Ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah

Jeste li ikada bili razočarani? Nije baš najugodniji osjećaj, složit ćete se. Imate neka očekivanja,
polažete u nešto nadu. I onda, ništa. Realno gledano, doduše, niste ništa izgubili (ajde recimo osim
vremena) jer započeli ste ni sa čime i završili isto tako. Zašto onda taj gorak osjećaj? Slobodno se loše
osjećate - imate na to puno pravo - jer da biste se razočarali u nečemu, morate prvo biti očarani, a onda
se taj osjećaj raspline. A očaran je zadivljen, i to ne bilo kako nego opčinjen, jer vas je netko začarao.
Čarati ili bacati čini jest činiti štogod riječima, obredom, magijom. A magija dolazi iz istoga proto-
indoeuropskoga korijena *magh- kao i moć. Dakle, kada ste očarani, netko ili nešto nad vama ima
moć, mogućnost upravljanja. I onda vas tjera da uložite trud, bilo tjelesni bilo umni rad. A uložiti je
istoga korijena kao i ložiti - potpaljivati i održavati vatru dodavanjem goriva. Biti očaran je onda kao i
biti zagrijan, kao da ste u vrućici. Gorite od želje za čime. I onda? Ništa. Kao da vas je netko polio
hladnom vodom. Ugasio. A vatra je energija, ona daje toplinu, koja znači život. Suprotno tome je smrt.
Smrt je hladna. Nestaje energije. Sve gibanje stane. Apsolutna nula.
Reći ćete - tȁ ne mora baš biti tako drastično. Ne moramo nužno umrijeti od razočaranja. Nekada ono
što ste iščekivali dođe (a čekati je sveslavenski glagol, s tek manjim varijacijama, od praslavenskoga
*čajati, iz čega vidimo da je i koncept čekanja jako star), tek ne opravdava u potpunosti očekivanja.
Možda i nije zapravo loše, reći ćete, samo eto nije baš onoliko dobro koliko ste očekivali. Rekao bi
Johnny Štulić ‘osamnaestkaratno razočaranje’. Ali to je tek najgore. Jer kada sve propadne, kada se
sve uruši, iz pepela se može podići feniks. Kraj, kako god bio težak, daje nadu za novi početak.
Futuristi su, ima tome već više od stoljeća, zvali na uništenje staroga poretka u umjetnosti, na
dokinuće robovanja tradiciji kako bi se stvorilo nešto posve novo. Jedino ćemo tada kada smo izgubili
nadu da se nešto može spasiti, od staroga dići ruke i krenuti naprijed. A ako je nešto, onako ‘OK’,
‘nije loše’, ‘moglo bi i gore’, ostat ćemo predugo u iščekivanju, ulagati još truda u ono što ne vrijedi
spašavati, jer kako je Hamlet rekao ‘razmišljanje nas čini kukavicama’ i čini ‘da je mudrije podnositi
sadašnja zla no srljati u nepoznata’. Tek kada više nema što za izgubiti osim lanaca, narod diže
revoluciju. I zato će se netko pobrinuti da narod ima barem nešto. Malo, bijedno, ali nešto za čime bi
žalio. I zato je ‘malo razočaranje’ gore od očaja. Očajan čovjek djeluje. Razočaran čovjek kuka nad
svojom sudbinom. I čeka. Unedogled. Ni živ ni mrtav. Nešto kao flash.

Posno, mesno, masno

Pisali smo nedavno o postu i karnevalu. Postoje različiti razlozi za post - religiozni, zdravstveni ili
praktični (ušteda hrane) - ali i različite definicije. Postiti tako može značiti odreći se od hrane u
potpunosti na neko vrijeme, tzv. strogi post. Muslimanski vjernici prakticiraju strogi post za vrijeme
islamskoga mjeseca ramazana, tijekom kojega ne jedu od izlaska do zalaska sunca. U rimokatoličkoj
tradiciji, s druge strane, post obično podrazumijeva ograničenje na jedan pun obrok dnevno, u kojem
bi se čovjek do sita najeo, uz dopuštene manje obroke.
Sit je, uzgred, sveslavenski pridjev (< prasl. sytъ), dakle vrlo star, što ne iznenađuje jer se radi o
zadovoljenju osnovne tjelesne potrebe. U govorima mnogih slavenskih jezika zamjenjuje se
varijantom riječi pun (< prasl. *pьlnъ), motivirano osjećajem punoga trbuha. Suprotno je naravno
gladan, također sveslavenski pridjev, značenjski vezan uz glagol žudjeti, jer je glad (< prasl. *goldъ)
žudnja za hranom.
Još jedan oblik drastičnoga posta bio bi jesti samo kruh (ili neku sličnu jednostavnu namirnicu) i piti
vodu. (Živežna) namirnica dolazi od glagola namiriti (se) u smislu zadovoljenja životnih potreba, što
kod posta upravo i jest svrha hrane, za razliku od jedenja radi užitka. To ne znači, naravno, da posna
hrana ne smije biti ukusna, ali obično dolazi uz neka ograničenja. Što nas vodi do srodnoga termina,
nemrsa. suzdržavanja od mesa.
Meso (< prasl. męso „mišićno tkivo životinja”) naime predstavlja evolucijski visokovrijednu
namirnicu, odličan izvor energetski bogatih masti te proteina tj. bjelančevina. Svjesno odricanje od
mesa zato predstavlja svojevrsnu žrtvu. U katoličkome učenju odricanje od mesa specifično se naziva
nemrs. Suprotno tome stoji mrs, termin za hranu koja sadrži meso i/ili životinjske masti. Radi se i opet
o staroj riječi, čije se značenje odnosi na suprotnost između ugađanja i griješnosti s jedne strane te
odricanja s druge. U modernome ukrajinskome tako omersnúty znači „pogriješiti”.
Iako se post i nemrs u religijskome diskurzu razlikuju, jezična ih uporaba često izjednačava kada se
radi o hrani. Možete tako čitati o posnome varivu, bez mesa ili životinjske masti, posnome
(nemasnom) siru, čak i o posnoj čokoladi. Uporaba pridjeva do te se mjere odvojila od imenice post da
na internetskim forumima možete pročitati: „…pravi post je malo gladovat, a ne jesti posno do
sitosti…”. S druge strane, neki kad raspravljaju o postu kažu za sir, jaja, maslac i mast da „to nije
posno jer je od životinje poteklo”. Katkada se čak govori i o „posnome mesu”, u smislu nemasnoga
meso, u pravilu peradi, npr. pileća prsa. Najčešća opreka posnome u kontekstu hrane tako je masno.
Ipak, može se čuti čak i za „posno crveno meso”, što je prilično kontradiktorno s obzirom da je udio
masti i u naizgled nemasnome crvenom mesu preko 10%.
U ponešto drugačijemu kontekstu posno se javlja u značenju „asketski”, što se prvotno označava
svladavanje tjelesnih nagona radi duhovnosti kao uzvišenoga cilja (< grč. áskēsis „vježbanje, težak
rad”), a dalje i štogod jednostavna, nekićena. Tako se „posno” može odnositi na javni govor bez
retoričkih figura, minimalističko uređenje prostora ili dokumentaristički stil u slikarstvu. Očito je ono
što najbolje opisuje pridjev posno „oskudno”, kao „posna zemlju” ili „posna godinu”.
Ipak, bez obzira smatramo li ribu mesom ili ne, ostaje fascinantno kako smuđ u šampanjcu ili bakalar
na bijelo uspijevaju proći pod bilo kakav oblik posta, kako god ga definirali.

Zujanje
U engleskome drone doslovce znači „trut, muška pčela”, a ima očitu onomatopejsku komponentu (tj.
imitira zujanje truta)
Svi imaju dronove. Rusi i Ameri, Ukrajinci, Iranci, susjedi i unuci… Turski su dronovi navodno
posebno traženi, zbog povoljnoga omjera cijene i kvalitete. Bez sumnje ste čuli za turski Bayraktar, a
ako Vam je ime zvučalo poznato, to je zato što hrvatski barjak “zastava, stijeg” dolazi od turskoga
bayrak istoga značenja pa je onda bayraktar “nosač zastave”, prikladno ime za jednu od
najeksponiranijih recentnih vojnih tehnologija. Zlobnici bi rekli da je to prikladno ime i za tursku
politiku, koja kao u onoj narodnoj „sedam barjaka” nastoji održati dobre odnose i sa Zapadom i s
Rusima i s Kinezima, izmjenjuje pozive na mirno rješenje sukoba s prodajom oružja svima
zainteresiranima, a da ne spominjemo nemilosrdne obračune s Kurdima.
Ali što su uopće ti dronovi? Iako su u hrvatski javni prostor uletjeli tek nedavno, u engleskome se u
značenju „bespilotne letjelice” drone spominje tamo od kraja drugoga svjetskog rata. Izvorno ime te
(opasne!) igračke glasi unmanned aerial vehicle (skraćeno UAV), a prvi dronovi kao daljinski
navođene letjelice korišteni su za vježbe gađanja topnicima brodova još ranije, u međuratnome
razdoblju. Razlika između dronova i projektila poput recimo njemačkoga V-1, rane krstareće rakete,
nije posve jasno određena, ali vrlo pojednostavljeno rečeno, rakete se ispaljuju te samo slijede
određenu putanju, dok se dronovima daljinski upravlja ili se njihova putanja i zadaci unaprijed
programiraju pa govorimo o autonomnima ili robotiziranima dronovima. Isto tako, dronovi maju puno
širu uporabu: od vojne koja, osim ofenzivnih zadataka uključuje izviđanje i špijunažu, kao i
odvlačenje neprijateljske paljbe, telekomunikaciju i sl., do civilne, gdje se koriste za nadzor,
proučavanje ili zabavu. A sada već imamo i podvodne dronove.
U engleskome drone doslovce znači „trut, muška pčela”, a ima očitu onomatopejsku komponentu (tj.
imitira zujanje truta), baš kao i kod grčkih riječi thrēnōdia „jadikovka” te tenthrene „osa”, sve iz
protoindoeuropskoga korijena *dher- “mrmor”. Drone se već od 16. st. koristi i u smislu „ljenčine”,
kao i hrvatski trut. Što se naziva bespilotne letjelice tiče, i tu se vjerojatno radi o onomatopeji (zbog
karakterističnoga zujanja), ali uporabu je mogla dodatno motivirati i činjenica da rani dronovi nisu
nosili naoružanje pa su - baš kao i trutovi koji, za razliku od pčela, nemaju žalac - bili bespomoćni.
Zato njihovi današnji rođaci mogu i te kako ubosti, ili još bolje prizvati u napad čitav roj pčela!
A kad smo kod ratobornih pčela, poznato je da one slijede upute matice (praslavenska riječ, istoga
korijena kao i mati). Ako matica naredi napad, pčele ne oklijevaju. Zašto se sad time bavimo, pitate
se? Sjećate se one turske vanjske politike s početka teksta? E, onako izgleda neovisna vanjska politika
kojom neka zemlja štiti svoje interese. A znate kako izgleda hrvatska vanjska politika? Kao u onoj
staroj poslovici: „Kud svi Turci tud i mali Mujo”. Ali ne brinite ništa, sigurno je da ćemo nakon
avionâ kupiti i koji dron. Makar turski, umjesto žalca!

