BiH kroz prizmu historijskog razvitka religijske misli

Objavljeno pod naslovom „BiH kroz prizmu historijskog razvitka religijske misli“,
Znakovi Vremena, Vol. 2, Broj 6, izd. Ibn Sina, Sarajevo, 1999, 193 – 200

Danas BiH predstavlja jednu na prvi pogled dosta složenu i teško razumljivu zajednicu.
Ustavno-pravno ona se sastoji od tri "nacije" ili naroda: Bošnjaka, Srba i Hrvata koji se
tretiraju kao konstitutivni. Pored njih u BiH ima i Jevreja, Ukrajinaca, Slobaka, Italijana
itd. i veliki broj neodreñenih. Ipak onaj važniji i bitniji segment BiH društva na kojem je i
nikla gore navedena podjela na tzv. nacije, jeste religiozna podjela koja se uglavnom
svodi na pripadnost jednoj od dogmi koje zastupaju tri institucionalizirane religijske
zajednice. Rimokatoličkoj, SPC i IZ BiH-hanefijskog mezheba. Iz te tri zajednice iznikle
su uglavnom u zadnje vrijeme i neke separatističke i nonkonformističke grupe npr.
Vehabije i Džaferije. Pored ovih vjerskih zajednice, postoje i djeluju, ali skoro u
zanemarljivom broju i protestanske crkve -evangelistička i baptistička. Nekada brojna
hebrejska zajednica, usljed genocida u II sv. ratu i odlazaka u Izrael danas je poprilično
malobrojna, ali je zadržala mnogo od svoga uticaja u društvenim aktivnostima. U BiH
djeluju i neke egzotične i zanimljive sekte; Hare Krišna, Jehovini svjedoci, Adventisti.
Iako je BiH bogata različitim religioznim strujanjima, u kvantitativnom smislu u njoj
dominiraju tri glavne zajednice. Kao što je već istaknuto u uvodu religiozna sviejst i
pripadnost ima dominirajuću ulogu u životu bosanko-hercegovačkog stanovništva i
upravo ona i daje onaj najvažniji segment u oblikovanju društava u našoj zemlji. Da bi se
bolje shvatila kompleksnost bosansko-hercegovačkog društva, a samim tim i odnos
prema religioznoj svijesti i identitetu koji iz toga proističe potrebno je izvršti: Historijsku
analizu razvoja religiozne svijesti na teritoriji Bosne i Hercegovine od najranijih vremena
Analizirati i objasniti uticaj koji religijska svijest može imati na društveno-ekonomska
kretanja. Samim tim moje izlaganje bit će podijeljeno na dva dijela, u prvom ću više
ukazivati na historijski aspekt, a u drugom na implikacije koje u društvu može izazvati
religiozna svijet. Korijenje nekih današnjih manifestacija religiozne svieti današnjih
stanovnika BiH krije se često u našoj dalekoj prošlosti, čak i prije pisane historije.

