubijeni, nego i oni koji su umrli od posljedica njiho-
ve politike. Moramo biti isto toliko brižljivi da izbjegnemo istovr-
snu praksu u slučaju naših vlastitih zločina, prihvativši stajalište
koje se toliko dojmilo de Tocquevillea. Postoje stotine stranica de-
taljne dokumentacije primjene navedenih načela. Bit će lijepo iz-
nenađenje pođe li sadašnji slučaj drugim putem.
Napokon, valja imati na umu da mi sve ovo ne promatramo s
Marsa niti ne opisujemo Atiline zločine. Ima puno toga što možemo
učiniti sada i ovdje, samo ako hoćemo.
Da bismo s drugoga gledišta istražili što je pred nama, upitajmo
koje su bile alternative uporabi strahovite sile s daljine, što je sred-
stvo kakvo se prirodno nameće onima koji na raspolaganju imaju
golemu vojnu silu, nijednoga vanjskog neprijatelja te povjerenje da
će komentari biti povoljni.
Alternative su bile jasno i glasno izrečene. Izrekao ih je, primje-

rice, Vatikan, koji je pozvao na mjere primjerene počinjenim
zločinima, kakva god bila njihova veličina. Dakle: opljačka li netko
moju kuću i ja mislim da znam tko je to bio, ne smijem ga slijediti
sa strojnicom, ubijajući usput nasumce ljude po njegovoj četvrti.
Ili kao što je istaknuti vojni povjesničar Michael Howard, izručio
"žestok napad" zbog bombardiranje Afganistana 30. listopada,
ne na temelju uspjeha ili neuspjeha, nego zbog same zamisli. Pre-
ma njemu, potrebno je "strpljivo djelovanje policijskih i obavješ-
tajnih snaga, (...) policijska operacija pod vodstvom UN, u ime
međunarodne zajednice kao cjeline, protiv zločinačke urote, čije
pripadnike treba goniti i dovesti ih pred međunarodni sud."12
Svakako postoje presedani, među kojima ima i terorističkih akcija
gorih od onih 11. rujna: američki teroristički rat protiv Nikaragve,
da uzmemo nedvojben primjer - nedvojben jer je tako bilo prema
prosudbi najviših međunarodnih autoriteta, Međunarodnog suda i
Vijeća sigurnosti UN. Nikaragvanska nastojanja na služenju zako-
nitim sredstvima nisu uspjela, kako je i moralo biti u svijetu kojim
vlada sila. No nitko se ne bi suprotstavio SAD da su odlučile poći
zakonitim putem.
Jesu li se ciljevi hvatanja i kažnjavanja počinitelja zločina mogli
postići bez nasilja? Vjerojatno. Ne možemo znati jesu li bili ozbilj-
ni talibanski prijedlozi za razgovor o izručenju, jer su te ponude
odbačene iz već spomenutih razloga. Isto vrijedi i za ratni cilj koji
je naknadno dodan, dobrano nakon što je bombardiranje počelo:
zbacivanje talibanskog režima.13 Bez sumnje, to bi za mnoge Afga-
ne bio cilj s vrlo visokim prioritetom, baš kao i za mnoge druge
koji diljem svijeta pate pod brutalnim režimima i strašnom repre-
sijom. Držeći se strogo pitanja taktike i djelotvornosti, zapitajmo
se je li bilo boljih načina za postizanje postavljenih ciljeva.
Svakako, ispitivanje treba početi s afganistanskim narodom:
kakvo je njihovo mišljenje, kakve su njihove želje i ciljevi? Odrediti
njihova stajališta nesumnjivo je težak zadatak, no ne i neizvediv.
Ima razumnih načina za njegovu provedbu.
Mogli bismo početi sa skupom tisuću afganskih čelnika u Pe-
shawaru krajem listopada. Neki od njih su emigranti, neki su
došli preko granice iz samog Afganistana, no svi se odlučno zau-
zimaju za zbacivanje talibanskog režima. Bio je to "rijedak prizor
jedinstva među plemenskim poglavicama, islamskim učenjacima,
političarima različitih frakcija te bivšim gerilskim zapovjednici-
ma," izvijestio je New York Times. Svi su jednoglasno "zatražili

od SAD neka prekinu zračne napade", apelirali na svjetske medije
da pozovu na kraj "bombardiranja nevinog naroda" te "tražili kraj
američkog bombardiranja Afganistana". Tražili su neka se pri-
mijene druga sredstva za rušenje omraženog talibanskog režima,
vjerujući kako se taj cilj može postići bez pokolja i razaranja.14
Sličnu je poruku dao i afganistanski oporbeni vođa Abdul Hak,
koga visoko cijene u Washingtonu. Neposredno prije svog ulaska u
Afganistan (što je, izgleda, učinio bez američke potpore, pa su ga
uhvatili i ubili), on je osudio bombardiranje i kritizirao SAD zbog
odbijanja potpore nastojanjima (njegovim i drugih) da se "stvori
pobuna među talibanima". Bombardiranje je bilo "težak udarac
tim nastojanjima", rekao je. Govorio je o svojim kontaktima s dru-
gom razinom talibanskih zapovjednika te bivšim mudžahedinima,
plemenskim poglavicama, te je razlagao kako bi se takva nastoja-
nja trebala nastaviti. Pozvao je Washington neka mu pomogne fi-
nancijskim i drugim sredstvima, umjesto što njegova nastojanja
kvari bombama.
SAD, rekao je Abdul Hak:
nastoje "pokazati mišiće", zadobiti pobjedu te ustrašiti sve na

svijetu. Nije ih briga za afganistanske patnje niti koliko će ljudi
poginuti. A nama se to ne sviđa. Naime, Afgani sada moraju pa-
titi zbog tih arapskih fanatika, a svi dobro znamo tko je osam-
desetih doveo Arape u Afganistan, naoružao ih i dao im upo-
rišta. Bili su to Amerikanci, posebno CIA. Amerikanci koji su to
učinili svi su dobili odličja i dobre karijere, dok su Afgani sve
ove godine patili od tih Arapa i njihovih saveznika. A sada, kad
je Amerika napadnuta, umjesto kažnjavanja Amerikanaca koji
su krivi za to, opet stradavaju Afgani.15
Moram reći da je njegov komentar itekako vrijedan pozornosti.

Možemo i drugdje potražiti afgansko mišljenje. Bilo je u SAD i
nešto iskaza zabrinutosti zbog sudbine žena u Afganistanu. Stiglo
je to čak i do Prve dame. Možda će tome jednoga dana slijediti i
zabrinutost za nevolje žena drugdje u Srednjoj i Južnoj Aziji, koje,
nažalost, mnogo gdje i nisu toliko različite od života pod talibanima;
od toga nisu izuzete ni neke živahne demokracije. O tome postoje
mnogi pouzdani i stručni izvori - treba samo gledati. Takav radika-
lan otklon od dosadašnje prakse bar bi dao neku vjerodostojnost
javno iskazanom zgražanju nad postupcima talibana, izrečenom

upravo u trenutku kad to odgovara potrebama američke propagan-
de. Naravno, nitko pri zdravoj pameti ne zagovara vojnu interven-
ciju SAD ili drugih država kako bi se ispravili ti i drugi strašni zlo-
čini u zemljama koje su američke saveznice i štićenice. Problemi su
teški, ali se protiv njih treba boriti iznutra, uz pomoć izvana koja je
konstruktivna i iskrena, a ne licemjerna i sebična.
No budući da je loše postupanje prema ženama u Afganistanu
napokon zadobilo nešto zaslužene pozornosti, moglo bi se pomi-
sliti kako će stajališta afganskih žena prema različitim političkim
mogućnostima biti vrlo važna. Mišljena Afganki se, nema sumnje,
među sobom znatno razlikuju te ih nije lako istražiti. Ipak, ne bi
trebalo biti nemoguće odrediti raduju li se majke iz Maslaka bom-
bardiranju, ili se pak slažu s onima koji su pobjegli iz svojih domo-
va u bijedne izbjegličke logore pod prijetnjom bombi te izražavaju
gorku nadu da bi "čak i okrutni Amerikanci morali imati malo
milosrđa za našu napaćenu zemlju" te odustati od bombardiranja
koje je već donijelo toliko smrti i razaranja.16 A ne može se reći
kako Afganke nigdje nemaju prigodu izraziti svoje mišljenje. Po-
stoji organizacija hrabrih žena koje su već 25 godina u prvim redo-
vima borbe za ženska prava; to je RAWA - Revolucionarna udruga
afganistanskih žena, koja je puno postigla. Čelnicu su afganski ko-
laboracionisti s Rusima umorili 1987. godine, no one su nastavile
rad unutar Afganistana, gdje je to bilo pogibeljno po život, također
i u bliskom inozemstvu. Govorile su bez zadrške. Tjedan nakon
početka bombardiranja, primjerice, izdale su javno priopćenje ko-
je je trebalo biti vijest za naslovnicu za sve one koji se zaista brinu
za sudbinu Afganki.
RAWA-ino priopćenje od 11. listopada nosi naslov: "Talibane
treba oboriti ustankom afganskog naroda". Tekst nastavlja:
Zbog izdaje fundamentalističkih krvnika, naš je narod opet

ukliješten u čudovišnim raljama golemog rata i razaranja. Stvo-
rivši međunarodnu koaliciju protiv Osame i njegovih suradnika
talibana, Amerika je, sveteći se zbog terorističkih napada izve-
denih 11. rujna, počela golemu agresiju na našu zemlju. (...)
Ono što smo vidjeli u posljednjih sedam dana ne ostavlja sum-
nje kako će ta najezda proliti krv mnogobrojnih žena, muška-
raca i djece, mladih i starih u našoj zemlji.
Priopćenje nastavlja pozivom na "iskorjenjivanje kuge talibana

i Al-Kaide (...) općim ustankom" samog afganistanskog naroda, jer
samo Afganci sami "mogu spriječiti opetovanje katastrofe koja je
već više puta snašla našu zemlju".
U drugoj izjavi, od 25. studenog, na demonstracijama ženskih
udruga u Islamabadu u povodu Međunarodnog dana za uklanjanje
nasilja protiv žena, RAWA je osudila Sjeverni savez, koji uživa
američku i rusku potporu, "zbog brojnih kršenja ljudskih prava,
ništa manjih nego što to čine talibani". Pozvala je UN na pomoć
"Afganistanu, a ne Sjevernom savezu". Istog dana je Sveindijski de-
mokratski savez žena opetovao isto upozorenje na svojoj nacional-
noj konferenciji. 17
Možda Afganke koje su se godinama borile za slobodu i ženska
prava ne znaju puno o svojoj zemlji i ne razumiju je, pa bi trebale
prepustiti odlučivanje o njezinoj budućnosti strancima, koji je do
prije nekoliko mjeseci nisu znali pronaći na zemljopisnoj karti. U
tome im se pridružuju i drugi, koji su je u prošlosti uništavali.
Možda je to tako, ali nije očito.
Stanje podsjeća na irački rat, kad je iračkoj oporbi bio za-
priječen pristup javnim glasilima i časopisima, izuzevši nekoliko
marginaliziranih disidentskih časopisa. Iračka se oporba žestoko
protivila američkom bombardiranju Iraka te je optužila SAD za
davanje prednosti vojnoj diktaturi pred zbacivanjem Sadama unu-
tarnjim ustankom. To se priznavalo i javno, kad se Bush I. vratio
suradnji sa svojim starim saveznikom i prijateljem Sadamom Hu-
seinom kako bi zajedno izvodili velike zločine. Bilo je to kad je
Sadam brutalno ugušio ustanak šijita na jugu zemlje, koji je da-
vao nade u rušenje krvavog diktatora. Sve to pod budnim okom
američke vojske, koja potpuno nadzire taj dio svijeta. Washington
pobunjenim iračkim generalima čak nije dao ni zarobljeno iračko
oružje. Vlada Busha I. potvrdila je kako ne želi surađivati s čelni-
cima iračke oporbe. "Držali smo kako politički sastanci s njima (...)
ne bi u ovom trenutku bili sukladni našoj politici," izjavio je glasno-
govornik State Departmenta Richard Boucher 14. ožujka 1991.
godine, dok je Sadam masakrirao pobunjenike na jugu.18 Takva
je već dugo politika američke vlade. Isto vrijedi i za davanje pred-
nosti sili pred mogućim održivim diplomatskim mogućnostima.
Takva se politika nastavlja čitavo desetljeće, sve do danas. To je,
uostalom, posve naravno, imajući na umu temeljne razloge što ih
je naveo Abdul Hak.
Još jedan razborit način za procjenjivanje izgleda budućeg

svijeta bio bi načiniti pregled djela današnjih zapovjednika kad su
prije dvadeset godina počeli prvi rat protiv terorizma. Mnoštvo je
dokaza za njihova postignuća u Srednjoj Americi, na Jugu Afrike,
na Bliskom istoku i u Jugoistočnoj Aziji. Sve je to pratila ista
visokoparna, strasna retorika kakvu slušamo i danas. Nema po-
trebe pregledavati tu sramnu kroniku. No očito je da nam ona
daje važne pouke kakva će vjerojatno biti budućnost. Isto govori
i činjenica što se ta tema brižljivo ignorira u zboru hvalitelja sa-
dašnjih i budućih projekata, premda - ili možda baš zato - što su
te činjenice očito relevantne.
Na koncu strašnoga desetljeća osamdesetih nestao je vanjski
razlog protiv primjene sile. Za njezine žrtve, raspad sovjetske tira-
nije bio je oslobođenje, izvanredna pobjeda, no pobjeda je uskoro
ukaljana novim užasima. Za ostale su posljedice bile složenije. Bit
poslijehladnoratnog doba vrlo se brzo razotkrila: isto kao prije,
samo s izmijenjenim izlikama i taktikom. Nekoliko tjedana nakon
pada Berlinskoga zida Sjedinjene su Države napale Panamu, po-
bivši stotine ili čak tisuće ljudi. SAD su uložile veto na rezolucije
Vijeća sigurnosti te otele razbojnika i zatvorile ga u SAD pod op-
tužbom za zločine što ih je počinio ponajviše dok je bio na CIA-inu
platnom popisu. Razlog: počinio je jedini zločin koji se kažnjava
- neposluh. Razvoj događaja vrlo je poznat; ipak, ima nekih
razlika. Na jednu je ukazao Elliott Abrams, koji se izjasnio krivim
za zločine što ih je počinio dok je za vrijeme Reagana bio dužnosnik
američkog ministarstva vanjskih poslova; sada je stručnjak za
ljudska prava koga je imenovalo Vijeće za nacionalnu sigurnost. U
vrijeme invazije on je komentirao kako prvi put u mnogo godina
SAD mogu primijeniti silu ne bojeći se ruskih reakcija. I izlika je
bila nova: intervencija je bila obrana protiv latinoameričkih trgo-
vaca drogom, a ne protiv Rusa koji su pod oružjem u Managui, dva
dana hodnje od Harlingena u Texasu.
Nekoliko mjeseci nakon toga, vlada Busha I. predstavila je svoj
novi proračun za Pentagon. Bio je to osobito značajan događaj,
jer je to bilo prvi put da se vojni budžet predlaže bez povika
kako dolaze Rusi.19 Vlada je zatražila golem vojni proračun, kao
i prije, djelomice iz istih razloga. Prema tome, postoji potreba
"jačati vojnoindustrijski sektor" (također poznat pod nazivom vi-
sokotehnološke industrije) te zadržati intervencionističke snage
čija je namjena prvenstveno Bliski istok, jer "slobodni svijet ovisi
o dobavi energije iz tog ključno važnog područja". Ipak, ima i

promjena: u tom ključnom području "ugroze naših interesa" koje
zahtijevaju izravno vojno angažiranje "ne mogu se pripisati Krem-
lju" - suprotno desetljećima propagande. Ni Sadama se ne može
kriviti: bagdadski je krvnik u to vrijeme još bio vrijedan saveznik
i prijatelj, jer još nije bio počinio grijeh neposluha. Umjesto toga,
ugroza je bila domaći nacionalizam - kao i uvijek.
Oblaci su se razmaknuli i nad većom prijetnjom. Nisu to Rusi,
nego "sve veća tehnološka usavršenost" zemalja Trećega svijeta,
koja traži da Amerika zadrži posvemašnju vojnu nadmoć u čitavu
svijetu, čak i bez "natjecanja velesila kao pozadine". Sukobi Hlad-
nog rata uvijek su bili pozadina, nema dvojbe o tome, ali bila je to
prije izlika nego pravi razlog, baš kao što su se Rusi pozivali na
američku opasnost kako bi opravdali zločine na području svoje vla-
davine. Stvarnije neprijatelj bi© i ostao (tzv. "radikalni") nacionali-
zam na Jugu, kako se prešutno priznaje sada, kad su tradicional-
ne izlike prestale biti uporabljive. Dokumentarni i povijesni izvori
daju nam preobilne dokaze koji podupiru ovakav zaključak.
Još jedna posljedica propasti mlađeg partnera u vladavini
svijetom bio je nestanak bilo kakvog prostora za nesvrstanost. Da-
pače, odsad je dopuštena tek ograničena neovisnost. Jedan od po-
kazatelja jest nagli pad strane pomoći, što je najočitije u slučaju
SAD, koje su je gotovo prestale davati - čak i ako uračunamo
njezin najveći dio koji iz strateških razloga ide jednoj bogatoj zem-
lji te Egiptu kao nagrada za suradnju na tom istom pothvatu.
Smanjivanje mogućnosti izbora je itekako primijećeno. Malezijski
je premijer Mahathir govorio u ime mnogih kad je rekao:
Paradoksalno, najveća je katastrofa za nas, koji smo oduvijek

bili antikomunisti - propast komunizma. Kraj Hladnog rata
oduzeo nam je jedino sredstvo pritiska koje smo imali - mo-
gućnost prelaska na drugu stranu. Sad se više nemamo kome
okrenuti.20
Zapravo, to i nije paradoks nego prirodni učinak povijesnoga

kretanja.
Mnogi su izrazili slične bojazni. Zaljevski je rat čitav Jug oštro
osudio kao nepotrebno pokazivanje sile i izbjegavanje diploma-
tskih mogućnosti. U to je vrijeme bilo puno dokaza koji podupiru
takvo stajalište, a danas ih je još više. Mnogi su uočili ono što Ab-
dul Haq danas opisuje ovako: SAD "nastoje pokazati mišiće, za-
dobiti pobjedu i zastrašiti čitav svijet" uspostavljajući "vjerodostoj-
nost". Primjeni nadmoćne vojne sile svrha je pokazati da "što god
mi kažemo, prolazi", kako je George Bush I. s ponosom izjavio
dok su bombe i rakete tukle po Iraku. Oni koji tada nisu shvatili
poruku ne bi trebali imati poteškoća shvatiti je sada, kad se Bush
najednom vratio potpori Sadamovom ubilačkom nasilništvu radi
"održavanja stabilnosti", što je šifra za podčinjavanje američkim
interesima. Opće raspoloženje na Jugu najbolje je izrazio kardinal
Paulo Evarista Arns iz Saõ Paula: u arapskim zemljama, rekao je,
"bogati drže stranu američke vlade, dok milijuni siromaha osu-
đuju ovu vojnu agresiju." Diljem Trećega svijeta, nastavlja on, "ši-
re se mržnja i strah: kad će odlučiti napasti nas?" Pod kojom
izlikom? 21
Opća reakcija na bombardiranje Srbije bila je slična. Opet po-
stoje znatni dokazi da se mogla pokušati i mirna opcija te izbjeći
tolika bijeda. U ovom se slučaju službeno objavilo i opetovalo kako
je motiv bio uspostaviti "vjerodostojnost" te osigurati "stabilnost".
Teško je uzeti ozbiljno tvrdnju kako je sporedni cilj bilo zaustav-
ljanje etničkoga čišćenja i zločine koji su slijedili nakon povlačenja
stranih promatrača (koji su otišli nakon neobjavljenih srpskih
primjedaba). Bombardiranje je slijedilo odmah nakon toga, što
je "predvidiva" posljedica. Vojni zapovjednik koji je vodio opera-
ciju izvijestio je tisak o tom sporednom cilju kad je bombardi-
ranje počelo, ali je poslije više puta rekao kako mu nije poznat
takav ratni cilj. Obilna dokumentarna građa iz State Departmen-
ta, OESS-a, britanske vlade te drugih zapadnih izvora dobrano
potkrepljuju takve zaključke. Možda se zbog toga zanimljivi poda-
ci tako uporno ignoriraju u opsežnoj literaturi o toj temi. Čak i
u najvjernijim državama štićenicama bombardiranje se osuđivalo
kao povratak tradicionalnoj diplomaciji topovnjača "zaogrnutoj
moralističkim plaštem" na tradicionalan način (tako izraelski
vojni analitičar Amos Gilboa, koji u takvom sudu nikako nije
usamljen).22
Amerikanci su brižljivo zaštićeni od svjetskog javnog mnijenja
i kritičkim raspravama o takvim temama. No nije se dobro držati
takvih zabrana.
Nije dobro ni zatvarati oči pred javnim dokumentima koji ja-
sno tumače razmišljanje planera. Oni vrlo dobro shvaćaju da svijet
može biti tripolaran na gospodarskom polju, gdje Sjeverna Ame-
rika, Europa i Azija imaju otprilike podjednaku ekonomsku sna-

gu, ali je izrazito unipolaran glede mogućnosti primjene nasilja i
razaranja. Ne treba iznenaditi otkriće da takve činjenice zauzimaju
važno mjesto u vojnom planiranju.
Čak i prije 11. rujna SAD su trošile za "obranu"23 (što obično za-
pravo znači "napad") više nego sljedećih po redu petnaest zemalja
zajedno. Osim toga, daleko su odmakle ostalima u vojnoj visokoj
tehnologiji. Američki je vojni proračun naglo porastao nakon 11.
rujna, jer je vlada iskoristila strah i tjeskobu u narodu kako bi pro-
gurala mnoge mjere za koje je znala da bi izazvale otpor kod mno-
gih bez poziva na "domoljublje", koje moćnici mogu ignorirati, dok
se od ostalih očekuje pasivnost i posluh. Među njima je niz mjera
za učvršćivanje vlasti već vrlo snažne države, čemu su "konzervati-
vci" vrlo skloni. U to ulazi znatan porast vojne potrošnje, kako bi
se produbio već vrlo duboki jaz koji dijeli SAD od ostatka svijeta.
U to ulaze planovi za širenje "utrke u naoružavanju" ("utrke" sa sa-
mo jednim trkačem) u svemir, što je kršenje Konvencije o svemiru
iz 1967. te drugih međunarodnih obveza. Tzv. "Obrana balističkim
raketama" (BMD) samo je malen dio toga, a čak je i to, čini se,
ofenzivno oružje. To "nije samo štit, nego omogućuje akciju," obja-
snila je to tvrtka "RAND", što je odjek ne samo misli nego čak i
riječi kineskih vlasti koje, realistično procjenjujući, smatraju da je
to oružje upereno protiv Kine. Strateški analitičari realno opisuju
taj plan kao sredstvo za uspostavu svjetske "hegemonije" SAD, jer
to je upravo ono što svijetu treba, tumače oni, zvučeći poput jeke
mnogih uvaženih prethodnika.
Znatno širi programi militarizacije svemira objašnjavaju se u
javnim dokumentima s visoke razine kao logičan sljedeći korak
u širenju državne sile. Vojske i ratne mornarice stvorene su kako
bi štitile trgovačke interese i ulaganja, kaže Clintonovo Zapovjed-
ništvo za svemir. Logičan sljedeći korak je svemir, s istim ciljevi-
ma. No ovoga puta postojat će razlika. Britanskoj se ratnoj mor-
narici može suprotstaviti njemačka - o posljedicama ovdje ne
moramo govoriti. No SAD će biti tako strašno snažne da im se ni-
tko neće moći suprotstaviti. Tako se barem tvrdi.
Nadmoćna je dominacija nužna iz dobro poznatih tehničkih
razloga. Čak i BMD zahtijeva uništenje protusatelitskog oružja
mogućeg protivnika. SAD stoga moraju postići "posvemašnju do-
minaciju", pobrinuvši se da čak ni ta, znatno jednostavnija tehno-
logija ne bude dostupna. Čelična je šaka potrebna i iz drugih razlo-
ga. Američki vojni planeri slažu se s obavještajnim analitičarima i

vanjskim stručnjacima da ono što se naziva zbunjujućim nazivom
"globalizacija" vodi daljnjem produbljivanju jaza između onih «koji
imaju» i onih «koji nemaju». To je suprotno doktrini, ali je u skla-
du sa stvarnošću. Stoga će biti nužno ukrotiti neposlušne elemen-
te: zastrašivanjem ili možda čak zbiljskom uporabom sile, dakle
primjenom vrlo razornih strojeva za ubijanje koji djeluju iz svemi-
ra, vjerojatno s nuklearnim oružjem, sposobnim reagirati u sekun-
di, s automatskim nadzornim sustavima. No time će se povećati
vjerojatnost onoga što se u stručnom žargonu zove "normalnim
nezgodama", dakle nepredvidivih pogreškama, kojima su podložni
svi složeni sustavi.
Shvaća se kako ti programi znatno povećavaju opasnost od
nezaustavljivih katastrofa, no i to je sasvim razumljivo u okviru
vladajućih institucija i ideologije, kojima hegemonija vrijedi znatno
više od opstanka. Opet imamo mnoge presedane iz vremena Hlad-
nog rata, pa i puno prije toga. Razlika je što je danas ulog mnogo
viši. Nije pretjerano reći da je opstanak ljudske vrste na kocki.
Tako mi izgledaju neke od mogućnosti budućeg razvoja ako se
nastave sadašnje težnje moćnika. No nema razloga da se to i do-
godi. Dobro je što su vladajući sustavi vlastodržaca krhki, a to i
sami zna. Zapaža se kod njih veliki trud kako bi se sadašnje po-
voljne prilike iskoristile za uspostavu grubih i represivnih planova
te neutralizirali masovni javni prosjedi što su, više nego ikad prije,
stali nicati diljem svijeta na dosad nezabilježen i ohrabrujuć način.
Nema razloga podleći težnjama silnika; štoviše, svi su razlozi da
im se odupremo. Izbor je velik, mogućnosti mnogobrojne. No kao
i uvijek, ono što je potrebno jesu volja i upornost.
7. SAD i Izrael protiv Palestine
(svibanj 2001.)
Posljednja faza izraelsko-palestinskoga sukoba počela je 29. ruj-

na 2000. godine, na muslimanski molitveni dan, kad je izraelski
premijer Ehud Barak poslao vrlo jake i zastrašujuće redarstvene
i vojne snage u kompleks džamije Al-Akse. Kako se moglo i pre-
dvidjeti, to je dovelo do sukoba kad su tisuće ljudi izlazile iz
džamije. Nekoliko je Palestinaca poginulo, a dvjesta ih je ranjeno1.
Kakve god da su bile Barakove namjere, jedva da ima djelotvor-
nijeg načina za pripremu pokolja, osobito nakon posjeta Arijela
Šarona i njegove vojničke svite kompleksu dan prije događaja. Da
toga nije bilo, posljedice možda i ne bi bile tako teške.
Početak je uspostavio obrazac za ono što je slijedilo. "Tih pre-
sudnih dana nije bilo dokaza da su Palestinci pucali," nalaz je
važnog izvora iz UN2. Idućih mjeseci, koliko su istražitelji mogli utvr-
diti, "izraelska vojska, djelujući iz zaklona te se služeći premoćnim
oružjem, nije pretrpjela niti jednu jedinu žrtvu kao rezultat pale-
stinskih prosvjeda. Štoviše, čini se da izraelski vojnici uopće nisu
bili u smrtnoj pogibelji tijekom tih događaja." No zato su pobili stoti-
ne Palestinaca i uspostavili strahovladu još brutalniju nego dotad,
podvrgavajući pučanstvo kolektivnoj kazni i ponižavanju, što je već
godinama zaštitni znak izraelske okupacije3. Izvještaj UN govori:
Većina izraelskih žrtava rezultat je incidenata na cestama za iz-

raelska naselja te na razmjerno izoliranim nadzornim točkama.
(...) To je posljedica /židovskog/ naseljavanja te ozlojeđenosti
/Palestinaca/ koja iz toga neizravno proizlazi. Što se toga tiče,
mora se uzeti u obzir nasilje naseljenika protiv Palestinaca u
područjima uz naseobine. Izraelska vojska u takvim prilikama
surađuje s naseljenicima.
Sadašnja praksa, baš kao i prošla, predmet je pomna pro-

učavanja te žestokih osuda međunarodnih organizacija za obranu
ljudskih prava. No isto kao i istragu UN, SAD manje-više ignori-

raju i njihova izvješća.
Izvješća organizacija za zaštitu ljudskih prava dobivaju velik
publicitet kad ih se može iskoristiti za potkrepu doktrine, inače
ne. Intifada oko Al-Akse tu nije ništa novo. Navedimo samo jedan
najnoviji primjer: u travnju 2001. Human Rights Watch (bivši Hel-
sinki Watch) objavio je podrobnu studiju posvećenu prije svega
izraelskim zločinima u hebronskom kotaru, gdje su deseci tisuća
Palestinaca morali mjesecima živjeti praktički u zatvoru, dok su
nekoliko stotina židovskih naseljenika uživali slobodu vrijeđati
ih, ponižavati i uništavati njihovu imovinu - sve to pod zaštitom
vojske. I tako to ide godinama. Novinske agencije u svijetu odmah
su prenijele osnovne naglaske iz studije. No prvi (vjerojatno i jedi-
ni) njezin spomen u SAD bio je u 15. pasusu članka u Washington
Postu pet dana nakon njezine objave 4 .
Pravilnost događaja podcrtava jednu presudnu činjenicu. Zavo-
di na pogrešan put uporaba izraza "izraelsko-palestinski sukob",
kako sam i ja sam činio u početku. Treba ga nazivati "sukobom
SAD i Izraela s Palestincima". Iz sličnih razloga je neprikladno - a
u slučaju SAD, upravo nepristojno - osuđivati "izraelske zločine".
Točno isto kao što bi takva praksa bila neprikladna kad je riječ o
zločinima počinjeni s ruskom potporom u Istočnoj Europi ili zloči-
nima izvedenim s američkom potporom u Srednjoj Americi (gdje je
bio takav slučaj). Ima još nebrojeno mnogo takvih primjera.
Takve zaključke dobro ilustriraju događaji prvih dana pobune
oko Al-Akse. Dana 30. rujna izraelski su vojnici ubili dvanaestogo-
dišnjeg Muhameda Al-Diru. Bio je to odgovor na bacanje kamenja
(nesretni dječak nije u tome sudjelovao) blizu male izraelske nase-
obine Necarima. Bio je to tek izgovor za veliku vojnu akciju kojom
je pojas Gaze presječen nadvoje. Uspostavljena je nova prepreka,
jedna od nekoliko njih, koja dijeli grad Gazu od juga (Egipta).
"Izraelski vojnici su iz snažno zaštićenih bunkera više puta pucali
na ambulantna kola Palestinskoga crvenog polumjeseca, koja su
pokušavala evakuirati" teško ranjenog dječaka i nekoliko drugih
žrtava, izvijestio je Human Rights Watch. "Pucnjava s položaja iz-
raelske vojske nastavila se najmanje četrdeset pet minuta, makar
se za to vrijeme nije moglo opaziti da bi Palestinci - bilo prosvjed-
nici, bilo policija - uzvraćali vatru." Ambulantna kola su uzalud
pokušavala "evakuirati mnoge Palestince ranjene jakom pucnja-
vom iz izraelskih bunkera, a vjerojatno i sa snajperskih položaja u
SAD i Izrael protiv Palestine 181
naselju Necarimu." Načinjeni su zemljani nasipi "kako bi se ljudi