Najava programa
Iako nas neko ugodno iznenađenje može obradovati, ima nešto i u radosnome iščekivanju kakva
blagdana, obljetnice ili pak događaja kome se nadamo. Počesto je takvo iščekivanje važnije od same
zgode. Sjetite se samo djetinjstva i rođendanskih proslava ili tuluma iz srednje škole. (Posve nevezano,
ali tulum je posuđenica iz turskoga, u izvornome značenju „mješina za vino” - stoga ako se pomenutih
tuluma ne sjećate dobro, znamo i zašto!)
Kada se pak radi o čemu neugodnome, najava je još važnija jer nas može pripremiti pa ćemo učiniti
što možemo da ublažimo negativan učinak. Čak i kada ne možemo ništa učiniti da spriječimo
neugodu, lakše nam je kada znamo što nas čeka. Istraživači su taj efekt pokazali i na golubovima, koji
su manje negativno reagirali na elektrošok kada su znali da dolazi. (Ne pitajte!)
Najaviti dolazi stapanjem prijedloga na i glagola javiti. Javiti (se) pak dolazi od praslavenskoga
korijena *(j)av, jednako kao i objava, javnost te pojava, ali i java „stvarnost”. Najaviti bi, dakle, bilo
nešto kao „izvući na vidjelo” ili „učiniti stvarnim”. Rekonstrukcije staroslavenske vjere kazuju da su
naši preci razlikovali stvarni svijet jav od svijeta duhova nav. Nav je vjerojatno bio svijet mrtvih i
svijet demona, ali moguće i neka vrsta svijeta ideja, kao u platonizmu. Objavom čega, dakle, to nešto
prelazi iz svijeta ideja u stvarni svijet, a najavom taj prelazak nagovještavamo - kako bi netko znao na
čemu je.
I što onda reći kada se desi da ljude izbace iz stana bez prikladne najave? Onako „Imate tri tjedna da
se iselite. Rušimo!” Mislite da se u Hrvatskoj to ne događa? Ma sigurno niste tako naivni. Ali, reći
ćete, mora da se radi o beskrupuloznima privatnim stanodavcima! Ne bi valjda država tako postupila!
Pa ne živimo više u „totalitarnome režimu”! Nećemo sad o tome, niti o činjenici da bi Vam se u ona
mračna vremena doduše moglo desiti da vas izbace iz stana iz viših interesa bez suvišnih pitanja - ali
bi Vam bez sumnje osigurali alternativni smještaj. O čemu se ovdje radi? O vlakovima.
Vidite, nije lako izgraditi prugu. Ona se naime pruža, dugačka je - evo u slučaju pruge Zagreb-
Koprivnica skoro stotinu kilometra zračne linije! Nije ni čudo da je što rekonstruiramo desetljećima! A
sad još i drugi kolosijek, ljudi. Pa tu su standardi! Nema sad veze što su Ameri spojili dva oceana
prugom u šest godina još tamo u 19. st., niti što su Rusi tek nešto kasnije kroz sibirsku ledenu pustoš
povukli najdulju željeznicu na svijetu, od preko 9,289 km u - da vidimo - od najave izgradnje 1891. do
svečanoga otvaranja 1904., to bi bilo nekih 13 godina.
Nećemo sada govoriti niti o spoticanjima u iskorištenju EU fondova, u tu svrhu namijenjenih, ali bi
možda ipak vrijedilo spomenuti da se, kako je to ipak dugoročan projekt, očekuje barem neka razina
planiranja. Trebalo bi se, dakle, nešto ranije znati kuda će ići pružni prijelazi i što im stoji na putu. I
nije u čitavoj priči bitno niti što je ne tako davno željeznička postaja Mučna Reka obnavljana,
uključujući i neke možebitno nepotrebne zahvate poput nove kupaonice za osoblje (ne toaleta, već
kupaonice s tuševima!), a sad se eto ruši jer baš tuda, razumijete, mora ići nadvožnjak. Ali malo je
nezgodno što ta zgrada sadrži nekoliko stanova gdje žive neki ljudi. I od silnoga planiranja, dobili su
najavu rušenja za ravno tri tjedna. Bez ponude alternativnoga smještaja. Dođe maltene kao potres, a
znamo kako se to kod nas brzo sanira. Čak su i oni golubovi bolje prošli!

Balkane moj?
Ajde pusti tu kavu i odi na kat pa u kutiji ispod kreveta pronađi onaj stari sat i par pamučnih čarapa.’
Možete li pronaći sve turcizme u ovoj rečenici? Vjerojatno će svi prepoznati kavu, ali malo tko će reći
da ih ovdje ima ravno osam! (H)ajde je usklik poticanja, od turskoga haydi. Ali i kat, kutija, krevet,
sat, pamuk, čarape - sve su riječi koje su u hrvatski ušle iz turskoga. Neke su perzijskoga podrijetla
(npr. čarapa), druge grčkoga (npr. krevet), treće arapskoga (sat), ali mi smo ih sve redom preuzeli od
Turaka.
Otomanska osvajanja donijela su na Balkan nove elemente kulture, uključujući religiju, gastronomiju i
običaje. Sa svime time, naravno, došle su i nove riječi. Otomanski je, uzgred, varijanta pridjev
osmanski, prema osobnome imenu Osmana I, prvoga sultana Osmanskoga carstva. Oblik otomanski
dolazi nam iz talijanskoga, dok je ime „turske ležaljke” otomana vjerojatno proputovalo francusku i
njemačku pa se tuda spustilo k nama.
Turski je jezik s preko 80 milijuna govornika, a spada u turkijsku jezičnu porodicu, koja se prostire od
Sibira do Središnje Azije i Male Azije. Turski je ostavio traga na svim područjima koja su neko
vrijeme bila dijelom Osmanskoga carstva, a gastronomija je mnoge izraze pronijela i dalje.
Tako se danas u njemačkome i engleskome jelo koje mi nazivamo kebab imenuje oblikom bližim
izvornome: döner (kebap). Kebab ili kebap zapravo u turskome označava različita jela od mesa u
komadićima, u skladu s bliskoistočnim običajem blagovanja rukama, često uz pogaču pita, neku vrstu
lepinje, tradicionalno od integralnoga brašna.
U Bosni, ali i Slavoniji danas je pita naziv za uglavnom slana jela od tankih razvučenih listova tijesta.
Najpoznatiji od ovih je naravno burek, koji u Bosni označava samo varijantu s mesom, ali se u
Hrvatskoj ne morate ustručavati tražiti „burek sa sirom” jer izvorni turski börek ionako može biti
punjen čime hoćete. Tako postoji jedna tradicionalna verzija laz böreği, slična baklavi, od
kukuruznoga brašna, punjena smjesom od maslaca, papra i muhallebi rižinoga pudinga sa šećernim
preljevom. U Hrvatsku, posebno sjeverozapadnu, burek su ionako uglavnom donijeli makedonski te
albanski slastičari i buregdžije. Zanimljivo je da se pitom u nas češće naziva kolač od prhkoga tijesta
(uglavnom slatkoga). Objema su pitama naravno zajednički tanki slojevi.
Vratimo se mi ipak na mesna jela. U varijante kebaba spadaju i komadi mesa na ražnjiću, odnosno
shish kebab, te naravno ćevapi, legendom vezani uz hajduke, za koje kažu da im je takav način
pripreme mesa bio praktičan. Oblik ćevap je zapravo (otprilike) kako Turci izgovaraju kebap. Ćevapi
se prave od mljevena mesa, bilo čiste junetine (sarajevski ćevap), bilo miješanjem sa svinjetinom
(banjalučki ćevap) ili janjetinom i bravetinom (tuzlanski ćevap), ali u Srbiji postoji i hajdučki ćevap,
sličniji ražnjićima.
Premda se Turaka uglavnom spominjemo kao okrutnih osvajača (zaboravljajući pritom kako su naši
plemići bili jednako surovi - sjetite se samo Seljačke bune koju je krvavo ugušio junak turskih ratova
Gašpar Alapić), podsjetimo na kraju da su oni u Europu, uza sve ovo gastronomsko blago, donijeli
svoju umjetnost i obrt, fino sukno, glazbu (čije utjecaje nalazimo i u velikih europskih kompozitora),
religijsku toleranciju (!), prva istraživanja javnog mnijenja, pa čak i tulipane. Kako je jedna od
definicija Balkana područje koje je više stotina godina bilo dijelom Osmanskoga carstva ili pod
njegovim izravnim kulturološkim utjecajem, nije sasvim jasno zašto mi od toga čimbenika naše
tradicije bježimo kao od turskoga groblja.