Ta očuvanost nekih običaja koji su danas za prosječnog Bosanca i Hercegovca

nesumnjivo povezani sa ispoljavanjem svijesti o identitetu pripadnosti odrešenoj religiji,
a koji su dosta strari prije svega svoj opstanak mogu zahvaliti sklonosti našeg
stanovništva ka konzervativizmu, konzerviranju zatečenog stanja, pa čak i odrešenom
skrivenom strahu od promjena (ovo je posebna karakteristika dinarskog stočarskog
stanovništva koje je dugo čuvalo svoju patrijahalnu kulturu). Zbog velikog nedostatka
pisanih izvora naročito za rani srednji vijek, ali nažalost i za kasnija razdoblja mnoga
pitanja ostala su otvorena i danas izazivaju dosta kontroverzi u radu historičara od kojih
mnogi i dalje u bosansko-hercegovačkoj historiji vide plodno tlo za dnevno-političke
manipulacije. Tome često u prilog idu i rijetki izvori, uglavnom stranog, van bosanskog
miljea nastali i sami često u svrhe tadašnje političke i društvene borbe. Meñutim tom
razvoju ahistorijske sviejsti mnogo je doprinijelo i smao bosansko-hercegovačko
stanovništvo svojih bahatim odnosom prema sopstvenom biću. Paganska tradicija Zbog
svoga graničnog karaktera koji će BiH zadržati stoljećima a, naročito zbog prisustva svih
značajnijih institucionalizovanih vjerskih zajednica čiji su se interesi prožimali preko
bosansko-hercegovačke teritorije, a koje su radi ostvarivanja većeg uticaja na mase
brinule samo o kvantitetu svojih vjernika, a ne i o kvalitetu njihovog vjerovanja u svijesti
Bosanaca i Hercegovaca sačuvalo se dosta ranijih vjerovanja, shvatanja i načina života. U
velikoj mjeri ti običaji su vremenom zaogrnuti hrišćanskim i islamskim plaštom te i
prihvaćeni od bosansko-hercegovačkih vjerskih zajednica. Tako su mnogi paganski
običaji našli uklopljeni u zvaničnu dogmu. To je već u prošlom vijeku dobro uočio
sakupljač folklora nad bosanskim muslimanima Kosta Hormann gdje u uvodu svoje
knjige

"Narodne pjesme Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini" (Sarajevo 1888. god.) govoreći

o procesu primanja islama navodi: "govoto listom prigrliše vjeru Muhamedovu, ali ne
promijeniše narodno osjećanje ni stare običjae; stare svoje običaje oni tek prilagodiše
zahtjevima nove vjere i donekle popuniše unesenim novim običajima." Radi ostvarivanja
većeg uticaja na mase neki oblici ranijih vjerovanja čak su proglašavani od strane
vjerskih zajednica za eksluzivno njihove, čak i u smislu nacionalnog razvoja (npr. krsna
slava kod pravoslavnog stanovništva). Tome je u velikoj mjeri doprinio i vleiki
nedostatak historijske svijesti kod našeg naroda te njegova sklonost ka stvaranju mitova i
manipulaciji sa sopstvenom historijom, najčešće u dnevno političke svrhe. Računajući na
veliku rasprostranjenost narodnih običaja te privrženost najvećeg dijela stanovništva
njima pojedine grupe manipulišu sa osjećanjima naroda a sve u svrhu ostvarivanja želje
za sopstvenom moći, te obezbjeñenja svojih političkih i ekonomskih ciljeva. Te
manipulativne aktivnosti najviše se izražavaju tako što se zloupotrebljavaju upravo ti
narodni običaji koji su uklopljeni u zvaničnu dogmu vjerskih zajednica. Zanimljivo je da
pripadnici sve tri bosansko-hercegovačke zajednice imaju iste običaje, praznike i
svjetkovine, ali pod drugim imenom (npr. Jurjevo ili ðurñevdan), da su pojedina
paganska božanstva dobijala nova imena a da se zadržavao njihov kult u hrišćanstvu i
islamu. Najbolji je primjer kult Peruna koji je u hrišćanstvu nastavio svoje postojanje u
vidu kulta svetog Ilije. Tako se i danas očuvala uspomena na Ilindan ili Alñun (to je
primjer "islamizacije" jednog praznika) za koji se uglavnom vezuju pojedini
poljoprivredni radovi. Kod pravoslavnog stanovništva je raširen i staroslavenski kult
Vida koji se slavi 28. juna. Izgleda da u sklopu toga treba posmatrati i kutlove vezane za
pojedine dane u sedmici, naročito za utorak koji je u starom vjerovanju važio za varovni
dan kada se posvećivalo molitvi, vraćanju i magijskim paganskim misterijama. Za neke
običaje za koje danas smatramo da ekskluzivno pripadaju jednoj zajednici moguće je
utvrditi da je u ranijem razdoblju pripadalo i drugim zajednicama.