bar donekle zaštitili od snajperske pucnjave iz naselja Necarima".
Amnesty International izvješćuje kako je izraelska vojska "čini se,
gađala čak i ljude koji su izvlačili ranjenike". Tako je vozač kom-
bija Crvenog polumjeseca "umro pošto su ga izraelski vojnici po-
godili metkom u prsa" dok je pokušavao izvući žrtve 5 .
Sve se to može događati samo zahvaljujući potpori SAD Izraelu.
Sutradan, 1. listopada, "izraelske snage za posebne namjene
pucale su s dobro zaštićenih položaja na krovovima". Specijalci su
ubili dvoje Palestinaca, a da sami nisu bili izloženi nikakvoj opas-
nosti. Istog je dana Izrael pojačao nasilje kad je "izraelski vojni
helikopter bezobzirno više puta otvorio vatru na neposredni oko-
liš poljske bolnice /Palestinskoga crvenog polumjeseca/ blizu Ne-
carima, ometajući njezin rad." Bilo je to najmanje 400 metara od
mjesta sukoba. Na granici Gaze s Egiptom, izraelski su helikopte-
ri ispalili projektile koji su ubili dvojicu Palestinaca i ranili ih na
desetke. Dan poslije, 2. listopada, helikopteri su ispaljivali rakete
na zgrade i automobile oko Necarima. Ubijeno je deset Palestinaca
i ranjeno 36 6 .
Izraelski su helikopteri zapravo američki helikopteri s izrael-
skim pilotima. Dotok oružja iz SAD odsudno je važan "jer je
nepraktično i pomisliti kako bismo mogli proizvoditi helikoptere
ili velike oružne sustave takvog tipa u Izraelu," izvijestilo je izrael-
sko Ministarstvo obrane7.
Dana 3. listopada novinar za vojna pitanja najprestižnijih izrael-
skih novina objavio je kako je s Clintonovom vladom potpisan spo-
razum "o najvećoj nabavci vojnih helikoptera za Izraelsko ratno
zrakoplovstvo u posljednjih deset godina". Uz to je sredinom rujna
potpisan ugovor o kupnji pričuvnih dijelova za napadačke helikop-
tere "Apache". Također sredinom rujna, kako je objavio izraelski
tisak, američki su marinci izveli zajedničku vojnu vježbu s izrael-
skim postrojbama u pustinji Negev. Svrha je bila uvježbati ponov-
no osvajanje teritorija prepuštenih palestinskoj vlasti. Marinci su
obučili izraelske vojnike rukovanju oružjem koje još manjka izra-
elskoj vojsci te "američkim borbenim tehnikama"8.
Sljedećeg dana, 4. listopada, vodeći svjetski vojni časopis iz-
vijestio je kako je Washington odobrio izraelski zahtjev za "Apache-
ima" te drugom usavršenom ofenzivnom vojnom opremom. Istoga
dana je američki tisak objavio kako su "Apachei" sudjelovali u na-
padu raketama na stambene zgrade kod Necarima. Odgovarajući
na pitanja europskih novinara, američki su dužnosnici izjavili

kako "prodaja američkog oružja ne uključuje odredbu da ga se ne
smije rabiti protiv civila. Ne možemo kritizirati izraelskog zapo-
vjednika koji je pozvao u pomoć bojne helikoptere." Glasnogovor-
nik Bijele kuće za pitanja nacionalne sigurnosti R J. Crowley do-
dao je: "Nismo u položaju suditi o odlukama bilo koje strane." Uz
to je pozvao obje strane na suzdržanost. Nekoliko tjedana nakon
toga, mjesni je palestinski čelnik Husein Abajat bio ubijen raketom
ispaljenom s helikoptera "Apache" (poginule su i dvije žene koje su
stajale blizu njega). Bio je to početak kampanje ubojstava domaćih
voda 9 .
Brza doprema novih helikoptera Izraelu pod takvim okolno-
stima i s takvim odobrenjem za uporabu zacijelo je vrijedna me-
dijskog prostora. No nije bilo ni novinskih izvješća ni komentara.
Jedini spomen u SAD bio je komentar objavljen u Raleighu u Sje-
vernoj Karolini l0 . Osuda američke prodaje helikoptera što ju je
izrekla Amnesty International također je prošla u tišini. Tako je
bilo i u nekoliko idućih mjeseci, uključivši i pošiljku iz veljače
2001. Bio je to posao vrijedan pola milijarde dolara. Riječ je o he-
likopterima "Boeing Apache Longbow", najsavršenijima u američ-
kom arsenalu. Vijest je tek usput zabilježena u američkim poslov-
nim izdanjima. U sličnom stilu, velik je medijski prostor posvećen
(17. svibnja) izvještajima o tome kako predsjednik Bush oklijeva
"izravnije se angažirati" u izraelsko-palestinskom sukobu, te o to-
me kako američka vlada ne može podržati izvještaj Mitchellova
odbora koji traži od Izraela prekid stvaranja novih židovskih na-
selja na palestinskom tlu jer se izraelski premijer Šaron "filozofski
protivi takvom prijedlogu". Istog je dana izišlo tek nekoliko redaka
o tome kako je Inženjerijski korpus američke vojske počeo graditi
266 milijuna dolara vrijednu vojnu bazu za izraelsku vojsku u pu-
stinji Negev (koju su platili Amerikanci). To je simbol "neprekidne
predanosti SAD-a izraelskoj sigurnosti", kako je to formulirao ve-
leposlanik Martin Indyk 11.
No zato su medijski dobro bila pokrivena stroga američka upo-
zorenja Palestincima da prekinu s terorom, jer "mi ne vjerujemo
u nagrađivanje nasilja" (isti veleposlanik Indyk) 12 ; isto je tako i
s redovitim službenim priopćenjima u kojima se osuđuje nasilje
i izražava umjereno neslaganje s izraelskom politikom ubijanja.
Stvarno stajalište Washingtona otkrivaju njegovi postupci; medij-
sko pokrivanje dovoljno govori samo za sebe.
Ništa od toga nije neuobičajeno. Što se tiče osobito Izraela-Pa-

lestine, takve stvari rutinski traju već trideset godina - sve otkad
su se SAD odvojile od međunarodnoga konsenzusa o tom sukobu.
Premda najvažnije činjenice često izostaju iz komentara u glavnim
medijima te ih se često prešućuje ili iskrivljuje čak i u stručnim
radovima, one nisu sporne. Te su činjenice nezaobilazno polazište
za ozbiljno razumijevanje onoga što se trenutačno događa.
Američko-izraelski odnosi su se dramatično popravili nakon
izraelske vojne pobjede 1967. U pozadini su, kao i uvijek kad je riječ
o tom dijelu svijeta, neusporedivo veliki energetski izvori. Izišavši
iz Drugog svjetskog rata kao nadmoćna svjetska velesila, SAD su
se dale na brižljivo i usavršeno planiranje kako bi svjetski poredak
ustrojile u skladu sa svojim interesima. Dio toga bilo je ostvariti
uspješan nadzor nad naftom u tom području, koja se prije morala
dijeliti s Francuskom i Britanijom. Francuska je uklonjena, a Bri-
tanija postupno svedena na ulogu "mlađeg partnera", kako je gnjev-
no izjavio jedan britanski diplomatski dužnosnik. Makar se puno
govorilo o Rusima, te nema sumnje kako je mogućnost svjetskoga
rata bila važan element u strateškom planiranju, neposredni pro-
blem je bila opasnost od neovisnog nacionalizma. Tu se činjenicu
danas uglavnom priznaje, čak i u službenim dokumentima13.
U biti su Sjedinjene Države preuzele okvir za nadzor nad
Bliskim i Srednjim istokom što su ga Britanci uspostavili nakon
Prvoga svjetskog rata. Državama u regiji trebala je upravljati "arap-
ska fasada", kako su je zvali Britanci - slaba i savitljiva. Britan-
sko "apsorbiranje" kolonija bit će "zamotano u ustavnu fikciju kao
protektorat, utjecajna sfera, tampon-država itd." To se više isplati
nego izravna vladavina. Kad ustreba, britanski mišići stoje na ra-
spolaganju. SAD su izmijenile taj sustav uključivši i drugi stup,
"lokalne policajce, spremne doći na poziv". Nixonova vlada ih je
zvala "lokalnim žandarima" koji održavaju red; najbolje je kad ni-
su Arapi. Stožer tih žandara je u Washingtonu, a na poziv mogu
doći američke i britanske snage.
Čitavo to vrijeme Turska se smatrala osnovicom američke sile
u toj regiji. Iran je postao drugo uporište nakon što je konzervativ-
na nacionalistička pokušala zavladati vlastitim naftnim izvorima,
što je spriječio britansko-američki vojni prevrat 1953. Već 1948.
američki je Glavni stožer impresionirala izraelska vojna vještina.
Novu su državu već tada opisivali kao glavnu vojnu silu u regiji
nakon Turske. Izrael je mogao ponuditi SAD-u sredstva za "za-
dobivanje strateške premoći na Bliskom istoku koja bi mogla na-

domjestiti pad britanske moći u regiji"; takav je bio zaključak
Glavnog stožera.
Godine 1958. CIA je došla do zaključka kako bi "logična poslje-
dica" protivljenja arapskome nacionalizmu "bilo podupirati Izrael
kao jedinu pouzdanu prozapadnu silu koja je ostala na Bliskom
istoku." Takav je zaključak primijenjen tek nakon 1967. godine,
kad je Izrael učinio Americi izvanredno vrijednu uslugu uništivši
Nasera, simbol arapskog nacionalizma, koga su se bojali i gnušali
kao "virusa" koji bi mogao "zaraziti ostale", kao "trule jabuke" koja
bi mogla "pokvariti čitavu košaru", kako govore planeri, a to se
onda za javnu uporabu naziva "domino-teorijom".
Do početka sedamdesetih godina prešutno je, pod američkim
vodstvom, stvoren trojni savez "lokalnih policajaca": Iran, Sau-
dijska Arabija i Izrael (Turska se podrazumijevala, dok se Paki-
stan u to doba pridružio). Imajući daleko najveće zalihe nafte, Sau-
dijska Arabija je središnja karika arapske fasade. No bilo kakvo
ozbiljnije udaljavanje od poslušnosti bilo bi, bez sumnje, oštro
kažnjeno. Američki su obavještajni stručnjaci javno objašnjavali
aranžmane s tim zemljama. Isto su činili i političari, osobito Henry
Jackson, vodeći senatski stručnjak za Bliski i Srednji istok i naf-
tu. On je izjavio kako je "zahvaljujući postojanosti zapadne orijen-
tacije" Izraela i Irana, tih dvaju "pouzdanih prijatelja Sjedinjenih
Država", zajedno sa Saudijskom Arabijom, "bilo moguće spriječiti
i suzbiti neodgovorne i radikalne elemente u izvjesnim arapskim
državama (...) koji bi, kad bi mogli, ozbiljno ugrozili naše glavne
naftne izvore u Perzijskom zaljevu." (To bi prije svega smanjilo
dotok profita i američki nadzor nad svijetom, jer SAD ne ovise o
srednjoistočnoj nafti za vlastitu uporabu.)
Dominacija SAD nad područjem Perzijskoga zaljeva bila je
ugrožena već 1958., kad je u Iraku tamošnja vojska srušila glavni
britanski klijentski režim u tom dijelu svijeta. Britanski i američki
interni zapisi puno govore o njihovim brigama i planovima, što
daje pozadinu za razumijevanje Zaljevskog rata 1991.14 Naserov se
Egipat, kako smo vidjeli, smatrao velikom prijetnjom sve do izra-
elske pobjede 1967. Američka se pomoć Izraelu naglo povećala,
osobito 1970. godine, kad je Izrael učinio Americi još jednu važnu
uslugu, spriječivši moguću sirijsku podršku Palestincima koje su
masakrirali u Jordanu. Šahov pad 1979. bio je ozbiljan udarac
Americi. Predsjednik Carter odmah je poslao NATO-va generala
kako bi pokušao izazvati vojni prevrat. Kad je to propalo, preosta-

la dva stupa - Saudijska Arabija i Izrael - pridružili su se SAD
u nastojanju za obaranjem iranskog režima, dobivajući za to od
SAD vojnu pomoć. To je uobičajeno sredstvo za rušenje civilne
vlade, koje je nedugo prije toga uspješno primijenjeno u Indone-
ziji i Čileu. Iskorištavajući bliske veze što ih je održavao sa šaho-
vim režimom, Izrael je ponovno uspostavio odnose s iranskom voj-
skom te joj slao američko oružje, što je plaćala Saudijska Arabija.
Ciljevi takvog djelovanja odmah su jasno i javno objašnjeni l5 , no
u SAD su ih pretežno zanemarivali. Poslije je politika javno pre-
formulirana u probavljiviju pogodbu "oružje za taoce". No to nije
mogla biti izvorna motivacija, jer u početku nije bilo talaca. Zajed-
nički pothvat SAD, Izraela i Saudijske Arabije bio je posve prirod-
na reakcija na šahov pad, uzevši u obzir osnovnu strukturu moći.
Kad je prijašnji saveznik i prijatelj Washingtona Sadam Husein
pao u nemilost, jer je postao neposlušan (njegovi strašni zločini
i programi za razvoj oružja za masovno uništavanje tu su bih
od male važnosti, kao što pokazuje povijest britanske i američke
potpore), SAD su se okrenule politici "dvostrukog suzbijanja", tj.
Iraka i Irana.
To je opći kontekst u kojem su se godinama razvijali američko-
izraelski odnosi, premda je Izrael također poslije počeo davati
vrijedan doprinos pothvatima Washingtona u Latinskoj Americi
te drugdje u svijetu16. Hladni rat je uvijek bio u pozadini, prven-
stveno jer je stalno prijetila opasnost od izbijanja velikog rata.
No kako je točno na općoj razini, to je i ovdje bio drugorazredni
čimbenik; tako pokazuju povijesni i dokumentarni izvori. Nesta-
nak Sovjetskog Saveza kao snage za odvraćanje dovela je do važnih
izmjena u taktici, no osnovna se politika odnosa SAD prema Izra-
elu u biti nije promijenila. Procjenu koja mi se čini realističnom
dao je u travnju 1992. umirovljeni general Šlomo Gazit, bivši šef
izraelske vojne obavještajne službe, a poslije dužnosnik Židovske
agencije i rektor Ben-Gurionova sveučilišta te visoko cijenjen stra-
teški analitičar i planer. Nakon propasti Sovjetskog Saveza on je
napisao:
Glavna zadaća Izraela uopće se nije promijenila te ostaje odsu-

dno važna. Položaj u središtu arapskoga muslimanskog Bliskog
istoka predodređuje Izrael za predana čuvara stabilnosti u svim
zemljama koje ga okružuju. Njegovo je štititi postojeće režime.
sprečavati i zaustavljati procese radikalizacije te suzbijati ši-

renje fundamentalističke religioznosti.17
Premda su ga u Washingtonu pozdravili kao veliku pobjedu,

izraelski vojni uspjeh 1967. postavio je ozbiljne prijetnje. Tadašnji
američki ministar obrane Robert McNamara poslije je izjavio kako
"smo bili vraški blizu rata" kad se američka flota "vrtjela oko
/sovjetskog/ nosača zrakoplova na Sredozemlju". Nije ulazio u poje-
dinosti, no moglo je to biti u vrijeme kad je Izrael zaposjeo Golansku
visoravan nakon primirja, što je uzrokovalo nekoliko oštrih upo-
zorenja iz SSSR-a, uključivši i mračne pozive "crvenim telefonom"
(koji je povezivao Kremlj s Bijelom kućom). Držeći vojni sukob
preopasnim, velesile su predložile diplomatsko rješenje, što je
formalizirano rezolucijom Vijeća sigurnosti UN broj 242 iz stude-
noga 1967. Rezolucija poziva na izraelsko povlačenje s osvojenih
područja te na sklapanje sveobuhvatnog mirovnog sporazuma koji
bi svakoj državi priznao pravo na miran život i sigurnost unutar
međunarodno priznatih granica. Ukratko, nudi potpuni mir u
zamjenu za potpuno povlačenje, dopuštajući, uz obostranu suglas-
nost, tek minimalne ispravke granice.18 Važno je imati na umu da
je Rezolucija 242 bila strogo "odbijačka" - uzimajući ovdje termin
"odbijanje" u neutralnom smislu, kako bismo označili odbijanje
nacionalnog prava jedne ili druge nacionalne skupine u bivšoj Pa-
lestini, a ne samo odbijanje židovskih prava, kako je uobičajena
rasistička uporaba. Rezolucija 242 poziva na mirovno rješenje
među postojećim državama: Palestinci nisu ni spomenuti, osim
nejasnog traženja "pravednog rješenja izbjegličkog pitanja".
Rezolucija 242 ostaje temeljni kamen međunarodne diploma-
cije kad je riječ o izraelsko-arapskom sukobu, ali uz dvije velike
izmjene. Prva je bila ključni pomak u međunarodnom konsenzusu
kad su sredinom sedamdesetih odbačena načela odbijanja iz rezo-
lucije te se pozvalo na stvaranje palestinske države na područjima
pod izraelskom okupacijom. SAD su nastavile s odbijanjem, ali
od tada u međunarodnoj izolaciji. Druga promjena je u svezi s
američkim tumačenjem Rezolucije 242. Ta se promjena dogodila
u veljači 1971., kad je novoizabrani egipatski predsjednik Sadat
prihvatio stajalište službenoga Washingtona. Zapravo, pošao je još
dalje od toga, ponudivši sveobuhvatni mirovni sporazum u zamje-
nu za izraelsko povlačenje samo s egipatskog područja. Izrael je
službeno ponudu rado prihvatio kao pravu mirovnu ponudu. Bio
je to "znamenit (...) miljokaz" na putu prema miru, sjeća se ta-

dašnji izraelski veleposlanik u Washingtonu Jicak Rabin u svojim
memoarima. No dok je službeno pozdravio egipatsko izražavanje
"spremnosti za sklapanje mirovnog sporazuma s Izraelom", Izrael
je odbacio tu ponudu, izjavivši kako se "neće povući na crtu od
prije 5. lipnja 1967." Takvo je stajalište Izrael zadržao do danas.
Sjedinjene Države su se suočile s dvojbom: treba li zadržati do-
tadašnje stajalište te se tako pridružiti Egiptu, a sukobiti se s Izra-
elom? Ili izmijeniti tumačenje Rezolucije 242, priklonivši se Kis-
singerovu pozivu na "nemijenjanje stanja": nema pregovora, nego
samo sile? Kissinger je odnio prevagu. Odonda Sjedinjene Države
tumače Rezoluciju 242 tako da ona znači povlačenje samo onoliko
koliko to odrede SAD i Izrael. Prijašnje se tumačenje službeno ope-
tovalo sve do Clintonove vlade, koja je na sjednici Opće skupštine
UN u prosincu 1993. izložilo kako prijašnje rezolucije UN drže
"zastarjelim i anakronim" u svjetlu sporazuma Izraela s PLO iz ruj-
na 1993. godine, čemu ćemo se još vratiti.19
Službeno prihvaćanje Rezolucije 242 bilo je, međutim, besmi-
sleno, jer je Washington i dalje davao vojnu, diplomatsku i finan-
cijsku potporu izraelskoj postupnoj integraciji okupiranih pod-
ručja. Predsjednik Carter je, primjerice, stalno opetovao službeno
stajalište20, istodobno povećavajući američku pomoć Izraelu do ot-
prilike polovice ukupne pomoći SAD inozemstvu, što je bio dio po-
godbe iz Camp Davida. Događaji iz 1971. izrezani su iz pregleda i
komentara glavne struje21.
Pošto je 1971. tako grubo odbijen, Sadat je upozorio kako će,
budu li se njegova mirovna nastojanja i dalje odbijala, biti prisiljen
krenuti u rat. To je odbačeno s prijezirom. Prisjetimo se: bilo je to
vrijeme trijumfalizma i rasističke bahatosti i u Izraelu i u SAD, što
su poslije u Izraelu gorko zažalili. Laburistička je vlada nastavila
s programom naseljavanja sjeveroistočnog Sinaja, dio čega je bio
i osnutak isključivo židovskoga grada Jamita, utemeljenog nakon
protjerivanja nekih deset tisuća seljaka i beduina, što su ga krajnje
brutalno provele snage pod zapovjedništvom generala Arijela Ša-
rona (koga je poslije ukorilo vojno istražno povjerenstvo). Sadat je
upozorio kako "Jamit znači rat", no i to je bilo zanemareno22.
Rat iz 1973. bio je gotovo katastrofa za Izrael - a i za svijet. Čak
je i Kissinger shvatio kako gola sila više nije dovoljna. Okrenuo
se prirodnoj pričuvnoj opciji: budući da se Egipat više ne može
ignorirati, treba iz sukoba ukloniti glavnu arapsku silu. Rezultat
što ga je Carter postigao u Camp Davidu oslobodio je Izrael "za

nastavak vojnih akcija protiv PLO-a u Libanonu te za nastavak na-
seljavanja na Zapadnoj obali" (izraelski strateški analitičar Avner
Janiv)23. Izrael je s time nastavio odmah, s golemom pomoći Car-
terove vlade i njezinih nasljednica.
Sadatu su se 1977. divili kao "mirotvorcu", makar je 1971. isto
stajalište bilo manje prihvatljivo. Godine 1977. on se pridružio me-
đunarodnom konsenzusu u traženju palestinskih prava. Ključna
je razlika što su se do 1977. SAD, iako oklijevajući, priklonile Sa-
datovu prijedlogu iz 1971., nakon rata 1973. ("Kissingerova rata",
kako bi ga se moglo nazvati). Sve je to također izrezano iz asep-
tične službene verzije povijesti.
Američka se izolacija još više pojačala kad je međunarodni kon-
senzus odbacio svoje odbijanje. Stvari su se zaoštrile u siječnju
1976., kad je Vijeće sigurnosti raspravljalo o rezoluciji uz potporu
arapskih "država u sukobu" (Egipat, Jordan, Sirija) te uz javnu
podršku PLO. Prijedlog je pozivao na rješenje s dvije države, koje
bi u sebi uključilo odredbe Rezolucije 242, ali bi se na zaposjed-
nutim područjima stvorila palestinska država. Izrael nije htio ni
sudjelovati u sjednici. Umjesto toga je bombardirao Libanon, pri
čemu je ubijeno pedeset civila. Nije bilo druge izlike osim osvete
protiv UN. Prijedlog rezolucije poduprli su Europa i Rusija (koja je
cijelo to doba bila u matici diplomacije), nesvrstane zemlje; zapra-
vo, gotovo sve. SAD su uložile veto protiv rezolucije; tada i ponov-
no 1980.24 U Općoj skupštini SAD su redovito glasovale same (s
Izraelom, katkad i s još nekom državom štićenicom) protiv sličnih
rezolucija. Službeno, u Općoj skupštini nema veta, ali američki
glas protiv, makar i izoliran, u praksi znači veto. Zapravo čak
dvostruki veto, jer su takve prigode obično vetom izbačene iz ko-
mentara te čak i iz povijesti - što vrijedi za sve upravo opisane
događaje. SAD su također spriječile niz drugih diplomatskih inici-
jativa: iz Europe, arapskih država i PLO-a. Američki ih tisak obič-
no ne bi ni spomenuo.
Kronika je poučna. Izabrat ćemo samo jedan primjer među
mnogima. Dana 10. prosinca 1986. New York Timesov dopisnik iz
Izraela Thomas Friedman je napisao kako izraelska udruga "Mir
sada" "nikad nije bila uznemirenija" zbog "nedostatka ikakvog
pregovaračkog partnera s arapske strane". Nekoliko mjeseci prije
toga on je citirao Šimona Peresa, koji je osuđivao "nedostatak mi-
rovnog pokreta među Arapima, poput onoga što ga imamo među
Židovima". Uz to je rekao kako PLO ne može sudjelovati u prego-

vorima "sve dok je to organizacija koja puca i odbija pregovarati".
Izjavio je to gotovo tri godine pošto je Izrael odbio još jednu Ara-
fatovu ponudu za pregovore koji bi vodili uzajamnom priznanju,
a N. Y. Times je to odbio objaviti. Pazite: odbio. Šest dana nakon
izlaska Friedmanova članka o uznemirenosti u pokretu "Mir sada",
naslov u izraelskom visoko nakladnom dnevniku Maariv glasio je:
"Arafat daje do znanja Izraelu da je spreman na izravne prego-
vore". Ponuda je došla za Peresova premijerskog mandata. Pere-
sov je savjetnik za tisak potvrdio izvješća, komentirajući kako
"postoji načelna prepreka bilo kakvom kontaktu s PLO-om, što
proizlazi iz doktrine da PLO ne može biti pregovarački partner".
Josi Bajlin, na najmirotvornijem krilu Peresove laburističke koali-
cije, primijetio je kako je "prijedlog (...) odbijen jer se činilo da je
to tek lukav pokušaj uspostave izravnih kontakata, dok mi nismo
spremni za bilo kakve pregovore s bilo kim iz PLO-a." Ostali su
izraelski dužnosnici zauzeli znatno oštrije stajalište. Ništa od ovo-
ga nije objavljeno u glavnim američkim medijima. Ipak, Friedman
je ostao sam u uporabi te prigode za jednu od svojih periodičnih
žalopojki o tužnoj sudbini jedinih mirotvornih snaga na Bliskom
istoku, jer mu nedostaje arapski pregovarački partner. Nedugo za-
tim dobio je Pulitzerovu nagradu za "znalačko i uravnoteženo pi-
sanje" o Bliskom istoku, kojega je ovo reprezentativan primjer, te
je imenovan urednikom vanjskopolitičke rubrike svog lista25.
Postoji uvriježen naziv za sprečavanje diplomatskog rješenja,
što ga uspješno provodi Washington, makar u međunarodnoj izo-
laciji: to je "mirovni proces"; takav terminološki izbor ne bi izne-
nadio Georgea Orwella. Mirovni proces u tom smislu uživa potpo-
ru obiju američkih stranaka. Iluzija je da je prva Busheva vlada
zauzela oštro stajalište naspram Izraela26. Istina je prije suprotna.
Dobra je ilustracija službeno stajalište američke vlade iz prosinca
1989. (tzv. Bakerov plan), koji je bez zadrške preuzeo plan izrael-
ske Peres-Šamirove koalicijske vlade iz svibnja iste godine. Taj pak
plan govori kako neće biti "još jedne palestinske države..." (jer je
Jordan već "palestinska država") te "neće biti promjene u statusu
Judeje, Samarije i Gaze /zaposjednutih područja/, osim u skladu
s temeljnim smjernicama što ih daje /izraelska/ vlada." Izrael neće
pregovarati s PLO-om. No Izrael će dopustiti "slobodne izbore",
koji će se održavati pod izraelskom vojnom okupacijom, dok je
velik dio palestinskog vodstva u zatvoru bez optužbe ili protjeran
iz zemlje. Plan je u SAD prešućen, osim njegova posljednjeg dijela,

koji je hvaljen kao pozitivna i velikodušna ponuda. Ono što upa-
da u oči jest Bakerova snažno ponovljena američka potpora za
"potpuno povlačenje s teritorija u zamjenu za mirne odnose" - dok
je istodobno potiho podupirao programe koji osiguravaju da se
ništa nalik tome nece dogoditi27.
Prvih mjeseci (1988.) prve intifade sve očajnije pretvaranje Wa-
shingtona kako Arafat nije voljan razmotriti diplomatsko rješenje
sve su više nailazila na podsmijeh u svjetskoj javnosti. Reaganova
je vlada stoga odlučila prihvatiti Arafatovu davnašnju ponudu te
početi pregovore. Službena je verzija bila kako je Arafat na koncu
popustio pred upornim zahtjevima Washingtona za mirom i diplo-
macijom. No stvarna je reakcija Washingtona, o kojoj se nije pisalo
u SAD, postala očita na prvoj sjednici pregovora. Američki je vele-
poslanik Robert Pelletreau izvijestio Arafata kako mora napustiti
svaku pomisao na međunarodnu konferenciju (što je neprihvatlji-
vo zbog međunarodnoga konsenzusa) te opozvati "nerede" na oku-
piranim područjima (intifadu), "koje mi smatramo terorističkim
akcijama protiv Izraela". Ukratko, PLO mora osigurati povratak
na status quo prije intifade, tako da bi Izrael mogao nesmetano
nastaviti sa širenjem i represijom s američkom podrškom. To su u
Izraelu dobro shvatili. U veljači 1989. premijer Rabin je uvjeravao
izaslanstvo pokreta "Mir sada" kako su pregovori tek "rasprave na
niskoj razini" sa svrhom izbjegavanja bilo kojih ozbiljnih pitanja
te davanja Izraelu "najmanje jedne godine" za rješavanje problema
silom. "Stanovnici /okupiranih/ područja podvrgnuti su snažnom
vojnom i gospodarskom pritisku", tumačio je Rabin, te će "na kon-
cu biti slomljeni" i morat će pristati na izraelske uvjete. Inačica za
američku javnost bila je dosta drugačija.28
Posljednja u nizu redovitih rezolucija Opće skupštine UN koje
dopunjuju Rezoluciju 242 Vijeća sigurnosti UN u afirmaciji pa-
lestinskih nacionalnih prava donesena je u prosincu 1990. godi-
ne, rezolucija 144-2. Nekoliko tjedana nakon toga SAD su krenu-
le u rat na Irak. George Bush stariji trijumfalno je najavio novi
svjetski poredak s tek nekoliko riječi: "Što mi kažemo, prolazi."
Na Bliskom i Srednjem istoku - svakako. Svijet je shvatio i povu-
kao se. SAD su konačno mogle unilateralno nametnuti vlastito sta-
jalište neprihvaćanja onoga što neće te su to i učinile - prvo u Ma-
dridu 1991., zatim u nizu dogovora Izraela s PLO-om 1993. Tim
je mjerama "mirovni proces" napredovao do uredbi u stilu bantu-
stana, kako su SAD i Izrael i namjeravali, kao što je jasno iz doku-

