Fréderic Gros - Filozofija Hodanja

Frédéric Gros – Filozofija hodanja
Sadržaj
Fréderic Gros – Filozofija hodanja 1
Hodanje nije sport 2
Slobode 3
Zašto sam tako dobar hodač 6
Frédéric Gros – Filozofija hodanja

s francuskoga prevele:
Mirjana Brabec i Vladimira Mirković-Blažević
14 Zašto sam tako dobar hodač

28 Vani
31 Sporost
34 Opsjednutost bijegom
45 Samoće
50 Tišine
53 Sanjarije budnog šetača
66 Vječnosti
70 Osvajanje divljine
83 Energija
86 Hodočašće
95 Obnova i prisutnost
101 Pristup cinika
109 Stanja ugode
115 Melankolično lutanje
119 Svakodnevni izlazak
124 Šetnje
130 Javni parkovi
134 Gradski flaneri
139 Gravitacija
143 Elementarno
146 Mistik i političar
Fréderic Gros – Filozofija hodanja
156 Ponavljanje
164 Tekstovi i reference
171 Zahvala
Hodanje nije sport
Ho da nj e ni j e sp ort
U sportu su važni tehnike i pravila, rezultati i natjecanje, to je pravi nauk: treba
ovladati položajima tijela, usvojiti odgovarajuće pokrete. Tek potom, mnogo
kasnije, slijede improvizacija i talent.
Sport, to su brojke: Na kojem si mjestu? Kakvo ti je prolazno vrijeme? Kakav ti
je rezultat? Uvijek ista podjela na pobjednika i poraženog, kao u ratu. No, sličnost
tu prestaje, jer ono što u ratu može biti izvor ponosa, u sportu je nečasno: kratak
je put od poštovanja protivnika do mržnje prema neprijatelju.
Sport također podrazumijeva upornost, uživanje u naporu, disciplinu. Etičnost,
radišnost.
No tu je i ono materijalno: tisak, događanja, tržište. Sport, to je izvedba. To su
golemi medijski spektakli na koje hrle konzumenti robnih marki i atraktivnih
prizora. Mnogo je tu novca koji mu oduzima dušu i medicinskih preparata koji
oblikuju umjetna tijela.
Hodanje nije sport. Stavljati nogu pred nogu dječja je igra. Prilikom susreta ne
govori se o rezultatima, brojkama: onaj tko hoda priča o tome kojim je putom
išao, koja staza vodi kroz najljepši krajolik, kakav se pogled pruža s neke
uzvisine.
Unatoč tome, nastoji se stvoriti novo tržište opreme: revolucionarne cipele,
nevjerojatne čarape, praktične torbe, posebne hlače... Ulaže se silan trud da se u
hodanje unese sportski duh: više ne hodamo nego "idemo na treking". Prodaju se
šiljati štapovi s kojima hodači izgledaju poput čudnovatih skijaša. No to nikamo
ne vodi. I ne može nikamo voditi.
Hodanje je najbolji način polaganog kretanja, boljega nema. Za hodanje su
ponajprije potrebne dvije noge. Sve ostalo je suvišno. Želite ići brže? U tom
slučaju nemojte hodati, radite nešto drugo: rolajte se, klizite, letite. Nemojte
hodati. K tome, dok hodamo, važno je samo jedno: sjaj neba, raskoš krajolika.
Hodanje nije sport.
A kad jednom krene, čovjek više ne možete stajati na mjestu.
Seite 2 / 100
S l obo de
Ponajprije, hodanje nam daje osjećaj privremeno odložene slobode, čak i ako je
riječ o kratkoj šetnji: oslobađamo se tereta briga, nakratko zaboravljamo na
posao. Odlučujemo svoj ured ostaviti iza sebe, izlazimo, tumaramo, mislimo na
druge stvari. Nakon dugog, višednevnog pješačenja, proces samooslobađanja još
je snažniji: pobjegli smo od ograničenja koja nameće posao, odbacujemo okove
rutine. Ali zbog čega bi nam hodanje pružalo veći osjećaj slobode od dugog
putovanja? Uostalom, hodajući osjećamo druga ograničenja, jednako zamorna:
težinu torbe, dužinu etapa, neizvjesnost vremenskih prilika (ugrozu od kiše, oluje,
nesnosne vrućine), priprostost skloništa, sitne patnje... No jedino nas hodanje
uspijeva osloboditi iluzija o tome što je bitno. I upravo zato, ono je naša nasušna
potreba. Da bismo savladali neku etapu, moramo hodati određen broj sati,
odnosno napraviti određen broj koraka; improviziranje je ograničeno, jer ne
šećemo alejama parkova i ne smijemo pogrešno skrenuti na križanju putova, jer
to bismo mogli skupo platiti i zažaliti. Kada magla prekrije planinu ili kiša počne
liti kao iz kabla, valja nastaviti, produžiti dalje. Količine hrane i vode treba
pomno isplanirati, ovisno o ruti i dostupnim izvorima. Da i ne govorimo o
nedostatku komfora. No sretni smo upravo zahvaljujući tome, a ne unatoč tome: u
tome je čar hodanja. Želim reći da kad nemamo nepregledan izbor jela i pića, kad
smo prepušteni neminovnosti vremenskih prilika, kad možemo računati samo na
postojanost vlastitog koraka, sva ta raskošna ponuda (robe, prijevoza,
umreženosti), sve veća dostupnost usluga (komuniciranja, kupnje, kretanja) – sve
nam se to odjednom čini kao niz ovisnosti. Sva ta mikrooslobađanja proizlaze
isključivo iz neprekidnog ubrzanja sustava, koje nas sve više zarobljava. Sve ono
što nam oslobađa vrijeme i prostor, otuđuje nas od brzine.
Za onog tko to nikada nije iskusio, već sam opis stanja hodača čini se
apsurdnim, nekom vrstom zastranjenja, svojevrsnim dobrovoljnim ropstvom. Jer,
ono što stanovnik grada spontano vidi kao lišavanje, hodač doživljava kao
oslobađanje: ne biti više zatočen u mrežu razmjena, ne biti više sveden samo na
kariku u mreži koja redistribuira informacije, slike, robu; shvatiti da je sve to
stvarno i važno samo u onoj mjeri koju smo sami odredili. Kad nismo umreženi,
naš svijet ne samo da se ne raspada već nam se te veze odjednom čine
opterećujućima, guše nas, stežu.
Sloboda je tada zalogaj kruha, gutljaj svježe vode, široki pejzaž.
Dakle, uživajući u toj privremeno odloženoj slobodi, sretni smo kad odlazimo,
ali i kad se vraćamo. Ta sreća je prolazna, to je sloboda koju pruža bijeg na jedan
ili više dana. Kad se vratimo, ništa se zapravo nije promijenilo. Stara inertnost
ponovno se vraća: stalna jurnjava, zanemarivanje sebe i drugih, nervoza i umor.
Privlačnost jednostavnosti trajala je koliko je trajalo hodanje: "Boravak na
svježem zraku činio ti je dobro." Bljesak slobode, i povratak u žrvanj.
Druga vrsta slobode je agresivna, buntovnija. Ona privremeno odložena
omogućava samo kratkotrajno "diskonektiranje" od života kakvim živimo:
Seite 3 / 100
bježimo od mreže na nekoliko dana, na pustim stazama doživljavamo iskustvo
života izvan sustava. Ali možemo se odlučiti i za totalni prekid. Takav poziv na
neposluh, zov otvorenih prostora, nalazimo u djelima Jacka Kerouaca ili Garyja
Snydera: treba raskinuti s glupim konvencijama, s uspavljujućom sigurnosti naša
četiri zida, s dosadom uvijek istog, s rutinskim ponavljanjima, s hladnoćom
imućnih i njihovom mržnjom prema promjenama. Odlaske i neposluh treba
poticati, ludovanje i maštu napokon njegovati. Odluku da hodamo (da odemo
daleko, bilo gdje, da iskusimo nešto drugo) u ovom slučaju valja shvatiti kao zov
divljine (The Wild). Hodajući, tada otkrivamo neizmjernu snagu zvjezdanih noći i
praiskonskih energija, i naši apetiti rastu: postaju golemi, i naša su tijela
zadovoljna. Kad za sobom zalupimo vrata svijeta, više nas ništa ne sputava:
pločnici više ne upravljaju našim koracima (na putu kući, koji smo prošli sto
tisuća puta). Raskrižja svjetlucaju poput treperavih zvijezda, ponovno otkrivamo
užasan strah pred mogućnošću izbora, obuzima nas vrtoglavica od slobode.
Ovaj put nije riječ o oslobađanju od artificijelnog kako bismo uživali u
jednostavnim radostima, već o otkrivanju slobode kao granice sebe i ljudskog,
kao da nas iznutra preplavljuje buntovna Priroda koja nas nadilazi. Hodanje može
izazvati pretjerane reakcije: pretjerani umor od kojeg um zahvaća bunilo,
pretjeranu očaranost ljepotom koja nam pomućuje dušu, pretjeranu opijenost
vrhuncima, na prijevojima (kad tijelo eksplodira). Hodanje tada budi ono
buntovno, ono praiskonsko u nama: naše želje postaju rudimentarne i
beskompromisne, naš elan pun nadahnuća. Jer hodanje nas postavlja u vertikalnu
os života: nosi nas bujica koja ključa točno ispod nas.
Drugim riječima, kad hodamo, ne idemo ususret sebi, nije riječ o ponovnom
pronalaženju samog sebe, o oslobađanju od starih otuđenosti s ciljem osvajanja
svog istinskog, izgubljenog identiteta. Hodajući, bježimo od same ideje identiteta,
od želje da budemo netko, da imamo ime i prošlost. Biti netko, poželjno je na
mondenim večernjim zabavama gdje svatko priča svoju priču, ili u ordinacijama
psihologa. No nije li biti netko samo još jedna društvena obaveza koja nas
sputava (jer trudimo se biti vjerni vlastitoj slici), glupa, opterećujuća fikcija? Kad
hodamo, sloboda je biti nitko, jer tijelo koje hoda nema prošlosti, ono je tek mali
vrtlog u rijeci života koja teče od pamtivijeka.
Mi smo, dakle, samo dvonožna životinja koja se kreće, samo čista sila usred
visokog drveća, krik. Jer, hodajući, često ispustimo krik kako bismo potvrdili
prisutnost svoje iznova otkrivene animalnosti. Nema sumnje, u toj velikoj slobodi
koju je slavila beat generacija Ginsberga ili Burroughsa, u toj rasplamsanoj
energiji koja je trebala protresti naše živote i uništiti sve putokaze poslušnika,
hodanje brdima bio je jedan od načina – drugi su uključivali droge i alkohol,
pijanke i orgije – kojima se pokušavalo dosegnuti nevinost.
No ta je sloboda nagovijestila jedan san: hodanje kao izraz odbijanja trule,
zagađene, otuđene, bijedne civilizacije.
Seite 4 / 100
Čitao sam Whitmana, i znate li što govori? Ustajte robovi, neka strani tirani
drsću. Eto kako se po njemu treba ponašati trubadur, ludi trubadur nadahnut
ženom, na starim pustinjskim putevima. On misli kako svijet trebamo
zamišljati kao mjesto susreta lutalica koji s torbom na leđima idu prema
naprijed, božanskih klošara koji odbijaju obavezu konzumiranja svega što je
proizvedeno, odnosno raditi kako bi mogli konzumirati i kupovati sve te
nepotrebne metalne stvari: frižidere, televizore, automobile, i sve vrste
nepotrebnog smeća (...). Tisuće, milijuni mladih Amerikanaca natrpaju svoj
ruksak i kreću na put... 1
Posljednja sloboda hodača znatno je rjeđa. To je treći stupanj, nakon povratka

jednostavnim radostima i ponovnog osvajanja praiskonske životinje u nama. To
je sloboda odricanja. Heinrich Zimmer, jedan od velikih poznavatelja indijske
kulture, kaže da hinduistička filozofija razlikuje četiri etape čovjekovog životnog
puta. Prva je ona učenika, studenta, sljedbenika. U jutro svog života pokoravamo
se nalozima učitelja, slušamo njegov poduke, prihvaćamo kritike i prilagođavamo
se pravilima. To je razdoblje kad trebamo primati. U drugoj etapi, čovjek, sada
odrastao, u podne svog života, postaje gazda kuće, oženjen je, odgovoran za
obitelj: upravlja svojim imanjem najbolje što zna, pomaže u uzdržavanju
svećenika, ima posao, pokorava se društvenim pravilima i nameće ih drugima.
Prihvaća nositi društvene maske koje određuju njegovu ulogu u društvu i obitelji.
Kasnije, kad su ga djeca spremna odmijeniti, kad nastupi poslijepodne njegovog
života, može odbaciti društvene zadaće, obiteljske dužnosti, novčane brige, i
postati pustinjak. To je etapa "odlaska u šumu", u kojoj bi se, kroz kontemplaciju
i meditaciju, trebao naučiti povezati s onim što je u nama oduvijek,
nepromijenjeno, i čeka da to iznova osvijestimo: ono vječno Ja, koje nadilazi
maske, funkcije, identitete, povijesti. I napokon, hodočasnik zamjenjuje
pustinjaka u onom što bi trebala biti beskrajna i sjajna ljetna večer našeg
postojanja: život koji je odsad posvećen putovanju (to je etapa prosjaka lutalice),
u kojemu beskrajno hodanje amo-tamo odražava podudarnost između bezimenog
Ja i sveprisutnog srca Svijeta. Mudrac se tako odrekao svega i dosegao najviši
stupanj slobode: onaj potpunog odvajanja. Više nismo dio ni sebe, ni svijeta.
Ravnodušni prema prošlosti i prema budućnosti, nismo drugo do vječna
sadašnjost supostojanja. I kao što vidimo u hodočasničkim bilješkama Swamija
Ramdasa, upravo u trenutku kad se odričemo svega što nam je ponuđeno, u
trenutku kad više ništa ne tražimo, dobivamo sve, u izobilju. Sve, odnosno sâmu
intenzivnu prisutnost.
Za dugih pješačenja jasno opažamo slobodu koju nam daje odricanje. Kad dugo
hodamo, uvijek slijedi trenutak kad više ne znamo ni koliko je sati prošlo, niti
koliko nas još sati dijeli od odredišta; na ramenima osjećamo težinu samo
najnužnijega i to nam je, kažemo si, sasvim dovoljno – da bi duh i tijelo opstali,
ne treba ništa više – i osjećamo da bismo tako mogli hodati još danima,
1
Jack Kerouac, Darma lutalice, BIGZ, 1958.; prev. I. Milankova.
Seite 5 / 100
stoljećima. Jedva da znamo kamo i zašto idemo: to je jednako nevažno kao i naša
prošlost, ili podatak o tome koliko je sati. Osjećamo se slobodnima, jer čim se
prisjetimo naših nekadašnjih odrednica u paklu – imena, dobi, profesije, karijere
– sve, apsolutno sve, doima se besmislenim, sićušnim, nebitnim.
Za št o sa m ta k o do ba r hodač
(Nietzsche)
Sjediti što je manje moguće: ne vjerovati ni jednoj misli koja nije rođena u
slobodnome i pri slobodnome kretanju tijela – u kojoj i mišice ne
svetkuju... Sve predrasude dolaze iz utrobâ. Strpljivost u sjedenju – već
sam to jednom kazao – navlastiti je grijeh protiv svetoga duha.2
Prekidi su teški, pisao je Nietzsche, jer kidanje veze izaziva bol. No ubrzo
ponovno dobivamo krila. Nietzscheov život bit će satkan od takvih raskida,
razlaza, izolacija: od svijeta, društva, suputnika, kolega s posla, žena, prijatelja,
rodbine. No svako njegovo poniranje u samoću značilo je produbljivanje njegove
slobode: nema polaganja računa, nema opterećujućih kompromisa, samo jasna,
slobodna vizija.
Nietzsche je bio izniman hodač, izdržljiv. Vrlo često je to napominjao. Hodanje
na svježem zraku bilo je poput sastavnog elementa njegovog djela, postojana
pratnja njegovu pisanju.
Njegov život ima četiri velika čina.
Prvi pokriva formativne godine: od rođenja (1844.) do imenovanja profesorom
filologije na Sveučilištu u Bašelu. Otac mu je bio svećenik, častan i dobar čovjek,
koji je umro mlad. Nietzsche je volio misliti da je zadnji potomak jedne grane
poljskog plemstva (Nietzski). Nakon očeve smrti (bile su mu tada četiri godine)
postao je mezimac svoje majke, bake i sestre, koje su ga obasipale pažnjom. Kao
vrlo inteligentno dijete, obrazovanje je nastavio u gimnaziji u Pforti, strogoj i na
dobru glasu, gdje je dobio klasično obrazovanje. Tamo je bio podvrgnut čeličnom
režimu, čiju će važnost spoznati tek kasnije, utemeljenom na grčkoj formuli:
trebamo se znati pokoravati da bismo znali zapovijedati. Majka vjeruje u njega i
obasipa ga divljenjem, nadajući se da će svoju briljantnu inteligenciju staviti u
službu Boga. Sanja o tome da postane teolog. Snažan je, nadaren, izvrsna
zdravlja, muči ga samo jaka kratkovidnost, bez sumnje loše ispravljana. Kao
2
Ecce Homo ("Zašto sam ja tako pametan"), Visovac, 1994.; prev. Š. Vranić.
Seite 6 / 100
odličan student nastavlja studij filologije na Sveučilištu u Bonnu, potom u
Leipzigu.
S dvadeset i četiri godine, na preporuku Friedricha Ritschla (znameniti
njemački filolog, nap. prev.), postaje profesor filologije na Sveučilištu u Baselu.
U njegovim godinama to je iznimno postignuće. Počinje drugi čin.

Deset godina podučavat će grčku filologiju, deset teških godina punih
neuspjeha. Posla je previše: uz predavanja na sveučilištu, radi i u glavnoj
gradskoj gimnaziji (Pedagogium). No je li Nietzsche sebe vidio samo kao
filologa? Već dugo ga je privlačila muzika, a potom je postao fasciniran
filozofijom. Međutim, filološka znanost dočekala ga je raširenih ruku, i on ju je
prigrlio, u početku pomalo nevoljko, jer to nije bila njegova istinska vokacija.
Ipak, omogućila mu je da čita Grke: pisce tragedija (Eshila, Sofokla), pjesnike
(Homera, Hesioda), mislioce (Heraklita, Anaksimandra) i povjesničare
(oduševljen je Diogenom Laertijem jer on, kaže, govori o ljudima izvan sustava:).
Prva je godina protekla izvanredno: sa žarom priprema svoja predavanja, studenti
ga dobro prihvaćaju, nalazi nove kolege, od kojih će jedan, Franz Overbeck,
profesor teologije, postati drag, vjeran prijatelj. Prijatelj za sva vremena, onaj
kojega zovete upomoć, onaj koji će doći po njega u Torino, poslije katastrofe. Te
iste 1869. godine Nietzsche putuje u Luzern, potom u obližnji Tribschen, gdje
preplavljen emocijama posjećuje "Majstora" (Wagnera) u njegovu golemom,
monumentalnom obitavalištu. Tamo ga opčinjava Cosima, ona koju će u svojim
pismima napisanim u ludilu (u literaturi poznata kao Wahnzettel, odnosno "Pisma
ludila", nap. prev) oslovljavati "moja princezo Ariadno, moja voljena – slučaj je
htio da budem muškarac, ali istina je da sam ih i sâm dugo posjećivao" (siječanj
1889.).
No entuzijazam, strast prema akademskom poslu i blistavo zdravlje bili su
kratka vijeka. Ispadi i krize sve su češći. Tijelo se osvećuje zbog cijelog niza
teških nesuglasica.
Profesionalne nesuglasice. Počele su 1871., nakon objavljivanja Rođenja
tragedije, djela koje je zgrozilo, ali i razbjesnilo filološku struku. Kako mu je
uopće palo na pamet napisati takvu knjigu? Knjigu u kojoj je manje ozbiljnih
istraživanja nego proizvoljnih, metafizičkih intuicija: vječni sukob kaosa i forme.
Tu su i ne-suglasice s prijateljima. Redovito odlazi u Bayreuth na godišnje
svetkovanje "Majstora", vraća se u Tribschen, postaje mu pratilac na putovanjima
Europom, no sve više shvaća da Wagnerov fanatični dogmatizam i arogancija
predstavljaju sve što on mrzi te da njegov želudac posebno ne može provariti
njegovu muziku: ona ga čini bolesnim. U Wagnerovoj se muzici, pisao je,
utapate, ona je depresivna, u njoj morate neprekidno "plivati", njezina kaotič–
nost preplavljuje vas poput plimnog vala. Kad je slušamo, gubimo tlo pod
nogama. Rossini pak, sasvim suprotno, u nama potiče želju da zaplešemo. Da i ne
spominjemo Bizetovu Carmen. Muče ga i ljubavni problemi. Njegove bračne
Seite 7 / 100
ponude, nagle i neočekivane, redom nailaze na odbijanje. I napokon, tu su i
društveni problemi. Ne uspijeva se uklopiti ni u mondena druženja u Bayreuthu,
ni u akademske i znanstvene krugove.
Teško se nosi s time. Iz semestra u semestar sve teže, s većom mukom. Sve
češće pati od jakih glavobolja koje ga prikuju uz krevet, leži u mraku, urlajući od
boli. Bole ga oči, jedva može čitati, pisati. Svakih četvrt sata čitanja ili pisanja
skupo plaća višesatnim migrenama. Traži da mu čitaju, jer mu oči počnu titrati
čim pogleda stranicu.
Nietzsche pokušava postići kompromis, traži da ga oslobode jednog kolegija, a
uskoro i cjelokupne nastave u gimnaziji, kako bi dobio slobodnu godinu da
predahne, oporavi se, povrati snagu.
No ništa ne pomaže.
Istodobno, ono što se u tom razdoblju pokazalo blagotvornim, obilježit će
njegovu buduću sudbinu: duga hodanja i osamljiva– nja. Dva lijeka protiv
razdirućih, užasnih bolova. Izbjegava uzbuđenja, pozive, strku otmjenog svijeta
koje uvijek plaća satima patnje. I hoda, sve duže i duže, kako bi raspršio,
potisnuo, zaboravio tupe udarce čekića u sljepoočnicama.
Još nije opčinjen surovošću visokih planina ni mirisom suhih stjenovitih staza
na jugu. Najčešće šeće obalama jezera (s Carlom von Gersdorffom uz jezero
Leman hoda šest sati dnevno), gdje zalazi duboko u sjenu šuma (u borove šume
kod Steinbada, u južnom dijelu Schwarzwalda. "Mnogo hodam šumama, i sam sa
sobom vodim nezaboravne razgovore.**).
U kolovozu 1877. boravi u Rosenlauiju, gdje živi poput pustinjaka: "Da barem
negdje imam malu kućicu; hodao bih, kao i ovdje, šest do osam sati dnevno,
bistreći misli koje bih potom učas bacio na papir.**
No ništa ne pomaže. Bolovi su suviše jaki. Migrene ga danima drže prikovana
za krevet, noću povraća i previja se od bolova.
Bole ga oči, vid mu slabi. U svibnju 1879. predaje pismo ostavke na fakultetu.
***
Tada počinje treće veliko razdoblje njegova života: trajalo je punih deset
godina, od ljeta 1879. do prvih dana 1889. godine. U to vrijeme Nietzsche živi od
tri male novčane potpore dostatne za skromnu egzistenciju koje mu omogućavaju
da odsjeda u malim svratištima ili plati vlak koji ga s brda vozi do mora, s mora u
brda, katkad i u Veneciju u posjet Peteru Gastu. U to doba postaje hodač bez
premca koji će ući u legendu. Nietzsche hoda kao što drugi rade. Radi hodajući.
17.
KNJIŽNICA DUBRAVA
Već prvog ljeta otkriva svoju planinu, Gornji Engadin, a sljedeće godine svoje
selo, Sils-Mariju. Zrak je tu čist, vjetar bridak, svjetlost prodorna. Kako mrzi
velike vrućine, tu će provesti sva ljeta do svoje propasti (osim one godine kad je
upoznao Lou Sa– lome). Svojim prijateljima (Overbecku i Koselitzu) piše da je
otkrio svoju prirodu, svoj element, a majci da on, "koji je gotovo slijep", tu nalazi
Seite 8 / 100
"rute kakvima se samo mogao nadati", te da je zrak "maksimalno okrepljujući4
(srpanj 1879.). Taj pejzaž osjeća kao svoj: "Ovo je meni unutrašnje blisko i
prisno, u krvnom srodstvu, pa čak i mnogo više od toga."*
Od prvog ljeta hodanja, hoda sam, do osam sati dnevno, i piše knjigu Putnik i
njegova sjena.
Sve, osim nekoliko redaka, osmišljeno je u hodu i zapisano u dahu u šest malih
bilježnica.
Zime će pak provoditi u gradovima na jugu, uglavnom u Geno– vi, u zaljevu
Rapallo, te kasnije u Nici ("Sećem u prosjeku jedan sat ujutro i tri sata
poslijepodne, brzim korakom, uvijek istim putom: dovoljno je lijep da me
ponavljanje ne smeta", ožujak 1888.), jednu i u Mentonu ("Pronašao sam osam
šetnica", studeni 1884.). Obronci su njegov pisači stol, a more njegov nebeski
svod ("More i čisto nebo! Zašto sam se nekoć toliko mučio?", siječanj 1881.)
Hodajući, visoko gore, iznad svijeta i ljudi, piše na otvorenom, mašta, otkriva,
oduševljava se, uznemirava ga ono što nalazi, ushićen je i potresen mislima koje
mu padaju na um dok korača prostranstvima.
Intenzitet mojih osjećaja u meni istodobno izaziva smijeh i jezu–piše puta
nisam mogao iz>aći iz sobe zbog smiješnog razloga što su mi oči bile crvene – a
zbog čega? Jer bih dan prije, za svojih dugih hodanja, previše plakao – no to nisu
bile suze zbog tuge, nego suze radosnice – dok bih pjevao i posrtao,
očaran nekim novim vidikom koji pokazuje koliko sam povlašten u usporedbi u
drugim ljudima današnjice
U tih deset godina napisat će svoje najznačajnije knjige, od Svitanja do
Genealogije morala, od Radosne znanosti do S onu stranu dobra i zla, i dakako
Zaratustru. Postaje pustinjak ("ponovno sam pustinjak, hodam deset sati dnevno
kao pustinjak , srpanj 1880.), samotnjak, putnik.
***
Hodanje ovdje nije, kao u Kanta, razonoda od posla, minimalna higijena koja
omogućuje tijelu da se oporavi od dugog sjedenja, pognuta, zgurena položaja. Za
Nietzschea, ono je preduvjet za v rad. Ono za njega nije ni opuštanje ni usputna
aktivnost, hodanje je uistinu njegov element.
Ne pripadamo onima koji tek među knjigama, na poticaj knjiga, dolaze do misli
– navikli smo misliti na otvorenome, hodajući trčeći, penjući se plesući, najradije
na usamljenim brdima ili tik uz more, tamo gdje čak i putovi postaju zamišljeni**
Mnogi drugi svoje su knjige napisali isključivo na temelju čitanja drugih knjiga,
mnoge knjige odišu ustajalim mirisom knjižnica. Prema čemu ocjenjujemo
knjigu? Prema njezinu mirisu (a još i više, kao što ćemo vidjeti, prema njezinu
ritmu): i previše knjiga odiše ustajalom atmosferom čitaonica ili ureda, zadahom
rijetko provjetravanih prostorija bez svjetla, zrak slabo struji među policama,
prepun je mirisa plijesni, polaganog raspadanje papira, kemijskih promjena tinte.
Zrak je tamo pun nezdravih isparavanja.
Seite 9 / 100
Druge knjige odišu svježinom: zrakom otvorenih prostora, vjetrovima visokih
planina, ledenim dahom visina od kojega
tijelo drhti; ili, pak, svježim jutarnjim zrakom sa staza juga, obrubljenih
borovima, punim mirisa. Te knjige disu. One nisu pretrpane, prezasićene mrtvom,
ispraznom erudicijom.
O, kako brzo li odgonetamo kako je netko došao do svojih misli, da li sjedeći
pred tintarnicom pritisnuta trbuha, glave nadvijene nad papir: o kako li smo brzo
gotovi s njegovom knjigom. Stisnuta utroba odaje se, na to se čovjek može
kladiti, bas kao što se odaje i sobni zrak, sobni strop, tjesnoća sobe
No i svjetlost treba biti drugačija. Biblioteke su uvijek suviše mračne.
Natrpanost, beskrajni nizovi natiskanih svezaka, visoke police, sve se urotilo
protiv ulaska danje svjetlosti.
Druge knjige odražavaju prodornu svjetlost planina ili svjetlucanje mora na
suncu. A iznad svega, boje. Biblioteke su sive, kao što su sive i knjige koje su u
njima napisane: sve je prepuno citata, referenci, bilježaka na dnu stranice, mudrih
tumačenja i beskrajnih osporavanja. Napokon, valja se osvrnuti i na tijelo
piskarala, na njihove ruke, stopala, ramena i noge. Na knjigu kao izraz određene
tjelesnosti. U suviše knjiga osjeća se pogureno tijelo koje sjedi, zgrbljeno,
zgrčeno nad samim sobom. Tijelo koje hoda je uspravno, napeto poput luka:
otvoreno prema širokim prostranstvima poput cvijeta na suncu. Grudni koš je
isturen, noge napete, ruke poletno zamahuju.
Naša prva pitanja o vrijednosti, upravljena na knjigu, čovjeka i glazbu, glase:
Može li hodati?
Knjige autora zatočenih u svoja četiri zida, prikovanih za stolice, neprobavljive
su i teške. One nastaju kompiliranjem drugih knjiga sa stola. Te su knjige poput
tovljenih guski: nakljukane citatima, natrpane referencama, preopterećene
bilješkama. Debele su,
preteške, dosadne, čitaju se sporo i s mukom. One su sastavljene od drugih