Tu je vrlo karakterističan primjer krsne slave koja je novije u doba poprimila isključivo
srpsko nacionalno obilježje. Meñutim korijenje krsne slave treba tražiti još u
predslavenskim starobalkanskim kultovima Ilira koji su se vezali za zaštitu roda i
plemena. Ćiro Truhelka je to doveo u vezu sa rimskim kultom lara, odnosno kućnim
božanstvima. Prilikom primanja hrišćanstva ti zaštitnici roda su postajali hrišćanski sveci.
Interesantno je napomenuti da se kod bosanskih katolika dugo sačuvao kult krsne slave.
U svom djelu "Bosanski franjevci" izdatom još prije I svjetskog rata autor fra Julijan
Jelenic navodi da se taj kult kod katolika sačuvao sve do Austro-Ugarske okupacije.
Krsna slava se pojavljuje samo u onim dijelovima Balkana u kojima su živjeli Iliri. Jedan
drugi običaj odomaćen kod našeg katoličkog i pravoslavnog stanovništva a naslijeñen iz
staroslavenskih običaja i kultova jeste šaranje jaja u proljeće a koji se nastavio na
hrišćanski Uskrs. Što se tiče muslimanskog dijela stanovništva Bosne i Hercegovine tu se
pokazuje izrazito visok nivo sinkretizma i simbioze. Samim tim ako imamo u vidu proces
primanja islama (tu je naročito ilustrativan izvor anonimusa iz 1585. godine) može nam
biti jasno kako je došlo do toga da su se u životu BiH muslimana sačuvali u tako velikom
broju stari običaji i vjerovanja. Može se pretpostaviti da je u velikoj mjeri to i posljedica
postojanja srednjovjekovne Crkve Bosankse koja je svoje postojanje nastavila i dugo
poslije zvaničnog nestanka u svjijesti Bosanaca i Hercegovaca a naročito muslimana. O
ostacima tradicije dualizma kod našega naroda može indirektno da asocira i uzrećica
veoma prisutna u svakodnevnom govru - "Do zla boga". Kao jedan od vrlo značajnih
primjera očuvanja stare tradicije jeste i bojenje svijeća uz mubarek dane posebno za 27.
noć mjeseca Ramazana. Najvjerovatnije je bojenje svijeća zamjena za bojenje jaja. Od
velikog značaja prilikom razmatranja ove tematike potrebno je razmotriti i pitanja dovišta
i molitvištva koja se nadovezuju na ranije staroslavenske i paleobalkanske tradicije koje
je prvo apsorbovala Crkva Bosanska a kasnije i druge vjerske zajednice. Upraov u sklopu
toga treba posmatrati i Ajvatovicu, Brateljeviće kod Kladnja i Kuhiju kod Ostrošca.