menata te, što je još važnije, iz situacije na terenu.
Svakako je to bilo jasno 13. rujna 1993. godine, kad su Rabin i
Arafat formalno prihvatili Objavu načela u Washingtonu, uz glasne
fanfare. Objava je ocrtala ono što dolazi prilično nedvosmisleno.29
Odonda je bilo malo iznenađenja.
Objava načela ustvrđuje kako se "stalni status", konačno rješe-
nje do kojega će se stići, ima temeljiti isključivo na Rezoluciji 242.
Potisnuta povijesna kronika vrlo jasno pokazuje što to zapravo
znači. Prvo, to je operativno značenje Rezolucije 242 u američkoj
verziji: djelomično izraelsko povlačenje - onako, onoliko i onda
kad i kako to odrede SAD i Izrael. Drugo, glavno diplomatsko pi-
tanje od sredine sedamdesetih bilo je treba li se diplomatsko rje-
šenje temeljiti isključivo na Rezoluciji 242 - kako su SAD inzi-
stirale - ili tu rezoluciju valja nadopuniti rezolucijama čije su
donošenje SAD spriječile, a koje afirmiraju palestinska nacionalna
prava (što je stajalište ostatka svijeta). Objava načela nedvosmisle-
no prihvaća unilateralno odbijanje Washingtona. Može se izabrati
samozavaravanje te su mnogi i postupili tako. No to je samo izbor,
i to ne mudar, osobito za žrtve.
Arafat je još jednom bio prisiljen "odreći se terora". Jedina
svrha bilo je ponižavanje - ne Arafata osobno, nego palestinskog
naroda, za kojega je on simbol nacionalizma.30
Kako je državni tajnik George Shultz izvijestio Reagana u prosin-
cu 1988. godine, Arafat je naučio "šeniti" na stražnjim nogama, ali
još ne donosi papuče dovoljno sluganski. Važnost ovog novog odri-
canja od prava na otpor prošla je nezapaženo, jer takvog prava ne-
ma u američkom doktrinarnom pojmovniku. To je postalo jasno za
vrijeme (prešućenih) pregovora SAD i PLO 1989., kako smo upra-
vo opisali. Isto se vidjelo i prije, u prosincu 1987., kad je opća
skupština UN raspravljala o važnoj rezoluciji kojom se osuđuje me-
đunarodni terorizam. SAD i Izrael su se jedini usprotivili prijedlo-
gu, jer je rezolucija podupirala "pravo na samoodređenje, slobodu
i neovisnost naroda kojima su ta prava nasilno oduzeta, kako se ta
prava izvode iz Povelje Ujedinjenih naroda (...) osobito naroda pod
kolonijalnim i rasističkim režimima /misli se na Južnu Afriku/ te
pod stranom okupacijom ili drugim oblicima kolonijalne vladavine
/misli se na izraelsku okupaciju palestinskih područja/."31 Washin-
gton je uspio praktički staviti veto na tu rezoluciju, prognavši je ta-
kođer iz novinstva i iz povijesti. Taj je uspjeh imao znatne posljedice
po Libanon i zaposjednuta područja, makar su Sjedinjene Države,

doduše, odustale od dalje potpore aparthejdskom režimu.
Zauzvrat za Arafatovu kapitulaciju, SAD i Izrael nisu učinili
nikakav ustupak.
Objava načela preuzima američku inačicu mirovnoga procesa
u svim važnim elementima. Uistinu se Izrael ne može optužiti za
kršenje sporazuma iz Osla, osim u pojedinostima.32 Bez kršenja
Objave načela (ili naknadno brižljivo sklopljenih rezolucija), Iz-
rael je nastavio naseljavati i integrirati zaposjednuta područja, uz
američku pomoć. Namjere nisu bile skrivene. Rabin i Peres su ih
otvoreno najavili, a primjenjivali su ih i oni i njihovi nasljednici.33
Točni razmjeri američko-izraelskog plana naseljavanja nisu
poznati, jer ih se skriva. Naseljenički čelnici tvrde kako se broj
naseljenika nakon sporazuma iz Osla udvostručio te je dosegnuo
210 tisuća, ne računajući 180 tisuća u arapskom istočnom Jeru-
zalemu, što je kršenje odluka Vijeća sigurnosti UN, ali uz prešut-
nu američku potporu. Tvrde dalje kako 10% naseljenika zadržava
prebivalište unutar Izraela, pa se stoga ne računaju. Izgradnja u
naseljima je godine 2000. bila triput veća nego u Tel Avivu, više od
deset puta veća nego u Jeruzalemu te općenito znatno viša u odno-
su na broj stanovništva nego unutar tzv. Zelene crte (dakle unutar
samog Izraela). Rast pučanstva i javnih izdvajanja bio je također
znatno viši: 60% izgradnje na okupiranim područjima financira
država, u odnosu na 25% u Izraelu. Sve su izraelske vlade na ovaj
ili onaj način pomagale naseljavanje.34
Rabin-Peresova formula, koju su prihvatili njihovi nasljednici
i Washington, bila je da će se naselja ograničiti na "prirodni pri-
rast" te će se voditi politika "zamrzavanja naseljavanja". No "jed-
no je zamrzavanje, a drugo je stvarnost", piše izraelski tisak, do-
dajući kako je krajnja desnica "rado prihvatila Rabinovu formulu",
radujući se "golemom porastu broja izdanih građevinskih dozvola"
pod Barakom, što je počeo Rabin nedugo nakon potpisivanja Obja-
ve načela. Izraelski vodeći vanjskopolitički novinar Akiva Eldar
piše: "Prema službenoj statistici, potpuno pridržavanje /izraelsko-
američke/ formule značilo bi da bi Izrael objavio potpuno zamrza-
vanje naseljavanja - te uz to srušio pet stotina stanova. Trenutačno
postoji 9844 nova (prazna!) stana - bilo dovršena, bilo u gradnji.
(...) Tako se Izrael narugao američkoj pogodbi, a Amerika je to
odšutjela." Dapače, nastavila je davati novac. Dodaje kako pla-
novi religijskih ekstremista (uglavnom Amerikanaca) za Hebron
predviđaju izgradnju na vrijednim arheološkim nalazištima, usu-

prot žestokim prosvjedima Arheološkog vijeća. Trideset i osam
uglednih izraelskih arheologa pozvalo je Baraka neka zaustavi gra-
diteljske planove, ali je izgradnja usprkos tome nastavljena. Pre-
dsjednik Vijeća osudio je izgradnju kao "teško kršenje zakona
i običaja koji omogućuju arheološka iskapanja i istraživanja na
drevnim nalazištima u našoj zemlji". Time se razara "Hebron naših
otaca i kralja Davida, povijesna i arheološka infrastruktura Zemlje
Izraelove te povijest izraelskog naroda u našoj zemlji." Na koncu,
naravno, nastavlja se razvlašćivanje i mučenje Palestinaca, goleme
većine stanovništva u toj zemlji.35
Krajem 2000. godine, kad se Barakov mandat bližio kraju, nje-
govo je Ministarstvo graditeljstva objavilo kako je u izgradnji de-
set tisuća stambenih jedinica na okupiranim područjima, od čega
dvije trećine u urbanim naseljima. Ministarstvo stanogradnje na-
javilo je da će u 2001. s 25 milijuna dolara subvencionirati sta-
nogradnju i izgradnju infrastrukture, uz sličan iznos najavljen u
travnju za izgradnju "prilaznih cesta" - obuhvatne cestovne mreže
načinjene radi integracije naseljenika u Izrael, pri čemu palestin-
sko pučanstvo ostaje nevidljivo i izolirano. "Barakova vlada ostav-
lja Šaronovoj vladi iznenađujuće naslijeđe", izvijestio je tisak u
doba prijelaza, nekoliko mjeseci poslije: "najveću novu stambenu
izgradnju na /okupiranim/ područjima od vremena kad je Arijel
Šaron bio ministar graditeljstva i naseljavanja 1992. godine, prije
sporazuma iz Osla." Brojke Barakova Ministarstva otkrivaju da se
tempo nove izgradnje stalno povećavao od 1993. do 2000., kad je
pet puta premašena razina iz 1993. te tri i pol puta ona iz 1994.
Sve se to pod Šaron-Peresovom vladom dalje povećalo.36 U srpnju
2000. sklopljeni su ugovori za 522 nove nastambe u izraelskoj Har
Homi, stambenom projektu na zemlji ekspropriranoj od arapske
enklave u jugoistočnom Jeruzalemu koja je izgubila 90% zemlje od
početka izraelske okupacije 1967. - sve to tzv. "urbanizmom" (što
je eufemizam za nadomještanje Arapa Židovima, što podsjeća na
neka značenja "urbanizma" u SAD).
Projekt Har Homa, na području Džabal Abu Gneima, zaokružuje
izraelski prsten oko znatno proširena "jeruzalemskog" područja.
Projekt je pokrenut zadnjih mjeseci laburističke vlade Šimona Pe-
resa, zamrznut nakon snažnih domaćih i međunarodnih prosvjeda
za vrijeme Likudove vlade Benjamina Netanijahua te energično
(bez prosvjeda) nastavljen pod Barakom. No za izraelsku krajnju
desnicu je laburistički projekt Har Homa znatno manje značajan

nego projekt E-l, koji je dobio znatno manje publiciteta. Taj pro-
jekt predviđa novu stanogradnju i izgradnju infrastrukture kako
bi se Veliki Jeruzalem proširio na gradić Ma'aleh Adumim na isto-
ku, čime se Zapadna obala gotovo presijeca nadvoje. Član Kneseta
Mihael Klajner, čelnik ekspanzionističke Fronte Zemlje Izraelove
(Hazit Erec Jisrael), vrlo je radosno pozdravio najavu projekta.
Rekao je kako je taj plan, koji je "donesen na inicijativu bivšeg
/Peresovog/ ministra stanogradnje Benjamina Ben-Elijezera /u no-
voj, Šaron-Peresovoj vladi ministra obrane/ s pristankom Jicaka
Rabina (...) iznimno bitan" za ostvarivanje Frontinih zahtjeva, više
nego Har Homa37.
U Šaron-Peresovoj je vladi posao skrivanja programa u tijeku
i odbijanja međunarodnih prosvjeda pripao ministru vanjskih po-
slova Peresu. Izvještaj o vladinim programima za pojačavanje na-
seljavanja nosi naslov "Peres odbacuje međunarodne primjedbe
na naseljavanje". Peres uvijek iznova govori o "prirodnom rastu",
formulu stvorenoj za utišavanje prosvjeda, što je tradicionalno pri-
log "golubova" zajedničkoj stvari38.
Temeljno je načelo opisano 1996. godine, za posljednjih mjese-
ci Peresove vlade. Učinio je to ministar stanogradnje Ben-Elijezer,
najavljujući planove za Har Homu te nastavak Rabin-Peresovih
programa za širenje Velikog Jeruzalema u svim smjerovima, kako
bi se u njega uključili Ma'aleh Adumim (na istoku), Givat Ze'ev
(na sjeveru), Beitar (na jugu) itd. Laburisti "sve čine potiho", obja-
snio je Ben-Elijezer, uz "potpunu zaštitu premijera /Peresa/", rabe-
ći izraze kao što je "prirodni rast" umjesto "nova naselja". Laburis-
tički golub Josi Bajlin kritizirao je novu Netanijahuovu vladu zbog
zapaljive retorike. Rabinova je vlada, zapisao je on, "povećala na-
seljavanje za 50% u (...) Judeji i Samariji" (Zapadnoj obali) nakon
Osla, no "mi smo to činili tiho i mudro", dok vi blesavo "svakog ju-
tra objavljujete svoje namjere, strašeći Palestincei pretvarajući te-
mu Jeruzalema kao ujedinjenoga glavnog grada Izraela - oko čega
se svi Izraelci slažu - u predmet svjetske rasprave."
Bajlinova je izjava tek djelomice točna. "Tiha mudrost" proteže
se i preko granica Jeruzalema39. Razlike u stilu mogu se dosta
lako pripisati razlikama među biračkim tijelima dviju političkih
grupacija. Laburisti su stranka obrazovanih profesionalaca i poza-
padnjene elite, pa ima više sluha za zapadne norme te razumije
kako izraelski pokrovitelji radije "ne vide" što Izraelci rade. Liku-
dove grube metode za postizanje u osnovi istih rezultata neugodne

su zapadnim humanistima, pa ponekad čak vode do sukoba i izi-
ritiranosti (v. bilj. 26).
Ma'aleh Adumim američki mediji opisuju kao "jednu od jeruza-
lemskih četvrti". U skladu s time, Clintonova posljednja ponuda
nije mogla biti razumnija ni velikodušnija kad je rekao da "što je
židovsko, treba biti izraelsko". Pri tome je "zaboravio spomenuti
(...) da bi to omogućilo Izraelu pripajanje naselja što ih je izgradio
u okupiranom istočnom Jeruzalemu." Zapravo, znatno više od to-
ga, u svim smjerovima. No to nije bitno. Velika vrijednost Clinto-
nova "kreativnog kompromisa (...) je u tome što sad barem znamo
kako izgleda jedini stvarno mogući konačni dogovor", objasnio je
Thomas Friedman. Predsjednik je govorio. Što se još može reći40?
Oni koji tvrdoglavo ostaju nezadovoljni otkrit će da Ma'aleh
Adumim rabi tek 1/16 od pet tisuća hektara dodijeljenih mu izrael-
skim planiranjem. To je uobičajeni postotak, kako bi se omogućio
"prirodni rast". Priču o Ma'aleh Adumimu ponavlja B'Celem (v. bi-
lj. 38)41. Grad je osnovan pod laburističkom vladom, sredinom
sedamdesetih, te je brzo rastao "uz pomoć golemog dotoka sred-
stava iz državnog proračuna", govori vladina internetska stranica.
Službeni Plan metropolitanskog Jeruzalema predviđa između
1994. i 2010. porast od 285%, dakle šezdeset tisuća stanovnika.
Zemlja je eksproprirana od pučanstva nekoliko palestinskih sela.
Među tim selima je i Abu Dis, selo koje bi, u skladu s planovima
golubova trebao postati palestinski Al-Kuds (dakle Jeruzalem),
jezičnom igrom. No to samo pošto mu je oduzeta zemlja, za razliku
od izraelskog 'Jeruzalema", koji će zauzeti dobar dio Zapadne oba-
le. Državne su vlasti pronašle kako je bilo mnogo bespravne grad-
nje, što su činili židovski naseljenici. "Rješenje" je bilo jednostav-
no, kao i s drugim naseobinama: "izdati dozvole unatrag, radije
nego rušiti građevine". Rješenje je rušenje, često brutalno, kad
Arapi ilegalno grade, kako moraju, zbog strogih uvjeta nametnutih
arapskoj izgradnji.
Protjerivanje beduina iz plemena Džahalin od 1993. kako bi
se omogućilo dalje širenje Ma'aleh Adumima provedeno je osobi-
to okrutno. Htjeli su "izbjeći svojoj strašnoj sudbini" - a bila je
uistinu i očito užasna - "predstavkom Višem sudu", koji je ostao
vjeran svojoj tradiciji ponizne poslušnosti izvršnoj vlasti, makar je
izrazio nadu da će izraelska vojska olakšati protjerivanje "kao čin
milosrđa". U studenom 1999. Visoki je sud odbacio još jednu pa-
lestinsku predstavku protiv daljeg širenja Ma'aleh Adumima, na-

vevši kako će "za stanovnike susjedstva /palestinskih sela/ možda
proizaći i neko dobro iz gospodarskog i kulturnog razvoja" isklju-
čivo židovskoga grada.
Konačni rezultat, zaključuje B'Celem, ovdje je isti kao i na
okupiranim područjima: "bespomoćno mjesno pučanstvo posve je
podvrgnuto pravilima što ih nameće izraelska okupacijska vojska,
kako bi promicala svoje političke interese." Tijekom pregovora u
Oslu proces se samo pojačao.
Općina Ma'aleh Adumim objašnjava: "Politički cilj utemeljenja
grada bilo je naseljavanje područja istočno od izraelskoga glavno-
ga grada, duž ceste Jeruzalem - Jerihon." Time se Ramalah i sje-
verna palestinska enklava odvajaju od južne. Svaki američko-iz-
raelski mirovni plan uključuje neku od inačica tog uvjeta te širenje
"Jeruzalema" prema sjeveru i jugu. Kao i prije, konačni prijedlozi
Clintona i Baraka iz siječnja 2001. predviđaju dalje širenje prema
sjeveru, što bi praktički podijelilo sjeverno palestinsko područje
Zapadne obale. Te su tri enklave odijeljene od bivšeg Jeruzalema
- tradicionalnog središta palestinskog života42. Povezane su raz-
granatom infrastrukturom, među ostalim i "cestovnom mrežom,
dugačkom ukupno oko 400 kilometara, koja zaobilazi središta pa-
lestinskog pučanstva te omogućuje naseljenicima brzo i sigurno
kretanje Zapadnom obalom"43. Izgrađena na 16.000 hektara zem-
lje s koje su Palestinci izvlašteni, ta cestovna mreža također priječi
širenje i razvoj palestinskih sela te ometa protok robe i ljudi. Ipak,
Arapi mogu putovati onime što se službeno zove "palestinskim ce-
stama", od kojih su mnoge opasne. Takva je npr. cesta Betlehem
- Ramalah, koja bi mogla biti posve zatvorena primijeni li se Clin-
ton-Barakova formula ili neka njoj nalik. Uz to postoje i "prilazne
ceste" koje vode do židovskih naselja, gdje naseljenici imaju baze-
ne i dobro natapane vrtove. (Palestinska sela i gradovi imaju malo
vode, za sušnog razdoblja čak nimalo.) Prolazi li jedan jedini na-
seljenik prilaznom cestom, zaustavlja se sav palestinski promet,
"što izaziva duge zastoje i veliko nezadovoljstvo". Redovito izrael-
sko zatvaranje cesta još više pridonosi osjećaju pučanstva da živi
u zatvoru. Takve blokade "često zaustavljaju ili znatno usporavaju
čak i hitni promet, kao što su vozila hitne pomoći"44. Izraelski tisak
je objavio mnoge primjere brutalnosti i namjernog ponižavanja
- kako se može i očekivati od okupacijske vojske koja može djelo-
vati bez ustezanja.
Na svakom koraku se takve stvari zbivaju uz odobrenje i pomoć

SAD. Financijska pomoć dotječe različitim kanalima, a također i
presudno važna vojna i diplomatska potpora. Sjedinjene Države
su se dobro potrudile da najnovija eskalacija izraelskoga državnog
terora prođe čak i bez stranih promatrača, što bi moglo omesti
pothvat. Dana 27. ožujka 2001. SAD su uložile veto na prijedlog
rezolucije Vijeća sigurnosti UN koja je pozivala na raspoređivanje
međunarodnih promatrača. Prema europskim izvorima navede-
nim u izraelskom tisku, prijedlog je Washington "silovito odbacio"
izrekavši "četverostruko 'ne'", čime su "šokirali predstavnike četiriju
europskih zemalja koje su sastavile rezoluciju - Irske, Britanije,
Norveške i Francuske." SAD su odbacile bilo kakav spomen riječi
"opsada" ili načela "zemlja za mir", naseljavanja, međunarodnog
prava i Ženevske konvencije. Arapi i njihovi saveznici već su bili
napustili vlastiti prijedlog rezolucije, nadajući se kako će "Europ-
ljani moći s Amerikancima dogovoriti zajedničku formulu." Jedan
je američki diplomat objasnio kako "Sjedinjene Države smatraju
kako se UN trebaju držati izvan rasprave o naseljavanju" te kako
"pitanje Ženevske konvencije" treba rješavati između Izraela i Pale-
stinaca, bez "predrasuda" koje proizlaze iz sudjelovanja UN45.
Ženevske konvencije su osobito značajno pitanje46. Donesene
su nedugo nakon Drugog svjetskog rata, kako bi se zabranila prak-
sa kakvu su provodili nacisti, između ostalog i naseljavanjem pu-
čanstva iz okupatorske zemlje na okupirane teritorije te djelova-
njem koje škodi domaćem civilnom pučanstvu47. Odgovornost za
nadzor primjene konvencija bila je dodijeljena Međunarodnom cr-
venom križu, koji je objavio da izraelski program naseljavanja krši
Četvrtu ženevsku konvenciju. To stajalište poduprle su mnogobroj-
ne rezolucije Vijeća sigurnosti i Opće skupštine UN. Primjenjivost
ženevskih konvencija na područja pod izraelskom okupacijom
potvrdile su i same Sjedinjene Države. Tadašnji stalni predstavnik
SAD pri UN George Bush se u rujnu 1971. pridružio jednoglasno
prihvaćenoj rezoluciji 465 (1980.) Vijeća sigurnosti, kojom se
izraelsko naseljavanje osuđuje kao "flagrantno kršenje" konvencija.
Čak ni Clinton nije želio javno stati u obranu očitoga kršenja srži
međunarodnoga humanitarnog prava. SAD su se stoga uzdržale od
glasovanja u Vijeću sigurnosti u listopadu 2000. Tadašnja je re-
zolucija pozivala Izrael "neka se strogo pridržava svojih obveza pre-
ma Četvrtoj ženevskoj konvenciji", koju je opet flagrantno kršio (re-
zolucija 1323, donesena s 14 glasova za te nijednim protiv).
U skladu sa spomenutim konvencijama, odgovornost je viso-

kih stranaka potpisnica ugovora, među njima glavnih europskih
sila i SAD, "poštovati i osigurati poštovanje" konvencija "pod svim
okolnostima". Potpisnice "trebaju učiniti sve što je u njihovoj moći
kako bi osigurale sveopću primjenu humanitarnih načela na koji-
ma su konvencije utemeljene." Tako je odredio Međunarodni crve-
ni križ. Prema tome je na Washingtonu odgovornost za sprečavanje
naseljavanja Židova i razvlašćivanja Palestinaca, kolektivnoga
kažnjavanja te drugih mjera za zastrašivanje, represije i nasilja.
Međunarodni crveni križ je također objavio (u veljači 2001.) da su
i izraelska okruživanja naselja i cestovne blokade kršenje njego-
vih obveza prema konvencijama, a da ne govorimo o pretjeranoj i
nezakonitoj uporabi sile koju su više puta osudile sve značajnije
humanitarne organizacije u Izraelu, SAD i drugdje, također i UN,
rezolucijom koju su predložile članice EU, koja je prihvaćena jed-
noglasno, izuzmemo li SAD48.
Slijedi, dakle, kako SA© izravno krše svoje obveze kao stranka
Ženevskih konvencija. Ne samo što Amerika ne djeluje kako bi osi-
gurala poštovanje konvencija, što je njezina obveza, nego aktivno
radi na njihovu kršenju. Sve važnije aktivnosti SAD i Izraela na za-
posjednutim područjima očito su kršenje međunarodnoga prava.
Ustupci koje nude Clinton i Barak, definirani kao "jedini realistični
plan", koji su pobrali toliko pljeska zbog svoje velikodušnosti
- jednostavno ne postoje. Isto tako ne bi bilo riječ o "velikodušnim
ustupcima" ni kad bi se Rusi povukli iz Afganistana, niti je tako
postupala Njemačka kad su njezine vojne snage bile istjerane iz
okupirane Francuske. Jedva da je potrebno govoriti o konkretnim
pojedinostima, koliko god bile ogavne s moralnoga stajališta.
Washington ima dobrih razloga zbog kojih želi izbjeći svaki spo-
men Ženevskih konvencija, a također i zašto mediji nude američkoj
vladi tako potpunu suradnju. To ide tako daleko da izvješćuju
čitatelje kako "sporna područja" Palestinci smatraju okupiranim
područjima. Blisko je to istini: takvima ih drže Palestinci i sav osta-
li svijet, osim Izraela i velesile, njegove zaštitnice.
U Izraelu ima znatnih snaga koje se već dugo zauzimaju za osnu-
tak neke vrste palestinske države na sada okupiranim područjima.
Među njima su istaknuti izraelski industrijalci, koji su na osnutak
palestinske države pozivali i prije sklapanja sporazuma u Oslu.
Predsjednik Izraelske udruge poslodavaca Dov Lautman preporučio
je primjenu modela NAFTA-e, o kojem se tada tek raspravljalo.
Bio bi to "prijelaz od kolonijalizma prema neokolonijalizmu", ko-

mentirao je novinar lista izraelske Laburističke stranke. "Bilo bi to
stanje nalik odnosu Francuske s mnogim njezinim bivšim kolonija-
ma u Africi." Izraelski šef operacija na zaposjednutim područjima
je protumačio kako je svrha njegova rada "integrirati gospodarstvo
tih područja u izraelsko gospodarstvo"49. Državica poput bantusta-
na omogućila bi izraelskim tvrtkama smještaj tvornica za sastav-
ljanje proizvoda na palestinskoj strani granice, tako da bi imali jef-
tinu radnu snagu te se ne bi morali brinuti zbog zaštite okoliša
niti bi imali ikakvih drugih zadrški u zgrtanju profita. Tako bi se
olakšale brige i onih kojima se neki rugaju kao "ljepodusima", koje
zabrinjava kako se postupa prema radnicima te pozivaju neka im
se omoguće pristojni radni uvjeti i nadnice.
Ponovno prema uzoru na NAFTA-u, posebna država bi bila ko-
risno oružje i protiv izraelske radničke klase. Tako bi se moglo
ograničiti njihove nadnice i prava, lakše se boriti protiv sindikata.
Baš kao i u SAD, gdje proizvođači razvijaju prekomjerne proizvod-
ne kapacitete u inozemstvu kako bi ih mogli iskoristiti za slamanje
štrajkova, prijetiti "prijenosom" proizvodnje u Meksiko radi raz-
bijanja sindikata itd. Sve su to važne posljedice primjene NAFTA-e
koje su se vjerojatno duboko dojmile izraelskih tvorničara50. Oso-
bito bi snažno bili pogođeni siromašni izraelski radnici u "razvoj-
nim gradovima" te arapski sektor; dapače, to se već događa. Za
vrijeme neoliberalnog napada na njih devedesetih godina, izrael-
ski lučki radnici su se borili protiv privatizacije luka te ukidanja
kolektivnih ugovora koji su im osiguravali stečena prava. Udruge
poslodavaca pokušale su slomiti štrajkove preusmjeravanjem te-
retnih brodova prema Egiptu i Cipru, no to im je donosilo visoke
prijevozne troškove. Luka u Gazi bila bi idealna. U klasičnoj neo-
kolonijalnoj maniri, uz suradnju mjesnih vlasti, tamo bi se uspo-
stavila luka; štrajkovi bi bili slomljeni, a izraelske luke bi prešle u
ruke privatnika koji ne bi nikome odgovarali51.
Ne iznenađuje što Izrael sve više sliči SAD-u, s velikom gospo-
darskom nejednakošću među stanovništvom, kojega velik dio živi u
siromaštvu. Nadnice stagniraju, radni uvjeti se pogoršavaju, nagri-
zen je sustav socijalne zaštite koji je prije dobro funkcionirao. Kao
i u SAD, gospodarstvo se uvelike oslanja na dinamični državni sek-
tor, koji se katkad skriva pod plaštom vojne industrije. Nije također
iznenađenje ni da SAD podupiru uređenje koje će američku ispo-
stavu na Bliskom istoku učiniti sličnijom središnjici.
Ima i nacionalističkih razloga za protivljenje teritorijalnom ši-

renju. Sve je veća briga tzv. "demografska kriza" koja je posljedica
različite stope rađanja između Židova i Arapa (a među židovskim
stanovništvom, razlike između sekularnih i religioznih Židova).
Demografska predviđanja pokazuju kako neće proći dugo prije
nego ultrareligiozni Židovi, od kojih mnogi nisu cionisti, postanu
većina stanovništva. Skup istaknutih osoba koji se u ožujku 2001.
bavio tim problemom dobio je znatnu medijsku pozornost, kao i
poziv uvaženog analitičara Šloma Gazita na uspostavu privreme-
ne diktature radi provedbe strogih unutarnjih mjera kako bi se
spriječila "demografska opasnost", koju on drži "najozbiljnijom
ugrozom s kojom se Izrael suočava". Iz istih razloga je pozvao na
potpuno povlačenje s okupiranih područja - za razliku od Clinton-
Barakovog plana52.
Osnovno značenje mirovnog procesa iz Osla dobro su shvatili
vodeći izraelski umjerenjaci. Nedugo prije nego je ušao u Barako-
vu vladu kao ministar unutarnje sigurnosti, povjesničar Šlomo
Ben-Ami je u jednoj akademskoj studiji ustvrdio kako su "u prak-
si, sporazumi iz Osla zasnovani na neokolonijalističkoj osnovici,
na pretpostavci kako će jedna strana dovijeka ovisiti o drugoj." S
tim ciljem su sporazumi Clintona, Rabina i Peresa imali namjeru
nametnuti Palestincima "gotovo posvemašnju ovisnost o Izraelu",
stvarajući "produženu kolonijalnu situaciju", za koju se očekuje
kako će biti "stalna osnovica za (...) ovisnost". Ben-Ami je poslije
postao glavni pregovarač i tvorac Barakovih prijedloga53.
Korak po korak, SAD i Izrael su se trideset godina zajedno tru-
dili stvoriti sustav stalne neokolonijalne ovisnosti. Projekt je ne-
davno poprimio novi oblik "mirovnog procesa iz Osla", u skladu
s podrobno razrađenim odredbama privremenih sporazuma. Pla-
novi su primijenjeni u programima naseljavanja i izgradnje, koji se
provode bez obzira tko je na vlasti - često najdjelotvornije upravo
pod vlašću laburističkih "golubova", koji su otporniji na kritiku.
Ti su se planovi čitavo vrijeme oslanjali na vojnu, diplomatsku i fi-
nancijsku potporu SAD te - što nije nevažno - na ideološku potpo-
ru američkih intelektualaca.
Bilješke
PREDGOVOR
1 "Izvori i osnovni uzroci međunarodnoga terorizma", Tajništvo UN,

pretiskano u: M. Cherif Bassiouni (ur.), International Terrorism
and Political Crimes ("Međunarodni terorizam i politički zločini"),
Charles Thomas, 1975.
2 Claire Sterling, Walter Laqueur; v. 5. poglavlje. Za reference i širi
opis v. moj rad Towards a New Cold War ("Prema novom hlad-
nom ratu", dalje TNCW), Pantheon, 1972., 47. i dalje str. Također
moje poglavlje u: Noam Chomsky, Jonathan Steele i John Git-
tings, Superpowers in Collision ("Sukobljene velesile"), Penguin,
1982. (izmijenjeno izdanje 1984.) Iscrpnu raspravu i dokumen-
taciju o temi v. Edward S. Herman, The Real Terror Network
("Stvarna teroristička mreža"), South End Press, 1982.
3 Razlika je u tome što je agresija znatno teži zločin. Primjeri
agresije su: američki napad na Južni Vijetnam te poslije čitavu
Indokinu; sovjetska najezda na Afganistan; vojne intervencije s
potporom SAD u Istočnom Timoru i Libanonu, koje su izvele
američke klijentske države, Indonezija odnosno Izrael itd. Grani-
ca među dvjema pojavama katkad je zamućena; nekim ćemo se
slučajevima vratiti.
4 Washington Post, 30. lipnja 1985.; Time, 11. listopada 1982.;
Goodman, New York Times, 7. veljače 1984.
5 V reference u bilješci 3. te 5. poglavlje, str. 130. - 132.
6 Economist, 14. lipnja; Victoria Brittain, Guardian, 6. lipnja; An-
thony Robinson iz Johannesburga, Financial Times, 7. lipnja
1986. O tome je izvijestila i Svjetska služba BBC-a. Potopljeni je
brod vjerojatno bio kubanski brod koji je prevozio namirnice. V.
također u: Israeli Foreign Affairs, srpanj 1986.
7 O tome nije bilo ni spomena u New York Timesu, Wall Street
Journalu, Christian Science Monitoru, informativnim tjednicima
te drugim časopisima koje prati kazalo časopisa. Washington
Post je na 17. stranici 8. lipnja iz Moskve objavio članak od 120
riječi, u kojem se izvješćuje kako Sovjeti osuđuju južnoafrički
napad.
8 Pozadina je sljedeća: u listopadu 1976. zrakoplov "Cubane" razo-
ren je u letu bombom. Poginule su 73 osobe, među kojima i

