tvarnost
pakla u svjetlu
s. Nedjeljka Valerija
Kovač
profesorica dogmatske
teologije na Katoličkom
bogoslovnom fakultetu
u Zagrebu
Antonija Makovička
magistar religijske pedagogije i
katehetike, Zagreb
crkvenoga
nauka
U
poređenju s raširenošću teme pakla kroz povijest
kršćanstva na apadu, posebno u pučkom vjero-
vanju, u propovjedničkoj i nabožnoj literaturi,1
crkveni nauk o paklu puno je sažetiji. U svojim
smjernicama on odražava razmišljanja svoga vremena,
s jedne strane, ali i jasno ukazuje na ono što je neprihvat-
ljivo i netočno, s druge strane. Pakao se kao tema provlači
kroz znatan broj iskaza crkvenoga učiteljstva i na njihovu
temelju može se dobiti uvid u glavne odrednice službenoga
crkvenoga govora o paklu. U tom smislu, kronološki ćemo
predstaviti najvažnije službene vjerske iskaze o paklu.2
bog ograničenoga prostora, usredotočit ćemo se samo na
one izjave koje se tiču pakla kao posljedice čovjekovih osob-
nih grijeha i slobodnoga odvraćanja od Boga. Druge dvije
teme, koje su se u crkvenom nauku o paklu znale paralelno
pojavljivati, izostavljamo: pitanje onih koji umru u istočnom
grijehu bez krštenja (posebno pitanje limba), i pitanje onih
koji ne pripadaju (Katoličkoj) Crkvi (extra ecclesiam nulla
salus).
1 Vidi kratak povijesni pregled razvoja teme pakla u povijesti kršćanstva
na apadu u: L. N , Kršćanska eshatologija, agreb, 2002., 129-1 .
J. R , Einführung in die christliche Eschatologie, Freiburg – Basel
– ien, 2010., 26 -276. R. L , Gospodin će doći u slavi. Eshatolo-
gija u svjetlu Drugoga vatikanskoga koncila, agreb, 2011., 1 1sl.
2 Usp. H. V , Geschichte der Hölle, M nchen, 21994., 209sl. C.
P , Eshatologija, Sarajevo, 1997., 78- 81. a još detaljniji pregled
službenog crkvenog govora o paklu od koristi može biti Sustavno ka-
zalo (pod natuknicom »M d. Odbačenost čovjeka«) u: H. D – P.
H (ur.), Zbirka sažetaka vjerovanja, definicija i izjava o vjeri i
ćudoređu, Đakovo, 2002., br. 1251-1252. (dalje: DH).
listopad 2019. | VJESNIK | 1143 | 11
 Te m a Pakao

Patrističko razdoblje postojanje i Prvi lionski koncil (1245.), u svome pismu Sub cat-
vječnost pakla holicae professione, u kojem predstavlja sadržaj vje-
re na koji treba obvezati Grke, piše: »Tko bez pokore
Dok se već u prvim stoljećima, najprije u pučkoj
umre u smrtnom grijehu, njega očekuje muka va-
pobožnosti, snažno nadahnutoj kršćanskim apo-
trom vječnog pakla« (DH 8 9). Diferenciranije glede
krifnim apokalipsama, a potom i u teologiji, polako
početka i »vrste« vječne kazne govore, u kontekstu
javlja tema pakla, službeni nauk Crkve malo kasnije
vjerskog slaganja Grka s Latinima, Drugi lionski kon-
dotiče to pitanje. Govor o vječnoj kazni pojavljuje se
cil (1274.) u Vjeroispovijesti cara Mihajla Paleologa
prvi put u crkvenim vjeroispovijestima 5. i 6. sto-
(DH 858) te Firentinski koncil (14 9.) u Dekretu za
ljeća. U Fides Damasi govori o »kazni vječite muke
Grke: »Duše pak onih koji umru u učinjenom smrt-
za grijehe« (DH 72). Simbol Quicumque (Symbolum
nom grijehu, ili samo u izvornom, odmah odlaze u
Athanasianum) tvrdi također postojanje i vječnost
pakao, ali će ipak biti kažnjene različitim kaznama«
pakla kad kaže da će »oni što su činili zlo ići u vječ-
(DH 1 06). Navedeno razlikovanje kazni za one koji
ni oganj« (DH 76). Taj sadržaj deklarira katoličkom
umru u smrtnom ili samo u istočnom grijehu, čini
vjerom bez koje se ne može nitko spasiti. I na Istoku
se da treba shvatiti na pozadini razlikovanja koje je
se u to vrijeme regulira govor o paklu, potaknut ne-
u jednome pismu biskupu iz Arlesa (1201.) učinio
