Nemoj izostajat, nemoj kasnit. Kašnjenje je 1 negativni bod.

Bodovanje opet isto sa 100 bodova i

zbraja se seminar, kolokviji, usmeni ispit. Ima trik pitanja di se gleda dal si ti extra prolazio stvari.
Petnaest posto ocjene je seminar. Možemo ne doć 2 puta na predavanje i seminar. Beč donosi 5
bodova
Kolokvij: 28.11. (termin predavanja) i zadnji tjedan sječnja
Seminar: moramo doć na seminar koji izlažemo. Isprintano predajemo.
Dodatni termini: bit će ih u terminima 2. seminara
Konzultacije . listopad-siječanj – četvrtak 15:00-17:00, veljača – rujan, četvrtak 14:00-16:00
Omega: damjanovic

Europa u drugoj polovici 19. stoljeća

Ovo je stoljeće kad se rađa moderni svijet i umjetnost postaje produkt građanskog društva, ne crkve i
plemstva. Europa je 19.st. bila bitno drugačija neg današnja, bila je podjeljena na cijeli niz carstava
koji kroz to stoljeće rastu (njemačka) i raspadaju se (turska, pruska). Nastaju suvremene
centralizirane nacionalne države kak ih danas znamo, u 19.st. nije bilo realnih država s granicama kak
ih znamo. Nije to bilo tak fiksno. Trebamo znat najosnovnije događaje 19.st. Termin 'dugo 19.st.' se
tiče tog da ono počinje 1789. s Francuskom revolucijom i zato je dugo. Opravdan je to termin i
kronologija s obzirom da se tad formiralo građansko društvo koje nije postojalo i nakon 1918.
prestaje postojat nakon WWI. U biti umjetnost se 19.st. počela rađat oko 1750., nije taj termin 19.st.
tolko fiksni. Svi ti pojmovi su zapravo više ladice, niš nije tak čvrsto određeno u pumu.

Stoljeće je obilježeno velikim građanskim revolucijama koji su srušili režime i uspostavili države,
obilježeno Napoleonom i carstvima. Stoljeće revolucija (to kaj se događa u Africi danas je bila Europa
19.st.)je bilo 19. i današnja je Francuska tad doživila pun kurac revolucija. Hrpu političkih prijeloma i
društvenih mijena. Tad su se također održavale velike izložbe, svijet se globalizira. Kod nas je
Hrvatska postala dio Mađarske kolko i Austrije, pa se pripojila Bosna Austro-Ugarskoj, pa se dogodila
Hrvatsko-Ugarska nagodba i na kraju WWI. Prava je revolucija ipak bila industrijska.

James Watt radi parni stroj 1760ih čime započinje industrijsku revoluciju. Ta mala poluga s parom je
omogućila mehanizaciju i masovnu proizvodnju koja isto počinje u 19.st. i to je omogućilo veće
razmnožavanje ljudi na planeti. Ta revolucija je promjenila europski krajolik, urbaniziran s pokrćenim
šumama što se jako odrazilo na pejzažnu umjetnost. Sve je veći dio stanovništva bio u gradovima i
radio u tvornicama. Revolucija je promjenila i načine transporta te je parni stroj primjenjen na to s
tipa lokomotivom (1860ih) i odjednom se šire mreže željezničkih pruga kaj su bile autoceste 19.st.
Ubrzalo se sve. Tad se grade i mostovi veliki npr. Most Firth of Forth. Sve se znači globalizira iako ne
tolko sveprisutno i prvi put se kartografira cijeli svijet. Zna se pomno di je sve i Z čovjek je kročio u sve
dijelove svijeta osim polarnih kapa. Prvi put je bilo moguće dopremit relativno brzo robu iz cijelog
svijeta u Europu. Negativni su elementi tu kolonijalizacija npr. Ogroman rast stanovništva zbog
proizvodnje i bolje higijene je uzrokovo širenje Europe i utrku za teritorijem. Čitava Afrika, Oceania i
dijelovi Azije su bili podjeljeni. Kolonijalizam je nasto iz nacionalizma, koji nam je danas razumljiv.
Europski fenomen je taj nacionalni identitet i skroz kužimo to. To se dogodilo kroz granice i
kodificiranja jezika i blabla. Nacionalizam je donjeo procvat povijesti i kult umjetničkih djela
(nacionalni simbol, a ne samo neš estetsko). Ovo je postalo dio nacionalnog ponosa te se počelo
štititi i proučavati umjetnička djela.
Svi sukobi nisu bili etničkog karaktera. Bilo ih je pun kurac socijalnih. Situacija je bila kritična. Seljaci
umirali od gladi, radilo se po 18 sati dnevno, djeca radila u rudnicima. Bilo je grdih socijalnih razlika i
vidimo u književnosti tog doba kolko je u kurcu bilo. Bogatstvo je palo u ruke buržuja koji upravljaju
sredstva za proizvodnju. Ta je ekipa bila brojnija od plemstva, no opet je to bilo 10-15% stanovništva.
Kao ima karikatura di nova viša klasa se smije plemstvu koja je pretjerivala prije revolucije. Novim
režim se posprdno odnosio prema starom režimu. Nastao je novi tip estetike prilagođen građanskom
društvu s idejom radi, štedi akumuliraj. Sekularizacija tu postaje i važna tema, polagano se odvaja
školstvo od crkve i odjednom je moguće kritizirat crkvu. Tak neš bi bilo nemoguće prije kraja 18.st.,
sekularizacija napreduje kak napreduje i urbanizacija i naglog razvoja školstva i znanosti. Urbanizacija
je s druge strane obilježila sve europske zemlje. Do početka 20.st. je većina ljudi počelo živjet u
gradovima (ak je država bila industrijalizirana). Gradovi su bili prenapučeni, a industrija je teško
pratila porast tog stanovništva. Donji grad u Zagrebu je bio primjer ovog, onak bilo je palača di je na
prvom katu bila obitelj od vlasnika s najboljim stanovima i onda se ostatak izmjenjivo. Tu je bila
socijalna stratifikacija na razini kata, onak ispod gazda živi sirotinja i što više gore ideš do si
siromašniji. To je dovelo i do te pretjerane napućenosti grada i do grdih stvari.

Obitelji su danas većinom nuklearne, ima 2 generacije. U 19.st. je bilo multigeneracijskih obitelji
većinom s bakama i djedovima, i roditeljima i čim već ne. Tad su i dale patrijarhalne familije tj.
najstariji muški član je odlučivao o strategiji i baratao imovinom. Ipak glavna familija se počinje
razvijati tu i broj djece se smanjuje. Nema više baš 18 djece, neg ono 9. Sad ima više slobodnog
vremena i drugačiji je život te žene nisu više sam rađale i uzgajale djecu. Ima također sad fotografije i
sad se slika puno djece. Taj razvoj fotografije bitno utječe na slikarstvo. Višak slobodnog vremena ima
i negativne strane, kao riječ dosada nije postojala prije 19.st. Odjednom ekipa razmišlja o životu i
počnu pit. Jer sad 15% ljudi ne mora radit cijeli dan pitaš se kak popunit slobodno vrijeme. Žene do
kraja 19.st. nisu mogle same izlazit na ulicu, al sad se može sve više i više.

U 19.st. također nastaje i suvremeni konzumerizam, što je sigurno najgore danas, al bilo ih je i tada.
Bilo je i shopping centara. Zahvaljujući velikim poduzećima i velikoj proizvodnji i transportu
odjednom ima konzumerizma. Nisu svi i kupovali, bilo je idrugih oblika provođenja slobodnog
vremena. Pošto tu dolazi i do kulta tijela kao trebaš imat lijepo tijelo odjednom se vozi bajk i mjenja i
moda (pogotovo ženska, nemreš vozit bajk s onim haljinama). Pa je bilo i soba koje su namjenjene
druženju. Muškarci su osnovali svoje klubove, kao navodno svaka 5. zgrada u viktorijanskom Londonu
je bila javna kuća. Ovo je dovelo i do širenja spolnih bolesti. Od Jelačića do Baudelaira do Maneta svi
su prošvihali pri kraju života zbog sifilisa. Zato su nastali i prvi kondomi zbog smanjenja rodnosti.
Kolera je također harala tokom 19.st. šireći se iz Kine.

10.10.

Klasicizam

Nećemo se tolko bavit arhitekturom jer tog ima na diplomskom.Sve ove stilske kategorije ne treba
shvait prestriktno, one su naš konstrukt. Danas ćemo se bavit osobom koja je prva stvorila tu skelu na
koju se povijesničari umjetnosti nadograđuju. Nema tu svetog pisma, već je ovo čisto ladica. Hrvatska
izdanja uporabljuju različite termine za klasicizam, neki neoklasicizam, a drugi klascizam. Klasicizam je
ipak bolji Damjanoviću jer ide u tradiciju naše struke. Mi koristimo ovaj termin od početka 20.st. i
nema smisla da sad zbog eng jezika preuzmemo neoklasicizam. U biti to je jedan te isti termin. Isto
tako ne trebamo koristit classicism u eng kad on znači tam neš drugo.. Kod nas se neoklasicizam tče
druge polovice 19.st. u sklopu historicizma i spada u iste shmeme ko neobarok, neogotika itditd.
PAZIMO NA TO!

Johann Joachim Wincelmann je osnivač naše struke i kasnije ćemo e bavit s njim. On je bio
izDresdena, tj. tam je odrasto al je zapravo iz Stahalla (pardon Stendhall isto ko i onaj pisac. Lik je uzo
ime Winckelmannovog grada jer ga je obožavo). Winckelmann je bio celebrity tadašnji, jedan od
junaka prosvjetiteljstva, novog empiričkog pogleda na svijet. On je bio u kulturnoj povijesti, ono što
bu poslje bila povijest umjetnosti. Njegove su knjige bile prevođene na sve svjetske jezike, no nije se
baš obogatio.. On je jako pametno uspoređivo izvore s pravim primjerima i iz tog će niknut naša
struka. Zbirka savskih kraljeva u Dresdenu će dost na njega utjecat i od tud prva knjiga njegova: Misli
o oponašanju grčkih djela u kiparstvu i slikarstvu (1755). On je tu govorio ne o kopiranju, već kak su
današnji majstori na osnovi tih principa stvore nova ostvarenja. Govorio je da se na antici može
stvorit plemenita jednostavnost. Također je razlikovo grćka od rimskih djela, do Wincklemanna ekipa
nije baš razlikovala antiku izvan cijeline. On je tako btno utjeco na način percepcije antičke
umjetnosti. To je u drugom djelu još više produbio: Povijest antičke umjetnosti (1764.). Rim je tad bio
i dalje referentno mjesto, iako ne zadugo, ubrzo ga je Pariz prešišo. No on je ošo u Rim jer je tam bila
najveća kolekcija antičke umjetnosti te Wincklemann ne sam da je bio savjetnik za zbirku kardinala
Albanija, već je bio prozvan i glavnim upraviteljem novaca tam. Zato je imo para i mogo se posvetit
svojoj znanosti. On tako izrađuje tu Povijest i razrađuje jednu shemu koja i danas dijelom postoji u
umjetnosti (imaš formativno, klasično i kasno razdbolje npr.). Na kasnija i ranija razdoblja će se ova
shema primjenit i ova knjiga se brojno prevodila, to jest osnova naše struke. Do tad se povijest
umjetnosti bavila biografijama.

Njegova su se pisanja dosta odrazila na suvremenu umjetničku scenu. Wincklemannova shvaććanja

nisu skroz ispravna bila doduše. Apolon Belvederski je po Wincklemannu bio utjelovljenje ljepote i
nije baš znao točno vremenski smjestit skulpturu. Ipak zbog njega je ovo bilo iznimno popularno
djelo. On je i zbog spolnog opredjeljenja nekak volio ovu skulpturu te će ga na kraju i njegov partner
ubiti u Trstu.. Njegovi su estetski nazori jaaaako utjecali na tadašnji svijet i posljedično i njegova draga
djela. Na Antona Raphaela Mengsa je ovo valjda najviše utjecalo. Sredinom 18.st. je on bio slavljen
kao najveći slikar Europe jer je uhvatio duh vremena, sljedio je ideje koje je Wincklemann sugeriro.
On je pokušavo prenjeti duh antičkih reljefa (nije bilo tolko slika, a i slike nisu bile njima tak dobre).
On je probo te formule koje karakteriziraju grčku skulpturu prenjest u slikarstvo. Freska na stropou u
Vili Albani (isti Wincklemannov mecena) je važna. (1760.-1761. ) Ovo je na stropu, ovo je ko slika koja
je priljepljenja. Počelo se težit tim plemenitoj jednostavnosti i tihojveličina. Jebeš barok, sad se
trebalo imat sliku kak se spada. Nema tu puno planova, neg je sve gurnuto u prednji fokus. Svi su u
ravnini, svi postoje za sebe nekak, nema neke duboke interakcije likova. U sredini je Parnas. Mislim
ovo je dost skromno u usporedbi s barokom., dosta je suho i ispravno.. Megs je radio i brojne
štafelaje npr. Parisov sud (1757.) i to je većinski o antičkim temama. Nije to sam oblikovna razina na
antičke uzore, neg postaje i jako popularno obrađivat antičke teme..