čitava kubanska mačevalačka momčad, koja je osvajala zlatne
medalje. (Usporedi taj događaj s "minhenskim pokoljem", koji je
bio jedan od vrhunaca palestinskoga terorizma. Obaranje zrako-
plova povezuje se s Orlandom Boschem, jednim od vodećih
međunarodnih terorista, koga je, zajedno s njegovim bliskim su-
radnicima, obučavala CIA u sklopu terorističkog rata protiv Ku-
be. Bosch je "imao bliske veze (te bio na pLos Angeles Timesnom
popisu) čileanske i venecualske tajne policije" koje je pak "CIA
obučavala i s njima do danas zadržala bliske veze" (Herman, Re-
al Terror Network, 63. str.) Kakva bi bila američka reakcija u
takvom slučaju? Pitanje je tek teoretsko, jer bi se na prvi znak
nazočnosti kubanskih vojnika blizu Venesuele na Havanu vjerojat-
no obrušio jak američki napad. O izraelskoj invaziji na Libanon v.
2. poglavlje te tamo navedene reference. Broj od dvjestotinjak Ru-
sa ubijenih "koji su na tom području vodili sirijsku protuzračnu
obranu" u vrijeme (ničim izazvanog i neočekivanog) izraelskog na-
pada na sirijske postrojbe u Libanonu donosi Aviation Week &
Space Technology od 12. prosinca 1983. Sirijska je vojska ušla
u Libanon u sporazumu sa SAD i Izraelom. Ljeta 1986. trebala je
završiti svoj šestogodišnji boravak u toj zemlji. O tim događajima
v. u mojoj knjizi Fateful Triangle ("Kobni trokut", FT), South End
Press, 1983.
9 O stvarnom svijetu vidi: Gabriel Kolko, Politics of War ("Ratna po-
litika"), Random House, 1986. To je klasična, dan-danas neprevla-
dana knjiga, unatoč mnogim odonda objavljenim stručnim knjiga-
ma. Također moje knjige: TNCW, Turning the Tide ("Prekretnica",
TTT), South End Press, 1985. te citirane izvore. Od novijeg mate-
rijala v. moj rad Deterring Democracy ("Ometanje demokracije"),
Verso, 1991. te Hill & Wang, 1992., 11. poglavlje, te citirane
izvore. Također: Melvyn Leffler, "Adherence to Agreements: Yalta
and the Experiences of the Early Cold War" ("Pridržavanje sporazu-
ma: Jalta i iskustva ranoga Hladnog rata"), International Security,
ljeto 1986. Lefflerov je zaključak kako se "sovjetsko pridržavanje
sporazuma /iz Jalte, Potsdama i drugih iz vremena Drugoga
svjetskog rata/ zapravo nije bitno razlikovalo od američkoga".
Valja primijetiti kako su SAD u Grčkoj i Južnoj Koreji kasnih
četrdesetih godina organizirale masovne pokolje kao dio svjetskog
programa uništavanja antifašističkog otpora, često u korist kola-
boracionista s nacistima i Japancima.
10 Objavljeni dokumenti iz sovjetskih arhiva otkrivaju kako su
"američke i britanske izvještajne službe podupirale ukrajinske
i poljske pobunjeničke akcije protiv sovjetskih postrojba dugo
prije pobjede nad Njemačkom". Time su vezivale nekoliko stoti-
na tisuća sovjetskih vojnika, pri čemu su poginule tisuće časnika.
Bilješke 203
Zbog toga je oslobođenje Europe od nacističke vladavine bilo znat-

no usporeno. Mračne ćemo posljedice poslije razmotriti. To se bez
veće promjene nastavilo nakon rata. Vidi: "The Early Cold War in
Soviet West Ukraine, 1944-1948" ("Rani Hladni rat u sovjetskoj
Zapadnoj Ukrajini od 1944. do 1948."), The Carl Beck Papers
broj 1505, siječanj 2001., Centar za ruske i istočnoeuropske stu-
dije, Sveučilište u Pittsburghu. Ovo bi otkriće moglo biti među
najznačajnijim i najmanje poznatim od onih koja proizlaze iz ne-
davno objavljenih dokumenata iz ruskih arhiva.
11 V. TNCW, 3. poglavlje te moj uvod u: Morris Morley i James Pe-
tras, The Reagan Administration and Nicaragua ("Reaganova
vlada i Nikaragva"), Monografski niz br. 1 Instituta za analizu me-
dija, New York, 1987.
12 Temelji su već položeni u Sjedinjenim Državama te u nizu konfe-
rencija za buduće terorologe što ih je organizirao Izrael, koji
je očito zainteresiran za ovu promidžbenu akciju. Komentirajući
drugu konferenciju o terorizmu u Washingtonu što ju je priredio
Izrael, Wolf Blitzer je primijetio kako usmjeravanje pozornosti
na arapski terorizam te oduševljenje što su ga mnogi ugledni
govornici pokazali prema izraelskom terorizmu i agresiji (osobi-
to najezdi na Libanon iz 1982.) daje "svakako velik poticaj iz-
raelskoj vlastitoj kampanji hazbare u Sjedinjenim Državama, kao
što su primijetili svi nazočni." (Blitzer, Jerusalem Post, 29. lip-
nja 1984.) Riječ hazbara, doslovno "tumačenje", izraelski je pro-
pagandistički termin. Izražava tezu kako je Izrael jednostavno u
svemu u pravu u bilo kojem pitanju, pa to samo treba dobro obja-
sniti. Promidžba je za one koji nešto moraju skrivati. Više o sud-
ovima izrečenim na tome skupu v. 3. poglavlje, bilješka 20.
13 Kennedyjev je program bio ograničen samo na drugu i treću točku
Reaganova plana. Prvi cilj, izveden uz pomoć članova Demokrat-
ske stranke u Kongresu, izravno suprotan volji javnosti, odražava
pad u razmjernoj moći SAD, koji se u međuvremenu dogodio. Nije
više moguće ići za "velikim društvom kod kuće i velikim zamisli-
ma u inozemstvu", kako je to formulirao Kennedyjev savjetnik
Walter Heller. Zato je to trebalo napustiti. O mišljenju javnosti v.
TTT, 5. poglavlje te Thomas Ferguson i Joel Rogers, Atlantic Mon-
thly, svibanj 1986. O odnosu Reaganovih programa prema onima
iz kasnije faze Carterove vladavine, koje su reganovci nastavili, v.
TNCW, 7. poglavlje te TTT, poglavlja 4. i 5. V također: Joshua
Cohen i Joel Rogers, Inequity and Intervention ("Nejednakost i
intervencija"), South End Press, 1986.
14 O tome v. TNCW, posebno poglavlja 1. i 2. Program zaštite ljudskih
prava bio je uglavnom kongresna inicijativa koja je odražavala
promjene u javnoj svijesti. Taj projekt nije bio beznačajan, unatoč
tome što je bio iskorišten za promidžbene svrhe i licemjernu pri-
mjenu, gdje se stalno izbjegavalo baviti zločinima što su ih počinile

klijentske države, što je dijametralna suprotnost uobičajenim
tvrdnjama. V. Chomsky i Herman, Political Economy of Human
Rights ("Politička ekonomija ljudskih prava"), osobito 1. svezak.
15 World Press Review, veljača 1986.
UVOD
1 Stručna studija koju navode Charles Glaser i Steve Fetter, "Natio-

nal Missile Defense and the Future of U.S. Nuclear Weapons Poli-
cy" ("Raketna narodna obrana i budućnost američke politike nuk-
learnog oružja"), International Security, ljeto 2001.
2 V. Strobe Talbott i Nayan Chanda, The Age of Terror ("Doba tero-
ra"), Basic Books i Centar za proučavanje globalizacije Sveučilišta
Yale.
3 V. niže, radi prepoznavanja. Za više pojedinosti i izvore koji ovdje
nisu navedeni, vidi poglavlja koja slijede. O međunarodnom tero-
rizmu u prijašnjem razdoblju v. Noam Chomsky i Edward Her-
man, "Politička ekonomija ljudskih prava", South End Press,
1979., u dva sveska. Za opći pregled prve faze "rata protiv tero-
ra" v. Alexander George (ur.), Western State Terrorism ("Zapadni
državni terorizam"), Polity - Blackwell, 1991.
4 Andrew Bounds: "Kako je zemlja kukuruza /Gvatemala/ postala
zemlja gladi", Financial Times, 11. lipnja 2002.
5 Carothers, "Reaganove godine" u: Abraham Lowenthal (ur.), Expor-
ting Democracy ("Izvoz demokracije"), John Hopkins University
Press, 1991.; In the Name of Democracy ("U ime demokracije"),
University of California Press, 1991.; New York Times Book Re-
view, 15. studenog 1998.
6 Svibnja 2002. satima sam slušao osobna svjedočenja campesino-
sa i domorodaca o njihovim traumatičnim iskustvima kako su
bili potjerani sa zemlje prskanjem koje je uništilo njihove bogate
i raznolike usjeve, otrovalo im djecu i zemlju, pobilo blago, osta-
vivši zemlju slobodnom za iskorištavanje multinacionalnih kom-
panija te na kraju možda i izvoz poljoprivrednih proizvoda dobi-
venih od genetski izmijenjenog "Monsantova" sjemena, pošto je
uništena biološka raznolikost i višestoljetna tradicija uspješnog
seoskog poljodjelstva. Tako je bilo u Cauci, gdje su siromasi uspjeli
izabrati vlastitog guvernera, ponosnog i dojmljivog domorodačkog
vođu, vjerojatno prvoga takvog u zapadnoj hemisferi. Uspjesi
društvenog bloka doveli su do naglog porasta paravojnog terora
i suzbijanja gerile. Prskala su se i polja koja čak nisu bila ni pre-
gledana kako bi se vidjelo uzgajaju li se tamo koka i mak. Gr-
movi kave i drugi usjevi - sve je uništeno. Cauca je osvojila prvo
Bilješke 205
mjesto u kršenju ljudskih prava za 2001. godinu, što nije malo

dostignuće u takvoj terorističkoj državi. Samu zamisao da SAD
imaju pravo uništavati usjeve koji im se ne sviđaju u nekoj dru-
goj zemlji teroristička velesila drži samorazumljivom, no zapravo
je toliko nevjerojatna da je se jedva može i komentirati. Nitko,
dakako, nema prava uništavati znatno smrtonosnije tvari koje se
proizvode u Sjevernoj Karolini i Kentuckyju.
7 Imao sam prigode osobno vidjeti neke od učinaka u Dijarbakiru,
poluslužbenome kurdskome glavnom gradu, u veljači 2002. Kao
i u Kolumbiji, nadahnjuje vidjeti hrabrost žrtava i gradskih inte-
lektualaca koji ih podupiru, postojano se odupirući drakonskim
zakonima i praksi, izlažući se opasnosti od kazni, koje znaju biti
krajnje teške.
8 Pregled se može pronaći u mojim knjigama New Military Huma-
nism ("Novi vojni humanizam"), Common Courage, 1999.; A New
Generation Draws the Line ("Novi naraštaj je rekao 'dosta'"),
Verso, 2000. i Rogue States ("Otpadničke države"), South End
Press, 2000. V. također Human Rights Watch (HRW), The Sixth
Division: Military-paramilitary Ties and U.S. Policy in Colombia
("Šesta divizija: vojno - paravojne veze i politika SAD u Kolum-
biji"), veljača 2002. Također Crisis in Colombia ("Kriza u Kolum-
biji"), koji su zajednički priredili HRW, Amnesty International i
Ured za Los Angeles Timesinsku Ameriku u Washingtonu ta kon-
gresno saslušanje. To je neuobičajeno podroban pregled zločina i
drskosti kolumbijske vojske. Podatke je State Department opet
ignorirao, pohvalivši Kolumbiju zbog "poboljšanja" u poštivanju
ljudskih prava. Takva poboljšanja redovito u klijentskim drža-
vama vidi američka vlada, ali nitko drugi. U ovom je slučaju taj
zadatak obavio državni tajnik Colin Powell u svom Memorandu-
mu od 1. svibnja 2002.
9 Judith Miller, New York Times, 30. travnja 2000., 1. str. Članak
bez komentara prenosi najnovije izvješće State Departmenta o te-
rorizmu, u kojem se još dvije terorističke države (Alžir i Španjol-
ska) ističu zbog svojih postignuća u borbi protiv terorizma. Steven
Cook, "Američko-turski odnosi i rat protiv terorizma", Analysis
Paper No. 9, America's Response to Terrorism ("Američki odgovor
na terorizam"), 6. studenog 2001., Brookings.
10 V reference u bilješci 8. Iscrpniji komentar sadašnje faze "rata
protiv terora" može se pronaći u mojoj knjizi 9-11, Seven Stories,
2001. te mojim esejima u knjizi Kena Bootha i Tima Dunnea (ure-
dnici), Worlds in Collision ("Svjetovi u sukobu"), Palgrave, 2002.
te Jamesa Sterbe (ur.), Terrorism and International Justice ("Te-
rorizam i međunarodno pravosuđe"), Oxford, 2002.
11 Josi Bajlin, Mehiro šel Ihud, Revivim, 1985., 42. str. To je važan
pregled zapisnika izraelske laburističke vlade. Više pojedinosti
o onome što slijedi mogu se pronaći u mom "Kobnom trokutu"

(FT), u poglavljima 3, 4, 5 i 5.1.
12 Justin Huggler i Phil Reeves, Independent, 25. travnja 2002.
13 Bajlin, ibidem, 147.
14 Izvješća o šokantnim zločinima izvršenim na zapovijed vrhovnog
zapovjedništva, s velikom drskošću, a ti su primjeri uzeti iz tiska
na hebrejskom u Izraelu, v. moj rad Necessary Illusions ("Nužne
iluzije"), South End Press, 1989., dodatak 4.1. Također FT, 8. po-
glavlje, gdje su objavljene i neke osobne opaske, koje su prije
toga izišle u tisku na hebrejskom. V. i: Boaz Evron, Jediot Aha-
ronot, 26. kolovoza 1988. za reakciju, koja je počela s nevjeri-
com, sve dok autor nije pronašao još strasnije dodatne dokaze u
časopisu iz kibuca. Iscrpnu raspravu i analizu može se pronaći
u: Zachary Lockman i Joel Beinin (urednici), Intifada, South End
Press, 1989.; Joost Hiltermann, Behind the intifada ("U poza-
dini intifade /palestinskog ustanka/"), Princeton, 1991.; Patricia
Strum, The Women are Marching ("Žene stupaju"), Lawrence
Hill, 1992.
15
V eseje Mouina Rabbanija, Sare Roy i drugih u: Roane Carey (ur.),
The New intifada ("Nova intifada"), Verso, 2001. te Sara Roy,
Current History, siječanj 2001.
16 Brian Whitaker, Guardian, 22. svibnja 2002.
17 Armey. CNBC, "Gruba igra", 1. svibnja 2002. Lewis, "Rješavanje
nerješivog", New York Times, 13. travnja 1998. Rabin je odbacio
mogućnost stvaranja palestinske države, što je i Šimon Peres
učinio dok je bio na vlasti.
18 Clive Ponting, Churchill, Sinclair-Stevenson, 1994., 132. str.; Win-
ston Churchill, The Second World War ("Drugi svjetski rat"), sv. 5,
Houghton Mifflin, 1951., 382. str.
19 Piero Gleijeses, Conflicting Missions ("Suprotni zadaci"), Univer-
sity of North Carolina, 2002., str. 16, 22, 26; iz objavljenih tajnih
dokumenata navode se J. F. Kennedy, CIA te ministarstvo vanjskih
poslova SAD.
20 Patrick Tyler, New York Times, 25. travnja; John Donnelly, Bo-
ston Globe, 28. travnja 2002.
21 David Johnston, Don Van Natta Jr. i Judith Miller, "Al-Kaidine no-
ve veze šire ugrozu s udaljenih mjesta", New York Times, 16. lip-
nja 2002. V. 6. poglavlje, bilješku 3.
NADZOR NAD MIŠLJENJEM: SLUČAJ BLISKOG ISTOKA
1 O pitanjima o kojima se ovdje raspravlja v. TNCW, osobito 1. i 2.

poglavlje.
2 Navodi Richard Fox, Reinhold Niebuhr, Pantheon, 1985., 138.
Bilješke 207
3 John Dillin, Christian Science Monitor, 22. travnja 1986.

4 "Većina Amerikanaca podupire saudijski mirovni plan", Mark
Sappenfield, Christian Science Monitor, 15. travnja 2002. - iz-
vješće o rezultatima ankete. Plan, koji su arapske države prihva-
tile u ožujku 2002. godine, opetuje poziv na rješenje s dvjema
državama, o čemu je do 1976. postojao međunarodni konsenzus
(v. dalje), kojemu se odonda do danas Washington protivi.
5 New York Times, 2. lipnja 1985.
6 New York Times, 17. ožujka 1985.
7 V. TNCW, str. 267, 300, 461; FT, str. 67, 189.
8 Rabin, The Rabin Memoirs ("Rabinova sjećanja"), Little & Brown,
1979., 332. U skladu sa svojim umjerenim stajalištem, Rabin drži
kako "izbjeglice iz pojasa Gaze i Zapadne obale" treba ukloniti
na istočnu stranu rijeke Jordana. V TNCW, 234. za odgovarajuće
navode. V FT o davno smišljenoj koncepciji "prijenosa" domaćeg
pučanstva kao rješenju problema te o njezinim sadašnjim vari-
jacijama, npr. kod rasista rabina Kahanea, ili kod demokratskog
socijalista Mihaela Valcera, koji predlaže da se onima koji su
"marginalni za državu (...) pomogne" otići. Izraz "marginalni za
državu" razotkriva suprotnost između uobičajenih demokratskih
načela i glavne struje cionizma te onoga kako se on ostvaruje u
Izraelu. V. TNCW i FT za raspravu o tom pitanju, koje se u SAD
gotovo i ne smije spomenuti.
9 Friedman je ozbiljno i profesionalno izvješćivao iz Libanona tije-
kom rata 1982. Katkad izvješćuje iz samog Izraela. V npr. njegov
članak o pojasu Gaze. objavljen 5. travnja 1986.
10 Friedman, New York Times Magazine, 7. listopada 1984. New
York Times, 17. ožujka 1985. te uvodnik u New York Timesu od
21. ožujka 1985. te mnoga druga novinska izvješća i komentare.
11 Pojedinosti v. 2. poglavlje, bilješka 58. te sam tekst. Opširnije se
o "mirovnom procesu" te "odbacivanju" u neorvelovskom smislu
tih riječi - dakle, u stvarnom svijetu - te o uspješnim nastojanji-
ma indoktrinacijskoga sustava da te činjenice izbriše iz povijesti
govori u FT.
12 Opširnije se o tome raspravlja u mojem pregledu Kissingerovih
memoara, pretiskanom u TNCW.
13 Sadatova je mirovna ponuda bila odgovor na prijedlog mirovnog
posrednika UN Gunnara Jarringa, koji je Sadat prihvatio. Izrael
je službeno priznao kako je to ozbiljna mirovna ponuda, ali je te-
ritorijalno širenje stavljao iznad mira. Kad je Jarring 29. svibnja
2002. umro, o njemu su izišli nekrolozi u glavnim američkim
dnevnim listovima, ali je preskočen najvažniji događaj u njegovoj
političkoj karijeri. Iznimka je bio Los Angeles Times, koji je lažno
ustvrdio kako su obje strane odbile Jarringov prijedlog (Dennis
McLellan, 1. lipnja 2002. Članak je prenesen u Boston Globeu.)
14 Eric Pace, New York Times, 7. listopada 1981.

15 Raspravu v. TTT te moj esej u: "Američka međunarodna i sigur-
nosna politika: nova desnica u povijesnoj perspektivi", Psychohi-
story Review 15.2, zima 1987. (urednik Lawrence Friedman) te
Thomas Walker (ur.), Reagan vs. The Sandinistas ("Reagan pro-
tiv sandinista"), Westview, 1987. Također v. moj uvod u: Morley i
Petras, The Reagan Administration ("Reaganova vlada"). Kronika
zavaravanja o tim pitanjima je impresivna.
16 O tim pitanjima, uključivši i izvore pojma "strateškog posjeda",
pregovorima nakon 1973. koji su vodili do sporazuma u Camp
Davidu 1979., nastojanjima SAD da pokvare "Reaganov plan" iz
rujna 1982. - baš kao i "Shultzov plan" za Libanon nekoliko mje-
seci poslije, v. FT. Stvarnost se, kako je dovoljno jasno bilo i tada,
veoma razlikuje od verzija što ih opetuju mediji te većina struč-
njaka. Ipak je djelomice priznaju, godinama poslije. Npr. 2. po-
glavlje v. 47. bilješku i tekst.
17 Rubinstein, Davar (službeno glasilo izraelske Stranke rada), 5.
kolovoza 1983.
18 General (umirovljeni) Mattityahu Peled, "Američki Židovi: veći
Izraelci od Izraleaca", New Outlook, svibanj - lipanj 1975.
19 Pail, "Cionizam bi mogao dobiti rak", New Outlook, listopad -
prosinac 1983. - siječanj 1984.
20 Za pojedinosti v. TNCW, 247. str. i dalje. Za novije zakonodavstvo
v. Aryeh Rubinstein, Jerusalem Post, 14. studenog 1985. Za neke
izraelske komentare koji uspoređuju izraelske zakone s južno-
afričkim aparthejdom, vidi Ori Šohet, "Nitko neće smjeti uzgajati
rajčice...", dodatak u Ha'aretzu (27. rujna 1985., prevedeno u News
from Within (Jeruzalem), 23. lipnja 1986.) U članku se raspravlja
o načinima diskriminacije arapskih građana u Izraelu i Arapa na
okupiranim područjima s obzirom na zemljišna i druga prava. Na-
slov upućuje na vojne propise koji zahtijevaju od Arapa na Zapad-
noj obali ishođenje dozvole za sadnju voćaka ili povrća, što je jedna
od metoda koje Izraelu omogućuju preuzimanje zemlje na okupira-
nim područjima na osnovi neispunjenih zakonskih zahtjeva.
21 Paul Berman, "Antiimperijalizam budala", Village Voice, 22.
travnja 1986. citira "nadahnuti esej" Bernarda Lewisa u New York
Review u kojem se tumači ova svrsishodna doktrina. Za neke
druge domišljate primjene pojma antisemitizma v. FT, 14. str. i
dalje. O pokolju u Duejmi v. TTT, 76. str.
22 Analitičar, Pentagon Papers, izdao Gravel, Beacon Press 1971.,
II. pog., 22. str. Drži se kako su Amerikanci vojnom prijetnjom
bitno pridonijeli sprečavanju političke nagodbe predložene na Že-
nevskoj konferenciji 1954. god.
23 Za raspravu v. TNCW i moje: For Reasons of State ("U ime
države"), Pantheon, 1973.
Bilješke 209
24 Julia Preston, Boston Globe, 9. veljače 1986.

25 Za raspravu o ovim predmetima v. reference u 15. bilješci. Ovdje
je riječ o dopuštenoj razini slobode izražavanja u Americi, a ne o
pojedinačnim doprinosima, koje treba vrednovati svakoga zaseb-
no.
26 V., npr., Timothy Garton Ash, "Nove ortodoksije: Ja", Spectator
(London), 19. srpnja 1986. Smiješna "debata o moralnoj isto-
vrijednosti" u Sjedinjenim Državama (u kojoj samo jedna strana
dobiva prigodu iznositi svoje poglede u javnosti, unatoč brižljivom
izigravanju kako je suprotno) zahtijeva zasebnu raspravu.
27 Shaul Bakhash, New York Review of Books, 14. kolovoza 1986.
28 "Neorvelovski propagandni sustavi", Thoreau Quarterly, zima/
proljeće 1984. Za više o ovoj temi v. moj govor grupi novinara koji
je pretiskan ovdje, kao i raspravu koja je proistekla iz njega.
29 Reich, New York Times, 14. srpnja; Heller, New York Times, 10.
lipnja 1986.
30 New York Times, 21. travnja 1986.
2. BLISKOISTOČNI TERORIZAM I AMERIČKI IDEOLOŠKI SUSTAV
1 New York Times, 17., 18. travnja 1986.

2 Ha'aretz, 22. ožujka 1985.; za druge izvore v. FT, 54., 75., 202.
str.
3 Herzog, Josi Bejlin, Mehiro šel Ihud (Tel Aviv, 1985.), 147. str.
Gazit, Hamakel Vehagezer (Tel Aviv, 1985.), navođen u Al Ha-
mišmar, 7. studenog 1985. Rabin, Washington Post, 6. prosinca;
Newsweek, 15. prosinca 1975.; TNCW, 267.-8. str. Kada referi-
ram na Reagana, ne govorim o simbolu već o kreiranju politike i o
stručnjacima za odnose s javnošću u američkoj administraciji.
4 Jediot Ahronot, 15. studenog 1985.
5 Ze'ev Šif, Ha'aretz, 8. veljače 1985.; v. FT za svjedočenje sudionika
o kojemu se nije izvijestilo u Americi i za pobijanje činjenica, što
čine branitelji izraelskog terora na temelju postavki da su mediji
antisemitski i "za PLO", dok "Arapi prenapuhuju" i "u arapskoj
kulturi se laganje ne smatra ničim lošim" (Martin Peretz; analiza
potonjeg u New Republic, 29. kolovoza 1983.
6 V 48. bilješku, niže.
7 Godfrey Jansen, Middle East International, 11. listopada 1985.,
citirajući Los Angeles Times, 3. listopada
8 Objavljeno u Against the Current, siječanj 1986.
9 Usporedi FT, 127., 176. str.
10 Bernard Gwertzman, New York Times, 2., 7. listopada 1985.
11 Beverly Beyette, Los Angeles Times, izvješće o Međunarodnoj
konferenciji o terorizmu, Los Angeles Times, 9. travnja 1986.
12 Edward Schumacher, New York Times, 22. listopada 1985.