knjiga, uspoređivanjem redaka raznih autora, ponavljanjem onoga što su drugi
već rekli o onome što su neki drugi kazali prije njih. One potvrđuju, pojašnjavaju,
ispravljaju: jedna rečenica postaje cijeli odlomak, cijelo poglavlje. Jedna knjiga
postaje komentar stotina knjiga napisanih o jednoj jedinoj rečenici nekog autora.
Nasuprot tome, onaj tko stvara hodajući slobodan je od svih spona, njegova
misao ne robuje drugim knjigama, nije opterećena provjeravanjima ni otežana
tuđim idejama. On ne mora polagati račune, nikome. Samo treba promišljati,
prosuđivati, zaključivati. Takva se misao rađa iz pokreta, iz elana. U njoj se
osjeća gipkost tijela, plesni pokret. Ona sadrži i odražava energiju tijela koje se
giba. Onaj tko stvara hodajući, promišlja suštinu stvari, sasvim jasno, bez ikakvih
zapreka i ograničenja, nesputan kulturom i tradicijom. Tada se ne rađaju duga
mudrovanja, nego lake i duboke misli. Riječ je o sljedećem: što je neka misao
Seite 10 / 100
lakša, lakše se vine u visine, iznad guste močvare uvriježenih mišljenja, stavova i
općeprihvaćenih znanja, te tako, zahvaljujući pogledu s vrtoglavih visina,
sagledava stvari u njihovoj punini. Nasuprot tome, knjige nastale u biblioteci
površne su i teške. One ostaju na razini prepisivanja.
Razmišljajmo hodajući, hodajmo razmišljajući, neka pisanje bude samo ugodan
predah, kao što se tijelo u hodu odmara gledajući široke obzore.
To za Nietzschea, u konačnici, znači pohvalu nozi. Ne pišemo samo rukom.
Dobro pišemo "samo nogama". Noga je savršen svjedok, možda najpouzdaniji.
Dok čitamo, trebamo se pitati je li noga "naćulila uši" – jer noga kod Nietzschea
sluša, kao što čitamo u Zaratustrinoj drugoj pjesmi za ples: "Moje su se pete
propi– njale, moji nožni prsti prisluškivali, da bi te mogli razumjeti: jer plesač
nosi svoje uho u svojim nožnim prstima" izaziva li čitanje u njoj trnce, poziva li
je na ples, na odlazak, na izlazak van. U prosudbi kvalitete, kada je riječ o muzici,
treba se pouzdati u sud
noge. Ako, slušajući, noga poželi pratiti ritam, udarati u tlo kako bi poskočila,
to je dobar znak. Svaka muzika je poziv na uživanje. Wagnerova muzika,
međutim, deprimira nogu: izaziva u njoj paniku, ne zna što bi sa sobom. Još i
gore, omlitavi, vuče se, okreće se u svim smjerovima i postaje nervozna.
Slušajući Wagnera, pisao je u svojim posljednjim tekstovima, nemoguće je
poželjeti plesati, jer se utapamo u uskovitlanim vr– tlozima te glazbe, u njezinim
mutnim bujicama, u uznemirujućim čežnjama.
Vise ne dišem lako kad ta glazba djeluje na me; da mi se začas na nju razljuti i
revoltira čak i noga; ona ima potrebu za tak– tom, plesom, maršem – od glazbe
ona zahtijeva prvenstveno ushite koji leže u dobrom hodu, koračanju, plesanju
Nietzsche je, vidjeli smo, hodao po cijeli dan, bilježeći katkad misli na koje ga
je njegovo tijelo – suočeno s nebom, morem, glečerima – inspiriralo dok je
hodao. "Putnik sam i penjač", govorio je Zaratustra, "ne ljubim ravni i čini se da
ne mogu dugo sjediti mirno. I što god mi postalo još sudbinom, doživio još bilo
što, u svemu će tome biti još putovanja i penjanja: čovjek doživljava naj– poslije
samo sebe." Hodati, za Nietzschea ponajprije znači uzdi-zati se, verati, uspinjati.
Već u Sorrentu, 1876., za svakodnevne je šetnje odabirao planinske staze u
zaleđu grada. Iz Niče se volio uvijek iznova pentrati strmom stazom do Ezea,
malog sela što se uzdiže visoko nad morem. Iz Sils-Marije kretao je stazama koje
su se penjale do visokih dolina. Iz Rapalla se uspinjao na Monte Allegro ("najviši
vrh u tom kraju").
Kod Nervala, šumske staze – ravni labirinti – i blage zaravni pozivaju tijelo da
hoda polagano, do iznemoglosti. Uspomene tada izranjaju kao kroz izmaglicu
koja se diže. Kod Nietzschea, zrak je svježiji, iznimno suh, proziran. Misao je
britka, tijelo je budno, ustreptalo. Zato kod njega ne mogu navirati sjećanja, već
pljušte prosudbe: dijagnoze, otkrića, hipoteze, sudovi.
Kad se uspinje, tijelo ulaže napor, neprekidno je napeto. Ono potiče misao da
propituje: još malo dalje, jos malo više. Važno je ne posustati, prikupiti energiju
Seite 11 / 100
kako bi se napredovalo, čvrsto se osloniti na nogu, polako uspraviti, i potom
ponovno uhvatiti rav-notežu. Jednako je tako i s mišlju: ideja se postupno uzdiže
do nečeg još nevjerojatnijeg, nezapamćenog, novog.
K tome, važno je osvojiti visine. Neke misli mogu se javiti samo na šest tisuća
stopa iznad sumornih ravnica i obala.
"Šest tisuća stopa onostrano čovjeka i vremena " Onog sam dana hodao kroz
sume pokraj silvaplanskogjezera; zastadoh kod jednog golemog piramidalnog
nabranog bloka nedaleko Surleija. Tad mi naiđe ta misao
Kako je divno znati da vam se svijet komeša pod nogama. Suave turba
magma... kroz čist, ledeni zrak gledati nepokretnu gomilu daleko dolje. Ali ipak
ne, Nietzscheov aristokratizam ne ide tako daleko u svojoj prezrivoj aroganciji.
Da bismo razmišljali, trebamo imati otvoren pogled, biti na visini, udisati čist
zrak. Za dalekovidno razmišljanje trebamo biti nesputani. Tada nam više nisu
važni detalji, pojašnjenja, egzak– tnost: treba sagledati obrise ljudske sudbine. Iz
velike visine, vidimo promjene krajolika, konture brežuljaka. Jednako tako
vidimo i povijest: antiku, kršćanstvo, suvremenost. Kako oni utječu na
arhetipove, ljudske karaktere, ono esencijalno? Čim se zadubimo u datume, u
činjenice, sve se rasplinjuje u zamornim pojedinostima. A zapravo treba stvarati
priče, mitove, općenite sudbine.
Trebamo još prevaliti dobar komad puta, polako, ali stalno idući sve vise, kako
bismo našu staru civilizaciju mogli sagledati slobodnim pogledom.
Trebamo nešto jasno, poput linije puta. Ne taj glupi prezir onih koji samo sjede,
već prije onu suosjećajnost koju je Nietzsche oduvijek smatrao svojim
problemom ("već od djetinjstva neprestano primjećujem da je ‘samilost za mene
najveća opasnost’", rujan 1884.), samilost prema ljudima koji jure na misu ili na
zabavu, tražeći priznanje sebi sličnih, zaglibili u tužnim slikama, siro-mašnima
poput njih samih. Dok, gledajući odozgo, razumijemo što je ljudski rod učinilo
bolesnim: otrovni moral onih koji sjede.
K tome, za vrlo dugih šetnji, na visokim prijevojima, uvijek se u nekom
trenutku otvori sasvim drugačiji pejzaž. Nakon velikih napora, penjanja, tijelo se
okrene i iznenada pod svojim nogama vidi beskraj; ili iza zavoja na putu
svjedočimo totalnoj promjeni: planinski lanac, veličanstvena ljepota koja je
čekala.
Postoji mnogo aforizama o toj promjeni vizure, o radosnim usklicima kad nam
se otkriva nešto drugo, o misteriju otkrivanja novog pejzaža i ushitu koji ga prati.
Na kraju bi valjalo reći i što "vječno vraćanje istog" duguje iskustvu hodanja,
imajući pritom na umu da je Nietzsche na duge izlete uvijek išao poznatim
stazama, označenim rutama koje je volio iznova prolaziti. Onaj tko je dugo hodao
kako bi na zavoju puta stigao do tražene kontemplacije, kad je napokon ostvari,
uvijek osjeti vibraciju pejzaža. Ona se prenosi na tijelo hodača.
Poput dviju usklađenih žica koje jedna drugu hrane svojim vibracijama,
harmonija tih dvaju prisutnosti uspostavlja se uvijek iznova.
Seite 12 / 100
Vječno vraćanje istog ponavljanje je tih dvaju afirmacija, koje se odvija u
neprekinutom krugu; to je vibriranje prisutnosti koje se beskrajno vrti u krug.
Nepomičan hodač pred nepomičnim pej-zažom – iz te snažne suprisutnosti rađa
se vječno kružno izmjenjivanje: Oduvijek sam tu, bit ću tu i sutra, kontemplirati
taj pejzaž.
***
Međutim, već sredinom osamdesetih godina 19. stoljeća, Nietzsche se
povremeno žali da više ne može hodati onako dobro kao prije. Bole ga leđa i
primoran je mnogo vremena provoditi zavaljen u naslonjač. Ipak ne odustaje, ali
njegove šetnje postaju kraće. Katkad čak vodi i pratnju. "Pustinjak iz Silsa", kako
su ga nazivali, u to vrijeme često odlazi u šetnje sa svojim štićenica– ma, mladim
obožavateljicama: Helenom Zimmern, koja je prevela njegov tekst Schopenhauer
kao odgajatelj, Metom von Salis, mladom aristokratkinjom koja mu je osigurala
golemu potporu lokalnog plemstva, studenticom Resom von Schirnhofer, i
Helene Druscowitz, velikom ljubiteljicom filozofije.
Šetnje više nisu iste, više nisu tako samotnjačke. Nietzsche sve više postaje
ljubazan, galantan muškarac okružen obrazovanim ženama. Vodi ih do stijene
koja ga je nadahnula za vječno ponavljanje istog, povjerava im gorke pojedinosti
o svom prijateljstvu s Wagnerom.
Malo-pomalo, bol ga ponovno obuzima: od 1886. opet se žali na nepodnošljivo
duge migrene. Vraćaju se i povraćanja. Nakon svakog putovanja treba nekoliko
dana za oporavak. Katkad mu već i malo dulja šetnja izaziva višednevni umor.
Gradovi mu se sve više gade: smatra da su prljavi, skupi. Za zimskih boravaka
u Nici nema čime platiti sobe s pogledom na jug i trpi zbog hladnoće. Ljeti mu se
vrijeme u Silsu često čini suviše lošim. Venecija mu izgleda užasno depresivno.
Zdravlje mu se urušava.
Posljednja preobrazba. To je posljednji čin njegova života, koji počinje poput
preporodne pjesme, ode radosti. U travnju 1888. prvi put otkriva Torino. Bilo je
to poput prosvjetljenja: grad je apsolutno klasičan ,,i za noge i za očiig a kakve su
tek kamenom popločane ulice!" Očaran je dugim šetnjama uz rijeku Po.
Nakon posljednjeg, više nčgo užasnog ljeta u Silsu ("neprekidne glavobolje,
neprekidna povraćanja"), u rujnu se vraća u Torino. Ponovno ista radost,
očaranost.
Obuzima ga stanje iznenadne sreće, sjajnog zdravlja. Svi su bolovi prestali, kao
nekom čarolijom. U tijelu osjeća samo lako-ću, elan. Radi brzo, i dobro. Oči ga
više ne bole, njegov želudac sve podnosi. U samo nekoliko mjeseci napisat će
više knjiga, u dahu. Strastveno hoda i noću gomila bilješke za svoje veliko djelo
Prevrednovanje svih vrijednosti.
Prvih dana 1889. Jacob Burckhardt prima Nietzscheovo pismo datirano 6.
siječnja. Uznemiren je: to je pismo maloumni– ka, luđaka. (,,U konačnici, mnogo
radije bih bio učitelj u Baselu nego Bog; ali nisam se usudio biti toliko sebičan da
bih se odrekao stvaranja svijeta.")
Seite 13 / 100
I druga pisma iz tih prvih tjedana siječnja svjedoče o istom stanju. Nietzsche se
potpisuje kao Dionizije ili Razapeti ("nakon što si me otkrio, lako ti je bilo
pronaći me; odsad će ti biti teško izgubiti me.")
Burckhardt odmah upozorava Overbecka, koji žurno odlazi u Torino. Jedva
pronalazi Nietzschea u skromnom prenoćištu kod Fina (Davide Fino, nap. prev.).
Njegovi stanodavci više ne znaju što činiti: Nietzscheovo se ponašanje otelo
kontroli. Jednom prilikom se, jecajući, objesio oko vrata konju kojeg je tukao
njegov kočijaš. Tumara naokolo držeći nesuvisle govore, huška svjetinu, slijedi
sprovode tvrdeći da je on pokojnik.
Overbeck ulazi i nalazi Nietzschea sklupčana u fotelji, izbezumljena, kako zuri
u korekturu svoje posljednje knjige. Podigavši pogled, ugleda starog prijatelja. U
šoku od iznenađenja, Nietzsche ustaje i baca mu se oko vrata: prepoznao ga je. I
zaplakao. Grli ga, plačući. Kao da je, piše Overbeck, pred sobom vidio ponor što
se otvara.
Potom ponovno sjeda, iznova se sklupčavši.
Nietzsche drži velike govore: on je princ i dužni su mu iskazati sve počasti.
Odvode ga na vlak: pjeva na sav glas i urla. Izbezumljen je. Uspijevaju ga dovesti
do Basela rekavši mu da tamo če-kaju Njegovo Visočanstvo, na primanju njemu
u čast.
Nietzsche je poludio. Zaprimaju ga u kliniku u Baselu. Iz Basela je prebačen u
Jenu, bez zamjetnog poboljšanja. Na kraju ga majka odvodi u njegovu kuću u
Naumburgu. Brinut će se o njemu do svoje smrti, požrtvovno, strpljivo, s
ljubavlju. Pere ga, njeguje, tješi, šeće, bdije nad njim. Punih sedam godina.
Nietzsche se sve više povlači u šutnju ili drži nesuvisle govore. Rečenice su mu
krnje, isprekidane. Više ne razmišlja. Još uvijek katkad improvizira na klaviru.
Više nema migrene, oči ga ne bole.
Majka shvaća da mu samo duge šetnje čine dobro. No to nije lako: Nietzsche se
na ulici okomljuje na prolaznike, galami. Ubrzo prorjeđuje izlaske s njim jer se
srami, srami se svog odraslog 44-godišnjeg sina koji se glasa poput medvjeda ili
proklinje vjetar. Sad samo katkad izlaze predvečer, kad pada mrak, kad nema
nikoga i može vikati a da nikog ne uznemirava.
No ubrzo otkazuje i tijelo: paraliza postupno zahvaća leđa. Nietzsche je
prikovan za fotelju: dižu ga, premještaju. Satima promatra svoje ruke, jednu pa
drugu, ili drži knjige, okrenute naopako, mrmljajući. Sklupčan je u svojoj fotelji,
dok je oko njega sve u pokretu. Ponovno je postao dijete. Majka ga u invalidskim
kolicima šeće po verandi. Od jeseni 1894. prepoznaje samo svoje najbliže (majku
i sestru), sasvim je bespomoćan. Najčešće nepokretan, prikovan uz fotelju, zuri u
ruke. Tu i tamo, izgovori po koju riječ: "Nakon svega, smrt!"; "Ja ne šijem
konje"; "Više nema svjetla".
Kraj se bliži, polako, neizbježno. Oči sve više upadaju u lubanju, pogled mu je
sasvim odsutan.
Umire 25. kolovoza 1900. u Weimaru.
Seite 14 / 100
Za ljude koji će tek doćiy vjerojatno ću biti fatalnost, sudbina – stoga je sasvim
moguće da ću jednog dana zanijemiti, iz ljubavi prema ljudima!!!
Vani
Hodati znači biti vani. Vani, "na svježem zraku", kako se kaže. Hodanje
uzrokuje inverziju životne logike gradskog stanovnika, pa čak i našeg najčešćeg
stanja.
Kad idemo "van", najčešće iz jednog "unutra" prelazimo u drugo: iz kuće u
ured, iz stana u obližnju trgovinu. Izlazimo da bismo nešto obavili, negdje
drugdje. "Vani", znači prijelaz, nešto što razdvaja, gotovo prepreku. Između
ovdje i tamo. Ali orio nema vrijednost samo po sebi. Put od kuće do metroa
prolazimo po svakom vremenu, tijelo juri, a um, još uvijek zaokupljen privatnim
sitnicama, već se usredotočuje na poslovne obaveze; noge galopiraju, dok ruka
istodobno nervozno pipka po džepovima provjeravajući nismo li štogod
zaboravili. Vani jedva da postoji: ono je poput dugog hodnika koji razdvaja,
poput tunela, poput goleme zračne komore.
Katkad pak jednostavno izađemo "udahnuti zrak", kako bismo se osloboditi
pritiska nepokretnih stvari i zidova, jer osjećamo da se unutra gušimo; izađemo se
"prozračiti", jer sunce tamo negdje sja i doista bi bilo nepravedno uskratiti si
izlaganje svjetlosti. Dakle, da: izađemo napraviti nekoliko koraka samo kako
bismo bili vani, a ne da bismo otišli ovamo ili onamo. Izađemo kako bismo
osjetili britku svježinu proljetnog povjetarca ili krh-ku toplinu zimskog sunca. To
je svojevrsni interludij, pauza koju si priuštimo. I djeca izlaze samo da bi izašla.
"Izaći van" njima znači igrati se, trčati, smijati se. Kasnije će "izaći" za njih
podrazumijevati naći se s prijateljima, biti daleko od roditelja, raditi
nešto drugo. No vani se, najčešće, ponovno nalazi između dva interijera: ono je
međustanica, prijelaz. To je prostor koji nam oduzima vrijeme.
Vani.
Kad se hodanje protegne na nekoliko dana, na velikim izletima, sve je
drugačije: ,,Vani" više nije tranzicija, ono je čimbenik stabilnosti. Situacija je
sada obrnuta; idemo od prenoćišta do prenoćišta, od skloništa do skloništa. I
uvijek se mijenja ono ,,unutra", u mnoštvu varijacija. Ne spavamo dvaput u istom
krevetu, svake večeri nas dočekuje drugi domaćin. Svaki put nas iznenadi novi
dekor, novi ambijent. Drugačiji zidovi, drugačije kamenje.
Zaustavljamo se. Tijelo je umorno, pada noć, moramo se odmoriti. No to
"unutra", uvijek su samo putokazi, sredstva da duže ostanemo vani, prijelazi.
Valja spomenuti i onaj čudan osjećaj koji u nama bude prvi koraci, oni
ranojutarnji. Proučili smo kartu, odabrali put, pozdravili se, nabacili ruksak,
pronašli stazu, provjerili smjer. Čini se kao da pomalo oklijevamo, zastajkujemo,
provjeravamo, vrti– mo se u mjestu. I tada se pred nama otvara staza. Krećemo,
hvatamo ritam. Podižemo glavu i eto nas, već grabimo putem, samo zato da
bismo hodali, da bismo bili vani. Tu smo, doista smo tu, to je to. Vani, to je naš
Seite 15 / 100
element: osjećamo da tu pripadamo. Jedno konačište zamjenjujemo drugim, ali
kontinuitet, ono trajno i postojano, to su reljefi koji nas okružuju, neprekinuti niz
brežuljaka koji su oduvijek tu. Obilazimo ih, šećemo, kao da smo kod kuće;
hodajući postajemo svjesni veličine svoga doma.
Obavezni dijelovi puta, kroz koje prolazimo ostavljajući ih za sobom, to su
sobe za jednu noć, blagovaonice za jednu večer, njihovi stanari, njihovi duhovi,
ali ne i pejzaž.
Hodanje tako narušava veliku podvojenost između "vani" i "unutra". Ne bi
trebalo govoriti da prolazimo preko planina i dolina, a zaustavljamo se u
konačištima. Gotovo je obrnuto: danima živimo u nekom pejzažu, polako ga
prisvajamo, taj krajolik postaje naš.
Kad za sobom ostavimo zidove konačišta; kad Se iznova nađemo lica izložena
vjetru, u samom Središtu svijeta, tada se može roditi taj neobičan jutarnji osjećaj:
upravo sam ovdje kod kuće po cijeli dan, i tu ću ostati dok hodam.
Sporost
Dugo ću se sjećati jedne njegove rečenice. Uspinjali smo se strmim putom u
talijanskim Alpama. U to je vrijeme Mateo bio više od pola stoljeća stariji o
mene: imao je više od sedamdeset i pet godina. Bio je tanak kao prut, velikih
grubih ruku, upala lica, uspravna držanja. Hodao je ruku prekriženih na prsima,
kao da mu je hladno, i nosio platnene hlače boje pijeska.
On me naučio hodati. Znam, nešto ranije sam rekao: hodanje se ne uči, barem
tu nema neke tehnike, nije u pitanju hoćemo li uspjeti ili ne, radimo li to ovako ili
onako, ne trebamo posebno korigiranje, vježbanje, koncentraciju. Hodati zna
svatko. Noga pred nogu, to je prava mjera, pravi razmak, kad nekamo idemo,
kamo god se uputili. Dovoljno je nastaviti, uvijek ispočetka.
Nogu pred nogu.
Ali kad kažem "naučio me", to je zbog jedne rečenice. Nakon nekoliko minuta
hodanja stazom uzbrdo, osjetili smo iza sebe neku vrstu pritiska. Grupa mladih,
bučnih ljudi, koja je željela ići brzo, preteći nas, malo je preglasno udarala
nogama o tlo kako bi skrenuli pažnju na svoju prisutnost. Stali smo u stranu i
propustili glasnu, užurbanu skupinu, a oni su nam zahvalili ponosnim
osmijesima. I tada, gledajući ih kako hitaju, Mateo je rekao: "Pogledaj ih! Hodaju
tako brzo jer se boje da neće stići! "
Pouka je bila, da je kod hodanja, istinski znak samopouzdanja upravo dobro
dozirana sporost. Pritom mislim na sporost hodača koja nije sasvim suprotna
brzini: riječ, je ponajprije o izrazitoj pravilnosti, ujednačenosti hoda. Do te mjere
da bi se gotovo
moglo reći da dobar hodač klizi, ili, još bolje, da se njegove noge vrte opisujući
krugove. Loš hodač može katkad ići brzo, ubrzavati, potom usporavati. Njegovi
će pokreti biti isprekidani, noge će iscrtavati nepravilne kutove. Njegovu brzinu
činit će nagla ubrza-nja praćena zadihanošću. Brojni nagli pokreti, nova odluka
Seite 16 / 100
svaki put kad se tijelo pokrene, pomakne. Zajapureno znojno lice. Sporost je prije
svega suprotna žurbi.
Kad smo se na vrhu pridružili grupi "sportaša", oni su sjedili i entuzijastično
komentirali svoj rezultat, radeći nevjerojatne izračune. Toliko su se žurili jer su
željeli postići određeno vrijeme. Postići vrijeme, smiješne li fraze. Zastali smo na
trenutak kako bismo pogledali pejzaž, i dok je grupa nastavila s dugim
komentarima i beskrajnim usporedbama, mi smo polako krenuli dalje.
Vjerovati da brzinom možete dobiti na vremenu, obična je varka. Na prvi
pogled računica se čini jednostavna: ako nešto na-pravimo za dva sata umjesto za
tri, dobili smo sat vremena. Međutim, ta je računica apstraktna: kao da je svaki
sat u danu poput onog na mehaničkoj uri, apsolutno isti.
No žurba i brzina ubrzavaju vrijeme, ono prolazi brže, pa dva sata jurnjave
skraćuju dan. Svaki trenutak je rastrgan jer je usitnjen, ispunjen do pucanja, u sat
vremena utrpamo brdo stvari.
Kad sporo hodamo, dani su jako dugi: zahvaljujući njima živimo dulje, jer smo
svaki sat, svaku minutu, svaku sekundu, disali punim plućima, umjesto da ih
ispunjavamo forsiranjem zglobova. Žuriti se znači raditi više stvari istodobno, i to
na brzinu: ovo, pa ono, pa još nešto drugo. Kad smo u žurbi, vrijeme je ispunjeno
do točke pucanja, poput pretrpane ladice u koju smo, bez reda, natrpali sve i
svašta.
Sporost je savršeno sljubljivanje s vremenom, sekunde tada otkucavaju polako,
poput slabe kiše koja pada na kamen kap po kap. Takvo rastezanje vremena
produbljuje doživljaj prostora. To je jedna od tajni hodanja: kad se pejzažima
približavamo sporo, polako nam postaju bliski. Jednako kao što redovita druženja
jačaju prijateljstvo. Tako se i planina na obzoru, koju sa sobom nosimo cijeloga
dana, koju otkrivamo pod različitom svjetlošću,
malo-pomalo sve jasnije iscrtava, uobličuje. Kad hodamo, ništa se ne miče,
približavanje vrhunaca i preobražavanje pejzaža jedva je primjetno. Iz vlaka ili
automobila:, kakosp'.planina pri
miče. Oko je brzo, živo, vjeruje da je sve razumjelo, sve obuhvati
lo. Kad hodamo, ništa se zapravo ne pomiče: prije je riječ o tome da prisutnost
polako nastanjuje naše tijelo. Kad hojlamp, nije to-liko riječ o približavanju' nego
o tome da ono prema čemu idemo sve više obuzima, naše tijelo.
Pejzaž je pregršt okusa, boja, nairisa koje ujelo upija.
Opsjednutost bijegom
(Rimbaud)
Ne mogu vam dati adresu na koju biste mi mogli odgovoriti, jer ni sdm ne znam
kamo ću uskoro odlutati, kojim cestama, ni gdje,
ni zašto, ni kako!
Seite 17 / 100
Za Verlainea, on je bio "čovjek s potplatima od vjetra*. On sam, kad je bio vrlo
mlad, ovako se opisivao: "Ja sam samo pješak, ni-šta više ". Rimbaud je hodao
tijekom cijelog svog života.
Opsesivno, gonjen ljutnjom. Od svoje petnaeste do sedamnaeste godine hoda da
bi došao u velike gradove: u Pariz, grad književnih nada, kako bi se predstavio
parnasovskom krugu, susreo pjesnike koji su, poput njega, očajnički usamljeni i
čeznu za priznanjem; u Bruxelles, kako bi ostvario novinarsku karijeru. Od svoje
dvadesete do dvadeset i četvrte godine nekoliko puta kreće cestom prema jugu.
Zimi se vraća kući i ponovno priprema za put. Nižu se odlasci i povratci između
mediteranskih luka (Marseillea ili Genove) i Charlevillea. Hoda ususret suncu.
Od svoje dvadeset i pete godine do smrti hoda pustinjskim stazama. Ovaj put, to
je hod po suncu. Od Adena do Harara, nekoliko puta.
Naprijed! Hod, breme, pustinja, čama i gnjev.
S petnaest godina, impresioniran Parizom, gradom pjesnika, no i stoga što se u
Charlevilleu zasigurno osjeća usamljenim i beskorisnim, Rimbaud, pun naivnih
snova, bježi od kuće. Kreće pješice, jednog jutra u kolovozu, vrlo rano, bez
pozdrava. Hoda vjerojatno do Giveta, gdje sjeda na vlak. No knjige koje je pro-
dao – vrijedne knjige, jer bio je odličan učenik – nisu dostajale da plati kartu do
glavnog grada. Po dolasku u Pariz, na stanicu Gare de Strasbourg, dočekuje ga
policija: uhićuju ga zbog krađe i skitnje te odmah sprovode u policijsku stanicu,
potom u zatvor Mazas. Njegov profesor retorike, slavni Georges Izambard, hita
mu u pomoć i, kako bi oslobodio svog učenika, podmiruje željeznici neplaćeni
dio karte. Budući da je linija za Charleville zbog francusko-pruskog rata još
uvijek prekinuta, Rimbaud odlazi u Douai, k obitelji svog zaštitnika. Tu provodi
sretne dane, razgovarajući o književnosti, pažen i mažen od svojih "velikih
sestara" (Izambardovih šogorica, nap. prev.). No, majka ga primorava da se vrati.
Nepunih mjesec dana kasnije Rimbaud prodaje još neke knjige i ponovno bježi.
Putuje vlakom do Fumayja, potom nastavlja pješice, hodajući od sela do sela
(Vireux, Givet), uz rijeku Meuse. Tako stiže u Charleroi.
Osam dana hodah čizme razdirući
Po kamenju. Uđoh u Charleroi.
Tamo svoje usluge nudi novinama "Journal de Charleroi", no nailazi na
odbijanje. Rimbaud potom kreće u Bruxelles, bez ijed– nog novčića, opet pješice,
u nadi da će tamo pronaći svog zaštitnika Izambarda: pedeset kilometara.
Odoh, u džep supalj zaronivši šake;
Idealan bje mi kaputić smjeran;
Pso sam pod nebom, Muzo, tebi vjeran;
Ohy ljubavi sjajne nasanjah se svake!
Seite 18 / 100
Pedeset kilometara radosnih usklika, s rukama u džepovima, sanjajući o
književnoj slavi i ljubavi. Ali Izambard nije tamo. Du– rand, profesorov prijatelj,
daje mu novac za povratak. Rimbaud se ne vraća ravno kući, već odlazi u Douai,
k svojoj novoj obitelji: "Eto me, vratio sam se." Stiže oboružan poezijom
rođenom na putu – iluminacije iz bjekstva – sročenom u ritmu staza i ruku koje se
njišu u hodu.
To je poezija sreće, veselih predaha u seoskim krčmama. Poezija zadovoljstva
prijeđenim putem, tijela ispunjena širokim, otvorenim prostorima. Poezija
mladosti.
Sretan, pod stolom pružih noge.
Dani i dani hodanja u jesen, okupani žuto-zlatnim bojama. Noći na otvorenom,
ispunjene smijehom, uz staze, pod vedrim nebom.
Mom svratištu Veliki medvjed bje ime.
Zvijezde su na nebu tiho sustat znale.
Rimbaud svoje uratke brižno prepisuje na velike bijele listove papira. Sretan je,
jer osjeća naklonost svoje nove obitelji. Šesnaest mu je godina. Prvoga studenoga
Rimbaudova majka ("usta sjenke") nalaže Izambardu da joj smjesta vrati sina, uz
pomoć policije, "kako bi se izbjegli troškovi".
Veljača je 1871., francusko-pruski rat u punom je zamahu. Rimbaud i dalje
sanja o Parizu, koji još nije upoznao, osim zatvorskih zidova za prvog posjeta. U
Charlevilleu, hladnoća ne popušta. Arthur se želi isticati, pušta kosu, neumjereno
dugu. Ponosno korača glavnom ulicom pušeći lulu. Kipti od bijesa. Ponovno ništa
ne govoreći, potajice priprema novi bijeg. Ovaj put prodaje srebrni sat i ima
dovoljno za željezničku kartu do odredišta. Dvadeset i petoga veljače luta
Parizom, uzbuđeno razgledavajući izloge knjižara, istražujući što je novo u
poeziji, spavajući u brodovima za transport ugljena, hraneći se otpacima,
grozničavo pokušavajući uspostaviti kontakt s pjesničkim kružokom. Ali vrijeme
nije naklonjeno književnosti: Prusi ulaze, grad je zavijen u crno. Prazna želuca i
džepova, Rimbaud prelazi neprijateljske linije kako bi se vratio kući, pješice,
uspijevajući se katkad povesti seoskim kolima. Vraća se kući "gotovo gol, noću,
obolio od teškog bronhitisa".
Je li na proljeće doista ponovno otišao? Legenda ili stvarnost? To ostaje
zagonetka. Hoćemo li ikada saznati? Rimbaud je zasi-gurno uzbuđen zbog vijesti
o Pariškoj komuni. On, autor komunističkog ustava (tekst je kasnije izgubljen,
nap. prev.), nesumnjivo očajava u Charlevilleu znajući da u Parizu traje pobuna.
Unatoč djetinjstvu ispunjenom pobožnošću, postao je žestoki republikanac,
vatreni antiklerikalac. Obznana ustanka, u ime bratstva i slobode, ispunjava ga
ushitom: "poredak je poražen*. Komuna je proglašena u ožujku. U Parizu je
riavodno viđen u travnju. Nikada to nećemo znati sa sigurnošću. Ernest Delahaye
piše da se Ar– thur sam prijavio i priključio ustanicima u vojarni u ulici Babylo–
ne. Kao dragovoljac. Ta je epizoda navodno trajala petnaest dana. Stigao je
Seite 19 / 100
teretnim brodom ha ugljen, a kući se vratio pješice, na rubu bijede, iscrpljen.
Teško je kad nemaš novca.
Vraća se u Pariz četvrti put (ili ipak tek treći?). Ovaj put, to je zaista trebalo biti
pravo književno krštenje. Jesen je 1871. Upravo je navršio sedamnaest godina.
Ovaj put, majci je najavio odlazak. Putovanje je gotovo službeno. Tamo ga
očekuju. Pozvao ga je, preko prijatelja, oduševljeni Verlaine ("dođite, dođite
brzo, draga velika dušo"), kojemu je poslao svoje pjesme. Svi zajedno prikupili
su novac kako bi mu platili vlak. Rimbaud donosi u Pariz svoj Pijani brod, kao
jamstvo, dar, dokaz.
Slijedile su, kao što znamo, tri duge godine u kojima je Verlaine uzdržavao
Rimbauda, tri duge godine burne, strastvene veze: zutističko ludilo, tri zajednička
mučna boravka u Londonu, razuzdane pijanke, razorne oluje i ekstatična
pomirenja, sve do nesretnog hica koji je sve okončao u Bruxelllesu. Verlaine je
utamničen. Njegov suučesnik u pucnjavi u nekoliko se navrata vraća na polazišnu
točku (Charleville i Roche). Tu se, međutim, straho-vito dosađuje. Avanture s
Verlaineom udaljile su ga od književnih
krugova. Od samih početaka u Parizu prati ga reputacija neotesanog derišta,
probisvijeta, okorjelog alkoholičara.
Godina je 1875., dvadeset mu je godina, napisao je Sezonu u paklu i
Iluminacije, možda i zauvijek izgubljeni tekst Chasse spiri– tuelle (Duhovni lov).
Više neće pisati. Objavljivanje Sezone u paklu bilo je tužan debakl. Ne može
platiti izdavača i dobiva samo nekoliko primjeraka. Nikada neće vidjeti da su
objavljene njegove Iluminacije. U pet godina jedan je mladac promijenio cijelu
književnost. Više neće napisati ni jednu jedinu pjesmu. Mnogo pisama,
nesumnjivo napisanih telegrafskim stilom (poput bljeska munje), ali nijednu
pjesmu. I dalje će hodati, uporno, mnogo.
Ovaj put, želi putovati daleko, uči jezike, sam u svojoj sobi. Vježba njemački,
svladava osnove talijanskoga, nešto španjolskoga, proučava grčko-ruski rječnik,
vjerojatno i osnove arapskoga. Punih pet godina cijele će zime provoditi učeći.
Duga hodanja slijedit će u proljeće.
1875. : iz Stuttgarta odlučuje otići u Italiju. Putuje kroz Švicarsku, u početku
vlakom, ali ubrzo mu ponestaje novca. Nastavlja pješice, prelazi preko prijevoja
Sankt Gotthard i iscrpljen stiže u Milano, gdje mu utočište pruža tajanstvena
žena. Želi ići u Brin– disi, pješice. Na putu između Livorna i Siene zaustavlja ga
sunčanica. Prebacuju ga u Marseille, odakle odlazi u Pariz, potom po-novno u
Charleville.
1876. : godina koju su više obilježile avanture nego hodanja. Obrijao je glavu i
kreće u Rusiju, no ne stiže dalje od Beča, gdje ga nalaze polumrtva i bez
dokumenata, nakon što ga je pretukao neki kočijaš. Prijavljuje se u nizozemsku
vojsku, ali dezertira u Salatigi (Indonezija).
1877. : odlazi u Bremen, pokušava otići u Ameriku, ali umjesto toga u
Stockholmu postaje kartodrapac u cirkusu. Vraća se u Charleville.
Seite 20 / 100
1878. : u Marseilleu se ukrcava u brod za Egipat, ali uskoro se razbolijeva i
biva deportiran u domovinu. Kući se vraća pješice. Potom opet kreće u Švicarsku.
Ponovno ide preko Sankt Go– ttharda pješice, sve do Genove, gdje se ukrcava u
brod za Cipar (tamo će biti šef gradilišta). U proljeće 1879., međutim, dobiva
jaku groznicu koja ne popušta. Vraća se kući. Prvih hladnih zimskih dana ipak
ponovno kreće prema Marseilleu, no groznica ga i ovaj put zaustavlja. Vraća se
kući.
Uvijek isti odlasci i dolasci, iste oscilacije: zime provodi kod kuće, dosađujući
se, obuzdavajući nemir, učeći jezike iz rječnika; ostalo vrijeme iskušava sreću.
Godine 1880. ponovno odlazi, ponovno na Cipar. Odande se, nakon iznenadnog
odlaska (je li smrtno ozlijedio jednog radnika?), ne vraća na sjever, nego prvi put
nastavlja dalje na jug. Crvenim morem, do Adena.
Bit će to zadnji čin njegova života: deset godina u pustinji i planini, između
Adena i Harara.
Na četrdeset Celzijevih stupnjeva. Aden je pećnica. Rim– baud nadgleda
sortiranje kave, poslodavci ga cijene. Ugledni trgovac, Alfred Bardey, nudi mu da
preuzme otvaranje nove ispostave u Hararu, u Abesiniji, usred plodne zemlje u
unutrašnjosti, u brdima. Na 1800 metara nadmorske visine, gdje je umjerena
klima. Rimbaud prihvaća i priprema karavanu. Da bi se stiglo u Harar treba
prijeći više od tristo kilometara putem koji vodi kroz šikare, šljunčane pustinje,
šume i planinske klance. Rimbaud putuje na konju, no najčešće je primoran
hodati. Karavana se kreće polako. Putovanje traje dva tjedna.
Stigavši, novi zaposlenik ureda uspješno trguje, aklimatizira se, dosađuje, ljuti,
organizira konvoje. Nakon godinu dana Hara-ra, vraća se u Aden. Potom
ponovno slijedi Harar, pa još jednom Aden. Uvijek isti put, uvijek isti umor.
Mijenja poslove, ovisno o dinamici poslovanja ispostave. Ništa mu zapravo ne
ide od ruke. Ima lude projekte koji su kratkog daha ili propadaju. Želi zaraditi
nešto novca, kako bi se napokon mogao skrasiti i biti na miru.
Godine 1885. dolazi na ideju s kojom bi se, vjeruje, napokon trebao obogatiti.
Karavanom će transportirati zalihe oružja i streljiva do Choe te ih tamo prodati
kralju Meneliku. U taj projekt ulaže svu svoju ušteđevinu. Pronalazi dvojicu
suradnika, dvojicu partnera, Paula Soleilleta i Pierrea Labatuta. Obojica ubrzo
umiru. Rimbaud ne odustaje. Ulaže svoju ušteđevinu ("cesta je vrlo duga, gotovo
dva mjeseca hoda do Ankobera") i kreće na put u rujnu 1886. godine. Ugo
Ferrandi svjedočio je njegovom odlasku: "Bio je na čelu karavane, sve vrijeme
hodajući... Putovanje od pedeset dana kroz najsuše pustinje." Od Tajoure do
Ankobera, samotni put kroz golemo mrtvo prostranstvo stjenovite pustinje. Tlo je
vrelo. Hodaju "užasnim putovima koji podsjećaju na mjesečeve krajolike iz naše
mašte". Po dolasku ne nalazi kralja. Ekspedicija se pretvara u financijsku
katastrofu. Rimbaud je iscrpljen. Izgubivši sve, vraća se u Harar i ponovno se
bavi sitnim poslovima.
Sve do dana kad počne osjećati bol u koljenu, koje jako nati– če. Trideset i šest
mu je godina.
Seite 21 / 100
***
Arthur Rimbaud, petnaestogodišnjak: krhki dječak plavih očiju, odlučna i
odsutna pogleda. U ranu zoru, onih jutara kad je bje-žao, potiho bi ustao u kući
punoj sjenki i za sobom nečujno zatvorio vrata. Uzdrhtala srca, gledao je kako se
pred njim mirno bude iz sna male bijele staze. "Hajdino!"
Pješice. Uvijek pješice, mjereći "svojim nogama bez premca" prostranstvo
svijeta.
Koliko li je samo puta išao od Charlevillea do Charleroia; koliko je puta, svih
onih ratnih mjeseci kada je koledž bio zatvoren, s Delahayeom odlazio kupiti
duhan u Belgiju; koliko se puta vraćao iz Pariza, bež ičega vrijedna spomena,
prazna želuca. Koliko je samo puta prolazio cestama prema jugu, idući u
Marseille ili u Italiju. I konačno, koliko je puta hodao pustinjskim putovima, od
Zeile do Harara (i tijekom ekspedicije 1885.).
Uvijek pješice, svaki put. "Ja sam samo pješak, ništa više." Ništa više.
Da bismo hodali, išli naprijed, potrebna je ljutnja. Kod njega je uvijek bio
prisutan taj poklič koji zove na pokret, ta radost puna gnjeva.
Hajd’mo, šešir, kabanica, obje šake u
džepovima, i izađemo.
Naprijed, na cestu!
Hajd’mo.
I hodao je.
Odlasci, hodanja, izraz su ljutnje. A ona ne dolazi izvana. On ne hoda zato što
ga priziva bespuće, obećanje istine ili potraga za blagom. Pokreće ga ponajprije
unutarnji gnjev. Ta bol u želucu zato što je ovdje, odbijanje da ostane na mjestu,
da bude živ zakopan, da jednostavno ostane. Kod vas je loše vrijeme, pisao je s
planina Harara. Kod vas su zime suviše duge, a kiše suviše hlad-ne. Ali i ovdje,
kod nas, u Abesiniji, bijeda i dosada, zamorna ne– pokretnost, jednako su
nepodnošljivi: nema ničega za čitanje, nikoga s kime možeš razgovarati, ništa što
bi mogao steći.
Ovdje je nepodnošljivo. Nepodnošljivo je ostati ovdje i samo dan dulje. Ovdje
je ,,užasno". Treba otići. "Naprijed, na cestu! " Svaka je cesta dobra, svaka cesta
koja vodi ka suncu, ka više svjetlosti, do gluhe zaslijepljenosti. Ni drugdje
zasigurno nije bolje, ali barem je daleko odavde. Da tamo stigne, mora hodati
cestom. "Stisnutih šaka, u šupljim džepovima*4. Samo na cesti, na stazama, na
puteljcima, istinski nije ovdje.
Zbogom ovdje, ma gdje to bilo.
Hodanje je izraz gnjeva, puke odluke. Krenuti, uvijek znači odlaziti:
ostaviti .nešto za sobom. U tim odlascima pješice uvijek ima nešto konačno, što
nije prisutno kad odlazimo nekim prijevoznim sredstvom, kad se lako okrenuti i
vratiti, kad ništa nije nepovratno. Kad odlazimo, istodobno osjećamo mješavinu
tjeskobe i lakoće. Tjeskobu osjećamo jer nešto napuštamo (vraćanje je poraz;
Seite 22 / 100
nemoguće je vratiti se pješice, osim iz kratke šetnje; kod dugih, višednevnih
hodanja, povratak je nemoguć; hodati znači ići naprijed, cesta je duga, i vraćanje
bi značilo izgubljene sate; vrijeme je ozbiljno i teško). Lakoću pak osjećamo
zbog svega što ostavljamo za sobom: drugi ostaju, stoje u mjestu, zamrznuti. A
nas naša lakoća vodi negdje drugdje, drhtave od uzbuđenja.
Bježanja u Pariz, lutanja Londonom, izleti u Belgiju, prelazak Alpa, hodanja
pustinjom. I na kraju, Harar, s tim užasno otečenim koljenom. "Trenutno sam
loše", piše 20. veljače 1891. Zbog bolova u nozi ne može spavati. Ipak, trpi bol,
nastavlja raditi, ne štedi se, bori se. Kad mu se noga sasvim ukočila, odlučuje
otići i rasprodaje sve u bescjenje. Dana 7. travnja zauvijek odlazi iz Ha– rara, u
šest ujutro, na nosilima. Unajmljuje šestoricu muškaraca da ga nose na smjenu.
Jedanaest dana neprekidne boli. Jednom je prigodom morao šesnaest sati provesti
na olujnom pljusku. "Trpio sam strašne bolove." Više od tristo kilometara, punih
jedanaest dana, nose ga i drmusaju, njega koji je nekada toliko trčao! Stiže posve
iscrpljen. "Koljeno mi je otjecalo naočigled, a bol se neprekidno povećavao/4
Nakon kratkog zaustavljanja, kako bi sredio poslove, slijedi još jedanaest dana na
brodu (Amazona) do Marseillea.
Odvoze ga u bolnicu La Conception. "Jako mi je loše, jako loše/4 Potrebna je
hitna amputacija. Režu dosta iznad koljena. "Doktor kaže da moram ležati još
mjesec dana, i da ću tada moći početi hodati, ali jako polako.44 Rana dobro
zacjeljuje. "Naručio sam drvenu nogu, teži samo dva kilograma, bit će gotova za
osam dana. Pokušat ću s tim polako hodati/4 Bjesni zbog svoje nepo– kretnosti.
Majka ga je nakratko došla vidjeti i potom otišla. "Želio bih raditi ovo i ono, ići
ovdje i ondje, vidjeti, živjeti, otići/4 Više ne može podnijeti bolnicu i odlučuje se
vratiti u Roche, svojoj obitelji, vlakom. Nakon dvadeset godina, povratak na
polaznu točku. Njegova sestra Isabelle njeguje ga s nevjerojatnom posve–
ćenošću, ignorirajući njegovu razdražljivost. Ipak, stanje mu se pogoršava. Malo
jede, ne spava, boli ga cijelo tijelo. Cijeli dan pije biljne čajeve od maka.
Mršav, slab poput jesenskog lista, ipak odlučuje ponovno otići. Posljednji trzaj.
Cak mu je i ljeto postalo Suviše hladno na sjeveru. Ukrcao bi se na brod u
Marseilleu i silazio u Alžiru ili Adenu. Na rubu je snaga, ali želi ponovno otići. I
odlazi. "Gospodine, kad studen stišće u selima.44 Kreće ususret suncu. Dana 23.
kolovoza sjeda na vlak, u pratnji sestre. Prebacivanje iz kuće do
kočije, od kočije do vlaka, sa stanice na stanicu, svaki put je prava noćna mora.
Po dolasku u Marseille odmah je hospitaliziran. Putovanje ga je potpuno slomilo.
Liječnici koji su ga zaprimili znaju da mu nema spasa. Bit će to njegova
posljednja postaja. Daju mu najviše nekoliko tjedana, možda nekoliko mjeseci.
Nitko mu to ne želi reći. Dana 3. rujna uspijeva zapisati rukom koja ne drhti:
"Čekam umjetnu nogu. Pošaljite je čim stigne, žuri mi se otići odavde " Čeka
svoju nogu. Kako bi i dalje hodao. Svakoga dana govori o njoj, o toj svojoj novoj
nozi, traži je "kako bi pokušao ustati, hodati". Bolovi su sve jači, plače gledajući
kroz prozor nebo intenzivno plave boje koje ga zove. Sestri kao da predbacuje:
"Ja ću otići pod zemlju, a ti, ti ćeš hodati pod suncem!" Postupno mu se koči
Seite 23 / 100
cijelo tijelo, postajući nepokretno: "Ja sam sada samo nepomični balvan." Gotovo
neprekidno je na morfiju. Bez toga su mu bolovi nepodnošljivi. Prvih dana
studenoga zapada u bunilo. Bit će to njegov posljednji tjedan ovdje.
U svojim memoarima Umirući Rimbaud, Isabelle opisuje njegovo posljednje
preobraćenje, no ako je tu izbor uopće bio moguć, tome bih pretpostavio opis
bunila uoči odlaska. Rimbaud je prikovan za krevet, paraliza zahvaća gornje
udove. Uskoro će za-hvatiti srce. U bunilu je: vidi se kako hoda, kako ponovno
odlazi. U Hararu je, odakle mora krenuti u Aden. "Hajd’mo!" Koliko će samo
puta izgovoriti to "Hajd’mo!" Rimbaud bunca: treba organizirati karavanu,
pronaći deve. Sanja: mehanička noga je veliki uspjeh, ,,s njom hoda s lakoćom".
Trči, ne može dočekati da ode. "Brzo, brzo, čekaju nas, zatvorimo kovčege i
krenimo." Njegove posljednje riječi: "Brzo, čekaju nas." Ljuti se: nisu ga trebali
pustiti da tako dugo spava, jer kasno je. Prekasno.
"Gospodine, kad studen stišće u selima". Otići daleko, ponovno pobjeći od
obitelji i majke ("la daromphe"\ Rimbaudov iskrivljeni oblik riječi "daronne" što
znači "stara gospođa, majka, nap. prev.), pobjeći od studeni Ardena, gdje ledeni
vjetar fijuče
mračnim šumama, pobjeći od tuge i dosade, od sivih oblaka, mračnih dana i
crnih vrana na olovnome nebu, pobjeći od užasne zimske tuge. Pobjeći od
prostačkih gluposti onih koji samo sjede. "Napustiti svibanjske slavuje" (stih iz
Rimbaudove poeme "Gavranovi", nap. prev.).
Hodati. Za Rimbauda, rekao bih, hodanje je značilo odlaženje, bijeg. Onu
istinsku radost koju osjećamo kad hodajući nešto ostavljamo za sobom. Kad
hodamo, vraćanje ne dolazi u obzir. To je to: otišli smo. A tek ona golema radost
koju donose umor, iscrpljenost, zaborav sebe i svijeta. Sve naše stare priče i
zamorna šaputanja nadjačava bat koraka po cesti. Iscrpljenost u kojoj se sve
utapa. Uvijek znamo zašto hodamo. Da bismo išli naprijed, odlazili, stizali i
ponovno odlazili.
Naprijed’ na cestu!
Ja sam samo pješak, ništa više.
Rimbaud je umro 10. studenoga 1891. Bilo mu je tek trideset i sedam godina. U
registru preminulih bolnice La Conception čitamo: "Rođen u Charlevilleu, u
prolazu u Marseilleu."
U prolazu. Tamo je došao samo zato da bi otišao.
Samoće
Seite 24 / 100
Danas, da bi doista uživao u dugom pješačenju, trebaš hodati sam. Ako se u to
upustite u grupu pa čak iu dvoje, od pješače-nja ostaje samo prazna riječ; to je
nešto sasvim drugo, najviše nalik na piknik. Pješačiti treba sam, jer sloboda je
najhitnija; zato što se morate osjećati slobodnima stati i nastaviti, krenuti ovim ili
onim putom, kako vam srce želi; i zato što trebate hodati vlastitim tempom.
Treba li doista hodati sam? Primjera ne nedostaje: Nietzsche, Thoreau,
Rousseau...