kim krivim teološkim mišljenjima. Sinoda održana
papa Inocent III. Njegovo je pismo dobilo na važno-
u Carigradu 54 . godine potvrđuje vječnost pakla
sti time što je uključeno u Dekretale Grgura I : »Ka-
protiv origenistički intoniranog shvaćanja da pakao
zna za istočni grijeh je nedostatak gledanja Boga, a
ima vremenski ograničen i privremen karakter te bi
kazna za aktualni grijeh je muka vječnog pakla« (DH
služio čišćenju duše. Sinoda formulira izričitu ana-
780). Papa razlikuje, teološkim rječnikom izraženo,
temu: »Ako netko kaže ili drži da je muka demona i
poena damni (nedostatak gledanja Boga), koja se
bezbožnih ljudi vremenita i da će završiti nakon ne-
tiče umrlih u istočnom grijehu i poena sensus (kazna
kog vremena ili da će biti povratak ili vraćanje u pri-
osjetila), koja uz prvu kaznu pridolazi kao posljedi-
jašnje stanje (apokatastasin) demona i bezbožnih
ca za aktualne teške grijehe.5
ljudi, neka je izopćen« (DH 411). U ovome ranijem
razdoblju neizostavno je spomenuti i papu Grgura načajna crkvena izjava o čovjekovoj eshatološkoj
Velikog (540. – 605.), prvog papu koji je nauk o pa- sudbini formulirana je u Konstituciji pape Benedikta
klu proširio po cijeloj ondašnjoj zapadnoj Crkvi. II. Benedictus Deus (1 6.): »Osim toga definiramo
da, prema općem Božjem određenju, duše koje umru
U prvim crkvenim iskazima vidimo da je naglasak na
u postojećem smrtnom grijehu, odmah poslije svoje
uzročno-posljedičnom govoru o paklu. Kazna vječ-
smrti odlaze u pakao, gdje će biti mučene paklen-
nih muka jest posljedica za one koji su činili grijehe
skim mukama, te da se neće ništa manje na dan suda
ili činili zlo. Ozbiljnost te kazne potvrđuje se odba-
svi ljudi pojaviti pred sudištem Kristovim, da polože
civanjem njezine privremenosti i isticanjem njezina
račun o svojim djelima da svatko dobije što je kroz
vječnoga karaktera. a kazne se rabi i novozavjetni
tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo 2Kor 5,10 « (DH
izraz oganj, kojim se jasnije naglašava osjetna bol
1002). Ovdje je važno dati dva pojašnjenja. Kako je
osuđenih. animljiv je i kristološko-eshatološki kon-
ista konstitucija nekoliko odlomaka prije blaženo
tekst govora o paklu: ne spominje se osobna smrt
gledanje definirala kao svojstveno pravednicima
pojedinog čovjeka kao »trenutak« odluke o njegovoj
(DH 1000), onda izraz paklene muke uključuje i
sudbini, nego drugi Kristov dolazak i univerzalni sud.
nedostatak blaženoga gledanja, a budući da ta sinta-
gma stoji u množini onda u nju treba biti uključena
rednji vijek osobni s d i različitost kazni
i kazna osjetila.6 Drugi naglasak ove definicije jest u
Od sredine 6. stoljeća do početka 1 . stoljeća nije vremenskom određivanju odlaska u pakao: »odmah
bilo značajnijih službenih crkvenih iskaza o paklu.4 poslije svoje smrti«. To je bilo važno naglasiti stoga
Vječnost pakla i njegov karakter kazne svečano na- što je, čini se, papa Ivan II. u svojim trima propo-
učava Četvrti lateranski koncil (1215.). U Ispovijesti vijedima (1 1. 1 2.) zastupao odgodu konačne
vjere kaže da će Krist doći na kraju vremena i svako- odluke o odlasku u pakao sve do posljednjega suda,
me uzvratiti prema njegovim djelima, kako izabra- a što je prije svoje smrti opovrgnuo.7
nima tako i odbačenima, te da će svi »uskrsnuti sa
Navedenim crkvenim izjavama stvoren je okvir ka-
svojim tijelima koja imaju sada, da prime za svoja
toličkoga nauka o paklu, koji se zadržao do danas.
djela, dobra ili zla, jedni s đavlom vječnu kaznu, a
Postoji pakao, i to za ljude koji umiru u stanju smrt-
drugi s Kristom vječnu slavu« (DH 801).