13 New Republic, 21. listopada 1985., 20. siječnja 1986.; Associated
Press, 4. travnja 1986.
14 Robert McFadden, "Teror 1985.: Brutalni napadi, oštra reakcija",
New York Times, 30. prosinca 1985.
15 UPI, Los Angeles Times, 28. prosinca 1985.; McFadden, "Teror
1985."; Dershowitz, New York Times, 17. listopada 1985. Alexan-
der Cockburn, Nation, 2. studenog 1985., jedino uvažavanje sra-
motne dvoličnosti, koliko je meni poznato.
16 Ross Gelbspan, Boston Globe, 16. prosinca 1985. O kontraškim
zvjerstvima v. redovita izvješća Americas Watcha i izvješća mno-
gih drugih brižljivih i podrobnih istraga, između ostalog: Izvješće
g. Donalda T. Foxa i prof. Michaela J. Glennona Međunarodnoj
pravnoj grupi za ljudska prava i američkom vladinom uredu za
Latinsku Ameriku, travanj 1985. Oni citiraju jednog visokoran-
giranog dužnosnika američkog ministarstva vanjskih poslova koji
opisuje američki stav kao "namjerno neznanje". Dugačko i zastra-
šujuće izvješće mediji su također općenito zanemarili, a neki su
ga čak i izravno nijekano (čak se i pretvarajući da barataju dokazi-
ma). Tako postupaju branitelji zapadnjačkih nedjela, npr. Robert
Conquest, "Pretjerivanje s propagandom", Daily Telegraph (Lon-
don), 19. travnja 1986., koji nas uvjerava da su optužbe Oxfama
i drugih ne samo lažne nego i "luckaste". Conquest je poznat po
svojem razotkrivanju komunističkih zločina i pobijanju apolo-
geta koji ih niječu. V također Gary Moore, National Interest,
ljeto 1986. sa sličnom porukom; ili Jeane Kirkpatrick, Boston
Globe, 16. ožujka 1986., koja nam govori da su "kontraši na do-
brom glasu u pogledu upornih nastojanja na izbjegavanju civil-
nih žrtava. Oni nikad nisu počinili ništa usporedivo sa sustavnom
brutalnošću sandinističke vlade prema disidentima i suparnici-
ma"; slične laži i obrane za sovjetske zločine ne bi ni na trenutak
prošle u medijima. V. također 44. bilješku i 3. poglavlje, 14.
bilješku. Uobičajena precedura ne sastoji se od nijekanja nego
jednostavno od ignoriranja zločina koje su počinili zapadni sa-
veznici i klijenti. Za komični predah, čovjek se može okrenuti pro-
izvodima značajne mašinerije posvećene proizvodnji tvrdnji da
kritičari američkog nasilja odbijaju ili ignoriraju izvješća o zlo-
činima službenih neprijatelja. Da navedemo nekoliko primjera,
uključujući poprilično spektakularne laži, v. Political Economy
of Human Rights ("Politička ekonomija ljudskih prava"), II. sve-
zak; moje "Pregled genocidnoga desetljeća", Inside Asia (Lon-
don), veljača-ožujak 1985. (pretiskano u: James Peck (ur.), The
Chomsky Reader ("Čitanka iz Chomskog"), Pantheon, 1987. i "Vi-
zije pravednosti", Cultural Critique, proljeće 1986.; Christopher
Hitchens, "Kor i Kasandra", Grand Street, jesen 1985.
Bilješke 211

18 A i u Izraelu. Nakon njegova dolaska na vlast, porasli su: uporaba
mučenja u zatvorima, pritvaranja bez podizanja optužnice, progo-
ni suprotni međunarodnom pravu te pečaćenje kuća - uobičajena
praksa prethodne laburističke vlade koju su hvalili američki lijevi
liberali, no koja je smanjena ili prekinuta pod Menahemom Be-
ginom. Deni Rubinstein, Davar, 4. veljače 1986.; Eti Ronel, Al
Hamišmar, 11. lipnja 1986. O mučenjima v. Ha'aretz, 24. veljače
1986. i Gada Abu Džaber, 1985. Obnovljena politika mučenja,
Alternative Information Center, Jeruzalem, veljača 1986. Koteret
Rašit, 7. svibnja 1986. Također v. Amnesty International, "Uhid-
beni nalozi po gradovima Izraela i okupiranih područja", 2. listo-
pada 1984.
19 Curtis Wilkie, Boston Globe, 10. ožujka; Julie Flint, Guardian,
London, 13. ožujka; Jim Muir, Middle East International, 22.
ožujka; Breindel (ur.), New York Times, 28. ožujka; Nora Bou-
stany, Washington Post, 12. ožujka 1985. Fotografija grafita na
zidu objavljena u: Joseph Schechia, Iron Fist ("Željezna šaka"),
ADC, Washington, 1985.
20 Guardian (London), 2., 6. ožujka 1985.
21 Ilya, Jerusalem Post, 27. veljače 1985.; Magnus Linklater, Isabel
Hilton i Neal Ascherson, Fourth Reich ("Četvrti Reich"), Hodder
& Stoughton, London, 1984, 111. Str.; Der Spiegel, 21. travnja
1986. (v. 3. poglavlje); New York Times, 13. ožujka 1985.
22 Ihsan Hijazi, New York Times, 1. siječnja 1986.; Hijazi naglašava
kako su se izvješća iz Izraela razlikovala.
23 Christian Science Monitor, 30. siječnja 1986.
24 Za detaljnu istragu, v. FT, ili usporedi npr. ono što je izašlo u
Newsweeku s onim što šef ureda Tony Clifton opisuje u svojoj
knjizi God Cried ("Bog je zaplakao"), Clifton i Catherine Leroy,
Quartet, 1983., izdanoj u Londonu, ili uzmi u obzir Moj ratni
dnevnik puk. Dova Jermije, jednog od osnivača izrealske vojske,
izdan mimo cenzure u Izraelu (v. FT za mnoge citate) i poslije u
engleskom prijevodu (South End Press, 1983.), no potpuno igno-
riran u medijima, makar očito djelo od prilične važnosti. Za to
postoje mnogobrojni primjeri.
25 Landrum Boiling (ur.), Reporters under Fire ("Izvjestitelji pod va-
trom", Westview, 1985. uključuje npr. kritiku medija Protukle-
vetničkog saveza B'nai Brita i ostale optužbe koje dosežu tek ra-
zinu apsurda (v. FT za analizu ovih dokumenata), no ne i studiju
Američko-arapskog protudiskriminacijskog odbora koji predsta-
vlja dokaze o "dosljednoj proizraelskoj pristranosti" u pokrivanju
rata u tisku.
26 Kifner, New York Times, 10. ožujka; Muir, Middle East Interna-
tional, 22. veljače 1985.; Mary Curtius, Christian Science Moni-
ton 22. ožujka; Jim Yamin, Christian Science Monitor, 25. trav-
nja; razgovor s Yaminom, MERIP Reports, lipanj 1985.; David
Hirst, Guardian (London), 2. travnja; Robert Fisk, Times (Lon-
don), 26., 27. travnja; Philadelphia Inquirer, 28. travnja 1985.
O izraelskim nastojanjima na raspirivanju mržnje u regiji Šuf od
sredine 1982. v. FT, 418. str. i dalje.
27 Middle East International, 22. ožujka 1985.
28 UPI, Boston Globe, 22. rujna 1984.; razgovor s Olmertom, Al Ha-
mišmar, 27. siječnja 1984.; Wieseltier, New Republic, 8. travnja
1985.; o Hazbari, v. uvod, 15. bilješku.
29 Don Oberdorfer, "Um Georgea Shultza", Washington Post Weekly,
17. veljače 1986.; Rubin, New Republic, 2. lipnja 1986.; Fried-
man, New York Times, 16. veljače 1986., kao i mnoga druga iz-
vješća. Kao i Wieseltier, Rubin iznosi da taj "terorizam koji fi-
nancira Sirija... nije krik bijesa protiv zapadnog neuspjeha u po-
trazi za mirom, nego pokušaj da se potpuno blokira diploma-
cija", jer je "gotovo svako zamislivo rješenje anatema za sirijsku
vladu." Rubin zna da je Sirija podupirala diplomatska rješenja
bliska međunarodnom koncenzusu, no zbog toga što su daleko
od američke politike odbijanja, ova rješenja nisu "zamisliva" i ne
ubrajaju se u "diplomatske opcije"; v. 1. poglavlje. O libanonskim
pogledima, v. 5. poglavlje, 22. bilješku.
30 Los Angeles Times, 18. listopada 1985.
31 New York Times, 18. listopada 1985.
32 Ze'ev Šif, "Teror Rabina i Berija", Ha'aretz, 8. ožujka 1985.;
također general Ori Or, zapovjednik sjevernog stožera izraelske
vojske, Izraelski vojni radio; FBIS, 15. travnja 1985.
33 Geršom Šoken, urednik Ha'aretza, Foreign Affairs, jesen 1984.
34 Šimon Peres, New York Times, 8. srpnja 1983. O zlodjelima u
Kiamu, v. TNCW, 396.-7. str., FT, 191. str., Joram Hamizrahi, Da-
var, 7. lipnja 1984.; novinska izvješća citirana u publikaciji Izra-
elske demokratske fronte Nisajon lerecah-am bilvanon: 1982 (Tel
Aviv, 1983.)
35 Jim Muir, Sunday Times, London, 14. travnja 1985.; Christian
Science Monitor, 15. travnja 1985.; Joel Greenberg, Christian
Science Monitor, 30. siječnja 1986.; Sonia Dayan, Paul Kessler
i Géraud de la Pradelle, Le Monde diplomatique, travanj 1986.;
Menahem Horovic, Ha'aretz, 30. lipnja 1986.
36 Information Bulletin 21, 1985., Međunarodni centar za informa-
cije o palestinskim i libanonskim zatvorenicima, izgnanicima i ne-
stalim osobama, Pariz. Israel & Palestine (Pariz, srpanj 1986.) O
zatvorima koje drže izraelske obrambene snage u Libanonu, v. FT,
23. str. i dalje.
37 Benny Morris i David Bernstein, Jerusalem Post, 23. srpnja
1982.; Za usporedbu prikaza izraelskih novinara o životu pod
Bilješke 213
PLO-om i pod izraelskim kršćanskim saveznicima u Libanonu,

čija se slika bitno razlikuje od standardne američke slike, v. FT,
186. str. i dalje. Posebice je značajno izvješće iz Libanona izrael-
skog novinara Atale Mansura, maronitskog podrijetla. Više o Na-
batiji, v. FT, 70., 187. str.
38 Economist, 19. studenog 1977.
39 John Cooley, u Lebanon in Crisis ("Libanon u krizi"], Syracuse,
1979., ur. Edward Haley i Lewis Snider. V. TNCW, 321. str.; FT,
70., 84. str.
40 Edward Haley, Qaddafi an the United States("Gadafi i Sjedinjene
Države od 1969."), Praeger, 1984., 74. str.
41 James Markham, New York Times, 4. prosinca 1975.
42 AR New York Times, 21. veljače; Julie Flint, Guardian (London),
24. veljače; Ihsan Hijazi, New York Times, 28. veljače; AR 20. ve-
ljače 1986. Koliko mi je poznato, jedino podrobno izvješće u Ame-
rici dala je Nora Boustany, Washington Post, 1. ožujka. Doduše
uredništvo je prilično umanjilo ulogu izraelske vojske, makar su
izvjestitelji na terenu dobro znali što se događa - uključujući ubi-
janje civila u bijegu od strane izraelskih helikopterskih strijelaca,
mlaćenje i mučenje uz prisustvo izraelskih časnika, itd., kao što
su neki privatno bili natuknuli.
43 Ihsan Hijazi, New York Times, 25. ožujka; Dan Fisher, Los Ange-
les Times, 28. ožujka; Associated Press, 7. travnja; Hijazi, New
York Times, 8. travnja 1986.
44 V npr. Robert Leiken, "Tko kaže da kontraši ne mogu uspjeti?",
Washington Post, 27. srpnja 1986. U tom se članku bez argume-
nata odbacuje duga kronika zločina što su ih počinili teroristi koje
podupire člankopisac, u uobičajenom obranaškom stilu (v. 17. bi-
lješku), s maoističkom bukom poznatom iz njegovih prijašnjih za-
pisa. V. moj uvod u: Morley i Petras, The Reagan Administration
("Reaganova vlada"), također 3. bilješku uz 3. poglavlje; također
moju knjigu Culture of Terrorism ("Kultura terorizma"), South
End Press, 1988., str. 205, 206, 213.
45 Peres, New York Times, 8. srpnja 1983.; Breindel, New York Ti-
mes, 28. ožujka; New York Times, 16. rujna 1983. i 3. lipnja
1985.; Kamm, New York Times, 26. travnja 1985.; Friedman,
New York Times, 9. siječnja, 18. i 20. veljače 1985.; Brzezinski,
New York Times, 9. listopada 1983.; Reagan, konferencije za no-
vinstvo, New York Times, 28. listopada 1983. i 29. ožujka 1984.
V također opaske rabina Alexandera Schindlera, predsjednika
Saveza američkih židovskih općina (reformiranih): PLO je "za-
prijetio da će uništiti ono što je preostalo od Bejruta, radije nego
se predati". Poslati američke marince da nadgledaju njihovo po-
vlačenje umjesto da se Izraelu dopusti dovršiti posao "bio je za-
cijelo najsramotniji zadatak" koji su marinci ikad dobili. (UPI,
Boston Globe, 28. listopada 1984.) Ova zanimljiva ilustracija

uprezanja religije u službu državnog nasilja ne navodi se u New
York Timesovu izvještaju istog dana.
47 Quandt, American-Arab Affairs, jesen 1985.; Hillel Schenker,
intervju s Davidom Shiplerom, New Outlook, Tel Aviv, svibanj
1984.
48 Oporbena Stranka rada poduprla je rat, djelomice stoga što su
rezultati ankete pokazali kako 98% pristaša Likuda i 91% laburi-
sta rat drži opravdanim. Dok je rat završavao užasnim bombardi-
ranjem Bejruta sredinom kolovoza, potpora Beginu dosegla je 82,
a Šaronu 78%. Nakon pokolja u Sabri i Šatili smanjila se na 72,
odnosno 64%. V. FT, str. 251-262, 394. te 378. i dalje.
49 Philip Weiss, New Republic, 10. veljače 1986.
50 Schiff i Ya'ari, Israel's Lebanon War ("Izraelski rat u Libanonu"),
Simon & Schuster, 1984., 35. str.; John Kifner, New York Times,
25. srpnja 1981. Schiff i Ya'aru tvrde kako je "unatoč velikom
trudu uloženom u potragu za metama i gađanju kako bi se posti-
gli izravni pogodci, ubijeno više od stotinu ljudi", među kojima
i 30 "terorista". Schiff - Ya'arijev je knjige djelomični prijevod he-
brejskoga izvornika. Ya'ari tvrdi kako je izraelski cenzor izrezao
oko 20% knjige. (Kol Hair, 2. veljače 1984.) Prema američkom
stručnjaku Augustusu Nortonu, koji navodi "uglednog novinara,
koji nije povezan s autorima" (Middle East Journal, ljeto 1985.)
Cenzura u Nikaragvi, koju napada američka plaćenička vojska,
izaziva gnušanju u SAD. Najoštrija je cenzura u Izraelu, dakako,
usmjerena protiv Arapa, od čega nisu izuzeti ni izraelski državljani.
V FT, 139. str. i dalje; TTT, 73. str. i dalje - samo mali primjeri.
Za podrobniju usporedbu izraelske i nikaragvanske cenzure te
o mnogo oštrijim američkim mjerama pod znatno manjom ugro-
zom (kao što je primijetio i sudac Vrhovnog suda Brennan), v.
moje Necesssary Illusions ("Nužne iluzije"), South End Press,
1989., 5. poglavlje i dodaci; također dodatak II.2.
51 Welsh, Washington Post Weekly, 4. ožujka 1985.; Wilkie, Boston
Globe, 18. veljače 1985.
52 FT, 440. i 448. - navodi se izraelski tisak. News from Within, Tel
Aviv, 1. listopada 1985.; Jediot Ahronot, 4. studenog 1983.
53 Ha'aretz, 25. lipnja 1982.; v. FT, 200. i dalje str. za dodatne citate
i slične analize drugih izraelskih komentatora.
54 B. Mihael, Ha'arec, 13. studenog 1983.; Bačar, Jediot Ahronot,
11. studenog 1983.; Morris, JP, 5. lipnja 1984.
55 New Republic, uvijek spreman braniti Izrael od "mnogih novina-
ra" koji su "spremni vjerovati svemu što loše govori o židovskoj
državi (te također, sukladno tome, bilo što dobro o njezinim
neprijateljima)", osudio je Washington Post jer je "sudjelovao u
Bilješke 215
jednoj od velikih kleveta" primijetivši kako je Šaron pokušao

uspostaviti nešto što je zvao "'novi poredak' (Hitlerov izraz)" u
Libanonu (Martin Peretz, New Republic, 19. ožujka 1984. i 18.
ožujka 1985. Izraz je uistinu Hitlerov i Šaron ga je uporabio, kao
što i inače čine izraelski komentatori. Mjesec dana prije Peretzove
osude Posta zbog pravilnog prikazivanja činjenica, naslov u izra-
elskom visokonakladnom desničarskom dnevniku Jediot Ahro-
not je glasio: "Šaron najavljuje svoj plan za 'novi poredak'". List je
citirao američkog veleposlanika Morrisa Drapera, koji je pak na-
veo što je Šaron kazao na zatvorenom sastanku Židovskoga save-
za u Los Angelesu 23. veljače 1984. Takva je uporaba uobičajena;
v. FT za druge primjere, također i za slučajeve gdje New Repu-
blic brižljivo izbjegava izraelske izvore kako bi suzbio skretanje
sa službene linije (npr. 215. str. i dalje, 258. str. i dalje).
56 Olmert, Ma'ariv, 22. studenog 1983.; Milson, Koteret Rašit, 9.
studenog 1983.; Šaron, koga navodi Ze'ev Šif, Ha'aretz, 23. svibnja
1982.; Milstein, Hadašot, 26. rujna 1984.; Rubinstein, Ha'olam
Haze, 8. lipnja 1983. O Ben-Gurionovim težnjama prije i poslije
uspostave židovske države v. FT, str. 51, 160. i dalje; Shabtai Te-
vet, Ben-Gurion and the Palestinian Arabs ("Ben-Gurioni pale-
stinski Arapi"), Oxford, 1985. te pregled Bennyja Morrisa, Jeru-
salem Post, 11. listopada 1985.
57 FT, 199. str. - navodi se intervju u Ha'aretzu od 4. lipnja 1982.;
FT, str. 117, 263.
58 Nouvel Observateur, 4. svibnja; Observer, London, 29. travnja;
Jerusalem Post, 16. svibnja; San Fransisco Examiner, 5. svibnja;
Washington Post, 8. srpnja 1984. V moj članak "Proizvodnja su-
glasja", koji je u prosincu 1984. objavila Zajednička crkva u Bo-
stonu; također moj rad "Sjedinjene Države i Bliski istok", ENDpa-
pers, UK, ljeto 1985., gdje se mogu pronaći dodatne pojedinosti. O
prijašnjoj izraelskoj odlučnosti u izbjegavanju političkog rješenja,
s redovitom potporom SAD, v. FT i Bajlin, Mehiho šel Ihud.
59 Ha'aretz, 29. rujna 1985. (citira Amnon Kapeliouk, Le Monde di-
plomatique, studeni 1985.); Koteret Rašit, 9. listopada 1985.
60 Julie Flint, Guardian Weekly, 19. siječnja 1985.
61 Washington Post to ne prikazuje kao "teroristički čin" što ga je
izveo "teroristički zapovjednik" Menahem Begin. Čini se da je su-
djelovala i Hagana; v. 5. poglavlje, 34. bilješku.
62 Christian Williams, Bob Woodward i Richard Hardwood, "Tko su
oni?", Washington Post, 10. veljače 1984.; uvodnik, New York Ti-
mes, 19. svibnja 1976. Vrijedno je pozornosti ponašanje pojedi-
nih organizacija za zaštitu ljudskih prava u tom pogledu. Tako
je, kako ne bi imala neugodnih informacija, Međunarodna liga za
ljudska prava dokinula svoju izraelsku podružnicu samo na te-
melju toga što ju je vladajuća Stranka rada pokušala uništiti mje-
rama tako grubim te su ih brzo zaustavili izraelski sudovi; v.

moj rad Peace in the Middle East? ("Mir na Bliskom istoku?"),
Pantheon, 1974., str. 196. i 197.; FT, 142, 178. te citirane refe-
rence. Takvo bi ponašanje prema bilo kojoj drugoj zemlji izazva-
lo bijes, no u ovom slučaju ugled Međunarodne lige nije bio
ugrožen. Slično tome, časopis za informacije o ljudskim pravima
Human Rights Internet, koji inače samo objavljuje bez komenta-
ra optužbe o kršenju ljudskih prava, dopušta Protuklevetničkom
savezu odgovore na optužbe protiv Izraela, što je isključeno za
bilo koju drugu državu. Tako Komunističkoj partiji Sovjetskog
Saveza, koja unutar svoje zemlje ima ugled usporediv s ugledom
Protuklevetničkog saveza kao organizacije za zaštitu ljudskih pra-
va, nije dan prostor za odgovore na optužbe na račun SSSR-a, što
je, naravno, ispravno.
63 New Outlook, Tel Aviv, listopad 1985.; Davar, 18. srpnja 1985.
Vojni povjesničar Uri Milštajn piše kako je, suprotno uobičajenim
prikazima, Izrael počeo sukob koji je vodio "ratu istrebljivanja".
Tenkovi su pucali na egipatske položaje, pri čemu su ubijeni de-
seci vojnika; Monitin, kolovoz 1984.
64 Thomas Friedman, New York Times, 31. siječnja 1986.
65 Hirst, Manchester Guardian Weekly, 20. travnja 1986.; Harka-
bi, kako ga navodi Amnon Kapeliouk, Le Monde diplomatique,
veljača 1986.
66 PLO je ustvrdila kako su tri ubijena Izraelca bila uključena u te
akcije; to je sasvim neuvjerljivo, kako komentira izraelski novi-
nar David Šaham (John Bulloch, "PLO-ove žrtve su bile Mosadovi
agenti", Daily Telegraph, London, 3. listopada 1985.; Šaham, Al
Fadžr, 29. studenog 1985.
67 Ha'aretz, 12. lipnja 1986. Izvješće ne navodi nikakve indicije da je
bilo suđenja.
68 FT, 77. str.; David Shipler, New York Times, 25. studenog 1983.;
New York Times, 26. siječnja 1984. Godine 1989. Washington
Post je objavio članak o puštanju na slobodu palestinskih zato-
čenika koji su bili pritvoreni bez optužbe, od kojih mnogi "u kon-
troverznom šatorskom zatvoru Keciotu u pustinji Negevu", koji
je bio još jedna mučionica. U članku se usput spominje: "U me-
đuvremenu, prije zore, Izraelska ratna mornarica je zaustavila
brod koji je iz Libanona plovio prema Cipru te zarobila 14 ljudi
optuženih da su teroristi" te ih odvela u Izrael na "ispitivanje".
Izraelska mirovna organizacija Dai l'Kibuš izvješćuje kako su
tijekom 1986. i 1987. izraelski vojni sudovi osudili desetke ljudi
otetih na moru ili u Libanonu zbog "članstva u zabranjenim or-
ganizacijama", bez ikakve optužbe za protuizraelsku djelatnost
ili planove za nju. Oteti su Palestinci navodno pripadali PLO-u,
a Libanonci Hezbolahu te u bar jednom slučaju Amalu, glavnoj
Bilješke 217
šijitskoj organizaciji u Libanonu. U toj su zemlji, inače, sve tri

organizacije legalne. Linda Gradstein, Washington Post, 6. trav-
nja 1989.; "Politička suđenja", Dai l'Kibuš, Jeruzalem, kolovoz
1988.; News from Within, 14. prosinca 1988.
69 New York Times, 30. lipnja, 1. srpnja; Boston Globe, 1., 4. i 12.
srpnja; Middle East Reporter, Bejrut, 30. lipnja; Observer, Lon-
don, 1. srpnja; Jansen, Middle East International, 13. srpnja
1984.
70 Thomas Friedman, New York Times, 5. veljače; SAD su se "uzdr-
žale od procjenjivanja izraelske akcije", New York Times, 5. ve-
ljače; v. također: Norman Kempster, Los Angeles Times, 5. veljače
1986.
71 News from Within, Jeruzalem, 1. studenog 1985.
72 Los Angeles Times - Boston Globe, 29. lipnja 1984. O teškoj re-
presiji na Golanu v. FT, 132. str. i dalje.
73 V Uri Milstein, Monitin, kolovoz 1984. Tu se nalazi noviji pre-
gled.
74 V predgovor.
75 FT, 188. i dalje str.
76 Rabinova sjećanja, str. 280-281.
77 New York Times, 12. listopada 1985. U međuvremenu je New
York Times osudio Iran, "koji još nije izručio ni kaznio otmičare
kuvajtskoga zrakoplova, koji su u prosincu 1984. ubili dvoje
Amerikanaca". List je tražio da Zapad bojkotira Libiju ako Gadafi
nastavi "štititi otmičare" - uvodnik New York Timesa od 14. svib-
nja 1986. Dnevnik još nije objavio ništa slično (ili uopće ništa) o
onima koji štite otmičare sovjetskih putničkih zrakoplova ili o du-
goj povijesti otmica i gusarstva što ga čini Izrael, klijentska država
Washingtona.
78 Abraham Sofaer, Foreign Affairs, ljeto 1986.
79 Livia Rokach, Israel's Sacred Terrorism ("Izraelski sveti terori-
zam"), studija koja se osniva na osobnom dnevniku Moše Šareta,
AAUG, 1980., 20. i dalje str.; "Šezdeset minuta", CBS, 19 sati, 19.
siječnja 1986.
80 Sune Persson, Mediation and Assassination ("Posredništvo i
ubojstvo"), London, 1979.; Michael Ben-Zohar: Ben Gurion: a
Biography ("Ben-Gurionov životopis"), Delacorte, 1978., 180-181.
str.; Stephen Green, Taking Sides ("Zauzimanje strana"), Morrow,
1984.; Kiche, Seven Fallen Pillars ("Sedam palih stupova"), Sec-
ker & Warburg, 1953., 272-273. str. Slično tome, ubojice Lorda
Moyne iz iste terorističke skupine odlikovani su komemorativnim
markama, baš kao i drugi teroristi; FT, 166. str.
81 Globe & Mail, Toronto, 9. listopada 1985.
82 New York Times, 27. rujna 1985., potpis uz fotografiju bez članka;
Asian Wall Street Journal, 22. kolovoza, navodi Alexander Cock-
burn, Nation, 2. rujna 1985.; Housego, New York Times Book

Review, 20. srpnja 1986. U Francuskoj, još jednoj terorističkoj
državi, gotovo da i nije bilo prosvjeda protiv zločinačkih kaznenih
akcija što ih je Francuska poduzela protiv Novog Zelanda iz "osve-
te" zbog suđenja uhvaćenih teroristima. Umjesto toga, unatoč
obećanjima vlade kako će "pravno djelovati" ako se pokaže da
su bila počinjena "kaznena djela", jedini pravni postupak koji je
pokrenut bio je protiv nekoliko članova francuske vlade, koji su
otkrili informacije tisku te nije bilo javne istrage. (New York Ti-
mesov izvještaj iz Pariza nakon postizanja sporazuma s Novom
Zelandom glasi: "akcija poziva ne na samokritiku, nego na do-
moljublje. S francuskoga gledišta, Novi Zeland i njegov premijer
David Lange postali su divljaci, jer drže bez zakonita opravdanja
dvojicu francuskih agenata čiji je jedini zločin, kako se u Francu-
skoj obično drži, to što su služili francuske nacionalne interese. U
Francuskoj je tisak slabo zabilježio smrt člana posade Greenpea-
cea, niti se zanimao za činjenicu što je povrijeđena novozelandska
suverenost. Usprkos obećanjima socijalističke vlade da će podu-
zeti «pravne korake» ako su počinjena «kriminalna djela», «jedini
pravni koraci poduzeti su protiv nekih članova franscuske vlade
zbog puštanja informacije u medije» (New York Times, 20. srp-
nja 1986.) Javni prosvjed organiziran u Parizu nakon potapanja
broda okupio je 150 ljudi i samo jednog istaknutog intelektualca:
Renéa Dumonta. Iako je na skupu bilo puno novinara, na tele-
viziji i u tisku je događaj prešućen, što vrijedi i za socijalistički
tisak i Libération. Le Monde je zadržavao svoju najavu demon-
stracija u četiri retka sve dok se prosvjed nije održao. Francuski
zeleni i mirovne skupine su "oklijevale usprotiviti se masovnom
šovinizmu otkrivenom u Francuskoj aferom Greenpeace». Kon-
gres Socijalističke stranke je pak ministra Hernua "dočekao kao
junaka", makar je baš on službeno odgovoran za zločine (Diana
Johnstone i Elizabeth Schilling, In These Times ("U ovim vreme-
nima"). Francuski terorizam protiv Greenpeacea počeo je s prvim
prosvjedom organizacije protiv francuskih nuklearnih pokusa u
francuskim kolonijama u Oceaniji 1972., kad je francuski mino-
lovac naletio na njegovu jahtu te je zamalo potopio. Komandosi su
"navalili na palubu, gdje su divljački pretukli gumenim palicama i
time zamalo oslijepili /direktora Greenpacea / Davida McTaggar-
ta i još jednoga člana posade. (James Ridgeway, Village Voice, 8.
listopada 1985. U članku se govori i o sovjetskom zlostavljanju
članova Greenpaecea.
83 V moj članak "Skeptični pogleda na Watergate", New York Review,

20. rujna 1973.; uvodnik, More, prosinac 1975. te uvod u: N.
Blackstock (ur.), COINTELPRO, Vintage, 1976. Produljena inačica
uvoda: "Domaći terorizam", New Political Science, 21.3, 1999.
Bilješke 219
84 Shultz, Boston Globe, 25. lipnja 1984.; New York Times, 30. pro-
sinca 1983. i 25. lipnja 1984.; Associated Press, Boston Globe,
23. travnja 1984.; New York Times, 1. travnja 1984.; International
Herald Tribune, 5. svibnja 1986.; Colin Nickerson, Boston Globe,
3. veljače 1986. o konvenciji. Africasia, srpanj 1985. o pojedino-
stima o zarobljenim južnoafričkim komandosima - epizodi uglav-
nom zanemarenoj u SAD. O zrakoplovima v. Boston Globe, New
York Times, Washington Post, 11. studenog 1983.; Boston Globe,
21. veljače 1984. Ti jedva zamijećeni incidenti dogodili su se usred
masovne histerije zbog sovjetskog obaranja korejskoga putničkog
zrakoplova KAL 007, koje je dobilo sedam čitavih stranica samo u
gusto tiskanom kazalu New York Timesa rujna 1983. Poslije, oso-
bito nakon zločina 11. rujna, dogodila se promjena u predodžbi
o pojedinostima o zarobljenim južnoafričkim komandosima - epi-
zodi uglavnom zanemarenoj u SAD. O zrakoplovima v. Boston Glo-
be, New York Times, Washington Post, 11. studenog 1983.; Boston
Globe, 21. veljače 1984. Ti jedva zamijećeni incidenti dogodili su
se usred masovne histerije zbog sovjetskog obaranja korejskoga
putničkog zrakoplova KAL 007, koje je dobilo sedam čitavih stra-
nica samo u gusto tiskanom kazalu New York Timesa rujna 1983.
Poslije, osobito nakon zločina 11. rujna, dogodila se promjena
u predodžbi o snagama koje je unovačila, organizirala i obučila
CIA i njezini pomagači u ratu protiv Rusije (ne radi pomoći Afgani-
ma, što bi bilo legitimno). Bin Laden i njegovi suradnici nisu više
bili "moralni ekvivalent utemeljitelja SAD" (Ronald Reagan; v. Sa-
mina Amin, International Security 26.5, zima 2001/02.) Njihove
terorističke akcije unutar Rusije bile su dovoljno ozbiljne da su oz-
biljno približile mogućnost rusko-pakistanskog rata (John Cooley,
Global Dialogue 2.4, jesen 2000.)
85 Barry Munslow i Phil O'Keefe, Third World Quarterly, siječanj