Ak odemo na malo važniju tad zemlju, na Francusku nailazimo glavni cenatr europske umjetnosti.

Rokoko je istico kompozicije ovakvog karaktera. Slike su bile namjenjene za plemiće, prikazivali
uživanje nekakvog visokog plemstva U 18.st. je Joseph Marie Vien se odmicat već od frivolnih tema
rokokoa prema nečeg moralzirajućim. Tema je već kod njega antička i moralizirajuća s Aurelijom koji
dijeli kruh. Vien prikazuje tu dobrog cara za razliku od onih suvremenih. Ovdje se vide svjetle boje,
jedinstvo kompozicije je tu svih elemenata, maglovita atmosfera, izrazita čistoća i intenzitet boja. To
nas vodi prema Davidu i vrhuncu klasicizma. Tu još uvijek ima mnoštvo likova i neku arhitekturu (i
dalje je to rokoko).

Jacques-Louis David je utemeljitelj klasicističkog slikarstva franc., al i Europe. Njegovi početci su blizi
rokokou i Vienu. On je učio kod rokoko majstora. Srodno je rokokou i baroku arhitektura ko
scenografija, kontrasti svjetlosti i to se vidi u Antiohi i Stratonici s čim je on dobio rimsku stipendiju
(vrlo prestižna nagrada. Ovo je antička tema bliža rokokou za sad. Antioh se zaljubio u maćehu i
njemu je loše, a otac kralj kad to sazna svom sinu prepušta ženu. David to izabire da bi bio popularan
u rokoko afinitetima. Zakletvu Horacija slika u Rimu i to je iznimno važno djelo. Nema više tu
sladunjavih, razvodnjenih rokoko boja, tu su čiste, intenzivne boje (utjecaj Caravaggia), jednostavna i
asketska/jasna arhitektura (suprotno od Antioha), jasna geometrijska perspektiva, uravnoteženost,
sve gurnuto naprijed (nema onih prodora) kak bi se istakla glavna radnja i poruka, nema pun kurac
likova. Pažnja nam je usredotočena na bitno. Sjena služi volumenizaciji, nema onih kontrasta il
drame. Plemenita jednostavnost i tiha veličina. Nema povezivanja planova, to se sve siječe i vrlo je
jednostavno, želi se udaljit od baroka. Suspregnuti su osjećaji na likovima, stišana je ekspresivnost.
Antikizirajuća je i odjeća, nastoji se bit povijesno točan. Također idealizirajuće fizionomije s jakim
bradama, fizionomije preuzete s rimskih bista. Tema ne smije bit zanemarena u analizi klasicističkog
slikarstva. Radi se o temi koja je propagandni program revolucije i renoviranja moralnih vrijednosti u
19.st. Riječ je o događaju di kad se Rim sukobljavo s Alba Longom i dogovirlo se da se trojica braće
sukobe s drugom trojicom braće. Problem je što je jedna žena njihova bila zatočena od Kurijacija
(druga trojica). Braću Horaciju se kokne, no jedan preživi i jednog po jednog ih smakne, no kak je
žena izgubila zaručnika je proklela cijeli Rim il kaj već. Poanta je da je interes opći bolji od
individualnog, bitno je da društvo i država napreduju. Slika je otkupljena od države interesantno, no
to je zato kaj je slika i dalje o lojalnosti države, ne mora se interpretirat iz percepcije 3. stoljeća. Ovo
je bilo iznimno uspješno na salonu i David je posto zvijezda

Sokratova smrt opet antička tema i moralizirajuće i jednostavna arhitektura i jasan prostor. Ima više
likova, al opet je suženo s obzirom na barok. Opet antička odjeća i fizionomije. Pouka je jasna: za
ideale sam spreman umrijeti i trebali bi bit ak želimo ostavit trajan trag u čovječanstvu. To kulminira
u Brut i donošenje kući tijela njegovih sinova. Slika je nastala u godinu revolucije. Rim je bio
kraljevina, onda republika, onda carstvo. Brut je odigro ključnu ulogu u procesu di je dao ubit vlastite
sinove da ostane republika jer su oni pokušavali sjebat državu i uspostavit kraljevstvo opet. Radikalno
je to. I članove obitelji se treba ubit za ideale društva. Na ovoj je slici što više probao arheološki
rekonstruirati tadašnje vrijeme i na osnovi iskopina je to sve rekonstruirao. To i postaje moda kasnije,
ta odjeća, to postaje slika i prilika revolucije.

17.10.

Klasicizam u svjetskoj umjetnosti

Stali smo zadnji put na dijelu opusa Jacques-Louis Davida uoči revolucije. Njegove su slike u
oblikovnom obliku raskinule s baroknom tradicijom, al i sadrže političku poruku. Prosvjetiteljsku, no i
radikaliziranje situacije francuske u kojem su sedizali porezi ekipi koja ih je već plačala, gospodarska
kriza itd. To je stvorilo potpuni kaos i kulminiralo u franc. Revoluciju. Tad je teško bilo ustanovit tko
ima pravo na vlast i došlo je do borbe raznih fakcija i kaos je bio pun kurac, stalno su se izmjenjivale
vlasti. Nakon svrgavanja monarhije 1791. I ubijanja kraljevske vlasti šibaju se jakobinci i još neki i tu se
dokinilo pod novom vlasti sve što je postojalo. Od kalendara do crkava, sve što je karakteriziralo stari
režim. Ukinuli su i računanje godina po kršćanskoj eri, 1770ih je bila godina 0. Tjedan su želili
pretvorit u 10 dana, no to baš nije uspjelo. Mjenjali su i imena životinja, queen bee je postala citizen
bee. Radikalizam je bio hc tad, to je otišlo u vrstu ludosti koja je dovela do golemog krvoprolića. Do
vrhunca dolazi 1793. Kad i David radi Maratovu smrt. David je bio pripadnik najradikalnije grupe
jakobinaca. U prvim se godinama bacio na fabriciranje vizualnog identiteta režima. On je napravio
kovanice, spomen obilježja, zastave itd. On je radio povijesne slike koje su govorile o aktualnim
događajima u svrhu propagande. Sve te slike su odlazile u staru kraljevsku palaču (Louvre) i svi
parižani su to mogli vidjet. On je propagiro najradikalnije segmente režima. Marat je bio istaknuti
novinar, član jakobinaca i pozivao je na ubijanje članove starog režima, ali i žirardinaca (umjerenijih
revolucionara). On je navuko na sebe dosta mržnje i također je imo kožnu bolest. Velik dio svog dana
je provodio u kadi i pisao je svoje članke i jednog dana ga je došla posjetit Charlotte Code (pripadnica
nižeg plemstva, sljedbenica žirardinaca) te ga je ubila. On je odmah pretvoren u mučenika i David
odmah odlučuje posvetit sliku njemu. Ovo je dosta drugačije neg slike mučenika u baroku, tad je
uvijek neki kor anđela i svjetlost neka i prevelika drama. David želi tu naglasit da je riječ o građaninu,
o jednom od nas! On je u realnom okružju u potpuno ogoljenoj prostoriji s malim drvenim stolićem i
sam stavlja tu Marat. David ga naravno uljepšava, nemreš gradit kult na nećem ružnom. To je
klasicistički ideal ljepote koji je uvijek prisutan kod njega i njegovih suvremenika, oni ne teže groteski.
Pozadina je vrlo jednostavna tu kako bi se istaknuo Maratov lik, a boje su suzdržane jer nam većinom
fokus pada na njega. Krv je ovdje realistična. Marat drži dopis Charolette kak je ona i dobila pristup
njemu. Charolette će naravno završit na giljotini i kasnije bit slavljena kao junakinja antirevolucije.
Impostaciju Marata možemo vidjet iz Caravaggia, polaganje u grob.

Jakobinci naravno vrlo brzo padaju i završavaju na giljotini te se1794. Lagano smiruje sve. David je
završio u zatvoru nakon tog, no s obzirom da su ljudi shvaćali njegov talent nisu ga ubili. Odgovaro je
novom režimu koji ga je želio pretvorit u prijatelja da njih slavi, naravno ne želimo još jednog
mučenika. On dobija sve te radikalne slike nazad doma koje dobija jer ih nitko ne želi. To će bit kod
njega sve do Napoleona, al nakon njegovog pada će pobjeć u Belgiju di će i okončat život. Tokom
Napoleona je on dobio titulu glavnog slikara, još prestižnije nego za jakobince. S dolaskom Napoleona
naaaapokon se smiruje situacija u Francuskoj. Napoleon i dalje promovira egalitarizam, ima
revolucionarni kalendar itd., on ima te revolucionarne ideje. Nije bilo zamislivo prije tog da netko s
Korzike (imo je taljanski naglasak) bez išta plemstva može postat 1. Čovjek u državi. Sva sranja su
stvarno omogućila pomicanje na socijalnoj ljestvici za najsposobnije. Napoleon je želio pomirit staru i
novu Francusku i David se tu uključuje s Intervencijom Sabinjanki, 1799.

To je prva njegova prva velika slika nakon zatvora. Sabinjanke su bile otete jer rimljani nisu imali
dovoljno žena. Njihova braća su odlučili vratit im, no kak su one već imali djecu i muževe tam pa su se
odlučile stat između i smirit to jer tak i tak bi to izgubili. To se radi o mirenju starog i novog, trebamo
zajedno radit da bi učinili Francusku velikom. David je tih par jari u zatvoru posvetio proučavanju
slikarstva npr. S grčkih vaza. Probao je prenjesti fizionomijw i odnose likova među toga. Nastala je
shematičnost pokreta i stanovitog raspadanja kompozicije, mnogi ljudi izgledaju kao da nemaju
interakciju s ičim na slici. Vidi se da se definitivno David inspiriro i Apolonom Belvederskim. I ovo je
kvalitetna slika, al pokazuje neke probleme koji su nastali u klascizimu. Puno će se ovo više
radikalizirat u njegovoj zadnjoj velikoj slici. Leonida u Termopylama, 1800.-1814.
To se naravno radi o 300 spartanaca, priča o krajnjoj hrabrosti di i u najbezizlaznijem trenutku šačica
ljudi može preokrenuti rat. Francuska se širi i dokida 1000 godina stare države tipa mletačku
republiku. Napoleon je valjda ukinio par stotina država i pretvorio Francusku u imperij. Zbog tog
stalnog ratovanja i šizofrene potrebe za širenjem on je i pao. Pohod u Rusiju ga je košto i života i u
trenutku kad su se svi ujedinili protiv njega David slika kao treba nam malo junaka da preokrenu tok
bitke. To je propaganda ratne mašinerije pri kraju. Goebblesova ratna mašinerija pri kraju WWII kad
više ni nema puno kina u Njemačkoj producira film Kolberg. Kao to je neki mali grad koji nije zauzet,
poruka je ista. Ak su se oni mogli oduprijet možemo i mi. U Hrvatskoj krajem 90ih uoči pada Tuđmana
i HDZ-a producira se film koji prikazuje kolko je opasno da komunjare pobjede. Četverolet je bio film
o kojem se radi, 1999. Tokom bombardiranja Srbije se pušta Kozara na Tvu koja isto govori o srpskom
junaštvu. Poruke u trenutcima potpunog sloma režima rade propagandne mašinerije diljem svijeta i
Europe. Danas se to nemrem više zbog interneta, previše je dostupnih informacija i konkurencije
ovakvih poruka. U suvremenim demokratskim režimima tako što nemre imat tu težinu. Poruka je
jasna, međutim oblikovni pristup je još više radikaliziran. Kompozicija je razbijena (svi gledaju u svoje
strane), svatko postoji sam za sebe, pogotovo Leonida. Ovo je produkt težnje da se uhvati
kompozicijsko ustrojstvo antičkog slikarstva vaza. Ovo je ukrižano s klasicističkim tendencijama. Slika
nije neš, al je zanimljiva poruka. Treba se reč za obe slike da moda u koju on oblači likove u stvari koje
će postat moda.