U suštini tu se molilo za kišu, što je možda relikt zaostao još iz vremena razvoja
zemljoradnje i uglavnom je riječ o pećinama ili usjecima u stijeni. Kao karakterističan vid
molitvištva jeste Trzan u Veličima (Kotor Varoš). Već naziv Trzan asocira na
staroslavensku triznu. U srednjem vijeku to mjesto je služilo Crkvi Bosanskoj, a kasnije i
muslimanima koji prireñuju "teferiče i vrše vjerske obrede". Kod bosanskih muslimana je
prisutan i kult vrhova. Dr. Ivo Pilar u svome djelu "O dualizmu u vjeri starih Slovena"
(JAZU Zagreb 1931. godina) za planinu Konjuh na čijem vrhu su prvog utorka iza
Alñuna Kladnjaci obavljali dovu navodi da je bilo staroslavensko svetilište posvećeno
Svetovidu. Slični kultovi su se obavljali i na Trebeviću čiji sam naziv podsjeća na
Trebište (staroslavenski žrtvenik), Treskavica sa svojim najvećim vrhom Malom Ćabom.
Kao jedan od najinteresantnijih magijskih obreda koji poznaju i primjenjuju Bosanci i
Hercegovci je "salivanje strave". Ovaj obred inače ima i jak psihološki efekat. Osnovni
element u ovome obredu jeste metal, uglavnom olove, koje se topi i zatim u toku smaog
rituala baca u hladnu vodu. Ovo se sve odvija nad glavom, rukama i nogama. Ritual se
ponavlja tri puta, odnosno toliko puta se istopljeni metal baca u vodu. Cilj obreda jeste
istjerivanje zlih duhova i strahova iz osobe nad kojom se vrši ritual. Može se pretpostaviti
da magijski obred "salivanja strave" upravo zbog prisustva metala u njemu kao osnovnog
faktora potiče iz perioda prelaska iz neolita u vrijeme početne primjene metala. Ritualom
se simbolizuje snaga i moć metala koji je u stanju da rastjeruje zlo. Kao jedan
paleobalkanski rudiment u sujevjerju naših ljudi jeste i kult kućne zmije.
Srednjevjekovno naslijeñe Monoteističke zajednice i njihova religiozna aktivnost prisutne
su na tlu Bosne i Hercegovine jako dugo, još iz vremena antike. Hrišćanstvo je vrlo rano
uspostavilo svoju hijerarhijsku infrastrukturu na tlu provincije Dalmacije. Salonitanski
sabori 530. i 533. godine će nam pobliže objasniti ustrojstvo i stanje kršćanstva u
provinciji Dalmaciji. Teritorija današnje BiH će se nalaziti pdo jurisdikcijom 4 biskupije:
Bestoensis Martaritana Baloenus Sarsenterensis A moguće je da su i biskupije iz Sirmija,
Sisciae i Cibale zahvatale rubna područja. Ovo su sve ortodoksno-katoličke biskupije i
one su sigurno predstavnici Iliroromana na ovom području jer su goti bili arijanci, a
njihov broj u cijelom kraljevstvu nije bio veći od 100 000-150 000 ljudi. To samo
pokazuje da je provinicija Dalmacija već bila u dobroj mjeri zahvaćena krišćanskom
infrastrukturom, takvo stanje je dočekalo slavensku najezdu. U ranom srednjem vijeku
dolazi do stapanja sljedećih oblika ranoga kršćanstva i antičke paganske tradicije,
naslijeñe od starosjedioca, paganstva doseljenih Slavena, novoga vala kristijanizacije
kojie je započeo iz Rima i Carigrada i mnogobrojnih istočnjačkih vjerovanja, najčešće
dualističkog oblika kojis u se širili Balkanom. Iz te kombinacije nići će i onaj specifikum
Bosanske religijske slike srednjeg vijeka. On se konačno oblikuje u razvijenom srednjem
vijeku. U biti naročito u organizacijskom smislu od katoličke i pravoslavne crkve. Ona je
po shvatanju samih njenih pripadnika jedina ona prava kršćanska crkva. Sudbina Crkve
Bosanske i njen nestanak nije apsolutan. Tragovi njenog postojanja još uvijek žive i
mogu se primijetiti u današnjem životu BH stanovništva. Moje drugo izlaganje će biti
specifično, sama tematika je dosta zanimljiva, ali nažalost u istoj tolikoj mjeri i
neistražena. Uticaj religiozne misli na društveno-ekonomske procese spada u onu vrstu
istraživanja koja zahtijeva od istraživača ne samo znanje, nego i poseban dar da bi se ta
tematika obradila. Do sada je izvršena samo jedna takva analiza, i ona obuhvaća samo
protestantizam. Ali za naše uslove jedan kraći pregled te analize, jednog objektivnog
sociologa može ili potaknuti slična istraživanja koja bi ohvatila naše domicilne religije ili
u krajnjem slučaju, bar zainteresirala rad na ovom polju.