5 Usp. Isto.
Usp. C. P , Eshatologija, 68- 69. 6 Usp. C. P , Eshatologija, 80.
4 Usp. H. V , Geschichte der Hölle, 209. 7 Usp. H. V , Geschichte der Hölle, 210.

12 | 1144 | VJESNIK | listopad 2019.

noga grijeha i neprijateljstva s Bogom. Dakle, osob-
no počinjeni i nepokajani teški grijeh jest odlučujući
razlog da netko bude osuđen na odijeljenost od Boga
i na vječnu propast. Postoji i dvostruki sud: odluka o
odlasku u pakao ili u nebo biva donesena odmah na-
kon smrti u osobnome sudu, dok će se na univerzal-
nom sudu još jednom očitovati sudbina i blaženika i
osuđenih. U crkvenom nauku, kako vidimo, prevla-
dava moralni vid govora o paklu, koji stavlja nagla-
sak na samoga čovjeka kao odgovornoga za svoju
sudbinu. Također je vidljivo da crkveni nauk ističe
ono najosnovnije o paklu, što djeluje veoma jezgro-
vito u odnosu na to kako se pakao detaljno, slikovito
i s mnogo zastrašujućih elemenata opisivao u pučkoj
pobožnosti i propovjedničkoj literaturi, koja je na taj
način opominjala vjernike na obraćenje.
vremeni na las i na osobnoj od ovornosti i
ermene ti i biblijski slika
U novije vrijeme u službenome crkvenome nauku
o paklu nema značajnijih novosti. Drugi vatikanski
koncil u dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gen-
tium poziva na potrebu stalne budnosti i odgovor-
nosti u već sada prisutnome eshatološkome vreme-
nu, u kojemu se Crkva u svome nesavršenom stanju
nalazi na putu prema dovršenju u proslavljenom
Kristu. Uočljivo je da je odgovarajuća misao Koncila
sastavljena »samo« od biblijskih mjesta: »Budući da
ne znamo ni dana ni časa, treba, kako opominje Gos-
podin, da ustrajno bdijemo da svršivši jedini tok na-
šega zemaljskog života (usp. Hebr 9,27) zaslužimo s
njim ući na svadbu i ubrojiti se među blagoslovljene
(usp. Mt 25, 1-46) i da ne budemo kao zli i lijeni slu-
ge (usp. Mt 25,26) potjerani u vječni oganj (usp. Mt
25,41), u vanjske tmine gdje će biti plač i škrgut zuba
(Mt 22,1 i 25, 0). Jer prije nego počnemo kraljevati
s proslavljenim Kristom, svi ćemo biti razotkriveni
na Kristovu sudu, da svaki primi prema tome kako
je činio u svojemu tijelu dobro ili zlo (2Kor 5,10), i
na svršetku svijeta ustat će oni koji su činili dobro
na uskrsnuće života, a koji su činili zlo, na uskrsnuće
suda (Iv 5,29 usp. Mt 25,46).«8 Uz ove upečatljive
biblijske slike, korisno bi bilo da je Koncil smisao
pakla izrekao i na način pristupačniji suvremenim
ljudima. U Ispovijedi vjere Pavla VI. (1968.) ponav-
ljaju se misli i rječnik iz crkvene tradicije. U kontek-
stu drugoga Kristova dolaska, kaže se: »…uzašao je
na nebo i opet će doći u slavi da sudi žive i mrtve,
svakog po zasluzi. Koji su odgovorili Božjoj ljubavi i
smilovanju, ići će u vječni život, a koji su to do kraja
odbijali, ići će u oganj koji se ne gasi.«9 I ovdje zbog
8 Usp. D , Dogmatska konstitucija o Cr-
kvi »Lumen gentium«, u: Dokumenti, agreb, 4199 ., br. 48.