Trg je središte urbanog života

Subota je ujutro na gradskome trgu. Dok jedni prolaze s košarom svježeg voća i povrća, veselo
pozdravljajući znance, drugi stoje u manjim skupinama, raspravljajući o kakvome važnom društvenom
pitanju. Radnici postavljaju pozornicu za neki događaj koji će slijediti.
Stoljećima, pače tisućljećima, trg je središte urbanoga života. U klasičnoj grčkoj civilizaciji to je bila
agora (< PIE *ger- „skupljati, okupljati”), prvo kao mjesto izdavanja proglasa i okupljanja za vojnu
službu, kasnije i tržnica sa štandovima trgovaca i obrtnika, pa i prostor javne rasprave. Trgovina je,
uzgred, izvorno aktivnost „prodaje na trgu” pa tek kasnije grana ljudske djelatnosti (i s vremenom
specijalizirano mjesto). U nizozemskome se zato trg može zvati markt, slično kao engleski market
„tržnica, tržište” (iz italskoga korijena *merk-). U grčkome su se pak od imena agore razvila čak dva
glagola: agorázō “trgujem” i agoreúō “govorim (u javnosti)”.
Iz agore će se kasnije razviti rimski forum (< PIE *dhwer- “vrata, dveri”, očito vezano uz koncept
otvaranja). Rimljani su zaslužni za tipični pravokutni oblik trga (omjera 2:3), koji je prema arhitektu
Vetruviju morao biti dovoljno velik da primi mnoštvo, ali ne i prevelik, kako se ljudi ne bi osjećali kao
patuljci. Forum je tipično bio okružen javnim zgradama, uključujući i hramove, a često je sadržavao
kipove i spomenike te fontane ili zdence. Bio je popločan, ali se nije se koristio za promet kolima. Od
17. st. riječ forum koristi se u smislu (bilo kojega) prostora za javnu raspravu, u 20. st. prenesenoga i u
virtualni prostor interneta.
Trgove oduvijek karakterizira otvoreni prostor, odakle i ime u romanskima pa i onda nekima
germanskim jezicima npr. tal. plazza, njem. Platz (< lat. platea < PIE *plat- „pružati se”). Sličnoga su
podrijetla i nazivi u mnogim slavenskim jezicima, npr. ukrajinski площа (ploša), vezano uz hrv. ploha.
A kada koga zovemo da izađe na megdan („u borbu” odonosno „polje za nadmetanje”) ili kažemo da
je nešto izašlo na mejdan („na vidjelo”), koristimo se riječju koja danas u turskome označava park ili
trg.
Klasični pravokutni prostor, koji je u engleskome dao ime town square „gradski kvadrat”, doživio je
kroz povijest brojne transformacije. Srednjovjekovni su gradovi bili ograničeni prostorom zbog zidina
koje bi ih nerijetko opasavale pa su i trgovi bili manji. Fontane su tada imale praktičnu ulogu izvora
čiste vode, a uz trg bi osim vijećnice često stajala i katedrala.
Kako su se zidine u renesansi počele rušiti, tako su se i gradovi širili, često u koncentričnim
krugovima od središta s trgom. U slučajevima katastrofe poput požara, trgovi bi se gradili većima i
raskošnijima, kao i kod izgradnje novih zvjezdastih fortifikacija. Barokni će trgovi biti zaista ogromni,
s masivnim kolonadama (npr. trg ispred Bazilike sv. Petra u Rimu), a u 18. i 19. st. gradit će se avenije
i bulevari da se građevine i spomenici mogu ugledati iz daleka. Rođen je vidik ili višta (iz mletačkoga
vista).
Ako je, dakle, osnovna odrednica trga otvoren prostor, zašto bi onda rekonstrukcija jednoga
renesansnog trga uključivala cjepkanje na neke šarene zone? Gradski trg, naime, dio je identiteta
grada, a ne prostor za arhitektonske eksperimente. Dobro, reći ćete pomirljivo, pa nije tako strašno.
Uostalom, još se nije rodio tko bi svima ugodio! Samo zašto onda koprivnički trg - sa svojim bojama,
zonama i ultramodernim modnim dodacima - izgleda kao da to pokušava? Mogao bi tkogod još razviti
agorafobiju!
Marmelada
Legenda kaže da je škotska kraljica Marija Stuart jela španjolske naranče ukuhane sa šećerom kako bi
umirila mučninu od morske bolesti na putovanjima u Francusku. Drugo objašnjenje govori da joj je to
bio lijek protiv glavobolje ili tegoba uzrokovanih mjesečnicom. U svakome slučaju, priča ide da su
njene francuske sluškinje, kada bi se kraljica loše osjećala, šaputale Marie est malade („Mary je
bolesna”) pa je iskvareni oblik te fraze postao naziv za novu poslasticu: marmeladu.
Sjajna priča, ali nažalost izmišljena. Nije poznato kako je Marija Škotska liječila glavobolju, ali znamo
da je izgubila glavu u urotničkim igrama oko prijestolja svoje sestrične Elizabete Engleske. Što se pak
marmelade tiče, istina je prozaičnija, premda jednako kompleksna. Kao i često puta do sada, moramo
se vratiti u staru Grčku. Tamo su se, naime, dunje ukuhavale s medom da se sačuvaju za zimu. Od
Grka su recept preuzeli Rimljani te ga doradili dodatkom limuna, uz nove kombinacije koje su
uključivale ruže, jabuke, šljive, kruške – što god se sjetite (nešto kao koprivnički trg!). Takva se
zimnica spremala kroz srednji vijek, u pravilu za plemstvo, s dodatkom egzotičnih začina. Znamo da
je bila popularna u Francuskoj, pod imenom cotignac.
U 16. st. u modi je bila jednostavna pasta od dunja ukuhanih u medu ili šećeru, kakva se danas pravi u
Vojvodini pod imenom kitnikes (<njem. Quittenkäs „sir od dunja”). U Englesku je ta poslastica došla
iz Portugala kao marmelada (< port. marmelo „dunja”), a riječ je, kao i izvorni recept, grčkoga
porijekla (meli „med” + melon „jabuka” i slično okruglo voće). Ubrzo se termin proširio i na ostalo
voće ukuhano u šećeru. Uz to se veže još jedna simpatična legenda o škotskome trgovcu koji je u grad
Dundee dopremio tovar seviljskih naranči. Brod je putem zahvatila oluja pa su se naranče zdrobile, a
Škoti kao Škoti nisu željeli da to propadne pa su napravili marmeladu. Dundee je zaista bio prometna
luka, a marmelade od citrusnoga voća postale su izuzetno popularne u Velikoj Britaniji zahvaljujući
kontrastu limunske kiseline i šećera, ali i visokome sadržaju pektina (< grč pēktikós „zgusnut,
očvrsnut”), vlaknastih polisaharida koji daju gustoću i želatinoznost. Posebno je popularna postala
marmelada od naranče s komadićima kore, kakvu obožava i popularni medvjedić Paddington, a može
je se kupiti i s dodatkom škotskoga whiskeya.
U 18. st. u engleskome se javlja riječ jam (izvorno glagol u značenju „pritisnuti” pa onda i stisnuti tj.
prešati voće) kao generički pojam za ukuhane ušećerene pripravke od u pravilu čitavoga voća, često s
vidljivim komadima, dok se marmalade sve više koristi samo za citrusne varijante. Tako i u hrvatsku
stiže džem. A što se marmelade tiče, ta se riječ Europom širi prije nego se specijalizirala te u
hrvatskome označava smjesu bilo kojega voća protiještenoga pa ukuhanoga sa šećerom, dakle bez
komadića. Sinonim je pekmez, još jedan turcizam popularan i u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, koji ne bi
smio sadržavati više od 20% dodanoga šećera .
Na to, međutim, dolazi Europska Unija sa svojom potrebom da propiše sve što se treba i ne treba. A u
pravilnicima EU kaže se da je marmelada samo od citrusnoga voća, a sve je ostalo džem. Posljedice
čega možete uočiti na etiketama staklenki u dućanu. I tako je lijepi naš hrvatski ostao - na silu i bez
ikakva valjanog razloga – uskraćen za jednu korisnu distinkciju. Dopustili su nam, ipak, da zadržimo
pekmez, ali samo ako je od šljiva. Zato bolje pazite što sutra mažete na kruh - može vam biti zadnje.
(Ili barem zadnje proizvedeno u Kc!)