1984. Za Reaganovih godina su južnoafrički pothvati u susjednim
zemljama ostavili za sobom milijun i pol mrtvih te prouzročili šte-
tu u visini od 60 milijardi dolara. Washington je unatoč tome na-
stavio pomagati aparthejdsku Južnu Afriku, osuđujući ANC Nel-
sona Mandele kao jednu od "zloglasnijih terorističkih skupina"
u svijetu. Joseba Zulaika i William Douglass, Terror and Taboo
("Teror i tabu"), Routledge, 1996., 12. str.; Merle Bowen, Fletcher
Forum, zima 1991. O porastu trgovine SAD s Južnom Afrikom
pošto je Kongres izglasovao sankcije 1985. (suprotstavivši se time
Reaganovu vetu), v. Gay McDougall, Richard Knight u: Robert Ed-
gar (ur.), Sanctioning Apartheid ("Kažnjavanje aparthejda"), Afri-
ca World Press, 1990.
86 Dan Fisher, Los Angeles Times, 21. lipnja; McGrory, Boston Glo-
be, 21. lipnja; David Adams, New Statesman, 19. travnja; New
York Times, 21. lipnja 1985. O Ansaru v. FT, 231. str. i dalje;
intervju, Hotam, 11. travnja 1986. V također Amnesty Interna-

tional, "Zatočivanje Palestinaca i Libanonaca u vojnom zatvoru
Atlitu" (u Izraelu), 18. travnja 1984. o zatočivanju Palestinaca i
Libanonaca dovedenih s juga Libanona. Izrael ih je držao u zatvo-
ru bez ikakva dodira s obiteljima, Crvenim križem, odvjetnicima.
Nije im bio dopušten pristup nikakvim dokazima o uvjetima nji-
hova pritvaranja i njihovu ilegalnom dovođenju u Izrael.
87 Los Angeles Times. 1. srpnja 1985.
88 David Ignatius, Wall Street Journal, 18. lipnja 1985.
89 New York Times, 18. i 21. lipnja, 1. srpnja 1985.
90 Bernard Lewis, New York Review, 15. kolovoza; New Republic,
8. srpnja; Reagan, obraćanje Američkoj odvjetničkoj komori 8.
srpnja (Boston Globe); Podhoretz, Los Angeles Times, 26. lipnja;
New York Times, 2. srpnja 1985.
91 Thomas Friedman, New York Times, 23. lipnja; New York Times,
19. lipnja 1985.
92 Associated Press, Boston Globe, 4. srpnja; Friedman, New York
Times, 4. srpnja; Boston Globe 4. srpnja 1985.
93 John Cooley, Green March, Black September ("Zeleni marš, cr-
ni rujan"), Frank Cass, London, 1973., 197. str.; v. FT i Bajlin,
Mehiro šel Ihud; u tim se knjigama mogu pronaći mnoge slične
tvrdnje.
94 FT, 181-182. str.
95 Rabin u govoru pred Knesetom, Hadašot, 27. ožujka 1985.; Ta-
mari, intervju, Monitin, listopad 1985. O vojničkim predodžbama
v. izvatke iz izraelskog tiska prevedene u FT, što se razlikuje od
građe što je nudi hazbara u Americi, (v. predgovor, 15. bilješka).
Ili v. komentare padobranca Arija Šavita o izraelskoj invaziji Li-
banona 1978., objavljene u listu Koteret Rašit 13. svibnja 1986.
kao protutežu raspravi o toj vojnoj akciji vojnog zapovjedništva.
On se prisjeća "svojevrsne ekstaze" u kojoj su teško naoružane
postrojbe pucale po selima ili bilo kuda, "pošto se razjasnilo da
ovdje neće biti rata", nego će to više biti "nešto kao izlet". Nema
sumnje da takve stvari vrijede i za druge vojske, ali njihove bajke
o "čistoći oružja" nitko ne uzima ozbiljno.
96 Rokach, Israel's Sacred Terrorism ("Izraelski sveti terorizam");
Uri Milštajn, Al Hamišmar, 21. rujna 1983.; Kennett Love, Suez,
McGraw-Hill, 1969., 10. i dalje str., 61-62. str.
97 New York Times, 4. prosinca 1984. Znanstvenu obradu teme v. u
TNCW, 331. str.
98 Los Angeles Times. 24. studenog; Boston Globe, 19. prosinca;
New York Times, 20. prosinca; Boston Globe, 20. prosinca 1983.
99 Globe & Mail, Toronto, 11. srpnja; Boston Globe, 24. srpnja; New
York Times, 24. srpnja; Boston Herald, 25. srpnja 1985.; New
York Times, 4. prosinca 1975.
Bilješke 221
100 V. 1. poglavlje. James Markham, New York Times, 3. prosinca

1975. U članku se izvješćuje o 57 ubijenih, na osnovi palestinskih
i libanonskih izvora; v. tekst 41. bilješke. New York Times, 23.
ožujka 1985.; New York Times, 4. prosinca 1975.
101 Time, 5. ožujka 1973.; New York Times, 22. veljače 1973. Tu se
govori o 15 ubijenih.
102 Nema dokaza u slučaju libijskog zrakoplova, no sovjetske bi op-
tužbe mogle biti istinite, makar očito ne daju opravdanje za zločin;
v. R. W. Johnson, Shoot-Down ("Rušenje"), Viking, 1986. Ta je
studija osobito zanimljiva po razotkrivanju laži američke vlade.
Loše recenzije u SAD puno otkrivaju. Joel Brinkley je tako napi-
sao da je knjiga "puna pogrešaka" zbog svojeg "oštrog tona (...)
prezrivog, na rubu gnušanja" prema glavnim likovima u Reagano-
voj vladi. Članak lažno tvrdi kako je to uglavnom plod američkog
tiska (New York Times Books Review, 20. srpnja 1986.) Douglas
Feaver tvrdi kako Johnson "diskreditira svoje tvrdnje vlastitim
dezinformacijama, koje je lako provjeriti" te primjećuje kako na
2. stranici tek djelomice citira izvješće Međunarodne organizacije
za civilno zrakoplovstvo (Book World, Washington Post Weekly,
7. srpnja 1986.) Kako je također lako provjeriti, Johnson citira
rečenicu koju navodi Feaver u cjelini na 234. stranici, gdje joj je
logično mjesto, dok je na 2. str. naveo tek dijelove koji su relevantni
u tom kontekstu.
103 New York Times, 22. i 23. veljače; uvodnik, 23. veljače; 25. i 26.
veljače 1973. Amiram Koen, Hotam, 10. veljače 1984. Incidenta
su se neki nakratko prisjetili tijekom afere zbog rušenja korejskog
zrakoplova. Pri tome su objavljene neistinite tvrdnje kako je Izrael
"smjesta prihvatio odgovornost" i "platio odštetu"; Martin Curtis,
pismo, New York Times, 2. listopada; Martin Peretz, New Repu-
blic, 24. listopada 1983.
104 Usporedbu reakcija na ta dva događaja v. Robert Scheer, Guardian
Weekly, 25. rujna 1983.; raspravu o drugim sličnim događajima,
koji su također olako prošli, s obzirom na počinitelja zločina, v.
moj rad "1984. - Orwellova i naša", Thoreau Quarterly, zima-
proljeće 1984. i "Bilješke o Orwellovu problemu" u: Knowledge of
Language ("Znanje jezika"), Praeger, 1986.
105 O protjerivanjima na području Lydde-Ramle v. Benny Morris,
Middle East Journal, zima 1986.; o drugim slučajevima v. FT,
T T T te navedene izvore, također Schocken, Foreign Affairs, jesen
1984. O nastojanjima 1948. da se poubija palestinsko političko
vodstvo, što je organizirao Moše Dajan, v. Uri Milštajn, Al Hamiš-
mar, 21. rujna 1983. i Hadašot, 11. siječnja 1985. Nedavno objav-
ljeni izraelski obavještajni izvještaj od 30. lipnja 1948. zaključuje
kako je od 391 tisuće arapskih izbjeglica (od čega 152 tisuće
s područja izvan granica Izraela predviđenih planom UN za po-
djelu Palestine) najmanje 70% bilo prognano ili izbjeglo kao

rezultat židovskih vojnih operacija (pretežito Hagane, odnosno
izraelske vojske). U to su uključeni i izravno protjerani Palestin-
ci. Brojke su, prema analizi Bennyja Morrisa, očito umanjene.
Izvještaj također primjećuje kako se to dogodilo unatoč snažnom
nastojanju arapskoga čelništva na zaustavljanju bijega. Autor
također bilježi kako su "okolnosti pod kojima se odvijala druga
polovica egzodusa" (od srpnja do listopada) "posve druga priča;
nakon lipnja 1948. bilo je znatno više planskih protjerivanja",
Middle Eastern Studies, London, siječanj 1986.; intervju s Hai-
mom Baramom, Kol Ha'ir, 9. svibnja 1986.
106 Pregled nekoliko izraelskih verzija (uključivši i jedinu koja se
pojavila u nekom većem američkom listu, a riječ je o sramotnu
prikrivanju zločina iz pera Ze'eva Schiffa i Hirsha Goodmana u
Atlantic Monthlyju), v. James Ennes, "Američki ratni brod 'Liber-
ty' ponovno u vijestima", American-Arab Affairs, zima 1985/86.
Vjerojatno je najzanimljiviji prikaz događaja Jicaka Rabina, ta-
da načelnika glavnoga stožera izraelske vojske, koji je napad na
američki brod nazvao "najstrašnijim događajem u cijeloj kam-
panji" tijekom kojega je osjetio "čistu stravu". On tvrdi kako se
to zbilo 7. lipnja (bio je 8. lipnja). Nevjerojatno je da bi on tako
pogriješio, pa se to vjerojatno može shvatiti kao pokušaj prikri-
vanja onoga što je, čini se, bio pravi razlog za napad: skriti od
SAD planove za napad na Siriju nakon prekida vatre; v. Ra-
binova "Sjećanja", str. 108. i dalje. U svojim pak sjećanjima
uvaženi znanstvenik Raymond Garthoff, koji ima bliske veze s
tajnim službama, a i osobno je sudjelovao u događajima, piše:
"Naše vojne i tajne službe jednoglasno se slažu kako je bila
riječ o namjernom i ničim izazvanom izraelskom zračnom i po-
morskom napadu. No predsjednik SAD Johnson bio je čvrsto
odlučio prihvatiti blijede izraelske isprike te tvrdnje kako je na-
pad bio posljedica pogrešne identifikacije američkog broda. Pri
tome ga nije smetalo što su takve izlike posve neuvjerljive." A
Journey Through the Cold War ("Putovanje Hladnim ratom"),
Brookings Institution, 2001., 214. str.
107 O slučaju južnog Libanona v. Mark Bruzonsky, Middle East Inter-
national, 16. svibnja 1986.; također Boston Globe, 15. travnja;
David Shipler, New York Times, 16. travnja 1986. V Houston
Chronicle (AP), 18. svibnja te (UPI) 21. svibnja 1984. o slučaju
poslovnog čovjeka iz Novoga Meksika Mikea Mansoura, koji je 22
dana bio pritvoren te - kako tvrdi - mučen i prisiljen potpisati pri-
znanje, kojega se poslije odrekao.
108 Robert Tucker, Commentary, listopad 1982.
109 Dario Fernandez-Morera, History of European Ideas, godište 6,
br. 4, 1985.
Bilješke 223
3. LIBIJA U AMERIČKOJ DEMONOLOGIJI (1986.)
1 Amnesty International Report 1985, London, 1985.; Political

Killings by Governments ("Politička ubojstva što su ih počinile
države"), AI Report, London, 1983.
2 William Brecher, Boston Globe, 15. travnja 1986.
3 Vlada SAD tvrdi kako Nikaragva od rujna 1980. šalje oružje ge-
rilcima, koji su se uglavnom podigli na ustanak izazvani Car-
ter-Duarteovim terorističkim ratom protiv pučanstva. Čak i ako
prihvatimo podosta tanke podastrte dokaze zdravo za gotovo, to
je tek sitnica. Dokazi za dotok oružja od početka 1981. gotovo da i
ne postoje (usp. TT i svjedočenje CIA-ina analitičara Davida Mac-
Michaela pred Međunarodnim sudom, UN A/40/907, S/17639, 19.
studenog 1985.) Uzima se kao samorazumljivo da je dobavljati
oružje ljudima koji se pokušavaju braniti od terorističkog napa-
da s potporom SAD kriminalan čin, ako ne već i dokaz pokušaja
da se osvoji Zapadna hemisfera. Međunarodni sud je u lipnju
1986. zaključio kako je opskrba oružjem mogla potrajati "do pr-
ve trećine 1981.", iako dodatne optužbe "nisu čvrsto utemeljene".
Sud je odlučio kako takva opskrba oružjem, ako je uopće postoja-
la, s pravnoga stajališta ne čini "oružani napad" koji bio opravda-
vao odgovor SAD, kako je tvrdio Washington. Presudio je kako
djelovanje SAD "krši načelo /Povelje UN/ kojim se zabranjuje upo-
raba sile ili prijetnja silom" u međunarodnim odnosima te se to
drži zločinom. Washington je presudu Međunarodnog suda jed-
nostavno zanemario, objavivši već unaprijed kako SAD ne drže
da su pod njegovom jurisdikcijom. Štoviše, SAD su reagirale
pojačavanjem "nezakonite uporabe sile" za što ih je Sud već
opomenuo. Američka je vlada tada prvi put zapovjedila svojim
plaćenicima neka počnu napadati nebranjene civilne ciljeve. U
međuvremenu su se ugledni branitelji svjetskoga poretka složili
kako se SAD ne trebaju podvrgavati pravorijeku Suda jer Ameri-
ci "i dalje treba sloboda kako bi mogla braniti slobodu" (Thomas
Frank, New York Times, 17. srpnja 1986.) Podupiratelj kontraša
Robert Leiken iz Carnegiejeve zaklade za svjetski mir "okrivio je
Sud, za koji je rekao kako je sve očitije da ima bliske veze sa
Sovjetskim Savezom" (Jonathan Karp, Washington Post, 28. lip-
nja 1986.) Čudno je odakle su se te veze pojavile pošto je taj isti
sud presudio u korist SAD u slučaju protiv Irana.
4 Uvodnik, Washington Post (Guardian Weekly, 22. veljače 1981.);
Alan Riding, New York Times, 27. rujna 1981. V. T T T za reference
kojih ovdje nema.
5 Abrose Evans-Pritchard, Spectator, 10. svibnja 1986.; nakon
uglavnom uspješno obavljena obezglavljivanja, nastavlja on, broj
trupala "je smanjen te se leševi diskretno usred noći bacaju usred
jezera Ilopanga, odakle tek rijetko isplivaju na obalu, gdje kupače

podsjete kako represija nije prestala." Uvodnik, New Republic, 2.
travnja 1984. i 7. travnja 1986. O novijim zločinima v. Americas
Watch, Settling into Routine ("Navikavanje"), svibanj 1986. U toj
se publikaciji navodi kako se politička ubojstva i nestanci - 90%
kojih se mogu pripisati Duarteovim oružanim snagama - nastav-
ljaju tempom od više od četiri dnevno. To je zaista poboljšanje
stanja u toj terorističkoj državi, a vlada čini i još mnoge druge
zločine. Kad se govori o prošlosti, istina se katkad i priznaje,
kao npr. u Školi dviju Amerika, gdje se latinskoamerički časnici
obučavaju za zadaće poput onih obavljenih u Salvadoru, uz pono-
snu objavu kako je osamdesetih godina "teologija oslobođenja (...)
poražena uz pomoć američke vojske". Citirano u: Adam Isacson i
Joy Olson, Just the Facts ("Samo činjenice"), Washington, Radna
skupina za Latinsku Ameriku i Centar za međunarodnu politiku,
1999., IX. str.
6 Chris Krueger i Kjell Enge, Security and Development Condi-
tions in the Guatemalan Highlands ("Sigurnosni i razvojni uvjeti
u planinskom dijelu Gvatemale"), Ured za Latinsku Ameriku u
Washingtonu, 1984.; Alan Nairn, "Gvatemalska veza", Progressi-
ve, svibanj 1986.; Benjamin Beit-Hallahmi, The Israeli Connec-
tion ("Izraelska veza"), Pantheon, 1987.
7 Herman i Brodhead, Demonstration Elections ("Pokazni izbori"),
South End Press, 1984. Oni termin određuju kao izbore što ih je
"pripremila i izvela strana sila prvenstveno kao sredstvo za umi-
rivanje nemirna domaćeg pučanstva". Raspravlja se o nekoliko
drugih primjera te se pokazuje kako ti izbori nisu ništa manja
lakrdija od izbora pod sovjetskom vlašću. Njihov termin "po-
kazni izbori" posudio je te mu korjenito iskrivio značenje s obzi-
rom na Nikaragvu Robert Leiken, New York Review, 5. prosinca
1985. V. pismo Brodheada i Hermana, uz druga, što su ih poslali
promatrači, britanski parlamentarci (26. lipnja 1986.) te Leike-
nov odgovor, u kojem je prešutno priznao utemeljenost njihove
kritike (izbjegavajući jasan odgovor) i tvrdeći kako su razvili taj
pojam kao "način skretanja pozornosti sa sovjetskog na zapadni
imperijalizam (...) u skladu s time što, čini se, smatraju kako je
samo jedna velesila loša". To je uobičajeni odgovor branitelja dr-
žavnog terorizma. U ovom je slučaju trebalo suzbiti Brodhead-
Hermanovu oštru kritiku izbora u Poljskoj te mnogo čega drugog.
V Alexander Cockburn, Nation, 29. prosinca 1985. i 10. svibnja
1986. te Leikenov odgovor u New York Review of Books (26. lip-
nja); također moj uvod u: Morley i Petras, The Reagan Admini-
stration ("Reaganova vlada").
8 Vijeće za poslove Zapadne hemisfere, Washington Report on the
Hemisphere, 16. lipnja 1986. Od ustoličenja predsjednika Cereza
Bilješke 225
u siječnju do lipnja procjenjuje se da je bilo 700 ubojstava, što je

povećanje od 10% u odnosu na prethodnu godinu. Koliko ih je od
toga bilo političkih i kolik je stvarni broj ubojstava - nije
poznato. (Edward Cody, Washington Post, 6. srpnja 1986. Alan
Nairn i Jean-Marie Simon procjenjuju broj političkih umorstava
na više od šezdeset mjesečno. To su žrtve "djelotvorna sustava
političkog terorizma" koji vodi gvatemalska vojska, služeći se
sredstvima poput "računalnih baza podataka o novinarima, stu-
dentima, čelnicima, ljevičarima, političarima itd." (New Republic,
30. lipnja 1986.) "Gvatemalska birokracija smrti čini se dublje
ušančena nego u bilo koje doba od sredine šezdesetih", zaključuju
oni, primijetivši kako "još nismo čuli da je Cedezo osudio ijedno
ubojstvo što ga je počinila vojska" te je "njegov ministar unutar-
njih poslova rekao kako politička ubojstva više nisu problem".
9 John Haiman i Anna Meigs, "Gadafi: čovjek i mit", Africa Events,
veljača 1986.
10 V. TTT za obilan izbor; također 2. poglavlje, bilješke 16, 44. i re-
ference gornje 7. bilješke.
11 Michael Ledeen, National Interest, proljeće 1986. V. 4. bilješku i
tekst.
12 Uvodnik, New York Times, 20. travnja 1986.; Washington Post,
11. siječnja 1986.; Rabin, Boston Globe, 25. siječnja 1986.; El
Pais, Madrid, 25. travnja 1986.
13 E. J. Dionne, "Talijan navodi sirijsku terorističku vezu", 25. lipnja
1986. Urednici New York Timesa zacijelo su svjesni da ostale tvr-
dnje američke vlade i dalje ostaju bez dokaza.
14 New York Times, 27. lipnja 1985.; Christian Science Monitor, 25.
ožujka 1986. V. Leslie Cockburn, Out of Control ("Izvan nadzora"),
Atlantic Monthly Press, 1987., 26. str. Kubanski plaćenici koji su
zajedno s vojskom američkih saveznika napadali Nikaragvu tvrde
kako su ih obučavali u vojnoj bazi na Floridi; Stephen Kinzer, New
York Times, 26. lipnja 1986. No američke su vlasti ipak u New Or-
leansu uhitile urotnike koji su htjeli oboriti diktaturu u Surinamu
(američki je državni odvjetnik nazvao New Orleans "odskočnom
daskom za plaćenike koji polaze u Srednju i Južnu Ameriku"),
optuživši ih za kršenje Zakona o neutralnosti SAD (Christian
Science Monitor, 30. srpnja 1986.) SAD su prije isto tako spriječile
nastojanja na rušenju morbidnog Duvalierova režima na Haitiju,
koji su podupirale. Šef izvještajne službe glavnoga kontraškog po-
kreta, Horacio Arce je 1988. prebjegao u Meksiko. Tamo je opisao
kako su ga američki instruktori obučavali u Salvadoru te u baza-
ma u SAD. Opisao je i kako je dotjecalo oružje iz Izraela, svoje
kontakte s CIA-om u Hondurasu te druge pojedinosti, među koji-
ma i kako su napadali civilne ciljeve kako bi poremetili provedbu
društvenih programa. V 5. poglavlje, 15. bilješku.
15 Bob Woodward i Charles Babcock, Washington Post, 12. svibnja

1985. V. 5. poglavlje, 28. bilješku.
16 Ihsan Hijazi, New York Times, 20. travnja 1986. Pozoran čitatelj
tog lista može, zakopanu u izvješću iz Atene Henryja Kamma (29.
svibnja 1986.) pronaći osudu terorizma iz usta sirijskoga pred-
sjednika Asada. On govori osobito o pojedinačnom slučaju uboj-
stva 144 Sirijaca "velikom terorističkom akcijom"; vjerojatno je
govorio o bombaškim napadima na autobuse u Siriji.
17 Philip Shenon, New York Times, 14. svibnja 1985.; Lou Cannon,
Bob Woodward i dr., Washington Post, 28. travnja 1986.
18 New Republic, 20. siječnja 1986.; Edwin Meese, Associated Press,
4. travnja 1986. V. 2. poglavlje.
19 Frank Greve, Philadelphia Inquirer, 18. svibnja 1986.
20 Nef, Middle East International, London, 4. travnja 1986.; John-
son, Sunday Telegraph, London, 1. lipnja 1986. Na skupu o te-
rorizmu u Washingtonu, što ga je priredila izraelska promidžba
(v. predgovor, 15. bilješka), Johnson je pohvalio Izrael zbog
"drastičnih mjera" što ih poduzima u borbi protiv "raka teroriz-
ma". Riječ je bila o izraelskoj agresiji na Libanon 1982.: "Istina
je da je Izrael, imajući moralne i fizičke hrabrosti povrijediti ta-
kozvanu granicu suverene države, te stavivši moralni zakon iznad
formalnosti državnih prava, uspio prvi put udariti u samo srce
raka, zaustaviti mu rast te izazvati njegovo povlačenje" (navodi
Wolf Blitzer, Jerusalem Post, 29. lipnja 1984. Bilo je to upravo
obrnuto od izraelskih namjera, kako smo vidjeli u 2. poglavlju; no
nakanu na stranu, to je bilo doista dojmljivo pokazivanje moralne
i fizičke hrabrosti, a i zanimljiv uvid u Johnsonovu koncepciju
"moralnoga zakona".
21 Haley, Qaddafi and the U.S. ("Gadafi i SAD"), 271. str. i dalje.
Iscrpan prikaz reganovske opsesije Libijom i planovima za uboj-
stvo Gadafija v. Seymour Hersh, New York Times Magazine, 27.
veljače 1987. Hershov važni članak pojavio se u kratkom razdob-
lju dok je to bilo moguće, što obično biva kad izbije neki skandal,
u ovom slučaju iransko-kontraška afera, koja je izazvala veliko
zanimanje. Ipak, najbitniji su elementi zaobiđeni. V. 4. poglavlje
te, za pozadinu i pojedinosti, Jonathan Marshall, Peter Dale Scott
i Jane Hunter, The Iran-Contra Connection ("Iransko-kontraška
veza"), South End Press, 1987. te "Kultura terorizma".
22 Larry Speakes, nacionalna televizija, 19,30, 14. travnja; New York
Times, 16. travnja; Associated Press, 14. travnja; New York Ti-
mes, 15. travnja; Lewis, New York Times, 17. travnja; Bernard
Weintraub, New York Times, 15. travnja; Jeff Sallot, Globe &
Mail, Toronto, 24. travnja 1986.
23 Haley, Qaddafi and the U.S. ("Gadafi i SAD"), str. 8, 264.
24 New Statesman, 16. kolovoza 1985.
Bilješke 227
25 V FT, 210. str.; Haley, Gadafi i SAD; Haley, što je hvale vrijedno,
nastoji čitavu predstavu uzeti ozbiljno.
26 "Središnja izvještajna služba (CIA), kako joj je bilo zabranjeno
davati vojnu pomoć nikaragvanskim pobunjenicima, tajno im je
tijekom prošle godine preusmjerila nekoliko milijuna dolara na-
mijenjenih političkim projektima, kažu američki državni dužnos-
nici", koji također dopuštaju da je "CIA zadržala snažan utjecaj
na pobunjenički pokret, unatoč kongresnoj zabrani koja je bila
na snazi od listopada 1984. do rujna 1985. Tada je CIA-i bilo
zabranjeno trošiti novac tako što bi to 'imalo učinak izravne ili
neizravne potpore vojnih i paravojnim akcijama u Nikaragvi', re-
kao je dužnosnik." Jedna od svrha onoga što su američki duž-
nosnici nazivali "velikim programom" bilo je "stvoriti dojam kod
naših europskih saveznika da su /kontraši/ zbiljska politička si-
la". Kongresnik Sam Gejdenson je ustvrdio: "Sumnjali smo da se
CIA nikada nije uistinu povukla sa scene, no dubina njezine iz-
ravne umiješanosti u kontraški rat iznenadila bi i najiskusnijeg
promatrača." Dokumenti organizacije UNO (kontraši) što ih je
objavio Associated Press "pokazuju kako većina UNO-vog truda i
novca ide vojnim organizacijama povezanim s krovnom udrugom"
koju su ustanovile SAD. Jedan dio sredstava uporabljen je za
potkupljivanje honduraških i kostarikanskih dužnosnika "kako
bi omogućili pobunjenicima djelovanje u tim zemljama". Veći dio
novca prebačen je putem jedne londonske banke koja djeluje na
Bahamima - Asssociated Press, 14. travnja; Boston Globe, 14.
travnja 1986. Sva su ta otkrića u vrijeme objavljivanja izazvala vr-
lo malo komentara, a i poslije vrlo malo. Poslije je Miami Herald
objavio kako je više od dva milijuna dolara od ukupno 27 miliju-
na što ih je Kongres odredio za "humanitarnu pomoć" utrošeno na
potkupljivanje honduraških dužnosnika "kako bi se pravili da ne
vide nezakonitu djelatnost kontraša na honduraškom tlu" (uvod-
nik, Boston Globe, 13. svibnja 1986.) Ti i drugi dokazi o korupciji
bili su veoma slabo zapaženi.
27 Hersh, New York Times Magazine, 27. veljače 1987.