On je naravno i radio slike suvremene tematike. Napoleon prelazi Alpe iz 1800 je jedna propagandna
slika. Želio je slikat ga s mačem, al Napoleon je reko da se bitka ne dobija mačem. Ovdje Napoleon
ide u svoju prvu veliku pobjedu, on je prešo Alpe u rano proljeće kad nitko nije očekivo da vojska
može zbog hladnoće to prelaze. On upisuje u kamenje Hannibal, Karlo Veliki i Bonaparte. Uvijek su
potrebne povijesne legitimacije tu. Dijagonalna kompozicija dinamizira tu sliku, al to nije barokni
pokret. To je shematiziran pokret, plašt ne izgleda ko da viori na vjetru, već ko da je statičan tak.
David i ekipa su tak prikazivali svoj pokret. U trenutku kad se Francuska stabilizirala dodatno se
učvršćuju te neke ideje. Napoleon odjednom kao revolucionar i egalitarna osoba odlučuje postat
carem. Bethovena i intelektualce je to razočaralo, al David ga dalje slavi i slika povijesne slike.
Napoleon kruni Josephine za caricu 1805.-1807. Se vidi kak je Napoleon uzo papi krunu jer kao on
nema pravo krunit ikog. Stavlja si krunu na glavu, no cenzori su rekli ne pa on stavlja njoj krunu na
glavu. Ovim je utemeljio jako popularan žanr slikarstva 19.st., ceremonija krunjenja. Napoleon se
odlučo krunit za cara da bi dokazo da ima pravo vladat Europom, da je nasljednik Rima. Vratio je
ikonografiju tipičnu za Rimsko carstvo i razmišljo je koji simbol uzet. Dosta su sugerirali pjetao, al on
je reko jebeš to biće iz štale. Izabrao je rimskog orla. Svi načini gradnje vizualnog identiteta su bili
promišljeni i radili su. Nakon 15god je bez ikakvog legitimiteta stvori ogromnu državu.

Jacques-Louis David nam je ipak najsimpatičniji o portretima. Oni su iznimno realistični, nema težnje
prema idealiziranju iako su svi pomalo prilagođeni standardima ljepote tad. Madame Recamier, 1800.
Mu je najpoznatijih. I mi imamo u Strossmayeru jedan portret. Moda je tad kao što vidimo stvarno
bia antikizrana, čak je i način oblikovanja kreveta imitirao one nađene u grobnicama. Interijer je tolko
jednostavan da je gotovo modernistički, sam neki svječnjak tu stoji. Izvanredan portretist, slikao je i
najuglednije onodobne predstavnike elite. Papu Pio VII je sliko za vrije „ropstva“ u Parizu.

Pierre Paul Prud'hon je omiljen carice Josephine i netipičan je za tadašnje francuske slikare. On je
uključivo mekoću baroka i rokokoa. On je i dalje klasicist doduše. Sliko je npr. Pravdu i božansku
osvetu progone zločin i 1808. I vidimo da je i dalje to statično u pokretu i shematizirano u fizionomiji
no svjetlost i sjena, maglovita kompozicija i takve brije su i dalje uvelike barok. Drugi su suvremenici
bili vezani za David: Girardet, Guerin (najplodniji). Treba se ipak govorit o Jean Antoine Gross koji je
nesumnjivo klasicist, no u formalnim odlikama predstavlja korak prema romantizmu. Gross je bio
specifičan, bio je osobno vezan uz Napoleona. On ga je pratio na putovanjima po čitavoj Europi
konfiscirajuci umjetnine diljem Europe. Bio je fizički prisutan u mnogim bitkama i upravo zbog tog
neposrednog kontakta s njim ga je drugačije prikazivo. Kak je David ga heroiziro, dramatiziro s čistim
bojama, kod Grossa je drugačije. Napoleon kod Arcole iz 1796., jedno od njegovih prvih uspjeha koji
su mu dali politički uzlet. On je ovdje puno čovječniji u zadimljenoj okolini koja je spaljena zbog rata.
On tu drži stijeg i mač, kompozicija je dinamičnija, a odnos prema svjetlu i sjeni je dramatičniji. Odnos
prema boji je isto romantičarski jer je manje izražena težnja za upotrebom izrazitih linija i čistih boja
tipične za klasiciste.

Napleon posjećuje bolesne od kuge u Jaffi, 1804. (današnji Tel-Aviv) je jedna od niza slika di Gross
prikazuje Napoleonove uspjehe. Jaffa keki dolaze iz Jaffe zapravo. On se tu našo u sklopu invazije
Egipta 1798. I to je bila odskočna daska prema britanskoj Indiji. Britanci su im najveći neprijatelji.
Osim vojske je on imo mnoge znanstvenike, umjetnike, kulturnjake itd. To će otvorit istok zapadu i
naopačk. Ono što ga je zaustavilo je otpor domorodaca, ali i kuga u Jaffi. Napoleon obilazi svoje
vojnike, a zna se da se kuga širi, no unatoč tome je on tolko hrabar i vezan uz vojnike da čavrlja s
njima i kopa im po ranama. To nas podsjeća na Isusa naravno, opet povijesno utemeljenje. Čim je to
netko vidio u crkvi lakše im je to povezat sa suvremenim. Po nekim izvorima je on dao ubit svoje
vojnike oboljele od kuge iako jest istina da je bio jako vezan za svoje vojnike. Zato su ga ljudi i sljedili.
Ovo je tema orijentalizma, to ne znači da je tema nužno na istoku. Orient je prikaz arapskog svijeta,
bliskog istoka bez obzira dal je on stvarno na istoku (može bit i Marocco). Tu su se razvili stereotipi u
europskom slikarstvu, a temelji su u ovoj slici. To je orijentalna odjeća, orijentalni nosovi, orijentalna
arhitektura. Ovo će se duboko ukorjenit u europsku maštu putem takvih slika. Edvard Said će se bavit
time u djelu Orijentalizam. Gross i David imaju drugačiji odnos prema boji. Gross ne reže jasno
planove i grupira likove, nije tak očit.

Dolazimo do slike koja predstavlja poluuspjeh u Napoleonovim kampanjama. Bitka kod Eylaua je bila
nerješena i nije bila neka prekretnica. On će izač kao pobjednik iz tog rata, no on izazi pred vojnike i
tješi ih. To je razlika između ovog i kasnijih ratova, tad su se neki ideali poštivali. Zarobljenici ak nisu
bili opasni se nisu ubijali, nije se palilo, nisu se događali pokolji. Napoleonovi su pohodi izgradili tolko
cesta i tolko infrastrukture, navodno je austrijski car po ilirskim provincijama reko šteta što nisu ti
Francuzi malo duže ostali. No ova slika govori da u trenutcima poraza on zadržava pribranost i tješi
vojnike, zarobljenike čuva, nije bestijalan. Ova slika govori i o uvjetima ratovanja, on u Egipat dolazi u
7.mj, ovdje ratuje po snjegu Nije bilo lako ratovat, a njega vojnici uvijek sljede, čak i u Rusiju koja će
presuditi. Slike iz Rusije će ličit na ove, 1812. Je bila invazija na Rusiju. Nakon što je osvojio čitavu
Europu želio je porazit Rusiju vjerujući da kad zauzme Moskvu da će se Rusi predat. Rusi sve pale
pred sobom, on konstantno pobjeđuje i ulazi u Moskvu i oni se ne predaju. Nakon par dana rusi pale
Moskvu, pale milijunski grad kako bi ga otjerali i to i uspjevaju. On se vraća u Francusku s
desetkovanim trupama i unutar 3 godine gubi rat. Ruski car na obljetnicu naručuje od Tschaikovskog
uvertiru kako bi proslavio pobjedu. Kad Napoleon dolazi vrhunac uvertire dolazi s požarom i tim
zvonima Moskve koje gore.

seminar
Vjekoslav Karas

Iz Karlovca i prvi doticaj s umjetnosti doživio s 10 god kad ga je tetka odvela u neku radionicu di je na
popravak donešena neka slika Djevice Marije. Njegovi starci nisu imali para za poslat ga u pravu
školu, a u Karlovcu je to više bio obrt. Imo je tam 2 učitelja, stolar i slikar kopriva. On je brzo odusto,
no 1836. Je tam došo Friedrich Hamecrlić. On je svake nove godine sliko čestitku, no kak ga je
Hamecrlić poučio napravio je veću sliku. 1838. Je napravio prvu sliku, bakrorez u uvečanom formatu.
Pogorenje rimljanskog cara i to kum nije želio uzet pa je to došlo kod nekog mecene. Franjo Kossen
ga je tak želio poslat u Italiju, a on mu je dao neku sliku za kopirat ko test. Pročulo se da je dobar i
zbog ljubomore se reklo da Karasu netko drugi radi te slike pa mu je ovaj dao sobu tj. Atelje. Kossen
ga je doveo u Zagreb di je Karas, prvi ilirski slikar, zaintegriro građanstvo i svi su ga želili poslat u školu
te se čak napravio fond za novčanu pomoć Karasu.

Teško mu je posložit kronološki djela jer svoje slike nije datiro niti potpisivo. Možemo podijelit
razdoblja na početničko u Karlovcu do 1838., pa firentinsko-siensko razdblje dok se školovo. U Firenci
od '38.-41., a u Sieni 41. Proučavo je velke majstore, anatoniju, išo na aktove i kopiro je Massacia,
Ghirlandaia i Angelica. Nije puno naučio, al se u Firenci formira njegova psiha. Nakon 6mj mu je
stvoren pritisak kao da napravi dobru sliku te je dobio pismo od Kossena da ekipa u Karlovcu neće
voljet ono kaj on radi. Ni jedno djelo nije sačuvano, al znamo neke opise i da je barok smatrao
bezveze. Rimsko razdoblje je bilo do 1844. Prvo, a drugo 1848. Tu se formiro i Majka izlaže Mojsija na
obalu rijeke je najznačajnije djelo prvog rimskog razdoblja. Tad prvo veliko platno nije bio zadovoljan
s tim. Bio je s nekim nazaretcima s linearnom perspektivom di je glavni bio Johann Friedrich Overbeck
pod čijim je Karas bio utjecajem. To mu je manje više jedina religiozna tema. Rimljanka s lutnjom mu
je najbolja slika u stvaralaštvu. Vidi se utjecaj Nazarenskog slikarstva, no ne tolko. Vrat i ruke su
nesigurne, no Karas se dovoljno približio uzorima, detalji su vješti, forma čvrsta, a linija jasna. Ovo
nije pravi portret, već se potmogao maštom.

On se 48. Vraća u Karlovac i slika ljude iz pučkog žanra te dosta portreta. Npr. Slika portret Stjepka
Ljuboje Lopašića čime uvodi romantičarski portret te uvodi patriotske motive. Kod Slunjanke su
detalji nošne vješto izvedeni i ona nosi košaru s jednom od najboljim mrtvih priroda. Djed i unuk je
nasto nakon što je Karasa oduševio vilinski pokret. Drugi naziv je Vila koja inspirira našeg barda
junačkom pjesmom. 1850ih je sliko u Zagrebu portrete i posljednje je godine proveo naizmjenice u
Karlovcu i Zagrebu te je od 52. Do 56. Izradio portrete, ujedo i najveća dostignuća. Bio je u
siromaštvu. Ana Krešić i Mijo Krešić su prvi psihološki portreti radeći Anu sitom, odsutnom, no
spokojnom i samouvjerenom. Mij je isto malo odsutan, no ima oštar pogled te daje snažan dojam.
Portret dječaka je isto psihološki portret i u suprotnosti je s portretom Lopašića. Njegove portrete
možemo svrstat u 2 koša, čisti kolorit ili tonsko slikanje (ovo je tonsko). S Jozefinom Barac Bernardić
pokazuje sjetu i defekt manjka oka. Djevojčica s lutkom mu je posljednja poznata slika. To je
Strossmayerova nečakinja i tu se vidi nespretnost koja je kao bolja.