9 P VI., Ispovijed vjere, u: Bogoslovska smotra 8 (1968.)
-4, 295.
uobičajenoga kristološko-eshatološkog konteksta
nije izravno istaknuto vrijeme odmah nakon smrti
kao »trenutak« odluke o čovjekovoj sudbini.
Suvremeniji govor o paklu može se nazrijeti u doku-
mentu Kongregacije za nauk vjere O nekim pitanji-
ma eshatologije (1979.), gdje se ta tema obrađuje u
broju 7, iz kojega možemo artikulirati nekoliko mi-
sli. Dokument najprije konstatira: »Crkva, prianjaju-
ći vjerno uz Novi zavjet i tradiciju, vjeruje u blažen-
stvo pravednika koji će jednom biti s Kristom. Ona
također vjeruje da će vječna kazna snaći grešnika
koji će biti lišen gledanja Boga i da će tom kaznom
biti zahvaćeno čitavo njegovo biće. S obzirom pak na
izabrane, vjeruje također da se može zbiti čišćenje
prije gledanja Boga, ali ono je sasvim različito od ka-
zne osuđenih. To Crkva podrazumijeva kada govori
o paklu i čistilištu.«10 Nakon jasnoga razlikovanja
mogućnosti ishoda čovjekove sudbine (nebo, čistili-
šte, pakao), dokument poziva na suzdržanost glede
predodžbi o čovjekovoj situaciji nakon smrti koje
bi se previše oslanjale na ljudsku maštu i proizvolj-
nost. Istodobno daje vrijednost biblijskim slikama
te poziva da se ne izgubi njihov »uzvišeni smisao«
kako se na taj način ne bi oslabjela i »stvarnost« koja
se po njima naznačuje.11 avršna misao toga broja
jest konstatacija da ni Sveto pismo ni teolozi ne daju
dovoljno sadržaja da bi se u potpunosti mogla opi-
sati čovjekova sudbina nakon smrti, te ističe dva kri-
terija koja valja imati u vidu: kontinuitet i različitost
čovjekova zemaljskoga života u Kristu i njegova bu-
dućega života.12 Uz tumačenje tradicionalnoga nau-
ka, posebna je vrijednost ovoga dokumenta u tome
što upućuje na potrebu hermeneutičkog pristupa
biblijskim eshatološkim slikama i iskazima, koji su
se tijekom povijesti nerijetko doslovno razumijevali.
vremeni pape o pakl
I suvremeni pape u svome redovnome naučavanju
nisu zaboravljali temu pakla. Pio II., kao pobornik
fatimskih vizija, vidio je u komunističkim progoni-
ma Crkve djelo đavla te naglašavao da je propovijed
o paklu potrebnija neko ikada.1 Pavao VI., kako smo
vidjeli, uključio je pakao, kao mogućnost čovjekove
sudbine, u svoju Ispovijed vjere.
Ivan Pavao II. na generalnoj je audijenciji izravno
posvetio, među ostalim, jednu katehezu temi pakla.
U njoj predstavlja sažeto biblijski, teološki i crkve-
ni nauk o paklu, unoseći dosad istaknute elemente:
10 O nekim pitanjima iz eshatologije. Pismo Sv. zbora za nauk
vjere, u: Bogoslovska smotra 50 (1980.) 1, 107.
11 Usp. Isto.
12 Usp. Isto.
1 Usp. AAS 41, 1949., 185., citirano prema: H. V ,
Geschichte der Hölle, 0 - 04.
listopad 2019. | VJESNIK | 1145 | 13
 Te m a Pakao
pakao nije od Boga izvana nametnuta kazna, nego
krajnja posljedica čovjekove slobode, koji se i u za-
dnjem trenutku života zatvara Božjemu milosrđu.