Da bi se mogla dobiti kvalitetne predstava o uticajima kalvinizma na privredno-društvene

prilike u tadašnjoj Evropi potrebno je obratiti pažnju na radove Maxa Webera posebno na
njegovu "Protestanstsku etiku i duh kapitalizma". Weberovo shvatanje historije i društva
je prevashodno idealističko i njegov rad se svodio na to, da su idelani interesi isto tako
važna poluga ljduskog djelanja kao i materijalni interesi. Po mišljenju Maxa Webera,
kapitalistički privredni poredak ima duboke korijene u religioznoj oblasti, odnosno
preciznije rečeno u asketksom protestantizmu koji se razvio u krilu feromisane, prije
svega kalvinističke crkve. Izuzev kalvinizma postojala su još tri glavna pravca asketskog
protestantizma a) pijetizam b) metodizam c) sekte koje su iznikle iz krstiteljskog pokreta.
Da bi potkrijepio takvu tvrdnju Weber je morao da dokaže srodnost kapitalističkog duha i
protestantske etike, odnosno onaj segment protestantske etike koji se odnosi na svjetovni,
privredni život. Glavni oslonac za svoju tvrdnju nalazi u ideji Poziva. Evidentno je da već
u njemačkoj riječi "Beruf", a još više u engleskoj riječi "caliinng" osjeća religiozni
prizvuk. Zanimljivo je da antički i katolički narodi nemaju izraz slične boje za ono što
nazivamo "Pozivom". Ustvari ta riječ potiče iz biblijskih prevoda, odnosno iz duha
prevodioca. Istina Weber naglašava da u okviru protestantske etike Poziv ima
prevashodno religiozno značenje i predstavlja dio šireg shvatanja koji čovjekovo spasenje
vezuje za ispunjene odreñenih dužnosti prema Bogu. Upravo to vezivanje spasenja radi
ispunjena dužnosti prema Bogu jeste ona značajka koja će u velikoj mjeri predodrediti
uticaj protestantske etike na svjetovni život, je kao što kapitalistički duh proklamuje
vrijedan, pozitivan stav prema radu i privrednim aktivnostima, ali samo pod strogima
asketskim uslovima. Još jedan dokaz koji potkrepljuje Weberovu tezu jeste i specifično
djelo Reformacije da odbacuje crkveno katoličko shvatanje o sredstvima spasenja i
ukidanju podvojenosti izmeñu svjetovnog i monaškog života te proklamovanju opšte
dužnosti rada i odricanja za sve ljude bez razlike. "Odsad svaki čovjek mora biti kaluñer
svoga života". Reformacija je ublaživši stroge zahtjeve katoličke askeze, dala samom
pojmu askeze novi smisao. Po protestantizmu rad nije kazna zbog prvobitnog grijeha,
sredstvo spasenja. To shvatanje je izraženo kod svih protestantskih sekti, a posebno u
Kalvinizmu. Protestantska askeza je dejstvovala protiv uživanja u svojini, ona je
ograničavala potrošnju posebno luksuzne robe, ali je zato oslobodila sticanje materijalnih
dobara smetnji tradicionalizma, razbila je okove želje za profitom time ne samo što ga je
ozakonila već i vidjela u njoj nešto što je Bogu ugodno.

U puritanskim spisima, kao i djelima Barclaya (utemeljitelja metodizma), izričito je