Kukuljević je reko za Karasa da nije bio Hrvat bi postao poznat i bogat. U svakom slučaju utopio se u
Kupi/Korani, 5.7.1858. se odlučio ubit. Rijetko je bio zadovoljan, nije vjerovo svojim sposobnostima
pogotovo jer mu je odbor u Karlovcu stvaro pritisak, a u obitelji je imo manju podršku. Starci su mu se
razboljeli, najmlađi brat mu je umro s 2 god, Ljudevit Gaj ga je ignoriro, nesretna ljubav i siromaštvo.
Kad pogledamo da je iz siromašne obitelji došo i i dalje obilježio uspno našeg slikarstva kao hrvatsko
slikarstvo. Jedna od prvih takvih ličnosti, nije uvezen umjetnik. Važno je u kontekstu ilirskog pokreta.
Vatroslav Donegani

Imo razne funkcije, no najpoznatiji ko skulptor. Riječki magistrat mu je platio školovanje na akademiji,
nakon tog se školovo u Rimu i u Beču. Već 1858. Je dobio nagradu za bistu fra Maura xy. Prijavio se za
skulpturu bana Josipa Jelačića i bio je dobar, al je dobio austrijanac Dominik Fernkorn. Strossmayer
mu je pomago i financiro ga. Donegani je uspio sam napravit 1860ih bistu Strossmayera i nije pronašo
puno posla. Konstantno je Strossa tražio kesh i zato su se posvađali. Otišo je u Beč radit neku
skulpturu Talijana tj natjecat se za to, al je napravio poprsje Jurice Jelačića. Stross je želio napravit
katedralu u Đakovu te je tak sklapo ugovore u njegovo ime. On je posto glavni projektant, no kak je
bio spor i ljen trebalo mu je 10 godina za skulpture unutra, do tad je kontroliro kvalitetu. U Đakovu je
napravo model za kneza Mihajla, al nije pobjedio natječaj. Za katedralu je želio preuzet dosta od
renesansnih majstora od della Robbie, Donatellla do Ghibertija. Imo je i isplaniran ikonološki program
i reljefe je radio većinski on. On je to želio napravit u Italiji, i to mu je dao, al opet od tog ništa. Onda
je Stross to dao mladom Ivanu Rendiću, lik koji je kao trebo Rendiću iskusnom umjetniku uzet rad iz
ruke (to je Donegani slao u novine). Na kraju je on napravio reljef Krista Spasitelja pa je trebo
napravit 4 anđela na ciboriju. Dlazi lik koji je trebo napravit još par skulptura, no Donegani se žali i na
njega te ga je tak otjero. Donegani je ipak bio bolji u izradi pune skulpture neg reljefa jer nije znao
radit kompozicije. Ostala njegova djela tu su reljef jaganjca božjem, skulpture za bočne oltare,
skulpture i reljef propovjedaonice. Sv. Dimitrije s bočnog oltara je sličan caru Augustu i Donatellovim
Jurajem. U ranim njegovim djelima se nije toliko razvio, no kasnije se vidi da je bolje. Na
propovjedaonici vidimo niske i visoke reljefe, na niskim su epizode iz života Marije i Krista, a na
visokim koji ih djele crkveni važni likovi.

Na njegovo stvaralaštvo je utjecalo školovanje konzervativno u Veneciji, Strossova želja za

prikazivanje renesansnih majstora i to da je 15ak godina proveo u izolaciji. Zato je više njegovo
stvaralaštvo sličilo 1. Polovici 19.st. neg drugoj. Donegani nije uspio dovršit pun kurac tog za
katedralu i tu je Stross prekinuo odnose s njima.

Važno je to da je u katedrali pokušan povezat razne svetce s raznih područja u toj pomalo
panslavenskoj ideji. Kao ak je blizu Bosni baci nekog bosanskog svetca nutra, ak je iz Srijemske
Mitrovice. To je Stross kriv, Donegani je tek u Ćirilu i Metodu se malo oslobodio. Bio je dost
konzervativan,Rendiću nije dao posao jer ne bi to bilo baš drito ko stari majstori.

Anton Dominik Fernkorn

Austrijsko-Njemački kipar i u Erfurtu je pohađo metaluršku školu. Nakon obrazovanja 3 god je u

pruskoj vojsci pa odlazi u Munchen i tam se zapošljava u kraljevskoj ljevaonici. Tam pmaže prvo
Stiglmajeru i kasnije i radi sam svoje radove sa inspiracijom u antičkoj umjetnosti. U Beč odlazi 40ih te
sa spomeniku Nadvojvodi i princu Eugenu mu omogućuju uspon u karijeri. U 19.st. je bilo malo
domaćih umjetnika, a nije bilo ni puno uveznika. Kad se malo odvojilo od krize i kad se oslobodilo od
kmetstva i malo se mjenja društvo naručuje se više. Naručuju se i javni spomenici te tako nakon smrti
Jelačića 1860ih se godinu nakon raspisuje natječaj za spomenik. Fernkorn već 61. Ima prve skice koje
dalje razrađuje 62. Po ugovoru je to trebalo nalikovat skulpturama u Beču, ipak to nije tak nije ispalo.
Ispalo je da jest u nadnaravnoj skulpturi i da jest u odori u kojoj je bio kad je primo neku čast. Prve
skice jesu da je konj na stražnjim nogama, a muskulatura konja napetija i sablja je bila prema dolje.
Model nije sačuvan, no na drugom modelu on dodaje postament i ima paradni karakter te su mu
neke noge podignute. Plašt je bio dinamičniji i on nije imo sablju. Ono što je ostalo jest da se drži
čvrsto i sigurno sjedi na konju i da gleda prema naprijed. Do 1864. Je napravio par bista prema tom
kak bi trebo izgledat i u odori te mu je pogled bio prema naprijed. 1864. Se odlučuje za finalni izgled i
konj je čvrsto oslonjen na 3 noge te se zaustavlja u paradnom kasu i ima čvrsto sablju, malo manje
neg prvotno. Smatra se da je lice dosta realistično i konj se nalazi na plinti bez nekog tla. Postament
je trapezoidan i na tom se nalazi njegov grb i na drugom njegovo ime. Navodno je odusto od skica jer
taj trg tad nije bio tolko razvijen. Bilo je sam 11 građevina i da ak bi se stavio na taj trg tad bi izgledalo
prenapadno i premonumentalno. Smatro je da će se grad širit radijalno prema dolje od katedrale i
zato tak gleda. Završeno je 7.6.1866. i došla je 19.10. u ZG. Otkrivena je 16.12 na ceremoniji i
demontirana je tek 1947. Kad je bilo kao trg republike. Tek se 1990. Vratilo na prvotno mjesto.

Druga važna skulptura mu je Sv. Juraj ubija zmaja iz 1853. To je bio naručio arhitekt Winder koji je to
naručio za svoju palaču i trebalo je bit u niši. Ipak ka je jebeno ispalo i kak je jako dinamično se
odljevalo par puta. Naručuje se za neke festivale te je naručeno i za Zagreb. Bilo je prvo na
Maksimiru, no Ferkorn je želio to na rizalitu, pa jeto ekipa ignorirala, pa je propadala, pa nitko to nije
obnavljo, pa se premještala sve dok biskup to nije prepustio Zgu. 1904. Je napokon napravljen novi
odljev i stavljen na prijedlog Kršnjavog tam di jesad.

Maria Immaculata i anđeli ispred katedrale isto nije bilo namjenjeno za ZG, nego je to neki mađar
želio. U Zgu se želilo uoči dolaska zamjenit kip Marije pa se napravio ovaj odljev u cinki, a danas je
pridodano alegorijsko značenje iako je to dodano poslje. Postavljeni su na Bolleov zdenac i poznat je
neki izvor blabla.

Bazilisk iz 1864. Je naručio grof Nugent zaslužan za oslobađanje Istre. On je mislio da je nasljednik
Frankopana pa je probo doć do starih posjeda njihovih i tak je došo do Bosiljeva i Trstata i naručio je
par njegovih skulptura. Poprsje je napravio iz 1863., al 2 baziliska su tu važnija (spoj zmaja i pjetla).
Nmjenjeno za mauzolej i ovdje su ko zaštitnici ulaza, ostao je jedan, a drugi je uništen. Fernkorn je
bitan jer je Zagreb posto opet kulturno, a ne sam crkveno sredipte. Utjeco je na naše skulpture i radio
i druge skulpture na našem teritoriju.

23.10.

Zadnji put smo završili s najvažnijim Davidom i u kontektsu umjetnosti klasicizma ostaje lik koji je taj
stil odveo u 19.st.

Jean Auguste Dominique Ingres i njegov opus dokazuju da je periodizacija nemoguća zbog brze
izmjene stilova u 19.st. On je umro krajem 1860ih umro kad je već romantizam nesto, al ipak se sve
to preklapa. Klasicizam se rodio prije romantizma, al to ne znači da još nakon romantizma ima
pojedinih umjetnika koji slikaju u tom stilu. Pitanje je kolko je njega ok promatrat u kontekstu
povijesti umjetnosti budući da nas je on vodio prema romantičarskom sentimentu putem tema i
sadržaja što je upravo ono što odvaja romantizam od klasicizma. On je mlađa generacija u odnosu na
Davida i Grosa. U početku je stvarao pod utjecajem primitivističke Davidove faze, one shematizacije i
intervencije sabinjanki. Tak će prvo desetljeće 19st, al za razliku od suvremenika on je na fascinantan
način, bolje nego većina slikara uopće, usprkos strogim pravilima uhvatit taktilnost slikanih predmeta.
To dolazi do izražaja u ranom djelu Kupačica iz 1808.

Odmah se može vidjet da je linija ovdje jako važna za njega i prvo je uvijek crtao kostur linijama da bi
kasnije to popunio. Mrzio je romantičare koji su naglašavali boje do mjere da je govorio da Delacroix
smrdi po sumpornim parama pakla. On je ortodoksno zagovaro crtež u slikarstvu do kraja života. S
druge je strane mogo jako nježno sjenćat i uhvatit teksturu apsolutno svega. Tu taktilnost hvata pri
slikanju raznih materjala. Njegova su djela i često nabijena erotizmom. Zato i je bio popularan, iako je
to skriven erotizam. On je svoje formule znao prenosit dalje u stvaralaštvo. Kad je mogao ić u Rim oko
1810. Mu završava primitivna faza. Ovdje vidimo Edipa i sfingu iz 1808. Još i to je tema iz antike i isto
su te sheme s vaza. Koristio je fizionomije iz grčkoga slikarstva. Odjednom nakon Rima se to skroz
mjenja.

U Rimu se njegovo slikarstvo drugačije od Davida mjenja. Davida je fascinirao Caravaggio, a Ingresa je
zanimao Rafael. U Velikoj odalisci 1814. Vidimo tu senzualnost. No na svim djelima je njegova
taktilnost i nježnost osobna dolazi tu. On opet kreće od linije i zarobljava boju od u tim obrisima. Pri
uporabi boje postiže specifične mekoće materijala, grubost i oštrinu metala te teksture tkanina.
Njena koža i senzualnost su tu naglašeni. Odaliska je inače robinja, to je orijentalna tema i to se vidi
kroz paunovo perje i nargilom itd. S par detalja se naglašuje orijentalno podrijetlo modela. Orijent u
to vrijeme izgleda kao mjesto di žene mogu slobodnije bit u svom tijelu. Često je bio potreban bijeg iz
svakodnevnice kako bi se opravdala takva tema, orijentalizam=ok za suvremenike. Drugi element koji
su europljani počeli vezat za orijentalizam je taj romantizam (???). Ovo je vezano za romantizam,
mislim jest klasicističko, al u smislu bijega od svakodnevnice i prema egzotičnom i nesvakidašnjem
jest romantično. Svjetlo i sjena su tu za volumen, a ne za dramatiku te se trudi što više isključit slikara
i slikarskog akta. To sam pojačava efekt postizanja te taktilnosti. U nastavku slikarstva će se često
vračat na orijentalne teme te ih je on uvelike i popularizirao. Ingres također NAMJERNO iskrivljuje
anatomiju likova da bi ih prilagodio kompoziciji. U Odalisci je jako naglašen bok i ima predugu ruku.
No njeni su pokreti do te mjere lagani i senzualni da se to ni ne primjeti. Spokoj je tu postigo i to je
def klasicistički.