Pakao jest stvarna mogućnost, ali nama nije poznato
nalazi li se ijedan čovjek u njemu. Papa navodi ključ-
ne biblijske tekstove o paklu i upozorava na isprav-
no tumačenje relevantnih biblijskih slika. aključno
upozorava da govor o paklu ne smije služiti zastra-
šivanju, poticati strah i psihoze, nego ima služiti kao
spasonosna opomena našoj ljudskoj slobodi.14
Papa Benedikt VI., osim što je kao teolog dao zna-
čajan doprinos suvremenom razumijevanju pakla,15
u enciklici Spe salvi neizravno je dotaknuo pitanje je
li pakao prazan. Pretpostavljajući govor Katekizma
Katoličke Crkve o paklu (br. 10 -10 7), Papa tu-
mači: »Smrću naše životno opredjeljenje postaje ko-
načno i s tim svojim životom dolazimo pred Sudca.
Naš izbor, koji se oblikovao tijekom čitavog života,
može biti različit. Može biti osoba koje su potpuno u
srcu uništile svaku želju za istinom i spremnost na
ljubav. U takvih se osoba sve pretvorilo u laž, one
žive u mržnji i ugasle su u srcu ljubav. Čovjek se
zgrozi na samu pomisao da takve osobe postoje, ali
upravo takve crte i osobine možemo prepoznati kod
nekih osoba iz naše povijesti. Kod takvih pojedinaca
ne bi postojala mogućnost ozdravljenja i popravka
i u njima bi dobro bilo nepovratno razoreno: to je
ono što podrazumijevamo pod riječju pakao.«16 Tu
konstataciju Papa odmah ublažava tvrdeći da takvi
ljudi (kao i ljudi s potpuno čistom dušom pred Bo-
gom), ipak nisu redovit slučaj u životu. »Kod najve-
ćeg broja ljudi – možemo pretpostaviti – u dubini
njihova bića ostaju ako već ne otvorena, a ono bar
odškrinuta ona posljednja vrata za istinu, za ljubav,
za Boga.«17 Papa želi naglasiti da uistinu postoji
stvarna mogućnost propasti čovjeka, ali isto tako
mogućnost obraćenja i prihvaćanja Božjega milosr-
đa. No, Papino se tumačenje ne može koristiti kao
pozitivan odgovor na pitanje nalazi li se itko u paklu.
Premda u životu vidimo takve ljude za koje bismo to
pomislili, ipak trebamo uvažiti da iz svoje perspek-
tive ne možemo znati konačni ishod njihova susreta
s Gospodinom.
14 Usp. J P II, Generalaudienz, Mitt och, 28. Juli
1999., u: http://w2.vatican.va/content/john-paul-ii/de/audi-
ences/1999/documents/ hf_jp-ii_aud_28071999.html (pristu-
pljeno 29. 8. 2019.).
15 Usp. J. R , H lle. S stematisch-theologisch, u: J. H
– K. R (ur.), Lexikon für Theologie und Kirche, Freiburg,
1960., V., 446-449. B VI. J. R , Eshatologija.
Smrt i vječni život, Split, 2016., 204-206.
16 B VI., Spe salvi – U nadi spašeni, agreb, 2008., br. 45
(dalje: SS).
17 SS 45.
14 | 1146 | VJESNIK | listopad 2019.
Talijanski novinar i ateist Eugenio Scalfari jednom
je, oslanjajući se na sjećanje, bez bilješki, objavio in-
tervju s papom Franjom u listu La Repubblica, u ko-
jem je »naveo« Papine »riječi« da pakao ne postoji,
već samo uništenje grešnih duša, a što je naišlo na
priličan odjek u javnosti, i što je Tiskovni ured Svete
Stolice odmah demantirao.18 To je, s druge strane,
bio i povod da se ponovno naglasi kako je sadašnji
Papa više puta govorio o paklu u skladu sa suvreme-
nim crkvenim naukom.19
atekizamske smjerni e za po k o pakl
Službeni crkveni katekizmi govore o paklu kako bi
dali smjernice za propovijed i pouku vjernika. Posli-
jetridentski Catechismus romanus (1566.), u skladu
s tadašnjim razumijevanjem, pakao opisuje prilično
topografski, kao određeno mjesto. K tome, u svrhu
pastoralnoga zastrašivanja i opomene vjernika, de-
taljno opisuje paklene kazne, s jedne strane, a dobra
djela tumači kao sredstva za postizanje neba, s dru-
ge strane.20 Još i utjecajni Catechismus catholicus,
kardinala Pietra Gasparrija, iz 19 4. godine, u obli-
ku pitanja i odgovora sažimlje tu »staru« tradiciju o
paklu.21
Dva katekizma na suvremeniji način govore o paklu.