Kad smo u društvu, primorani smo usporavati, ubrzavati, pri– lagođavati se. A
u hodanju je najvažnije pronaći i održavati vla-stiti, osnovni ritam. Osnovni ritam
je onaj koji odgovara svakome ponaosob, do te mjere da se ne umaramo i da
možemo hodati više od deset sati a da ne klonemo. No on je točno određen.
Stoga, kad moramo hvatati tuđi korak, ubrzavati ili usporavati, našem tijelu to ne
odgovara.
Ipak, potpuna samoća nije apsolutno nužna. Troje ili četvero, ne više.. .U troje
ili četvero, još uvijek možemo hodati a da ne razgovaramo. Svatko hoda svojim
tempom, stvaraju se mali razmaci, a onaj prvi se povremeno okreće, nakratko
zastaje i usput, automatski, gotovo odsutno dobacuje: "Sve u redu?" Odgovaramo
znakom ruke. S rukama na bokovima čekamo zadnjeg,
ponovno krećemo i redoslijed se mijenja. Ritam hoda se mijenja, jedan drugog
pretječemo. Jer, ići vlastitim tempom ne znači stalno hodati istim, ujednačenim
ritmom: tijelo nije stroj. Ono si dopušta lagana opuštanja ili trenutke pozitivne
radosti. Dakle, ako nas nije više od troje ili četvero, hodanje nam omogućuje da
podijelimo trenutke samoće. Jer i samoća se dijeli, baš poput kruha i danjeg
svjetla. Više od četvero, to je već četa, vojska koja maršira. Dovikivanje,
zvižduci, jedni druge obilazimo, čekamo, formiramo grupe koje ubrzo postaju
klanovi. Svatko hvali vlastitu opremu. Kad je vrijeme za objed, nudimo jedni
druge, svatko ima neko iznenađenje koje treba kušati, svega je previše. Pravi
pakao. Više ništa nije ni jednostavno ni asketski, društvo se dje-lomično presadilo
u planine. Počinjemo uspoređivati. Da biste hodali, morate biti fcami. Kad nas je
petero ili više, nemoguće je dijeliti samoću.
Dakle, najbolje je hodati sam, potpuno sam: sam samcat. No nikad nismo
potpuno sami. Kao što je napisao Thoreau: "Kod kuće imam svakojako društvo;
osobito ujutro, kad nitko ne navraća" (društvo su mu pravili drveće, sunce,
šljunak). U biti, upravo nas susret s drugim često odvodi u samoću. Razgovor nas
navodi da govorimo o sebi i svojim različitostima. I malo-poma– lo, onaj drugi
nas vraća nama samima, našoj prošlosti i našem identitetu, što odmah znači
nerazumijevanje i laži. Kao da takvo što uopće postoji.
S druge strane, kad ste uronjeni u prirodu, stalno ste izloženi podražajima. Sve
oko vas nešto vam govori, pozdravlja vas, priziva vašu pažnju: drveće, cvijeće,
boje na puteljku. Sum vjetra, zujanje insekata, žubor potoka, bat koraka po
zemlji: sve to ža– morenje odgovor je na našu prisutnost. Čak i kiša. Lagana i
blaga, kiša je stalna pratnja, šapat koji slušate, s njezinim intonacijama, rafalima i
Seite 25 / 100
intervalima: zvonko bubnjanje vode po kamenu, ili jednolična melodija kapi što
zajedno pletu gustu kišnu zavjesu.
Nemoguće je biti sam kad hodamo, toliko je stvari koje prisvajamo svojim
pogledom, koje nam se otkrivaju, koje postaju naše tim neotuđivim činom
kontemplacije. Valja doživjeti opijenost kakvu osjetimo na litici, kad nakon
napornog uspona dospijemo na vrh, sjednemo i uživamo u pogledu, u pejzažu.
Sva ta polja, kuće, šume, staze, sve je to naše, sve je tu za nas. Svime tim
zagospodarili smo kad smo se popeli, sad nam samo preosta– je da uživamo u
tome. Tko bi se mogao osjećati sam kad posjeduje svijet? Gledati, promatrati s
visina, to znači posjedovati. Ali bez nedostataka koji prate vlasništvo: uživamo u
sjaju svijeta, gotovo poput lopova. No mi nismo lopovi: jer trebalo se pomučiti da
bismo se uspeli. Sve što vidim, dokle god mi seže pogled, sve je moje.
Posjedujem sve što moj pogled obuhvaća. Nisam sam: svijet je moj, za mene, sa
mnom.
Postoji jedna priča o mudrom hodočasniku. Pod crnim olujnim nebom slijedio
je dugačak put, s kojega se cijelo vrijeme pružao pogled na malo polje zrele
pšenice što se nalazilo na kraju doline. Ta jasno omeđena parcela, usred korova i
pod tmurnim nebom, doimala se poput kvadrata svjetlosti kojim je lelujao vjetar.
Bilo je to lijep prizor i šetač je, hodajući polako, uživao. Kad je došao bliže,
ugledao je seljaka koji se spuštena pogleda nakon naporna rada vraćao kući.
Hodočasnik ga je zaustavio i, stisnuvši mu ruku, promrmljao preplavljen
emocijama: "Hvala vam" Seljak se namrštio: "Nemam ti što dati, jadniče." Nato
mu je hodočasnik blago odgovorio: "Ne zahvaljujem vam zato da biste mi nešto
dali, već zato što ste mi već darovali sve. Brinuli ste se o ovom polju pšenice i
zahvaljujući vašem radu, ono je danas tako lijepo. Vas sada prije svega brine
cijena zrna. A ja sam hodao, i cijelim sam se putem hranio njegovim zlaća– nim
sjajem." I starac se nastavio smješkati. Seljak se okrenuo i nastavio svojim putem,
odmahujući glavom uvjeren da pred sobom ima luđaka.
Dakle, nismo sami, jer hodajući stječemo simpatije prema svemu što je živo,
što nas okružuje: i drveću i cvijeću. Do te mjere da katkad idemo hodati samo
zato da bismo posjetili zelene
proplanke, šumarke, ljubičaste doline. Nakon nekoliko dana, tjedana, godina,
pomislimo: prošlo je doista previše vremena otkako sam bio tamo. Čekaju me,
moram onamo otići pješice. I polako ponovno pronalazimo taj isti put, strukturu
tla pod nogama, obrise brežuljaka, visinu drveća: to su naši stari znanci.
I posljednje: nismo sami i zato što, čim hodamo, već nas je dvoje. Naročito
nakon dugog hodanja. Time želim reći da uvijek, čak i kad smo sami, postoji
dijalog između tijela i duše. Kad je hod ujednačen, bodrim, hvalim, veličam
dobre noge koje me nose... Gotovo se poželim potapšati po bedrima, kao kad
gladimo konja po vratu. Tijekom dugotrajnih napora, kad je tijelo na mukama, ja
mu pružam podršku: hajde, još malo, naravno da možeš. Čim počnem hodati, već
nas je dvoje. Moje tijelo i ja: mi smo par, to znaju i ptice na grani. Uistinu, duša
je svjedok tijela. Aktivan, budan svjedok. Mora slijediti njegov ritam, pratiti
Seite 26 / 100
njegove napore: kad se oslanjamo na nogu na strmim usponima, kad osjećamo
njegovu težinu u koljenu. Ustrajemo, i naš um daje ritam koraku: "tako, samo
tako, samo naprijed..." Duša je tada ponos tijela. Čim krenem hoda-ti, u društvu
sam, dvoje nas je. I taj razgovor koji počinje uvijek iznova, može potrajati do
večeri a da ne dosadi. Ne možemo hodati bez te podvojenosti u nama,
zahvaljujući kojoj osjećamo da napredujemo. Kadgod hodam, uvijek se
promatram, uvijek se bodrim.
Dakako, katkad se dogodi, primjerice kad smo okruženi kristalnim stijenama,
stiješnjeni među liticama, bez traga vegetacije ^ kad smo odviše visoko, na
preteškim, kamenitim stazama – da pomalo klonemo duhom, da se osjetimo
suviše izolirani, drugim riječima: isključeni.
Katkad je dovoljno malo tmurnije nebo da taj osjećaj u trenu postane
nepodnošljiv, nesavladiv. Grlo se steže i u tjeskobnoj žurbi silazimo teškim
stazama. Nemoguće je predugo hodati tako sam u uznemirujućoj tišini golemih
kamenih blokova: naš vlastiti korak tada nam odzvanja nevjerojatnom silinom.
Naše zadihano
tijelo u pokretu predstavlja pravi eksces života u tom hladnom, oholom,
konačnom, vječnom stijenju koje nas odbacuje.
. Isto je i za kišnih ili maglovitih dana, kad više ništa ne vidimo, kad smo samo
tijelo koje drhti od hladnoće i, usred ničega, grabi naprijed.
Tišine
Često više naučim od tišine nego od čovjeka kojega susretnem. *
Kao što postoje različite samoće, tako postoje i različite tišine.
Uvijek hodamo u tišini. Dakako – čim smo napustili ulice, ceste, javne prostore
(svu tu brzinu, sve te potrese: topot tisuća koraka, vrevu uzvika i glasova, žamor,
prodornu buku motora) •£– iznova pronalazimo tišinu, koju prije svega osjećamo
kao proz– račnost. Sve je mirno, iscjeljujuće, opuštajuće. Gotovo je s brbljanjem
svijeta, tračevima, glasinama. Hodamo. Prvo se osjećamo kao da smo duboko
prodisali ušima: tišinu doživljavamo kao jak svježi vjetar koji rastjeruje oblake.
Tu je i tišina šuma. Grozdovi drveća oko nas tvore pokretne, treperave zidove.
Hodamo označenim stazama, uskim, zemljanim puteljcima koji krivudaju. Brzo
gubimo orijentaciju. Tišina je tada uznemirujuća, tjeskobna.
Tu je i tišina napornih ruta po planinskim obroncima i kamenitim stazama, kad
hodamo u ljetnim popodnevima, izloženi na milost i nemilost suncu što prži. Ta
je tišina zasljepljujuća, kristalna, nemilosrdna. Čuje se samo tiho drobljenje
kamenja. Ta je tišina neumoljiva, konačna, poput izvjesne smrti. Nebo je plavo,
sasvim odvojeno. Napredujemo oborena pogleda, ohrabrujući se katkad tihim
mrmljanjem. Nebo bez oblaka i vapnenačke stijene
Henry David Thoreau, The Journal, 1837-1861. (Dnevnik, 1837.-1861.).
emaniraju snažnu prisutnost: tišina koju ništa ne remeti. Savršena tišina,
treperava nepokretnost, napeta poput luka.
Seite 27 / 100
Tu je i tišina ranih jutra. Ujesen, ako je put pred nama dug, valja krenuti rano
ujutro. Vani sve ima ljubičast sjaj, svjetlost se tek pomalja kroz žuto i crveno
lišće. To je tišina iščekivanja. Hodamo polako, između velikih tamnih stabala,
koja još uvijek obavija lagano plavetnilo noći. Gotovo se bojimo da nekog ne
probudimo. Sve šapuće, jedva čujno.
Tu je i tišina hodanja po snijegu. Tišina prigušenih koraka pod bijelim nebom.
Uokolo se ništa ne miče. Stvari i vrijeme oba– vijeni su ledom. Gluha
nepokretnost, sve je stalo. Sve je stopljeno, prekriveno snježnim pokrivačem. To
je tišina čekanja, meka poput pamuka, bijela, privremeno odložena.
Tu je napokon i tišina noći, koja je jedinstvena. Kada spavamo pod zvijezdama,
jer nas je zatekla noć ili je utočište bilo pre-daleko, pa smo morali potražiti neko
dobro mjesto gdje ćemo se ugrijati, jesti, i brzo zaspati. A onda bi, nakon
nekoliko sati sna, u dubokoj noći, uslijedio trenutak buđenja. Oči se naglo
otvaraju, kao opčinjene dubokom tišinom. Svaki naš pokret, šuškanje vreće za
spavanje, sve poprima divovske razmjere. Sto nas zapravo budi? Zvuk same
tišine?
U poglavlju naslovljenom "Noć u borovu šumarkuSteven– son evocira taj
fenomen iznenadnog buđenja oko dva sata ujutro, koji se svim živim bićima
događa u istom trenutku ako spavaju vani. On u tome vidi malu kozmičku tajnu:
je li možda posrijedi podrhtavanje zemlje koje prolazi kroz naša tijela? Trenutak
ubrzanja u noći? Nevidljiva rosa što dolazi sa zvijezda? Bilo kako bilo, taj
trenutak je potresan: tišinu tada doslovno možemo čuti, kao glazbu, točnije,
upravo u tom trenu, kad podignemo glavu, jasno čujemo pjev zvijezda.
Ono što dok hodamo nazivamo "tišinom", to je zapravo ponajprije prestanak
blebetanja, te stalne graje koja sve prekriva i zamagljuje, poput kukolja koji
preplavljuje prostrane livade naše
Robert Louis Stevenson, Travels vvith a Donkey in the Cšvennes.
svjesnosti. Brbljanje nas zaglušuje: više ne čujemo ništa drugo, ono nas opija,
izluđuje. Ima ga posvuda, prelijeva se, kruži uokolo, u svim smjerovima.
Ali više od svega, brbljanje je traćenje našeg jezika. Sve u ovom svijetu rada,
rekreacije, aktivnosti, neprekidne proizvodnje i potrošnje stvari, sve ima svoju
funkciju, svoje mjesto, svoju svrhu, i posebnu riječ koja to imenuje. Jednako kao
što i gramatika kopira raščlanjivanje svakog našeg djelovanja, naše opsesivne
zaoku-pljenosti radom, naše vječne užurbanosti. Uvijek radimo, proizvodimo,
uvijek se nečime bavimo. Naš jezik krojen je po mjeri konvencija iskonstruiranih
stvari, predvidljivih gesti, standardiziranih ponašanja, naučenih stavova. Te
umjetne tvorevine prilagođene su jedne drugima: jezik je zarobljen u
svakodnevnom kon-struiranju svijeta, on u njemu sudjeluje, pripada istom redu
stvari kao slike, brojke, bilance: nalog, naredba, sinteza, odluka, izvješće,
zaporka. Jezik, to su upute za korištenje, troškovnik. Kod hodanja u tišini, kad na
kraju izgubimo moć govora jer nismo činili ništa drugo nego samo hodali – i zato
se trebamo kloniti vodiča koji sve kodiraju, preciziraju, zatrpavaju nas
Seite 28 / 100
informacijama, nazivima i objašnjenjima (reljef, vrsta stijena i obronaka, imena
biljaka i njihova svojstva), pokušavajući nas uvjeriti da postoji riječ za sve ono
što vidimo, gramatičko pravilo za sve što osjećamo/doživlja– vamo – u toj tišini
bolje čujemo, jer napokon slušamo ono što ne teži tome da bude nanovo
prevedeno, dekodirano, preoblikovano.
Čovjek, prije nego što progovori, mora vidjeti.
Jedine riječi koje tada preostaju hodaču riječi su koje ništa ne govore, riječi
koje ga i samog iznenade ("idemo, idemo, idemo", "tako je", "pa da", "eto, eto"),
poštapalice koje poput ukrasnih vijenaca vješamo na sekunde što prolaze,
banalnosti, riječi koje i ne služe tome da nešto kažemo nego da tišinu naglasimo
dodatnom vibracijom, da čujemo njihov eho.
Sanjarije budnog šetača
(Rousseau)
Rousseau je tvrdio da nije u stanju dobro razmišljati, skladati, pisati ili biti
nadahnut ako ne hoda. Od samog pogleda na radni stol i stolac obuzimala gaje
mučnina i napuštala hrabrost. Na dugim šetnjama prštale su ideje, riječi su na
puteljcima same navirale na usta, kao da lagano prate ritam hoda; šumske staze
hranile su njegovu maštu.
Nikad ne radim ako ne hodamt priroda je moja radna soba; pogled na stol, papir
i knjige u meni bude dosadu, pribor za pisanje me obeshrabruje, sjednem li pisati
ništa mi ne pada na pamet, a potreba da budem domišljat u potpunosti me lišava
duha.
U njegovu pisanju nalazimo tri različita iskustva hodanja: u svitanje, podne i
suton.
Hoda od svoje šesnaeste do devetnaeste godine. To su duga mladenačka
putovanja, prepuna ushita i poleta. Potom će, kako sam kaže, idućih dvadeset
godina biti "gospodin4,,koji putuje samo kočijom, grozničavo tražeći slavu i
priznanje.
Pješice sam putovao samo za svojih lijepih danay i to svagda s velikim
oduševljenjem. Ubrzo su me obaveze, poslovi, prtljaga koju nisam mogao sam
nositi, primorali da se vladam
kao gospodin i da uzimam kola; u njih su se sa mnom petljale i neprilike i
muke, i brige, i otada sam na putovanjima osjećao samo potrebu da stignem, a ne
kao prije uživanje sto putujem.
Nakon godina komedije pod maskama, zamornih spletki i prijetvornosti, u
četrdesetoj dolazi do prvog prekida. Ponovno kreće na duge meditativne šetnje,
hodajući šumskim putovima ili stazama uz obalu jezera. Osamljen poput
medvjeda.
Godinama kasnije postat će društveni otpadnik, svugdje nepoželjan, izopćen, na
meti progona i pariških i ženevskih vlasti. Njegove knjige spaljuju na javnim
trgovima, prijeti mu uhićenje. U Moutiersu ga dočekuju kamenjem. Potuca se od
mjesta do mjesta, luta, sumnjiči vlastite zaštitnike. Kad mržnje izblijede i progoni
Seite 29 / 100
utihnu, bit će to njegova posljednja hodanja, Sanjarije u suton. Postao je starac
kojemu ništa nije draže od dugih šetnji kojima krati dane. Više nema što raditi, ni
u što vjerovati. Preostala su mu samo sjećanja. U hodanju iznova pronalazi
apsolutnu jednostavnost prisutnosti, onkraj svake nade, bez ikakvih očekivanja.
***
Opisana u Ispovijestima, rana su hodanja bila duga putovanja, radosna, suncem
okupana, važna. Sto zbog besparice, što iz uvjerenja, pješice prelazi golemu
udaljenost od Annecyja do Torina, od Solothurna do Pariza, od Pariza do Lyona, i
konačno, od Lyona do Chamberyja.
Rousseau je navršio šesnaest godina. Jedne ožujske večeri 1728. vraća se iz
provoda i ženevska vrata nalazi zaključana. U strahu od batina, odlučuje ne čekati
jutro kako bi se vratio na posao u graversku radionicu. No živjeti se mora i spas
će potražiti kod katoličkog svećenika koji živi u blizini, u Savoji. Nakon što
ga je nahranio i dobro izgrdio što je rođen kao kalvinist, fratar ga šalje u
Annecy, u posjet jednoj bogobojaznoj ženi koja će mu pokazati put prave vjere,
pružiti zaštitu i utjehu.
Cijelim putem do Annecyja, mladić smišlja kako osvojiti naklonost stare
bogomoljke.
Ugleda je. Ima dvadeset i osam godina (blag pogled, anđeoska usta i najljepše
ruke koje možete zamisliti). Zove se gospoda de Warens. Njezina ga pojava
ispunjava ljubavlju i strašću. Upravo je upoznao ljubav: ona je anđeo
velikodušnosti i dražesti, milosrdna, poželjna. Ali, jao, tek što ju je upoznao, već
je mora napustiti kako bi uslišio njezinu želju. Šalje ga u Torino da se preobrati,
da se u Italiji odrekne svoje protestantske vjere. Obećava da će to učiniti. Na put
kreće pješice, u društvu gospodina i gospođe Sabran, koja ne može brzo hodati.
Trebat će im dvadesetak dana, jer su planinski putovi još uvijek pod snijegom.
No on ne mari, vere se Alpama, prelazi preko prijevoja Mont-Cenis, osjećajući se
poput Hanibala... Kad si mlad, sve je moguće.
Nisam se više trebao brinuti za sebe; drugi su preuzeli tu brigu. I tako sam
hodao lako, oslobođen tog tereta; moja je duša bila ispunjena mladenačkim
žudnjama, čarobnom nadom, blistavim zamislima.*
Ni godinu dana kasnije, nakon što se ii Torinu u samo tjedan dana preobratio na
katoličanstvo i potom okušao u poslu lakeja, Rousseau se vraća svojoj zaštitnici.
Put ponovno prolazi pješice, sa slučajnim suputnikom (Bacle), pun poleta i
mladenačke bez– brižnosti. Na treće putovanje kreće 1731., nakon tisuću
zavrzlama i fantastičnih pustolovina. Nalazio se u Solothurnu, u Švi-carskoj,
odakle su ga dobre duše uputile u Pariz, umirovljenom pukovniku koji je,
navodno, tražio kućnog učitelja za sinovca koji se pripremao za vojnu službu.
Hodanje je potrajalo dobra dva tjedna i Rousseau je sve to vrijeme sebe već vidio
kao budućeg
generala, na čelu veličanstvene vojske koju vodi putem slave. No stari je časnik
škrtac, tvrdica koja ga iskorištava. Rousseau ubrzo daje petama vjetra i pješice se
Seite 30 / 100
vraća u Lyon, potom, u potrazi za "mamom", nastavlja do Chamberyja. Bilo je to
njegovo posljednje veliko putovanje pješice.
, Od trenutka kad je za sobom ostavio gospođu de Warens – njezine modre oči,
senzualni vrat i grudi, ruke bijele poput mlijeka – sanjari o njoj cijelim putem,
privida mu se na ulazu u svako svratište, vidi njezine dvojnice. Na dugim no
lakim rutama, kada hodamo dobro označenim putovima i jedino što trebamo jest
slijediti beskonačno vijuganje ceste, u glavi se roji tisuću planova, smišljamo
tisuću priča. Tijelo polako grabi naprijed, ujednačenim korakom, i ta postojanost
opušta um. Oslobođeni automatizira– nim naporom tijela, zamišljamo daljnji tijek
svojih fantazija, uživ– ljavamo se u labirint priča. A laki koraci sretnih nogu,
ujednačeni, razvijaju fabulu koju smo smislili: nižu se zavrzlame, domišljaju
raspleti, izranjaju nove spletke. Dok slijedimo široku cestu, jednu jedinu, u
mislima se roji tisuću odvojaka. Srce odabire jedan, odbacuje drugi, potom se
odlučuje za treći. I kreće, vraća se.
Bio sam mlad, zdrav, putovao sam, putovao sam pješice, i putovao sam sdm.
Tkogod, tko već nije imao prilike upoznati se s mojom ćudi, mogao bi se začuditi
sto to smatram prednošću. Moje su mi slatke sanje pravile društvo,
veličanstvenijih sanja nije žar moje mašte nikada stvorio. Kad bi mi netko
ponudio slobodno mjesto u njegovim kolima, ili mi se obratio putem, namrgodio
bih se, jer nisam bio voljan odbaciti palaču budućnosti koju sam gradio putem* ‘
A u njegovim godinama, kad ne možete reći "volio sam", jer voljeti je tek
blistava budućnost koju prizivate cijelim svojim bićem, noge su lake: velika
ljubav uvijek je na kraju puta. K tome, Rousseau hoda po Alpama. Vidici koji se
otkrivaju na
prijevojima, veličanstven pogled na planinske vrhunce, sve je to svojevrsna
potvrda njegovih najluđih maštarija. Što li ga čeka u sljedećem prenoćištu? Tko
će biti na večeri? Sve je moglo, sve je moralo biti prilika za nevjerojatne susrete:
prijatelji velika srca, tajanstvene žene, sumnjivi likovi, nevjerojatni spletkari.
Svaki put kad se približite nekom zaseoku, farmi, planinarskoj kući, sve postaje
moguće. A kad padne noć i vrijeme je za večeru, premda je domaćica možda
manje zanosna, a gostioničar ne tako gostoljubiv kao što ste sanjali, jedva to i
zamjećujete: tijelo je sretno što može napuniti goleme šupljine koje je u trbuhu
izdubio vjetar, i za samo nekoliko sekundi tonete u san kako biste posjetili neke
druge snove. To prvo hodanje neizmjerno je opušteno. Kad vam je šesnaest, ili
dvadeset godina, sa sobom nosite samo svoje lepršave nade. Sjećanja vam još ne
pritišću ramena. Sve je još uvijek moguće, sve tek trebate doživjeti. Osjećate
kako se u vama rađaju žudnje, ushićeni ste mogućnostima koje su pred vama. To
je ho-danje sretnih svitanja, blistavih jutara života.
Nikad nisam toliko mislio, toliko postojao, toliko živio, toliko bio ja, ako
smijem tako reći, koliko onda kad sam putovao sam, i pješice Raspolažem kao
gospodar cijelom prirodom;
Seite 31 / 100
moje se srce zaustavlja sad na ovome sad na onome, ujedinjuje se i
poistovjećuje s onim predmetima koji mi gode, okružuje se dražesnim slikama,
opaja se prekrasnim osjećajima *
,***
Rousseau je sad već prešao četrdesetu. Iza njega su mnoga životna iskustva: bio
je tajnik veleposlanstva u Veneciji, učitelj glazbe, en-ciklopedist... Stekao je
brojne prijatelje i neprijatelje, ugled i ime koje se posvuda spominje... Spletkario
je, pisao, izmišljao, jurio za slavom i priznanjima. No sad je odjednom odlučio
odustati od mondenih izlazaka, od obilaženja učenih i uglednih kružoka,
od jurnjave za slavom koja stiže presporo, i sve ga manje zanima. Odbacuje
perike i finu odjeću, zaobilazi salonska druženja, povlači se sa svih istaknutih
položaja. Eto ga, uskoro, odjevena poput siromaha, kako prepisuje note da bi
zaradio za život. Jer ne želi, kao što to često ponavlja, ovisiti ni o kome. O njemu
se govori kao o novom Diogenu: Rousseau postaje pas prosvjetiteljstva (Diogena
su zvali "canis philosophae", filozof pas, nap. prev.). Ipak, rez nije čist poput
oštrice noža. To je vrijeme kad kralj otkriva njegovu glazbu, zaljubljuje se u nju, i
to ne krije. Istodobno, posvuda se čita i komentira njegova Rasprava o
umjetnostima. U to isto vrijeme, još je uvijek spreman branitf svoje teze o
francuskoj muzici.
Ipak, sve češće sanja samo o jednom: što više biti sam, tumarati šumama,
napustiti Pariz. Već je napisao da su kultura, književnost i znanost pridonijeli
dekadenciji čovječanstva, a ne njegovu napretku. U trenutku kad svi mislioci toga
doba kojima je okružen unisono pjevaju istu pjesmu o čovjekovu oslobađanju s
pomoću razuma, usavršavanju s pomoću obrazovanja, napredovanju s pomoću
znanosti, jedino on želi dokazati da civilizacija kvari ljudsku vrstu. No, kada je to
napisao u svojoj prvoj Raspravi, učinio je to u želji za slavom; sve je tada u
njegovu životu zrcalilo potrebu da bude poznat, prepoznat, obljubljen i slavljen.
Nakon četrdesete, došlo je vrijeme da podvuče crtu ispod 4 društvenih
aspiracija, slavnih prijateljstava, turbulentnih navika i neprekidnih tračeva. Jedino
za čim sada žudi, to su šumske staze. Želi biti sam, daleko od strke. Ne želi više
iz dana u dan provjeravati svoj društveni ugled, prebrojavati prijatelje, dozirati
neprijatelje, laskati zaštitnicima, svoju vrijednost neprestano mjeriti očima budala
i neznalica, ljubazno se smješkati, osvećivati za uvrede. Želi biti negdje drugdje,
daleko od svega: otići duboko u šumu, biti tamo gdje su noći tihe i duboke, a jutra
bistra. Da bi to ostvario, mora se zamjeriti mnogima. No zna što mu je činiti. Svoj
će život organizirati tako da više ne mora ni trčati ni puzati, već samo hodati.
To je razdoblje u kojemu piše raspravu O porijeklu i osnovama nejednakosti
među ljudima. Svakog jutra put ga vodi u dubine šuma Saint-Germaina ili
Boulognea. Studeni 1753. iznimno je topao i blag: plavetnilo jasnog jesenskog
neba, šuštanje otpalog lišća, zlatnožutog i crvenog.
Što radi? Hoda, razmišlja, istražuje. Ta su hodanja duga i samotna, redovita,
svakodnevna. Gazi zemlju svojim teškim cipelama, iščezava u šikarama, vrluda
Seite 32 / 100
među stoljetnim drve– ćem. Sam. Okružen, bolje rečeno ispunjen, muklim
zvukovima životinja i drveća, fijukom vjetra u krošnjama, pucketa– njem
šumskog granja. Sam i razdragan. Jer, eto, napokon diše. Diše i prepušta se sreći,
lakoj poput šumskog puta. Bez eksplozivnih užitaka, u posvemašnjem miru. Ta je
sreća smirena, postojana poput monotonije dana: sreća što je tu, što na licu osje–
►’ ća zrake zimskog sunca, što čuje prigušeno pucketanje drveća. Hodajući
šumom Rousseau osluškuje. Osluškuje ritam svoga srca, koje više ne razdiru
emocije mondenog svijeta, kojim više ne struje društvene žudnje, koje je napokon
prepušteno svom izvornom, prirodnom kucanju. I tu, hodajući po cijele dane,
Rousseau smišlja ludi plan da u sebi – homo viatoru, čovjeku koji hoda – iznova
pronađe prirodnog čovjeka, neiskvarena kulturom, obrazovanjem, umjetnošću:
čovjeka iz davnina, iz vremena prije knjiga i salona, prije postojanja društva i
plaćenog rada.
Rousseau hoda, no ne kako bi u cijelosti spoznao svoj identitet, dokučio neku
skrivenu posebitost ili predahnuo od prije-tvornih maski; hoda, prelazeći goleme
udaljenosti, kako bi u sebi pronašao čovjeka iz jednog drugog vremena,
iskonskog čovjeka. Hoda, ali ne poput ljudi koji odlaze u pustinju kako bi
pobjegli od svijeta i njegovih muka, kako bi se kroz samoću očistili i pripremili
za svoju nebesku sudbinu, već kako bi u sebi ponovno otkrio čovjeka koji je
izašao iz ruku Prirode, potpuno primitivnog. Dok tako hoda sve duže, sve dalje,
uranjajući sve dublje u divljinu, Rousseau se, po tisućiti put, pita: što to u meni
opstaje, što je u meni istinski suvremenik gravitacije drveća, zabrinuti brat tih
zvijeri čije drhtanje naslućujem? Što je u meni prirodno, što to pronalazim a da
ne postoji u knjigama već to mogu dokučiti jedino hodajući sam? Želi portretirati
tog prvobitnog čovjeka, potpuno divljeg, laganim trošenjem po šumskim stazama
sa sebe zguliti sjajnu patinu društvenog čovjeka i otkriti tog čovjeka kojega nema
u knjigama, jer knjige govore samo o čovjeku koji je stigao kasnije,
civiliziranom, otuđenom od prirode, zavedenom druš-tvenim strastima; želi
oživjeti tog prvog čovjeka. Na beskonačnim samotnim šetnjama, izoliran, daleko
od svijeta, u društvu zvijeri i drveća, on u sebi želi iznova otkriti prvobitnog
čovjeka.
Ostatak dana provodio sam duboko u šumi, u kojoj sam tra-žio i u kojoj sam
nalazio sliku prvih dana svijeta, te sam hrabro označio tok njihove povijesti;
uhvatio sam se u koštac s malim ljudskim lažima, usudio sam se do kraja
razotkriti ljudsku prirodu, pratiti razvoj vremena i stvari koje su je izo– bličile, i
uspoređujući čovjeka kojeg je stvorio čovjek s prirodnim čovjekom, pokazati,
daje u njegovom tobožnjem usavršavanju pravi izvor njihove bijede *
Dok provodi ta prilično osebujna istraživanja koja su umjesto čitanja knjiga
zahtijevala duge dane lutanja šumskim stazama, Rousseau se neprekidno
propituje i osjeća kako se u njemu polako budi krhka i drhtava silueta prirodnog
čovjeka, divljeg, nevinog. A tu utvaru, koja polako izranja, čiju skrivenu sjenu
nazire među hrastovima, ne vidi kao divlju, okrutnu, obuzetu nekontroliranim
nagonima i nasilnim instinktima, već naprotiv kao bojažljivu, u savršenom skladu
Seite 33 / 100
s Prirodom koja je miluje poput maj-ke, te prije svega samotnu i sretnu. Jer ta
punina, ta jednostavnost sreće koju je Rousseau, izliječen od lažnih i iscrpljujućih
žudnji visokog društva, okusio na svojim samotnim šetnjama, to je morao biti
onaj isti osjećaj koji je ispunjavao prirodnog čovjeka dok je dane provodio u
"nevinosti i spokojstvu". I koliko je samo ta sreća intenzivnija od lažnih ushita,
idiotskih zadovoljstava i ispraznih radosti ovoga svijeta!
Usred toliko filozofije, čovječnosti, uglađenosti i tananih načela imamo samo
neiskrenu i tastu vanjštinu, čast bez vrline, razum bez mudrosti, užitak bez sreće.
Cijela ljudska povijest, sa svim njezinim mijenama i borbama, u očima hodača
doima se kao nezaustavljiv, vrtoglav pad. A civiliziran čovjek, zatrovan
ljubaznošću i licemjerjem, ispunjen zlom i žudnjama, za njega je istinska zvijer.
Društveni život prožet nepravdama i nasiljem, nejednakostima i nedaćama,
jednako kao i države sa svojim policijskim snagama i vojskama, to su za njega
stvarne džungle ovoga svijeta. Čovjek pun kivnosti i mržnje, ljubomore i gnjeva:
to je društveni čovjek. No kad je Rousse– au, samotni šetač, ispod debelog sloja
kulture pokušao razotkriti urođenu istinu ljudskih strasti, pronašao je tek naivnu i
nepreten– cioznu ljubav prema sebi (tako daleku od sebičnosti i samoljublja, koji
su samo različiti oblici osobnog favoriziranja; no favoriziranje i ljubav uvijek su
u opreci), drugim riječima intuitivno zanimanje za samoga sebe, za svoje
samoodržanje i brigu za vlastitu dobrobit. Čovjek, dakle, prirodno voli sebe, no
nikad se ne stavlja na prvo mjesto. To nauči činiti tek u društvu. Trebamo dugo
hodati da bismo ponovno naučili voljeti sami sebe.
Napokon sam, nakon što je iz srca prognao sve besmislene žudnje i odbacio
svoje maske na vijugavim stazama, Rousseau počinje osjećati kako u njemu buja
suosjećanje, posve čisto, tran– sparentno, bez skrivenih misli. Ti dugi sati
hodanja iscrpljuju ljubomoru i ljutnju, na sličan način kao što to čine žalovanje i
ve-like nedaće: stare se mržnje doimaju ispraznima, promašenima. To ne znači da
smo odjednom spremni voljeti bivše neprijatelje, baciti im se oko vrata. Takva
sentimentalna pomirenja u svojoj se biti ne razlikuju od okorjelih mržnji. No kad
hodate, sve je
drugačije: prema drugome više ne osjećate ništa, ni bjesomučnu ogorčenost, ni
sladunjavo zajedništvo. Samo neutralnu dostupnost, koja poprima boju čim
drugoga zateknete u suzama. Tada se, zbog urođenog milosrđa, naše srce otvara,
spontano se šireći pred patnjom, poput latica okupanih zrakom sunca. I priskače–
mo u pomoć, želimo pomoći svim svojim srcem.
Ostavivši, dakle, sve znanstvene knjige što nas samo uče gle– . dati ljude
onakvima kakvi su postali i razmišljajući o prvim i najjednostavnijim
djelovanjima ljudske duše, vjerujem daje u njima moguće zamijetiti dva načela
što su prethodila razumu, od kojih nas jedno žarko zanima zbog vlastitog
blagostanja i očuvanja nas samih, a drugo nam udahnjuje prirodnu odvratnost da
gledamo kako svako osjećajno biće, naročito naš bližnji, umire i pati*
Zloba, nepovjerenje i mržnja nemaju, dakle, korijene u primitivnom divljaštvu:
oni su nam ucijepljeni, zatočeni s nama u umjetnim vrtovima svijeta, i od tog
Seite 34 / 100
trenutka ne prestaju cvasti, bujati i gušiti srce, koje je po svojoj prirodi
suosjećajno.
To je bila spoznaja tih beskonačnih šetnji šumskim stazama: izgubiti se da
bismo bolje čuli vlastito srce, da bismo u sebi osjetili kucanje srca prvobitnog
čovjeka. Iz takve šetnje izlazimo usklađe– niji sami sa sobom: više se ne
obožavamo, jednostavno se volimo. Iz nje izlazimo usklađeniji s drugima: više ih
ne mrzimo, iskreno ih sažalijevamo. Uostalom, s tih staza koje se kupaju u
spokoju snenog sunca, blagosti uvelog lišća što pada na zemlju, u dubokom i
sporom prirodnom disanju, cijeli civilizirani svijet, cijelo društvo sa svojim
strahovima, lažnim veličinama, frenetičnim radostima, ljutnjama – sve to što se
događa iza krhke ograde od dr-veća – sve to sada izgleda samo kao jedna
dugotrajna katastrofa.
Usporedite, bez predrasuda, položaj civiliziranog čovjeka s položajem divljaka,
i istražite, ako to možete, u kolikoj je
mjeri ovaj prvi, sa zlobom, oskudicom i bijedom otvorio nova vrata jadu i smrti
*
***
Suton. Rousseauu je gotovo šezdeset godina. Postao je izopćenik, odbačen od
svih, prognan odasvud, kako iz republikanske Zene– ve tako i iz monarhističke
Francuske. Iskusio je patetični egzil u Engleskoj, no i tamo je očito stvorio
previše neprijatelja. Dugo je lutao od nemila do nedraga, napola se krijući, ne
jednom pomišljajući da se dade uhititi kako bi u zatvoru okusio spokoj zidova.
I tada stiže trenutak u kojemu odustaje. Odustaje od svega. To su njegova
posljednja hodanja: vraća se u Pariz, obeshrabren, bez volje da nastavi borbu. A
tamo ga, malo-pomalo, zaboravljaju, okreću se drugim stvarima, drugim
mržnjama.
To je bilo to.
Govorim o njegovim posljednjim šetnjama, onima što se pojavljuju u
Sanjarijama: točnije, onima koje tamo možemo naslutiti. Govorim o tim
nedefiniranim šetnjama, na koje ne ide da bi se za nešto pripremio, da bi pronašao
nove riječi (nove obrane, nove identitete, nove ideje). Onima koje zamišljamo u
Ermenon– villeu, onim posljednjima, tijekom svibnja i lipnja 1778. godine. Sam
čin hodanja za Rousseaua više nije heuristička metoda, koncept. Više ne hoda
kako bi smislio nešto novo, sad doista hoda ni zbog čega\ jednostavno slijedi
kretanje sunca, laganim korakom prateći tijek minuta, sati, dana. Hoda kako bi
uspostavio dnevni ritam, pomalo nesvjesno, kao kad savijeni prsti rastreseno
kuckaju po drvenom stolu, u tempu glazbe. Riječ je o tome da više ništa ne
očekujete, puštate da vrijeme. dolazi, prepuštate se plimi dana i klonulosti noći.
Za sreću vam je potrebno samo "ujednačeno i polagano kretanje, bez naglih trzaja
i zastajkivanja" Hodati sada samo znači slijediti vrijeme, uskladiti se s njegovim
ritmom, kao kada se usklađujemo s djetetom.
Seite 35 / 100
Na površinu tada izranjaju zaboravljene uspomene, koje u tim dugim šetnjama
u suton dočekujete kao stare prijatelje. Uspomene za koje, napokon, imate
razumijevanja. One vas vise ne rastu– žuju budeći bolne doživljaje, ne opterećuju
vas žalom za izgubljenom srećom. One plutaju poput vodenih cvjetova,
razlikujući se samo bojama i oblicima koje poprimaju. Ravnodušne ili zaigrane,
važne su samo zbog maglovite, zabavne, distancirane izvjesnosti da ste ih jednom
proživjeli... Jesam li to doista ja, to dijete puno snova, taj mladac opijen
svjetovnim užicima?
Nekad davno Rousseau je mogao reći da je, dok bi hodao, bio gospodar svojih
maštarija, jer se morao nositi jedino s vlastitim opsjenama, posve uvjeren u svoje
snove. S druge strane, posljednje šetnje u sebi nose neizmjeran spokoj odvajanja:
više se ničemu ne nada, više ništa ne očekuje. Preostaje mu jedino živjeti,
postojati. Budući da više nema potrebu biti netko, može se jednostavno prepustiti
struji, toj ustrajnoj rijeci života.
To uspomenama koje naviru daje bratski aspekt: one su poput naše stare,
istrošene braće. Za vlastito dobro i sami se pretvaramo u tog starijeg brata: onoga
kojeg volimo samo zato što je živio. Na taj način, hodajući, čovjek zavoli samoga
sebe. Istinski si oprašta, umjesto da si pronalazi izgovore. Više nema što izgubiti,
samo treba nastaviti hodati. Sve oko njega poprima to novo lice puno milosti:
razumijevanje prema bojažljivoj ptici koja vreba, razumijevanje prema krhkom
cvijetu koji se povija, razumijevanje prema gustim krošnjama...
Jer u trenutku kad više ništa ne očekujete od svijeta, na tim tihim besciljnim
šetnjama, svijet vam se otkriva, predaje, prepušta. Tek kada više ništa ne
očekujete. Tada je sve što dobijete bonus, besplatna milost prisutnosti. Već ste
mrtvi za svijet rada, pobjeda, projekata, nada. No to sunce, te boje, ta plavičasta
izmaglica što se lagano diže, to šuštanje drveća: sve vam je to poklonjeno. To je
dar. Identiteti i događaji, priče koje su ispisane, konzumirane, osvećene,
ponovljene, sve je to već iza vas. Kraj igre. Sve je bonus: proljetno sunce 1778.
godine, treperavi odrazi valonskih jezera, spokojno zelenilo Ermenonvillea.
StzTTJĆIrije navješćuju posljednje šetnje u mjesecu Vvpnju, vv sta-nju
čudesnog blaženstva: hodanje koje nadilaiV dosad ostvareno> poput oslobađanja
od svog bivstvovanja. Sudbine su xak\jućane, zapečaćene, zauzdane, okončane.
K.njige su zatvorene. \Jbuduće više neće morati biti ni Rousseau ni ]ean-3acques,
ni z.a, ni protiv, nitko. Bit će samo vibracija, rta putu, medu drvećem v
kamenjem. Rousseau boda kao što odiše zrak. Svaki korak je novi udab, koji se
rada i odmab umire, potpuno izvan opusa.
'Volim hodati svojim ritmom, i zastajkivati kad. mi se svidi.
Seite 36 / 100
Vječnosti
Jednog dana ćemo doista morati naučiti živjeti bez "vijesti". Čitajući novine
saznajemo samo ono što još nismo znali. Uostalom, upravo to i tražimo: nešto
novo. No ono što nismo znali, to je ujedno i ono što istog trena zaboravljamo. Jer,
sada kad to znamo, moramo napraviti mjesta za ono što još ne znamo, što dolazi
sutra. Novine nemaju pamćenje: jedna vijest istiskuje drugu, svaki novi događaj
zamjenjuje prethodni, što iščezava bez traga. Glasine bujaju, potom se odjednom
rasplinu. Nižu se "rekla-kazala", poput beskrajnog, bezobličnog slapa.
Čim počnemo hodati, vijesti postaju nebitne. Mogu to, primjerice, biti duge
pješačke ture koje traju danima ili tjednima. Ubrzo više ne znamo ništa o svijetu i
događajima koji ga potresaju, o raspletima najnovijih skandala; Više ne
iščekujemo novi obrat, ne pokušavamo saznati kako je nešto započelo i završilo.
"Znate što je novo?" Kad hodate, sve to postaje nevažno. Biti u prisutnosti nečega
što uistinu traje udaljava nas od trivijalnih vijesti koje nam inače zaokupljaju
pažnju. Fascinantno je da se, hodajući dugo i daleko, počinjemo pitati kako su nas
one ikada uopće moglo zanimati. Kad sporo udišemo stvari, naša se svakodnevna
zadihanost doima poput isprazne, bolesne histerije.
Prva vječnost s kojom se susrećemo vječnost je stijenja, treperavih obrisa
visoravni, linija horizonta: sve to odolijeva promjenama. Kad smo suočeni s tom
postojanošću koja nas nadilazi, banalni događaji i beznačajne vijesti čine nam se
poput zrnca prašine koja je pomeo vjetar. Ta vječnost je nepomična, treperi u
mjestu. Hodati znači doživjeti tu postojanu zbilju koja traje, ponizno, bez
mnogo buke – drvo izniklo usred stijenja, pticu koja budno vreba, rijeku koja
probija svoj tok – bez ikakvih očekivanja. Hodanje u nama naglo ušutkava
glasine i jadikovke, prekida to vječno unutarnje naklapanje u kojemu stalno
komentiramo druge, procjenjujemo sami sebe, rekonstruiramo, interpretiramo.
Hodanje ušutkava taj beskonačni solilokvij u kojemu na površinu izranjaju ljuta
neprijateljstva, imbecilna zadovoljstva, jeftine osvete. Gledam tu planinu ispred
sebe, hodam među visokim drve– ćem i mislim: oni su jednostavno tu. Tu su,
nisu čekali na mene, oduvijek su tu. Bili su tu mnogo prije mene, i bit će tu još
dugo poslije mene.
Jednom će ipak svanuti dan kad ćemo prestati biti stalno zabrinuti, opterećeni
obvezama, čiji smo postali zatočenici (svjesni da smo, najčešće, upravo mi ti koji
ih izmišljamo i namećemo sebi). Raditi: zgrtati ušteđevinu, vječno biti na oprezu
da ne propustimo neku priliku u karijeri, žudjeti za ovim ili onim poslom, sve
završavati na brzinu, brinuti se zbog konkurencije. Napravi ovo, provjeri ono,
pozovi tog i tog: društvene obveze, kulturni kodeksi, užurbanost... Uvijek
Seite 37 / 100
moramo nešto raditi, ali kad ćemo biti? To odgađamo za kasnije: ;uvijek imamo
nešto pametnije, nešto hitnije, nešto važnije što moramo raditi. Biti, to ostavljamo
za sutra. No sutra već donosi obveze za prekosutra. Tunel bez kraja i konca. I to
se zove živjeti. To je postalo toliko važno da su čak i trenuci opuštanja obilježeni
tom opsesijom: sport do daske, uzbudljiva opuštanja, skupiđzlasci, aktivne noći,
skupi odmori. Na kraju nam se čini da nema drugih izlaza osim melankolije ili
smrti.
Kada hodate, ne radite ništa, samo hodate. No upravo to što ne moramo raditi
ništa drugo nego hodati, omogućava nam da iznova pronađemo nepomućeni
osjećaj postojanja, da ponovno otkrijemo jednostavnu radost življenja kojom je
prožeto cijelo djetinjstvo. Tako nam hodanje, oslobađajući nas tereta, odvraćajući
nas od opsesije da radimo, omogućava da se ponovno pove– žemo s vječnosti
djetinjstva. Hodanje je dječja igra. Da bismo se
divili lijepom danu, sjaju sunca, grandioznosti drveća i plavetnilu neba, ne
trebamo nikakvo iskustvo, nikakvo umijeće. Upravo zato trebamo biti podozrivi
prema onima što hodaju predugo i predaleko: oni su već sve vidjeli i sad samo
uspoređuju. Vječno dijete je onaj tko nikad nije vidio nešto toliko lijepo, jer on ne
uspoređuje. Kad otputujemo na više dana ili tjedana, ne ostavljamo iza sebe samo
svoje radno mjesto, susjede, poslove, brige i navike: ostavljamo i svoje
komplicirane identitete, svoja lica i svoje maske. Ništa od toga više nije važno,
jer hodanje ne traži ništa osim našeg tijela. Nikakva nam znanja, načitanost ili
poznanstva tu neće biti od koristi: dovoljne su nam dvije noge, i širom otvorene
oči da gledamo. Da hodamo, sami, penjemo se na planine ili prolazimo kroz
šume. Za brežuljke i goleme krošnje, mi ne postojimo. Više nemamo ni ulogu ni
status, više nemamo čak ni osobnost, sad smo samo tijelo, tijelo koje na stazi
osjeća oštro kamenje, milovanje visoke trave i svježinu povjetarca. Dok hodamo,
svijet nema ni sadašnjosti ni budućnosti: samo vječnu mijenu zore i sutona.
Cijeloga dana radimo jedno te isto: hodamo. Ali onaj tko hodajući osjeća ushit
(plavičasti odsjaj stijena uz svjetlost srpanjske večeri, srebrnkasti obrisi zelenog
lišća masline na podnevnom suncu, grimizno rumenilo proplanaka u zoru), on
nema ni prošlosti, ni planova, ni iskustva. U njemu još uvijek čuči vječno dijete.
Kad hodam, ja sam samo pogled.
Isto tako, čovjek se u sumama oslobađa bremena godina, nalik na zmiju kad se
oslobađa svojeg svlaka, i koliko god imao godina, čovjek se uvijek osječa kao
dijete. U sumama je vječita mladost [...]. Zasavsi u sumu osjećam da mi se ništa
ružno ne ' može dogoditi u životu – nikakva nemilost, nikakva nesreća – samo da
vid ne izgubim, jer njega priroda ne može obnoviti. Dok stojim na ogoljelom tlu –
glavu mi obavija zrak bezbriž– nosti i uznosi me u beskonačna prostranstva – sva
nedostojna egocentričnost iščezava. Postajem prozirna jabučica oka, ja sam ništa,
ja vidim sve
* Ralph Waldo Emerson, 0 prirodi, Litteris, 2013.; prev. V. Šindollć.
Seite 38 / 100
Tako nas Priroda, snažnim emotivnim šokovima, budi iz noćne more