Slična je slika iz harema „Odaliska i ropkinja“ iz 1842. Orijentalna tema i cijeli niz predeta koje govore
da nema to veze s europljankom iako ima snežno bijelu put jer je tad to bila odlika ljepote. Ak si smeđ
si seljak jer radiš na polju pa pocrniš kao. Putem ovakvih djela su se stvarali stereotipi o orijentu što
se duboko ukorijenilo u europskom mentalitetu. Ima puno tih ropkinja i hamama i čeg već ne. Tursko
kupalište 1856. Dolazi kasno, al se referira na same početke njegove karijere. Ima taj tip iz Kupačice,
al opet nabijen erotizam i vidi se da je potpuna obrijanost bila jedan od standarda ljepote tu. Nema
dlačica na tim ženama. Likovi su ipak shematizirani bez patetike il dizanja putem energije. Oni ko da
se boje dodirnut jedni druge, ko da su nezavisne. Ova su djela bila iiiiznimno popularna. Ovakva su
djela pogađala ukus publike naprosto. Katkad se govorilo da je to razdoblje jako licemjerno, al to je
bio način na koje je onodobno stanovništvo bježalo iz stvarnosti il zadovoljavanje fantazije.

Najpoznatija je njegova slika Izvor 1856. Čuvena slika koja je nadahnula mnoge kontroverzne
umjetnike. Ovo je sladunjavo i ima tu neku staračku fantaziju djevojčice, al opet sva djela odaju da je
doista riječ o majstoru. Ovo je inače alegorija, prikaz izvora. A kako to bolje napravit neg nevino
djevojče koje drži vrč s vrčem iz kojeg izlazi voda. Jupiter i Thets iz 1811. Prikazuje malo bizarnija
njegova djela. U arhaizirajučoj fazi ima tih dost čudnih djela. 19.st. je eruditsko doba, zahtjevalo je da
ak si educiran da fakat znaš sve o svemu tad znano i zato te slike koje su nama čudne s ljudima tad
bile razumljive. Ingres je znao pretjerat u fazi arhaiziranja, no bitna je tu razlika u prikazu ženskog i
muškog tijela. Uvijek je boja žene svijetlija od muškarca (još od Egipta). Piramidalna kompozicija je tu
važna s težnjama za pravilnosti. Piramidalna kompozicija je osnovica i djela koje je vratilo Ingresa u
Pariz. Zavjet Luja 13. 1824. Podsjeća skroz na Rafaelovu sikstinsku Bogorodicu i to je bila full poznata
slika. Svojih 10god u Rimu je uzeo kao put ka čistom rafaelizmu. On je jedan od rijetkih francuskih
slikara 19.st. koji je često sliko sakralne teme. Vezan je bio uz konzervativne struje francuske vlasti i
to je postalo simbolom tradicionalnog slikarstva u Francuskoj. Otvorio je čitav kor đaka kojim je
branio da gledaju barok i romantizam, al koje je tehničko stvarno kvalitetno odgojio. Imo je kao
predavač izniman utjecaj na francusko slikarstvo 19.st.

U portretima ima različite tendencije. Kad slika Napolena I. Na carskom prijestolju 1806. Opet je kič i
dramatizirano. On tu uspjeva uhvatit specifičnu mekoću bunde, a sama faca je malo zombi, al to je do
tadašnje ljepote. Sjetimo se ispod njega je opet orao i tu su žezla preuzeta iz francuske koliko i rimske
tradicije. Kad ne slika oficijalni portret, kad slika niže plemstvo on ima puno bolja djela. Ovo su mu
valjda najbolja djela koje u potpunosti hvataju duh tog vremena. On se uzdržavo sa crtežima tipa
Obitelj Stamaty 1818. I uglavnom je sliko pripadnike rimskog plemstva. Prirodno, neposredno,
savršeno po pitanju linije i kompozicije. Ipak za razliku od Napoleona on tu slika žive ljude. U
Francuskoj će radit i druge portrete visoke tipa Madame Paul Sigisbert Moitessier 1856. Što je portret
sugrađanke. Njen status prikazuje putem interijera i odjeće. Za razliku od suvremenika koji
portetiraju en face il u poluprofilu on radi prirodan pokret/stav lka. Louise de Broglie, grofica d'xy je
isto važna tu.

S Ingresom završavamo francusko slikarstvo klasicističko 19.st., al možemo se upoznat s ostatkom

Europe. Rijetki su iznimnog talenta, nećemo ih nač tipa David i Gros. Angelica Kauffmann je važna za
feminističku kritiku povijesti puma. Ova švicarka postiže europsku slavu i uglavnom je živjela i radila u
Rimu. Imala se prilike upoznat s Davidovim djelima i inspirirala se antikizirajućim pristupom. Ona je
jako pogodna za analizu feminističkih kritičara jer je preuzela teme i donekle formu djela muških
umjetnika, ali je birala teme koje su naglašavale ulogu žena u kasnijim antičkim zbivanjima. Venera
uvjeravs Helenu da pođe s Parisom, 1790. Prikazuje njih dvije kao protagoniste. Heinrich Fuger je bio
poznat u Njemačkoj i vidimo kak je slabiji klasicizam bio po Europi. Vidimo jasne odnose svjetla,
jasnoća lnije, divljenje tjelu, antički motivi, no sve skupa je slabije.

Francusko kiparstvo nije produciralo neke tak jake aktere ko prije. Jean Antoine Houdon je ostavio niz
skulptura po uzoru na antiku sljedeći Wincklemannove upute. Po uzoru na antičke biste ima
poluprofile, specifične postamente, antičke odjeće. U Voltaire 1781. Vidimo da kak čak i u punoj
veličini ima postament i antičku odjeću. Hudon iako je bio važan i važan jest nemre se mjerit s
Davidom. Najveći kipar tadašnji, prava europska zvijezda bio je talijan. Antonio Canova je bio iz
Venecije odgojen na dubokoj i važnoj tradiciji venecijanske skulpture. Odgojen u kasnobaroknoj
sredini, no vrlo rano 1786.-1793. U Amor i Psiha vidimo da se okreće klasicističkoj skulpturi. Sve je tu
lagano, senzualno i sve je u piramidalnoj komoziciji. Ovo smiruje i stabilizira (zato piramida).
Proporcije su isto čudne s tim mršavim nogicama, a Canova je ko Ingres jeben u prikazima taktilnosti
sam na kamenu. Većinom je radio u kamenu i tu vidimo grubost kamena u suprotnosti s nježnosti
tijela. Formula je opet preuzeta s grčkih vaza i s umjetnosti njihove.

Canova je bio i izvrsni portretist te je neke najveće celebritye portretiro. Aolina Borghese kao Venera
pobjednica 1806.-1808. Je Napoleonova sestra koju je on udao u Borghese obitelj pokušavajući
osigurati legitimitet svoje loze. Ženio je svoje braće i sestre s brojnim vrhovima europskih država i
Habsburgovaca. Nego ova se odlučila portretirat ko Venera što je dobro jer se udavala za Borghese.
Vidimo te načine oblikovanja pokučstva isto ko u Davidu, antika teška na osnovi tadašnjih iskapanja.
Krevet je postament i bilo je neugodno nju prikazat nagu bez da je sakrivena u alegoriji Venere.
Bizarnije od tog je i Napoleon kao Mars mirotvorac 1802.-1806. Ovo je teeeeška idealizacija, nije
Napoleon bio tolko zgodan. To su Napoleonovi službenici njemu naručili da mu se dodvore, a kad je
to vidio nije to dozvolio jer je brio da će bit sprdnja. Ovo su si britanci uzeli ko ratni trofej i urlali su na
to. Svi su volili Canovu! Također je radio nadgrobne spomenike tipa Grobnicu vojvotkinje Marije
Christine od Saske-Teschena 1798.-1805. I iako je sakralna skulptura rijetka u 19.st. djelo je vrhunskih
umjetnika. Sa stvaranjem građanskog društva bilo je vrlo važno komemorirat utjecajne ljude. Tezej
pobjeđuje minotaura 1805.-19. Je naručeno direkt od Franje I. Za Beč. On je fakat imo visok status.
Isto je napravio Tri gracije sa senzualnošću i tim specifičnim proporcijama.

Drugi je najpopularniji skulptor tada bio Bertel Thorvaldsen. On je Danac s Islanda te se više temeljio
na Grčkoj. Po frizurama, po masivnijim proporcijama ko što vidimo u Tri gracije s kupidom 1817.-18. I
dalje je to klasicizam zbog senzualnosti i antičke teme, al je monumentalniji i više gracizirajući. Heba
iz 1806. Zgleda ko da je došla s Partenona. Radio je i niz golemih sakralnih skulptura te je napravio
njih za crkvu u Coppenhagenu. Krist 1839. Je jedna od njih. U Danskoj se nije tolko umjetnički
shvaćala umjetnost kao nešto vrijedno hvale, više narativno, al eto ga ovo je odjednom pomamilo
sve. Opet je ovo antička forma s tipičnim proporcijama ljudskog tijela. Radio je i javne spomenike. Uz
sekularnu plastiku kroz 19st. Će se razvit spomenička plastika s razvojem historicizma i nacionalnog
zanosa. Trebalo se komemorirat ljude i nastaje cijela šuma spomenika po Europi. Jedna od ranijih i
najkvalitetnijih je njegova, Lavlji spomenik kod Lucerna 1819. Ovo je i Frenkorna inspirirala. Lav je
simbol snage, hrabrosti, a umirući lav se zna postavljat na područja di je bitka il nerješena il
nepovoljna. Vidi se i njegovo fantastično klesarsko umjeće u Amor i Psycha 1839.-47. Klasicističke
formule bu se inače duže održale u kiparstvu neg u slikarstvu. Popravljo je i oštećene antičke
skulpture.

Prus Johann Gottfried Schadow je bio izvrstan skulptor grobnih spomenika.

31.10.

Romantizam

U 19.st. je prisutna veća raznolikost u pojedinim fazama u umjetnosti jer na kraju dana ima i više
klijentele. Antika je bila glavni uzor do 19.st., ona je bila glavni uzor u arhitekturi, u pokazivanju
emocija, suzdržanost. Briem da govorimo o klasicizmu. U smislu forma, planskog slaganja,
kompozicija, ustrojstva djela jednostavno je antika bila glavna. Romantizam prekida s tom praksom,
prvo Francuska možda ne u formi, al u promjeni paradigme. Razlike između romanttista i klasicista se
vidjela na bojnom polju slikarstva ko prije barokisti (rubensisti jer su naglašavali važnost boja npr.) vs
klasicisti (poussinist jer je Poussin svojim pejzažima uvijek klasiciziro). Te su rasprave krajem 2.,
početkom 3. Desetljeća 19.st. izašle na vidjelo s klasicistima vs. Romantisti. No prije tog trebamo
govorit o Theodore Gericaultu.

Prva njegova djela su u potpunosti Groszovska. Vidi se ta maglica u pozadini, zemljane boje i
dinamizam i to vidimo u Časnik carske garde 1812. Grosz je naravno Gericaultu bio učitelj tak da je
naravno u prvoj fazi bio takav. On je po svojoj prirodi bio romantičar, a ne sam po slikarstvu. Bio je
strastven i način života ga je stalno tjero na promjene. Kao mnogi umjtnici odlazi u Rim, al ne da bi
nadopunio svoje obrazovanje, neg jer ga je gonio muž neke ženske s kojom je petljo. U Rimu se isto
ko i drugi umjetnii preobražava. Već na Splav Meduze 1818.-1819., temelju romantizma u Europi,
možemo vidjet da se inspiriro Michelangelom. On se znači vraća u Francusku nakon Rima i tam radi
ovo važno djelo. 1815. Je prekretnica u Francuskoj povjesti jer ponovno dolaze Burbonci na vlast. Luj
5, 6 ponovno dolazi na vlast i obnavlja se stari režim. Nakon 30 god revolucija nije tak lako vratit sve.
Novi režim pokušava obnovit crkvu i važnost plemstva, pokušava ukinut dobre stvari koje je revolucija
donjela. Egalitarizam i sloboda koja je došla u francusko društvo se pokušava dokinut u cilju vračanja
onog starog, a ljudi su se već naučili na novo. Problem je posto korupcija, ponovno je postalo važno iz
koje si obitelji i sposobnost više nije bila na prvom mjestu. Brzo se to ispostavilo kao loše i zato se
1840ih i 1870ih dogodilo još 2 revolucije. Zbog korupcije koja je ušla u sve pore društva razvoja nije
bilo, Francuska se našla u lošoj poziciji i ovdje u ovoj slici se to vidi.