navedena borba protiv imovine, već samo protiv njene iracionane upotrebe. Prepreke koje
su stajale na putu potrošnoj upotrebi stečenog bogatstva morale dobro doći njenoj
proizvodnoj upotrebi u obliku uloženog kapitala. U izvjesnom smislu ovo je direktna
posljedica Kalvinovog učenja o predestinaciji. Jer svi su dužni da rade, i to uporno i
predano, uzdržavajući se svakoga luksuza i uživanja u stečenom bogatstvu. Onaj ko ima
uspjeha u bavljenju svojim poslom, ima razloga da vjeruje da u tome vidi potvrdu u ono u
šta mu je naloženo da vjeruje. U protestantizmu, pozitivan odnos prema radu i
ovozemaljskim stvarima je jedna od vrlo bitnih strana protestantske etike. Biblijska
izreka "Vidiš li čovjeka kakvog na poslu, taj će pred carevima stajati" postat će tako
karakteristična za protestantsko društvo. To shvaćanje će predstavljati prekretnicu u
historiji Zapadne Evrope. U svojoj osnovi, on znači raskid sa učenjem katoličke crkve
koja je kroz srednji vijek sputavala stvaralačku aktivnost. Iako se pozitivno odnosila
prema radu, reformacija nije propovjedala nikakav životni optimizam, niti se zalagala za
ovu vrstu osloboñenja onakav način kako je to renesansa činila. U suštini reformacija je
išla za svojim religioznim ciljevima. Nosioci reformacije nisu ništa manje bili
zaokupljeni religioznim stvarima nego katolički crkveni oci. Možda se može postaviti
pitanje da lije njih interesovalo išta drugo nego teološki aspekt čovjekove sudbine.
Reformacija je u ime novog aktivističkog shvatanja istakla zahtjev za uspostavu Božijeg
carstva na zemlji. Krajnje nepomirljivi prema monaštvu i kvijetizmu, nosioci reformacije
i Luter i Cvingli, a posebno Kalvin su tražili od svih vjernika da vjeru potvrde djelima i
uvode strogu disciplinu u svakodnevni život. U osnovi privredne etike asketskog
protestantizma nalaze se one iste vrline koje zastupaju i pobornici kapitalizma: vrednoća,
štedljivost i poštenje. Da bi svojoj tvrdnji dao dodatno pokriće Weber je vršio uporedna-
historijska proučavanja i time postavljao pitanje zašto se kapitalistički duh nije javio
nigdje drugdje izuzev u Zapadnoj Evropi i da li se ovo može odnositi i na to da nijedna
svjetska religija nije uspjela izgraditi takvu etiku privrednog života kao protestantizam.
Detaljnim ipitivanjem mnogobrojnih elemenata drutšvene strukture Kine i Indije u
periodu koji je predhodio stvaranju religijskih sistema Konfunčijanizma i hinduizma,
Weber utvrñuje da je generalna slika u tim zemljama bila isto tako povoljna za razvoj
kapitalističkih odnosa kao i u Zapadnoj Evopi pred Reformaciju. To odsustvo
kapitalističkog razvitka u Indiji i Kini upravo se može objasniti samo isticanjem
religioznih činilaca, jer dok je protestantizam odbacivao svaku vrstu eudemonizma i
hedonizma i propovjedao predan, sistematski i smjeran rad, što je omogućilo razbijanje
tradcionalističkog odnosa prema privrednoj djelatnosti, dotle su konfučijanizam i
hinduizam samo doprinijeli učvršćivanju tradicionalizma u privrednoj djelatnosti. ali
nažalost Weber je malo vodio računa o proučavanju starog jevrejstva i nije razmotrio
privrednu etiku islama i ostalih neprotestantskih grana hrišćanstva. Tek sa vremenom i
širenjem kapitalističkog duha religiozni prizvuk se izgubio. Weber je posebno naglašavao
da je tokom vremena i sam prvobitna religiozna prinuda na rad i racionalno voñenje
života postepeno ustupila mjesto zemaljskom utilitarizmu. Tako i protestantska etika
vremenom proživljava izvjesnu transformaciju, umjesto prvobinog shvatanja po kome je
rad najvažnije sredstvo pomoću koga čovjek može spoznati vlastito stanje milosti, sve
više jača shvatanje da je sticanje materijalnih dobara dozvoljeno i Bogu ugodno, ukoliko
se postiže poštenim radom. Na taj način se traženje Božijeg carstva na zemlji, tako
karakterističnog za prve nosioce protestantizma razvodnilo u zemaljsku vrlinu
profesionalne djelatnosti. Ali razmtrajući uzročno-posljedičnu vezu kapitalističkog duha i
protestantske etike dolazilo se do odreñenih protuvrječnosti, po Weberu je etika uzrok
nastanka kapitalističkog duha, ne njegova posljedica. Meñutim u XV st. u Flandriji, Sj.
Italiji i južnoj Njemačkoj kapitalistički duh je uveliko cvjetao, prije Reformacije. To
traženje uzročno-posljedične veze izmeñu kapitalističkog duha i protestantske etike u
stvari se na kraju svodi na pitanje šta je starije "kokoš ili jaje".