čovječanstva.
I za kraj možda još jedna vječnost: vječnost harmonije. Trebali bismo točno
opisati koji nam se aspekt krajolika pokazuje kad hodamo, a koji se inače nikad
ne bi pokazao. S jedne strane, tu su pejzaži koji promiču dok se kroz njih vozim:
promatram čiste planinske obzore, prolazim kroz fascinantne pustinje, kružim
nevjerojatnim šumama. Katkad zatražim da stanemo: protegnem noge, napravim
nekoliko fotografija. Pokazuju mi, upućuju me u pojedinosti: imena drveća, vrste
biljaka, tip reljefa. Naravno, sunce je i tada sjajno, boje blistave, nebo
velikodušno.
No hodanje nas prožima od glave do pete. Hodamo bez kraja i konca, vlastitim
porama upijamo planinske vrhunce koje postupno osvajamo, satima udišemo
konture brežuljaka koje razotkrivamo korak po korak... Tijelo se sjedinilo sa
zemljom koju gazi. I malo-pomalo, ono prestaje biti u krajoliku: ono postaje
krajolik. Nije riječ nužno o rastakanju, kao da je hodač jednostavno nestao i
postao tek obična mrlja u prostoru, još jedna linija. U njemu odjednom taj odnos
zasvijetli. Poput trenutačnog bljeska. Iznenadna vatra, vrijeme gori. Tu, u tom
trenutku, osjećaj vječnosti je u vibracijama prisutnosti. Vječnost, ovdje, poput
iskre.
Osvajanje divljine
(Thoreau)
David Henry Thoreau rođen je u Concordu, malom gradiću nadomak Bostona,
u srpnju 1817. godine, kao treće dijete vlasnika tvornice olovaka. Uspješno
studira na Harvard Collegeu i po završetku studija počinje predavati u javnoj
školi, no na poslu ostaje nepuna dva tjedna jer odbija tjelesno kažnjavati učenike,
a nastavu organizira kombinirajući je s dugim šetnjama. Vraća se u obiteljsku
tvornicu olovaka. Godine 1837. mijenja redoslijed svojih imena (sad se zove
Henry David) i počinje pisati dnevnik koji će voditi do smrti. Početkom 1838. s
bratom osniva privatnu školu, no taj je pothvat kratka vijeka. Nedugo zatim
postaje Emersono– va desna ruka, objavljuje pjesme i eseje u reviji The Dial,
posjećuje gradski Transcendentalni klub i sudjeluje u uređivanju njihova
časopisa. Iz Concorda odlazi da bi podučavao Emersonove nećake na Staten
Islandu, u državi New York, no tamo ostaje samo godinu dana. U ožujku 1843.
počinje vlastoručno graditi drve– njaru u blizini jezera Walden, gdje je Emerson
bio kupio zemlju uz obalu. To će biti njegov filozofski čin. U toj drvenjari živjet
će više od dvije godine, sam, u potpunoj izolaciji, okružen drvećem, na obali
jezera: obrađuje zemlju, hoda, čita, piše. U srpnju 1846. uhićen je u svojoj brvnari
i sproveden u zatvor jer odbija platiti porez, iskazujući time neprihvaćanje vlade
koja ratuje s Meksikom i podržava ropstvo. Iz tog će se iskustva roditi izniman
politički traktat O građanskom neposluhu. Zahvaljujući anonimnom
dobročinitelju koji je platio kaznu, u zatvoru provodi samo jednu noć. U srpnju
1847. napušta Walden i vraća se Emersonovima, a godinu dana kasnije u
Seite 39 / 100
obiteljski dom. Radi kao geometar. Posao ga odvodi na kraća putovanja u Quebec
i New Hampshire, kao i u White Mountains, što mu omogućava da upozna
indijanska plemena. Bori se za ukidanje ropstva. Umire u dobi od četrdeset i
četiri godine od tuberkuloze, ostavivši iza sebe golemo, fascinantno djelo, koje
uključuje i čarobni Walden, traktat u kojemu opisuje svoje dvogodišnje iskustvo
života u šumi. Autor je i prve filozofske rasprave o hodanju: Walking.
Thoreau je svjedočio onom razdoblju 19. stoljeća kad započinje era masovne
proizvodnje, svojevrsna uvertira u doba totalnog kapitalizma i epohe velikih
industrijskih eksploatacija. Već tada naslućuje da dolazi vrijeme permanentne
utrke za zaradom i uni-štavanja prirode, koja se promatra isključivo kroz.profit.
Suočen sa sve širom pojavom bjesomučnog bogaćenja i slijepe kapitaliza– cije
materijalnih dobara, Thoreau predlaže novu ekonomiju.
Njezin osnovni princip je jednostavan. Stvar je u tome da se ne trebamo pitati
koliko nam ova ili ona aktivnost donosi, nego kolika je njezina cijena u trenucima
čistog života
% Cijena neke stvari jest iznos onoga sto ću nazvati životom potrebnim da se za
nju razmijeni, trenutačno ili na duge staze
Na taj način može se utvrditi razlika između dobiti i koristi. Kakvu mi dobit
donosi dugo hodanje šumom? Nikakvu: ništa nije proizvedeno što bi se moglo
prodati, nije pružena nikakva društvena usluga koja bi mi mogla donijeti zaradu.
Iz te vizure, hodanje je očajnički bezvrijedno i sterilno. Rječnikom tradi-cionalne
ekonomije, to vrijeme je izgubljeno, protraćeno, mrtvo vrijeme u kojemu nije
proizvedeno nikakvo bogatstvo. Pa ipak, za mene, za moj život, neću čak reći ni
unutarnji, već sveukupni, život u apsolutnom smislu, korist je golema: to je bio
jedan dugi trenutak u kojemu sam bio posvećen sebi, kad me nisu razdirale
trivijalne, omamljujuće tirade, kad nisam bio otuđen neprekidnim
zanovijetanjima brbljavaca. Cijeli sam dan "kapitalizirao" samoga sebe. Tijekom
tog dugog trenutka u kojemu sam se posvetio slušanju i kontemplaciji, priroda mi
je, bez ikakve računice, podarila sve svoje boje. Samo meni. Hodanje povećava
prijemči– vost: sve vrijeme dobivam na tone čiste prisutnosti. Sve to, naravno,
treba staviti na vagu. U konačnici, hodanje mi je bilo korisnije upravo zato što mi
nije donijelo dobit: ono što mi je dano, dano mi je u izobilju.
Razlika između dobiti i koristi jest u tome što radnje koje donose dobit može
umjesto mene obaviti netko drugi: u tom slučaju on je taj koji bi ostvario dobit.
Osim u slučaju da sam mu ih ja sam delegirao, no ni to ne mijenja činjenicu da
radnje koje donose dobit uvijek može odraditi netko drugi. Otuda i proizlazi
načelo konkurencije. S druge strane, sve što mi je korisno ovisi o radnjama,
djelima, o trenucima života koje ne mogu delegirati nikome. U svojoj
korespondenciji, Thoreau je napisao: Da biste znali što učiniti kad ste u dilemi
oko neke aktivnostiy zapitajte se: "Može li to umjesto mene obaviti netko drugi?"
Ako je odgovor potvrdan, odustanite, osim ako je doista neophodno. Ta se
aktivnost, očito, ne ubraja u životne nužnosti. Živjeti punim plućima, to nitko ne
Seite 40 / 100
može umjesto nas. Za posao možemo naći zamjenu, ža hodanje ne. To je ključan
kriterij.
Ako ja nisam ja, tko četo biti umjesto mene?
No vratimo se našoj računici. Ono što kod Thbreaua iznenađuje, nije sadržaj
argumentacije. Uostalom, već su drevni filozofi obznanili svoj prezir prema
izvanjskom blagu u odnosu na duhovno bogatstvo, ili pak ustvrdili da bogatstvo
pojedinca ovisi o njegovu osjećaju da mu ništa ne nedostaje. Ono što zadivljuje,
to je način argumentacije. U svojoj opsjednutosti računanjem,
Thoreau naime ide jako daleko. On ne kaže: odbacimo ekonomsku računicu
kvantitete u korist čiste kvalitete. On kaže: računajmo, uvijek računajmo. Sto
točno dobivam, a što gubim? Koliko čistog života gubim dok nastojim zaraditi
više novca? Koliko bogate košta to što su bogati: koliko moraju raditi, brinuti se,
bdjeti, ustrajati?
Čovjeku treba krov, priznaje Thoreau, trebaju mu i zidovi, postelja, stolci.
Međutim: kakav krov, kakve stvari trebate? Želite li jako veliku kuću i sedefaste
kvake na vratima, morat ćete naporno raditi, poduže zaboraviti kakvo je vani
vrijeme i kakve je boje nebo. Riječ je, dakle, o velikom profitu, no koji nikom
n^će biti od koristi. Krov, koji me štiti od hladnoće, tri stolca (jedan za sa-moću,
dva za prijateljstvo, tri za društvo), jedna postelja i dobar pokrivač za spavanje,
posjedovati sve to ne stoji mnogo i u osnovi traži malo rada (malo fizičkog rada,
nekoliko usjeva graha, koji Thoreau mijenja za rižu), a donosi mnogo: preostalo
vrijeme možemo provoditi u dugim šetnjama (tri do četiri sata dnevno) koje
ispunjavaju tijelo, i uživati koliko nam drago u besplatnim prizorima koje pruža
Priroda (životinje, igra svjetla i tame u šumi, plavetnilo jezera).
Konačna računica iz korijena mijenja naporni, ustaljeni ritam radnog tjedna: da
birse zaradilo za jednostavan život, dovoljno je raditi jedan dan u tjednu. Sve
ostale dane radimo da bismo zaradili za ono što nam je nepotrebno, za isprazno i
luksuz na račun onog esencijalnog. Moja je kuća, kaže Thoreau, koji o svemu
vodi preciznu računicu, stajala točno malo više od dvadeset osam dolara.
Rad stvara bogatstvo, no jednako tako i siromaštvo. Siromaštvo u tom smislu
nije opreka bogatstvu: ono ga nadopunjava. Bogataš se prejeda, vireći u susjedov
tanjur da ne bi slučajno bio puniji od njegova. Siromah se, pak, grčevito hvata za
mrvice preostale od gozbe. Svi igraju istu igru, jedina je razlika što su jedni po-
bjednici, a drugi gubitnici. Siromaštvo o kojemu govori Thoreau jednako je
suprotstavljeno i bogatstvu i bijedi: bogatstvu onih koji se sve više otuđuju da bi
neprestano imali sve više, bijedi onih koji
robuju za crkavicu. To je siromaštvo suprotstavljeno sustavu. Stvar je u tome da
ne moramo igrati tu igru. Ne moramo bdjeti nad uloženim, pohlepno štedjeti i
manje trošiti, možemo jednostavno ne sudjelovati u toj igri. To je skromnost koju
smo sami odabrali.
Skromnost nije posve isto što i isposništvo. Time mislim reći da isposništvo u
sebi uvijek nosi ideju da se treba oduprijeti iskušenju pretjerivanja: previše hrane,
Seite 41 / 100
previše novca, previše stvari, previše užitaka. Isposništvo osuđuje klizanje užitka
u eksces. Riječ je, dakle, o tome da se suzdržimo, da srežemo količine, da
kažemo ne. Kod isposništva je prisutna velika doza strogosti, prijezir, pa i strah
od uživanja. Isposništvo je odbijanje da se prepustimo, zabrana da previše
osjećamo, iz straha da nas to ne opije. Skromnost je, pak, otkriće da nas
jednostavnost ispunjava, spoznaja da možemo istinski uživati u malim stvarima:
u gutljaju vode, u voćki, dašku vjetra. Ah! Moći se opiti, piše Thoreau, zrakom
koji dišemo!
Koliko samo napora čovjek ulaže u stjecanje imovine i bogatstva, govori nam
Thoreau, pozivajući nas da pogledamo koliko se muči svakoga dana, što si sve
uskraćuje radeći. Nastavimo li računati, morat ćete priznati, kaže, da pješice
idemo brže. Jer, po-sjedovati vlastita kola i zapregu, to stoji dane i dane rada.
Udaljenost koju kolima prijeđemo u jednom danu košta nas nekoliko mjeseci
rada, zato hodajte! Brže ćete stići, i putem ćete dobiti na dar plavetnilo neba i sve
boje drveća. ,
"Vladar sam nad svim što motrim" ; piše Thoreau. Drugim riječima, hodajući
kapitaliziramo šarene emocije i osunčane us-pomene, koje nam donose svjetlo u
zimskim večerima. Naše blago, naše istinsko bogatstvo, to je ukupnost
pojavnosti, primljenih i sačuvanih.
Uvijek se vraćam svojim vizijama. One su zauvijek moje vla-sništvo,
oslobođeno ćudljivosti svijeta, nešto spremljeno na stranu za loše dane
Pritom, bogatstva^ lakše steći, nego ih se lišiti. Duša bogataša se zgrči, učahuri,
otvrdne u stalnom dodiru s materijalnim dobrima, dok se pak srce siromaha stisne
od zavisti i bijesa što ih on sam nema. Bogataš će se teško naglo lišiti udobnosti –
meki kauč zamijeniti drvenim stolcem, spavati na studeni, pješačiti petstotinjak
metara. Siromah, s druge strane, vječno ostaje zatočenik svojih želja za
blagostanjem i nastavlja vjerovati u bogatstvo.
Ne, bogatstvo je, za prevelik broj ljudi, doista preskupo.
Thoreau, taj veliki hodač (tri do pet sati dnevno, svakoga dana), bio je sve samo
ne veliki putnik. U nekoliko navrata odlazio je na duže izlete u šume Mainea, u
Quebec ili New Hampshire, no iskustvo hodanja o kojemu govori i koje ga hrani
uvijek se odnosi I samo na njegove duge šetnje oko Goncorda na koje odlazi
svakod– nevno, s rukama u džepovima. Pustolov kratkog daha? U stvarnosti, on
nam ukazuje na opasnost egzotike. Toliko je ljudi koji hodaju samo kako bi otišli
negdje daleko i prepričavali što su tamo vidjeli: ljude koji su svi redom
nevjerojatno fascinantni, događa-je koji su uvijek epohalni, krajolike koji su
dakako veličanstveni, hranu koja je, podrazumijeva se, luda i nezaboravna.
Uvijek su to predočenja: njihove priče, avanture, pretjerivanja. Pa ipak, Tho– ..
reauov Walden zadivio je ljude više nego bilo koja priča s dalekih putovanja. U
njemu se može osjetiti radikalna transformacija pred kojom blijede sva
bombastična putešestvija ekstremnih pustolova. Da bismo hodali, ne trebamo ići
daleko, to nikad ne možemo do-voljno naglasiti. Istinski smjer hodanja nije
prema drugosti (drugim svjetovima, drugim licima, drugim kulturama, drugim
Seite 42 / 100
civilizacijama), on je na margini civiliziranih svjetova, kakvi god oni bili. Hodati,
to zrtači izdvojiti se, ostati po strani: na marginama onih koji rade, na marginama
brzih cesta, na marginama onih koji stvaraju profit i bijedu, eksploatatora i onih
koji rade, na margina-ma ozbiljnih ljudi koji uvijek imaju pametnijeg posla nego
prigrliti blagu ugodu zimskog sunca ili svježinu proljetnog povjetarca...
Hodanje nije samo pitanje istine već i pitanje stvarnosti. Hodati znači
doživljavati stvarnost. Ne stvarnost u smislu čiste vanj-ske pojavnosti ili onoga
što nešto predstavlja, nego stvarnost u
smislu postojanog; kao načelo trajnosti, otpora. Kad hodamo, osjećamo to na
svakom koraku: zemlja je postojana. Pri svakom koraku, sva težina moga tijela
pronalazi oslonac i potom odskače, dobiva zamah.
Svugdje postoji čvrsto dno
Kad se penjemo, uvijek jednom nogom provjeravamo čvrstoću tla: uvijek je
prisutan taj jedva primjetan trenutak kad se oslanja-mo o tlo, dok ne osjetimo
otpor. Tek tada, s povjerenjem, prebacujemo težinu cijeloga tijela na jednu nogu,
prije nego spustimo drugu, koja već grabi kroz zrak. Zato noge strepe pred
snježnim stazama, kad u potrazi za uporištem mogu naići na led; jednako zaziru i
od jako mokra tla, bilo šljunkovita ili pjeskovita, jer se na njima tijelo stalno mora
oslanjati na sebe, gurati uvis vlastitu težinu. Zapravo ne bismo trebali hodati, već
plesati. Mekoća zemlje zamara, uznemiruje stopala. S druge strane, pločnici su
im pretvrdi: bat koraka odzvanja poput, bubnjeva, tutnji cijelim tijelom. Zemlja
ih, pak, apsorbira i upija. Savršena linearnost asfal– tnih cesta naposljetku umara
stopala: stvarnost nikad nije toliko monotona.
Neki su odlučili pisanju posvetiti jednako vremena koliko odvajaju za čitanje.
Thoreau se, podsjeća Emerson, držao načela da na pisanje nikad ne troši više
vremena nego na hodanje. Kako bi izbjegao da upadne u zamke kulture i
knjižnica. U protivnom, ono što pišemo prepuno je onoga što su napisali drugi. A
pritom su i oni sami često pisali o već napisanim knjigama... Pisanje bi trebalo
biti svjedočanstvo nijemog, živog iskustva, a ne komentar neke knjige,
objašnjenje nekog teksta. Knjiga treba biti svjedok. No "svjedok", rekao bih, u
onom smislu koji ta riječ ima kada govorimo o štafeti (francuska riječ temoin
označava svjedoka, ali i palicu koja se predaje u štafeti, nap.prev,): predajemo je
drugome, i on počinje trčati. Jednako nas tako i knjiga rođena iz iskustva upućuje
na iskustvo. Knjige nas neće naučiti kako da živimo (to
je žalostan plan onih koji drže lekcije),mo one će nam udahnuti želju da živimo,
da živimo drugačije', da u sebi pronađemo mogućnost, načelo života. Život
između dviju knjiga je nepoticajan (svakodnevne nužne, monotone kretnje
između dva čitanja), no knjiga budi nadu u drugačiji život. Zato ona nije tu da bi
nam omogućila bijeg od sivila svakodnevice (a svakodnevica je život u smislu
Seite 43 / 100
ponavljanja, u smislu ponavljanja Istog), već da bi naš potakla da iz jednog života
prijeđemo u drugi.
Uzaludno je sjesti da bismo pisali, ako nikad nismo ustali da bismo živjeli.
Zato trebamo težiti pisanju o stvarnosti: pisanju koje će biti ^produžetak tog
čvrstog, ritmičnog bata koraka. Jer tada i u misli– I ma uvijek tražimo čvrstinu.
Drugim riječima, treba pisati samo o onome što je proživljeno, i to intenzivno.
Sve temeljiti samo na iskustvu.
Prihvatimo se posla i zagazimo mulj i blato mnijenja, predrasuda, tradicije,
obmane i privida, tih naplavina sto prekri– vaju zemaljsku kuglu, kroz Pariz i
London, kroz New York i Boston i Concord, kroz crkvu i državu, kroz poeziju i
filozofiju i religiju, dok ne dospijemo do čvrstog dna i nepomičnog stijenja koje
možemo nazvati zbiljom, i kažimo: to je to, i nema greške.
Kad hodamo, realnost nije samo čvrsto tlo, već i iskušavanje naše vlastite
postojanosti. Thoreau to ustrajno ponavlja: kad hoda, riječ je i o njegovoj
realnosti. Jer čovjek tada osjeća da je prirodan, a ne u Prirodi. Tu nije riječ o
nekakvom "sjedinjenju ‘ ili "fuziji". Ti su pojmovi prikladniji za velika mistična
iskustva, kad še misao istodobno ostvaruje i iščezava u viziji Sveukupnosti. Ne,
hodanje u čovjeku budi svijest o sudjelovanju: u sebi osjećam
biljne, mineralne, životinjske aspekte. Osjećam da sam sačinjen od istoga drva
kao stablo čiju koru dotičem u prolazu, od istih vlakana kao visoka trava koju
gazim u hodu; moje teško disanje, kad zastanem, usklađuje se s dahtanjem zeca
koji se iznenada preda mnom ukipio.
To iskušavanje stvarnosti koji me prati cijeloga dana, kroz čvrstoću tla, ali i
kroz postojanost moga vlastita bića u kojemu odzvanja sve ono čime sam
okružen, u meni rezultira obiljem vjere. Hodanje, kažu, "isprazni glavu". Upravo
suprotno, hodanje ispu– ' njava glavu drugačijom postojanošću. Ne u smislu ideja
i doktrina, ne u smislu glave prepune fraza, citata i teorija, već u smislu
prisutnosti svijeta. Dok smo hodali, upravo se ta prisutnost, sloj po sloj, taložila u
duši tijekom dana. A kad padne večer, jedva imamo potrebu razmišljati. Samo
dišemo, zaklopimo oči i osjećamo kako se na tijelu izmjenjuju slojevi krajolika
koji lebde, ponovno su prisutni: boja neba, Ijeskanje lišća, obrisi brežuljaka koji
se stapaju u daljini. Ono što nazivamo vjerom više nije čvrsta nada, već nijema
izvjesnost. Čovjek koji hoda cijeloga dana do večeri stječe sigurnost.
Ta vjera izvire i u energijama jutra. Thoreau u svim svojim J djelima želi
vjerovati u jutra: točnije, jutro ulijeva vjeru. Na šetnje t uvijek treba krenuti u cik
zore, da bismo svjedočili izlasku sunca. • U tom nedefiniranom trenutku, kad noć
prelazi u dan, kao da ćutimo početke prisutnosti. Na jutarnjim hodanjima
suočavamo se sa siromaštvom vlastitih želja, jer željeti je suprotno od pratiti. Kad
pratimo svitanje jutra, korak po korak, to nipošto nije naglo izranjanje,
brzopotezna pirueta, svjesna odluka. Izvjesnost dana nameće se polako. Sunce će
se uskoro dići, i sve će započeti iznova. Grubost namjernih, pompoznih, brbljavih
preobrazbi, otkriva njihovu krhkost. Dan nikad ne započinje kao čin volje: dan
Seite 44 / 100
sviće u izvjesnosti u kojoj nema tjeskobe. Hodati ujutro, znači razumjeti snagu
prirodnih početaka.
Zdravlje se mjeri po ljubavi prema jutru
Ljubav prema jutrima kod Thoreaua pronalazimo u njegovu slavljenju proljeća,
u njegovim opisima kako se u travnju led na jezeru Walden otapa, lomi i urušava
pod pritiskom novih sila, kako vodene bujice usijecaju nove staze i korita. No
ono što Tho– reau nalazi u nekim jutrima i u svakom proljeću, to je iznad svega
načelo obnavljanja vječnosti.
Godina što počinje nadom mlađom no ikad!
Vječna mladost istinske nade očituje se u tome što ona nije podložna nikakvim
uvjetima, nikakvoj provjeri, nikakvoj kušnji: u tome da je forma nade vrjednija
od njezina sadržaja.
Jer nadanje je, u osnovi, više pitanje vjerovanja nego znanja. Vjerovati, nadati
se, sanjati, nevezano za bilo kakvo postignuće,, spoznaju, prošlost. Priroda nema
povijesti: njezino pamćenje ne seže dalje od jedne godine. Ono što Thoreau
naziva iskustvom proljeća, to je kad vas ponese kovitlac čiste pozitive i
neobuzda-nog zanosa, u kojemu je jedino važno željeti živjeti. To je, kako kaže,
drugo iskustvo nevinosti: sve počinje ispočetka, sve kreće iznova. Uz breme noći,
dan sa sobom odnosi i breme prošlosti.
, Za ugodna proljetnog jutra svi su čovjekovi grijesi oprošteni.
Kad hodamo u proljeće, ili u ranu zoru, usredotočeni smo, pozorni, um je
usmjeren na dan koji se budi, i ništa nije važno osim te polagane transformacije.
Ni hodač nema prošlosti: preteška je da je sa sobom nosi na put. Kad hodamo u
zoru, nemamo nika-kvih sjećanja. Samo radosnu izvjesnost da će se dan probiti
kroz lišće noći.
Sunce je tek jutarnja zvijezda 1
Na izvorima jutra nalazimo Zapad. Kod Thoreaua, sunce se uvijek diže na
Zapadu. Naše sjećanje je pak na Istoku: Istok predstavlja kulturu, knjige, povijest,
stare promašaje. Iz prošlosti ne možemo ništa naučiti, jer učiti iz prošlosti znači
ponavljati_sta– re greške. Zato se ne treba pouzdavati u ljude u godinama,
prihvaćati njihovo navodno "iskustvo", koje nije ništa drugo nego zamorna masa
njihovih opetovanih pogrešaka. Ne smijemo £e uzdati ni u što drugo osim u nadu
samu: u mlade. Izvori budućnosti nalaze se na Zapadu.
Idemo prema Istoku da bismo shvatili povijest, proučavali umjetnost i
književnost, pratili tragove ljudske vrste-prema Zapadu kročimo u budućnost,
s,pustolovnim i poduzetnim duhom
Zapad je zlatna žila, pripremanje budućnosti, izvor životne energije, netaknut,
uvijek nov. No Zapad je istodobno i Divljina: The Wild. Divljina je netaknuta
Priroda, djevičanska, prai– skonska snaga, neljudska (neakademska: malo
pjesnika zna, kaže Thoreau, oslikati "zapadnu stranu planina"), no ona je
istodobno i onaj neukroćeni, buntovni dio nas, onaj dio koji nije odustao od H
života: Zapad je čista afirmacija. Kad je Emerson napisao za Tho-reaua da je
Seite 45 / 100
najveći Amerikanac među Amerikancima, možda je ' J mislio upravo na to: ria tu
fascinaciju primitivnom divljinom koju pretvaramo u temelj budućnosti.
Budućnost je Zapad, kaže Thoreau: ona se ne može pokrenuti, otvoriti, ponovno
postati mogućom bez da zaronimo u divljinu, bez konfrontacije. Razlika između
američke utopije i europskog sna o divljini možda je upravo u tome. Za nas,
divljina ima svoju iskonsku vrijednost: u pitanju je pradavna pukotina, još, uvijek
otvorena, mračna ishodišna točka.
To je naslijeđe kojemu se možemo poželjeti vratiti, koje katkad ispliva na
površinu, no to je naša završena prošlost. Za Thoreaua, Amerikanca, divljina se
nalazi na Zapadu: pred njim. Ona je
mogućnost budućnosti. Divljina nije noć našeg sjećanja, već jutro svijeta i
ljudskog roda.
Zapad o kojemu govorim samo je drugo ime z>a iydivljinu",
čime želim reći da u Životu u divljini leži očuvanje svijeta
Zato hodanje vodi potpunom gubljenju interesa za ono što, nesumnjivo
posprdno, nazivamo ,,vijestima". Glavna odlika "vije-sti" je da, onoga trena kad
se obznane, postaju stare. Jednom kad se uhvatimo u to kolo, kaže Thoreau,
postajemo karika u lancu: želimo znati što slijedi. No istinski životni izazov nije
saznati što se promijenilo, već približiti se onome što je vječno novo. Zato čitanje
jptarnjih novina trebamo zamijeniti šetnjom. Vijesti istiskuju jedna drugu,
isprepleću se, ponavljaju, padaju u zaborav. Cim | počnete hodati, sva ta
halabuka, sve te glasine, sve nestaje. Sto je nova? Ništa, spokojna vječnost stvari
što se ponavljaju u beskraj.
Život koji je vodio Thoreau – pun odbijanja (Emerson kaže da je na svako
traženje refleksno odgovarao sa ,,ne", jer mu je uvijek bilo lakše odbiti nego
prihvatiti), ali i radikalnih odluka: da radi samo toliko kako bi osigurao
najnužnije, da svaki dan hoda satima, da ne ulazi u društvene igre – ubrzo su
mnogi (konformisti, radoholici, bogatuni) počeli smatrati ekscentričnim.
Ipak, on je paralelno bio prožet traganjem za istinom i autentičnosti. Tražiti
istinu, to znači ići dalje od vidljivog aspekta stvari. To znači osuđivati navike i
običaje, tradiciju, svakodnevnicu, sve što je sazdano od konvencija, licemjerja i
laži.
Radije no ljubav, novac, slavu, dajte mi istinu.
Pravi život uvijek je neki drugi, drugačiji, život. Istina vodi raskidu, ona je na
Zapadu: da bismo započeli iznova, moramo u sebi, ispod ledenih santi
prihvaćenih istina i nepromjenjivih stavova, pronaći strujanje divljine: ono koje
šutke izvire, širi se, prelijeva. Mi smo svoji vlastiti zatočenici. Ljudi govore o
tiraniji
javnog mnijenja, no to, kaže Thoreau, nije ništa u usporedbi s našim osobnim
uvjerenjima. Zarobljeni smo vlastitim prosudbama. Smisao hodanja (prema
Zapadu, no uvijek idemo na Zapad ako hodamo u pravom smjeru) za Thoreaua
Seite 46 / 100
nije u tome da se prona-, đemo, već da si pružimo mogućnost da uvijek iznova
krenemo ispočetka.
Odlučiti živjeti pravi život, to znači krenuti na velik!^ ^ putovanje
Priča se da je Thoreaua, posljednjih dana života, na samrtnoj postelji posjetio
svećenik, kako bi mu donio utjehu vjere spominjući mu drugi, vječni ^svijet.
Slabašno se smiješeći, Thoreau mu je odgovorio: "Prijatelju, molim vas,
posvetimo se jednom po jednom svijetu."
Energija
U eseju Zimska šetnja Thoreau je oslikao portret hodača za hladna vremena.
Kad izađete, pisao je, u ledeno jutro – staze prekrivene snijegom, drveće na sve
strane širi svoje gole, bijele grane – i zaputite se tim golemim zaleđenim
krajolikom, koračate bštro i hitro, da biste se zagrijali, ali i da biste osjetili toplinu
vlastitog tijela. Radost hodanja po studeni djelomice izvire i iz osjećaja da vam u
grudima gori mala vatra.
Postoji podzemna vatra koja tinja u prirodi i nikad se ne gasi, i koju nikakva
studen ne može omesti (..>)> Ta podze– mna vatra ima svoj oltar u grudima
svakog čovjeka. Čak i za najhladnijeg dana, na najisturenijem brdu, hodač u
nabori– ma svoga kaputa hrani vatru topliju od one koja plamti na bilo kom
ognjištu, čovjek dobrog zdravlja zapravo kompletira godišnje doba, i zato je zimi
u njegovom srcu ljeto: Tamo
je jug*
Prva energija koju osjećamo dok hodamo jest naša vlastita, energija našeg tijela
u pokretu. Tu nije riječ o erupciji snage, već više o postojanom, opipljivom
zračenju.
Američki Indijanci, čijoj se mudrosti Thoreau divio, smatrali su zemlju izvorom
svete energije. Lijegali bi na nju da se odmore, vijećali sjedeći na tlu kako bi bili
mudriji; hodali su i osjećali kontakt sa zemljom, to im je davalo snagu,
izdržljivost. Za njih
je zemlja bila neiscrpno vrelo snage, ona je predstavljala iskonsku Majku,
hraniteljicu, onu u čijem se naručju nalaze svi mrtvi preci. Zemlja je element
transmisije. Zato, umjesto 4.a ruke šire pre-ma nebu moleći milost nebeskih
božanstava, američki Indijanci radije hodaju po zemlji, bosi.
Lakota Indijanac bio je istinski zaljubljenik u prirodu, a njegova je vezanost
rasla s godinama. Stari ljudi bili stdmdoslov– no – zaljubljeni u zemlju; sjediti ili
oslanjati se na tlo pružalo im je osjećaj da su u blizini majčinske snage. Za kožu
je bilo dobro da dotiče zemlju, zato su stariji ljudi rado izuvali mokasine i bosi
hodali po svetoj zemlji. Na zemlji su podizali svoje jurte, od nje su radili svoje
oltare. Na nju je slijetala ptica koja leti zrakom; zemlja je nepogrešivo nosila sve
stoje ikad živjelo i raslo. Zemlja ih je smirivala, ulijevala im snagu, pročišćavala
ih i liječila. Stari Indijanac još uvijek sjedi na tlu i ne pomaže se sjedalima koja
ga odvajaju od životvornih sila zemlje. Za njega sjediti ili ležati na tlu znači biti
upriliči da dublje razmišlja i intenzivnije osjeća. Na taj način može jasnije
Seite 47 / 100
pronicati u misterij života i ostvarivati veću povezanost s drugim živim bićima
koja ga okružuju
Hodanje je – zahvaljujući tome što se stalno oslanjamo na zemlju, osjećamo
njezinu gravitaciju, dotičemo je na svakom koraku – poput neprestanog udisanja
energije. No snaga zemlje ne prenosi se samo kolanjem energije koja se preko
nogu širi cijelim tijelom. Ona se prenosi i cirkulacijom. Hodanje je kretanje: srce
kuca sve jače, otkucaji postaju sve snažniji, krv kola brže, jače nego kad se tijelo
odmara. A ritam zemlje odgovara poput jeke. Privlače se i usklađuju jedno s
drugim.
Posljednji izvor energije, nakon srca i zemlje, predstavljaju krajolici. Oni
zazivaju hodača, dajući mu na znanje da je tu kod kuće: brda, boje, drveće, sve je
potvrda tome. Šarm vijugavih
staza među brežuljcima, ljepota vinograda ko|i u jes$n izgledaju obavijeni
purpurnim i zlatnim šalovima, srebrnkasti odsjaj lišća masline na jasnom ljetnom
nebu, ljepota savršeno usječenih ledenjaka. .. Sve nas to nosi, prenosi, hrani.
Hodočašće
Hodanje nije samo besciljna šetnja, samotno lutanje. Ono je kroz povijest
povremeno dobivalo kodirane oblike, koji su određivali njegov tijek, cilj i svrhu.
Hodočašće je sastavni dio tih važnih kulturnih modela.
Osnovno je značenje riječi peregrinus stranac ili prognanik. Hodočasnik, u
svom izvprnom značenju, nije onaj tko nekamo ide (Rim, Jeruzalem itd.), već
prije svega onaj tko nije kod kuće tamo gdje hoda. To, dakle, nije šetač koji je
nakon objeda izašao udahnuti svjež zrak i protegnuti noge, ni zemljoposjednik
koji nedjeljom pješice obilazi svoje plantaže. Jer, hodočasnik nikad nije kod kuće
tamo gdje hoda: on je stranac. Svi smo mi, kažu crkveni oci, na ovoj zemlji samo
u prolazu, i zato svoj dom uvijek trebamo vidjeti kao utočište za jednu noć, svoje
stvari kao teret koji možemo odbaciti, a svoje prijatelje kao ljude koje smo susreli
putem. Pregršt riječi, opaska o vremenu, stisak ruke, i potom zbogom: "Sretan
put." Svaki je čovjek hodočasnik u ovoj dolini suza, kažu oci: cijeli njegov život
je izgnanstvo, jer njegovo istinsko prebivalište nije, i nikada ne može biti,
dosegnuto ovdje na zemlji. Cijela je Zemlja samo jedno improvizirano utočište.
Kršćanin prolazi kroz život kao hodač kroz bilo koju zemlju: bez zaustavljanja. U
napjevima kompostelskog hodočasnika, primjerice, nalazimo sljedeće stihove:
Prijatelju, valja nam nastaviti put
Bez odugovlačenja.
Naše stanje vječnog stranca možda su najviše glorificirali monasi lutalice,
poznati kao "girovaghi": neumorno hodajući, od samostana do samostana, bez
stalnog boravišta, ni do danas nisu u potpunosti nestali; nekolicina, čini se, još
uvijek živi na svetoj gori Atos. Cijeli život hodaju uskim planinskim stazama,
vrteći se u krug, a u sumrak otpočinu tamo gdje su ih noge donijele; život
provode mrmljajući molitve i hodajući danomice, amo-ta– mo, bez cilja i svrhe,
gdjegod ih put nanese, skrećući i okrećući se, vrteći se u krug; hodaju ne idući
Seite 48 / 100
nikuda, ilustrirajući tim vječnim hodanjem svoje stanje potpunih stranaca u ovom
profanom svijetu. No ,,girovaghi" nisu na dobrom glasu. Te vječne nomade vrlo
brzo počinju tretirati kao profitere i skitnice, a Crkva osuđu– kje njihov lutalački
način života. Na "monaškoj postojanosti" po– Bsebno inzistira sveti Benedikt,
propovijedajući da je stanje vječ– I nog hodočašćenja (peregrinatio perpetud)
samo metafora, koja se ^ ne smije rasipati po cestama, već je treba produbljivati u
samoći samostanske molitve i kontemplacije. Nekoliko stoljeća ranije, pustinjski
oci (osobito oni iz Egipta) već su jasno razlikovali hodočasnike od pustinjaka.
Naravno, xeniteiu (osjećaj da smo stranci u svijetu) treba veličati, ali ne
sumnjivim skitalačkim životom: dovoljno je jednostavno kontemplativno
povlačenje.
Peregrinatio perpetua naglašava potrebu za odlaženjem, odvajanjem,
odricanjem. I Krist je svoje učenike pozvao da krenu na put, da ostave svoje žene
i djecu, svoju zemlju, posao i položaj, i da hodaju propovijedajući Radosnu vijest
("Prodaj sve što imaš, udijeli siromahu i kreni za mnom..."). Davno prije njega
isto čini i Abraham: ostavite sve ("Idi iz zemlje svoje, ja ću ti pokazati put...").
Hodanje je svojevrsno preobraćejije, poziv. Hodamo i da bismo se distancirali,
pročistili: da bismo prekinuli sa zbrkom i strkom svijeta, gomilanjem zadataka,
iscrpljivanjem. A želimo li zaboraviti, više ne biti ovdje, nema ničeg boljeg od
jednoličnosti dugih cesta, beskrajne monotonije šumskih staza. Hodati, odvojiti
se, otići, napustiti.
Kad uistinu hodate, oproštaji se nižu tijekom cijelog dana. Nikada niste sigurni
hoćete li se ikada vratiti, bas ovdje. Kad ste
neprekidno u stanju odlaska, pogled postaje intenzivniji. Kratak pogled unatrag
kad prelazite preko prijevoja, prije nego što će se krajolik posve promijeniti. Ili,
pak/ onaj dugi pogled kojim ujutro, u trenutku polaska, ispraćate svoje utočište ŽJ
jednu noć (sivu amorfnu masu i drveće iza nje). Osvrćete se, još jedanput, zadnji
put. No taj nemiran pogled, to nije pogled koji pokušava nešto uzeti, zadržati,
sačuvati: on zapravo želi dati, ostaviti malo svoje svjetlosti u tvrdoglavoj
postojanosti stijena i cvijeća. Na bezimenim glečerima, pod nebesima bez
budućnosti, po ravnicama bez prošlosti, hodač odapinje oštre strelice svoga
pogleda u samu srž stvari. Zato i hoda, da bi urezivao pukotine u neprozirnost
svijeta.
Hodočasnik nije samo metafora ljudskog stanja. Treba uzeti u obzir i njegovo
konkretno, zakonom uređeno, povijesno postojanje. Tijekom cijelog srednjeg
vijeka bio je, znamo, konkretna, jasno diferencirana osoba. Biti hodočasnik, to je
određeni pravni status. Hodočasnikom se postajalo službeno, ritualno i javno,
tijekom svečane mise nakon koje je biskup blagoslivljao tradicionalni pribor
hodača: bourdon (dugačak štap s metalnim vrhom, koji mu je služio kako za
hodanje tako i za obranu od pasa i zvijeri), Jfl kao i torbu na ramenu u kojoj je
držao kruh za taj dan i osnovne dokumente. Ta torba morala je biti mala (jer
svoju snagu crpimo 1 iz vjere u Boga), od životinjske kože (podsjetnik na
ispaštanje) i J vječito otvorena, jer hodočasnik uvijek mora biti spreman dati, j
Seite 49 / 100
podijeliti, razmijeniti. Hodočasnik se također mogao prepoznati J po kratkoj
tunici, dugom plaštu i šeširu širokog oboda – koji je naprijed bio uzdignut kakoi
bi o njega mogao objesiti školjku ako se vraćao iz Gompostele. Prilikom
pristupne mise, biskup ili župnik uručuje hodočasniku popratno pismo koje će mu
na putovanju služiti kao propusnica, omogućavati mu ulaz u samostane ili
hospicije duž puta i štititi ga od drumskih razbojnika koje, drznu li se napasti
posvećenog hodača, čeka stroža kazna. Ceremonija je vrlo svečana i ozbiljna, jer
taj je odlazak poput male smrti. Da bi se stiglo do Rima ili Compostele, da i ne
spominjemo Jeruzalem, trebalo je računati na mnogo mjeseci hodanja, a povratak
nije bio
zajamčen. Mogli ste podleći umoru, postati plijenom drumskih razbojnika,
utopiti se ili pasti u provaliju. Zato se hodočasnik prije polaska na put morao
pomiriti sa starim neprijateljima, izgladiti sve razmirice, pa čak i sastaviti
oporuku.
No zašto uopće ići ako su okolnosti tako bolne? Razlozi su brojni. Prije svega,
zato da biste ojačali vjeru, svjedočili o svojoj predanosti. Devotionis causa. Jer
izuzmemo li primarni peregri– natio (ljudsko stanje lutanja u ovoj dolini suza),
hodočašće ima konkretan, konačan cilj: posjet nekom svetištu koje zrači
blagotvornom energijom. Najvažnija hodočasnička odredišta su dakako ona gdje
počivaju apostoli, gdje su sahranjeni sveci: sveti Jakov u Composteli, sveti Pavao
i sveti Petar u Rimu, prazan Kristov grob u Jeruzalemu (i nešto skromnije: sveti
Martin u Toursu, relikvije arhanđela u Mont-Saint-Michelu). Hodočašće svjedoči
I vjeru. Uostalom, ono podrazumijeva dugotrajnu askezu kroz po– 1; niznost
hodanja, praćenog čestim postom i stalnim molitvama.
| • No odlazak na hodočašće mogao je značiti i pokoru za teške grijehe. Ako bi
neki vjernik ili svećenik priznao teški grijeh koji je nosio na savjesti – kakvo
iznimno bogohulno djelo ili čak ubojstvo izmaklo ljudskoj pravdi – pokora je
moglo biti hodočašće, a njegova je dužina ovisila o težini zločina. U srednjem
vijeku su čak i neki građanski sudovi za teška kaznena djela (ocoumorstvo,
silovanje itd.) mogli nametnuti dugotrajno hodočašće, čija je dodatna prednost
bila uklanjanje počinitelja s mjesta događaja. Ni inkvizicijski sudovi nisu se
svojedobno skanjivali hereticima nametati taj privremeni egzil. Zbog napora i
patnji koji su u to doba bili svojstveni svim putovanjima, hodočašće je bilo
prikladna kazna za blaže prijestupe, dok su za one teže propisivane posebne
odredbe: hodočasnici bi morali hodati bosi, katkad i u lancima. Uslijed stalnih
napora i prolivenog znoja, metalni okovi koje su nosili oko ruku ili vrata
(nerijetko iskovani od oružja kojim je počinjeno nedjelo), katkad bi zahrđali i
potrgali se. No čak i bez tih stravičnih uvjeta, trpjeti duge mjesece na kiši, studeni
ili užarenom suncu (jer hodočasnik je potpuno izložen) često je predstavljalo
pravu torturu. Nekoć, kao i danas, stopala su postajala
izvorom beskrajnih patnji, gnojnih rana, bolnih raspuklina... Ritualno pranje
nogu hodočasnika po dolasku u samostan, uz iskazivanje kršćanske poniznosti,
podsjetnik je da se prema hodočasniku odnosilo s posebnom pažnjom.
Seite 50 / 100
Osim radi svjedočenja vjere i okajanja grijeha, na hodočašća se odlazi i da bi se
uputila molba. Bilo da imate bolesnog roditelja, dijete ili prijatelja, ili pak sami
patite od teške bolesti, na grob nekog sveca krećete da biste zatražili njegovo
posredovanje, jer obična molitva nije bila dovoljna i svoju molitvu morate uputiti
izravno, vaš glas mora odjeknuti grobom. No da biste to učinili, prvo morate
dugo hodati, kako biste se svetom mjestu približili pročišćeni patnjama i
naporima puta. Jer umor pročišćava, uništava oholost. I baš zato je molitva
djelotvornija. Kad stignete nadomak svetog mjesta, svoju molbu iskazujete s
poniznošću o kojoj svje-doče bolna stopala i prašnjava odjeća. Ako ste.vi sami
pogođeni bolešću, prilazite grobu i priljubljujete se uz njega, nastojeći da što veća
površina tijela što duže ostane u dodiru s relikvijarima. Potom možete otpočinuti
negdje u blizini, u nadi da će snaga kojom zrači sveto mjesto tijekom noći vašem
bolesnom tijelu udahnuti iscjeliteljsku energiju.
I konačno, hodočašćem zahvaljujete Bogu za neku posebnu milost, spašen
život, primljen dar, ozdravljenje. Tako je Descar– j tes, kao zahvalu za
prosvjetljenje koje ga je dovelo do njegove metode, hodočastio Majci Božjoj
Loretskoj. Tisuće skromnijih vjernika, čije su molitve Bogu za spasenje, njihovo
ili njihovih najmilijih, bile uslišene, pješačilo je cestama do najbližeg svetišta
kako bi izrazili svoju zahvalnost.
Ipak, trebalo bi barem dijelom prevladati arhetipske slike, relativizirati legende.
Hodočasnika često zamišljamo kao usamljenog hodača, sa štapom u ruci,
odjevena u jednostavnu halju. Oluja tutnji, kiša rasprostire svoju gustu,
neprozirnu zavjesu, a on kuca na veličanstvena kamena vrata samostana,
osvijetljena bljeskovima munja. No hodočašća su se zapravo, iz sigurnosnih
razloga, najčešće poduzimala u malim skupinama, nerijetko i na konjima,
posebice kad je bila riječ o golemim udaljenostima. Svatko
je, međutim, morao stati na noge istog trena kad bi se na obzoru pojavilo
odredište i u daljini pomolila silueta zvonika ili šiljasti vrh katedrale. Na cilj se
uvijek moralo stići pješice. Obveza da se hodočašće završi hodajući, u sebi sadrži
nekoliko lekcija. Prva je podsjetnik na Kristovo siromaštvo i poniznost: onaj tko
hoda najveći je siromah među siromasima. Siromahu je njegovo tijelo jedino
bogatstvo. Onaj tko hoda sin je zemlje. Svaki je korak priznanje gravitacije, svaki
korak naglašava povezanost udarajući o zemlju, naš konačni obećani grob. No
isto tako, hodanje je i mukotrpno, zahtijeva neprekidan napor. Svetom mjestu
možemo i pristupiti tek pročišćeni patnjom, a hodanje zahtijeva napor koji I se
ponavlja unedogled.
, ■.
* Kršćanima su najvažniji putovi koji vode u Rim lili Jeruzalem. Već od
trećega stoljeća Jeruzalem je za kršćane najhitnije hodočašće u smislu uranjanja u
Kristovu prisutnost: gazimo zemljom kojom je hodao Isus (in loco ubi steterunt
pedes ejus, kako kaže psalam), slijedimo Križni put, koračamo istim krajolicima,
dotičemo drvo križa, stojimo pokraj špilje u kojoj je On podučavao svoje učenike.
No velike političke i društvene nedaće čine put sve težim i opasnijim. Rim ubrzo
Seite 51 / 100
nudi sigurnije, pouzdanije odredište. Rim, posljednje počivalište dvojice velikih
apostola, Petra i Pavla, sakralni je "pupak i srce" službene Katoličke crkve. Tako
peregrinatio romana postaje čin savršene pokornosti kojim se iskazuje duboka
odanost Crkvi u punini njezine povijesne misije. Usto, od 1300. godine uvedeno
je slavljenje jubileja, Svetih godina milosrđa tijekom kojih odlazak u Rim i
obilazak zadanog itinerera na licu mjesta, od^vetišta do svetišta (bazilika svetog
Petra, katedrala svetog Ivana Lateranskog, bazilika svetog Pavla izvan zidina.. .),
hodočasniku donosi potpuno otpuštanje grijeha.
Santiago de Compostela zadnje je veliko hodočasničko odredište. Govori se da
su tijelo svetog Jakova – jednog od triju Kristovih miljenika, prvog apostolskog
mučenika, kojemu je kralj
Herod dao odrubiti glavu – njegovi učenici odnijeli na brod, koji se naposljetku
nasukao na plažama Galicije. Teška mramorna grobnica pažljivo je prenesena na
kopno, zakopana, i ubrzo za-boravljena... Sve do onog znamenitog dana kad su se
pustinjaku imenom Pelagija u snu ukazali anđeli, otkrivši mu točnu lokaciju
groba; otada, svake noći, koloplet nebeskih zvijezda pokazuje put. Na mjestu na
kojemu je pronađena grobnica prvo je sagrađeno svetište, potom crkva, i na kraju
katedrala. Santiago de Compostela tako je postala jedno od najpoznatijih
hodočasničkih odredišta, ravnopravno Rimu i Jeruzalemu.
Kao objašnjenje strelovitog razvoja tog odredišta, koje se vrlo kasno upisalo na
hodočasničke karte, često se navodi praktičnost. Naravno, u pitanju je jedan od
velikih svetaca, ali i činjenica da , je njegov grob bio mnogo dostupniji (blaži
prijevoji, mirnija područja) od grobova Petra i Pavla (iako je udaljenost sa sjevera
Europe približno ista) te zasigurno mnogo bliži od Jeruzalema. No uspjeh
hodočašća u Compostelu objašnjavaju i neki drugi razlozi, mističniji i snažniji:
riječ je o privlačnosti samog putovanja i priče koja ga prati. Sto se tiče Rima i
Jeruzalema, oba grada imaju toliki mističan naboj da put do njih nikad neće biti
drugo nego dug, gotovo nezanimljiv niz cestovnih signalizacija i meditacija.
Svje– i tlost kojom zrače, potire jedinstvenost etapa koje vode do njih. \ Posebno
zato jer vas na licu mjesta čeka novi itinerar. U Rimu se hoda od bazilike svetog
Petra do katedrale svetog Ivana Lateran– skog, potom od bazilike svetog Pavla
izvan zidina do one svetoga Lovre izvan zidina. Zatim se posjećuju katakombe,
dugi hodnici u kojima su nanizani ljesovi ranih mučenika. Dakle, nakon
nepregledne ravne ceste do Rima, pravi sveti put otpočet ćete tek u Vječnom
Gradu.
S Jeruzalemom je, pak, stvar posve drugačija: tu kršćani moraju posjetiti sve
etape Križnog puta. Nakon što se sakupe u hramu Svetog groba, moraju obići Put
suza (Via Dolorosa); uspeti se, na istoku grada, na Maslinsku goru, mjesto
Isusove agonije; prošetati Getsemanskim vrtovima, prizorištem Njegove
posljednje noći; doći do Cenakula, iza bedema, naiSionskoj gori, podno
koje jedna crkva i danas obilježava mjesto gdje se sveti Petar triput odrekao
Krista. Može se ići i dalje, do dva sata hoda udaljenog Betlehema, ili još dalje na
sjever, do obala Tiberijadskog jezera, gdje se Isus igrao kao dijete; posjetiti Špilju
Seite 52 / 100
navještenja u Nazaretu. Dakle, u Rimu, kao i u Jeruzalemu, pravo hodočašće
započinje tek po dolasku.
U Composteli postoji samo ta jedna katedrala, koja blista samotnim sjajem,
jedinstvena poput sunca i kraja puta. Nazire se već iz mjesta Montjoie,
izmamljujući suze radosnice hodočasniku koji smjesta silazi na zemlju ako putuje
na konju, ili izuva cipele ako putuje pješice, kako bi na cilj stigao što ponizniji.
Doći | u Compostelu doista znači stići do samog kraja. Uostalom, nije li upravo
zemljopisni položaj pridonio čaroliji Compostele, koja je smještena na
najzapadnijoj točki Europe (hodati, piše Thoreau, znači ići na Zapad), na samom
kraju svijeta {finiš terrae: iza se pruža more, koje se dugo vremena činilo
konačnim). Da bi $e stiglo u Compostelu, samo je trebalo pratiti kretanje sunca.
O putu za Rim ili Jeruzalem ne govori se na isti način kao o putovima svetog
Jakova. Mističan sjaj samog groba nije toliko jak, toliko blistav da bi zasjenio
dugi put koji do njega. vodi. Upravo suprotno, on taj put osvjetljava. Compostela
zaokružuje putovanje, ali ga ne dokida. Uspjeh hodočašća, u Santiago de
Compostelu proizlazi jednako iz samog putovanja, koliko iz krajnjeg odredišta.
Uz svetište, mistični značaj galicijskog hodočašća leži i u uspješnoj sakralizaciji
samog puta. Točnije, putova. Koji put odabrati, koju avanturu? Compostela je
prvo odredište koje je uvelo označene rute, definirane etape, popularne obilaske:
četiri glavna puta, plus bezbroj sporednih varijacija. Ako krećemo iz Vezelaya,
nakon okupljanja na grobu Marije Magdalene – prolivši suze za onom koja je u
njima kupala Kristove noge – u Nobla– tu ćemo obići grob svetog Leonarda,
"spasitelja onih koji sjede u tami"; polazeći iz Toursa, gdje leži tijelo svetog
Martina, zaustavit ćemo se u Angelyju, u kojemu počiva časna glava
{venerandum caput) svetog Ivana Krstitelja, a potom i u Saintesu, kako bi se