28 Associated Press, 27. ožujka 1986., navodeći madridski El Pais.
29 R. C. Longworth, Chicago Tribune, 30. ožujka 1986.
30 Richard Higgins, Boston Globe, 25. ožujka 1986.
31 Fred Kaplan, Boston Globe, 26. ožujka 1986.
32 Sunday Times, London, 6. travnja 1986.
33 Cockburn, Wall Street Jorunal, 17. travnja; također Nation, 26.
travnja 1986. i Lelyveld, New York Times, 18. travnja 1986.
34 Drugi je ranjeni crni vojnik umro nekoliko mjeseci poslije.
35 New York Times, 16. travnja 1986.
36 New York Times, 18. travnja 1986.; list tvrdi kako su u 19 sati
ratni zrakoplovi F-111 bombardirali vojne ciljeve "u blizini Benga-
zija" i "u blizini Tripolija", a u 19,06 da su napali "vojnu zračnu

luku Tripolija, koja je bila konačni cilj". Kako se već izvješćivalo,
američki su ratni zrakoplovi zapravo bombardirali jednu stambe-
nu četvrt u Tripoliju.
37 Associated Press, 14. travnja 1986.
38 James Markham, New York Times, 25. travnja 1986.
39 Der Spiegel od 21. travnja 1986. na naslovnici ima naslov "Tero-
rom protiv terora", što je poznato Gestapovo geslo, koje vjerojatno
nije slučajno odabrano. V. također članak Normana Birnbauma o
istoj temi.
40 Tekst intervjua dao je novinar američkog vojnog časopisa Stars
and Stripes u Njemačkoj. V također Hersh, New York Times, 11.
veljače 1987.
41 V npr. James Markham, New York Times, 31. svibnja, koji citira
"zapadnoberlinskog policijskog istražitelja" koji je "rekao kako
vjeruje da je libijsko veleposlanstvo u Istočnom Berlinu 'smislilo'
napad" (to je daleko od kasnije "sigurnosti") te navodi Manfreda
Ganschowa, ali ne njegovo poricanje da postoje bilo kakvi dokazi.
Ili npr. Robert Suro, New York Times, 3. srpnja, o mogućoj uple-
tenosti Sirije i Abu Nidalovih antiarafatovskih terorista u bom-
baški napad na diskoteku, gdje se spominju "dokazi koji navod-
no upućuju" na libijsku umiješanost (isticanje moje); ili Bernard
Weintraub, New York Times, 9. lipnja, koji govori o mogućoj si-
rijskoj umiješanosti te što su američki vladini dužnosnici "rekli"
da znaju o sudjelovanju Libije. Sljedećih se godina isticala si-
rijska uloga te se to pripisivalo njemačkim dužnosnicima, sudo-
vima i tajnim službama, što opet pokazuje kako nije bilo čvrstog
temelja za prvotne tvrdnje. V. između ostalog i: Robert McCart-
ney, Washington Post, 11. i 12. siječnja 1988., također Hersh,
New York Times, 27. veljače 1987. o tome kako su Ganschow i
njemački dužnosnici porekli ono što se tvrdilo u Washingtonu te
o tome kako se interno priznavalo da su dokazi bili u najboljem
slučaju tanki. Poslije se krivica bacila na Libiju. Očito je da,
što god se poslije ustvrdilo ili otkrilo, to je nebitno za ovu
raspravu.
42 Shaul Bakhash, New York Review of Books, 14. kolovoza 1986.
43 Christian Science Monitor, 22. travnja 1986.; v. 1. poglavlje, 3. bi-
lješku.
44 Globe & Mail, Toronto, uvodnici od 5., 18. i 28. ožujka 1986., u
kojima se posebno govori o Nikaragvi.
45 V Associated Press, International Herald Tribune, 6. svibnja, za
iscrpnu raspravu; New York Times, 6. svibnja 1986. donosi kraću
verziju i tekst izjave protiv terorizma.
46 Associated Press, 14. travnja; pregled reakcija svjetskog tiska,
Associated Press, 15. travnja; pregled američkih komentara 16.
Bilješke 229
travnja; komentar New York Timesa 15. travnja te Peres, New

York Times, 16. travnja 1986.
47 Nakon bombardiranja Libije mnogi su spominjali Jeffersonovu
kaznenu ekspediciju protiv barbarskih gusara. No čini se da se
nitko nije htio vratiti samo još koji korak u povijest da bi opisao
dane kad je "New York postao lupeško /sic!/ tržište, gdje su se gu-
sari rješavali plijena ugrabljena na pučini". Gusarstvo je tada obo-
gaćivalo američke kolonije, baš kao i Britance prije njih (Nathan
Miller, The Founding Finaglers ("Mućkaroši utemeljitelji"), David
McKay, 1976., str. 25. i 26. Gusarstvo baš i nije sjevernoafrički
izum.
48 Associated Press, 21. travnja; New York Times, 20. travnja; pre-
gled reakcija vjerskih zajednica; Associated Press, 17. i 19. trav-
nja, gdje se izvješćuje o konferenciji za novinstvo 14 vjerskih i
društvenih skupina iz Seattlea, gdje je bombardiranje osuđeno, za
razliku od Rabinskog odbora zapadnog dijela države Washingto-
na; Nye, Boston Globe, 16. travnja; Rostow, New York Times, 27.
travnja 1986.
49 Glass, Spectator, London, 3. svibnja; Cockburn, In These Times,
23. srpnja 1986.
50 Dissent, ljeto 1986. Promatrajući prizorište, Ramsey Clark je
zaključio iz rasporeda bombardiranja da se namjerno gađalo
imućna predgrađa; Nation, 5. srpnja 1986. Pitanje je očito nebit-
no s obzirom na terorizam (Clark i ne tvrdi drugačije).
51 New Republic, 6. rujna 1982.; druge primjere njegova tumačenje
državnog nasilja s različitim počiniteljima v. poglavlja 1. i 2., gore
te FT.
52 Washington Post - tjedno izdanje, 4. kolovoza 1986.
53 Ignatius, Washington Post Weekly, 28. srpnja 1986.
54 Christian Science Monitor, 25. lipnja i 16. srpnja 1986.
55 Economist, 26. srpnja 1986.; Christian Science Monitor, 24. srp-
nja 1986.
56 Te brojke se moraju uzeti s oprezom, uzevši u obzir ideološke
obzire koji ulaze u definiranje pojma "terorista". Tako npr. bom-
baški napadi na centre za pobačaje svojedobno nisu ulazili u de-
finiciju, a vjerojatno ne ulaze ni danas. Prema kolumnistu Calu
Thomasu iz "Moralne većine", od 1982. do pred kraj 1984. izve-
deno je trista takvih bombaških napada "na zgrade gdje se izvode
pobačaji". On misli kako "to vjerojatno nije dobro (...) s taktičke i
političke strane". No čini se da je moralno sasvim dobro; Boston
Globe, 30. studenog 1984.
57 Associated Press, Globe & Mail, Toronto, 4. srpnja; Stephen En-
gelberg, "Dužnosnik kaže da je FBI na tragu židovskim ekstremi-
stima, optuženim za bombaške napade", New York Times, 17.
srpnja; Peyman Pejman, Washington Post, 5. i 17. srpnja 1986.
58 V. 18. bilješku i 2. poglavlje. Prisjetimo se da povijest cionističkog

terorizma protiv civila traje već mnogo godina i počela je znatno
prije stvaranje Države Izraela; v. FT, str. 164. i dalje.
59 7. lipnja 1982.
60 Business Week, 10. kolovoza 1981. i Haley, Gadafi i SAD, 98. str.
4. ULOGA SAD NA BLISKOM ISTOKU
1 V. uvodne bilješke.
2 U to ulaze čak i knjige i stručni radovi iz lingvistike, zbog grijeha
koji toliko vrijeđaju Abramsa, makar s drugačijim ciljevima.
3 O činjenicama kako su izbile u javnost u Engleskoj v. Cockburn,
Nation, 22. studenog 1986. Neki od umiješanih tvrde kako nemaju
ništa protiv sadržaja članka, nego je samo neprimjereno dopustiti
raspravu o "nadzoru nad mislima" u društvu koje je "neuobičajeno,
ako ne i jedinstveno po nedostatku ograničenja slobode izražava-
nja" (što su moje riječi iz uvoda). Tvrdnja je očito neodrživa, čak i
ako prihvatimo načelo koje stoji za nje. Časopis je objavio članke
takve naravi, a da nije izazvao histeričnu reakciju, prijetnje otkazi-
vanjem pretplate, pisma iz State Departmenta itd. V. npr. Carole
and Paul Bass "Cenzura na američki način". Tamo se govori kako
kontroverzne priče " 'ubijaju' tržišne snage i kukavički urednici".
{Index on Censorship) Razlika je u tome što je u slučaju koji navodi-
mo članak govorio o medijskom postupanju prema državama pre-
ma kojima da se treba odnositi sa strahopoštovanjem, a ne o njima
kritički raspravljati, primjenjujući mjerila jednaka za sve.
4 Amerika i svijet 1983., Foreign Affairs, zima 1983. Kasnijih godi-
na, tendencije koje opisuje Watts počele su zanimati elitu i u SAD.
Istaknuti politički analitičar Samuel Huntington je upozorio kako
za dobar dio svijeta (većinu, kaže on) SAD "postaju otpadnička ve-
lesila", koju drže "najvećom vanjskom prijetnjom svojim društvi-
ma". Prevladavajuća "realistička" teorija međunarodnih odnosa
predviđa da bi se mogle pojaviti koalicije koje će se suprotstaviti
takvoj otpadničkoj velesili. Stoga se stajalište mora preispitati,
razlaže on, s pragmatičkog stajališta. On je to pisao nakon
američko-britanskog bombardiranja Srbije, koje je izazvalo ve-
liku zabrinutost u dobrom dijelu svijeta. Komentirajući poslije
unilateralizam Clintonove i Busheve (George W.) vlade, drugi je
poznati politolog, Robert Jervis (predsjednik Američkog društva
za političke znanosti) opetovao Huntingtonove zaključke, pišući
kako "u očima dobroga dijela svijeta su Sjedinjene Države danas
zapravo glavna otpadnička država." (Foreign Affairs, ožujak-tra-
vanj 1999. i srpanj-kolovoz 2001.)
5 Boston Globe, 28. listopada 1986. i 4. studenog 1986.; Robert C.
Bilješke 231
Johansen, "Reaganova vlada i UN: cijena unilateralizma", World

Policy Journal, jesen 1986.
6 Richard Bernstein, "UN protiv SAD", New York Times Magazine,
22. siječnja 1984. Pazite: ne "SAD protiv UN", na temelju pretpo-
stavki koje člankopisac uzima zdravo za gotovo.
7 Michael White, Guardian Weekly, 9. studenog 1986. To nije do-
kaz da je svijet "finlandiziran" niti da su u njemu "komunisti preu-
zeli vlast", kao što fantaziraju američki desničari. Isto istraživanje
je pokazalo, naravno, da su Europljani istodobno veoma kritični
prema SSSR-u.
8 V 3. poglavlje, 45. bilješku.
9 Jeffrey Smith, Washington Post, 9. studenog 1986.
10 Plan je, čini se, aktiviran tajnim naputkom Nacionalne sigurnosti
od 14. siječnja 1983. (br. 77, "Upravljanje javnom diplomacijom s
obzirom na nacionalnu sigurnost"). Alfonso Chardy, "Tajne odane
da se naškodi Nikaragvi, kažu izvori", Miami Herald, 13. listopa-
da 1986.
11 Newsweek, 3. kolovoza 1981. O programu dezinformiranja gle-
de Libije v. 3. poglavlje. O drugim dezinformativnim programima
i medijskoj suradnji v. moju knjigu T T T te Edward S Herman i
Frank Brodhead, The Bulgarian Connection ("Bugarska veza"),
Sheridan Square, 1986.
12 Alfonso Chardy, Knight-Ridder Service, Boston Globe, 28. listopa-
da 1986.
13 Robert Reinhold, "Bivši general aludira na veliku ulogu kao zago-
vornik kontraša u SAD", New York Times, 14. listopada 1986.
Chris Horrie, New Statesman, 31. listopada 1986. izvješćuje o
godišnjoj skupštini WACL, gdje osobito primjećuje istaknutu ulo-
gu RENAMO-a (gerile s južnoafričkom potporom, koja terorizira
Mozambik) te njihov blizak odnos sa Singlaubom te vjerojatno s
američkom vladom. Scott Anderson i John Lee Anderson, Inside
the League ("Unutar Saveza"), Dodd, Mead & Co., 1986. Jedino
su Protuklevetnički savez i američka vlada odbili surađivati, tvrde
autori. V "Nužne iluzije", dodatak V4, gdje se može pronaći više
o vezama između Reagana i Busha (I.) s neonacističkim i sličnim
elementima, koji su krivi jedino zbog "starinskog i anemičnog"
antisemitizma, u usporedbi sa stvarnim antisemitizmom onih koji
podupiru međunarodni konsenzus o rješenju s dvije države (New
Republic).
14 O tome v. TTT i citirane izvore. V. Michael McClintock, Instru-
ments of Statecraft ("Državnička sredstva"), Pantheon, 1992. o
oslanjanju na nacističke priručnike pri razvoju američkih protu-
pobunjeničkih dokumenata nakon II. svjetskog rata, uz pomoć ge-
nerala Wehrmachta. Također: Jeffrey Burds, "Rani Hladni rat u
sovjetskoj zapadnoj Ukrajini 1944. - 1948.", The Carl Beck Pa-
pers br. 1505, siječanj 2001., Centar za ruske i istočnoeuropske

studije, Sveučilište u Pittsburghu, o zapadnoj potpori vojskama
Hitlerovih pristaša tijekom rata.
15 O plimama i osekama brige za ljudska prava u Iranu, koja izbliza
prati iransko služenje američkim interesima ili suprotstavljanje
njima, v. Mansour Farhang i William Dorman, The U.S. Press and
Iran ("Američki tisak i Iran"), University of California, 1987. Za
dalju raspravu v. "Nužne iluzije", 5. poglavlje i dodatak 5.2-3.
16 O toj temi v. moj FT, 457. str. i dalje.
17 Michael Widlanski, "Veza Izraela i SAD s Iranom", Tel Aviv, Austin
American Statesman, 2. svibnja 1986.
18 V William C. Rempel i Dan Fisher, "Prodaja oružja usmjerava
pozornost na izraelsku politiku", Los Angeles Times, 5. svibnja
1986. U članku se primjećuje kako "američki istražitelji veterani"
kažu da "se Izrael već odavno smatra pogodnim kanalom za taj-
nu prodaju oružja" te je "malo mjesta sumnji da je dotok izrael-
skog oružja Iranu u najmanju ruku nastavljen kao i prije". To se
zbivalo tijekom prošlih pet godina. Zapadnonjemačka procjena
govori o pola milijarde dolara za vojnu opremu. Douglas Frantz,
"Izrael povezan s iranskom oružanom urotom", Chicago Tribune,
24. travnja 1986. Reuven Padhatzur, Ha'aretz, 28. travnja 1986.
Znatna količina građe takve vrste distribuirala je Jane Hunter,
urednica izrvsnog časopisa Israeli Foreign Affairs.
19 Leslie H. Gelb, "Iranu navodno pribavio velike količine oružja od
Izraela, Sovjeta i Europljana", New York Times, 8. ožujka 1982.
20 Patrick Seale, "Trgovci oružjem profitiraju od iranskog očaja",
Observer, London, 4. svibnja 1986.
21 Miles Wolpin, Military Aid and Counterrevolution in the Third
World ("Vojna pomoć i kontrarevolucija u Trećem svijetu"), Lexin-
gton Books, 1972., str. 8, 128., gdje se navode saslušanja u Kon-
gresu; za Brazil v. New York Times, 1. studenog 1970. Više o
euforičnom odgovoru javnosti na indonezijski masakr i o njegovoj
pozadini v. moj rad Year 501 ("501. godina"), South End Press,
1993. O 1958. v. Audrey i George Kahin, Subversion as Foreign
Policy ("Subverzija kao vanjska politika"), New Press, 1995.
22 Opširniju raspravu v. moje knjige Towards a New Cold War ("Pre-
ma novom hladnom ratu") i Fateful Triangle ("Kobni trokut");
Laird kako ga navode Thomas Ferguson i Joel Rogers, Right Turn
("Desno skretanje"), Hill & Wang, 1986., 97. str. - važna rasprava
o čimbenicima u unutarnjoj politici.
23 Više o ovim temama v. u TNCW, FT te reference u 3. poglavlju, 6.
bilješci.
24 V 1. poglavlje.
25 V moje prije navođene knjige. Također v. Allan Nairn, Progressi-
ve, svibanj i rujan 1986.
Bilješke 233
26 Haley, "Gadafi i SAD", 31. str.

27 V 3. poglavlje.
5. MEĐUNARODNI TERORIZAM: PREDODŽBA I STVARNOST
1 Između ostalih izvora, v. Edward S. Herman, The Real Terror

Network ("Stvarna teroristička mreža"), South End Press, 1982.;
Herman i Frank Brodhead, The Rise and Fall of the Bulgarian
Connection ("Uspon i pad bugarske veze"), Sheridan Square Pu-
blications, 1986.; Alexander George, "Terorologija kao disciplina"
u: George (ur.), Western State Terrorism ("Zapadni državni te-
rorizam"), Polity-Blackwell, 1991. V. također raspravu u: Walter
Laquer, The Age of Terrorism ("Doba terorizma"), Little, Brown
and Co., 1987. u mojoj knjizi "Nužne iluzije", 278. str. i dalje; u
toj knjizi v. i reference, gdje nisu ovdje navedene.
2 "Države, terorizam i državni terorizam", u: Robert Slater i Micha-
el Stohl, Current Perspectives on International Terrorism ("Da-
našnji pogledi na međunarodni terorizam"), Macmillan, 1988.
Stohl zaključuje kako su "što se tiče terorističke prisilne diplo-
macije Sjedinjene Države dosad (...) bile znatno aktivnije od
Sovjetskog Saveza". Druge studije pokazuju slične rezultate. U
pregledu vojnih sukoba nakon II. svjetskog rata Ruth Sivard
je pronašla kako ih se 95% zbivalo u Trećem svijetu; u većini
slučajeva bile su umiješane i strane vojne snage, od čega na "zapa-
dne sile otpada 79% intervencija, a na komuniste 6%", World Mi-
litary and Social Expenditures 1981 ("Vojna i socijalna potrošnja
u svijetu 1981."), World Priorities, 1981., 8. str.
3 United States Code Congressional and Administrative News,
98. saziv Kongresa, 2. zasjedanje, 1984., 19. listopada, 2. svezak,
članak 3077., 98, STAT. 2707, West Publishing Co., St. Paul, Min-
nesota.
4 US Army Operational Concept for Terrorism Counteraction
("Operativni plan Kopnene vojske SAD za borbu protiv teroriz-
ma"), TRADOC brošura br. 525-37, 1984.; Robert Kupperman As-
sociates, Low Intensity Conflict ("Sukob niskog intenziteta"), 30.
srpnja 1983. Oba rada navode Michael Klare i Peter Kornbluh
(urednici), Low Intensity Warfare ("Rat niskog intenziteta"), Pan-
theon, 1988., 69. i 147. str. Sam navod iz Kuppermana odnosi se
upravo na "prijetnju silom"; njezina je uporaba također namjer-
na.
5 Jerusalem Post, 4. kolovoza 1988. V. također Mark Heller, 36.
str.
6 General John Galvin, zapovjednik Južnog zapovjedništva (SOU-
THCOM); Fred Kaplan, Boston Globe, 20. svibnja 1987. Kinsley,
Wall Street Journal, 26. ožujka 1987. V. dolje, 15. bilješku. Ostale
pojedinosti v. u "Kulturi terorizma", 43. i 47. str.
7 Pojedinosti o iznimno uspješno izvedenom rušenju v. u "Kulturi
terorizma" i "Nužnim iluzijama". O trenutačnom obaranju spo-
razuma Esquipulas IV, što su u veljači 1989. zajedno izveli Bijela
kuća i "golubovi" u Kongresu, uz suradnju medija, v. moj članak u
Z Magazineu iz svibnja 1989. godine, pretiskanom u mojoj knji-
zi Deterring Democracy ("Ometanje demokracije"), Verso, 1991.;
prošireno izdanje Hill & Wang, 1992.
8 Richard Boudreaux i Marjorie Miller, Los Angeles Times, 5. listo-
pada 1988.; Associated Press, 21. studenog 1987.; Svjedok mira,
Civilian Victims of the U.S. Contra War ("Civilne žrtve američkoga
kontraškog rata"), veljača-srpanj 1987., 5. str. The Civilian Toll
1986-1987 ("Civilne žrtve 1986/87."), Americas Watch, 30. kolo-
voza 1983.; predstavka "Americas Watcha" trgovinskom predstav-
niku SAD, 29. svibnja 1987.
9 Boston Globe, 9. studenog 1984. također navodi slične komenta-
re demokratskog "goluba" Christophera Dodda.
10 Pregled liberalnog Boston Globea, vjerojatno najmanje suprot-
stavljenog sandinistima od svih velikih američkih dnevnika, otkri-
va jedan urednički spomen činjenice da Nikaragvi trebaju ratni
zrakoplovi kako bi "odbila napade kontraša, koje vodi CIA, te
kako bi zaustavila opskrbne letove kontraša" (9. studenog 1986.)
11 Navodi se u: Slater i Stohl, "Današnji pogledi na međunarodni te-
rorizam". Nažalost, praksa Suda nije bila takva, niti je danas.
12 Kirkpatrick, Commentary ("Komentar"), siječanj 1981.; Kristol,
Wall Street Journal, 11. travnja 1986.; 13. prosinca 1973.
13 V. "Nužne iluzije", 60. str.
14 Julia Preston, Boston Globe, 9. veljače 1986.; MacMichael, v.
"Kultura terorizma"; Doyle McManus, Los Angeles Times, 28.
svibnja 1988.; Vaky, v. "Nužne iluzije".
15 Ibid., 204. i 205. str. Kad je taktika napokon uspjela, događaji su
prilično otvoreno opisani u glavnim listovima, proslavljeni naslo-
vima poput "Pobjeda SAD u poštenoj igri", od čega su Amerikanci
"Ujedinjeni u radosti" (naslovi u New York Timesu), što pokazuje
da "živimo u romantičnim vremenima" (Anthony Lewis). Za navo-
de i pozadinu v. "Ometanje demokracije", 10. poglavlje.
16 Za dokumentaciju o tim pitanjima v. "Nužne iluzije".
17 Torture in Latinska America ("Mučenje u Latinskoj Americi"), LA-
DOC ("Dokumentacija o Latinskoj Americi"), Lima, 1987. donosi
izvješće s Prvog međunarodnog seminara o mučenju u Latinskoj
Americi, održanom u Buenos Airesu u prosincu 1985. Seminar
je bio posvećen "represivnom poretku" koji "ima na raspolaganju
multinacionalnu tehniku terora, razvijenu u specijaliziranim sre-
dištima čija je svrha usavršiti metode za iskorištavanje, tlačenje
Bilješke 235
i porobljivanje pojedinaca i čitavih naroda" uporabom "državnog

terorizma nadahnutog /američkom/ Doktrinom nacionalne sigur-
nosti". Početke te doktrine možemo pronaći u povijesnoj odluci
Kennedyjeve vlade da latinskoameričkim vojskama dodijeli ulogu
čuvara "unutarnje sigurnosti"; ta je odluka imala dalekosežne po-
sljedice.
18 Raymond Garthoff, Reflections on the Cuban Missile Crisis ("Raz-
mišljanja o Kubanskoj raketnoj krizi"), Brookings Institution,
1987., 17. str.
19 Ibid., 16. str. i dalje, 89. str. i dalje, 98. str. V reference u 1. bi-
lješci. Također: Bradley Earl Ayers, The War that Never Was ("Rat
kojega nije bilo"), Bobbs-Merrill, 1976.; Warren Hinckle i William
Turner, The Fish is Red ("Riba je crvena"), Harper & Row, 1981.;
William Blum, The CIA, Zed, 1986.; Morris Morley, Imperial Sta-
te and Revolution ("Imperijalna država i revolucija"), Cambridge
1987.; Taylor Branch i George Crile, "Kennedyjeva osveta: naš taj-
ni rat na Kubi", Harper's, kolovoz 1975.
20 V. TNCW, 48. i 49. str.; "Kultura terorizma", 40. str.; Slater i Stohl,
"Današnji pogledi na međunarodni terorizam".
21 Jerusalem Post, 16. kolovoza 1981.; v. FT, 5. poglavlje, odjeljci 1,
3.4, za dalje navode, pozadinu i opis. V 2. poglavlje, 92. bilješku.
22 Glass, Index on Censorship, London, siječanj 1989.
23 V FT, 184. str. i dalje, te citirane izvore.
24 Ehud Ja'ari, "Egipat i fedajini" (na hebrejskom), Givat Haviva,
1975., 27. str. i dalje. Ta se vrijedna studija zasniva na
zaplijenjenim egipatskim i jordanskim dokumentima. Istodobno
je Salah Mustafa, egipatski vojni izaslanik u Jordanu, bio
teško ranjen pismom-bombom poslanim iz Istočnog Jeruzalema,
vjerojatno iz istog izvora; ibid.
25 Izraelski vojni povjesničar Uri Milstein, Hadašot, 31. prosinca
1987. referira na Elijavovu knjigu Hamevukaš iz 1983.
26 V. 2. poglavlje. Ha'aretz, 5. travnja 1989.
27 V. 3. poglavlje, 14. bilješku.
28 Boustany, Washington Post Weekly, 14. ožujka 1988.; Woodward,
Veil ("Veo"), Simon & Schuster, 1987., 396. str. i dalje.
29 O operaciji "Čelična šaka" te bombardiranju Tunisa v. u 2. po-
glavlju.
30 V. 3. poglavlje.
31 V. Edward Herman, The Terrorism Industry ("Industrija teroriz-
ma"), Pantheon, 1990.; Herman i Gerry O'Sullivan, "Tzv. terori-
zam kao ideologija i kulturna djelatnost"), George (ur.), "Zapadni
državni terorizam".
32 Lawrence Harke, University of Miami Law Review, svezak 43,
1989., 667. str. i dalje.
33 Bernadotte, v. 2. poglavlje, 80. bilješka. Šamir, "Teror", Hazit, ko-
lovoz 1943.; dijelovi pretiskani u Al Hamišmaru od 24. prosinca

1987. Berlin, Personal Impressions ("Osobni dojmovi"), Viking,
1981., 50. str.
34 V. FT, 164. i 165. str.; Gafi Amir, Jediot ahronot (dodatak), 14.
kolovoza 1988. De Haan, v. TNCW, 461. i 462. str.
35 Izrael Šahak, "Iskrivljavanje holokausta", Kol Ha'ir, 19. svibnja
1989. Enbal, Jediot ahronot, 3. kolovoza 1990. V. sada i: Zucker-
man, A Surplus of Memory ("Višak pamćenja"), University of Ca-
lifornia (prijevod hebrejskog izvornika iz 1990.)
36 Rezolucija Opće skupštine UN br. 42/159 od 7. prosinca 1987.
O njoj, čini se, u SAD nije izviješteno. Tekst je objavljen u Dodat-
ku III. State Terrorism at Sea ("Državni terorizam na moru"), EA-
FORD spisi br. 44, Chicago, 1988.
37 V 2. poglavlje, 85. bilješka.
38 Pojedinosti v. u "Nužnim iluzijama". V. također moj članak u Z
Magazineu od ožujka - rujna 1989. Dijelovi članka pretiskani su
u dopunjenom izdanju FT iz 1999.
39 Naglasak u Jerusalem Postu. V reference iz prethodne bilješke.
Neprihvatljivost održavanja međunarodne konferencije koju
Washington ne bi kontrolirao proistiječe iz odupiranja političkom
rješenju u skladu s gotovo sveopćim međunarodnim konsenzu-
som.
40 V 2. poglavlje.
41 V 2. poglavlje, 29. bilješku. New York Times, 28. studenog 1988.
42 V 2. poglavlje.
43 New York Times, 30. rujna 1986.
6. SVIJET NAKON 11. RUJNA
1 Charles Tilly, Coercion, Capital and European States ("Prisila,

kapital i europske države"), Blackwell, 1990.
2 Maureen Dowd, New York Times, 23. veljače 1991.
3 Osam mjeseci poslije, jedino što je FBI kadar reći jest da
"istražitelji vjeruju kako je zamisao o napadima na Svjetski trgo-
vinski centar i Pentagon 11. rujna došla od čelnika Al-Kaide u
Afganistanu", premda tragovi planiranja i financiranja, drže oni,
vode u Njemačku i Ujedinjene Arapske Emirate. "Mislimo da su
mozgovi koji su to smislili u Afganistanu, visoko u vodstvu Al-Kai-
de," rekao je ravnatelj FBI-a Richard Mueller u "jednom od najde-
taljnijih javnih komentara o izvorima napada" izvedenih 11. ruj-
na; Walter Pincus, Washington Post, 6. lipnja 2002. Ako se izvor
osam mjeseci poslije napada tek pretpostavlja, onda nije mogao
biti poznat u vrijeme izvedbe napada. Ipak je 5. listopada Brita-
nija objavila nešto za što je tvrdila da je nepobitan dokaz, koji
Bilješke 237
"izvan svake sumnje" dokazuje krivicu Osame bin Ladena i tali-

bana, kako je proglasio britanski premijer Blair. Dokazi su bili
vrlo tanki, uzevši u obzir uvjerljivost optužbe i intenzitet istrage.
Ozbiljniji je tisak odbacio takve dokaze. Wall Street Journal je
objavio kako ti dokumenti "više nalikuju optužnici nego pravom
dokaznom materijalu" (Mark Champion, Wall Street Journal, 5.
listopada, 12. str.) Ali to ionako nije važno, kako se kaže u poprat-
nom članku, gdje se navodi ugledan američki senator, koji kaže:
"Nije važno dokazivati optužbu. Plan je izbrisati gosp. Bin Ladena
i njegovu organizaciju" - i svakoga drugog tko se nađe na putu.
Zanimljivo je primijetiti kako, prema normama intelektualne kul-
ture, ništa od ovoga ne utječe na savršenu pravednost poduzetih
akcija.
4 Ricardo Stevens, NACLA Report on the Americas ("NACLA-ino iz-
vješće o dvjema Amerikama"), studeni - prosinac 2001. On za-
paža: "Koliko su samo te žrtve slične dječacima i djevojčicama -
onima koji se nisu mogli roditi toga 20. prosinca /1989./ što su
ga nametnuli nama u Chorrillu; koliko su samo nalik majkama,
djedovima i bakama - svim tim nevinim i anonimnim žrtvama. Taj
se teror zvao 'pravedna stvar', a teroristi su se zvali osloboditelji-
ma." Barrio Chorrillo je "podnio glavni teret" američke najezde,
komentiraju urednici, dodajući kako je "broj civilnih žrtava kra-
tke američke intervencije nepoznat, no vjerodostojne procjene
dosežu nekoliko tisuća."
5 Andy Thomas, Effects of Chemical Warfare: A Selective Review
and Bibliography of British State Papers ("Učinci kemijskog
rata: izabrana bibliografija britanskih državnih spisa"), SIPRI
(Međunarodni Institut za istraživanje mira u Stockholmu) - Taylor
& Francis, 1985., 2. poglavlje. Mete su imala biti "necivilizirana
plemena" (Afgani), no isto tako i Rusi, kako je bilo za vojne inter-
vencije 1919. godine, koju je vojno zapovjedništvo ocijenilo vrlo
uspješnom. V. TTT, 126. str.; "Ometanje demokracije", 181. str. i
dalje. V. također Thomas Whiteside, New Yorker, 11. veljače 1991.
Također Robin Young, The Times, London, 3. siječnja 1997. (U
tom se članku ti dokumenti nazivaju "nedavno objavljenima".) No
posljedica Churchillova savjeta se vjerojatno neće doznati. Godi-
ne 1992. tadašnji je britanski premijer John Major najavio ini-
cijativu za "otvorenu vladu". Prvi je korak bio izuzimanje takvih
dokumenata iz Javnog arhiva; George Robertson, Freedom, the
Individual, and the Law ("Sloboda, pojedinac i zakon"), Penguin,
sedmo izdanje, 1993., 198. str.
6 New Republic, 2, 1984.; 5. studenog 2001.
7 Alexis de Tocqueville, Democracy in America ("Demokracija u
Americi"), Everyman's Library, 1994., I. svezak, 355. str.
8 Christina Lamb, Daily Telegraph, London, 9. prosinca 2001.
Doug McKinlay, Guardian, 3. siječnja; Kim Sengupta, Indepen-

dent, 4. siječnja 2002.
9 Elisabeth Bumiller i Elizabeth Becker, New York Times, 17. listo-
pada 2001. U ožujku 2002. Svjetski program za hranu (WFP) je
objavio kako je broj ljudi kojima je potrebna pomoć u hrani nara-
stao na devet milijuna. Barbara Crossette, New York Times, 26.
ožujka; Ahmed Rashid, Wall Street Journal, 26. lipnja 2002.
10 John Burns, New York Times, 16. rujna 2001.
11 Samina Amin, International Security, 26.3, zima 2001/02. "Agen-
cija UN za hranu upozorava na masovnu glad u Afganistanu",
AFP 28. rujna; Edith Lederer, "Američko bombardiranje omelo je
sjetvu te će biti izgubljeno 80% godišnje žetve žitarica", Associated
Press, 18. listopada 2001. Osam mjeseci nakon toga Svjetski pro-
gram za hranu objavio je kako su "zalihe žita iscrpljene, a nema
novca za njihovo dopunjavanje"; Rashid, Wall Street Journal. Na
dan održavanja sastanka na kojem je to objavljeno, međunarodne
prehrambene organizacije su se sastale u Beču kako bi procijeni-
le stanje na koncu rata. Zaključile su da je više od milijun ljudi
"izvan njihova dosega" zbog ratnog prekida prometa i veza te kako
tim ljudima "prijeti smrt od izgladnjelosti i bolesti" (Imre Karacs,
Independent on Sunday, 9. prosinca 2001.)
12 Tania Branigan, Guardian, 30. listopada 2001. Howard, Foreign
Affairs, siječanj — veljača 2002. Carla Del Ponte, glavna tužiteljica
suda za ratne zločine UN, izjavila je kako bi međunarodni sud bio
najbolji način za progon Osame bin Ladena. (Associated Press,
Boston Globe, 20. prosinca 2001.)
13 U vrijeme početka bombardiranja Bush je upozorio Afgane da će
ih bombardirati sve dok njihove vlasti ne izruče Osamu bin Lade-
na i njegove suradnike. Nekoliko tjedana poslije toga britanski je
glavni vojni zapovjednik admiral Sir Michael Boyce najavio kako
će se bombardiranje nastaviti "sve dok narod te zemlje ne shvati
da će se ovo nastaviti sve dok ne promijene svoje vodstvo". Bila
je to, čini se, prva objava novih ratnih ciljeva. Patrick Tyler i Eli-
sabeth Bumiller, 12. listopada, navodeći Busha; Michael Gordon,
New York Times, 28. listopada 2001., gdje se navodi Boyce.
14 Barry Bearak, New York Times, 25. listopada; John Thornhill i
Farhan Bokhari, Financial Times, 25. i 26. listopada; John Bur-
ns, New York Times, 26. listopada; Indira Laskhmanan, Boston
Globe, 25. i 26. listopada 2001.
15 Anatol Lieven, Guardian, 2. studenog 2001.
16 Colin Nickersnon i Indira Laskhmanan, Boston Globe, 27. rujna
2001.
17 News, Islamabad, 27. studenog; Times of India, 26. studenog
2001.
18 Boucher, Mideast Mirror, London, 15. ožujka 1991. Više o toj te-
Bilješke 239
mi v. u mom eseju u: Cynthia Peters (ur.), Collateral Damage