Slika prikazuje trgovačko vojni brod koji je plovio oko Senegala i kapetan je bio lik koji nije bio
sposoban, već je imo dobre veze. Nije bilo dovoljno čamaca pa je stotinjak ljudi završilo na makeshift
splavu i oni su privezali za neki brod da veslaju taj splav sa stotinjak ljudi. Kak nije išlo su sam prerezali
uže i na moru je ostalo 150 ljudi od kojih je 15ak preživjelo. Jedan od preživjelih je napiso knjigu u
kojoj govori o tim gadarijama, ali i kolko je pogubno za državu da se takve stvari događaju. Gericault
je bio simpatizer Burbonaca, no znao je da politika nije dobra naprosto i zbog tog je sliko ovo. Horo je
jedan od najraširenijih žanrova jer naša mašta skriva grozne stvari, a tu je sve upakirano. Međusobna
klanja su bila tam, pa kanibalizam, sve najstrašnije strane ljudske prirode su izašle na vidjelo. Od
groznih stvari je uvijek neš u povijesti bilo, al Gericault slika suvremeni događaj koji naizgled nema
tolku političku važnost. Fokusira se na sudbinu malog čovjeka, no on taj događaj tretira kao da je riječ
o ključnoj bitci u povijesti Francuske. Prvenstveno to vidimo u ogromnoj veličini, no Francuska država
ju je odbila kupit zbog tematike. Tema postaje romantičarska i govori o nesvakidašnjim, mračnim,
tamnim u ljudskoj prirodi.

Koji je točno moment on, kao lik koji je pročito to djelo od preživjelog, izabro za tu temu. Brio je
prikazat rezanje užeta, pa pobunu, al na kraju je izabro da kad se na šačici preživjelih javila nada. Oni
su napravili piramidu od ljudskih tjelesa i mahali maramama kako bi ih brod primjetio. Trenutak
vrhunca emocija je ono što je Gericault odlučio prikazat i to je tipično romantičarsko. Vidi se tema
neviđene dinamike, nemremo ko kod Davida rezat planove i nema jake interakcije u prikazu likova.
Gericault nas od nekog trupla desno dolje vodi prema jarbolu, a s druge strane isto imamo dijagonalu
od lika koji umire i to nas vodi prema vrhu piramide tj. Crncu s maramom. Ovo su 2 piramide, 2 jake
dijagonale i sve to služi dinamiziranju kompozicije. Boje ovdje više nisu čiste ko kod Ingresa il Davida,
već kombinaciju smećkastih boja koje opće nisu tak zemljane. Tretman svjetla i sjene nisu ko nožem
rezane, već ko u baroknom slikarstvu (važan uzor za romantiste) ovo je korišteno da bi prikazalo
plasticitet likova. U liniji on radi pomak i napušta obrisnu liniju kao temelj slikarstva. Ovo djelo je
skroz usmjerilo tok slikarstva rema novom pravcu. Bila je velka senzacija u svoje vrijeme. Zaradio je
ogromne pare pokazujući ovu sliku po Engleskoj okolo.

Gericault je često odlazio na S promatrat more i odraze svjetla/sjene, mora i neba. Nastavio je slikat u
manjim formatima jer mu Francuska nije želila otkupit Meduzu. Također je Gericault volio konje. Sliko
za nekog vođu ludnice portrete luđaka i to su mu najvažnija djela. Inače nikad ne bi ovakve ljude
zabilježio da postoje. Njihovo postojanje je zabilježeno sam zahvaljujući njemu, a na to se odlučio jer
su mu ti granični tipovi golicali maštu. To su ljudi koji su prikazali mračne strane ljudske prirode opet i
tu je probao na takvim slikama uhvatit pomaknutu stranu prirode. Hvatao je nesvakidašnjicu njihove
prirode i istaknut to u izrazu lica i odjeći te pozadini. On je rano preminuo na žalost taman kad se
romantizam formira.
Eugene Delacroix jebio sljedeći veliki u ovom pokretu. Delacroix je opet bio blizak burboncima i
vlasti, smatra se da je bio nezakonit sin tadašnjeg ministra vanjskih poslova. Bio je isprva pripadik
establishmenta i zato se u početnim fazama relativno brzo probio usprkos tom što je kršio vladajuće
norme slikarstva. Bio je fasciniran Gericaultom, a prva djela s kojim se proslavio nisu žerikoltovska,
već rubensovska. To je mogao vidjeti kroz Mariju Medici u Louvru. Forma je isto rubensovska u
načinu tretiranju likova, zamagljenosti, uskovitlanosti (nema ni traga obrisne linije ko kod žerikaulta),
sve je bazirano na boji. Kod svih rubensista će boja bit temelj i oni će se suprostavljat klasicistima.
Tema Danteove Božanstvene komedije je iznimno popularno u 19.st. jer je nabijeno simbolikom.
Svima nam taj pakao golica maštu, fascinacija i zlo i to je Delacroix privuklo prema tome. Kroz 19.st.
se svi bave paklom, nikog nije briga za čistiliše i raj. Djelo je izazvalo senzaciju kad je izloženo, no ne
negativno. Međutim kad je izložio 24. Pokolj na Hiosu to je već bio pokolj slikarstva. Previše
bestijalno, previše banalizirano. Ovo je postala manifestna slika i to će bit konačno usmjeravanje
Francuske prema romantizmu, od 1824. postoje te 2 romantičarske struje (europska i francuska).

Zaš je ovo tak kontroverzno? Sama tema se bavi grčkim ratom za nezavisnost protiv osmanskog
carstva i ko i svi balkanski sukobi je bilo jako puno krvi i zvjerstva. Solidariziro se zbog klasicizma velik
dio Europe s Grčkom i pomagalo im se. Nakon 20 godina su se uspijeli osloboditi od Osmanlija. Ko
Gericault se pozabavio aktualnim trenutkom i opet je tu zagolican bestijalnim događajem. Slika
skupinu Grka koji čekaju da ih Turci pobiju di se ide ubit ženu i djecu. Nije europski tip odjeće, ko i
Gericault se pokušava rekonstruirat situaciju, no idealizirajući je bez patetike. Dubok krajolik
prikazuje bitku koja i dalje traje, no nebo je interesantno. Ono je atmosferično (ne barokno da su
jaki), već magličasto. Ovo će utjecaj na Turnera, zbog njega će on radit atmosferu. Dominacija boja,
snažni svjetlost/sjena kontrasti, smećkasti tonovi objedinjuju sliku u cijelinu. On je težio jedinstvu
forme i sadržaja (uspio najbolje u tome valjda). . Također će se pozabavit s temom Grčke u
ruševinama Missolonghije. Heroizira se tu Grčka i demonizira druga strana. Ovo su među 2
najznačajnija djela orijentalizma u slikarstvu. Lijepa Grčka daje cijelu sebe i pati na ruševinama di leže
tijelesa svojih sugrađana. Simbolično je obasjana svjetlom slobode, dok iza nje surovi turčin ju se
sprema zaklat. Taj način prikazivanja odnosa Europe i orijenta se proširio zahvaljujući ovakvim
slikama, zato će kao orijent bit bestijalan. Kao slobodnije je tam s tijelom i bolje s jedne strane, al je
uvijek drukčije. Dijelom je ovo preživjelo do danas. Opet jake dijagonale, opet jedinstvena
kompozicija, jak prodor u pozadinu.

Katkad će se on pozabavit i antičkim temama, al ne ko David nekim moralizirajućim. Delacroix se

inspirira Sardanipalovom smrću. Sardanipal je bio asirski kralj poznat po razvratima (Byron piso o
njmu). On slika vladara koji u trenutku kad je shvatio da gubi je naredio da mu se ubiju žene i konji.
Prikazuje orgijastičko ubijanje u zadnjim trenutcima postojanja kraljevstva, posve drukčija antička
tema u odnosu na klasicista, opet tamne strane ljudske prirode. Opet rekonstruira orijentalistički
izgled interijera palače od brade do fizionomija do rekvizita. To su događaji nabijeni emocijama,
nesvakidašnjim i egoizmom. Nije čudno da je upravo Delacroix ilustrirao francusko izdanje Fausta s
tim nestvarnim epizodama. Nisu romantičari sam u prošlost bježali il izvan Europe, već i u
nestvarno/magično/bajke. Bavio se i sa suvremenošću i najslavnije mu je djelo ono koje se bavi
najnovijom julskom revolucijom. Nakon 15god su svrgnuti Burboni, sad zauvijek. Ta socijalna
nejednakost, korupcija i pokušaji obnavljanja starog režima nisu potrajali. Iako je bio blizak
establishmentu on se pridružio revolucionarima, lik s puškom ovdje je Delacroix. Ova slika je postala
simbol za borbu za slobodu i egalitarizam i glavni lik ovdje ona daje sebe cijelu (isto sisa van), nosi
francusku trobojku (revolucionarna zastava) kao simbol slobodne Francuske i to će bit podloga za
brojne druge Europske zastave. Ovo je alegorijski prikaz slobode kak se probija prek mase mrtvih
(podsjeća na Meduzu) dok u pozadini gori Notre Dame i Pariz. Požar asocira na engleske pejzažiste
koji su slično prikazivali atmosferu i opet je tu dinamika i snažan prodor prema dubini. Dominacija
boje, kontrasti svjetla/sjene.

Sad dolazi Luj Filip na vlast koji pokušava pomirit staru i revolucionarnu Francusku. Istovremeno
započinje sa zaštitom spomenika velebne Francuske koja se smatrala simbolom konzervativaca.
Nakratko on uspjeva smirit situaciju u zemlji, poznat kasnije kao kralj Građanin. Delacroix se tu dobro
snašao i 1832. dobija priliku otič u S Afriku s diplomatskom misijom. Boravio je u Maroku i Alžiru te je
tu imao prilike vidjet kraljevski harem i brojna druga mjesta inače nepristupačna. Prvi put se tu
upoznao s intenzivnim mediteranskim Suncem, Pariz nije mediteran i nije tolko intenzivno
osvjetljenje. On tu po prvi put se upoznaje s bojama mediterana ključnim u S Africi. To ga fascinira i
bitno mijenja karakter njegovog slikarstva koje postaje intenzivnije u uporabi boja. Do tad je uvijek
smeđa dominirala, a sad boje postaju daleko intenzivnije. On u bilježnicama radi 100ine crteža tam i
na osnovu njih će sljedećih 30 godina radit kompozicije te je iza sebe ostavio jedan od najvećih
orijentalističkih opusa 19.st. te će utjecat na specifičnu vitualizaciju orijenta. Šarolika odjeća,
arhitektura, čudni predmeti. Ponovno to pokazuje potrebu za bijegom od svakodnevnice. Prikazi
fizionomija i crnkinja su poticali njegovu maštu i dominirat će njegovim slikarstvom, dinamični
gradovi i haremi. Tam se upozno i sa židovskom zajednicom Sefana, pribijeglih iz Španjolske.

Seminar

Biskup Josip Juraj Strossmayer kao naručitelj umjetničkih djela

Važan za djelovanje kao političar, kao bosansko-srijemski biskup i kao naručitelj. Završio gimnaziju i
onda upiso studij teologije na filozofskom u Pešti. 1837. Je završio studij i vraća se u Osijek di drži
misu. U Petrovaradinu postaje kapelan, no ono što ga je fakat odredilo je da je 42. Doktoriro uz temu
Uzroci i posljedice crkvenog raskola. Njegov ideal će bit ujedinjenje protestantskih i katoličkih crkava,
ujedinjenje hrvatskih zemalja, ujedinjenje slavena. To se nikad neće dogodit i kasnije će napustit
politiku. U studiju upoznaje nazarence i neke umjetnike. Njega je ban Jelačić preporučio kao nekog
političara pa je on u Đakovu preporučio obnovu katedrale i tu kreće interes za Đakovo.