poklonili ostacima svetog Eutropija, kojega je usmrtilo sto pedeset
krvnika; krećući iz mjesta Sainte-Marie-du-Puy {preko Podensisa) proći ćemo
kroz Conques, odati počast tijelu svete Foje, djevice i mučenice; polazeći od
grobnice svetog Egidija, posjetit ćemo tijelo svetog Sernina u Toulouseu.
Tako nam hodočasnički vodič za Santiago de Compostelu, tekst iz 12. stoljeća
uvršten u Codex Calixtinus, otkriva različite itinerare koji vode od tijela jednih
svetaca do tijela drugih svetaca, koji su svi redom čudotvorci i iscjelitelji; od
grobova do grobova svih tvoraca veličanstvenih čuda. Ponavljanje svete
prisutnosti dodatno naglašava arhitektonska paralela. Sve velike hodočasničke
crkve slične su; one su sestre na Putu svetog Jakova, na cestama posutim gotovo
istim svetištima, samostanima što hodočasnicima pružaju postelju i pokrivač za
jednu noć, ali i hospicijima za prihvat iznemoglih, u kojima će neki dobiti i
posljednje pomazanje. Na cestama koje su, isto tako, nekoć ispisale brojna
poglavlja jedne velike knjige. Joseph Bedier, povjesničar srednjovjekovne
književnosti, napisao je: ,,U početku bijaše cesta..." U početku, htio je reći, svake
priče, romana, poeme... I u počecima naše književnosti nalazimo hodočasničke
ceste. Bedier smatra da su rane epske pjesme rođene upravo tamo, na prašnjavim
putovima j koji su vodili u Compostelu. Hodočašće je trajalo dugo. Kad bi zastali
Seite 53 / 100
da prenoće, hodočasnici su jedni drugima do kasno u noć prepričavali epske
verzije raznih priča, koje su i sami čuli negdje drugdje, neke druge noći.
Ubacivali bi nove epizode i dograđivali fabulu, sve dok konačno ne bi nastala
jedna velika poema, sačuvana u pisanom obliku. Upravo je to istinsko čudo
Compostele: to što je čudo velikog sveca {primus ex apostolis, kaže hvalospjev
hodanju) upotpunjeno čudom samog putovanja.
Obnova i prisutnost
Svako hodočašće počiva na mitu i utopiji: na mitu o obnovi i na utopiji o
prisutnosti. Volim misliti da sveti Jakov tako dobro utje-lovljuje vrline hodočašća
i zato što se smatra prvim svjedokom Kristova preobraženja. Unutarnja
transformacija bila je i ostala mistični ideal hodočasnika: čovjek bi se trebao
vratiti potpuno promijenjen. Ta se transformacija i danas izražava riječima koje
podrazumijevaju obnovu: vrlo često u blizini svetog mjesta postoji izvor, potok ili
rijeka, element pročišćavanja u koji hodočasnici mogu uroniti kako bi izišli
pročišćeni, ispražnjeni od samih sebe. Najbolji podsjetnik na to su hodočašća
Hindusa na izvore rijeke Ganges.
v Kao primjer te utopije ponovnog rađanja hodanjem, možemo navesti i
hodočašće na planinu Kailash u Tibetu, čudesno samotnu, ledenu kupolu
smještenu na golemoj visoravni, koja je u mnogim istočnjačkim religijama sveto
mjesto: središte svijeta* Na put se kreće iz velikih indijskih nizina. Slijedi
nekoliko stotina kilometara hoda preko Himalaja, planinskog lanca na kojemu se
zaleđeni prijevoji izmjenjuju sa sparnim, zagušljivim dolinama. Put je iscrpljujući
i uključuje sve moguće planinske izazove i opasnosti, od strmih obronaka do
stjenovitih litica. Putem malo-po– malo gubite vlastiti identitet i uspomene, dok
ne postanete samo tijelo koje hoda bez kraja i konca.
Lama Anagarika Govinda, Le Chemin des nuages blancs. Pelerinages d’un
moine boudd– histe au Tibet {Put bijelih oblaka: Hodočašća budističkog
redovnika u Tibet), Albin Michel, 1969.
Nakon još jednog prijevoja, napokon stižete u dolinu Puyrang. Odjednom ste u
sasvim drugačijem pejzažu: svjetlucajuće, kristalne stijene. Nema više tamnih
kamenitih litica sa snježnim vrhovima, gotovo je s crnogoričnim šumama u
bjeličastoj izmaglici. Više nema ničeg osim jednostavnog i čistog kontrasta
zemlje i neba. Krajolik iz vremena postanka svijeta, kamenita golet sivih, zelenih
i bež tonova. Ispražnjen od svoje povijesti, hodočasnik stupa tim suhim,
prozirnim krajolikom, dok se u daljini već nazire novi planinski lanac, pravilan,
blještav. On sada više nije ništa, i polagano krivudanje između crnih jezera,
zlaćanih brežuljaka i olovne zemlje njegova je Lekcija tmine. Mora prijeći još
jedan, zadnji prijevoj da bi napokon stigao do Božje zemlje. Hrabrost mu ulijeva
veličanstveni spektakl bijele kupole koja se proteže dokle dopire pogled, nalik na
ledeno zalazeće sunce, nepomična: iz nje izviruje vrh planine Kailash, koji
hodočasnika nadvisuje, vodi, zaziva. Naposljetku prelazi i prijevoj Gula, na više
od 5000 metara, i taj prizor zapljusne ga poput bljeska munje što traje, šireći se
dušom: spoznaje neupitnu beskonačnost svijeta. U podnožju se prostire jezero,
Seite 54 / 100
modro i duboko (Manasarovar). Kailash nam se konačno pokazuje u cijelosti,
golem, umirujući. Zrak je toliko svjež i čist da svaki obris blješti. Tu, sučelice
hodaču, > pruža se Sveta planina, pupak zemlje, os svijeta, apsolutno sredi– 1 šte.
Suočen s tom vrtoglavom vizijom, hodočasnik je istodobno pobjednik i
pobijeđeni. Svaki istinski veličanstven krajolik, kad ga osvojite pješice, istodobno
vas pokosi i ispuni pobjedničkom energijom. Paralelno vas obuzimaju dva
poriva: ispustiti pobjed-nički krik i briznuti u plač. Pogledom nadvisujete planinu,
no ta vas vizija istodobno satire. Nevjerojatne vibracije koje vas potresaju izviru
iz tog proturječnog, dvojakog poriva. Usto, kod kai– laškog hodočasnika,
depersonalizacija koja je trajala mjesecima ustupa mjesto praznini što se
odjednom ispunjava: tu je, stvarno je tu, baš tu ispred mene! A taj osjećaj dodatno
naglašava prisutnost tisuća malih humaka (tri, četiri kamena, ili više, složena u
malu piramidu), svjedočanstava tisuća hodočasnika koji su, kao i
on, upoznali iscrpljenost i ekstazu. Osjećaj prisutnosti što se oslobađa iz tih
bezbrojnih kamenih darova, poput vječnih cvjetova na zemlji, uistinu je
neizreciv: imate osjećaj da sve treperi, da vam svaki humak daje znak, kao da ste
okruženi duhovima.
Još vam preostaje obilazak svete planine, koji traje nekoliko dana: istočni
obred, naime, nalaže da se sveta mjesta obilaze hodajući i moleći
(cirkumambulacija), a Kailash je neka vrsta prirodnog hrama, sveti spomenik koji
su bogovi urezali u led. No hodočasnika, povrh svega, čeka posljednje iskušenje:
prijevoj Doima, na visini od 5800 metara, s kojega se silazi u dolinu. Jednom kad
stigne do tih neljudskih, ledenih vrhunaca, hodočasnik zastaje, ispruži se na
stijeni poput umirućeg i razmišlja o svima onima koje nije uspio voljeti, moleći
za njih, mireći se sa svojom prošlošću prije nego što će je definitivno napustiti.
Zatim silazi do jezera Milosrđa (smaragdni Gauri Kund) kako bi sa sebe sprao
svoj identitet, svoju prošlost. To je kraj ciklusa. Međutim, hodočasnik se ponovno
rađa ne kroz sebe već kroz odvajanje od sebe, kroz ravnodušnost prema vremenu,
kroz istinsku dobronamj ernost.
Hodočašće u sebi nosi i utopiju kozmičkog preporoda. Dobar primjer je veliki
godišnji pohod na pejotl kaktus koji upražnjava narod Huichola u Meksiku. Ta
zajednica, nastanjena u izoliranim planinskim područjima Sierra Madre, svake
godine kreće na put u malim skupinama (u listopadu, nakon žetve kukuruza),
prevaljujući pješice više od četiri stotine kilometara stjenovitih putova i
prašnjavih staza što ih dijele od pustinje San Luis Potosi, u kojoj raste pejotl,
maleni kaktus bez trnja koji objedinjuje ljekovite vrline i halucinogene moći.
Pejotl sakupljaju u velike košare od pruća i kući se vraćaju pjevajući.
Tom dugom putu prethode opsežne pripreme u selu, od prinošenja žrtava do
raznih obreda, poput lova na jelene, čijom krvi se trebaju pomazati darovi
namijenjeni velikim bogovima koje će susresti putem. Za vrijeme putovanja svaki
sudionik nosi ritualno ime, ima strogo određeno mjesto u povorci, utjelovljuje
određenog boga ili funkciju, obvezuje se na važne postove, pije samo u
određeno vrijeme, strogo se pridržava seksualne apstinencije, a petog dana
Seite 55 / 100
putovanja mora se podvrgnuti kompletnoj javnoj ispovijesti. Cilj tog hodočašća je
dolazak u Wirikutu, zemlju predaka u kojoj raste sveti kaktus pejotl. Etape su
uvijek iste, od davnina definirane tradicijom. Tijekom puta, šaman koji ih vodi –
upućen u sve formule za zaštitu i spasenje – krajolik kojim prolaze čita poput
stranica knjige. Na svakom odvojku puta zastaje, smjerno izgovara molbu, potom
"otvara" prazan prostor metući ga ceremonijalno perjem svoga svetog štapa: tek
tada može proći kroz "Vrata oblaka" Svaka vrata omogućavaju pristup novom
svetom prostoru. Topografija terena, položaj drveća, raspored stijena, sve na što
nailaze duž puta ima svoju priču: ovdje kamenje razbacano po tlu prikazuje snop
strijela koje je zaboravio rastreseni Predak, ondje pregršt močvara označava izvor
svih svjetskih voda (onaj muljeviti ribnjak, iz kojeg izvire voda, nije ništa drugo
nego otisak stopala, koji je ostavio Bog). Zaustavljanja su duga: valja obaviti
obredna čišćenja, prinijeti žrtve, na obali rijeke ukopati strijele ukrašene perjem.
Potom ponovno kreću na put, sve dok naposljetku ne stignu do planine sunca,
usred suhog ne-plodnog krajolika.
U podnožju planine nalazi se zemlja predaka. Lica hodočasnika postaju nijema:
mjesto je zasićeno mitovima, svetim prisut-nostima. Vođa ekspedicije odjednom
obznanjuje da vidi velikog jelena. Koncentracija je potpuna. Svi slijede vođu, koji
na mjestu ukazanja okreće strijelu vrhom prema tlu: rogovi nevidljivog jelena
padaju, a na njihovom se mjestu pojavljuje veliki kaktus. I tako je iznova
ispričana priča o bogu, jer pejotl je rođen kad je božanstvo sunca odapelo
svjetleću strijelu na boga-Jeleiia, čiji su se rogovi, padajući na tlo, preobrazili u
dragocjeni kaktus. Hodočasnici započinju brojna zazivanja oko pejotla, prinoseći
mu mnoštvo žrtvenih darova i moleći ga da im podari svoju snagu i čaroliju. Tek
tada će šaman iščupati pejotl s korijenom i dati krišku svakom hodočasniku, koji
žvačući izgovaraju formulu: "Ti
koji si došao tražiti život, evo ti život!" Hodočasnici će u Wirikuti provesti tri
dana, berući svetu biljku, puneći pletene košare i konzumirajući uvečer male
količine, do kasno u noć (snovi svakog pojedinca pažljivo se analiziraju i
određuju društveni život i organizaciju u sljedećoj godini). A onda ponovno kreću
na put, kako bi pješice prevalili četiri stotine kilometara |to ih dijele od kuće.
Huicholi to putovanje poduzimaju svake godine, ne samo da bi se nabrali sveti
kaktusi koji Indijancima služi kao univerzalni lijek i stimulans već i zato da bi
svijet mogao opstati. Pejotl predstavlja božanstvo vatre; zajedno s kukuruzom i
jelenom, on tvori sveto trojstvo. Mitologija kaže da je prvu ekspediciju
organizirao prvotni bog (onaj koji je pobijedio tamu i smrt) kako bi nametnuo
izmjenjivanje sušne i kišne sezone, ravnotežu sila vatre i vode. O toj podjeli ovisi
život: kukuruz zahtijeva vodu i sunce. Ponavljati tu prvotnu ekspediciju za
Huichole znači osiguravati kozmičku ravnotežu, jamčiti stabilnost univerzuma.
Oni moraju hodati kako bi svijet mogao i dalje postojati. Mit, dakle, o ponovnom
rađanju, osobnom i kozmičkom.
Hodočašće se vezuje i za utopiju o prisutnosti. Već smo naglasili važnost
relikvijara kao povlaštenih hodočasničkih odredišta. Ulazeći u svetište,
Seite 56 / 100
hodočasnik je izravno prisutan: prisutan uz tijelo sveca koje uistinu leži tamo,
ispod mramornog plašta, zra– čeći tolikom snagom da njegova energija prelazi na
kamen; prisutan na brdu koje je nekoć davno natkrilila sjena Spasitelja, koju čuva
kao vječni eho. Više nije riječ o simbolu, slici ili prikazivanju: uistinu je ovdje.
No do tamo se mora stići pješice: hodanje, budući da zahtijeva mnogo vremena,
samo po sebi uspostavlja prisutnost. Kad se nalazimo u podnožju planine, ako
smo do nje stigli izdaleka, oko nije jedino koje opaža sliku: naše tijelo, naše meso
i mišići, njome Se hranilo dugo vremena. Slika je samo obična reprezentacija.
Iziđem iz vozila i zastanem pred nekim spomenikom, crkvom ili hramom: gledam
ih, proučavam, no to su samo slike. Upijam na brzinu, fotografiram: no to je slika
slike. Za prisutnost treba vremena: treba vidjeti kako se, iza
posljednjeg brežuljka Avallona, iznenada pomalja opatija Vezelay i potom joj
se polako približavati, promatrati kako se na večernjem svjetlu polako
preobražava, izgubiti je i ponovno pronaći, naslućivati je u daljini Hno kad
hodamo znamo da je tu, ona nas privlači. Kad hodočasnik napokon može odložiti
torbu i zastati jer je uspio, stigao, gotovo da više nema potrebu vlastitim se očima
naslađivati osvojenom vizijom: njegovo je tijelo njome ispunjeno od glave do
pete.
Tada se cijeli dan magično preobražava. Stići pješice do mjesta čije ste ime
sanjali cijeloga dana, čiju ste sliku tako dugo zamišljali, obasjava vaš put na
povratku. A ono što ste ostvarili uz napore, umor, katkad i dosadu, pred tom
apsolutno postojanom prisut– nošću koja to opravdava, postaje mnoštvo
potrebnih i radosnih trenutaka. Hodanje čini vrijeme reverzibilnim.
Pristup cinika
Je li grčki filozof bio dobar hodač? Sudeći po legendi jest, budući da ga
najčešće opisuje u stojećem položaju, kako tumara među učenicima, hodajući s
jednog na drugi kraj kolonada ili drvoreda, kratko zastajkuje, okreće se i nastavlja
u suprotnom smjeru, vječno okružen pozornim đacima. Upravo je tako na slavnoj
freski Atenska škola Rafael prikazao antičkog filozofa: uspravna, sigur-na
koraka, s autoritativnim kažiprstom u zraku.
Sokrat, kao što znamo, nije mogao stajati na mjestu. Uvijek bi hodao gore-dolje
po agori, posebice za sajmenih dana kad je bila prepuna svjetine. Već iz daljine
moglo se čuti kako neumorno postavlja pitanja, bez kraja i konca: No On nije
uživao u samom hodanju, već u tome što je hodajući susretao ljude na javnim
trgovima ili kod vježbališta. U svojim Uspomenama na Sokrata Kse– nofont je
napisao da je "Sokrat uvijek živio pred očima javnosti. Već u rano jutro obilazio
je šetnice oko gimnazija; u sajmene bi se dane obavezno zadržavao na glavnom
trgu, na mjestima gdje je bilo najviše ljudi, neprestano raspravljajući i ispitujući."
No, unatoč tome, Sokrat nije bio veliki hodač. Iz Platonova dijaloga Fedar vidimo
da je nezainteresiran za šetnje, sumnjičav prema seoskim krajolicima: za njega
Priroda nije bila dovoljno rječita.
Jedna prilično eliptična opaska Diogena Laertija upućuje na mogućnost da je
Platon podučavao hodajući. Aristotel, s druge strane, toj praksi vjerojatno duguje
Seite 57 / 100
svoj nadimak "Šetač" (peripa– tetik). No, moguće je i da taj nadimak zahvaljuje
mjestu na kojemu je poučavao: svoju je školu (Likej), naime, utemeljio na obali
rijeke Ilisos, u prostoru nekadašnje gimnazije, koja je imala peristil (peripatos).
Peripatein na grčkom znači "šetati", ali i "razgovarati "voditi dijalog hodajući".
Diogen Laertije kaže za Aristotela da je imao tanke noge i da bi običavao sjesti
čim bi se okupilo dovoljno učenika.
Kod stoika je podučavanje u hodu već napušteno, no učitelj m– primjerice u
Epiktetovoj školi – diskutira s publikom koja, po svemu sudeći, stoji u mjestu.
Sto se, pak, tiče epikurejaca, oni nisu voljeli ni gužvu ni kretanje i njih trebamo
zamisliti kako, skriveni u vrtovima, spokojno raspravljaju u sjeni visokog drveća.
Jedini grčki filozofi za koje se može reći da su autentični hodači, bili su cinici*.
Oni su vječno lutali, skitali se, tumarali ulicama. Kao psi. Uvijek na putu,
hodajući od grada do grada, od jednog javnog trga do drugog.
Uostalom, i prepoznajemo ih po njihovoj pojavi, po fizičkom izgledu. U jednoj
ruci oveći štap, preko ramena komad debele tkanine koja istodobno služi kao
prekrivač, kaput i krov, a postrance platnena torba s nekoliko sitnica.** Toliko su
hodali da su jedva trebali cipele ili sandale: stopala su im bila poput kožnih
potplata. Vrlo sličan ciniku je i srednjovjekovni hodočasnik, a još su mu sličniji
propovjednici prosjačkih redova. No, cinici ne hodaju kako bi propovijedali, već
kako bi provocirali i zastrašivali; Oni više prakticiraju umjetnost kritiziranja,
nego propovijedanja: vrijeđaju, šokiraju, verbalno napadaju.
Osim po izgledu, može ih se prepoznati i po načinu govora. Uostalom, teško da
se uopće može reći da govore: njihovo glasanje više je nalik na lajanje. Kreštavo
je i agresivno. Kad bi, nakon višednevnog hodanja, osvanuli na javnom trgu,
trebalo ih je čuti kako samo napadaju i vrijeđaju okupljenu gomilu;
Izraz "cinik" dolazi od grčke riječi kynik6s/kyodn, što znači pas. Cinik
označava osobu čiji je životni stil bio vrlo primitivan, koja je vrijeme provodila
vrijeđajući svjetinu i prokazujući licemjernost svijeta. To je vrlo daleko od
aktualnog značenja pojma ^cinizam", koji se pr-venstveno odnosi na pristup da iz
svega treba izvući maksimalnu dobit, ignorirajuči?pritom najosnovnije ljudske
vrijednosti.
Diogene Laerce, Vies, doctrines etsentences des philosophes (Diogen Laertije,
Životi i mil šljenja istaknutih filozofa), VI, 22-23.
načičkanu, zbijenu, razgaljenu žestokim kritikama, no i pomalo zabrinutu. Jer
cinik svakog može uzeti na zub, dovesti u pita-nje njegove navike, ponašanje,
uvjerenja. No nije tu riječ o velikim učenim argumentacijama ili moralnim
ekspertizama. Cinik laje: njegov je lavež kratak, ali ustrajan. To su više od svega
rafali upozorenja, niz zajedljivih dosjetki, žestoke uvrede koje frcaju na sve
strane.
Cinik izvrgava ruglu, omalovažava i blati sve vrste kompromisa i konvencija:
brak, hijerarhiju, pohlepu, egoizam, častohleplje, kukavičluk, navike, poroke,
Seite 58 / 100
lakomost. Ništa nije pošteđeno, sve se osuđuje, optužuje i ismijava, iz nomadske
perspektive.
Filozofiju cinika sa stanjem hodača povezuje mnogo više od površnog dojma
lutalačkog života: zajedničke su im iskustvene dimenzije, svojstvene velikim
hodočašćima, koje kad stignu u gradove mogu postati pravi dinamit. \
***
Neotesan, prostački život cinika sadrži u sebi iskonsko iskustvo elementarnog.
Ne treba zaboraviti da se on s elementarnim silama sučeljava u svoj njihovoj
snazi i brutalnosti: ledeni vjetar, prolomi oblaka, užareno sunce... Izložen im je
samim time što hoda, ali i zbog siromaštva: cinik nema ni kuće, ni imovine. No
upravo na taj način on u tom primitivnom stanju iznova pronalazi istinu.
Elementarno je istina onog što traje, što se opire, odolijeva, što nije ovisno o
prolaznim okolnostima. Istina elementarnog je divlja i sudjeluje u energiji
prirodnih sila.
Filozofi za koje se može reći da su "uredskog" tipa, vole suprotstavljati
pojavnost i bit stvari, Iza zastora osjetilnog prizora, iza vela vidljivih stvari, oni
žele razotkriti ono bitno i čisto, nastojeći zrcaliti, daleko izvan boja svijeta,
transparentnu vječnost svoje misli. Osjetilno je laž, raspršena nestalna pojavnost,
tijelo je ekran, a prava je istina pohranjena u duši, u mislima, u umu.
Cinik prekida tu igru uobičajenih suprotnosti. On i ne pokušava pronaći,
rekonstruirati neku istinu iza pojavnosti. On je
razotkriva u radikalnoj prirodi imanencije: tik ispod slika svijeta, on traži ono
što ih podupire. Ono elementarno: jer nema druge istine osim sunca, vjetra,
zemlje, neba, čija istina leži u njihovoj nenadmašnoj energiji. Jer ono osjetilno,
koje je odbacio "uredski" filozof pronašavši utočište u vječnom intelektu, još je
uvijek bilo suviše složeno i raznovrsno. Sve je tu bilo pomiješano zbrda-zdola:
kuće, šume, spomenici, provalije. No nije trebalo tako brzo preskočiti pojavnost,
jer autentična askeza očituje se u uranjanju u stvari, u kopanju po osjetilnom sve
dok ne naiđemo na sasvim elementarnu energiju, sve do te točke otpora.
To otkriće pokreće cinika (on nije pustinjak koji živi sam od udisanja Bitka),
zato što je političke naravi: ono treba poslužiti ismijavanju nadmenog držanja
filozofa koji, pogrbljenih ramena, skutren nad svojim unutarnjim bogatstvima,
otkriva siromaštvo svojih temeljnih istina, površnost svojih učenja i knjiga. Jer
istina, to su prirodni elementi u svoj svojoj divljoj energiji: vjetar na koži,
blještavilo sunca, gromoglasne oluje. To iskusiti, istodobno znači spoznati onu
praiskonsku energiju koja se ruga pompoznom likovanju filozofa.
/ ,*** • .7.
Seite 59 / 100
Drugo iskustvo cinika, proizašlo iz nomadskog načina života, jest iskustvo
sirovog. Mnogi pisci tog vremena spominju skandalozno ponašanje cinika,
optužujući ih da se hrane sirovim mesom. Nije li Diogen umro pokušavajući
pojesti živu hobotnicu?* No nije samo njihova hrana sirova: sirovi su i njihov
jezik i manire.
Ali ta sirovost, ta primitivnost njihovog ponašanja i uvjeta u kojima žive,
istodobno predstavlja teško naoružanje u borbi protiv još jedne velike klasične
opreke. Filozof koji sjedi voli razlikovati prirodno i umjetno. Ono što cinici
nazivaju Prirodom, to je usklađenost svake stvari s njezinom biti, podudarnost
nekog bića i njegove definicije. A taj transparentni identitet kao takav može
zamagliti artificijelnosti: artificijelnosti diskursa, društvenih mehanizama,
političkih zakona. Zato je nužno, iza onoga što nam se pokazuje, uyijek pronaći
spokojnu istinu svake stvari.
Kao što je razgolitio suštinu elementarnog, cinik je isto tako potkopao
prirodnost. Za njega, Priroda je ono sirovo. Sirovo je Priroda na razini
elementarnih potreba. To jest Priroda, ali ne Priroda o kojoj sanjamo, utopija
postojanja među spokojnim istinama. Sirovo je necivilizirana, divlja, nepoželjna
Priroda; neotesana, skandalozna, besramna, neljudska. Tijelo funkcionira ne
obazirući se na konvencije i pravila. Golotinja je sirova. Pražnjenje crijeva i
masturbacija su sirovi* Jesti, to je pitanje želuca, ništa više: punjenje i pražnjenje.
Pas se ne ustručava ni spavati ni zadovoljavati svoje potrebe, on to jednostavno
čini. Jednog dana, dok se vrzmao oko neke gozbe, glasno vrijeđajući i psujući tu
hrpu idiota, Diogenu su bacili kost na kojoj je još bilo mesa, kao psu. Diogen se
stuštio, zgrabio kost, pohlepno je oglodao, potom se vratio, popeo na stol i
pomokrio po mladencima. ,Ja jedem kao i vi, gospodo, i pišam kao f vič**
IpCinik nije nemoralan. On se koristi jednostavnom afirmacijom svoga tijela,
na razini bioloških funkcija, da bi prokazao ono što ljudi nazivaju dobrim
odgojem i uvriježenim vrijednostima, licemjerje kada govore o Prirodi.
Zahvaljujući "uredskim" filozofima, tijelo je postalo neka vrsta diplomatske torbe
za društvene konvencije i kulturne kalupe: sve se tu događa u tišini. Sirovost je
revolucionarna.
Treće, cinik, očigledno, živi na otvorenom. Tako se, katkad, nađe i u bačvi***;
no ipak, nema krov nad glavom. Spava u jarcima ili pod bedemima, zamotan u
ogrtač. Cinik je stalno izložen, i to
ne samo, kao što smo već vidjeli, moćnim prirodnim silama već i pogledima.
On jede i vodi ljubav vani, na otvorenom, kao što su to činili Kratet i Hiparhija .
To cinikovo "vani" potkopava tradicionalnu opreku privatnog i javnog. Opreku
koju su nametnuli "uredski" filozofi: izbor između dva zatvorena kruga, oba
zaštićena od vjetrometine otvorenih prostora. Privatno, to je intima obiteljskih
strasti, skrivene želje, zaštita zidova, vlasništvo. Javno, to su ambicija i ugled,
utrka za priznanjem, pogled drugih, društveni identiteti.
Seite 60 / 100
No cinik je vani. Zbog te svoje dislociranosti, zbog te svoje izvanjskosti u
odnpsu na svijet i ljude, on katkad ne razlikuje privatne vulgarnosti i javne
poroke. Iz tog svog "vani" on pljuje, ismijava i u isti koš trpa privatno i javno,
koji su samo niz sitnih ljudskih konvencija.
Posljednje obilježje putujućeg cinika jest nužnost. "Nužno" se ne nameće kao
fatalnost, ono se otkriva, propituje, osvaja. Tu cinik, ponovno potkopava
tradicionalni sustav opreka, ovaj put između korisnog i beskorisnog. Filozofi
zguren nad svojim pisaćim stolom, vjeruje da duboko promišlja kad kaže da je
krevet koristan, no daje beskorisno tražiti krevet s baldahinom ako se samo želite
naspavati; ili da je korisno piti iz čaše, ali da ne trebamo zlatnu čašu da bismo
utažili žeđ. Za cinika su te distinkcije isprazne, jer su pale na testu nužnosti.
Jednoga je dana Diogen ugledao dijete kako pije na fontani, iz skupljenih
dlanova obje ruke. Ukipio se na mjestu, zapanjen, i rekao: "Diogene, našao si
mudrijeg od sebe!" Potom je iz svoje skromne torbe izvadio mali drveni pehar i
bacio ga daleko, s pobjedničkim osmijehom. Sretan, jer je ponovno našao nešto
što može odbaciti.
Za cinika je "nužno" upravo to: osvajanje askeze. Nije stvar u tome da poput
filozofa zalijepljenih za svoje stolice propovijedamo kako se treba znati odvojiti
od svog tog beskorisnog obilja što nas opterećuje; treba zagrepsti dublje, otići
dalje od korisnog, do nužnog. To je više od skromnosti, više od ideje da treba
pripaziti, zadovoljiti se jednostavnim. Pred cinikom je stroži, teži, zahtjevniji
zadatak: treba prigrliti samo ono što je nužno. Taj prijelaz je mnogo više od
rezignacije. To nadilaženje vodi afirmaciji apsolutne suverenosti. Jer to nužno,
čijim osvajanjem nadilazimo korisno, u potpunosti preokreće značenje
neimaštine.
***
"Hodač je kralj, a zemlja njegovo kraljevstvo".* Kad jednom osvojite nužno,
ono vam nikad ne nedostaje; ono je posvuda i pripada svima, a istodobno nije
ničije. Odatle potječe taj konačni preokret, iz siromaštva u bogatstvo.
Uostalom – ustvrdili su to već epikurejci – bogat je onaj kojemu ništa ne
nedostaje. A ciniku ništa na nedostaje jer je naučio uživati u nužnom: u zemlji na
kojoj može odmoriti tijelo, u onom što pronađe za jelo lutajući, u zvjezdanom
nebu koje je njegov krov, u izvorima s kojih pije. Daleko nadilazeći sfere
korisnosti i beskorisnosti, u svjetlu nužnosti cijeli svijet kulturoloških stvari
odjednom izgleda trivijalno, otuđujuće, nezgrapno, osiromašujuće.
Ja sam, kaže cinik, bogatiji od bilo kojeg velikog zemljoposjednika, jer cijela
zemlja je moje carstvo. Moja imanja su bezgra-nična. Moja je kuća veća od
ijedne druge, štoviše, imam ih koliko me volja: onoliko koliko je pećina u
stijenama ili jama u brdima. Imam u pričuvi više hrane i pića od ijednog drugog
čovjeka, davim se u čistoj izvorskoj vodi.
Cinik ne poznaje granice, jer on je kod kuće gdje god može hodati. On je
građanin svijeta, ne zato što, nemajući više što
Seite 61 / 100
* Dion Chrysostome, Sur la royaute (0 kraljevstvu).
KNJIŽNICA DUBRAVA
izgubiti, napokon može zamisliti da osvoji sve, već zato što ta ele– mentarnost,
ta nužnost, ta sirovost svijeta, to ,,vani", predstavlja beskrajno obilje. Nije to
kozmopolitizam u smislu nekog ideala, projekta za budućnost, regulatorne ideje,
svijeta iz mašte, obećanja. Cinik se u potpunosti ostvaruje kroz to kidanje
korijenja. On ne mari ni za što, nije vezan ni za koga. Apsolutno slobodan, hvali
se svojim zadivljujućim zdravljem, svojim neograničenim i beskrajno djeljivim
suverenitetom. A odakle si ti da nam dijeliš lekcije? Ja sam građanin svijeta, i
obraćam vam se upravo iz tog ,,izvana".
Pogledaj me, tko sam ja bez grada, bez kuće, bez imanja, bez roba, spavam na
goloj zemlji, nemam ni žene ni djece, nemam stanište, nego samo zemlju i nebo i
jedan stari ogrtača Sto mi nedostaje? Ne poznajem ni žalost, ni strah. Zar nisam,
napokon, posve slobodan?
Stanja ugode
Danas se sve jednako vrednuje: radost, užitak, spokoj, sreća... Drevni filozofi
nekoć su pazili na jasno razlikovanje tih osjećaja ugode. To im je bilo posebno
važno jer su se upravo na tome temeljile razlike između filozofskih škola. Premda
su se svi slagali s tvrdnjom da mudrost svakom čovjeku omogućava da se približi
punom ostvarenju vlastitog bića, sekte su svoju različitost gradile upravo na
definiciji te ostvarenosti – smisla života, koji je bio predmet nebrojenih
istraživanja. Cirenjani, epikurijanci, skeptici, platonisti... Filozofi svake pojedine
škole tu su puninu predstavljali drugačije: kao radost, sreću ili spokojstvo.
Iskustvo hodanja, međutim, ni po čemu nije sektaško. Ono je otvoreno svim tim
mogućnostima, pružajući nam priliku da doživimo sva ta stanja, u različitom
opsegu, ovisno o situaciji. Hodanje je praktičan uvod u sve velike antičke
mudrosti.
Uzmimo, za početak, užitak. Užitak proizlazi iz susreta. To je mogućnost da se
osjećamo ispunjeni pri susretu s nekim tijelom, elementom ili supstancom. Kod
užitka je riječ upravo o tome: o ugodnim, nježnim, zanosnim, čudesno
nepoznatim, divljim osjećajima... Uvijek je u pitanju neki osjet, i on je uvijek
izazvan nekim susretom, nečim izvanjskim što je potvrdilo mogućnosti upisane u
naše tijelo. Užitak* to je susret s "dobrom stvari": onom uz koju naša mogućnost
da osjećamo procvjeta.
Loša strana užitka, koja se često ističe, jest da ponavljanje utječe na smanjenje
intenziteta. Neku "dobru stvar", koja me u potpunosti ispunila, sljedeći put ću
konzumirati s jednakim
užitkom, možda čak i većim, jer sam sad pripravan i mogu je cijeniti', nastojim
ne propustiti ni jednu dimenziju, okusiti je u svoj njezinoj punini. Treći put,
četvrti put... Brazde su već urezane i to sad postaje poznato, nešto što
Seite 62 / 100
prepoznajemo. Riječ je o istome – istom voću, istom vinu, istom dodiru – no to je
već upisano u moje tijelo: više ne struji ostavljajući za sobom iskričav trag. A u
užitku tražimo upravo intenzitet: onaj trenutak u kojemu su naše osjetilne
mogućnosti preplavljene, probuđene, uz-burkane, rasplamsane. Ponavljanjem sve
postaje monotono, mlako, rutinski, uvijek isto. Odatle dvojna strategija:
raznovrsnost ili kvantiteta. Ili mijenjamo vrstu, pronalazimo nove varijacije,
prebacujemo se na druge žanrove. Ili povećavamo doze. Te strategije mogu biti
donekle učinkovite, posebno kad ih primjenjujemo prvi put: uspijevamo pronaći
dio izgubljenog intenziteta. No učinci su suviše poznati, priželjkivani, traženi:
točno znamo što ačekujemo, i to ubija užitak.
Kod hodanja, nalazimo te trenutke čistog užitka što ih pružaju susreti. Okus
malina ili borovnica, ugodna toplina ljetnog sunca, svježina potoka. Nešto što
nikad prije nismo upoznali. Na taj način hodanje, poput bliještećih krijesova, utire
put našoj sposob-nosti da osjećamo, u malim dozama: dovoljno je nekoliko
susreta na šumskim stazama.
i ***
Radost je posve drugačija, manje pasivna i zahtjevnija, manje intenzivna i
potpunija, manje lokalna i bogatija. U hodanju osjećamo i radost, ovaj put u
smislu emocije povezane s nekom aktivnošću. Kod Aristotela i Spinoze u osnovi
nalazimo istu ideju: radost je povezana s afirmacijom.
Tuga je pasivnost: kad nešto jednostavno ne uspijevate. Prisiljavate se,
pokušavate, no bez rezultata. Uporni ste, dajete sve od sebe.' Pokušavate stalno
iznova, no uzalud: jednostavno ne uspijevate. Ideje su, presušile, zurite u prazan
list papira: suviše je
zahtjevno. Riječi bježe, migolje se i sudaraju poput nespretnih, grotesknih
mamuta, nižu se u neredu i oblikuju klimave rečenice. Neuspjeh na sportskom
natjecanju: suviše je teško, noge su poput balvana, tijelo poput nakovnja. Ne radi
ono što mu kažete i na kraju klone poput bezoblične mase. Obeshrabrenost pred
glazbalom: prsti ne reagiraju, teški su poput malja. Glas drhti, izmiče kontroli.
Glasnice škripe. I na kraju, malodušnost na poslu: previše monotonije, previše
zadataka. Gurate dalje, unatoč jed-noličnosti i umoru. Ništa vam ne polazi od
ruke: preplavljuje vas tuga. Tuga je izostanak uspjeha, njegovo uskraćivanje,
nemogućnost afirmacije.
Kad moramo savladati nešto teško, pokušavamo stalno iznova, ne odustajemo, i
naši napori na kraju donose rezultat. Kasnije to izvodimo s lakoćom, svaki put
sve vještije. Sve se odvija brzo i dobro. Isto tako, kad vježbom pobijedimo
početnu inerciju, tijelo postane lagano, reagira. Radost nije zadovoljno
kontempli– ranje o postignutom rezultatu, osjećaj pobjede, zadovoljstvo što smo
uspjeli. Radost je znak energije koja teče s lakoćom, ona je slobodna afirmacija:
sve vam ide lako. Radost, to je aktivnost: s lakoćom realiziramo nešto teško, za
što je trebalo vremena; afirmiramo mogućnosti vlastitog uma i tijela. Um se
raduje kad pronalazi i otkriva, tijelo je radosno kad nešto napravi bez muke. Zato
se, za razliku od užitka, radost ponavljanjem dodatno uvećava i obogaćuje.
Seite 63 / 100
Kad hodamo, radost je neprekidna. Ponegdje, naravno, možemo nailaziti na
napor i poteškoće. Isto tako, povremeno ćemo doživjeti trenutke zadovoljstva:
ponosan pogled dok promatramo strminu koju smo ostavili za sobom. No ta su
zadovoljstva prečesto povod da se počne govoriti o rezultatima, dometima,
brojkama (kolika je visinska razlika? koliko vremena? koja visina?). I hodanje
odjednom postaje natjecanje. Zato je penjanje visokim planinama (osvajanje
vrhova, prihvaćanje izazova) uvijek poma-lo "nečis,to", jer rađa narcisoidna
zadovoljstva. No daleko od pobjedničkih fanfara, hodanje nam pruža jednostavnu
radost da
svoje tijelo doživimo u najstarijoj prirodnoj aktivnosti. Pogledajte dijete dok
radi prve korake: kako samo zrači jer je upravo stavilo nogu ispred noge. Kad
hodamo, neprekidna je radost osjetiti da je tijelo stvoreno za taj pokret, da iz
svakog koraka crpi snagu za sljedeći.
Uz radost koju nam donosi sam čin hodanja, tu je i radost u smislu ispunjenosti,
postojanja. Nakon cjelodnevnog hodanja, jednostavno opuštanje kako bismo
ispružili noge, u miru utažili glad i žeđ, promatrajući dan što se bliži kraju, noć
sto se polako spušta Tijelo koje ne mori ni glad, ni žeđ, lišeno patnji, tijelo u
stanju opuštanja i jednostavan osjećaj da ste živi, dovoljno je za najveću moguću
radost, čistu, intenzivnu, apsolutno skromnu: radost da živimo, da smo tu gdje
jesmo, da možemo uživati u skladu vlastite prisutnosti i prisutnosti svijeta.
Nažalost, prečesto i predugo smo sputani iskrivljenim slikama koje nas
uvjeravaju da ispunjenost ovisi o posjedovanju stvari, o društvenom prestižu.
Stalno odlazimo predaleko, tražeći radost koja je zapravo tako blizu, tako
jednostavna da je potraga za njom upravo zato tako teška. Već smo je nadišli, još
odavno. Iskustvo hodanja samo po sebi znači njezino ponovno osvajanje, jer
podvrgavanje tijela nekoj dugotrajnoj aktivnosti 11 koja, kao što znamo, donosi
radost; ali i umor i dosadu – donosi nam, kad se odmaramo, osjećaj punine,
ispunjenosti, tu popratnu, dublju, fundamentalniju radost, povezanu s manje
vidljivom afirmacijom: tijelo diše laganim ritmom, živ sam, tu sam.
Kad hodamo, osjećamo i ono što bismo mogli nazvati "srećom"; pisci i pjesnici
često su je opisivali bolje od velikih mislilaca, jer sreća je prvenstveno pitanje
susreta i ovisi o situacijama. Užitak koji smo osjetili kušajući šumske jagode duž
puta, ili milovanje povjetarca na obrazima. Radost što hodamo i osjećamo kako
naše tijelo grabi naprijed "kao da smo sami na svijetu'. Ispunjenost koju osjećamo
samo zato što smo živi. I potom sreća: pogled na dolinu ljubičastu od odsjaja
zalazećeg sunca, na to čudo ljetnih večeri, koje traje samo nekoliko trenutaka,
kada svaka nijansa, zatirana olovnim suncem cijeloga dana, pod zlaćanim
svjetlom izbije u punom sjaju, i konačno prodiše.
Kasnije, u konačištu, sreća je jednokratno večernje druženje: slučajnih znanaca,
sretnih što ih je hodanje spojilo. No u svemu tome, riječ je o primanju. Sreća
podrazumijeva da ste primatelj nekog prizora, trenutka, atmosfere; da uzimate,
prihvaćate, spoznajete milost tog trenutka. Za to ne postoje ni recepti, ni pripre–
Jme: treba biti tamo u trenutku kad se dogodi. U protivnom, riječ lje o nečemu
Seite 64 / 100
drugom: o zadovoljstvu postignutim, o radosti što " smo napravili nešto što
znamo raditi. Sreća je krhka upravo zato što je. neponovljiva. To su prilike, poput
zlatnih niti u potki svijeta. Moramo im se prepustiti.
I posljednje, stanje spokoja. To je opet nešto posve drugo: više odvojenosti,
manje očaranosti, više rezignacije, manje potvrđiva-nja. Stroga ravnoteža duše.
Hodanje priziva spokoj, nijemo, postupno, već samim izmjenjivanjemi razdoblja
odmora i kretanja. Spokoj je nesumnjivo povezan sa sporošću hodanja, njegovim
istinski repetitivnim karakterom: do njega se morate sami dovesti.
Spokoj podrazumijeva da više ne oscilirate između straha i nade, pa i da se
pozicionirate izvan svake izvjesnosti (jer izvjesnosti treba braniti, argumentirati,
graditi). Kad ste na cjelodnevnom hodanju, kad znate da vam treba toliko i toliko
sati da stignete do sljedeće etape, samo morate hodati i slijediti put. Ne trebate
raditi ništa drugo. U svakom slučaju, dugo će potrajati; svakim korakom gazite
sekunde, no time nećete smanjiti broj sati. U svakom slučaju, doći će večer,
trenutak kada su noge napokon, malim opetovanim zalogajima, progutale
nezamislivu udaljenost. To je
fatalnost, čiji su učinci neizbježni. Putem gotovo da ništa ne morate odlučivati,
propitivati, kalkulirati. Samo morate hodati. Mogli biste predviđati, no dok
hodate stvari se dakako odvijaju jako sporo. Predviđati bi bilo obeshrabrujuće.
Jednostavno treba grabiti naprijed, vlastitim tempom, do iduće etape. Spokoj
proizlazi iz toga što jednostavno slijedite put. Spokoj je i u tome što su, dok
hodate, sve brige i drame, sve što urezuje prazne brazde u naše živote i tijela, u
potpunosti odložene, jer su izvan dosega, predaleke, nesagledive. Velike
isćrpljujuće strasti i gadljiva uzbuđenja aktivnog života, koji su se nagomilali do
točke pucanja, napokon je zamijenio neumoljiv umor od hodanja: samo hodanja.
Spokoj je neizmjerna ugoda kad više ništa ne očekujemo: samo hodamo, idemo
naprijed.
Melankolično lutanje
(Nerval)
Mnogo je hodanja kod Gerarda de Nervala. Dok hodaju, ljudi se šeću, sjećaju,
maštaju, pjevuše tradicionalne pjesme:
Ustraj> prijatelju, ustroj!
Eto nas nadomak sela!
Uprvoj ćemo kući stati
Okrijepiti se!
Između dugih boravaka u knjižniciv– gdje traži rijetke rukopise, revidira upitna
rodoslovlja, popunjava povijesne nepoznanice – te nebrojenih sati pisanja (tih
"neostvarivih knjiga" kako ih je nazivao Dumas) ili tek običnog prepisivanja,
između posjeta rijetkim prijateljima i večeri u kazalištu, gdje uzdiše za Jedinom
(Jenny C., glumica koju je volio izdaleka, strasno), Nerval provodi vrijeme u
dugim šetnjama, lutanjima.
Seite 65 / 100
Pritom ne mislim na njegova putovanja u Njemačku, Englesku, Italiju,
Nizozemsku, ili čak i dalje, na Bliski istok (Aleksan– drija, Kairo, Bejrut,
Konstantinopol).
Mislim ponajprije na njegova hodanja ulicama Pariza, kad bi se spustio š
Montmartrea i kružio uličicama oko tržnice Les Halles; ili, pak, na duge šetnje
šumskim stazama Ermenonvillea i Morte– fontainea, Pont Armea i Saint-
Laurenta, kao i one obalama rijeka Aisne i Theve (koje suuvijek završavale na
grobu "jednostavne,
antičke forme", posljednjem počivalištu Jean-jacquesa Rousseaua na Otoku
topola). Nervalov pejzaž prepun je dvoraca i nazublje– nih kula, crvenog šipražja
koje leluja zelenim dolinama, narančaste pozlate zalazećeg Sunca. Drveće, i opet
drveće. Pejzaži ravni poput sna. Plavičaste jutarnje izmaglice iz kojih posvuda
izranjaju duhovi. Listopadske večeri u boji starog zlata. Tim krajolicima hodamo
kao u snu, polako, bez napora (malo je strmina i izrovanih terena). Uz šuštanje
mrtvog lišća.
Kod Nervala hodanje odiše melankolijom. Melankolijom imena i sjećanja
(pripovijetke Kćeri vatre i Promenade). Hodajući, na kraju uvijek stižemo u neki
zaselak. Prošavši kroz šumarke obavi– jene maglom, ulazimo u selo okupano
jesenskim svjetlom. Dugo smo sanjali njegovo ime: Cuffy, Chaalis, Loisy,
Othis... Blagost i melankolija: uvijek pod sanjivim, treperavim svjetlom, hodanje
u Nervala uljuljkuje um, rastrzan probuđenim sjećanjima. Upravo na tim blagim,
laganim šetnjama izranjaju daleke tuge našeg dje-tinjstva. Dok hodamo, sjećamo
se samo svojih snova.
Takvo hodanje, u tim ustreptalim šumama, pod svjetlom koje se iz jutarnjeg
plavetnila prelijeva u večernju pozlatu, bez ikakve živosti i oštrine, ne ublažava
tugu. Ono nije okrepljujući lijek, izvor nove energije. Takvo hodanje ne ukida
tugu: ono je tran-l sformira. To je vrsta alkemije koju poznaju i djeca. Hodamo
kao 1 što se prepuštamo plutanju na vodi, kako bismo ublažili tugu i 1 u njoj se
utopili. Puštamo da naša tuga slobodno jedri zrakom: prepuštamo joj se. U tom
sanjarskom hodanju, Nerval ponovno otkriva samotnog šetača. Dok kod
Nietzschea (gdje se uvijek moramo penjati) šetač za svojom sudbinom traga u
visinama, za Nervala ona je u njegovim djetinjim snovima.
Hodajući, pjevušimo stare pjesme: "Bio je to konjanik, koji se vraćao iz
Flandrije.^ Kad hodamo u jesen, po cijeli dan, pod stidljivim suncem, gubimo
vremensku orijentaciju. Među tim pitomim reljefima, godine se rasplinjuju,
prelijevaju, miješaju. Uvijek to isto šuštanje, isti fijuk vjetra, isto bljedunjavo
svjetlo dana.
Djetinjstvo kao da je bilo prekjučer, jučer, maloprije, ovog trena; iM&nje
mračnim i hladnim šumskim stazama potpiruje tugu, beskrajno razvodnjenu. Kod
Nervala nalazimo tu vrstu sanjive melankolije: lagane šetnje bude duhove
prošlosti, raznježena lica žena. I izvjesnost, dok hodamo, da smo bili dijete jedino
pod tim svjetlom. Nije to nostalgija za izgubljenim godinama, ni nostalgija za
Seite 66 / 100
djetinjstvom; to je samo djetinjstvo kao nostalgija (samo dijete poznaje tu čaroliju
nostalgije bez prošlosti). Hodati, polako, tim valonskim pejzažima.
S druge strane, tu je i melankolija Aurelije, aktivna, sumorna, melankolija
fiksnih ideja, kraja vremena. To više nije sjetno, uzvišeno, sanjivo jesensko
hodanje. To je grozničavi hod potrage, sudbine, vremena koje ubrzano istječe. Od
kraja ljeta 1854. godine, kad je napustio kliniku doktora Blanchea (koji ga nije
smatrao izliječenim), Nerval hoda bez prestanka. Istina, imao je sobu u jednom
hotelu za putnike namjernike, u kojoj bi tu i tamo, teškom mukom, kratko
odspavao, kad je onemoćalo tijelo tražilo predah. Hodao je i hodao, svratio bi
putem u neku gostionu, nešto pbpio i nastavljao dalje. Katkad bi se zaustavio u
čitaonici, posjetio nekog prijatelja, i ponovno se vraćao hodanju. To nije bio
bijeg, već opsesivno inzistiranje na potvrđivanju onog što je predodređeno. Sada
je hodanje postalo neka vrsta aktivne melankolije. U Aureliji nalazimo sliku
hodanja koja se posvuda pojavljuje: tjeskobnu egzaltiranost ludog hodača u
gradu. Ulice su idealno okruženje za poticanje, hranjenje i produbljivanje nje-
gove bolesti. Skriveni pogledi, nagli trzaji, proturječni zvukovi: štropot motora,
crkvena zvonjava, vika, topot tisuće koraka na pločnicima. A budući da mora
pronaći put, sve postaje borba i nastupa bunilo.
Mislim na 25. siječnja 1855., posljednji dan, posljednje lutanje, ono koje za
Nervala završava u ulici Vieille-Lanterne (tamo pronalazi prozorsku rešetku na
koju će se objesiti). Možda je ipak brzopleto govoriti o "lutanju*, jer on je očito
slijedio fiksnu, goruću ideju. U nogama je imzo.Aureliju. I ono nešto, štogod to
bilo, što čovjeka tjera da slijedi zvijezdu koja ga zove.
Kad proučavamo najintenzivnije Nervalove trenutke – dubok očaj ili iznenadnu
euforiju, jer razlike gotovo i nema – uvijek iznova uočavamo poriv za hodanjem.
Mora izaći, mora otići, krenuti, slijediti put. Hoda brzim koracima, posvuda
praćen osjećajem da ga svi gledaju, okružuju, osuđuju, no nastavlja naprijed,
usprkos mnoštvu, koje hoda s njim, protiv njega. Hodati, to je sada trajna odluka
delirija, uzvišeno osvajanje samoće. I vidjeti da uokolo sve treperi, zove ga,
poziva. Nerval je vidio zvijezdu koja je bivala sve veća, mjesece koji su se
umnažali. Hodanje je rasplamsalo njegovo bunilo. U njemu se Nervalova opsesija
ostvaruje, jer kad hodate sve postaje logično: noge vas nose i kažete si da je to
sad to. Moram ići tamo, to je pravi put. Ostali misle da besciljno lutate, no
zapravo slijedite svoju ideju, ideju koja nas vuče, tjera naprijed. Riječi naviru na
usta: govorite u hodu. Sve je stvarno. Hodanje je dio aktivne melankolije.
’ "Dok sam hodao, pjevao sam tajanstvenu himnu." Melodije se vraćaju, kao još
jedna u nizu potvrda. To hodanje više ne budi draga sjećanja, već umnaža
podudarnosti. Znakova je sve više: nema sumnje, to je to.
Stigao je do ulice Rue de la Vieille-Lanterne, mračne, sumorne, zabačene,
kratke i teško dostupne. Na nju ćete naići ako krenete po Rue de la Tuerie, koja
počinje od trga Chatelet. Tu prvu , uličicu trebate pratiti do suženja, gdje se
pretvara u "uske, ljeplji-ve, zlokobne" stube koje silaze na mračni pločnik Rue de
Seite 67 / 100
la Vieille-Lanterne. Otići tamo usred noći, to je sama "ideja silaska u pakao"
(Đumas).
Je li to samoubojstvo (obješenog Nervala nalaze u ranim jutarnjim satima, "sa
šeširom na glavi",* kako će reći Alexander Du– mas, uvijek nadahnut tuđom
nesrećom) posljedica nepodnošljive gorčine zbog ponovno pronađene lucidnosti,
ili ekstremni zaslje-pljujući delirij, njegovo ostvarenje?
No, znamo li uopće zašto hodamo?
Svakodnevni izlazak
(Kant)
Kantov je život, kao što znamo, bio sve samo ne pustolovan. Što-više, teško je i
zamisliti monotoniju egzistenciju.