Životno osiguranje
Znate li što znači siguran? Jeste li sigurni u to? Sigurnost se na prvi pogled može činiti kao relativno
nov pojam. Slavenski se jezici, naime, razlikuju u načinima na koji ga izražavaju. Tako se u češkome
za „Nisam siguran” kaže „Nejsem si jistý”, a osigurati štogod je zajistit. Hrvatske riječi isti te istina
dijele korijen s navedenim izrazima (prasl. istъ), što sugerira da smo sigurni kada možemo potvrditi da
su dvije stvari jednake, a onda je istina ono što je jednako stvarnosti. S druge strane, osigurate li
štogod, potrudit ćete se da se to ne mijenja lako (kada promjenu u pravilu vidimo kao nepoželjnu).
Možete na primjer sigurno učvrstiti čamac za vez. Ako ste u opasnosti, niste sigurni, što bi na češkome
bilo „Nejsme v bezpečí”, gdje je péče otprilike „skrb”. Sigurnost je dakle svojstvo situacije da ne
zahtijeva posebnu skrb tj. brigu jer nije vjerojatno da će doći do neželjene promjene stanja. U ruskome
ste sigurni kada ste „v bezopasnosti”, tj. „stanju bez opasnosti”. Siguran u smislu „uvjeren” je u
ruskome (logično) uveren, a osigurati se u nešto je ubeždátʹ, vezano uz ubedítʹ „uvjeriti”, izvor
srpskoga „ubijediti”.
Vidimo, dakle, da postoji širok raspon riječi koje se koriste za pojam sigurnosti, što ukazuje na to da
se taj apstraktni koncept može shvatiti na različite načine, kroz različite manje ili više konkretne
predodžbe. Činjenica je da hrvatski objedinjuje sva tȃ povezana značenja u jednoj riječi, koja je došla
iz mletačkoga sigur, od latinskoga sēcūrus, koji nastaje slično kao ruski bezpečí. Se- naime označava
odsustvo čega, a cura je „skrb, briga”, odakle i kurator koji skrbi o čemu, ali i kura „liječenje” (vidi
prijašnji tekst o rehabilitaciji).
Engleski, zanimljivo ima više povezanih riječi koje sve vuku porijeklo od sēcūrus. Tu su secure („bez
opasnosti”) i sure („uvjeren”). One su u jezik ušle na različite načine, prva izravno iz latinskoga, a
druga preko srednjovjekovnoga francuskoga, zbog čega su oblikom različite, premda značenjski
bliske. Jezik je, kao što vidimo, podložan stalnim promjenama, koje nisu uvijek predvidljive, ali su
motivirane, kako semantički (značenjskim potencijalom riječi) tako i fonetički (zakonitostima
promjena glasova). Riječi dolaze i odlaze, a postojeće mijenjaju oblik i opseg značenja. U svakome
trenutku razvoja jezik zadovoljava sve potrebe svojih govornika, a dalje će se prilagoditi – niti postati
bolji niti gori, bez obzira na to što kažu dežurni dušebrižnici. Jasno je tako da današnji koncept recimo
sigurna ponašanja nije identičan onome od prije više desetljeća ili stoljeća, ali i da će govornici
prilično dobro razumjeti što pod sigurnošću mislimo.
Razmotrimo stoga za kraj kako se sve sigurnost može koristi u hrvatskome. Možemo tako reći da je
bitna sigurnost građana pa se ispod oronule zgrade tako postavlja skela kako bi se osiguralo da ne
dođe do nezgode. Sigurno je da bi dugoročno rješenje zahtijevalo obnovu koja zasigurno ne bi bila
jeftina, ali bi vlasnici mogli osigurati sredstva iz prihoda koji ubiru iznajmljivanjem poslovnoga
prostora u užem centru grada, a koji sigurno nije zanemariv. Obnovom bi građevina postala sigurna,
kao što je i koprivnički trg postao sigurniji (premda ne i ljepši). A u međuvremenu je prolaznicima
bolje da imaju životno osiguranje. Ili sigurnosnu opremu.

Ni slano ni masno
Koji je vaš omiljeni umak? Paradajz sos ili sos od hrena? Možda bešamel? Kečap ili majoneza?
Možda ni ne razmišljate o svima navedenim opcijama kao o umacima. Činjenica je da spadaju u
različite kontekste, ali svi dijele osnovni koncept. Umak dolazi od prefiksa u- i glagola močiti, dakle u
njega močimo neku drugu hranu, u pravilu da joj poboljšamo okus. Mokro je sveslavenski pridjev
(<prasl. mokrъ), vrlo star (čak ga nalazimo i u baltoslavenskima jezicima pa je u litavskome maknynė
„blato”). O važnosti mokroga tla govori i činjenica da ga vidimo u imenu najveće slavenske božice
Mokoš, majke prirode i boginje plodnosti. A o važnosti umaka za hranu najbolje govori njihovo
povlašteno mjesto u francuskoj kuhinji. Za francuske sosove kaže se da su njihova državna religija, a
jedan od Napoleonovih kuhara rekao je da bez njih nema ni kuhinje niti spasenja.
Ne čudi stoga što nam riječ sos dolazi od francuskoga sauce, izvorno od latinskoga pridjeva salsus
„zasoljeno”. Sosovi, dakle, daju hrani okus, baš poput soli, bez koje je hrana bljutava. Sol, iako nikada
nije zaista bila vrijednija od zlata (kao što se ponekad čuje), oduvijek je predstavljala značajnu
trgovačku robu, budući da se do nje teško dolazilo (uglavnom iskapanjem u kamenim rudnicima), a
latinski pridjev vezan uz sol salarius predstavlja i vjerojatan izvor talijanskoga salario, francuskoga
salaire i engleskoga salary „plaća”. Moguće je da su od svoje plaće legionari između ostaloga morali
kupovati sol kako bi u dugima vojnim kampanjama mogli sačuvati meso od kvarenja ili, vjerojatnije,
da su uz plaću u denarima dobivali i porciju soli za tu svrhu. Rimljani su bili izvrsno organizirani i
nikako ne bi propustili pobrinuti se da vojnici jedu dobro i zdravo, a to je uz žitarice (najvažnija je bila
pšenica), kao izvrstan izvor energije, uključivalo i proteine iz (kvarljivoga) mesa.
No vratimo se mi na sosove. U latinskome je salsus „slan” dalo salsa „umak”, koji je preko
mletačkoga došao i do nas kao šalša. (Istu riječ, uz manje razlike u izgovoru, nalazimo u svima
romanskim jezicima). E, sad, pitanje koje se nameće jest što ćemo mi sa svim tim nazivima za isto? Tu
su sos, umak, šalša (ponekad i salsa), a onda i regionalne varijante saft (<njem. Saft), toća (<tal. tocco)
itd. Svaki od njih koristi se u nešto različitome značenju, ovisno o regiji i jelu koje se priprema. Tako
će saft u Podravini biti u pravilu mesni umak, slično kao toć u Dalmaciji, dok će šalša obično biti od
rajčica i mediteranskih začina u maslinovu ulju. Majonezu (<franc. mayonnaise <starofranc.
mahonaise, prema gradu Mahón na španjolskom otoku Menorciu) nećemo nazivati sosom, koji u
hrvatskome obično podrazumijeva kuhanje, nego umakom. A umak, kao što saznajemo iz nekih
kuharica s početka 20. st., može biti i sladak. Tako kaže i gđa Mira Vučetić, hrvatska učiteljica i
humanitarka, rodom iz Ogulina, prvakinja nastave domaćinstva. U njenoj Kuharici zagrebačke
domaćinske škole tako možete pronaći i recepte za glazure (< njem. Glasur < fr. glaçure „premaz”) i
ocakline (od caklo, iz staklo, zbog glatke staklaste površine) od čokolade, koji se nazivaju i umacima.
I preljev (očito od preliti) jest dakle svojevrstan umak.
Dobar sos uvijek sadrži neku masnoću (zlatni standard je maslac) i neki začin. Ali valja znati s kojim
jelom što odgovara. Kada Francuzi kažu mettre à toutes les sauces - to znači da nešto stavljamo u
svaki sos, kamo spada i ne spada. (Kao što je svašta nagurano i na koprivnički trg.) A pisac ovih
redova je sebe i vas usosio ovom kolumnom, koja je eto dočekala i prvu godišnjicu. Dobar tek!

Na dobroj travi
Kiša pa sunce pa kiša. Nije ni čudo da se svako sunčano popodne može čuti zvuk kosilica. Kosa je
oruđe kojime se stoljećima kosilo žito, kao i trava za stoku. (U praslavenskome je trava upravo i
značilo „hrana, krma”!) Kosilo se, dakle, da bi se preživjelo. Današnja se košnja, u usporedbi, čini
pomalo besmislenom.
Ali valja održavati travnjak urednima, reći ćete. Samo, jeste li znali da se do 18. st. nitko nije bavio
travnjacima, u smislu neke njegovane površine? U seoskim dvorištima po travi bi čeprkala perad, a
gradovi nisu imali puno zelenih površina, osim parkova, o kojima smo već pisali.
U engleskome, odakle nam moda uređenih travnjaka dolazi, riječ lawn (<laune <launde <starofr. lande
“čistina, vriština”) prvi je puta zabilježena tek 1733. U tome razdoblju koncept dizajniranih površina,
parkova i vrtova izlazi iz domene kraljevskih palača (poput Versaillea) i postaje popularan među
engleskom i francuskom aristokracijom. Travnjaci, kao neka vrsta zelenoga tepiha pred vilama i
kurijama (kućama seoskih vlastelina) postaju znak prestiža i bogatstva jer si samo moćnici mogu
priuštiti njihovo održavanje. Njegovani travnjak nije naime služio nikakvoj praktičnoj svrsi, a za
košnju je valjalo platiti jer aristokracija, naravno, nije radila. Samim time travnjak postaje simbol
luksuza, baš kao i fina (nepraktična) odjeća, kompleksne frizure i ostalo čime pokazujete kako imate
viška vremena i novaca. Tako travnjaci u 19. st. stižu i na imanja bogatih Amerikanaca. A srednji sloj,
koji je želio imitirati bogatu gospodu, ali nije imao niti njihovo slobodno vrijeme niti novac, objeručke
će prigrliti engleski izum kosilice, prvo ručno gurane, kasnije parne pa motorne. I onda se iz toga
razvila čitava mitologija.
Možemo tu naravno govoriti o estetici uređivanih površina, pa čak i o njihovoj evolucijskoj pozadini.
Naši su preci milijunima godina živjeli kao lovci i sakupljači na područjima afričkih savana (<eng.
savannah <šp. sabana <taino - izumrli karipski jezik - zabana „ravnica bez stabala”), stoga nije
neobično da volimo boraviti na takvoj podlozi. Kao što filozof Denis Dutton kaže, tipičan krajolik iz
života naših davnih predaka cijeni se u umjetnosti čak i onih naroda koji ne žive u takvim uvjetima. U
slučaju Europljana, savane smo vremenom zamijenili euroazijskim stepama (<njem. Steppe <rus.
step’, nepoznatoga podrijetla, nije vjerojatna veza s engleskim step „korak” ili hrv. stopa jer se u
ruskome za to koristi riječ sasvim drugoga korijena: šag). Stepe su također travnata područja, ali iako
se radi o relativno niskome raslinju, ono više nalikuje nekoj zapuštenoj livadi koja vrvi životom – od
poljskoga cvijeća, preko kukaca, do malih životinja – nego hladnome travnjaku iz predgrađa zapadnih
gradova.
Danas se, naravno, kao argument za košnju trave često navodi zaštita od korova i nametnika, ali
sjetimo se da u vrijeme kada ta moda nastaje, to nije bila motivacija. Radi se tek o naknadnome
opravdanju, pomalo cirkularnome - uređujemo travnjak kako bi bio uredniji?! Vratimo li se ipak, na
Duttonovu teoriju estetike, možemo uočiti da većina onoga što smatramo lijepim (a on za primjer
navodi primjere od poezije preko vizualne umjetnosti do spektakularnoga gola) ima u pozadini
vještinu pomne izrade. S te strane gledano, moguće je da cijenimo pažljivo uređene prostore jer
ukazuju izvorno na nečiju vještinu, a kasnije na platežnu moć i društveni prestiž. Ipak, ne bi li bilo
bolje da vrijeme i trud uložene u održavanje travnjaka posvetimo obitelji i prijateljima, a cvjetove
ostavimo za ispašu pčelama? Samo, što bi na to selo reklo!