2 bitna stupa su đakovačka katedrala i osnivanje akademije i sveučilišta. Za Đakovačku katedralu je

trebalo obnovit crkvu koje je pozicionirano prema rubu Europe jer su tu Turci blizu. Karlo Rosner radi
par rojekata (jedan nazarenac) 1850ih, no treći projekt iz 1865. Je preuzet. Tu se poziva na romaniku i
to je bitno za Strossa jer se on poziva na proširenu umjetnost srv. On gleda da je i renesansa kasni
srv. Pa će podupirat i takve građevine. Uzori su i lombardska umjetnost. Rosner umire 69. Pa to
preuzima neki Friedrich von Schmidt. On je došo na gotovu arhitekturu i interveniro je interijer i neš
na pročelju. Za unutrašnjost je neki Overbeck trebo napravit oslike i on je odredio ikonološki program
manje više. Prikazi su dosta statični jer se opet poziva na 13.-15.st., na žalost Overbeck umire. On se
odluuje na par njegovih učenika da bi završili to sve pa je onda Medović završavo neš. Seitz i Medović
su tak završili te freske. U Poklonstvu kraljeva i pastira se uvodi isto ideja ujedinjenja naroda di stavlja
crnce i srbe. Ima raznih motiva slavenstva i naših grbova itd.

Sam JAZU je napravljen tak da je 40000 forinti Stross dao za izgradnju akademije. On je vidio Zagreb
ko Firencu i to je automatski pokazivo kroz galeriju slika. Zagovaro je ideju i dobio veliku potporu.
Dugo se tražio smještaj i to je radio Friedrich von Schmidt, al i Bolle je neš pomogo. JAZU je
napravljen 1877.-1880. Opet je tu ideja sve od srv. Do renesanse. Ovo je neorenesansni stil i
uglavnom se javne građevine Europe rade u neorenesansnom stilu. Središnji rizalit, visoko prizamlje,
puno otvore za hrpu svjetla, korintski stupovi. Iso Kršnjavi je tu imo velku ulogu potičući to sve. Od
početka je ova galerija slika otvorena i sam je popis radio Stross. Odmah se uz akademiju osnivalo i
sveučilište s filozofijom, bogoslovljem i pravom, no i povijesti umjetnosti i kulture di je profesor bio
Iso Kršnjavi. Također je bio uključen u brojne obnove i gradnje kao i obnovi katedrale i obnovi crkve
sv. Marka. Utjeco je i u Osijeku radeći Kraljevsku gimnaziju i opet taj neorenesansni stil. Crkva sv.
Petra i Pavla isto izrađena zbog njega.

Isidor (Iso) Kršnjavi

Bio aktivan na masu područja – pumovac, slikar, pisac, političar. Svi su bili obuzeti njegovomličnošću
hejtali il voljeli. Prvu poduku dobio od Hotzendorfa i upisao je studij filozofije i povijesti/povijesti
umjetnost. Bio je i u Italiji studirajući i kupirajući stare majstore. U Rimu je upozno Bollea. Sliko je u
ulju dobro primljeno od kupca i kritike, no tu je reko da je spozno granice svog slikarstva tak da nije
želio radit mrtve prirode mada bio najbolji. Nešto slabiji je bio u sakralnom slikarstvu. Kršnjavi i Stross
su imali taj duh historicizma i Kršnjavi je jedini mogo provodit Strossove ideje. Kršnjavi je bio vezan uz
Strossa i pod Kršnjavijem je počela povijest umjetnosti i arheologije u Zgu. Bio je prvi ravnatelj
Strossove galerije. S Bolleom osniva obrtnu školu tj. Obrtni muzej te je bio kritičar umjetnosti, a
kasnije i naručitelj. Dao je izgraditi i pregraditi oko 180 školskih/crkvenih/javnih zgrada. Potiče
uređenje HNK, gornjogradsku palaču kao i školskog foruma (Mimara). To je sve u duhu antike i
prosvjete. Okupio je hrpu umjetnika te im podijelio stipendije kako bi nastavili studij u inozemstvu.
Pokrenuo Glasnik Društva za umjetnost i umjetni obrt što je prvi pumovski časopis 1886. Kršnjavi se
pridružuje Khuenu i razilazi se sa Strossom. Ulazi u mađarsku stranku, prodaje dušu. Kršnjavi je
političkim oportunizmom narodu stvorio podlogu za kulturnu budućnost. Sve do umirovljenja bio
redovit profesor. Proveo je reforme u nastavi, osnovo žensku školu, uveo tjelovježbu i pjevanje,
odvojio arheologiju i pum i zbirku knjiga ostavio NSK. Njegov sukob s Bukovcem je doveo do secesije,
dao poticaj za fotografiju kao zasebnu sekciju, piso puno. Kao povjesničar suvremene likovne
umjetnosti dao je pregled nekakav. 1918. Povlači se iz društva umjetnosti, a 1925. Objavljuje 2
romana. Autor je prijevoda Božanske komedije. Posthumno je objavljeno još hrpu toga. On je svojim
svestranim djelovanjem stvorio je hrvatsko kulturno područje.

7.11.

Delacroix

Jedan od rijetkih umjetnika koji je nastavio sa sakralnim slikarstvom, kolko god to mali segment
njegovog slikarstva to bilo. Jednostavno je u 19.st. to postpuno izumiralo ko tema. Heliodor istjeran iz
hrama, 1854.-61. Vidimo orijentalne motive jer je boravio u Africi, al i zato kaj su romantisti volili
nesvakidašnje i egzotično. Tu su i konji (dominantan motiv njegovog slikarstva), razni kompozicijski
elementi karakteristični za romantiste (dijagonale, jaki pokreti, jaki osjećaji u gestikulaciji i izrazima
lica, jači kontrasti svjetla sjene od klasicizma). On je također jedan od posljednjih velikih slikara zidnih
slika. U Freska u Glerie d'Apolon u Louvreu 1849.-1851. Je sliko direktno na zid. Louvre je par put
strado u francuskim revolucijama te je nakon revolucije 1848/49. Njega se treba zapamtit u više
segmenata slikarstva 19.st.
Za razliku od klasicista izvan Francuske koji nije bio baš neš, romantizam je bio vrhunski. Francisco
Jose de Goya y Lucientes iliti Goya je direktno vezo baroknu tradiciju i romantizam, stasavajući u
Zaragozi sredinom 18.st. On je ošo sam u Italiju da se usavrši i mahom upozno Mengsa tam, jednog
od prvih klasicista sa drvenastim likovima i shematiziranim kompozicija. Školovo se kod njega, no
Goya je imo romantičarski senzibilitet obožavajući jake boje, jake emocije. Po povratku iz Rima Goya
se bavio tradicionalnim temama, sakralnim slikarstvom i time je završio na dvoru. Krajem 18.st.
postaje glavnim dvorskim slikarom. Habsburgovci su bili izumrli zbog incesta pa je izbio rat za
nasljeđe te su u trenutku Goye Burbonci vladali (dan danas vladaju). Nego, Goya je imo privilegiju
portretirat stotine visokih ljudi tadašnje Španjolske. U Vojvotkinja od albe, 1797. Se vidi virtuoznost
njegovog slikanja. Isto kad i Grosz putuje s Napoleonom vidimo da Goya nasljeduje tradiciju
Zurbarana i Velasqueza bez jake obrisne linije. To je barokno, no ono što ga vodi prema romantizmu
je senzibilitet teme koju obrađuje. Ona ima slobodan/svakodnevni stav, Goya je spontanost
faaaantastično lovio na platnu. Obitelj Karla IV, 1799.-1800. Je najpoznatiji njegov portret. Prikazuje
tip Velazquezovog portreta di sebe portretira s članovima obitelji da bi iskazao kak je važan (dost
hrabro). Portret je lud zato što se nije radilo o lijepim ljudima. Međutim on prek interijera, njihove
odjeće i slikarske kompozicije upakirat ih vrlo dobro. Uspjeva sakriti njihove fizički loše osobine. On je
tu bio majstor, i još se poigravo sa svjetlom i sjenom te likove povezao u pristojnu cjelinu. Prirodno ih
sve raspoređuje da izgleda ko spontani snapshot.

Goya je najpoznatiji po nedvorskim djelima. Gola i Obučena Maja, 1800.-1803. Je radio za plemića pa
kao kad dođu svećenici bi se postavila obučena verzija. Goya je zbog ove slike bio doveden pred
inkviziciju koja je i dalje bila nesekularizirana i jaka u Španiji. Španjolska je tad živjela od uvoza zlata iz
kolonija u J Americi te je ona postala ovisna o tome. Španjolska je tak sve uvozila, nije niš proizvodila i
do danas ona ima slične probleme. Važno je znat da se tu radi o jednom od prvih, il prvi portret gole
žene koja nije alegorizirana. Maja je seljanka zapravo u prijevodu (Maha=seljanka). Revolucionarno je
što se vide stidne dlake (što se ne prikazuje naprosto). Ovo i dalje nije radikalni realizam doduše.
Važna je spontanost slikanja, jaki kontrasti te simboličnost svjetla (ona ko da zrači, nije jasno od kud
dolazi svjetlost), dijagonala u funkciji dinamizacije slike. Ovo je prijelomno djelo u povijesti slikarstva
koja nagovješčuje pola stoljeća ranije realizam.

Goya prestaje bit dvorski slikar kad Napoleon radi invaziju. Napoleon je stavio buraza na vlast kak je
volio. Francuzi su imali naivno vjerovanje da su osvajanjima oslobađali ljude od starih režima i da će
ih pričekat sa cvijećem, no nacije su se već bile formirale i oni su to doživjeli ko invaziju stranaca.
Religioznima od građanina nije bila draga sekularizacija koju su Francuzi provodili. Tak je 3.5.1808.
došlo do ustanka i Francisco Goya nakon poraza Napoleona (1814.-15.) slika ovo. To prikazuje
surovost rata, imamo lika u sredini koji gotovo da je izvor svjetla (opet simboličko svjetlo), ali je
također revolucionarno u strijeljanju prikaz velike količine krvi. Krvoproliče u europskom slikarstvu
nije bilo prisutno. Na neki način on veliča herojstvo tih revolucionara, ali pokazuje i surovost rata.
Ovo je tema koju će on protegnut i u drugom segmentu svoje umjetnosti.

Radi se o grafikama i on je jedan od najvećih grafičara povijesti umjetnosti. San razuma rađa
čudovišta 1796.-1798., iz mape Caprichos izdane 1799. Dok je bio dvorski slikar je izdao tu mapu i ona
najbolje svjedoči o konzervativnoj Španjolskoj tog trenutka s normama starog režima. On u ovoj
grafici napada jedan od ključnih dijelova tadašnje Španjolske, a to je praznovjerje. Da su ljudi
zanemarili razum i da je to loše, da se treba okrenut intelektu, što je slično što su i drugi govorili.
Goya je imao jak interes za demonsko u ljudskoj prirodi više od bilo kog tog doba. Nešto imamo kod
Gericaulta, no Goya je efektnije prikazivao utvare i eksplicitnije prikazivao nečovječnost čovjeka
samog. Serija grafika Los Desastres de la Guerra 1810.-1820. Je sablasna. Ova serija nije izdana za
njegova života, no izrađena je u vrijeme kad su mu bili svježa sjećanja. Rat se u 18.st. veliča sa
scenom di se ekipa šiba ko mravi i božanska intervencija koja tuče turčina, il se vidi neki heroj sprijeda
ko tuče turčina i uvijek je neka trakica s neba koja opisuje da je heroj blabla... Goya odjednom
prikazuje osakaćene, obješene, čovjeka sa sjekirom kako ubija ljude. Rat je užasan prema Goyi i on
prikazuje najstrašniji dio ljudske prirode koja je rijetko prikazana. Postavlja se pitanje tko želi to imat
na zidu, to je djelo s jasnom porukom da čovjek može bit surov prema drugom čovjeku. S druge se
strane pokazuje Goyin interes za najgore od ljudi. Pred kraj djelovanja, 1810ih je obolio mooožda od
moždanog. Slabo je čuo i sve je to utjecalo na njegovu psihu i slikarstvo. Pred kraj je ostavio prikaze
koji nisu pretjerano lijepi. Mapa Tauromachia 1816. Prikazuju se borbe Matadora i tu opet vidimo da
on voli prikazivat krv. Često su se tu događale nesreće di bi matadori nastradali i tu je opet bilo
dovoljno mračnih zbivanja i dovoljno je suvremeno da ga je zanimalo.