Rodio se i umro u Konigsbergu. Nikad nije napuštao rodni grad, nikad nije
putovao. Otac je izrađivao sedla i uzde. Majka je bila pobožna i puna ljubavi.
Nikad u kući nije čuo ružnu riječ. Oba roditelja izgubio je vrlo mlad.
Studirao je, radio, postao kućni učitelj, asistent, a potom i sve-učilišni profesor.
Na samom početku njegove prve knjige, nalazimo rečenicu: "Trasirao sam put
koji ću slijediti. Jednom započeto, moje hodanje više ništa ne može zaustaviti!^
Srednje visine, velike glave, izrazito plavih očiju i jednog ra-mena (desnog)
višeg od drugoga, Kant je bio krhke građe. Na jedno je oko slabo vidio.
Bio je, kao što znamo, primjer točnosti. Do te mjere da su ga nazivali
"Konigsberškim satom": Kad biste ga, u dane kad je imao nastavu, vidjeli kako
izlazi iz kuće, nije bilo dvojbe: bilo je točno osam sati. U deset do osam stavio bi
šešir, u pet do osam uzeo bi štap, u osam bi prešao preko kućnog praga.
Za svoj sat govorio je kako je to zadnja stvar koje bi se lišio.
Kao i Nietzschea, no drugačijim intenzitetom, uz pisanje i či-tanje zanimale su
ga samo dvije stvari: redovit odlazak u šetnju i što će jesti. No njihov je stil bio
posve različit: Nietzsche je bio izniman hodač, neumoran, a njegove su rute bile
duge, nerijetko strme i zahtjevne; najčešće je jeo vrlo malo, poput pustinjaka,
uvijek u potrazi za onim što će najmanje optereti njegov osjetljiv želudac,
uvijek na nekoj dijeti. Kant je, pak, imao odličan apetit, volio je popiti, ali nije
pretjerivao s pićem, a za stolom je provodio mnogo vremena. No on se pak štedio
tijekom dnevne šetnje, koja je uvijek bila kratka, gotovo štura. Nije podnosio
znojenje. Ljeti je stoga hodao veoma sporo, zastajkujući u hladu čim bi osjetio
kap znoja.
Ni za jednog ni za drugog ne može se reći da je bio savršena zdravlja (iako u
tome ne treba vidjeti fiziološku simboliku njihove filozofije, treba napomenuti da
je prvi patio od zatvora, a drugi od kompulzivnog povraćanja).
Vrlo staložen, Kant je volio misliti da svoju dugovječnost (osamdeset godina)
duguje strogom životnom režimu. Svoje dobro zdravlje smatrao je osobnim
postignućem, rezultatom savršene discipline koju si je nametnuo. Strastveno se
Seite 68 / 100
zanimao za medicinsku dijetetiku koja, kako je govorio, nije umijeće uživanja u
životu, nego umijeće njegova produljenja.
Posljednjih godina života tužio se da mu zdravlje narušava električni fluid,
zračna struja koja je, tvrdio je, odgovorna za smrt golemog broja bazelskih
mačaka. Nikada nije imao nikakvih dugova, i to je davao na znanje svakom tko
ga je htio slušati. Nije podnosio nered. Stvari su uvijek morale biti na svome
mjestu. Bilo kakva promjena bila mu je nepodnošljiva.
Jedan učenik koji je redovito pohađao njegova predavanja, uvijek je nosio
jaknu na kojoj je nedostajao gumb. Jednoga je jutra na sat stigao s novim
gumbom, što je jako uznemirilo profesora, koji nije mogao prestati pogledavati
mladićevu jaknu i zuriti u to novo ispupčenje. Legenda kaže da je Kant
naposljetku učenika zamolio da taj gumb otrgne. Govorio je da je jednako važno
nešto naučiti kao i znati to klasificirati. Uvijek se jednako odijevao. Nije bio
maštovit.
Njegov je život, taj je detalj također poznat, bio precizan poput nota. Ujutro se
budio u pet sati. Nikad nije ustao kasnije. Doručkovao bi nekoliko šalica čaja, a
potom popušio lulu, jedinu za taj dan.
U nastavnim elanima ujutro bi odlazio na predavanje, a potom bi ponovno
odjenuo kućni ogrtač i papuče te radio, pišući točno do 12.45. Potom bi se opet
kompletno preodjenuo i sa zadovoljstvom ugostio grupicu prijatelja, s kojima bi
diskutirao o znanosti, filozofiji i vremenu.
Uvijek bi bez iznimke davao poslužiti tri jela i sir, koji su bili servirani na stolu
(katkad i nekoliko deserta) uz mali bokal vina za svakog gosta. Razgovor bi
potrajao do pet sati.
Poslije toga bilo je vrijeme za šetnju. I po suncu i po kiši, šetnja je bila
obavezna. Uvijek je hodao sam, jer je želio cijelim putem disati na nos,
zatvorenih usta, uvjeren da je to izvrsno za tijelo. U društvu prijatelja bio bi
primoran govoriti i otvarati usta.
Uvijek je hodao istim putem, toliko dosljedno da je ta ruta parkom kasnije
dobila ime Aleja filozofa. Priča se da je tijek te aktivnosti promijenio samo dva
puta: prvi put kako bi ranije nabavio Rousseauova Emila, a drugi put kad je
otišao čuti novosti, nakon objave Francuske revolucije.
Po povratku iz šetnje, čitao bi do deset sati, a potom otišao u krevet (jeo je
samo jedanput dnevno) i odmah zaspao, ff ‘ Ta šetnja bez sjaja, bez velikog
mističnog jedinstva s prirodom, ta šetnja bez užitka, samonametnuta kao
svojevrsna higijena, ta šetnja od samo sat vremena, ali svakodnevna, bez ijednog
jedinog izostanka, ukazuje na tri važna aspekta iskustva hodanja.
Prvi je monotonija. Hodanje je monotono, istinski monotono. Veliki putopisi o
hodanju (od Toepffera do Vieuchangea ) zao-kupljaju našu pažnju jedino
nedaćama koje su se putem dogodile, neočekivanim susretima, opisima stradanja.
Na tim hodočasničkim i planinarskim putešestvijima uvijek je mnogo više
stranica posvećeno trenucima predaha, nego samim itinererima. Događaj nikad
Seite 69 / 100
nije integralni dio hodanja, on ga prekida. Jer, hodanje je samo po sebi monotono.
Ono nije "zanimljivo*, to i djeca znaju. Na kraju krajeva, sve je uvijek isto: korak
po korak, noga pred
nogu. No tajna te monotonije je u tome Što je ona lijek za dosadu. Dosada, to je
nepokretnost tijela sučeljena s prazninom uma. Repetitivnost hodanja ubija
dosadu, jer, kad je tijelo aktivno, um se više ne može hraniti njegovom
iznurenošću, ni iz njegove inertnosti crpsti beskrajnu spiralu neodređene
omamljenosti. Kad nam je dosadno, uvijek tražimo što bismo mogli raditi, unatoč
očitoj ispraznosti svake aktivnosti. Kad hodamo, stalno moramo nešto raditi:
hodati. Zapravo, ne: više ne moramo raditi ništa jer hodamo, a kad nekamo
stignemo ili savladamo određenu rutu, jedino nam preostaje ići dalje. To je jasno
k’o dan. Ta monotona zadaća tijela oslobađa um. Dok hoda, čovjek uopće ne
mora razmišljati, misliti o ovom ili onom, je li nešto ovako ili onako.
Zahvaljujući neprekidnom, automatskom naporu tijela, um nam je ponovno
dostupan. Misli sada ponovno mogu navirati, rojiti se, oblikovati.se.
Drugi aspekt se, dakako, vrti oko točnosti. Ono što zadivljuje kod Kanta, to je
njegova čelična disciplina. Svakog dana jedna te ista šetnja, kao protuteža i
simbol svih sati provedenih u radu. Svakog dana, nova stranica koju treba
ispisati, nova ideja koju treba iznjedriti, dokaz koji treba usavršiti, argumentacija
koju treba poboljšati. I na kraju svega: monumentalno djelo. Naravno, trebalo je,
ipak, imati što reći. No fascinantna je sama ideja da] je monumentalnost moguće
ostvariti stalnim trudom, ponavlja-njem sitnih gesti, željeznom disciplinom. To
djelo nije stvoreno u trenutku iznenadnog nadahnuća u kojemii je vrijeme stalo:
ono je nastajalo polako, kamen po kamen. Kao kad se nakon tri-četi– ri dana hoda
na vrhu planine osvrnete i u daljini ugledate točku s koje ste krenuli. Kolika
razdaljina, koliku ste samo udaljenost premostili malim koracima, s beskrajnom
upornošću. Disciplina je ostvarenje nemogućeg ustrajnim ponavljanjem
mogućeg.
Treća i posljednja dimenzija hodanja je neminovnost. Znali ste da će Kant u pet
sati poslijepodne izaći i krenuti u šetnju.. To je bio nepromjenjiv ritual, jednako
redovit i važan kao izlazak sunca. Ideja neminovnosti dodaje fatalnost ideji
točnosti, ali kontroliranu fatalnost, koju sami sebi namećemo stalnim
ponavljanjem.
Ako smo disciplinirani; katkad možemo postati fami svoja sudbina. Postoji tatj
prag volje, nakon dvadeset, trideset, četrdeset godina, koji nače napore pretvara u
potrebu: ona nadila
zila kad ne bi bila riječ o*naf|dj -Vlastitoj odldciilNeniiii^^l^ je tu kako bi
pokazala da disciplina nije tek âsiv^M^l^^na nam otkriva Volju kap-Sudbinu,
kojom je Nl^^^^'definiraO "slobodu.
Neminovnost u hodanju ogleda se u'topie da jed^rnjkad krenete, morate stići.
Nemate izbora, morate ići#hETOi'ldMWkraiu svih tih napora i puta, uvijek
Stignemo; dovoljne*za satom i govoriti: Hajd’mo, naprijed}. Bilo je to zapisano,
Seite 70 / 100
nezaustavljivo. Kad krenete pješice, morate hodati da biste stiglk Volja kao
sudbini
Šetnje
Naravno, na šetnjama hodamo. Iako, postoje i šetnje na konju, brodom... Dok
šećemo, sam čin hodanja nesumnjivo nema istu težinu kao na dugim pješačkim
turama, no naglašenije su neke druge dimenzije, poniznije, manje primjerene
velikim mističnim gestama, metafizičkim obmanama, pretencioznim tiradama.
Možemo govoriti o šetnjama u smislu istinskog rituala, ponovnog rađanja
djetinje duše, o šetnjama kojima je cilj slobodno opuštanje, mentalna rekreacija, i
o šetnjama u smislu ponovnog otkrivanja.
U djetinjstvu, šetnje su rituali. One zahtijevaju jasno definirane rute, strogo
određene itinerare. Tu nije riječ o šetkaranju, o bilo kojoj šetnji, već o toj ili to;
šetnji. Djeci one nikad ne izgledaju isto. Staze su uvijek drugačije, raslinje duž
puta uvijek je novo, vizure neponovljive. One se međusobno ne presijecaju.
Odrastajući, postajemo osjetljivi samo na općenitosti, slič-jj nosti, vrste. Suma,
planina, dolina,.,® našem okruženju sve po– B staje isto: za riias odrasle svaka je
staza dio/jednog te istog krajo– |j lika, jedne cjeline. Odrastao čovjek svijet gleda
s visine svojih .1 godina. Njegov pogled iz perspektive iskustva sve nivelira,
uopća– 1 va, čini suhoparnim. Sve svodi na isto. Oh zna da se njegova kuća Jj
nalazi u nekoj zemlji i da do nje vodi nekoliko cesta.
Iž perspektive djeteta, ceste udaljavaju, uznemiruju, nude mogućnost drugih
svjetova, One nisu nimalo slične: otvaraju se prema različitim univerzumima.
Uostalom, za dijete ne postoje dva ista stabla: kvrgave grane, nagnuto deblo,
obrisi krošnje, sve ih
čini različitima. To nisu dva duda ili dva hrasta, to su ratnik i čarobnjak,
čudovište i dijete. A što tek reći kad su posrijedi dvije šetnje, svaka sa svojim
nizom stabala, živih bića, boja na stazama, ljudi koje možemo putem susresti?
Svaka šetnja ima svoju priču, svaka vodi u drugo kraljevstvo, drugačije
nastanjeno, mitsko.
Za Prousta su, dok je bio dijete, postojale dvije šetnje, dva različita svijeta: put
k Swannu (ili u Meseglise) i šetnja do Guer– mantesovih. Dvije jedinstvene karte
svijeta, sa svojim godišnjim dobima, svojim zvukovima, svojim trajanjem, svojim
bojama. U šetnju do Swanna upuštao bi se i po lošem vremenu, jer je put bio
Seite 71 / 100
kratak, obrubljen jorgovanima, glogovima opojnog mirisa i Swannovim parkom u
kojemu bi, između živice i jasmina, katkad izronila Gilberte, mala buntovnica,
nedokučiva, prepredena.
Šetnja do Guermantesovih podrazumijevala je polazak sa stra– I žnjih vrata u
dnu vrta, kao i povoljne vremenske uvjete, jer put je bio dalek. Guermantesovi su
bili fascinantna destinacija do koje nikad ne bi stizao, no bila je to i obala
Vivonne (gdje se moglo sjesti kraj vode, među irise), ili zabačena šumska kućica
gdje bi na -prozoru katkad stajala nalakćena elegantna žena, tužna i zamišljena.
Bile su to i male čistine, vlažne i ograđene, "kojima su se penjali grozdovi
tamnog cvijeća".
Dva odvojena svijeta. Albertina će, mnogo kasnije, šokirati pripovjedača
predlažući da do Guermantesovih idu putem koji vodi preko Meseglisea...
Skandal, zastranjenje, zgražanje! Objektivna zemljopisna stvarnost sudarila se s
kristalno čistim predodžbama djetinjstva, razorivši ih. Jer za dijete svaka ruta
predstavlja zaseban, cjelovit identitet, jedno lice, jednu osobu. To nisu ceste koje
se sijeku na križanjima, ili staze pod istim nebom. Sa zvonika crkve Saint-Hilaire
bilo je, nesumnjivo, moguće istodobno vidjeti oba itinerara, iz jedinstvene
perspektive, okupana bojama istog krajolika, obasjana istim svjetlom. No taj kut
gledanja lažno je superioran i zanima jedino apstraktan pogled, onaj kojemu staze
predstavljaju samo obične linije. Dijete, koje živi u razini tla, zna da su oblici
kamenja, obrisi drveća, mirisi cvijeća, sasvim različiti.
I ne smijemo ovdje dječju maštovitost i sklonost sanjarenju suprotstaviti
realističnoj objektivnosti odraslih. Jer djeca su ta koja su istinski realistična: ona
se nikad ne vode poopćavanjem. Odrasla osoba prepoznaje opći oblik u
pojedinačnom, u predstavniku vrste, odbacuje sve ostalo i kaže: tu je jorgovan,
tamo je jasen, ondje stablo jabuke. Dijete, pak, percipira individualnost, osobnost.
Ono vidi jedinstvenu formu, i ne skriva je iza zajedničkog naziva ili funkcije.
Kad hodate s djecom, ona vam omogućavaju da u krošnjama drveća vidite
čudesne zvijeri, da osjetite nježan miris rastvo-renih latica cvijeta. To nije trijumf
mašte, to je realizam bez predrasuda. I priroda je odmah poetična. Te šetnje,
apsolutne vladarice svakog djetinjstva, polako gube šarm kako odrastamo, jer na
kraju imamo ideje i uvjerenja o svemu, i zanima nas samo objektivna predodžba
stvari (koju žalosno nazivamo njihovom "istinom").
I nakon djetinjstva postoji jednako sanjalački, premda ne tako poetičan, stil
šetnje. To su šetnje koje prizivaju lakoću, opuštanje: hodamo da bismo
"promijenili zrak". Nakon napornog rada ili kad dosada postane nepodnošljiva,
odlazimo u šetnju "razbistriti um". Posebno kad je uistinu prevelik kontrast
između proljetnog sunca i svježeg zraka, i stresne, sumorne atmosfere radnog
stola. Jedan njemački filozof, Kantov prijatelj, to je umijeće opisao vrlo precizno
i s mnogo (takta.
U knjizi Hodanje kao umjetničko djelo (Promenade als Kun– stwerk), Karl
Gottlob Schelle tvrdi da šetnja neosporno dovodi do opuštanja tijela – doslovno,
jer se tijelo, lišeno ukočenosti koju nameće rad, može uspraviti i istegnuti – no da
Seite 72 / 100
je zapravo duša ta koja se najviše raduje. Jer šetnja dovodi do svojevrsne
relaksacije duše. Dok radimo, moramo biti usredotočeni na problematiku,
fokusirati se na zadatak, misliti samo na jednu stvar. U sje– dećem položaju tijelo
je obično nepomično, a ako je i uključeno u neku aktivnost, geste moraju biti
precizne, rad mišića koordiniran. Zato rad u konačnici, zbog preduge
koncentracije, uvijek rezultira nervozom.
Međutim, šetnja sama po sebi ne znači trenutni odmor, jednostavnu pauzu, kao
da je poanta bila samo u tome da se zaustavimo.
Šetnja ponajprije znači promjenu ritma: ona paralelno oslobađa udove našeg
tijela i potencijale našeg duše. Šetati se prvenstveno znači prkositi ograničenjima:
sam biram svoj put, svoj tempo i svoje slike svijeta. Schelle je, poznato nam je,
bio Kantov prijatelj. Logično je, dakle, pretpostaviti da ga je čitao: kod njega
nalazimo kompletnu kantovsku estetiku, primijenjenu na šetnju.
Šetanje nije isto što i koračanje gore-dolje, što je u konačnici tek drugi način za
jačanje usredotočenosti na neku ideju ili oblik meditacije. Dakako, ako me muči
neki problem, lako mogu ustati i hodati. No tada se obično ne udaljavam,
napravim nekoliko koraka, s rukama na leđima, kimajući glavom, i čim kretanjem
tijela ubrzam krvotok i osvježim um – koji riješi problem, nađe idealan rasipored,
uvjerljivu argumentaciju, pravu ideju – ponovno jurim za radni stol, do sljedeće
blokade.
Odlazak u šetnju nešto je sasvim drugo: poslu kažemo zbo– i gom. Zatvaramo
knjige i registratore, izlazimo. Jednom kad je I vani, tijelo hoda svojim tempom, a
um se osjeća slobodnim, to jest dostupnim. Okrećem glavu prema onom što mi
privlači pažnju s desne strane krajolika, to usklađujem s onime što vidim s lijeve,
poigravam se kontrastima boja, pogled mi vrluda amo-ta– mo, prelazeći s detalja
na širu sliku. Ako sam na širokoj Šetnici javnog parka koja je već puna živopisne
gomile, promatram, no moj se um ne uključuje: puštam da mi pogled leti s lica na
lice, s haljine na šešir, ne zadržavajući se ni na čemu, pamteći tek poneki oblik,
obris, liniju. Upravo tu slobodnu kompoziciju kazališta pojavnosti Kant naziva
estetskim zadovoljstvom: mašta se poigrava opažajima, kombinira ih i preslaguje
kako joj drago. To čini potpuno proizvoljno, i um na taj način izražava svoju
duboku unutarnju harmoniju: sve moje sposobnosti spontano se udružuju kako bi
se zajedno poigrale slobodno oblikujući sliku svijeta.
Da bismo umjetnost hodanja doživjeli u potpunosti, kaže Schelle, potreban je
određen broj vanjskih uvjeta. Spćete li javnim mjestima, trebaju vam široke aleje,
da vas ne ometaju tijela prolaznika, a da mnoštvo opet ne bude ni suviše zbijeno
ni suviše raspršeno: ako su šetači malobrojni, past ćete u iskušenje da
potražite poznata lica i obavite provjeru (je li to on?), što će vas vratiti vašim
društvenim ulogama. Ako ih je pak previše, obe– shrabrit će vas invazija,
multipliciranje slika koje će preplaviti vašu moć sinteze. Odaberete li ladanje,
morate pronaći krajolik u kojemu se izmjenjuju planine, doline, potoci, livade i
šume, tako da maštu zavede raznolikost boja i oblika; i radije birajte jarko
sunčevo svjetlo, u protivnom će igru mašte opteretiti sumorne slike svijeta.
Seite 73 / 100
Uostalom, svakako treba izmjenjivati gradske i seoske šetnje, a ne jednu od njih
pretpostavljati drugoj. Jer iako im je osnova ista (slobodna igra mašte u
kombinaciji s opažanjem), kvaliteta im je različita: hodati pločnicima i parkovima
podrazumijeva ležeran pristup koji omogućava prikupljanje mikrosaznanja o
ljudskoj različitosti i ponašanju naših bližnjih, koja su za um očaravajuća; hodati
sam u društvu potoka i drveća prije će potaknuti sanjarenje, daleko od krute
sustavne introspekcije, i upravo zato plodonosno: kao da se duša, pomalo
smetena prizorima cvijeća i linija horizonta, načas zaboravila i samoj sebi otkrila
neka svoja lica, koja obično ostaju sakrivena. Tajna šetnje upravo je u toj
raspoloživosti uma, tako rijetkoj u našim preopterećenim, polariziranim životima,
u kojima smo taoci vlastite tvrdoglavosti. Dostupnost £jk je rijetka sinteza
odustajanja i djelovanja, i ona šetnji daje duhov– nu draž. Duša je tada istinski
dostupna svijetu pojavnosti. Niko– 9 me ne mora polagati račune, nema
imperativa dosljednosti. U toj f igri bez posljedica, svijet se može više razotkriti
šetaču koji bes– J ciljno luta nego ozbiljnom i sustavnom promatraču.
No sva ta otkrića i radosti šetnje pokazuju se samo onome tko je prakticira
slobodno. Nikad ih ne treba tražiti zbog njih samih, kao da je hodanje samo puka
metoda. Ona će se spontano ponuditi onome tko, na poziv proljetnog sunca,
veselo ostavi posao iza sebe, samo zato da bi sebi darovao malo slobodnog
vremena. Valja izaći laka srca, sa željom da svoje poslove i svoju sudbinu na
trenutak ostavimo po strani. Samo kad od izlaska ne očekujemo nikakvu posebnu
korist, kad iza sebe, u svojim ladicama, ostavimo sve svoje brige i dvojbe, samo
tada šetnja može postati
onaj trenutak čiste estetike uz koji ponovno otkrivamo lakoću življenja,
smirenost duše nesmetano usklađene same sa sobom i sa svijetom.
Kod umijeća hodanja riječ je, dakako, o rekreativnoj tehnici. No, ta rekreacija
može ujedno biti i ponovna kreacija. To posebno vrijedi u gradu. Ulicama
najčešće hodamo iz praktičnih razloga: kako bismo kupili kruh, obavili kupnju,
našli se s prijateljima. Tada su ulice za nas samo hodnici. Prolazimo pognute
glave. Opažamo tek rijetke stvari, one korisne. Ništa zapravo ne gledamo,
primjećujemo i prepoznajemo samo funkcionalni minimum: križ na ljekarni koji
nam govori da trebamo skrenuti desno, veliki smeđi ulaz koji nas podsjeća da je
na uglu pekara. Ulica tako postaje tkanje slabašnih, treperavih znakova, no
njezinu atmosferu ne osjećam.
Trebamo si priuštiti taj luksuz, nevjerojatan i jednostavan, še– tanja vlastitim
kvartom, s noge na nogu, zastajkujući; odlučiti obići ga uzduž i poprijeko, bez
razloga, napokon uzdignuta pogleda, bez žurbe. I tada će se dogoditi čudo. Kad
jednostavno ho-damo, bez žurbe, bez neke određene svrhe, doživjet ćemo grad
očima onog tko ga vidi prvi put. Budući da ne obraćamo pažnju ni na što
posebno, sve nam se nudi u izobilju: boje, detalji, oblici, perspektive. Šetnja nam,
kad hodamo sami i bez cilja, vraća tu viziju: vidimo boju roleta i kako ta mrlja
boje izgleda na zidovima, vidimo profinjene crne arabeske prozorskih rešetki,
vidimo bizarnost uskih i visokih kuća sličnih kamenim žirafama, kao i onih
Seite 74 / 100
drugih, niskih i širokih, nalik tustim kornjačama; vidimo kako su uređeni izlozi,
vidimo, kad hodamo u sumrak, plavosive fasade i narančaste prozore. Tako,
laticu po laticu, hodajući "beremo" ulice.
Javni parkovi
Katkad se, međutim, dogodi da se šetnja, umjesto da otkriva estetsku bit
gradskih ulica ili seoskih krajolika, sroza na monde-ni klišej. Pritom mislim na
elegantne, rafinirane promenade, kad hodate ponajprije zato da biste bili viđeni.
Simbol takvih promenada u Parizu nedvojbeno je park Tuileries, koji je Corneille
proglasio "carstvom skorojevića i slatkorječivaca" (Lazac). Priroda je tu potpuno
ukroćena: živica je podrezana, šetnice pravocrtne, drveće strogo obrezano,
fontane umjetne, kipovi lascivni... U prošlosti su u park mogli ulaziti samo
pripadnici visokog društva, dok su gradske skitnice i ,,lakeji", kojima je ulaz bio
zabranjen, stajali u gomilama i psujući čekali da njihove gospodarice, okružene
udvaračima, završe s očijukanjem i prenemaganjem. U park su ipak puštali i
djevojke iz radničkih obitelji, ako su bile dotjerane, ugodne vanjštine ili u pratnji
udvarača. Ljeti bi šetači ostajali do kasno uvečer, uz prašinu tisuća koraka,
narančasto svjetlo s ljubičastim odsjajima i smirenost noći koja se šuljala na
prstima. Drveće još i danas nosi ožiljke iz tog vremena, ženska imena koja su
nožem urezivali tužni ljubavnici.
Krenimo u Tuileries,
Nastaviti sto prije, naše tužne maštarije
Bilo je to omiljeno odredište lijepih djevojaka u cvijetu mladosti, udanih žena u
potrazi za avanturom, i udovica koje žude za
utjehom. Jer ženi je smrtno dosadno kad pod nosom stalno ima istog muškarca:
svoga supruga. Parkovi su bili odgovor na tu potrebu, kako primjećuje Charles
Sorel u svojoj pripovijetki Polyandre\
Mnoge produhovljene ženevole šetnicu Coursdela Reine, promenade
Luksemburškim parkom i vrtovima Tuileriesa; sretne su i zadovoljne što tamo
svakoga dana vide nove muškarce. .
Vrhunac lošeg ukusa bio je odlaziti tamo u paru, s vlastitim mužem ili ženom.
S noge na nogu, šetači polako hodaju glavnim alejama parkova, povremeno
zastajkujući (bolje rečeno, zauzimajući pozu), no tu nije riječ u političkom otporu
brzini. Razlog je to što im samo polagano kretanje omogućava da promatraju do
mile volje, ali i da pokažu vlastite čari i adute, istaknu koliko imaju duha.
Naravno, vanjština mora biti brižno dotjerana (znaju da se ništa ne prašta i da
greške nisu dopuštene: "Lica su prava remek-djela / U kojima priroda često nema
ni najmanjeg udjela." ), društvo pomno odabrano (kako bi se izbjegli nesretnici
koji bi mogli odvratiti eventualne udvarače), i vrijeme je za pokret: trijumf je to
Parižanke u punom sjaju. Zbog čega ona šeće? La Bruyere vjeruje kako zna
odgovor: ,,da bi pokazala prekrasnu svilu i ubrala plodove svoje raskošne
toalete". Prolazeći, ljepotice izazivaju uzdahe oduševljenja na svakom koraku. No
zapravo i nije riječ o pravom hodanju, već više o traženju sofisticiranog koraka, o
Seite 75 / 100
prostudiranom njihanju bokova. Kako to savjetuje sluškinja, obraćajući se
gospodarici:
Morate, kao i sve ljepotice, zaboraviti na prirodno ponašanje i hodanje. Ako ste
sa mnom na Velikoj aleji, morate mi pričati o bilo čemu, kako biste izgledali
pametno; smijati se bez razloga, kako biste zvučali veselo; svako malo se
uspraviti, kako biste istaknuli grudi, oči širom otvoriti da izgledaju veće, grickati
usne da porumene.
Treba, dakle, prije svega razlikovati Veliku aleju, svojevrsnu glavnu pozornicu
na kojoj se svi guraju da bi vidjeli i bili viđeni, da bi prosuđivali i bili
prosuđivani:
To je kamenolom otmjenog društva.
Tu se, u raskošnoj toaleti U zalaz sunca
Dolaze pokazati i brineta i plavuša Tu se u izlog stavljaju Čipke, vrpce i tkanine
To je mjesto gdje svi šetači Na aukciji nude svoj struk Hice.
To je mjesto gdje se zakazuju javni randevui,
Gdje se mogu naći sve stvari I gdje svi jedni druge kritiziraju Jer svi su isti
Postoji i niz drugih, manjih pozornica, poprečnih šetnica koje imaju posebne
namjene: na istočnoj strani, nizovi klupa na kojima se može ,,u miru ogovarati”
(to je aleja kritičara i gunđala); druge, sjenovitije aleje, rezervirane su za tajne
sastanke; i napokon, nekoliko sjetnih i tugaljivih aleja ugošćuje melankolike.
Šarolikost tih scena pretvara vrtove Tuileriesa u komediju u kojoj je svatko i
glumac i gledatelj. Kao u kazalištu, i tamo se mogu vidjeti svi mogući tipovi:
koketa opsjednuta svojom toaletom, ridikulozni udvarač, pompozni i arogantni
službenik, ko-čoperni časnik, fićfirić , buržuj, pretenciozni mladac, bivši sje–
meništarac, "romanopisac4 koji širi tračeve i od kojega uvijek možete čuti
najnoviju laž , i na kraju, naravno, nekoliko pijanaca. No, unatoč svemu, svatko
se drži što je moguće uspravnije, podastire svoj imetak, mršav ili raskošan, i
krajičkom oka prati
kakav je dojam ostavio. Nose umjetne listove kako bi prikrili koščate noge,
izvještačeno se smješkaju, razmeću dijamantima, govore uglas.
Na tom vječnom vrtuljku svi se neprestano traže, ignoriraju, procjenjuju i silno
trude "ostaviti dojam" (dobar ili loš, no dojam se mora ostaviti). Iza njihovih
razlika, kako kaže pjesma, "svi su isti". Drugim riječima, svi javno izmjenjuju
ljubaznosti dok se potajice mrze i ismijavaju jedni druge.
Razroki se majmun
Ruga jednookom.
Magarac se podsmjehuje budali, rogonja kopiletuy
A svaka žena svome dragom.*
Na tom koncertu šaputavih poruga, kuju se spletke: dogovaraju se sastanci,
glume slučajni susreti, slijede neznanci, započinju razgovori, žene ispuštaju
rukavicu, mladić juri da im klekne pod noge... To je slavno "doba Tuileriesa".
Seite 76 / 100
Gradski flaneri
U svojim pariškim esejima Walter Benjamin proslavio je flanera (franc. flaneur
– skitnica, lutalica, osoba koja se slobodno šeće po gradu bez posebno zacrtanog
cilja, nap. prev.), sasvim drugačijeg hodača od uglađenog šetača iz Tuileriesa.
Analizirao ga je, opisao, dočarao nakon što je ponovno pročitao Baudelairea:
njegov Spleen Pariza, njegove "Pariške slike" u Cvijeću zla, njegove slike
Modernog života (riječ je o Baudelaireovoj zbirci eseja Slikar modernog života,
nap. prev.) Flaniranje podrazumijeva tri čimbenika, odnosno ispunjenje tri uvjeta:
grad, gomilu, kapitalizam.
Gradski flaner nesumnjivo hoda, no sasvim drugačije od Nietzschea ili
Thoreaua. Štoviše, hodanje gradom prava je muka za ljubitelje dugih šetnji
prirodom, jer ono, kao što ćemo vidjeti, podrazumijeva isprekidan, neujednačen
ritam. Činjenica je da flaner uistinu hoda, za razliku od običnog šetača, koji
neprekidno zastajkuje kako bi pogledao neku znamenitost, ili se svako malo ukipi
pred izlogom, fasciniran ponudom. Flaner hoda, on klizi čak i kroz gomilu.
Flanerija pretpostavlja urbane prostore koji se razvijaju u 19. stoljeću, toliko
velike da možemo satima hodati a da ne vidimo šume i seoske pejzaže. Hodajući
tim novim megapolisima (Berlin, London, Pariz), prolazimo različitim četvrtima,
drugačijim, odvojenim, zasebnim svjetovima. Od četvrti do četvrti, sve se može
promijeniti: veličina kuća, arhitektura, atmosfera, zrak koji udišemo, način života,
svjetlost, društvene karakteristike prostora. Flaner se pojavljuje u trenutku kad je
grad dosegao takve
dimenzije da je i sam postao svojevrsni pejzaž. Možemo ga obilaziti uzduž i
poprijeko, kao da je riječ o planini, s njegovim prijevojima, promjenama
perspektiva, njegovim opasnostima i iznenađenjima. Grad je postao prava šuma,
džungla.
Drugo što odlikuje pojavu flanera jest gomila. Flaner hoda zajedno s gomilom,
kroz gomilu. Ta gomila u kojoj se formirao, u međuvremenu se transformirala u
masu: radnu, bezimenu, užurbanu. Ti ljudi koji u velikim industrijskim
gradovima odlaze na posao i vraćaju se kući, idu na poslovne sastanke, žure na
vrijeme dostaviti paket ili stići na sastanak, predstavnici su nove civilizacije. Ta
gomila je neprijateljska, neprijateljska prema svim svojim pripadnicima. Svatko
želi hodati brzo i drugi mu postaje prepreka na putu. Gomila odmah svakog
pretvara u konkurenta. To nije gomila koja maršira unisono, poput one na
demonstracijama, |štrajkovima, s jedinstvenim zahtjevima; to nije ni epska
svjetina, veličanstveni korpus kolektivne energije:. Upravo suprotno, svatko u
njoj ima drugačije interese, na vrlo konkretnoj razini vlastitog kretanja. U gomili
ne prepoznajemo nikoga. Okružuju nas ne-poznata lica, najčešće bezizražajna,
koja, statistički, imamo malo Šanse upoznati. U prethodnim stoljećima, stranac u
Seite 77 / 100
gradu izazivao je čuđenje: on je bio nepoznato lice., Odakle dolazi, što tu radi?
No danas je anonimnost pravilo. Pravi je šok nekoga prepoznati. U gomili su
elementarna pravila susreta sasvim nestala. Nezamisli-vo je reći dobar dan,
zastati, izmijeniti nekoliko riječi o vremenu.
Treći je čimbenik kapitalizam, točnije ono što Walter Be– njamin naziva
vladavinom roba. Pojavu kapitalizma označit će trenutak kad še pojam robe
proširio daleko izvan industrijske proizvodnje, obuhvativši umjetnička djela i
ljude. Svijet se mer– kantilizirao, sve postaje predmet potrošnje, sve se prodaje i
kupuje, sve se nudi na velikom tržištu beskrajne potražnje.
Vlada sveopća prostitucija: sve i svatko se prodaje.
***
Flaner jt subverzivan. On dovodi u pitanje gomilu, robu i grad, kao i njihove
vrijednosti. Onaj tko hoda velikim otvorenim prostorima,
šetač s ruksakom na leđima, suprotstavlja se civilizaciji jasnim rezom, njezinim
potpunim negiranjem (Jack Kerouack, Gary Sny– der...). Sam čin hodanja kod
flanera je viseznačan, a njegov otpor prema modernosti ambivalentan. Njegova
subverzivnost ne očituje se u suprotstavljanju, nego u izbjegavanju, izvrtanju,
preuveličavanju do neprepoznatljivosti, prihvaćanju u cilju prevladavanja.
Flaner se suprotstavlja usamljenosti, brzini, spekulacijama i konzumerizmu.
Subverzija usamljenosti. Mnogo je napisano o osjećaju usamljenosti koji se
rađa u gomili. O beskrajnom nizu nepoznatih lica, o debelom sloju ravnodušnosti
koji duhovnu usamljenost čini sve većom. Svatko je svakome stranac, a bujanje
tog osjećaja rezultira golemim neprijateljstvom koje svakoga čini plijenom
ostalih. Flaneru je ta anonimnost poželjna, on se u njoj skriva. On se lako utapa u
masu, ali to čini svojevoljno, kako bi bio neprimjetan. Anonimnost stoga za njega
nije ograničenje koje ga guši, nego prilika kojoj se raduje: sakriven u gomili
osjeća se više svojim. Unutar zbite, sumorne samoće gomile, on traži samoću
pro-matrača i pjesnika: nitko ne vidi da on gleda!\J masi, on se zatvara u sebe.
Flaner je neprilagođen, a ta očita neuklopljenost, koja ga niti isključuje niti
distancira, izdvaja ga iz anonimne mase i čini zasebnom jedinkom.
Subverzija brzine. U mnoštvu, svatko je pritisnut: pritišće ga žurba, ali i ljudi
koji ga sprječavaju da požuri. No flaner ne mora V stići na neko određeno mjesto.
Zato zastajkuje privučen blješta– J vim svjetlima, pogledom prati zanimljiva lica,
Usporava na raskr– J šćima. Opirući se brzini poslovnog svijeta, njegova sporost
postaje preduvjet superiornije agilnosti: one duhovne. Jer on slike hvata u letu.
Kod prolaznika koji žuri, brzi ritam tijela povezan je s tupošću duha. Njegova je
jedina zelja ići brzo, no um mu je prazan, opsjednut računanjem vremena koje mu
je potrebno za pojedinu dionicu. Flaner se kreće sporo, ali oči su mu širom
otvorene, a um istodobno zaokuplja tisuće stvari.
Subverzija "poslovnosti44. Flaner u potpunosti odolijeva sveprisutnoj
produktivnosti, militarizmu kojim je okružen. On je
Seite 78 / 100
savršeno beskoristan i njegova ga besposlica osuđuje na društvenu marginu.
Unatoč tome, on nikad nije sasvim pasivan. On ne radi ništa, ali sve prati,
promatra, njegov je um uvijek budan. Hvatajući u letu usputne događaje i susrete,
on neprekidno stvara poetske slike. Kad ne bi bilo flanera, svatko bi išao svojim
putem, stvarao vlastite slike svijeta, i ne bi bilo nikoga tko bi mogao svjedočiti o
tome što se zbiva na raskrižjima. Flaner je taj koji opaža iskre, dodire, susrete.
Subverzija konzumerizma. U gomili doživljavamo iskustvo pretvaranja u robu.
Rastrzan, nošen strujom, pojedinac je sveden na običan proizvod izložen
anonimnoj plimi. On se predaje, prepušta struji. Kad ste dio mnoštva, uvijek
imate osjećaj da vas ono konzumira: kretanjima koja sputavaju vaše tijelo,
paroksizmima koji ga potresaju. Ulice i bulevari vas konzumiraju. Natpisi i izlozi
postoje samo zato da bi povećali kolanje i razmjenu roba. Flaner nije konzument,
niti ga itko konzumira. On sakuplja ostatke, čak i krade. Za razliku od onoga tko
hoda livadama ili planinama, on za svoje napore ne dobiva pejzaž na dar. Ali on
lovi, u letu hvata neočekivane susrete, skrivene trenutke, prolazne slučajnosti. On
ne konzumira, no ipak neprekidno hvata.vinjete, pomno odabrane slike ukradene
u nevjerojatnom trenutku susreta.
Ta poetska kreativnost flanera je dvojaka: ona je, prema riječima Waltera
Benjamina, ,,fantazmagorija" Ona nadilazi mon– struoznost gradova tako da u
njima pronalazi prolazne divote, ona istražuje poetičnost sukoba ne trošeći
vrijeme na osuđivanje otuđenja rada i masa. Flaner ima važnijeg posla:
remitologizirati grad, pronaći nova božanstva, istražiti poetičnu površinu urbanog
spektakla.
Mnogo je toga uslijedilo nakon bodlerijanske flanerije. Među ostalim,
nadrealističko lutanje koje će umjetnost flanerije obogatiti dvjema novim
dimenzijama: rizikom i noći (Aragon u par-ku Buttes-Chaumont u Pariškom
seljaku, Breton u grozničavoj potrazi za ljubavlju u Nadji). Svjedočit ćemo i
situacionističkom otklonu koji je teorijski elaborirao Guy Debord, njegovu
istančanom istraživanju razlika (ambijent kao faktor transformacije).
Pitanje je nije li u današnjem vremenu uniformiranih brendo– va (bez trunke
ironije nazvanim "lancima44: îdentičnim karikama što se stežu oko nas) i
agresivne invazije automobila flanira– nje postalo teže, manje ugodno i ne tako
iznenađujuće. Stvaraju se brojni prostori koji pozivaju na flaneriju, no
onemogućava je obveza kupnje.
Veliki romantični hodač, vječni Wanderer, sjedinio se s Bitkom. Hodanje je
bilo velika svečanost mističnog sjedinjenja, hodač je bio prisutan u Prisutnosti,
sklupčan u njedrima majke Prirode. Kod Rousseaua i Wordswortha slavljenje
hodanja nalazimo kao svjedočanstvo prisutnosti i mističnog sjedinjenja. I ono što
Wordsworthove stihove čini ritmičnima ili Rousseauovu prozu melodičnom,
upravo je dubina tog disanja, profinjenost ritma.
Gradski flaner nije otvoren punini Bitka, već samo raspršenim vizualnim
efektima. Onaj tko hoda ostvaruje se u ponoru sjedinjenja, flaner pak u eksploziji
beskrajnog vatrometa neprekidnih bljeskova.
Seite 79 / 100
Gravitacija
Stalno zaboravljam one rijetke trenutke milosti koje katkad dugujemo golemom
umoru, kratkotrajne trenutke ushita u kojima tijelo, tijekom hodanja, napreduje
nesvjesno samo sebe, gotovo poput suhog lista nošena vjetrom. Naročito kada
jako dugo hodamo i kada je umor neizmjeran, naglo prestajemo osjećati. Tada,
ako je staza više-manje ritmična i ne suviše strma, više ne gledamo put, ne
mislimo ni o čemu, i noge same grabe naprijed pro– nalazeći čvrsto uporište i
izbjegavajući prepreke. Za nas više ne postoji ništa, samo neizmjerna poniznost.
Hodanje završavamo kao u snu, a naš korak postaje sigurniji i brži. Čim
odustanemo od razmišljanja. Tada jedva da možemo govoriti o lakoći, jer više ne
osjećamo ništa: noge same nalaze put, a um lebdi nad njim. S druge strane, ako
dovoljno dugo trčimo, u jednom trenutku također počnemo osjećati nevjerojatnu
lakoću, kao da smo poneseni vlastitim trkom. Nakon nekoliko trenutaka
"zagrijavanja", koji mogu potrajati, cijelo tijelo napokon pronalazi svoj ritam
disanja, a noge ritmičkim odrazima spremno odgovaraju zovu staze, stalno iznova
"polijećući" u pravilnim razmacima. Iskustvo lakoće koje možemo doživjeti
trčeći sasvim je različito od onoga koje nam, u vrlo rijetkim trenucima, donosi
hodanje, kad imamo osjećaj da plutamo. To nije opijenost, osjećaj savršene
napetosti mišića koji imamo kad trčimo, to je prije odvojenost uma izazvana
umorom, neka vrsta progresivne anestezije. Osjećaj lakoće u trčanju pobjeda je
gravitacije koju ne prati umor: samo laka i suverena afirmacija tijela. Kod
hodanja, plutanje nastupa kad se noge
napokon toliko stope sa stazom da postaju jedno, a duh, uslijed iscrpljenosti,
zaboravlja biti eho njihova umora.
Bilo kako bilo, u najširem mogućem smislu, iskustvo hodanja uvijek uključuje
osjećaj gravitacije. Ne mislim pritom samo na ona teška, krupna tijela. Iako,
katkad, pogotovo kad do kraja etape preostaje još nekoliko sati a uspon postaje
sve strmiji, kad tjelesnu masu osjećamo pri svakom koraku, u koljenima
osjećamo težinu, kao da nosimo nakovanj. No zapravo bih želio opisati što se
događa za tih beskrajno dugih dana na otvorenom: sa svakim korakom dotičemo
tlo, stopalo se spušta na zemlju bez kraja i konca; uvijek se iznova oslanja,
neprekidno se spušta te ponovno pridiže. Svaki put se moramo iznova ukorijeniti,
kako bismo mogli ići dalje. A noga se ukorjenjuje upravo tim opetovanim
spuštanjem na zemlju. Svaki korak je nova, dodatna karika koja je s njom
povezuje. Nema boljeg načina da se maksimalno "prizemljimo" od hodanja, koje
prati neizmjerna monotonija tla.
Seite 80 / 100
Razmišljam o ljudima odvojenima od stvarnosti koji život provode sjedeći u
uredu, kuckajući po tipkovnici. Kažu, povezani su. Povezani s čime? S
informacijama koje se mijenjaju iz sekunde u sekundu, s bujicom slika i brojeva,
tablica i grafikona. Nakon posla, čeka ih metro, vlak, vječna jurnjava; pogled je
sada prikovan na zaslon telefona, prsti lutaju po ekranu, defiliraju poruke, slike.
Pada večer, a da dana nisu ni vidjeli. Slijedi televizija: još jedan zaslon. U kojoj
to dimenziji oni žive, bez prašine koju podiže pokret, bez kontakta, u prostoru bez
reljefa, u vremenu bez kiše i sunca? Ti životi, nepovezani putevima i cestama,
imaju za posljedicu da zaboravljamo svoje stanje: kao da ništa povezano s
godišnjim dobima i vremenom ne postoji.
Jedan taoistički mudrac rekao je: "Noge na tlu zauzimaju vrlo malo prostora;
cijelim prostorom koji ne zauzimaju možemo ho-dati." To ponajprije znači da
ljudi ne mogu stajati u mjestu. Pogledajte čovjeka koji stoji i čeka, nepokretan,
slabo "uzemljen": on pocupkuje, vrpolji se, ubrzo počne osjećati trnce. Ne zna što
bi s rukama, lagano ih njiše ili stisne uz tijelo. Ravnoteža mu je slaba. Cim počne
hodati, ponovno je uspostavlja: naša se priroda budi,
ostvaruje, napetost popušta, iznova hvatamo ritam. Noga pronalazi svoju pravu
ravnotežu.
Zhuang Zhou također je želio reći da su noge kao takve sitni dijelovi prostora,
no da je njihov poziv ("hodati") artikuliranje prostora u svijetu. Veličina stopala,
razmak između nogu, nisu važni. Ali oni su mjera svega ostalog. Naša stopala su
kompas koji nema nikakvu drugu funkciju osim da mjeri udaljenosti. Krećući se,
noge mjere zemlju. Razmak među njima prava je mjera.
Naposljetku, kad kažemo da nas dio puta koji još moramo prijeći potiče da
hodamo, zapravo se referiramo na prazninu o kojoj govore taoisti: prazninu koja
nije puko ništavilo, nego čista vir– tualnost, prazninu koja kreira inspiraciju i
igru, poput igre slova i zvukova što udahnjuju život riječima. Na isti način
hodanje artikulira dubinu prostora i udahnjuje život pejzažu.
Napokon, treba spomenuti da kod mnogih aktivnosti i sportova, radost proizlazi
upravo iz izazivanja sile teže, njezina pobjeđivanja brzinom, visinom, elanom,
izazovom da nadvladamo vlastite granice. Suprotno tome, hodati znači sa svakim
korakom testirati silu težu, iskušavati neumoljivu privlačnost zemlje. Prijelaz s
trčanja na odmor nagla je promjena. Držimo ruke na bokovima, ubrzo nas
oblijevaju kapljice znoja, lice je zajapureno. Za– stajemo jer nas tijelo izdaje,
ostali smo bez daha. Naprotiv, kada hodamo, zaustavljanje je prirodno, ispunjava
nas: zastajemo pozdraviti neku novu vizuru, udahnuti krajolik. A onda ponovno
krećemo, ne doživljavajući to kao prekid. Kao da između hodanja i odmora
postoji kontinuitet, jer nije posrijedi nadvladavanje gravitacije nego njezino
potvrđivanje.
Hodanje nas tako neprekidno podsjeća na našu konačnost: na tijelo opterećeno
elementarnim potrebama, prikovano za tlo koje nas čeka. Kod hodanja nije riječ o
uzdizanju, obmanjivanju sile teže, zavaravanju da smo brzinom ili visinom
Seite 81 / 100
nadvladali vlastitu smrtnost; tu je prije svega riječ o prihvaćanju gravitacije kroz
našu
izloženost čvrstomtlu, kroz krhkost našeg tijela, kroz polako ura– njanje u
zemlju. Hodati zapravo znači pomiriti sp s činjenicom da smo to tijelo koje hoda,
pognuto prema tlu. No zadivljujuće je da nam upravo ta polagana rezignacija, ta
neizmjerna iscrpljenost, pruža radost postojanja. Postojanja u kojem^sjm$, doista
samo to, no u savršenom skladu. Naše, olovnp pjedo iznova se vraća zemlji sa
svakim korakom, kao da želi ponovno pustiti korijenje. Hodanje je poziv da
umremo uspravni*^
Elementarno
Kad krećemo na višednevno hodanje, katkad na tjedan dana ili duže, dok
pakiramo ruksak, stalno se nameće isto pitanje: je li ovo doista potrebno?
Problem je u težini, naravno. Jer premda možemo navesti brojne dobrobiti u
prilog hodanju, ako smo pretrpani, ono se može pretvoriti u noćnu moru. Stoga
se, uvijek iznova, pi-tamo: je li ovo zaista potrebno? Stvari, naime, treba
maksimalno reducirati. Lijekovi, toaletni pribor, odjeća, hrana, vreća za spavanje,
odluku uvijek prati ista opsesija: ukloniti suvišno, zanemariti beskorisno. Zadržati
samo ono što trebamo za hodanje, za preživljavanje. A što nam treba kad
hodamo? Ono čime ćemo se zaštititi od hladnoće i gladi. Ništa od onoga što
obično nosimo na putovanje kako bismo ubili vrijeme, neće nam biti od koristi.
Thoreau je napisao: "Ne možemo ubiti vrijeme a da istodobno ne ranimo
vječnost." Ne hodamo kako bismo ubili vrijeme, nego kako bismo ga prigrlili*
kako bismo sa svakim, korakom, u svakoj sekundi, s njega kidali laticu po laticu.
Sve što vam služi da ubijete vrijeme, zavarate dosadu, zabavite tijelo i duh,
radite, ispuni-te dan, obmanjujete se, Zasigurno je suviše teško. Pri odlučivanju
što ponijeti a što ostaviti, nipošto se ne smijemo voditi dojmom koji ostavljamo,
svojim izgledom, udobnošću i stilom, kao ni bilo kakvim društvenim računicama.
Jedino je važno strogo odrediti odnos između težine i svrsishodnosti. Kad
hodamo, važno je samo ono što je potrebno. Hodati znači ogoliti vlastitu-
egzistenciju (društveni lak se rastopio), riješiti se balasta, osloboditi se društvenih
normi, lišiti se ispraznosti i prijetvornosti.
Na ljestvici važnosti potrebnose nalazi jednu razinu ispod korisnog. Korisno je
ono što pojačava snagu djelovanja, povećava učinkovitost, unapređuje neku
vještinu. Beskorisno, suvišno, to je sve ono što podliježe priznanju drugih ili
vlastitoj .taštini.
Odmah ispod korisnog nalazi se nužno. Ono'je nezamjenjivo, prijeko potrebno,
nezaobilazno. Izostanak nužnog odmah uzrokuje blokadu, zastoj, patnju. Čvrste
cipele, zaštitna ili rezervna odjeća, namirnice, lijekovi, geografske karte... Ono
što je samo korisno uvijek se može nadomjestiti nečim iz prirode: grane (oznake,
palice, štap za hodanje), bilje (ubrusi, jastuci).
Na najnižoj razini je elementarno. Tu praktički dolazi do preokreta. Sjećam se
tako jedne zgode u podnožju planine, u masivu Cevennes. Do vrha je bilo
Seite 82 / 100
preostalo još šest do sedam sati hoda. Vrijeme je bilo lijepo i stabilno, a noći još
tople. I tu je pala odluka: ostavit ću ruksak u šupljini debla. Neće mi ostati ništa,
ni na ramenima ni u džepovima. Dva dana bit ću bez ičega. Čim sam se oslobodio
čak i nužnog, trenutno me preplavio osjećaj neopisive lakoće. Više nisam imao ni
ono najminimalnije. Ništa. Ništa više nije stajalo između mene i neba, mene i
zemlje (hladna voda s potoka u skupljenim dlanovima; maline i borovnice, slatki
plodovi zemlje prije spavanja).
Elementarno nam se otkriva kao punoća prisutnosti. Dok između potrebnog i
korisnog još uvijek postoji razlika, elementarno se ne može usporediti ni sa čime:
čovjeku koji nema ništa, ono je sve. Elementarno predstavlja onaj prvi sloj,
najprimitivniji, čiju konzistenciju tek rijetko kad imamo priliku iskusiti, jer ono
se u svojoj čistoći otkriva samo onome tko se, u nekom trenutku;, oslobodio
nužnog. Iako samo nakratko, ipak ga katkad možemo iskusiti hodajući. Inače nam
je, da bismo ga dosegli, potrebna dramatična preobrazba, opasna i ekstremna.
Tu bi, između ostalog, trebalo istaknuti razliku između sigurnosti i povjerenja.