Estetika ružnog
Lijepo je, kao što rječnici i leksikoni obično navode, ono što je oku ugodno. Taj se pridjev ( Ipak,
znamo da se ideali ljepote mijenjaju kroz vrijeme i prostor, pa bi nešto što je na glasu kao lijepo u
jednoj kulturi moglo izazvati čuđenje ili čak i zgražanje u kojoj drugoj. Primjeri za to, iz suvremene
europske perspektive, uključuju prstenjem izdužene vratove u nekih afričkih i azijskih kultura (npr. u
naroda Padaung iz Burme/Mijanmara), izdužene ušne resice u npr. Masai naroda, izrazito proširene
donje usne u nekih plemena Južne Amerike i Afrike (posebno u Etiopiji), deformiranje stopala
povezivanjem u Kineskome Carstvu i sl. Slično tome, dok neke kulture preferiraju jednostavnost i
nenapadne boje (npr. Skandinavija), u drugih je na cijeni šarenilo.
S druge strane, katkada naš doživljaj lijepoga može biti kognitivno uvjetovan, obrazovanjem
izvježban, pa će povjesničari umjetnosti vidjeti ljepotu u stilovima koji bi prosječnome suvremeniku
izgledali krajnje neobično. U svakome slučaju, očito je da kulturološki standardi ljepote mogu biti
bitno različiti, često posve nepodudarni. Ipak, pomnije razmatranje ukazat će nam da tȇ, na prvi pogled
značajne razlike, i nisu toliko drastične. Naime, sama sposobnost estetske procjene ima izvore u
evoluciji. Darwin je tvrdio da je paunov rep privlačan paunici te je upravo to privlačenje svrha
doživljaja ljepote. Krajolici koji nas ostavljaju bez daha obećavaju slobodnim prostorom za kretanje,
izvorom hrane ili pitke vode, mogućnošću da se pronađe skrovište ili sl. Kod ljudi tu su signali
vještine, snage (posebno u muškaraca) te u žena plodnosti. Istovremeno, evolucijski preferiramo
partnere koji ne odskaču previše od prosječnih crta lica i tjelesne građe, što možda nije na prvi pogled
očito, ali je eksperimentalno dokazano. Naravno, tu se ne radi o jednostavnoj formuli. S jedne strane
kod potencijalnih partnera preferiramo spolnu zrelost, ali s druge mladost i zdravlje. U igru dodatno
ulaze i signali društvena prestiža, sukladnosti svjetonazora te neki biološke sukladnosti (feromoni!).
Percepcija privlačnosti, od koje je ljepota neodvojiva, očito je kompleksna te će u konačnici ovisiti ne
samo o procjeni svakoga pojedinačnog elementa, već i o njihovome skladu. Tu ulaze proporcije i
omjeri, simetrija i harmonija. Prema Kantu, percepcija ljepote je pasivna, dok susret s onime što je
ružno tjera um na analizu i preispitivanje. I sad tu dolazi do efekta u kojemu neki (prividni) nedostatak
može naglasiti druge elemente. Jer ružno je ono što svojim nedostacima poziva na porugu (ružno <
rugati (se) < praslavenski rǫgati), ali mali nedostaci, poput slavne rupice na bradi, mogu dati šarm jer
nas tjeraju da pobliže razmotrimo ostale detalje i presložimo cjelinu. Ipak, ako je neskladnih elemenata
suviše, javlja se osjećaj neugode, Kao na koprivničkome trgu.

Dažd
Kada astronomi traže život na dalekim planetima, prvo što provjeravaju jest postojanje vode.
Metodom spektroskopije (<grč. skopein „gledati, proučavati” + lat. spectrum „pojava, slika”, od 17. st.
u smislu „spektar: razložene boje vidljive svjetlosti”) može se utvrditi čak i je li voda na nekome
planetu ikada postojala. Ako nije, prema svemu što trenutačno znamo, ne možemo tu očekivati niti
život.
Voda je, naime, izvrsno otapalo zbog svoje polarnosti: iako je kao molekula neutralna, atomi vodika
zadržavaju djelomično pozitivan, a kisik djelomično negativan naboj, čime lako privlače molekule
otopljenih tvari. U nekima složenim organskim spojevima ponovno će do izražaja doći privlačno
djelovanje vodika (koji se tako zove upravo prema vodi) iz jedne molekule prema drugoj, što zovemo
vodikovom vezom. To su iste one veze koje stvaraju celulozu, a mi ih razbijamo kada cijepamo drva
ili deremo papir. One su između ostaloga zaslužne za stvaranje slavnih dvostrukih spiralnih zavojnica
molekule života: DNK.
Uz to, voda u relativno velikome rasponu temperatura ostaje u tekućemu agregatnom stanju (< lat.
aggregatus „složena cjelina; sklop” < aggregare „gomilati”), što je opet bitno za topljivost, jer se
otopljene tvari tako najlakše miješaju. U krutome je stanju kontakta među različitim tvarima premalo,
dok su plinovitome stanju molekule uglavnom previše raspršene. Miješanje omogućava stvaranje sve
kompleksnijih molekula, a upravo je tako nastao i život.
Ponovno zahvaljujući vodikovim vezama, voda je najgušća pri temperaturi od 4°C, što znači da kod
smrzavanja toplija voda tone pa se život nastavlja u dubinama, a budući da je ledena površina najbliža
sunčevim zrakama, prva će se otopiti. Dodatno, voda se lako transportira unutar biljaka čak i okomito,
zahvaljujući površinskoj napetosti. Pojednostavljeno rečeno, molekule vode drže se zajedno pa ih je
lakše povući u uske kapilare.
Budući da je voda osnova života, nije neobično da je moramo piti da bismo preživjeli. (U prosjeku bez
vode možemo tek neka tri dana.) A zbog njene sveprisutnosti ni ne čudi da većina europskih jezika
dijeli isti korijen riječi za vodu: proto-indoeuropski *wódr̥ . Otuda sveslavenska voda, njemački
Wasser, švedski watten, pa čak i keltski uisce/uisge. Romanski jezici imaju drugačiji, ali jednako star
PIE korijen *hékʷeh, odakle lat. aqua.
Osim što vodu pijemo, u njoj možemo i plivati ili po njoj ploviti na splavi, a može nas i poplaviti.
Očito je da su sve te riječi povezane, a pretpostavlja se da su izvedene iz PIE *plewo- „ploviti”.
Promjena samoglasnika unutar riječi (pliv-, plov-, plav-) naziva se prijevojem, a ista je glasovna
promjena odgovorna npr. za nepravilnu množinu imenica u njemačkome: Fluss–Flüsse „rijeka” ili
nepravilne glagole u engleskome swim-swam-swum „plivati”. Svima je primjerima zajedničko da se
radi o vrlo starim oblicima odnosno konceptima, koji su potom kroz jezike doživjeli određene
značenjske pomake kroz srodne domene. Tako je swim vjerojatno povezan s velškim chwyf „kretnja”
te litavskim sundyti „loviti”, dok je latinski pluvia „kiša” iz istoga korijena kao i prasl. plaviti.
Kad smo kod kiše, tu su južnoslavenski štokavski jezici pomalo usamljeni jer se riječ izvodi iz *kysja,
vezano uz pridjev kiseo, dok je u većini drugih slavenskih jezika (uključujući i slovenski te kajkavske
dijalekte hrvatskoga) u pitanju praslavenski korijen dъždь pa je onda recimo u poljskome deszcz, u
slovenskome dež, nekima podravskim govorima dežđ itd.
Govoreći o kiši, što je previše, previše je. Nekad je vodu bolje ostaviti onoj žabi „kaj vu nje leži”.
Što dolazi poslije kiše?
Eto kiša je konačno stala i sad valja podvući crtu. U pravu ste, bila je već dosadna, uzrokovala
poplave, ali zamislite da je nije bilo čitavo proljeće! Što bi bilo s usjevima, vrtovima, voćnjacima?
Pisali smo u prošloj kolumni o tome kako voda donosi život i završili smo na arhaizmu ili
regionalizmu dažd, ali nismo stigli ulaziti dublje u izvor te riječi. Razvila se, rekosmo, iz
staroslavenskoga dъždь, ali ono što je zanimljivo jest da je rekonstruirani proto-indoeuropski oblik
*dus-dyu- „loše nebo”. Ima smisla, budući da je sunčano vrijeme i danas „lijepo” i „dobro”, a kišno
nam je „ružno” i „loše”, bit će jer je tmurno, hladno i ne možete nikuda. A vrijeme očito ovisi o nebu.
Dyau- je dakle PIE „nebo”, iz korijena dyeu- „dan, svjetlo dana”, uz što je vezan tvorbeni sufiks
*diwyós „božanski”. Nebo (< PIE nebhos „oblak”) nas je oduvijek fasciniralo. Još su naši davni preci
shvaćali njegovu važnost, premda nisu razumjeli kako funkcionira, pa su ga objasnili kroz mitove. A ti
su mitovi iznjedrili lik nebeskoga oca koji daje svjetlost i toplinu, ali i šalje kišu koja će natopiti
zemlju, proces iz kojega nastaje život. Govorimo ovdje o najbolje potvrđenome indoeuropskom
božanstvu, koji se u Vedama javlja kao Dyáuṣ Pitṛ,́ u grčkome kao Zeus Pater, u Rimu Jupiter, a među
Ilirima Deipaturos. Premda nismo onomad znali ništa o kondenzaciji i vodikovim vezama, bilo je očito
da biljke rastu samo iz mokre zemlje, a kišu donosi nebo.
Još jedno božanstvo vezano uz kišu je *Perkwunos (vezano uz PIE *per „udariti” [munjom] ili
*pérkʷus „hrast”, visoko moćno drvo koje često udara grom). Iz toga je korijena ime slavenskoga boga
Peruna, gromovnika i gospodara neba, u vječnoj mitskoj bitci s rivalom Velesom (bogom podzemlja i
stoke), kako opisuje Radoslav Katičić. Veles, koji živi u korijenu velikoga Jasena, stabla života,
pokušava se u obliku zmaja ili zmije domoći krošnje, ali ga Perun (često u liku ptice grabljivice)
gromom ubija. Pri tome se Veles u kapljicama kiše vraća u zemlju, natopivši je. Ta mokra zemlja
odnosno boginja Mokoš, Perunova žena, tako postaje plodna i rađa obiljem.
Perun se katkada izjednačava s nebeskim ocem, a katkada smatra njegovim sinom, a Mokoš je mat
syraja zemlja „vlažna (plodna) zemlja” odnosno Majka Priroda. Vezana je i uz Sunce, za koje Ivana
Brlić-Mažuranić piše da mu je bila pomajka, a neki sukob Peruna i Velesa interpretiraju i kao borbu za
naklonost Mokoši. Važno je naglasiti da se tu ne radi o sukobu dobra i zla, već o vječitoj, cikličnoj
borbi prirodnih sila, koje izlaze iz ravnoteže i naravnoga stanja samo kako bi se u isto opet vratile. U
tome je slučaju plodna zemlja podjednako oplođena od strane Peruna, koji obaranjem božanskoga
protivnika gromom vraća u svijet red, kao i Velesa, koji razbijen u kapljice kiše u zemlju prodire,
dajući joj vlažnost.
Isti je to ciklus, samo ovdje preseljen u kozmički red stvari, koji je život donosio u drevnome Egiptu.
Ondje je u glavnoj ulozi bila rijeka: Nil. Mi smo ime preuzeli iz Grčkoga Neilos, a izvor mu je
vjerojatno semitski korijen naḥal “riječna dolina”. Egipatsko je suho tlo svakoga ljeta Nil poplavio, a
poplava je donosila razaranje, ali je za sobom ostavljala crnu zemlju po kojoj su ga drevni Egipćani
zvali Ar ili Aur „crna”. Drugo mu je ime bilo jednostavno Iteru „rijeka”, koja je crvenu pustinjsku
zemlju Deshret pretvarala u Kemet plodnu „crnu zemlju”.
Tako priroda održava život: razaranjem i stvaranjem koje se ponavlja iznova i iznova. Nažalost, kada
se čovjek tu uplete, ravnoteže nestaje i preostaje nam samo žaliti se na vrijeme.