Prvi je Katolički katekizam za odrasle, koji je obja-
vila Njemačka biskupska konferencija 1985. godi-
ne, i čijim se glavnim autorom smatra teolog alter
Kasper.22 Katekizam potvrđuje tradicionalni nauk o
paklu u njegovoj biti, ali ga stavlja u kontekst pitanja
suvremenoga čovjeka o paklu i suvremene teologije
o paklu. Počinje od poteškoća suvremenoga čovje-
ka glede vjerovanja u pakao, pozivajući se na danas
već »klasične« prigovore za postojanje pakla: ovo-
zemaljski život kao pakao, pitanje dobroga i milo-
srdnoga Boga i mogućnosti pakla, pitanje kršćanske
solidarnosti sa svim ljudima.2 Katekizam ne ulazi
dublje u spomenute »prigovore« nego se u odgo-
voru na njih poziva na relevantna biblijska mjesta
koja govore o postojanju i vječnosti pakla. Kateki-
18 Usp. Vatikan best tigt E istenz der H lle, u: https://hpd.de/
artikel/vatikan-bestaetigt-existenz-hoelle-15448 (pristuplje-
no 29. 8. 2019.).
19 Usp. Le parole di Francesco sull inferno: »eterno abisso di soli-
tudine«, u: https://www.lastampa.it/vatican-insider/it/2018/
04/04/news/le-parole-di-francesco-sull-inferno-eterno-abis-
so-di-solitudine-1.34000964?refresh_ce (pristupljeno 29. 8.
2019.).
20 Detaljnije vidi u: H. V , Geschichte der Hölle, 245-
248.
21 Usp. Isto, 04- 05.
22 Na hrvatskom preveden kao: N -
, Hod odraslih u vjeri. Katekizam za odrasle, agreb,
2015.
2 Usp. Isto, 74.
zam smatra važnim istaknuti i to da je Crkva osudila
suprotno mišljenje, pripisano Origenu, o ponovnom
vraćanju svih stvorenja u stanje punoga blaženstva
(apokatastaza). Takvu mišljenju Katekizam suprot-
stavlja vrijednost čovjekove slobode i ozbiljnost čo-
vjekove povijesne odgovornosti.24
Katekizam Njemačke biskupske konferencije zatim
pristupa eksplikativnome dijelu. Na tragu spome-
nutoga dokumenta O nekim pitanjima eshatologije,
prednost daje hermeneutičkom pristupu biblijskim
iskazima o paklu. Naglašava da je riječ o poticajnim
govorima, koji imaju ulogu opomene i zahtijevaju
odluku. »Grešniku se moraju staviti pred oči poslje-
dice njegova čina, ne zato da bude kažnjen, nego da
se obrati i tako pronađe vječni život.«25 bog te pe-
dagoške uloge govora o paklu, nadalje ističe kako je
jasno da se nikada nije reklo ni o kojem čovjeku da
se stvarno nalazi u paklu. Katekizam ističe pakao
kao »stvarnu mogućnost« ishoda čovjekova života,
ali koja je istodobno povezana s mogućnošću obra-
ćenja. Takvo razumijevanje pakla Katekizam teme-
lji na uvažavanju ozbiljnosti i dostojanstva ljudske
osobe, koja je stavljena pred izbor između života i
smrti. »Bog poštuje čovjekovu slobodu, on ne na-
meće svoje blaženo zajedništvo nijednome čovjeku
protiv njegove volje.«26 Ovaj eksplikativni dio poka-
zuje koliko je u Katekizmu uvažena novija teologija
o paklu, posebno ona Karla Rahnera, i njegovo pola-
zište od čovjeka kao subjekta slobode koji je sposo-
ban donijeti konačne odluke u svome odnosu prema
Bogu. Rahner na jednom mjestu kaže: »Bit pakla
jest ne Bogu kao zadnja i potpuna odluka čovjeka
protiv Boga, kao zadnja odluka koja se ne može više
po biti same slobode revidirati.«27 Također, princip
razumijevanja biblijskih iskaza o paklu kao opome-
ne na realnu mogućnost da čovjek konačno izgubi
Boga, Rahner je unio u suvremenu teologiju.28
Još jednu zanimljivost u njemačkome Katoličkom
katekizmu za odrasle možemo vidjeti u tumačenju
slikovitog izraza paklena vatra. Njegovo značenje
ne treba shvatiti u grubo realističkom smislu, ali ni
u sasvim duhovnom značenju, nego u teološkoj per-
spektivi: »Riječ je o razarajućoj vatri, a ta je vatra
Bog u svojoj svetosti za zlo, laž, mržnju i nasilje (usp.