Sigurnost proizlazi iz toga što znamo da imamo ono nužno za suočavanje s
vremenskim neprilikama, stazama koje se račvaju u svim pravcima, s
nedostatkom vode, s hladnim noćima. Osjećamo da možemo računati na svoju
opremu, iskustvo, sposobnost predviđanja. To je sigurnost tehničkog čovjeka,
koji vlada situacijama. Upućenog, odgovornog.
Hodati, čak i bez onoga nužnog, znači prepustiti se prirodnim elementima.
Jednom kada to učinite, ništa više nije važno: nema više kalkuliranja, nema
samopouzdanja. Samo potpuno, beskrajno povjerenje u velikodušnost svijeta.
Kamenje, nebo, ze-mlja, stabla: sve nam je to na raspolaganju, poput dara,
bezgranične pomoći. Prepuštajući se toj velikodušnosti, stječemo dotad
nepoznato povjerenje, koje nam ispunjava srce, jer nas čini u cijelosti ovisnima o
Drugom, oslobađajući nas čak i brige o nama samima. Elementarno je ono čemu
se prepuštamo, ono što nam je dano u potpunosti. Ali da bismo iskusili njegovu
konzistenciju, moramo preuzeti rizik, rizik nadilaženja nužnog.
Mistik i političar
(Gandhi)
"Nećemo odustati na pola puta”, Gandhi, 10. ožujka 1930.
U prosincu 1920. Gandhi najavljuje indijsku neovisnost "već sljedeće godine",
budu li svi slijedili put koji je zacrtao za oslobađanje od britanskog patronata: put
nesuradnje, koji će se postupno širiti na sva područja djelovanja, građanski
neposluh u sukcesivnim etapama, traženje sve veće ekonomske samostalnosti i,
najvažnije od svega, odbijanje nasilnog odgovora na bilo koju vrstu odmazde,
koja će, neizostavno, pratiti ovu kampanju pobune protiv autoriteta. Nakon te
Seite 83 / 100
objave Gandhi kreće na put diljem Indije, zagovara tradicionalno tkanje pamuka i
organizira lomače za spaljivanje uvoznih tkanina.
No Englezi ne popuštaju i glavni učinak nepromišljene najave "Velike duše"
(Mahatma) golemi je val uhićenja. Građanski neposluh je dobro započeo i ljudi
su na mnogim mjestima slijedili upute: organizirati štrajkove pred trgovinama
alkoholom, bojkotirati uvozne tkanine, oglušiti se na sudske pozive. No na kraju
je izbio val nasilja, a nakon jednog sukoba s policijom u kojemu je ubijeno više
prosvjednika, pobješnjela svjetina zapalila je policijske barake i u požaru je
izgorjelo dvadesetak policajaca. Gandhi reagira isto kao i 1919. godine na pokolj
u Amritsaru: ponovno prekida pokret građanskog neposluha i započinje post –
kao toliko puta u životu – prihvaćajući odgovornost za mrtve i budeći osjećaj
krivnje u sudionicima krvoprolića.
Deset godina kasnije (u međuvremenu je bio u zatvoru, potom ponovno krenuo
na duga hodočašća Indijom na kojima se bori protiv isključenosti Nedodirljivih,
zalaže se za prava žena i popularizira osnovne higijenske mjere), u siječnju 1930.,
Gandhi iznova odlučuje prkositi Carstvu i pokreće novu kampanju nesu– radnje.
No ovaj put nije tako siguran u svoj pristup, ne zna odakle krenuti, kako osigurati
maksimalni publicitet mirnom i masovnom odbijanju poslušnosti. Velikom
pjesniku Rabindranathu Tagori, koji gaje posjetio 18. siječnja, priznaje: "Ne
vidim svjetlo u tami što me okružuješ
No njegov "mali glas", kako je govorio*, uskoro će mu se obratiti: "Hodat ćeš,
hodat ćeš do mora, i tamđ ćeš okupljati sok" Gandhi se odlučuje na novu
satyagrahu*\ marš soli. Njegova vi-zija je dvojaka: osuditi porez na sol, kao uvod
u radikalniji otpor, i organizirati uprizorenje tog otpora u vidu golemog,
masovnog marša. Englezi su držali monopol na žetvu soli. Nitko njome nije smio
trgovati, pa čak je ni vaditi za osobnu upotrebu. Štoviše, provođene su akcije
uništavanja ako bi prirodna sol bila u blizini zajednica koje bi je mogle koristiti
za osobnu upotrebu. Sol: besplatan dar mora, osnovna i vrlo potrebna namirnica.
Nepravednost poreza na sol bila je vidljiva na prvi pogled, i dovoljno je bilo
izreći je naglas da bi se prokazala njezina skandalozna nakarad– nost. Drugi
genijalan potez bio je organiziranje polaganog marša prema obali – od ašrama**
Sabarmati do slanih močvara Dandi, nadomak moru, blizu Jaipura.
Duhovne i političke vrijednosti hodanja Gandhi je iskusio odavno. Još kao
mladić, dok je živio u Londonu, redovito je hodao sedam do petnaest kilometara
gotovo svakoga dana, bilo odlazeći na predavanja ili u potrazi za vegetarijanskim
restoranom. Ta su mu hodanja pomogla da se drži trostrukog zavjeta majci
Kako ćemo kasnije vidjeti, taj izraz, koji se može prevesti kao "snaga istine",
označava kolektivnu akciju što se poduzima s velikom odlučnošću, ali unaprijed
odbacuje svako nasilje.
Ovaj izraz odnosi se na strukture zajednica organiziranih po pravilima i
načelima Gandhi– jeve doktrine što ih je uspostavio kako bi u njima radio i
podučavao svoje učenike.
Seite 84 / 100
na odlasku iz Indije (bez žena, bez alkohola, bez mesa), da testira vlastitu
dosljednost i da si čestita na ustrajnosti. Gandhi je oduvijek pridavao veliku
važnost obećanjima koja je davao bilo sebi bilo drugima, toj formalnoj obvezi
odricanja određene prakse i određenog ponašanja. Doživljavao ih je kao konačna.
Uvijek je u sebi njegovao disciplinu i samokontrolu. Hodanje omogućava takav
principijelan odnos prema samom sebi, u kojemu nije riječ
0 općoj introspekciji (tome bi bolje odgovarao ležeći položaj, na sofi), već o
minucioznoj analizi. Dok hodate, svodite račune sami sa sobom: ispravljate se,
kritizirate, procjenjujete. Kasnije, radeći kao odvjetnik u Južnoj Africi, Gandhi je
nastavio hodati, redovito prelazeći pješice trideset i četiri kilometra od Tolstojeve
farme (naziv prvog ašrama što ga je 1910. Gandhi osnovao u Južnoj Africi, nap.
prev) do Johannesburga. No u bitkama koje vodi u Natalu eksperimentira i s
političkom dimenzijom hodanja. Braneći prava južnoafričkih Indijaca, izloženih
uvredljivim mjerama
1 zlostavljačkim porezima, umjesto običnih demonstracija kojima bi okupirao
javni prostor, 1913. organizira niz prosvjednih mar– ševa koji traju po nekoliko
dana. Ideja je protestirati ne koristeći nasilje i pronaći način da budete uhićeni.
Gandhi je odlučio organizirati prosvjedne marševe iz jedne provincije u drugu (iz
Na– tala do Transvaala), no bez obvezne potvrde za prolaz, kako bi inscenirao
građanski neposluh visoke vidljivosti, masovan i mi-ran. U skladu s tim, 13.
listopada 1913. Gandhi predvodi prosvjedni marš u kojemu sudjeluje više od
dvije tisuće ljudi. Hodaju bosi, prehranjujući se s malo kruha i šećera. Marš traje
tjedan dana. Gandhi je ubrzo uhićen, iN pedeset tisuća Indijaca odmah je
proglasilo štrajk. General Smuts bio je primoran pregovarati te s Gandhijem
potpisuje niz sporazuma u korist indijskih zajednica.
U veljači 1930., u svojoj šezdesetoj godini, Gandhi je osmislio plan za "marš
soli". Riječ je o vrlo dramatičnoj koncepciji, kolektivnoj epopeji. Gandhi okuplja
oko sebe jezgru pouzdanih mili– tanata, satyagraha, koje je sam podučavao i na
čiju se unutarnju disciplinu i sposobnost žrtvovanja može osloniti. Za ekspediciju
je odabrano sedamdeset osam aktivista. Najmlađem je šesnaest godina.
Jedanaestoga ožujka, obraćajući se tisućama ljudi nakon večernje molitve,
Gandhi ih poziva da, ako ga uhite, nastave pokret građanskog neposluha u miru i
tišini. Sutradan, u pola šest ujutro, s dugim bambusovim štapom u ruci, kreće na
put okružen sljedbenicima koji su, kao i on, odjeveni u bijelo, rukom tkano
pamučno sukno. Ima ih nešto manje od osamdeset. Četrdeset i četiri dana kasnije,
kad stižu do morske obale, ima ih nekoliko tisuća.
Kako se nižu dani, tako se uspostavlja ritam: buđenje u šest, molitva, meditacija
i pjevanje. Potom, nakon jutarnje higijene i užine, kolona počinje hodati. U
selima kojima prolaze dočekuje ih slavljenički ugođaj: ceste se polijevaju vodom
i zasipaju lišćem i cvijećem kako bi bolnim stopalima olakšali hod. Gandhi se u
svakom mjestu zaustavlja, smireno preuzima riječ i poziva.sve na prekid aktivne
Seite 85 / 100
suradnje s Carstvom, na bojkot uvoznih proizvoda i povlačenje sa svih dužnosti
na kojima službeno predstavljaju Carstvo. No najvažnije od svega: ne smiju
reagirati na provokacije, moraju unaprijed prihvatiti udarc^ koji će pljuštati,
prepustiti se uhićenju bez otpora. Uspjeh je golem. Strani dopisnici iz dana u dan
prate marš i izvještavaju o njemu diljem svijeta. Indijski potkralj uzaludno
pokušava pronaći prikladan odgovor. Ghandijev dnevni ritam ostaje
nepromijenjen: ujutro moli, danju hoda, uvečer prede pamuk, noćmpiše, članke
za svoje novine. Petoga travnja, nakon više od mjesec i pol hodanja, napokon
stiže do obale mora, do Dandija, gdje s učenicima provodi noć u molitvi. Ujutro,
u osam i trideset, odlazi do oceana i nakon kupanja vraća se na plažu, gdje ispred
tisuća okupljenih ljudi svečano izvodi zabranjenu gestu: polako se saginje i
podiže komadić soli, dok pjesnikinja Sarojini Naiđu uzvikuje: "Pozdrav,
osloboditelju!
U ideji i ostvarenju tog dugog marša prisutno je nekoliko duhovnih dimenzija,
utemeljenih na gandijevskim uvjerenjima.
Za početak, sporost hodanja promiče odbacivanje brzine. Ono izražava
Mahatminu podozrivost prema stroju, ubrzanoj potrošnji i slijepoj produktivnosti.
U tekstu iz studenoga 1909.
(Hind Stvaraj), koji je napisao na brodu vraćajući se iz Londona u Južnu
Afriku, Gandhi kritizira modernu civilizaciju. Osim što zagovora nenasilnu
borbu, tekst je i svojevrsna obrana tradicije, apologija sporosti. Za Gandhija,
stvarna opreka ne leži u proturječnosti između Zapada i Istoka, već između
civilizacije kojoj su u prvom planu brzina, uporaba strojeva i akumulacija moći, i
one koja počiva na transmisiji, molitvi i manualnom radu. To, međutim, ne znači
da treba birati između inertnosti tradicije i dinamike napretka, već između dviju
vrsta energija: energije vječnog i energije promjene. Gandhi ne nudi izbor između
konzervativne statičnosti i pustolovne smionosti, već između smirene snage i
neprekidne nervoze, između prigušenog svjetla i zaslje– pljujućeg bljeska.
Gandhi je tu mirnu energiju volio vidjeti kao majčinsku, žensku. U
tradicionalnim društvima sporo hodanje stoljećima je bilo rezervirano za žene:
one bi odlazile po vodu na udaljene izvore ili bi krstarile stazama u potrazi za
biljkama i začinima. Muškarci su više voljeli žestoko trošenje snage, svojstveno
lovu: iznenadni napadi, kratke ali brze potjere. Hodati, za Gandhija znači davati
prednost sporim energijama izdržljivosti. Hodanje nas uvelike udaljava od
munjevitih akcija, herojskih pothvata, podviga. Ono se ostvaruje s poniznošću
koju je Gandhi volio: ono je podsjetnik na našu gravitaciju, na našu slabost.
Hodanje je prirodno stanje siromaha. Poniznost, međutim, nije isto što i bijeda.
To je smireno priznavanje naših vlastitih granica: ne znamo sve, nismo
svemogući. Ono što znamo zanemarivo je u usporedbi s Istinom, ono što možemo
beznačajno je u usporedbi sa Snagom. I ta nas spoznaja stavlja na naše pravo
mjesto, određuje nas. Hodajući, daleko od ikakva vozila ili stroja, daleko od
ikakva posredovanja, ponovno oživljavam zemaljsko stanje čovjeka,
utjelovljujući iznova njegovo izvorno, suštinsko siromaštvo. Zato poniznost nije
Seite 86 / 100
po-nižavajuća: ona nas samo lišava uzaludnih pretenzija i usmjerava prema
autentičnosti. K tome, hodanje u sebi ima i određenu dozu ponosa: stojimo,
uspravni smo. Poniznost, u smislu kako je doživljava Gandhi, izražava naše
ljudsko dostojanstvo.
Hodanje u sebi sadrži i ideju jednostavnosti kojoj je težio cijeloga života,
krenuvši putovima neposjedovanja (aparigrahd). Od savršenog džentlmena do
"polugolog fakira", kako mu se narugao Churchill, Gandhi je tu potragu za
siromaštvom slijedio na svim razinama vlastitog postojanja: u odijevanju,
smještaju, pre-hrani, transportu. .On, koji je u Londonu nosio redingot, prsluk s
dvorednim kopčanjem, prugaste hlače i štap sa srebrnom glavom, postupno
pojednostavljuje svoj vanjski izgled, sve do posljednjih godina, kad hoda
zaogrnut tek komadom bijeleMucno tkane pamučne tkanine. U Južnoj Africi
napušta svoje udobne johanes– burške stanove i živi na farmama, u zajednici,
aktivno sudjelujući u kućnim poslovima. Putovati u trećoj klasi za njega ubrzo
postaje pitanje časti, a u suton života hrani se samo svježim voćem i orašastim
plodovima. To pojednostavljivanje vlastitog načina života omogućilo mu je brži,
izravniji i sigurniji put prema onom suštinskom. Hodanje je savršeno
jednostavno. Stavljati nogu pred nogu, jedini je način kretanja vlastitim nogama.
S druge strane, ta je jednostavnost imala i politički cilj .^Živjeti iznad svojih
potreba, upozorava Gandhi, uvijek svjedoči o iskorištavanju bližnjeg.
Treba se riješiti svega što može nepotrebno opterećivati, zbunjivati, ometati.
Hodanje promiče ideal autonomnosti. Znamo koliko je Gandhi cijeloga života
cijenio autohtone zanate, lokalnu proizvodnju. Pretvorivši ručno tkanje u svoju
svakodnevnu zadaću, udahnuo je novi život kolovratu. Radeći vlastitim rukama,
odbijamo iskorištavati druge. Koncept hodanja sam povsebi ispunjava dvostruki
ideal objedinjen u riječi swadeshi> koju je Gandhi naveliko koristio pozivajući
Indijce na bojkot engleskih tkanina, alkohola, industrijskih proizvoda. Sivadeshi
istodobno označava i "blizinu" i "samodostatnost". Hodajući, dolazite u kontakt s
ljudima u njihovom svakodnevnom životu: prolazite duž polja na kojima rade,
prolazite pokraj njihovih kuća. Zaustavljate se i razgovarate. vRitam hodanja
idealan je da bismo shvatili, osjetili bliskost. Usto, ovisimo isključivo o sebi. Pod
uvjetom da smo zdravi, sve ovisi o našoj volji, ne čekamo ništa osim vlastite
naredbe. Ni strojeve, ni gorivo. Tim više što je hodanje gotovo hranjivo.
Gandhi je to iskusio na velikom maršu 1930., kad je nakon vise od tristo
^devedeset kilometara hoda stigao na cilj blistaviji nego Što je krenuo.
I konačno, Gandhi svojim pokretom hodanja veliča dimenziju ôdlučnosti i
postojanosti: treba ustrajati. Ta dimenzija je ključna, jer hodanje traži blag, ali
kontinuiran napor. Da bi oslikao karakter borbe koju želi voditi, Gandhi je u
Južnoj Africi, na jednom političkom sastanku, osmislio novi termin za
promicanje svoga načina djelovanja: satyagraha. Satyagraha je istodobno ideja
snage i istine, ideja da se čovjek čvrsto vezuje za istinu, kao za čvrstu stijenu.
Hodanje zahtijeva odlučnost, ustrajnost i volju. Tijekom dugih godina borbe,
Gandhi je, u okviru društvenih struktura koje je utemeljio na raznim mjestima,
Seite 87 / 100
podučavao učenike. Glavna vrlina satyagrahe unutarnja je samokontrola. Morate
biti spremni primiti udarac i ne uzvratiti, prihvatiti bezrazložno uhićenja bez
otpora, trpjeti poniženja, uvrede i poruge ne odgovarajući na njih. Ta
samokontrola je dvojaka; ona pokazuje da možete kom trolirati ispade bijesa i
ogorčenosti, ali istodobno i prebroditi nalete beznađa ili kukavičluka. Da možete
ostati mirni, nepomični, spokojni, sigurni u sebe kao što ste sigurni u istinu.
Hodanje otupljuje ljutnju, ono pročišćava. Kad su satyagrahe stigli do mora, iz
njihove ogorčenosti nestala je sva mržnja i bijes: ostala je samo mirna odlučnost
da prekrše zakon, jer zakon je nepravičan i na– karadan, do te mjere da je njegovo
kršenje postalo obveza koju provode odlučno i spokojno, poput molitve.
Ova savršena samokontrola preduvjet je kako savršene ljubavi prema svim
bićima, tako i nenasilja: ahimsa. To je samo srce Ghandijeve doktrine. Nenasilje
za njega nije tek pasivno odbijanje, neutralna rezigniranost, pokoravanje. Ono
Ujedinjuje, u samo jednom načelu, sve spomenute dimenzije: dostojanstvo,
samokontrolu, čvrstoću, poniznost, energiju. Nenasilje nije puko odbacivanje sile.
To je prvenstveno suprotstavljanje fizičkoj sili snagom same duše. Gandhi ne
kaže: ne pružajte otpor kad zapljušte udarci, kad se zvjerstva ustostruče.
Naprotiv, on kaže: oduprite se svojom dušom ostajući što dulje uspravni, ne
odustajući od dostojanstva, ne pokazujući agresiju ni išta što bi, između onoga
koji udara i onoga kojega udaraju, moglo uspostaviti bilo kakvu jednakost ili
reciprocitet u sprezi nasilja i mržnje. Naprotiv, prema onome tko vas udara
pokažite bezgranično suosjećanje. Odnos mora u svemu ostan asimetričan: s
jedne strane slijepi bijes, fizički, pun mržnje* a s druge duhovna snaga ljubavi.
Ako ustrajemo, odnos snaga se mijenja; fizička sila degradira onoga tko je koristi,
tko se pretvorio u pobješnjelu zvijer, dok se sve ljudske kvalitete odražavaju u
onome tko leži na zemlji i koga je pokušaj obezvrjeđivanja uzdignuo u stanje
čiste čovječnosti. Nenasilje čini nasilje sramotnim. Nastaviti udarati nekoga tko
na fizičku brutalnosti odgovara čistom humanošću, jednostavnim dostojanstvom,
to znači izgubiti čast i dušu, tu i sada.
To je bio slučaj i s krvavim maršem na koji su se satyagrahe zaputile u svibnju
1930., da u ime naroda zauzmu solane u Dhara– sani. Gandhi se pobrinuo da
vicekralja pismom upozori na prosvjedni marš. i njegov cilj, dodajući da bi
jednostavno ukidanje poreza na sol bilo dovoljno da ga zaustavi. No Gandhi je
uhićen i ne može osobno sudjelovati u planiranoj mirnoj okupaciji solana. Četiri
stotine policajaca naoružanih teškim palicama sa čeličnim šiljcima čeka u
močvarama. Satyagrahe polako napreduju, odbijajući se raspršiti. Stigavši do
policijskih linija, ne trepćući primaju stravične udarce, a dok padaju na zemlju, na
njihovo mjesto dolaze sljedeći te i oni bivaju pokošeni u trenu. Prizor je tim
strašniji jer se satyagrahe i ne pokušavaju zaštititi rukama i ostaju potpuno
izloženi, mirno čekajući udarce koji im lome kosti i razbijaju lubanje. Policajce
obuzima divljaštvo i neke prosvjednike palicama prebijaju na smrt. Američki
novinar Webb Miller iz agencije United Press, koji prisustvuje pokolju, opisuje
kako satyagrahe napreduju polako, smireno, "čvrsta koraka i uzdignutih glava", te
Seite 88 / 100
padaju kao pokošeni. U bolnoj tišini uskoro se ne čuje ništa osim udaraca
pendreka, pucanja kostiju i nekoliko nijemih jecaja. Više stotina prosvjednika je
ranjeno.
Politička korist pokreta iz 1930. nažalost nije bila na visini nadanja, ni
grandioznosti samog čina. Sporazum Gandhi-Irwin
(veljača 1931.) sadrži tek manje ustupke, a londonska konferencija, na koju