Apologija Sokrata
Odoše još jedni maturanti. Šareni, veseli, ludi. Bilo je tu buke i dernjave, pala je i pokoja tuča (što je
iskreno blesavo, ali ne koliko i ratovi koje vode ozbiljni odrasli ljudi), ali najviše zgražanja u javnosti
već zadnjih nešto godina uzrokuje izbor glazbe. Piscu ovih redova nije poznato što se točno ove
norijade slušalo na koprivničkoj Bašči, ali su recimo gimnazijski maturanti već u svoje oproštajne
koreografije uvrstili, između ostaloga, i pozamašan repertoar narodnjaka.
Da se razumijemo, razlog što se autora teksta nije moglo pronaći na Bašči, osim ajde godina, jest što
ćete ga prije naći u koprivničkome FUNK-u, zagrebačkoj Močvari i sličnim mjestima, premda je
upitno koliko bi se i ta glazba svidjela široj publici. Možete ga redovito vidjeti i na jazz koncertima,
zajedno s onih 0.01% Koprivničanaca koji ih pohode. Ipak, ono čime se današnja kolumna bavi razlozi
su za negativnu reakciju građanstva na glazbeni ukus mladih.
O čemu se tu zapravo radi? Jesu li naši sugrađani naglo postali iznimno glazbeno analitični. Bez da
ulazimo dublje u glazbenu teoriju, složit ćemo se da narodnjaci nisu osobito glazbeno kompleksni te
da su im tekstovi recimo ne odviše intelektualni. Čime se eto savršeno uklapaju u dobar dio popularne
glazbe s MTV-a, da ne spominjemo hrvatsku estradu. Još jedan čest prigovor odnosi se na poticanje
razvratnoga ponašanja, alkoholizma i promiskuiteta, kritika koja sa zasigurno ne može uputiti
rock’n’rollu, R’n’B-u i elektronskoj glazbi, da ne spominjemo hrvatsku estradu. Možda su naši
sugrađani jednostavno nenavikli na „istočnjački melos” - opažanje koje već više drži vodu, premda se
obično ne odnosi na Mozarta ili Hačaturjana, da ne spominjemo hrvatsku estradu.
Što nas još može mučiti? Poticanje na nasilje? Nitko ne može dovesti u pitanje reputaciju narodnjačkih
klubova, ali povlačiti tu paralelu s norijadom ponešto zvuči kao optuživati hrvatske ljubitelje hip-hopa
za obračune bandi u američkima geto naseljima. A ako mislite da su konzumenti ove glazbe nužno
sniženih intelektualnih kapaciteta, činjenice vam ne idu u prilog, budući da su recimo koprivnički
gimnazijalci među najuspješnijima u RH po upisima na fakultete prvoga ili drugoga izbora. I to nisu
samo ljubitelji klasične glazbe.
Zašto onda ta pametna djeca slušaju tu „zatupljujuću” glazbu, pitat ćete se? Dobrim dijelom, bojim se,
zato što im je dosta pameti i obaveza. Preopterećeni su i treba im ispušni ventil. Mozak na pašu.
A zašto to vama smeta? To ostavljam vama da odgovorite. Nemoralna je, reći ćete? Pazite da ne
ispadne da nam jedina obrana od seljačina postane malograđanština.
Dobro, neka ih je, pomirljivo ćete. Mladost-ludost. Ali gdje je u današnjoj kolumni jezik, gdje je
kultura i povijest, gdje su etimologije, i što je uopće s onim Sokratom iz naslova? Apologija je očito
grčki, od apología „obrana, pobijanje”, a naslov je referencija na Platonovo djelo u kojemu posthumno
zagovara Sokrata, atenskoga filozofa koji je osuđen na smrt ispijanjem otrova kukute (pjegava velika
kukuta, lat. Conium maculatum), biljke koja, prije no što uzrokuje zatajenje organa, izaziva
vrtoglavicu, odakle i ime (grč. koneios „vrtjeti se”). Sokrat je, da vas podsjetim, bio osuđen za
kvarenje atenske mladeži jer je poticao nemoral. Ah, da, a citati s početka teksta su iz 1920-ih, između
ostaloga iz New York Timesa, i odnosili su se na jazz.

Novinar
Novo je nešto tek nastalo, što smjenjuje štogod staro, ili informacijskim rječnikom, što nam do sada
nije bilo poznato. Da se radi o staroj riječi, očito je ako bacimo pogled na europske jezike od
istočnoslavenskoga novyy/novy preko skandinavskih jezika ny do romanskih nouveau/nueovo/nuovo.
Sve vuku korijen iz protoindoeuropskoga *newo-, kao i sanskrtski navah, perzijski nau, grčki neos itd.
Stara riječ za star, jamačno važan koncept novosti ili novìne. Pogledamo li ga pobliže samo na razini
informacije, ono što je novo jest značajno jer se može raditi o dobroj vijesti pa će nas razveseliti,
žalosnoj vijesti pa će nas rastužiti, ili nas pak može upozoriti na kakvu priliku ili opasnost.
Novínāma se bave nòvine, bez obzira mislimo li time na njihov tiskani oblik, kakav se u Europi i
Japanu javlja u 17. st., želimo li se vratiti na još starije oblike prenošenja novosti kao izvješene
obavijesti s aktualnima događanjima u starome Rimu, Acta diurna „dnevni događaji”, ili na
srednjovjekovno izvikivanje obavijesti na trgu. Novine su, u svakome slučaju, predstavljale prvo
sistematsko bavljenje novostima, a od prijelaza s 18. na 19. st. spominje se profesija novinarstvo (fr.
journalisme < od journal „dnevne novine” <jour „dan”). Onaj tko se novostima tj. novínāma bavi, piše
za nòvine te ga nazivamo novinarom ili žurnalistom.
Ali nisu novine samo mjesto gdje ćete pročitati novosti iz svijeta i zemlje prenesene iz drugih izvora.
Novinarstvo se bavi i pronalaženjem novih informacija o čemu već znanome, ponekad uz temeljito
istraživanje područja, kada govorimo o istraživačkome novinarstvu. A često podcijenjeni i danas
zapostavljeni posao novinara jest i otkrivanje nove perspektive na ono svakodnevno, dobro poznato,
na svraćanje pozornosti na ljude oko nas. Lako je napisati članak o predsjednicima i premijerima,
glumcima i starletama pa onda biti čitan. Vrhunski novinar može pisati o svome susjedu na način da
ovaj sam otvori novine i nauči o sebi nešto novo. Naposljetku, najviše nas se dotaknu novosti iz
našega kraja – katkad sretne, katkad tužne, katkad iznenađujuće, ali uvijek bitne jer su dio nas.
In memoriam Dragan Desnica (1933.-2023.)