("Usputna šteta"), South End Press, 1992. i u Pogovoru "Ome-
tanju demokracije" (prošireno izdanje 1992.)
19 Strategija nacionalne sigurnosti SAD, Bijela kuća, ožujak 1990.
Izvatke v. u "Ometanju demokracije", 1. poglavlje.
20 Na sastanku na vrhu G-15 na Jamajci u veljači 1999. Taj je
važni sastanak u SAD bio gotovo ignoriran. Dina Izzat, Al-Ahram
Weekly, 11.-17. veljače 1999. V. moju knjigu New Military Huma-
nism ("Novi vojni humanizam"), Common Courage, 1999., 6. po-
glavlje.
21 Navodi se u: Thomas Fox, Iraq, Sheed & Ward, 1991., ix.; v. i
moj članak u: Peters (ur.), "Usputna šteta", gdje se mogu naći taj i
mnogi drugi primjeri.
22 "Novi vojni humanizam". Više o službenim ciljevima rata te gdje
se može naći pregled bogate dokumentacije prije bombardiranja
iz službenih zapadnih izvora v. moju knjigu A New Generation
Draws the Line ("Novi naraštaj je rekao 'dosta'"), Verso, 2000.
23 Christopher Hellman, Defense Monitor, Washington, kolovoz
2001. Iscrpnija rasprava i izvori o onome što slijedi mogu se
pronaći u mom radu Peering into the Abyss of the Future ("Gle-
dajući u ponor budućnosti"), Lakdawala Memorial Lecture, New
Delhi, 3. studenog 2001.; Institut za društvene znanosti, New
Delhi.
7. SAD I IZRAEL PROTIV PALESTINE
1 Graham Usher, "intifada kod Al-Akse", Middle East International,

13. listopada 2000.
2 John Dugard (Južna Afrika), Kamal Hossain (Bangladeš) i Ri-
chard Falk (SAD), Question of the Violation of Human Rights
in the Occupied Arab Territories, including Palestine ("Pitanje
kršenja ljudskih prava na zaposjednutim arapskim područjima,
uključivši Palestinu"), Gospodarsko-socijalno vijeće UN, Povjeren-
stvo za ljudska prava, E/CN.4/2001/121, 16. ožujka 2001. Izrael
je odbio surađivati, ali su konzultirani brojni izraelski izvori. Za
neka rana izvješća o intifadi kod Al-Akse v. Human Rights Watch
(HRW), Israel, the Occupied West Bank and Gaza Strip, and
the Palestinian Authority Territories ("Izrael, okupirana Zapadna
obala i pojas Gaze te područja pod Palestinskom vlašću"), svezak
1.3 (E), listopad 2000.; Amnesty International, "Izrael i okupira-
na područja: pretjerana uporaba smrtonosne sile", 19. listopada
2000. V Adam Leigh, "Udruge za ljudska prava osuđuju uporabu
'pretjerane i smrtonosne sile'", Independent, London, 18. listopa-
da 2000.
3 Mnoge primjere može se naći u "Kobnom trokutu", osobito u 4.

poglavlju, 5. odjeljak - "Svjetski poredak - stari i novi" (Epilog,
1996.) V. također uvodne napomene.
4 HRW, Center of the Storm ("Središte oluje"), 11. travnja 2001.
Daniel Williams, Washington Post, 16. travnja 2001. Za prijašnje
primjere u Hebronu v. reference prethodne bilješke. Čak je i kra-
tko osobno iskustvo šokantno.
5 HRW, "Središte oluje". Izvješćujući kao očevitkinja iz Necarima,
izvanredna izraelska novinarka Amira Has opisala je kako se nije
htjelo objaviti da je pucnjava dopirala iz židovskog naselja, niti
da je izraelska vojska pucala iz "udaljenih nadzornih tornjeva
(...) na tisuće nenaoružanih prosvjednika" kako bi ih spriječila da
se približe utvrđenim položajima, gdje vojnici nisu bili ugroženi.
Hass, "Mediji prešućuju dok vojska laže", Le Monde diplomati-
que, studeni 2000.
6 HRW, "Središte oluje", Report on Israeli Settlement ("Izvješće o
izraelskom naseljavanju"), Washington, studeni - prosinac 2000.
U izvješću se navodi i potvrda zamjenika načelnika Glavnog
stožera Izraelske vojske Moše Ja'alona.
7 General Amos Jaron, zamjenik direktora Globesa, časopisa Izra-
elskoga poslovnog foruma, 21. prosinca 2000. Da je neki srpski
general imao za sobom ono što je imao Jaron, sudilo bi mu se u
Hagu. To je očito iz prigušenog izvješća Kahanova povjerenstva o
pokolju u Sabri i Šatili. V. FT.
8 Amnon Barzilaj, Ha'aretz, 3. listopada 2000.; v. također Avi Hoff-
mann, Jerusalem Post, 8. rujna. Uri Blau, Kol Ha'ir, 26. siječnja
2001.; uz članak je objavljena fotografija "marinaca kako vježbaju
u Negevu".
9 Robin Hughes, Jane's Defence Weekly, 4. listopada; Charles Sen-
nott, Boston Globe, 4. listopada; Dave Mclntyre, Washington, Deu-
tsche Press Agentur, 3. listopada 2000. Gideon Levi, Ha'aretz,
24. prosinca i Graham Usher, Middle East Report, zima 2000.,
izvješćuju o ubojstvima u Beit Sahuru 9. studenog. Do veljače
2002. izraelski je tisak objavio ukupno 48 umorstava, od čega je
26 osoba poginulo kao žrtve "usputne štete". Izraelska je vojska
tvrdila kako je bila 21 žrtva, uz 18 slučajnih. U mnogim su
slučajevima, uključivši i neke koji su znatno eskalirali ciklus nasi-
lja, uporabljeni helikopteri i rakete američke proizvodnje. Visoki
sud je odbio zahtjev za zabranom namjernih ubojstava bez podi-
zanja optužnice; Gideon Levi, Ha'aretz, 3. veljače. Izvještaj misije
Povjerenstva za ljudska prava Engleske i Velsa iz travnja 2002.
zaključuje: Nema temeljnijeg kršenja osnovnih ljudskih prava
i humanitarnih normi nego što je proračunato i hladnokrvno
ubijanje, koje država planira, izvodi i priznaje."
10 Ann Thomson Cary, "Naoružavanje Izraela...", News and Obser-
Bilješke 241
ver, Raleigh, 12. listopada 2000. Pretraživanje baze podataka

ovdje i dalje obavio je David Peterson.
11 "Amnesty International u SAD poziva na prekid isporuke ratnih
helikoptera Izraelu", priopćenje AI, 19. listopada 2000., Aviation
Week & Space Technology, 26. veljače; Jane's Defence Weekly,
28. veljače 2001. Isto i u dragim vojnim časopisima. Tako Inter-
national Defense Review, 1. travnja 2001.; Reuters, AFP, 19.
veljače; Associated Press, 20. veljače, financijske stranice; Wall
Street Journal, 20. veljače 2001. - rečenica u odjeljku B, 10. str.,
među poslovnim vijestima. America, 5. ožujka 2001. V. također
Robert Frisk, "Smrt u Betlehemu - proizvedena u SAD", Sunday
Independent, 15. travnja 2001. Jane Perlez, "U SAD se živo ra-
spravlja o preuzimanju aktivnije uloge", New York Times, 17.
svibnja; William Orme, World Briefing, 17. svibnja 2001.
12 Laurie Copans, Boston Globe, 3. ožujka 2001.
13 V. 6. poglavlje, 19. bilješku; "Ometanje demokracije", 1. poglavlje.
Za izvore koji se niže ne navode, v. "Svjetski poretci".
14 Za pregled te dokumentacije v. "Ometanje demokracije", 6. po-
glavlje.
15 V 4. poglavlje.
16 V Israel Shahak, Israel's Global Role ("Globalna uloga Izraela"),
Udruga arapskoameričkih diplomaca (AAUG), 1982.; Benjamin
Beit-Hallahmi, The Israeli Connection ("Izraelska veza"), Panthe-
on, 1987.; Jane Hunter, Israel's Foreign Policy ("Izraelska vanjska
politika"), South End Press, 1987. Općenitije, v. Jonathan Mar-
shall, Peter Dale Scott i Jane Hunter, The Iran-Contra Connec-
tion: Secret Teams and Covert Operations in the Reagan Era
("Iransko-kontraška veza: tajne ekipe i akcije u Reaganovo doba"),
South End Press, 1987.
17 Jediot ahronot, travanj 1992., navodi Israel Shahak, Middle East
International, 19. ožujka 1993.
18 Formulacije su u Rezoluciji 242 namjerno neprecizne, u nadi da
će se postići bar formalni sporazum Izraela i arapskih država.
"Povlačenje" se općenito shvaćalo kao povlačenje na granice od prije
lipnja 1967., uz tek neznatne i dogovorene ispravke. To je ostala i
službena politika SAD, no nakon 1971. ne i izvršna politika. V. niže.
19 Clintonova je vlada također pozvala na ukidanje posebnog odbora
za palestinska prava, nazvavši ga "pristranim, površnim i nepo-
trebnim". Clinton je također odbio osuditi Izraelsko naseljavanje
jer "je neplodno raspravljati o pravnim finesama toga pitanja".
On je isto tako povukao dotadašnju potporu SAD Rezoluciji 194
od 11. prosinca 1948., kojom se potvrđuje pravo palestinskih
izbjeglica na povratak u svoje domove. Jules Kagian, Middle East
International, 17. prosinca 1993.; Middle East Justice Network,
veljača - ožujak 1994. V i "Svjetske poretke", 3. poglavlje.
20 Usp. Jimmy Carter, pregled službenih priopćenja tijekom 1991. -

Washington Post, 26. studenog 2000.
21 V. 1. poglavlje.
22 V FT, 105. str. i dalje.
23 Yaniv, Dilemmas of Security ("Sigurnosne dvojbe"), Oxford, 1987.,
70. str.
24 V. 1. poglavlje za izraelsko tumačenje i reakcije.
25 Opširan pregled v. u "Nužnim iluzijama", dodatak 5.2.
26 Osnova je američka uzrujanost bezobraznim načinom naselja-
vanja pod Jicakom Šamirom. Kad se stil vratio u normalu (a da
se u biti ništa nije promijenilo), vratila se i srdačnost.
27 Baker citiran u: Carter, Washington Post, 26. studenog 2000.
Valja primijetiti kako Baker rabi riječ "područje" ("territory"),
bez određena člana ("the territory"), u jednini, a ne množini
("the territories"). U američkoj je diplomaciji od 1971. ispuštanje
određenog člana u engleskoj verziji Rezolucije 242 (ali ne i u
isto toliko vjerodostojnoj francuskoj verziji) sredstvo za promi-
canje tvrdnje kako Rezolucija traži tek djelomično, a ne potpuno
povlačenje - što je suprotno međunarodnom konsenzusu, čiji su
dio do 1971. bile i SAD. O tom se pitanju mnogo raspravljalo s
pravničkoga gledišta. No to je bespredmetno, jer značenje dekla-
racijama daju najsnažniji igrači i to je prihvaćeno u doktrinarnom
sustavu - čak i ako je u oštroj suprotnosti sa stvarno zapisanim
formulacijama. Primjera ima puno. Za pregled nekoliko takvih,
među kojima su i mirovni ugovori, v. "Novi vojni humanizam",
114. - 128. str.
28 V. 5. poglavlje.
29 To sam tada zapisao, ali to danas ne bih opetovao. V. moj članak u
Z Magazineu iz listopada 1993. (datiran s 3. rujna). V "Svjetske
poretke", 3. poglavlje o tom dokumentu.
30 Majstorima se ta igra, čini se, čini zabavnom. Zato su je opet
odigrali, primjerice, kad je Arafat u travnju 2002. bio osuđen
na zatočeništvo u svom sjedištu u Ramalahu, okružen izraelskim
tenkovima. Tada ga se žestoko pritiskalo neka osudi terorizam,
što je besmislena gesta, kako svatko razumije, ali svrha joj je bila
poniziti Palestince. Naprotiv, američki je predsjednik Bush izrael-
skog premijera Šarona nazvao "mirotvorcem". Šarona se slavilo
zbog oslobađanja Arafata iz tamnice u zamjenu za američko-bri-
tanski nadzor ljudi optuženih za ubojstvo izraelskoga ministra
Rehavama Ze'evija. Ubojstvo Ze'evija bilo je dio očekivane re-
akcije na izraelsku eskalaciju nasilja prvim ubojstvom političkog
vođe, Abu Ali Mustafe, raketnim napadom s helikoptera američke
proizvodnje; protiv njega nije bilo nikakve optužbe. Mustafino
je ubojstvo prošlo u tišini, osim nekih komentara o nazočnosti
američkih državljana u stambenoj zgradi koju su napali ubojice
Bilješke 243
iz Izraelske vojske. No reakcije su bile posve različite kad je

Ze'evi otet i ubijen u osveti. Nezamislivo je da bi se poduzeo
bilo kakav trud da bi se kaznili odgovorni za Mustafino ubojstvo.
Za podroban prikaza obaju slučajeva v. Mouin Rabbani, Znet
(www.zmag.org). 19. lipnja 2002.
31 V 5. poglavlje.
32 Sporazume su brižljivo oblikovali izraelski pregovarači (uz
američko zaleđe); zato i imaju nejasne te mjestimice proturječne
odredbe, "rupe" i maglovite uvjete o uzajamnosti itd. Tako je po-
bornicima nastavka okupacije moguće tvrditi kako Izrael ne krši
sporazume. Nasuprot tome, palestinski su ustupci dalekosežni i
- uzevši u obzir odnos snaga - djelotvorni. Za pregled ključnoga
sporazuma, Privremenog Osla II., v. "Svjetske poretke", izdanje
1996., Epilog.
33 Ibid.
34 Šlomo Cezna, "Gradnja na teritorijima je bila zaustavljena, a sada
se nastavlja punom brzinom", Ha'aretz, 18. kolovoza 2000.; Akiva
Eldar, Ha'aretz, 1. svibnja 2001. V također Economist, 26. travnja
2001. te nebrojene članke u stranim te osobito glavnim izraelskim
listovima, od kojih su mnogi preneseni u "Svjetskim poretcima" te
u novom izdanju FT iz 1999.
35 Cezna, Ma'ariv, 18. kolovoza 2000.; Eldar, Ha'aretz, 1. svibnja
2001.
36 "Izvještaj o izraelskom naseljavanju", studeni - prosinac 2000.
Šlomo Cezna, Ma'ariv, 27. veljače 2001. Šarona se često osuđuje
kao ratnog zločinca, no takav je i Peres. Među njegovim postignu-
ćima su ubilačka operacija "Čelična šaka" u Libanonu sredinom
osamdesetih te najezda na Libanon 1996., koju je Clinton podupi-
rao do međunarodnog prosvjeda zbog bombardiranja izbjegličkog
logora pod pokroviteljstvom UN u Kani, kad je poginulo stotinu
civila koji su se tamo bili sklonili. Negativna je reakcija u svijetu
postala tako jaka te je Clinton morao povući potporu te narediti
Izraelu da prekine agresiju, što je i učinio.
37 Baruh Kra, Ha'aretz, 6. veljače 2000., prevedeno u "Izvještaju o
izraelskom naseljavanju" iz ožujka - travnja 2000. O svim tim pi-
tanjima v. opet "Svjetske poretke". O Har Homi v. moj članak u:
Haim Gordon (ur.), Looking Back at the June 1967 War ("Osvrt
na rat iz lipnja 1967."), Praeger, 1999., spise sa skupa održanog
1997. na Ben-Gurionovu sveučilištu u Beeršebi; izvatci u prošire-
nom izdanju FT iz 1999.
38 Ziv Maor i Alaf Ben, Ha'aretz, 10. travnja 2001.
39 Izraelska udruga za ljudska prava "B'Celem" izvijestila je u svi-
bnju 2002. kako naseljenici nadziru 42% Zapadne obale. Nagav
Šragaj, Ha'aretz, 13. svibnja; Dan Izenberg, Jerusalem Post, 14.
svibnja 2002. To nije objavljeno u američkom nacionalnom tisku.
245 G u s a r i i carevi, stari i novi
Navodeći "B'Celem" i druge izvore, Economist (22. lipnja 2002.)

procjenjuje kako Izrael nadzire više od 80% Zapadne obale,
računajući kako je 30% "nezakonito proglašeno državnom zem-
ljom", koja je također nedostupna Palestincima, a još 20% nadzire
Izraelska vojska. Takva politika oduzimanja zemlje ostavila je pa-
lestinska sela "raštrkana i izolirana među /židovskim/ naseljima",
koja su raspršena kako bi se postigla svrha, tvrdi "B'Celem". "Pa-
lestinske su zajednice postale naselja na izraelskoj Zapadnoj oba-
li", primijetio je jedan palestinski analitičar. Program naseljavanja
je proširen pod Šaronovom vladom. Sve se to događa uz prešutnu
potporu i neizravno financiranje SAD.
40 Jane Perlez, New York Times, 26. prosinca 2000. Perlez, New
York Times, 8. siječnja; Judy Dempsey, Financial Times, 9. si-
ječnja; Friedman, 2. siječnja 2001.
41 Nadav Šragaj, Ha'aretz, 16. veljače 2000.; Yuval Ginbar, On the
Way to Annexation: Human Rights Violations Resulting from
the Establishment and Expansion of the Ma'aleh Adumim Set-
tlement ("Na putu prema pripojenju: kršenja ljudskog prava
kao rezultat uspostave i širenja naselja Ma'aleh Adumima"), B'Ce-
lem, srpanj 1999. "Izvještaj o izraelskom naseljavanju", siječanj -
veljača 2000.
42 Za dalje pojedinosti o politici kantonizacije i kako je primjenjuju
SAD i Izrael v. Sara Roy u: Roane Carey (ur.), The New intifada
i Current History, siječanj 2002. U siječnju 2001. dogodio se zna-
tan napredak u neformalnim pregovorima u Tabi. Pojedinosti se
mogu pronaći u dokumentu što ga je priredio posebni izaslanik
EU Miguel Moratinos, koji su obje strane priznale valjanim, a
opširno ga je prikazao vodeći izraelski vanjskopolitički novinar
Akiva Eldar (Ha'aretz, 15. i 18. veljače 2002.) Pregovore je preki-
nuo tadašnji premijer Ehud Barak, koji je također "dao nalog
glavnom pregovaraču Giladu Šeru neka kaže Palestincima kako
više ne vrijedi zemljovid što ga je predložio tadašnji ministar
vanjskih poslova Šlomo Ben-Ami, koji je svodio područje naselja-
vanja (uključivši i dio s Ma'aleh Adumimom i Givat Ze'evom) na
samo 5% površine Zapadne obale." Status toga dijela zemlje, koji
praktički dijeli Zapadnu obalu, ostao je velika prijeporna točka,
baš kao i u Camp Davidu. Palestinci su predložili da se načini
točan zemljovid (suprotno glasnoj promidžbi). Izrael bi, prema
njima, zadržao 3% Zapadne obale te bi se "obavila zamjena teri-
torija usporedivih veličinom i vrijednošću na mjestima uz granicu
s Palestinom, baš kao i ona koja je pripojio Izrael." Izrael je od-
bio, nudeći tek znatno manje, nepovezano područje uz sinajsku
granicu. Bilo je i drugih neslaganja, no može se zamisliti kako su
pregovori mogli dovesti do sporazuma, da nisu jednostrano otka-
zani.
Bilješke 245
43 Dugard i dr., "Pitanja kršenja ljudskih prava..."

44 Ibid.
45 Amira Has, "Četiri američka odbijanja spriječila su donošenje re-
zolucije Vijeća sigurnosti", Ha'aretz, 13. travnja 2001. Često pro-
tivljenje Washingtona poštivanju ljudskih prava (a da o neprija-
teljima i ne govorimo) možda je igralo ulogu u izboru Švedske,
Francuske i Austrije, a ne SAD, za tri zapadna mjesta u Povjeren-
stvu UN za ljudska prava nedugo nakon toga. Iznesene su i mno-
ge druge hipoteze. Barbara Crossette, Christopher Marquis, New
York Times, 4. svibnja 2001. Državni tajnik Colin Powell citiran
je kako je izjavio da je glasovanje o Palestincima naljutilo neke
zemlje, koje su tražile osvetu; David Sanger, New York Times, 9.
svibnja 2001. Powell je možda govorio o vetu na rezoluciju Vijeća
sigurnosti, ili možda o rezoluciji od 18. travnja, koju su predložile
članice EU; v. niže 47. bilješku. Dana 14. prosinca 2001. SAD
su opet uložile veto na prijedlog rezolucije Vijeća sigurnosti koja
je pozivala na slanje međunarodnih promatrača koji bi nadgleda-
li smanjivanje nasilja. Deset dana prije toga SAD su bojkotirale
međunarodnu konferenciju u Ženevi (i time joj umanjili značaj),
koja je ponovno potvrdila primjenjivost Četvrte ženevske konven-
cije na okupirana palestinska područja. Tako su većina tamošnjih
postupaka SAD i Izraela ratni zločini, a kad je riječ o "teškim
kršenjima", onda su to, kako to mnogi vide, teški ratni zločini.
Među njima su naseljavanje te "namjerno ubijanje, mučenje, ne-
zakonito deportiranje, namjerno oduzimanje prava na pošteno i
ispravno suđenje, obilno uništavanje i oduzimanje imovine (...)
izvedeno nezakonito i nasumce"; konferencija visokih ugovornica,
"Izvještaj o izraelskom naseljavanju", siječanj - veljača 2002.
46 Za pregled v. HRW, "Središta oluje". Također Francis Boyle,
"Zakon i nered na Bliskom istoku", The Link 35.1., siječanj - ožu-
jak 2002. te članak Allegre Pacheco u: Carey (ur.), The New inti-
fada.
47 Postoje iznimke kad je riječ o vojnoj nužnosti, no to se ne može
primijeniti na ovaj slučaj.
48 Agence France Presse, "Povjerenstvo UN za ljudska prava osuđuje
Izrael u tri glasovanja", 18. travnja 2001. Glasovanje je bilo 50
prema 1; Kostarika se uzdržala i jedna je zemlja bila odsutna. U
američkom se tisku to spomenulo tek tu i tamo, od toga nijednom
u najvećim listovima.
49 Ašer Davidi, Davar, 17. veljače 1993. Preveo Zachary Lockman te
objavio u Middle East Reportu. rujan - listopad 1993.
50 V. Kate Bronfenbrenner, Uneasy Terrain: The Impact of Capital
Mobility on Workers, Wages, and Union Organizing ("Nesigurno
tlo: Utjecaj kretanja kapitala na radnike, plaće i udruživanje u
sindikate"), Cornell, 6. rujna 2000. Riječ je o radu što ga je
naručilo Povjerenstvo za pregled vanjskotrgovinskog manjka SAD.

To je ažurirana studija iz 1997., koja je također izrađena prema
NAFTA-inim pravilima. Takve studije redovito prolaze bez javno-
ga komentara, ali ih radnici (a vjerojatno i poslodavci) Itekako
zapažaju.
51 V Efraim Davidi, "Globalizacija i gospodarstvo na Bliskom isto-
ku", Palestine-Israeli Journal VII. 1 i 2, 2000.
52 Ja'ir Šelek, Ha'aretz, 24. ožujka 2001. o skupu i reakcijama.
Šlomo Gazit, Amir Rapoport, Jediot ahronot, 26. ožujka 2001.
Također: Reuven Weiss, koji ukazuje na Gazitove izvrsne prošle
uspjehe.
53 Ben-Ami, A Place for All ("Mjesto za sve", na hebrejskom), Haki-
buc Hamoičad, 1998. Navodi Efraim Davidi, "Globalizacija..."
IZVORI, Trnjanska 64, 10000 ZAGREB,
Tel.: 01/ 611 -2576; 611 -7714; Tel/Fax.: 01/ 611-2576
e-pošta: izvori@izvori.com • www.izvori.com
NA ZAHTJEV ŠALJEMO VAM BESPLATNO KATALOG SVIH NAŠIH IZDANJA

Noam Chomsky-Gusari I Catrevi, Stari I Novi

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Noam Chomsky-Gusari I Catrevi, Stari I Novi

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Noam Chomsky

GUSARI I CAREVI, STARI I NOVI

© Noam Chomsky 1986, 1990, 1991, 2001, 2002

Prava za hrvatsko izdanje, IZVORI 2003.

Prijevod djela: Pirates and emperors, old

I. Imperijalizam — S A D II. Terorizam -

Predgovor prvom izdanju 7

Ima u svetog Augustina priča o gusaru što ga je zarobio Aleksandar

Gusarev odgovor tek djelomice objašnjava nedavno razvijen

a još manje uzrujanih komentara i polemika u javnim glasilima i

poslanstvo te ga napokon zaposjeli i držali dva dana, dok su zapo-

da će se pridržavati ugovorenih obveza: riječ je o Pariškom mirov-

što ih Washington ima diljem svijeta. "Terorizam" prikladno oda-

Posljedice terorističkoga napada izvedenog 11. rujna 2001. toliko

bavještajna služba SAD) je izvijestio kako i dalje ima tek indicije

u Ujedinjenim narodima vodi diplomatsku sastavnicu ponovno

radosti" zbog te "Američke pobjede u poštenoj igri" (naslovi u New

Neoliberalne mjere ekonomske politike, kao što su ukidanje sub-

Specijalizirane agencije UN pokušavaju nešto učiniti, "no bez

znatnijoj mjeri sudjeluju u upravljanju vlastitim poslovima jedno-

mo su grozni dotadašnji zločini dosegnuli vrhunac devedesetih. Ko-

i najosnovnija prava.7 Kako je jačao državni teror, tako su i SAD

strasno štiteći ljudska prava i slobodu. To što je takva rijeka ne-

što ih je Bog nama obećao". Onda će "dvonožne zvijeri" (izraz

ravno, samo bi kakav histeričan antiirački rasist mogao prigovarati

čelnici mogli postati sudionici u političkim poslovima". Isti način

pritiskom". Premijer je izraelske mirotvorce uvjeravao da će Pale-

potporu donatora za program prehranjivanja pola milijuna Palesti-

žavu - sićušnu, razoružanu, pod izraelskim gospodstvom - ali nji-

Mi nismo mladi narod čiste prošlosti, a slaba naslijeđa. Za sebe

stvu i prometu. Imamo sve teritorije što smo ih uopće poželjeli.

Kad su se SAD i Britanija pojavili kao pobjednici 1945. godi-

Svjetska se vlada mora ustrojiti tako da zadovolji narode koji

Ostali koji su stekli "goleme i sjajne posjede" - također na ne baš

nacionalnog bogatstva uvelike favorizira posjedničke slojeve (...)

nam netko stane na put. Posljedice po terorizam su drugorazred-

koji je objavljen nakon 11. rujna. Osnova mu je govor na Konfe-

S usporedbenoga gledišta, Sjedinjene Američke Države su neobi-

krvnih promatrača" razviti "nužne iluzije" koje daju vjeru što se

* Zaostalo malo mjesto, "Prnjavor" - op. prev.

Jedan je način razviti prikladne oblike novogovora* u kojemu

* "Novogovor" (Newspeak) je termin iz romana "1984." Georgea Orwel-

nijedan izraelski prijedlog, i to zato što nijedan ozbiljan nije nikad

doktrinalnom sustavu odgovor, naravno: "ne" - po definiciji. U stvar-

luciju" da bi "pokazale kako će Sjedinjene Države rado saslušati

mjera među mnogima kako ekstremisti uspijevaju "iskorištavati

država ne pokaže volju za odvajanjem od Sovjeta, ili dok se Sovjeti

vladu na promjenu ponašanja. Najvažnije je prekinuti programe

da sudjeluje u tome nužnom pothvatu, onda je istinito, bez obzira

za većinu židovske elite najvažnije je stalno naglašavati vanjsku

Rubinstein nastavlja o Pozivu:

Njime se upravlja tvrdo, kao uspješnim poduzećem. On ima za-

"Policija misli" u izraelskom lobiju pazi na i najmanji znak kre-

osebujna židovska država, zbog koje će se sramiti svaki Židov, ma

mom.21 Moralo bi se posegnuti duboko u anale staljinizma da

sti" (profesor na Harvardu, povjesničar John King Fairbank, naju-

sije u Vijetnamu, neće se moći raspravljati o američkoj agresiji na

ne društvene reforme u počecima svoje vladavine, dok američki

takve čudnovatosti uopće čuju. U srednjem se vijeku smatralo kako

Nema potrebe zakonom ograničavati slobodu tiska. Tisak ima

glo reći kako se zajednica sastala te se dogovorila što će se iz-

Njegova tvrdnja nije sasvim točna. Filozof John Dolan je pri-

Odmjeriti blažu kaznu zbog toga što terorist za sebe vjeruje da