Gandhi odlazi u rujnu, ne donosi nikakav napredak. U trenutku izbijanja Drugoga
svjetskog rata, 1939. godine, Indija je još uvijek velikim dijelom pokorena
zemlja. Neovisnost će stići tek u kolovozu 1947., po. cijenu podjele između Indije
i Pakistana, najgoreg mogućeg rješenja za Gandhija, koji se uvijek nadao slobodi
u bratstvu i jedinstvu.
Tijekom cijeloga života Gandhi nikad nije prestao hodati. Svoje odlično
zdravlje pripisivao je toj navici. Hodao je do samoga kraja. Posljednjih godina
života doživjet će istodobno ostvarenje i uništenje svoga sna: slobodu, ali praćenu
razdorom i raspadom. Krajem četrdesetih godina 20. stoljeća, u trenutku kad se
Engleska ozbiljno pripremala napustiti svoje indijske kolonije, među različitim
vjerskim zajednicama razbuktala su se rivalstva koja su Britanci dotad pomno
njegovali po principu podijeli pa vladaj, zbog čega ubrzo dolazi do eksplozije i
dotad neviđenog pokolja među hindusima, muslimanima i sikhima.
U zimu 1946. Gandhi ponovno poseže za hodočasničkim štapom i odlučuje
pješice obići mržnjom razdirane regije (Bengal i Bihar), hodati od sela do sela,
kako bi, obraćajući se svima i moleći za sve, probudio načela ljubavi i bratskog
jedinstva. Između 7. studenoga 1946. i 2. ožujka 1947.: obilazi na desetke sela,
pješice. Hoda jer želi jasno obznaniti miroljubivost svoga siromaštva. Svakog
jutra ustaje u četiri da bi čitao i pisao, potom ručno isprede svoju dnevnu mjeru
pamuka i vodi molitve otvorene svima, recitirajući hinduističke i muslimanske
svete tekstove kako bi pokazao njihovu miroljubivu sinergiju, i hoda. Svako jutro
kreće pjevajući tragične stihove Rabindranatha Tagorea:
Koračaj sam.
Ako ne odgovaraju na tvoj poziv, koračaj sam;
Ako se boje i kukavički okreću zidu
Oh, ti nesretniče
Oslobodi um svoj i govori sam.
Ako se okrenu od tebe i napuste te na putu kroz pustinju,
Oh, ti nesretnice,,
Guzi po trnju na svom putu I koračaj sam putem umrljanim krvlju.
U rujnu 1947. događa se "čudo Kalkute": sama Gandhijeva prisutnost i najava
posta bili su dovoljni da ugase vatru mržnje koja je harala gradom. Neovisnost je
Seite 89 / 100
proglašena u kolovozu, a najava podjele Indije i Pakistana izazvala je novi val
neviđenog nasilja među raznim vjerskim zajednicama.
Gandhi umire od ruke jednog fanatičnog hindusa 30. siječnja 1948. godine.
U sjećanjima zauvijek ostaje slika vremešnog muškarca,jod gotovo sedamdeset
sedam godina, koji hoda po cijele daneTjednom rukom oslonjen o svoju
mlađahnu nećakinju, dok ai drugoj drži hodočasnički štap, pješačeći od sela do
sela, od pokolja do pokolja, crpeći snagu jedino iž svoje vjere, odjeven kao zadnji
siromah, posvuda ističući neizbježnost ljubavi i besmislenost mržnje, su-
protstavljajući nasilju u svijetu neizmjeran mir sporog, poniznog, beskrajnog
hodanja.
Takvog će ga pamtiti i Nehru, njegov neumorni sljedbenik, prvi veliki lider
slobodne Indije. Kađpomisli na Gandhija, uvijek se sjeti velikog marša soli:
Glavom mi se vrte brojne slike, txog čovjeka, koji se tako cesto smijesio, dok
su mu oči istodobno bile jezero beskonačne tuge. ™ Jedna se ipak izdvaja između
svih, meni najznačajnija, Jad sa stapom u ruci pješice kreče prema Dandiju,
tijekom marsa soli 1930. godine. Bio je hodočasnik u potrazi za istinom, tih,
miran, odlučan i neustrašiv
Ponavljanje
Hodanje je tupa, repetitivna, monotona aktivnost. To je živa istina. No upravo
zato, ono nikad nije dosadno. Kao što smo već re-kli, monotoniju treba
razlikovati od dosade. Dosada je potpuna odsutnost bilo kakvih projekata,
perspektiva,"Vrtite se u krug, bes-posleni. Čekate, ne iščekujući ništa određeno*
zamjećujući samo dimenziju neodređene odloženosti praznog vremena. Tijelo,
kad mu je dosadno, tek što se ispružilo već ustaje, rukama lamata po zraku,
poskakuje čas u jednom čas u drugom smjeru, Rastaje, vr-polji se. Očajnički
pokušava ispuniti svaku sekundu. fĐosada je neka vrsta letargične pobune protiv
nepokretnosti. Nemate što ra-diti, a i ne pokušate išta raditi. Kad vas obuzme
dosada, zdvajate sami nad sobom. Sve vam je zamorno, jer je rezultat vaše
osobne inicijative. Prekid mora doći izvana. Tada stavljate na test neizmjerno,
nepodnošljivo siromaštvo vlastitih želja. Dosada je nezadovoljstvo koje se
ponavlja iz sekunde u sekundu, to je užasavanje nad počecima: sve vam dosadi
isti čas, jer ste to sami započeli.
Hodanje nije dosadno na taj način. Ono je jednostavno monotono. Kad hodamo,
nekamo idemo, u pokretu smo, korak je ujednačen. Previše je pravilnih, ritmičkih
pokreta u hodanju da bi pobudili dosadu koja se hrani ispraznim vrpoljenjem
(duša se besciljno vrti u krug u nepomičnom tijelu). Ta je spoznaja navela
redovnike da predlože šetnju kao lijek za acediju (duhovna tromost, nap. prev.),
tu podmuklu bolest što nagriza dušu. Općenito, dakle, treba razlikovati hodanje,
koje podrazumijeva neki cilj, kretanje prema nečemu, od melankoličnog lutanja.
Montaigne je često govorio o svome promenoiru. Da bi potaknuo razmišljanje,
da bi bio inventivniji, odlazio dublje i dalje, um treba pomoć aktivnog tijela:
A ako ja sjedim, i misli mi spavaju. Duh mi se ne miče ako
Seite 90 / 100
ga noge ne potiču.*
Stoga, kada je um zablokiran, od sjedenja za stolom nema mnogo koristi. Treba
ustati i napraviti nekoliko koraka. Treba hodati kako bi se tijelo pokrenulo, kako
bi um iz njegova elana dobio zamah i ponovno oživio.
Ovdje je posrijedi čisto mehanički okidač: hodanje je okidač. K tome, zbog
svoje ujednačenosti, hod nudi lagano zibanje koj^ se može pokazati korisnim za
poeziju u stihovima: hvatamo tempo, ulazimo u ritam. Najbolji primjer je
engleski romantičar Wi– lliam Wordsworth. Na pitanje gdje pjesnik stvara,
njegova je sestra neodređenom kretnjom pokazala na vrt i odgovorila: "To je
njegov radni kabinet" I doista, pjesnik je svoje duge lirske pjesmčT" skladao u
hodu. Neumorno bi koračao gore-dolje i mrmljah, koristeći se ritmom vlastitog
tijela u potrazi za stihovima.
Wordsworth je nezaobilazna figura svake povijesti hodanja, a mnogi eruditi
smatraju ga i izvornim pokretačem dugih pješačkih tura. On je prvi koji krajem
18. stoljeća – u doba kad je hodanje još uvijek sudbina siromaha, skitnica i
drumskih razbojnika (da i ne spominjemo akrobate i kolportere) – doživljava
hodanje kao poetičan čin, sjedinjavanje s prirodom, tjelesno ispunjenje,
kontemplaciju krajolika.' Christopher Morley je za njega napisao da je "jedan od
prvih koji su svoje noge stavili u službu filozofije". Pješice je obišao cijelu
Francusku, pregazio Alpe, istražio englesku regiju Lake District, te potom sva
svoja putovanja pretvorio u materijal svojih poema. Njegov veličanstveni Preludij
(opsežna autobiografska poema) sročen je kao superpozicija triju hodanja: onoga
što ga iz djetinjstva vodi u zrelost, onoga što ga baca na
Michel de Montaigne, Eseji, knjiga III, 3. poglavlje: "Tri su načina kako valja
postupati", Dis– put; prev. V. Virija.,. i'
ceste Francuske i Italije, te, naposljetku, onoga u kojemu odzvanjaju ovi
jednolični i zvonkjstihovi:
Thus did I steal along that sneni road My bodyfrom the stillness drinkingin A
restoration like the calm ofsleep But sweeter far. Above, before, behind,
Around me, ali was peace and solitude.
Nerazumijevanje, čak i svojevrsno neprijateljstvo s kojim se Wordsworth u to
vrijeme suočavao, omogućava nam da shvatimo stvarnu razliku između hodanja i
šetnje. Promenada, šetnja velikim parkovima oko dvoraca, zamišljena je kao
društvena distinkcija. U engleskim parkovima, koje odlikuje niz isprepletenih
perivoja, romantičnih šumaraka i tajanstvenih raskrižja, šetači se sad susreću, sad
skrivaju. Hodaju gore-dolje, polako, uz neprestana zastajkivanja protkana
duhovitim razgovorima, dobacivanjima i zadirkivanjimaj povjeravanjima. Šetnja
parkom prilika je da pokažete svoje umijeće zavođenja. No ona je, prije svega,
sušta suprotnost hodanjima nadničara što bolnih nogu odlazi u polja prodavati
svoju radnu snagu, ili skitnice bez krova nad glavom, koji svoju bijedu i nedaću
povlače blatnjavim putovima. U perivojima parkova šetači takoreći ne hodaju:
oni plešu.
Seite 91 / 100
Wordsworth, pak, hoda cestama poput siromaha, ne iz potrebe već iz
zadovoljstva. Na sveopće čuđenje tvrdi da ga to iskustvo "obogaćuje". Nije tu
riječ samo o velikoj kulturnoj inovaciji (pješačenje prirodom, ljepota
krajobraza)ji njegova je poezija duboko obilježena ritmom hodanja: ravnomjerna,
monotona, lišena sjaja. Ona nas uljuljkuje ali ne zamara, poput šuma valova.
Samo još jedan pjesnik, i on poznati hodač, u svojim će stihovima, mnogo
kasnije, uspjeti pronaći' tu zadivljujuću monotoniju. To je Charles Peguy, a
napose mu je to uspjelo u nezaboravnoj poemi Predstavljanje pokrajine Beauce
(Presentation de la Beauce),
koju je 1912. sročio na putu, hodočasteći u katedralu Majke Bož– je u
Chartresu da bi se pomolio za ozdravljenje sina Pierrea oboljelog od tifusa.
Mi idemo pred sobom, muku uzduž džepova,
Bez ikakvog sjaja, bez zbrkanih riječi, bez govora,
Korakom uvijek jednakim, êzžurbe i pribježista,,
Spolja najnazočnijih prema poljima najbližim.
Ti nas vidiš gdje hodamo, mi smo pješaci,
Uvijek napredujemo tek korak po korak*
Svako dugo hodanje izmamit će na usne ovu vrstu psalmičke, jednolične
poezije. Psalmi su prvenstveno psalmi hodočasnika, hodača: oni pjevaju o
tjeskobi izgnanstvaîečnog stranca (,,Je– ruzaleme, ako tebe zaboravim!") ili o
vjeri u Obećanu zemlju (,,K brdima oči svoje uzdižem: odakle će mi doći
pomoć?").
Psalam ne zahtijeva veliki intelektualni napor na razini sadržaja ili značenja: on
se prije Sve^Smora kazivati, artikulirati, pjevati, utjeloviti. On se
morjjfktualizirati u tifelu, a kad ga zajedno pjeva više osoba, onda se ostvaruje u
tijelu zajednicerlndij– ski hodočasnici koji idu pješice ju Pandharpur još i danas
pjevaju psalme Tukarama, nepismenog Marathija, sitnog trgovca rođenog 1698. u
kasti šudra, onojfnajnižbj ("Ja sam iz bezvrijedne kaste, zovu me Tuka, knjige
nisam jgja^lljcojijena brdu susreo Boga i ubrzo počeo skladati i recitirati stihove
koje su zapisivali njegovi učenici, budući da sam nije znao pisati. Od tog
vremena, hinduistički hodočasnici na cestama pjevaju psalme pjesnika koji nije
znao čitati:
Gospodine, kad bih barem mogao biti maleni oblutak, veliki kamen ili prašina
na cesti za Pandharpur da po meni gaze noge svetaca!
Hodajući, na usne prirodnîavirêpetkivna, spontana poezija, riječi jednostavne
poput odjeka koraka najesti. Odjek hodanja može se naći i kad dva zbora pjevaju
psalme u alternaciji, što omogućava naizmjenično pjevanje i slušanje. Ključni
gfektta– kvog pjevanja neprekidno je ponavljanje i izmjenjivanje, koje sveti
Ambrozije uspoređuje sa šumom mora: kad se blagi valovi lagano razbijaju o
obalu, jednoličnost zvuka ne samo da ne razbija tišinu, već joj naprotiv daje ritam
i činije čujnom. Tako i psalmo– dija, kaže Ambrozije, stalnim izmjenjivanjem
odgovora, stvara u duši radosni spokoj. To alterniranje napjeva, ta uzlazna i
Seite 92 / 100
silazna putanja vala, slična je naizmjeničnom gibanju nogu u hodu. Stvar nije u
razbijanju, već u davanju ritma koji će prisutnost svijeta učiniti vidljivom. I baš
kao što je Claudel rekao da zvuk čini tišinu dostupnom i korisnom, za hodanje bi
trebalo reći da ono prisutnost čini dostupnom i korisnom.
U hodanju, dakle, nalazimo tu enormnu moć ponavljanja, ponavljanja Istog. Iz
nje se rađaju psalmi, koji predstavljaju aktua– lizaciju vjere, skandiranu kroz
vibraciju tijela. Tu moć ponavljanja nalazimo i drugdje: u nekim oblicima
molitve, luffioglavito mislim na ono što se u pravoslavnoj duhovnosti naziva
^»Filokali– ja srca" Posrijedi je vježba koja se sastoji od jednostavnog
ponavljanja posve elementarne molitve, sastavljene od samo nekoliko riječi:
"Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni, greš– niku " Potrebno je
samo ponavljati molitveni zaziv (molitvu-reče– nicu), moliti brojeći zrno po zrno,
iz minute u minutu, potom iz sata u sat, sve dok cijeli dan ne pretvorite u
neprekidnu molitvu. Ta vježba ponavljanja može se dodatno naglasiti strogo
kontroliranim disanjem, tako da se prvi dio molitve ("Gospodine Isuse Kriste,
Sine Božji") izgovori kroz udisaj, a drugi ("smiluj se meni, grešniku") kroz
izdisaj
Cilj je ove vježbe ponavljanja postići stanje koncentracije (radeći samo jednu
stvar, ponavljajući jednu te istu rečenicu), no ta
koncentracija nije intelektualna. Nije riječ o izoštrenosti umi, već o
sudjelovanju (cijelo tijelo diše i mrmlja, sva su čula usuglašena, sve sposobnosti
duše zrcale sveti sadržaj formule) cijelog našeg bića u recitiranju molitve.^
Pravoslavni Oci nazivaju to "vraćanjem uma u srce". Velika se opasnost, krije
upravo u disperziji pažnje, ometanju, rasipanju, što zadnjih predstavlja razne
varijacije zabo-rava Boga. Taj se zaborav može očitovati i u radu, koji omamljuje
tijelo, ali i u igri, koja uzbuđuje maštu, ili u meditaciji, koja postaje jeftina
spekulacija. Mala molitva srca, ponizna, repetitivna i apsolutno opsesivna,
izaziva kratki spoj u svim tim otuđenjima i vraća nas, kažu Oci, našem
unutarnjem Kraljevstvu. Srce je točka sjedinjenja jer ono predstavlja mjesto
otvaranja i energije prisutnosti koje je sposobno proturječiti kako kušnjama tijela
tako i previranjima duha. Ponavljanjem jedne te iste fraze, koja ima samo jedno
značenje, duša je u potpunosti lišena lažnog bogatstva misli i apsorbirana u
mentalnom ponavljanju jednog te istog sadržaja.
Koncentracija, jedinstvo, pročišćenje. Jedna jedina kratka rečenica koja se
neumorno ponavlja:,gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni, grešniku
" Nakon nekoliko minuta, ne-koliko sati, to više nije čovjek u molitvi, to je
čovjek koji je postao molitva. On je sada samo kontinuirana invokacija Krista, i
malo-pomalo tu strašnu nelagodu, to zasićenje uma što se guši ponavljajući jedno
te isto, ta usta iznurena stalnim mrmljanjem, u silovitoj svetosti trenutka
zamjenjuje čisti mir (slavna hesuk– hia). Ponavljanje postaje spontanoêno,
lišeno napora, savršeno usklađeno s otkucajima srca. I redovnik pronalazi
apsolutnu si-gurnost u beskrajnom mrmljanju bez kraja i konca, u beskrajnom
udisanju vlastite molitve. Jednako tako, dok hodamo, postoji trenutak kad iz
Seite 93 / 100
monotonog pfnavlj anjaKoraka odjednom izroni apsolutni mir. Više ne
razmišljamo ni o čemuTviše nas ne razdiru nikakve brige, više ne ^postoji ništa
osim pravilnih pokreta koje pratimo: cijelo naše biće sada je samo ponavljanje
naših koraka^ Oci koji su naučavali ovu molitvu srca, najčešće su je izgovarali
sjedeći, nepomičnijš bradom na prsima (poput, primjerice, Pse– udo-Simeona ili
Grgura Sinaita), satima uronjeni u ponavljanje
iste rečenice. No Filokaliju je na Zapadu popularizirala čuvena priča o
anonimnom ruskom hodočasniku iz 19. stoljeća, koji ju je prakticirao hodajući.
To je priča o jednostavnoj duši koja je htjela u potpunosti ostvariti uputu svetog
Pavla: "Moliteê bez prestanka'. Nakon što ga je jedan redovnik uputio u tajnu
Filokali– je, taj se dobri čovjek tjednima osamio u vrtu, nastojeći molitvu
ponavljati po tisuću puta (prvo šest, potom dvanaest tisuća puta dnevno). Nakon
dugih dana umora i napora, otupjelosti i dosade, stalno zazivanje Kristova imena
na kraju ga je cijela ispunilo, poput neiscrpnog izvora radosti i utjehe. A kad mu
je to postalo gotovo jednako prirodno kao i disanje, krenuo je na put i hodao po
čitave dane, ne osjećajući ^mor. Hodao je kao što je izgovarao molitvu, u
vlastitom ritmu: neumorno.
To inzistiranje na jednoličnom ponavljanju kao ključu hodanja bez umaranja
pronalazimo u tibetanskoj duhovnosti, u gotovo magičnom umijeću Lung-gom-
pa. Ono se sastoji od vježbi disanja i gimnastike koje se usavršavaju nekoliko
godina i omogućavaju postizanje velike izdržljivosti i lakoće. Paralelno s uvjež-
bavanjem savršene kontrole disanja, redovnik uči usklađivati ponavljanje
mističnih formula. Kasnije će naučiti kako ih uskladiti s ritmom svojih koraka.
Na kraju inicijacije, redovnik postaje Lung-gom-pa. Redovnik tada postaje
sposoban da u određenim okolnostima brzim tempom prehoda goleme
udaljenosti, bez. ikakva osjećaja umora. Za to su, nema sumnje, potrebni posebni
uvjeti poput ravnog terena, pustog krajolika, sumraka ili noći s mnogo zvijezda.
U tim sablasnim prostranstvima ništa ne odvlači pažnju, koncentracija je
maksimalna. Hodač moli, ne misli ni
0 čemu, ne gleda ni lijevo ni desno, netremice gleda točku pred sobom, kreće
se, ritmički izgovara formule, i ubrzo ulazi u stanje halucinacijskog transa
izazvano monotonim nizanjem koraka, rečenicama koje se ponavljaju do u
beskraj, ujednačenim disanjem.
1 napreduje velikim koracima, kao da odskakuje od zemlje.
Alexandra David-Neel tvrdi da je tijekom dugog pješačenja Himalajskim
gorjem, hodajući golemom pustom visoravni, u
daljini ugledala crnu točku kojaSe ubtzaho približavala. Uskoro je shvatila da je
to čovjek koji se kretao Vehkbfri' brzinom. Prijatelji su joj objasnili da jć to
smijeobra-
ćati ili prekidati njegovo ekstaze i
Seite 94 / 100
mogao bi umrijeti kada biiga probudilii'; Gledali'su ®K|1CO prolazi, posve
smireik širom otvorenih očiju, h^ trkom, ali uzdižući se svakim korakom, poput
Ij^^Lne, dtar‘
Bibliografija
TEKSTOVI I REFERENCE
Opća bibliografija
M. Jourdan & J. Vigne, Marcher, mediter (Hodati, meditirati), Pariz, Albin
Michel, 1994.
C. Lamoure, Petite philosophie du marcheur (Mala filozofija hodača), Pariz,
Milan, 2007.
D. Le Breton, Eloge de la marche (Pohvala hodanju), Pariz, Metailie, 2000.
Y. Paccalet, Le bonheur en marchant (Sreća hodanja), Pariz, J.– -C. Lattes,
2000.
R. Solnit, LArt de marcher (Umjetnost hodanja), Pariz, Actes Sud, 2002.
S. Tesson, Petit traite sur Timmensite du monde (Mali traktat o prostranstvu
svijeta), Pariz, Pocket, 2008.
Le Gout de la marche (Ljubav za hodanjem); tekstove odabrao J. Barozzi,
Pariz, Mercure de Frarice, 2008.
2. poglavlje: Slobode
J. Kerouac, Darma lutalice, BIGZ, 1958.; prev. I. Milankova. S. Ramdas,
Carnets depelerinage (Hodočasnički zapisi); prev. J. Herbert, Pariz, Albin Michel,
1953.
G. Snyder, La Pratique sauvage (naslov originala The Practice ofthe Wild)\
prev. O. Delbard, Pariz, ur. du Rocher, 1999.
H. Zimmer, Les Philosophies de VInde (Indijske filozofije); prev. M.-S. Renou,
Pariz, Payot, 1978.
3. poglavlje: Zašto sam tako dobar hodač (Nietzsche)
F. Nietzsche, Rođenje tragedije, Matica hrvatska, Zagreb; prev. V. Cičin-Sain;
Ljudsko, odviše ljudsko, Demetra, Zagreb, 2012.; prev. B. Podrug; Radosna
znanost, Demetra, Zagreb, 2003.; prev. D. Ljubimir; Tako je govorio Zaratustra,
Naprijed, Zagreb, 1990.; prev. D. Grlić; Ecce Homo, Visovac, Zagreb, 1994.;
prev. S. Vranić; Slučaj Wagner i Nietzsche contra Wagner, Naklada Ljevak,
Zagreb, 2006.; prev. A. Stamać.
F. Nietzsche, Aurore, Pariz, Gallimard; Dernieres lettreš (Posljednja pisma);
prev. C. Perret, Pariz, Rivages . C.P. Janz, Nietzsche, 1. svezak (Djetinjstvo,
mladost, bazelske godine); prev. M. de Launay, V. Queuniet, P. Rusch i M. Ulu–
beyan, 2. svezak (Posljednje bazelske godine, Slobodan filozof); prev. M. de
Launay, V. Queniet, P. Rusch i M. Ulubeyan, 3. svezak (Posljednje godine
slobodnog filozofa, Bolest); prev. P. Rusch i M. Valois, Pariz, Gallimard, 1984. i
1983.
Prijevodi su prilagođeni.
Seite 95 / 100
5. poglavlje: Sporost
P. Sansot, Du bon usage de la lenteur (Dobro korištenje sporosti), Pariz,
Rivages Poche, 2000.
6. poglavlje: Opsjednutost bijegom (Rimbaud)
A. Rimbaud, Djelo 1-2, GZH, Zagreb, 1982.; prev. Z. Mrkonjić. A. Borer,
Rimbaud en Abyssinie (Rimbaud u Abesiniji), Pariz, Le Seuil, 1984.
J.-J. Lefrere, Arthur Rimbaud, Pariz, Fayard, 2001.
A. Rimbaud, Correspondance (Korespodencija), izd. J.-J. Lefrere, Pariz,
Fayard, 2007.
I. Rimbaud, Reliques (Relikvije), Pariz, Mercure de France, 1922.
9. poglavlje: Sanjarije budnog šetača (Rousseau)
J. -J. Rousseau: Ispovijesti, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1982.;
prev. R. Ivšić; Mon portrait; Rasprava o porijeklu
i osnovamanejecma^mi među ljudima, Školska knjiga, Zagreb, 1978.; prev. D.
Foretić.
J.-J. Rousseau, Mon Portrait (Moj portret)? Lettres aJSđalesher– bes (Pisma
Malesherbesu); Pariz, Gallimard.
R. Trousson, ]ean-]acques Rousseau, 1. svezak, ,,La Marche a la gloire" (Hod
ka slavi); 2. svezak, ,,Le Deuil eclatant du bonheur" (Tuga puna sreće), Pariz,
Tallandier, 1988. i 1989.
10 poglavlje: Vječnosti
R.-W. Emerson, O prirodi, Litteris, Zagreb, 2013.; prev. V. Sindolić.
11. poglavlje: Osvajanje divljine (Thoreau)
H. D. Thoreau, Walden, DAF, Zagreb, 2018.; prev. D. Tele– ćan; Građanski
neposluh, DAF, Zagreb, 2011.; prev. D. Telećan; "Hodanje", esej objavljen u
prijevodu Ede Popoviea, unutar njegove knjige Priručnik za hodače, Naklada
Ljevak, Zagreb, 2009.
H. D. Thoreau, Journal 1837-1861 (Dnevnik 1837-1861.); prev. R. Michaud &
S. David, Pariz, Denoel, 1986.; Je suis sim– plement ce que je suis: Lettres a
Harrison G. O. Blake (Ja sam ono što jesam: Pisma Harrisonu G, O. Blakeu);
prev. T. Gillyboeuf, Pariz, Finitude, 2007; Le Paradis a (re)conquerir (Raj koji
treba ponovno osvojiti; naslov originala Paradise [to be] Regained)\ prev. T.
Gillyboeuf, Pariz, Mille et une nuits, 2003.; La Vie sans principe (Život bez
načela; naslov originala Life Without Princi– ple)‘, prev. T. Gillyboeuf, Pariz,
Mille et une nuits, 2004.; De Vesc– lavage, plaidoyerpour John Brown (O
ropstvu, pledoaje za Johna Browna; naslov originala^ Pleafor Captain John
Broivn)] prev. T. Gillyboeuf, Pariz, Mille et une nuits, 2006.
12. poglavlje: Energija
Pieds nus sur la terre sacree, izbor tekstova T. fG. vMcLuhan (Bosonogi na
svetoj zemlji; naslov originala Touch the Earth: A
Seite 96 / 100
Self-Portrait oflndian Existence)\ prev. M. Barthelemy, Pariz, De– noel, 1974.
H. D. Thoreau, Balade d’hiver (Zimska šetnja; naslov originala Winter walk)\
prev. T. Gillyboeuf, Pariz, Mille et une nuits, 2007.
S. Tesson, Eloge de Venergie vagabonde (Pohvala lutalačkoj energiji), Pariz,
Pocket, 2006.
13. poglavlje: Hodočašće
F.-.L. Alsina & P. Caućci von Saucken, Pelerinages: Compo– stelle, Jerusalem,
Rome, Pariš (Hodočašća: Compostela, Rim, Pariz), Đesclee de Brower, 1999.
J. Bies, MontAthos (Sveta gora Atos), Pariz, Albin Michel, 1963.
J. Chelini & H. Branthomme, Les Chemins de Dieu: Histoire despelerinages
chretiens des origines a nosjours (Božji putovi: povijest kršćanskih hodočašća od
njihovih početaka do danas), Pariz, Hachette, 1993.
J. Chelini & H. Branthomme (ur.), Les Pelerinages dans le monde a travers le
temps et Lespace (Svjetska hodočašća kroz vrijeme i prostor), Pariz, Hachette,
2004.
A. Dupront, Dusacre: croisades et pelerinages, images et langages (Sveto:
križarski pohodi i hodočašća, slike i jezici), Pariz, Galli– mard, 1987. .
A. Dupront (ur.||| Saint~Jacques de Gompostelle (Santiago de Compostela),
Pariz, Brepols, 1985.
| Le Guide du pelerin de Saint-Jacques de Compostelle (Hodočasnički vodič po
Putu svetog Jakova); prev. J. Vielliard, Pariz, Vrin, 1997
H. Engelman, Pelerinage (Hodočašća), Pariz, Fayard, 1959.
A. Guillaumont, Aux origines du monachisme chretien (O podrijetlu
kršćanskog monaštva), Abbaye de Bellefontaine, 1979.
R. Oursel, Les Pelerins du Moyen dge: Les Hommes, les chemins, les
sanctuaires (Srednjevjekovni hodočasnici srednjeg vijeka: ljudi, putovi, svetišta),
Pariz, Fayard, 1963.
P. A. Sigal, Les Marcheurs de Dieu (Božji hodači), Pariz, Ar– mand Colin,
1974.
14. poglavlje: Obnova i prisutnost
LamaAnagarika Govinda, Le Chemin des nuages blancs. Pele– rinages d*un
moine bouddhiste au Tibet (Put bijelih oblaka: Hodočašća budističkog redovnika
u Tibet), Panz, Albin Michel, 1969.
M. Benzi, Les Derniers Adorateurs dupeyotl (Posljednji štovatelji pejotla),
Pariz, Gallimard, 1972.
G. Roud, "Petit traite de la.marche en plaine" (Kratki traktat o hodanju
ravnicom), u: Essaipourun paradis (Esej o raju), Lau– sanne, LAge d’Homme,
1983.
15. poglavlje: Pristup cinika
Seite 97 / 100
Les Cyniques grecs. Fragments et temoignages (Grčki cinici. Fra-r gmenti i
svjedočanstva), izd. L. Paquet, Pariz, Le livre de poche, 1992.
Diogene Laerce (Diogen Laertije ili Diogen iz Sinope), Vies et doctrines des
philosophes illustres, particulierement le livre VI (Životi i mišljenja znamenitih
filozofa; naročito knjiga VI.); ur. M.-O. Goulet-Caze, Pariz, La Pochotheque,
1999.
Epiktet, Razgovori, III, 22. (O cinizmu), CID-NOVA, Zagreb; prev. R. Zlović.
M. Foucault, Hrabrost istine, Sandorf, Zagreb, 2015.; prev. Z. Wurzenberg.
M.-O. Goulet-Caze, LAscese cynique. Un commentaire de Diogene Laerce
(Askeza cinika. Komentar Diogena Laertija), Pariz, Vrin, 2000.
17. poglavlje: Melankolično lutanje (Nerval)
G. de Nerval, Putovanje na istok, Silvija i Aure lij a, Alfa, 2007.; prev. V.
Machiedo.
G. de Nerval, Les Filles du feu (Kćeri vatre); Promenades et So– uvenirs
(Šetnje i sjećanja), Pariz, Gallimard.
C. Pichois & M. Brix, Gerard de Nerval, Pariz, Fayard, 1993.
18. poglavlje: Svakodnevni izlazak (Kant)
L. E. Borowski, R. B. Jachmann, E.A. Wasianski, Kant intime (Kant privatno);
prev. J. Mistler, Grasset, 1985.
T. de Quincey, Les Derniers Jours d’Emmanuel Kant (Posljednji dani
Emmanuela Kanta); prev. M. Schwob, Pariz, Allia, 2004.
19. poglavlje: Šetnje
M. Proust, Put k Stuannu, Globus media, Zagreb, 2004.; prev. Z. Crnković.
K. G. Schelle, LArt de se promener (Umjetnost hodanja); prev. P. Deshusses,
Pariz, Rivages, 1996.
20. poglavlje: Javni parkovi
M. Poete, Aujardin des Tuileries: l’art des jardins, lapromenade publique (U
parku Tuileries: umjetnost vrtova, javna šetnja), Pariz, A. Picard, 1924.
M. Poete, La Promenade CL Pariš auXVLLe siecle (Šetnja u Parizu u 17.
stoljeću), Pariz, Armand Colin, 1913.
21. poglavlje: Gradski flaneri
L. Aragon, Seljak iz Pariza, Prosvjeta, 1964.
A. Breton, Nadja, Meandar, Zagreb, 2006.; prev. V. Mikšić W. Benjamin,
Charles Baudelaire-, prev. J. Lacoste, Pariz, Payot, 2002.
W. Benjamin, Pariš capitale du XLXe siecle: Le livre des passa– ges (Pariz,
glavni grad 19. stoljeća: Knjiga odlomaka); prev. J. Lacoste, Pariz, Le cerf,
1997.;
T. Paquot, Des corps urbains: sensibilites entre beton et bitume (Urbana tijela:
senzibiliteti između betona i bitumena), Pariz, Au– trement, 2006.
Seite 98 / 100
G. Debord, "Theorie de la derive", Oeuvres (Djela), Pariz, Gallimard, 2006.
24. poglavlje: Mistlkl političar (Gandhi)
Gandhi, Moja traganja za istinomâutobiografija, Udruga za promicanje
indijske kulturne baštine Lotos, 2009.; prev. J[. Bor– čić; Borba nenasiljem,
Komunist, 1970.; prev. Z. MinderoVrc.
G. Deleury, Gandhi, Pariz, Pygmalion, 1997.
L. Fisher, Vie du Mahatma Gandhi (Život Mahatme Gandhi– ja), Pariz,
Calmann-Levy, 1952.
R. Payne, Gandhi; prev. P. Rocheron, Pariz, Le Seuil, 1972.
25. poglavlje: Ponavljanje
C. Peguy, Florilegij: izbor iz djela (izabrao i priredio Stephane Michel),
Durieux, Zagreb, 2018.; prev. Miljenko Mayer i Stephane Michel.
A. David-Neel, Magija i misterija u Tibetu, Misi, Zagreb, 2001.; prev. D. Hlad.
Ispovijest ruskog hodočasnika, ur. Bonaventura Duda, Kršćanska sadašnjost,
Zagreb, 2003.; prev. E|,. Krpan. '
Petite Philocalie de la priere du coeur (Mala filokalija o molitvi srca); prev. J.
Gouillard, Pariz, Le Seuil, ,1979.
Toukaram, Psaumes du pelerin (Hodočasnički psalmi), prev. G.-A. Deleury, J?
ariz, Gallimard/1973.
W. Wordšworth, Le Prelude (Preludij), naslov originala The Prelude or Growth
ofa Poet’s Mind\ prev. L. Cazamian, Pariz, Au– bier, 1978.
KNJIŽNICA DUBRAVA
Zahvala
Hvala Benoitu Chantreu koji je potaknuo realizaciji ove knjige pratio je do
samog kraja....
"Razmišljajmo hodajući, hodajmo razmišljajući."
Tom rečenicom Frederic Groš, poznati francuski filozof i mislilac, veliki
obožavatelj šetnji i lutanja prirodom, na jednom mjestu u svojoj knjizi Filozofija
hodanja povezuje razmišljanje i hodanje, "te dvije najprirodnije ljudske
aktivnosti" Hodanje je oduvijek imalo mnogo poklonika koji uviđaju njegove
dobrobiti: opuštanje od napetosti, osjećaj ispunjenosti i sreće, oslobađanje mašte,
užitak povezivanja s prirodom...
U nizu filozofskih meditacija, prožetih mudrim, učenim i nerijetko du-hovitim
zapažanjima, oslanjajući se na iskustva poznatih mislilaca koji su uživali u dugim
šetnjama – od Nietzschea, Rousseaua, Thoreaua, Kanta, Rimbauda, Gandhija –
Frederic Groš sagledava različite načine hodanja kao oblike filozofskog čina i
duhovnog iskustva: od obične šet-nje i lutanja gradom ili prirodom do hodočašća,
inicijacijskog putovanja i protestnog hoda...
Što ako doista dobro razmišljamo samo hodajući? Je li bolje hodati sam ih u
društvu? Što nam sve treba dok hodamo? I znamo li uopće zašto hodamo?
Upravo je to ono što ova zabavna i pronicljiva knjiga nastoji rastumačiti.
Seite 99 / 100
Istodobno filozofski traktat i tumačenje umjetnosti hodanja, Filozofija hodanja
oduševit će mnoge, a osobito hodače i mislioce među nama.
"Profinjeno štivo koje potiče na razmišljanje
o nerijetko zanemarenoj temi."
Publishers Weekly
Frederic Groš (1965.) jedan je od najpoznatijih francuskih filozofa srednje
generacije. Profesor je filozofije na Sveučilištu Pariz XII i na Institutu za
političke studije u Parizu. Bavi se poviješću psihijatrije, filozofijom nasilja i
kazne te zapadnjačkim poimanjem rata o čemu je napisao nekoliko knjiga i
monografija. Filozofija hodanja njegova je najpoznatija knjiga, koja je zabilježila
velik međunarodni uspjeh. Ure–
* The Correspondence ofHenry David Thoreau (Korespondencija Henryja
Davida Thoreaua).
*** Bruyere ga je dobro oslikao: "To je čovjek rođen za šetnice. Upućen je u
gradske glasine i anegdote; ne radi ništa, kazuje ili prisluškuje što rade drugi."
* :EngL "Tako sam slijedio taj tihi put / Moje se tijelo napajalo spokojem#
Obnova poput mirna sna/No daleko slađa. Iznad, ispred,' iza / O.kć mene, mir,
samoća", t
Seite 100 / 100

Fréderic Gros - Filozofija Hodanja

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Fréderic Gros - Filozofija Hodanja

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Frédéric Gros – Filozofija hodanja

Frédéric Gros – Filozofija hodanja

14 Zašto sam tako dobar hodač

Posljednja sloboda hodača znatno je rjeđa. To je treći stupanj, nakon povratka

preteške, dosadne, čitaju se sporo i s mukom. One su sastavljene od drugih

Tako nas Priroda, snažnim emotivnim šokovima, budi iz noćne more

Tu bi, između ostalog, trebalo istaknuti razliku između sigurnosti i povjerenja.

(veljača 1931.) sadrži tek manje ustupke, a londonska konferencija, na koju

Seite 100 / 100

You might also like