Mogla je biti prosta priča

Jeste li se kada pitali kakve veze imaju glagoli oprostiti (kao u „Oprosti!”) i oprostiti se (od koga)?
Oprostiti dolazi od prefiksa o(b) i pridjeva prost. To je dakle, „učiniti prostim”. A iako danas prost
najčešće dolazi u značenju „sirov, neotesan, neuljudan”, starije je značenje „jednostavan”, kao u
frazama prosti brojevi ili vidjeti prostim okom. Iako se danas takva uporaba često etiketira kao
srbizam, to i nije baš tako. Još August Šenoa stavlja jednome liku u usta rečenicu „dobra sam roda
sin… prost mi je put do veće gospoštine” u smislu „jednostavan, slobodan mi je put”, dok na drugome
mjestu opisuje siromašnu seljačku postelju pa kaže da na njoj leži „prost gunj”, dakle „jednostavan,
nekićen”.
Kako su značenjske promjene uvijek motivirane (premda ne i predvidive), možemo pokušati
rekonstruirati kako je došlo do današnjega značenja. Pojednostavljeno rečeno, prost je izvorno onaj
koji „stoji ispred”. Ako gledamo na kakav razvojni put, prvo uvijek dolazi štogod jednostavnijega (kao
recimo u evoluciji ili u učenju). Zato su onda i brojevi koji se ne mogu podijeliti (osim s jedan i samim
sobom) jednostavni ili prosti, a njihovom kombinacijom dobivaju se složeni ili kompleksni brojevi.
Ako se pak radi o procesu proizvodnje, krećemo od sirovina, koje se moraju obraditi da bismo dobili
završni proizvod. A i kada govorimo o ljudima, obično smatramo da ih (najčešće u dječjoj dobi) valja
obrazovati (< ob + rez) dakle također obraditi iz sirovine. Onaj koji svojim ponašanjem ukazuje na
nedostatak takve obrade (zapravo socijalizacije) jest prost, od čega izvodimo i imenicu prostak.
Prosto, međutim, može biti i „slobodno” kao kad „Prosto zrakom ptica leti” u Pjesmi Hrvata Dimitrija
Demetra. Naime, pomalo paradoksalno, nekada cijenimo i ono što nije prošlo obradu, zbog čega je još
uvijek „prirodno, naivno”, a za takva ćemo čovjeka reći da je prostodušan. Ako Vam se to čini
zbunjujućim, prihvatite to ipak, jer je jezik naprosto takav.
Tako će prosto onda označavati i situaciju kada je tko „slobodan od dûga”, a to je bilo kakva obaveza,
ne samo materijalna već i moralna, pa može biti i slobodan od kazne. Zato kršćani mole Boga Oca da
im „otpusti duge”, odnosno „oprosti grijehe”. Meša Selimović u Tvrđavi piše „neka ti je Bogom
prosto”, a Crvena jabuka pjeva „Nek ti je prosto sve od mene”.
Najteže je, naravno, oprostiti samome sebi, jer time nekako ostavljamo dio sebe pozadi pa se s tim
svojim dijelom moramo oprostiti. I eto nam odgovora na pitanje s početka teksta. Oprostiti se od koga
jest odvojiti se, ali za razliku od praštanja, kada je prekid veza poželjan jer nas oslobađa od čega
negativna, oprostiti se implicira da je odvajanje neželjeno. Oprostiti se možemo od kakve izgubljene
stvari, nekada i od planova; opraštamo se prije putovanja ili rastanka, a najtužnije je kada se od bliske
osobe opraštamo zauvijek. Ali takav je život, čiji je smrt neizostavni dio. A kako bismo mi koji smo
ostali nastavili živjeti, moramo, koliko god mučno bilo, otpustiti taj dio sebe, kao što otpuštamo
dužnicima našima. Jer u oprostu je sloboda – i onoga kome je oprošteno, i onoga koji oprašta.

Istina boli
Istina je neka tvrdnja koja odgovara stvarnosti. Koncept koji govornik prenosi isti je kao i stvarnost
(prasl. istъ, češ. jistý, latv. ists). Katkada razlikujemo riječi isti i jednaki u smislu da potonje označava
dvije različite stvari/pojave među kojima nema jasne razlike, dok isti može podrazumijevati da se u
oba slučaja radi tek o jednoj istovjetnoj stvari/pojavi. Tako bi npr. „Na radiju stalno sviraju iste
pjesme” značilo da se pjesme ponavljaju, odnosno iste su iz dana u dan. S druge pak strane, kada
kažemo „Sve su te pjesme jednake„ tu se radi o nemogućnosti razlikovanja očito neistovjetnih
pjesama, jer su valjda po čemu preslične.
Ipak, kada bolje osmotrimo prvu izjavu, vidjet ćemo da se ni ondje ne radi nužno isključivo o
istovjetnim pjesmama već da se većina pjesama koje čujemo na radiju stalno vrti. A kada tkogod na
što odmahne rukom i kaže „Isti vrag!”, to upravo znači da su neke dvije stvari/pojave samo nominalno
različite, a u stvarnosti je to „Jedno te isto” jer su razlike nebitne. Isto i jednako stoga je manje-više
isto. Zato ćemo sasvim dobro razumjeti što se misli kad se kaže „Sve su te pjesme iste.„
Zašto je to bitno? Pa koliko se često ljudi ne mogu složiti oko toga što je zapravo istina? Doduše,
dokle god se radi o objektivnoj stvarnosti, kada se što može izmjeriti – npr. brzina automobila ili
cijena artikla – tu je presuda jednostavna, ali čim u to upletemo ljudski faktor, stvari se kompliciraju.
Lako je ustvrditi tko je prvi započeo ako imamo kamere koje su zabilježile kakav incident, ali ono što
kamere ne pokazuju jest lanac događaja koji je do toga doveo. Možda su iza kakva šamara stajali
mjeseci nesnosna maltretiranja. I što je sad istina? Možete li zamisliti takvu situaciju?
Koliko je onda sve još kompliciranije ako se radi o vrijednosnome sudu ili estetskoj procjeni. Što
recimo čini dobru pjesmu? Razina glazbene kompleksnosti može biti dio objašnjenja, kao i neka
kreativnost/originalnost (iako je to već teže argumentirati), a naravno i sama vještina izvedbe je bitna,
ali da je to tako jednostavno, nitko se nikada oko glazbenoga ukusa ne bi posvađao.
A što tek onda kada se radi o situaciji u kojoj se mišljenja o ljepoti stubokom razilaze? I još k tome,
što ako je javno mnijenje (barem kao što je prikazano kroz medije) jednoga stava, a Vaš je drugačiji?
Tko je u pravu? O ukusima se ne raspravlja, reći ćete. Ma molim Vas, otkad to? Čitate li vi novine? I
što ako je sadašnji gradonačelnik, recimo, oduševljen novim gradskim trgom, a neki bivši eto ne
smatra da je dobro pogođen. Što je onda istina? Bivši je bivši, reći ćete.
Nekako se uvriježilo da, barem kad se ne radi o objektivnim pokazateljima, istina ovisi o
prevladavajućemu stavu, posebno ako se argumenti doimaju stručnima. Stoga ako ste čitali članke u
lokalnim medijima u zadnjih nekoliko mjeseci, bit ćete dojma da imamo najljepši trg u
sjeverozapadnoj Hrvatskoj, ako ne i šire. Ako ste isprva i bili skeptični, priznajte da vam se stav barem
malo poljuljao. I onda se jednoga subotnjega jutra na Trgu odigra sljedeća scena. Djevojčica od nekih
6-7 drži se mami za ruku i šapuće, onako djetinje, da svi čuju: „Jelda mama kako mi imamo ružan
trg!”. I vaš se omiljeni kolumnist prisjeti jedne bajke o kraljevskoj odori. Čekamo još samo da netko
od vas kihne!

Šetnja
Kada Vas je zadnji puta netko poveo u šetnju? Dopustite to danas svome kolumnistu. Našu ćemo turu
započeti u Lipiku. Neće Vam biti teško pogoditi odakle ime ovome lječilišnom gradu ako prođete
Slavonskom ulicom i udahnete miris lipa što stoje poput počasne straže baruna Trenka, nakadašnjega
vlasnika Lipika. Prvi su drvoredi doduše izgrađeni nešto kasnije, kada su ovdje vladali daruvarski
grofovi Jankovići. Tu se negdje javljaju i zapisi o ljekovitim kupeljima koje će ubrzo postati
popularnima među austro-ugarskom gospodom. Dok nas povjetarac s Papuka kupa mirisom
zelenkasto-žutih cvjetova, skrenut ćemo na zapad prema parku i toplicama. Ovdje su u jeku radovi na
uređenju: osjetit ćete prvo miris šljunka koji se navozi pa aromu mineralne vode što izvire na
temperaturi od 60°C.
Nećemo ići dublje u park, tek ćemo baciti pogled na ruševine nekada najsjajnijega lječilišnoga objekta,
neorenesansnoga Kursalona (njem. Kur “lječenje, tretman” < lat. cura “briga” + salon <fr. “soba,
dvorana”). Izgrađen 1893. po uzoru na bečki kursalon, bio je središte društvenoga života lječilišta.
Zaustavimo se načas, zatvorimo oči i zamislimo dame u haljinama i korsetima te gospodu u frakovima
i šeširima kako šetaju od kavane do kasina i plesne dvorane. Čuje se metalni zvuk vojničke glazbe, a
potom i kristalni sopran talijanskoga bel canta („lijepo pjevanje” virtuozna vokalna tehnika
osamnaestoga stoljeća). U Dvorani ogledala živo je bilo i noću jer je Lipik električnu energiju dobio
već 1894. čak trinaest godina prije Zagreba.
Ulicom Marije Terezije zaokrenut ćemo na sjever, pokraj Narodnih kupelji na samome rubu
lječilišnoga perivoja. Dok se u sve ostale zgrade lječilišta ulazi iz samoga perivoja, Narodne kupelji
su, kako im i ime govori bile namijenjene za običan puk, pa je ulaz s ulice, kako prost narod ne bi
ometao gospodu u šetnji perivojem od Turskih do Mramornih kupki, gdje su mogli uživati u privatnim
mramornim kadama okruženim mitološkim prikazima u zgradi nalik klasicističkome hramu.
Ostavimo sada lječilište te izađimo na glavnu prometnicu, Ul. Matije Gupca. Proći ćemo kroz
Filipovac (nazvan vjerojatno prema apostolu Filipu) te doći do Pakraca uz rijeku Pakru, po kojoj
bismo mogli pretpostaviti da je dobio ime, posebno kada je s druge strane selo Prekopakra. Povijesni
izvori ipak malo kompliciraju priču jer je zabilježeno da se ime Pakar, predslavenskoga podrijetla
(možda u značenju „smola”), nekada odnosilo na rječicu Bjelu pritoku današnje Pakre, a koja se tada
nazivala Pakrac (Pakar + –ac). Po njoj je nazvan i grad, dok je rijeka s vremenom zadobila ženski rod
pa postala Pakra.
U Pakracu se nećemo dugo zadržavati, spomenimo tek da je u tursko doba bio središte Pakračkoga
sandžaka, a priča kaže da je to bio posljednji grad u Hrvatskoj pod vlašću Osmanlija. Kako je za
obronke Papuka zapadalo sunce, obližnji se vrh nazivalo Omanovac, valjda vezano uz arapsko ämānä
„povjerenje” pa onda i „povjerena vrijednost” odakle amanet „nasljedstvo” i aman „milost, oprost”.
Ipak će prije biti da je Omanovac od biljke oman ili bušinak. U svakome slučaju, zaputimo se sada
tamo, kroz selo Kraguj (<. turk. kyrgyj „kobac”). Nakon uspona od desetak kilometara na 500 metara
visinske razlike, završit ćemo šetnju u hladu šume i pogledu koji se za lijepa vremena proteže sve do
Kutine.
Ono što Vam naša virtualna šetnja ipak ne može prenijeti jest onaj prustovski osjećaj mirisa lipe što u
trenu vraća u djetinjstvo, uz sliku bake koja na stol donosi topli čaj od lipe i svježe medenjake.