24 Usp. Isto, 74- 75.
25 Isto, 75.
26 Isto.
27 K. R , Hinüberwandern zur Hoffnung. Grundsätzliches
über die Hölle, 7., citirano prema: J. R , Einführung in die
christliche Eschatologie, 279-280. Usp. K. R , Grundkurs
des Glaubens. Einführung in den Begriff des Christentums, Frei-
burg im Breisgau, 1984., 414sl.
28 Usp. K. R , Hinüberwandern zur Hoffnung, 7. K. R
Grundkurs des Glaubens, 425.
Iz 10,17). Kao što je nebo sam Bog, kao onaj kojega
je čovjek zauvijek zadobio, tako je pakao sam Bog,
kao onaj koji je (za čovjeka) zauvijek izgubljen.«29
Ove zadnje riječi nesumnjivo podsjećaju na teo-
centrično postavljenu eshatologiju drugoga velikog
teologa, Hansa Ursa von Balthasara, koji je jednom
poantirao: »Bog je posljednja stvar stvorenja. Kao
dobiveni, on je nebo, kao izgubljeni, on je pakao, kao
onaj koji ispituje sud, kao onaj koji čisti čistilište.« 0
Drugi suvremeni katekizam, koji je k tome obvezan
za cijelu Crkvu, jest Katekizam Katoličke Crkve, iz
1994. godine, plod ideje sinode biskupa iz 1985. go-
dine. Izradila ga je posebna komisija, kojoj je pred-
sjedao tadašnji prefekt Kongregacije za nauk vjere
Joseph Ratzinger, a tajnik bio dogmatičar Christoph
Sch nborn. I taj Katekizam povezuje tradicional-
ni govor o paklu s uvidima suvremene teologije.
»Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj
nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, zna-
či, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odije-
ljen od njega. To upravo jest stanje konačnog samo-
isključenja iz zajedništva s Bogom i s blaženicima,
koje označujemo riječju pakao.« 1 Ponavlja crkveno
učenje o opstojnosti i vječnosti pakla, a kao glavnu
paklenu muku ističe vječnu odijeljenost čovjeka od
Boga. Glede svetopisamskih iskaza i učenja Crkve o
paklu, ističe njihov poticajni karakter – oni se imaju
razumjeti kao poziv na odgovornost i na obraćenje.
Katekizam zaključuje da Bog nikoga ne predodređu-
je za pakao, nego se čovjek svojevoljno odvraća od
Boga. 2
aklj čak
Vidljivo je da crkveni nauk o paklu stavlja naglasak
na personalnu i egzistencijalnu razinu. Prevladava
antropološka i teološka perspektiva, na pozadini
Božjega poziva i čovjekova odgovora. Pakao je stvar-
na mogućnost za čovjeka koji se konačno odluči pro-
tiv Boga i time odbija zajedništvo s njime. Pakao nije
tema koja pretpostavlja neku negativnu sliku Boga.
Nije ni tema kojoj je u središtu zastrašivanje ljudi ili
ljudska želja za osvetom. Govor o paklu ima smisao
opomene i poziva na obraćenje, jer Bog hoće da se
svi ljudi spase. U tom smislu možemo zaključiti da
vjerovanje u stvarnu mogućnost pakla ne čini neku
samostalnu stvarnost našega vjerničkoga života.
Ono dobiva svoj smisao tek iz prvotnog vjerovanja u
Boga i njegova poziva čovjeku na vječno zajedništvo
s njime. n
29 N , Hod odraslih u vjeri, 76.
0 H. U. B , Verbum caro, Einsiedeln, 1960., 280.
,
1 Katekizam Katoličke Crkve, agreb, 1994., br. 10 . (dalje: KKC)
2 Usp. KKC 10 4-10 7.
listopad 2019. | VJESNIK | 1147 | 15