Kvaliteta života
Kada štogod procjenjujemo, često se u opreku stavljaju pojmovi kvaliteta i kvantiteta. Za obje se riječi
smatra da su u hrvatski ušle preko njemačkoga (Qualität odnosno Quantität), kamo stižu iz latinskoga
(qualitas odnosno quantitas). Najčešće ih u koristimo kako bismo usporedili dvije važne kategorije,
one kakvoće ili vrsnoće nasuprot količine tj. protežnosti. Jednostavnim riječima, kvantiteta nam kazuje
koliko čega imamo, a kvaliteta nam kaže nešto o značajnim svojstvima istoga.
Iako su obje kategorije mjerljive, očito je lakše izmjeriti količinu čega, npr. pitke vode, a kvaliteta je
stvar pozornije raščlambe (pa ćemo kemijskim mjerenjem saznati da je koprivnička voda zbilja tvrda),
a često i osobna ukusa (npr. kolumnistu je naša voda razmjerno ukusna, ali mu kamenac zaista nije
mio). U znanstvenim se istraživanjima često navode kvantitativna odnosno kvalitativna analiza. Prva
je preciznija, konkretnija, lakše usporediva, dok se potonja počesto smatra kompliciranijom,
podložnijom interpretaciji te stoga manje objektivnom. Ne čudi stoga što je današnje zapadno društvo,
kojemu mi kao zajednica težimo, opsjednuto kvantifikacijom. Sve se računa u bodovima, gleda se
razlika, važan je postotni napredak – od rasta BDP-a do Državne mature.

S jedne strane, teško je osporiti konkretnost brojki i njihov psihološki učinak. Ako za nešto kažemo da
je bolje, to je tek naše osobno mišljenje. Ako navedemo da 84 posto ispitanika preferira baš tu kavu,
zvučimo ozbiljnije i uvjerljivije. Isto tako, političari ostavljaju bolji dojam kada barataju s brojkama od
npr. sedam projekata vrijednih sedam milijuna eura financiranih iz sedam europskih projekata. A ako
uspoređujemo zemlje, prvo što se obično gleda jest BDP po glavi stanovnika. Hrvatskih 17 130 eura
po stanovniku tako ne izgleda bajno u usporedbi s njemačkih 46 180, pa onda čak ni rast od 6,2 posto
u 2022. ne djeluje impresivno. (Sjetimo se samo da je u bivšoj državi hrvatski BDP za više od
desetljeća kontinuirano rastao gotovo za 10 posto godišnje.) Da ne spominjemo poraznu brojku od
preko 900 000 manje stanovnika u RH u 2021. u odnosu na 1991.

Ipak, čak i ako logičke zamke statistike ostavimo za neku drugu priliku, postoji jednostavan razlog što
je kvalitativna analiza kompliciranija. Naprosto, ono što proučavamo znatno je kompleksnije.
Pogledajmo npr. odnos kvalitete života i BDP-a. Do određene granice, veza je nedvosmislena: viši
BDP dovodi do viših prihoda i onda više percipirane razine zadovoljstva životom. Međutim, nakon što
neka zemlja dostigne prosječni godišnji prihod po glavi stanovnika od 70,000 dolara godišnje, porast
sreće više ne ovisi većinski o porastu BDP-a. U prijevodu, jednom kada osiguramo stabilnu
egzistenciju, u igru uz sigurnost i kupovnu moć ulaze novi faktori. Neki od najvažnijih elemenata koji
se navode su, neiznenađujuće, zdravlje, pristup obrazovanju, povjerenje u društvo i percepcija
korupcije. A tu je ono i teže uhvatljivo: zadovoljstvo društvenom interakcijom, društvenom potporom
i kohezijom, te – vrlo važno – prilike za korištenje slobodnoga vremena. Ne zaboravimo i okoliš, kako
prirodni tako i društveni.

I onda se u petak navečer u društvu obitelji i prijatelja nađete na trgu na koncertu Darka Rundeka i
Jazz orkestra HRT-a i prisjetite se kako život u našoj Koprivnici nije uopće loš. Šal od svile, piće-dva i
čak je i trg izgledao ljepše. U mraku.

Mračni srednji vijek?

Iako je svoju kantatu pod nazivom Carmina Burana Carl Orff skladao početkom 20. st. (praizvedena je
1937.), ovo je maestralno glazbeno djelo, u kojem su Koprivničanci mogli uživati prije desetak dana,
na više načina povratak u daleko stariju prošlost. Počnimo od prilično očite činjenice da je najvećim
dijelom kantata ispjevana na srednovjekovnom latinskom. Nadalje, djelo je harmonijski jednostavno, a
melodijski predstavlja povratak na renesansnu glazbu. Naglašenu izravnost Orff ostvaruje fokusom na
ritam kao primarni element – jednostavan, ali dinamičan, uz česte promjene između taktova.
Okosnicu Carmine Burane predstavlja istoimeni tekst koji seže do 11./12. st. Ime jednostavno znači
Pjesme iz Beuerna (Benediktbeuerna), a sadržajno pokazuje svu kompleksnost razdoblja koje obično
nazivamo Srednjim vijekom. Iako autore tekstova možemo tražiti među studentima teologije, pjesme
su satirične, često kritične prema Crkvi i dominantnim moralnim vrijednostima, posebno kada se radi
o licemjerju. Mnoge su pastoralne (tal. pastorale ← lat. pastoralis „pastirski” odnosno inspirirano
idealiziranome životu u prirodi), slave jednostavne životne užitke poput hrane i alkoholnih pića (kao
napitnice, pjesme za nazdravljanje) odnosno tjelesne ljubavi (nasuprot ideji tjelesnosti kao grijeha).
Srednji vijek, razdoblje primarno europske povijesti koje povjesničari obično smještaju između pada
Zapadnoga Rimskog Carstva 476. god. te razdoblja velikih otkrića i renesanse zapravo je prilično
raznorodno razdoblje. U europskoj ga povijesti obilježavaju feudalizam, deurbanizacija i posebno u
ranoj fazi migracije te dominacija kršćanskoga pogleda na svijet nasuprot antici.

Već letimičan pogled na vizualnu umjetnost srednjega vijeka pokazuje napuštanje ‘realističnih’
prikaza ljudskoga tijela te naglasak na simbolički prikaz koji nerijetko zahtjeva poznavanje kôda.
Plava je boja tako vezana uz božansko i transcendentalno, dok crvena predstavlja zemaljsko i ljudsko.
Široko je poznata simbolika jaganjca kao žrtve te stoga i simbola Mesije, ali i druge su životinje imale
snažnu simboličku vrijednost – od pauna čiji je rep predstavljao zvijezde i noćno nebo, preko delfina
koji simbolizira uskrsnuće jer zaranja u tamne dubine da bi ponovno izronio na svjetlo, do lava koji
može predstavljati Sv. Marka Evanđelista, ali i samoga Krista.

Ipak, upravo je Katolička crkva zaslužna za očuvanje veza s antičkom tradicijom, proučavanjem
filozofskih i književnih djela kako iz grčko-rimskoga svijeta, tako i iz židovskoga te kasnije
islamskoga. Iako je svrha tih studija bila uvijek zadana kao dokazivanje istine otkrivene u Svetome
pismu, u konačnici su doprinijeli širenju obzora.
Danas na srednji vijek često gledamo kao na mračno razdoblje povijesti, između ostaloga zato što o
njemu malo i znamo (posebno o ranome srednjem vijeku, kada su se tek formirale nove države na
ruševinama carstva), ali i zahvaljujući slici iz medija, posebno holivudskih filmova koji ga prikazuju
kao tamno, sivo, prljavo doba. Paradoksalno, svakodnevna je srednjovjekovna odjeća zapravo bila u
živim bojama, u umjetnosti su korišteni šareni dragulji i koristi se filigranska tehnika obrade metala (<
tal. filigrana < lat. filum „nit” + granum „zrno”).

Istovremeno, moderna hrvatska država naglašava svoj kontinuitet od ranoga srednjovjekovlja, što se
odražava u imenima ulica i trgova, vojnome odličju pa i popularnosti nekih od osobnih imena. A zbog
svoje mistike, srednjovjekovlje i dalje budi širok interes, koji kulminira – kao i samo razdoblje – u
nadolazećoj renesansi. Vidimo se na festivalu!