Caspar David Friedrich je jedan od ikona slikarstva cijele povijesti umjetnosti i na njemu dan danas
jako živi ta gotička estetika. Velik dio vizualnog jezika je Tim Burton uzeo od Friedricha, pogotovo u
Sleepy Hallowu od Washingtona Irwinga. U isto vrijeme nastajanja originalnog Sleepy Hallowa u
Americi je nastao Samostan u hrastovoj šumi 1822. U Njemačkoj. Isti je interes nestvarnog,
tajnovitog, strašnog. Friedrich je jedan od najvažnijih pejzažista povijesti umjetnosti, a rodom je iz
Greiswalda (???) na moru na S Njemačke. Zato se otišo školovat u Kopenhagen di je djelovala aktivna
pejzažistička škola. Oni su bili nešto klasicisti, nešto romantičari, Friedrich se okrenuo fiktivnom ili
djelomično fiktivnom pejzažu. On je prikazivao romantičarske osjećaje umjesto stvarnog pejzaža.
Tema je malenkost čovjeka u silini svijeta. Za prije navedenu sliku ne znamo di je, nestalo je iz
Dresdena tokom WWII. Prema nekima je Staljin to uzeo, al možda je i uništeno tokom
bombardiranja. Radi se tu o nekom sprovodu i ruševini. On izabire slikati zimski pejzaž što i generalno
radi jer je ovisnost čovjeka o prirodi zimi još veća. Također može ekspresivnije prikazat drveće po zimi
s tim granama izvitoperenim. On je volio prikazat čovjeka koji je prema prirodi mali i izgubljen, često
okrenut leđima kak bi se prikazala još više ta anonimnost i nebitnost čovjeka spram prirode.

On ne koristi jake boje, već sve uklapa u bikromatsku ili monokromatsku kompoziciju. Svjetlo i sjena
su mu naravno jako važni, ali i potez iako ne ubija ko Goya il Delacroix skroz konture. Također voli
slikat maglu da bi još više napravio izgubljensot čovjeka. Magla je naravno sablasna jer ne znamo što
je ispred nas jer uvijek možda postoji opasnost koju ne možemo percipirati. Njegovih slika ima dosta i
bio je popularan slikar. Živio je i radio uglavnom u Dresdenu, al nije ga to promjenilo. U Zimski krajolik
1811. Opet vidimo taj beskonačni krajolik il Zimski krajolik s katedralom 1811. S fiktivnim
monumentalnim gotičkim gradom u dalekoj pozadini. Ovo promatrača želi prebacit u imaginarni
svijet. Groblja su jako popularna generalno u 19.st. jer se odnos tad jako promjenio. Ljudi su tam
odlazili kao odnos prema prolaznosti i opet su u takvim slikama tu hrastovi. Jako često on slika i
realan pejzaž, no u posebnim trenutcima u danu/godinu. Kad slika Pogled na luku 1815.-1816. On
čeka jutro dok je maglica postojana i daje se poseban dojam, stvara se osjećaj melankolije, jedan od
temeljnih osjećaja u 19.st. umjetnosti što je rezultat što većeg slobodnog vremena di ljudi previše
razmišljaju tada.

Potonuće broda na Arktiku tj. Brodolom nade, 1823.-1824. Je jedno od njegovih poznatijih djela.
Opet ta zima i snjeg, no danas je snijeg u biti rijetkost. Klima u 19.st. je bila daleko hladnija, a
erupcija vulkana 1816. Je prouzročila da je par godina zima još gora. 1816. Nije ni bilo ljeta, a Europa
je bila izrazarana od ratovanja. Propadaju usjevi, sve depresivno, konstantna kiša i odjednom
glad/kriza. Takva moć i surovost zime je ono što je primarno nadahnulo Friedricha na okvakve
kompozicije, a iste te godine su se našli Merry Shelly, Byron i joše netko u Genevi. Tad se išlo na
planine tokom ljeta (tad se nije išlo zbog tuberkuloze na more, čistilo se) i kad su došli cijelo ljeto kiša.
Dosadno im je bilo i međusobno su se dogovorili da pišu što strašnije priče. Nego, ova slika priča da
se probo nač novi put do Azije prek sjevernog mora i često se dogodilo istraživačima da bi zbog
širenja leda pucao brod. Prikazuje se to kaj je ljude uhvatila zima i ubila ih te opet ta zastrašujuća moć
nakon prirode.

Friedrich jako voli slikat smđe da ojača dojam melankolije, izgubljenosti, tišine. Nema interakcije
među ljudima i prirodom. Ipak nisu sve slike tužne. Vapnenačke stijene na Rugenu 1818. Se vidi
baltičko more koje je skroz ok. Tu slika obitelj kak se šeće okolo iako je opet tu specifičan njegov
način tretmana i maglovito je i beskonačno i smeđe. Žena na prozoru 1822. Je njegov žanr no opet
melankoličan, izgubljen, osamljen. Sakralno slikarstvo mu je slično. Protestanti su rijetko slikali išta jer
imaju ikonoklazam, no eto njemu se pružala priroda u Češkoj. Za Tetschenski oltar 1807. On ne slika
svetce i anđele, već slika pejzaž i raspelo u pozadini. Ima tu simboličko svjetlo i par stvar iz tradicije
slikarstva, no skroz drugačije.

Druga strana Njemačkog romantizma je sakralno slikarstvo. Tema za koju se činila da će izumrijet, pa
se zato i javila reakcija di se pozivalo na povratak tradiciji u Beču. Friedrich Overbeck, F. Pffor i niz
umjetnika su oformili udruženje s programom povratka temeljima sakralnog slikarstva. Poanta je bila
povratak u kasnu gotiku, ranu renesansu misleći da je Rafael slikarstvo učinio previše profanim.
Tražila se i primitivna tehnika, no kaj je smješno jest da unatoč osuđivanju Rafaela su mu dužni.
Danas ih nazivamo nazarencima i šišali su se drugačije. Ošli su u Rim da bi našli to pravo slikarstvo i
tam su djelovali desetljećima prenoseći takve brije natrag duboko u 19.st. Oni žele uskrsnut
religioznost kasnog srv. Smatrajući da je to najbolje sačuvano u katoličanstvu. Overbeck je čak
konvertiro na katoličanstvo iz protestantizma. Radili su i neke neomedievalne portrete tipa od
Overbecka Portret Franza Pforra, 1810. S imaginarnim srednjovjekovnim gradom iza. Katkad su se
slikale povijesne scene iz srednjovjekovne povijesti Habsburgovaca.

No Overbeck je imo čisti rafaelizam ko kod Ingresa, no s romantičarskim elementima. Prikazivala se

ujedinjenost europskih naroda nadahnut Durerom tipa. U Italia i Germania, 1811.-1828. vidimo kak
su si nježne Taljanka i jemkinja. Prevlast linija i kak koristi boje i sveprisutnost svjetla bez jakih
kontrasta je to gotovo jedan klasicizam. Međutim Overbeck nas zbog tog feelinga i tema koje su
obrađivali tipično romantičarske. Oni od sadašnjosti bježe u prošlost ili u alegoriju. U Rimu su
nazarenci probali obnovit fresko slikarstvo, no ispostavilo se kroz stoljeća se zaboravilo kak slikar
fresco. Sam je jedna osoba znala tu tehniku i prek nje su uspjeli savladat to i upotrjebit za vlastita
djela. Freske iz Casa Barholody 1816.-1817. Su starozavjetne scene koje se referiraju na Josipov život.
To je kasnije skinuto iz Rima i preneseno u Berlin. Josipa prodaju braća je najpoznatija scena tu di su
kao braća ljubomorni na Josipa ga prodali u Egipat pa je on na kraju omogućio da Egipat ne pogibi od
suša i pošasti, ispo je prorok. Tu vidimo dominaciju linija, boju i svjetlo (ne skriva se to), nježni pokreti
likova (svi likovi imaju nježne i blage radnje, ko da se svi miluju, nema uzrujavanja), klasicizirajuča
ljepota. Ono što je romantičarski je tema i orijentalistički motivi (deva i crnac tu). Krajolici su
renesansni s tim tankim. Onda ima 7 loših i 7 dobrih godina je on tu spašavo

14.11.
Nazarenci – stvoreni u Beču, najviše djelovali u Rimu. Friedrich Wilhelm Schadow, Philipp Veit su neki
od protagonista koji imaju važnu ulogu u sakralnom slikarstvu i obnavljaju fresko slikarstvo. Naravno
nakon što se pokret do kraja formiro on će se razvit po cijeloj Europi. Schadow će radit na dosta
mjesta tipa Munchen, Berlin. On se ne poziva tolko na Rafaela kolko na Durera, renesansa im ostaje
ključna referentna točka. Nazarenski pokret je imo brojne sljedbenike, a i današnja produkcija
skulpture i slikarstva (realnog, ne apstraktnog) namjenjenoj široj prodaji proizlazi iz nazarenske
estetike. Nazarenstvo se na kraju i vratila u Beč s 2. generacijom i tu su Leopold Kupelwieser i Josef
Furich važni s čistoćom linije, sjvetla, umilnošću, lagani pokreti, jasna boja. To je dopadljivo i
nazarenci su namjerno želili učinit bliskim široj publici slikarstvo takvo. Kupelwieser vidi se dominacija
obrisne linije, isto je lagano, nema puno kontrasta i uznemirenosti, al i dodaje orijentalne motive. Na
theničkoj je razini ovo vrhunsko slikarstvo, nije ovo što govorimo ništa loše i oni su imali ogroman
opus.

Romantizam je imo dosta umjetnika bez sljedbenika nekih. Phillip Otto Runge je jedan od njih
inspiriraući se slikarstvom minijatura. Radio je na ciklusu koji pokazuju dijelove dana npr. Jutro 1808.
Njegove su slike jako alegorične, nabijene simbolikom. Nije ostvario veliki opus, al je utjeco na
obnavljanje interesa za gotovo zaboravljenu tehniku minijatura. Isto vrlo osoben umjetnik je Carl
Spitzweg je povezan s romantizam kolko i biedermajer. Spitzweg se bavio malim građanstvom i
buržoazijom s njima u Nedjeljnoj šetnji 1841., al svi njegovi likovi su karikaturalni. Pojavljuju se u
našoj svakodvenici i zato su nam simpatični i ne znamo dal su njemu te teme drage il ih ismijava. On
je bio iznimno popularan u svoje vrijeme jer se poigravo sa suvremenicima i bio je izvrstan ilustrator
bajki i takvih brija zbog njegove slikovitosti i poigravanja načina prikaza ljudskih likova. Na kraju dana
prve vrhunce karikature doživljavaju u 19.st. što ima korjene u Spitzwegu.

William Blake je čovjek kojeg se treba spomenut radi opće kulture više nego kvalitete. Čudnovato je
zbog boje i forme, al je romantičarsko zbog simbolike i zbog masonskih motiva. Prikazivo je junake u
klasicizmu često zbog prosvjetiteljskog projekta. Ostavio je i par religioznih kompozicija, al čudnovate
su i teško ih je uklopit u kanon. On je bio i književnik te je napiso Tyger, Tyger in the Woods. Dio je
opće kulture anglosaksonskog svijeta, no nemre se po kvalitetom mjerit s ostatkom ljudi, ni sa
anglosaksonskim suvremenicima. John Constable je jedan od njih, ujedno i pejzažista. Dok je Friedrich
radio fantastične pejzaže i najmračniji dio dana, par engleskih i par francuskih slikara su se bavili full
realnim. Engleska je društvo koje se tad visoko industrijalizira (prvo takvo u svjetu) i cijeli je engleski
krajolik posto industrijaliziran (u eng više nema prave stare šume). Nema više prirodnog krajolika i taj
interes za pejzažom je odraz tih promjena. Oni su želili uhvatit zadnje od prirodnog/pastoralnog
krajolika. Constable je bio neš konzervativniji sa svojim odnosom prema krajoliku, no bio je
fantastičan slikar. Nadahnuo se ko i svi pejzažisti 19.st. Nizozemcima 17.st. Nisko očište, drama na
nebu, kontrasti svjetla/sjene su te neke brije barokne i nisko očište, zatamnjeno nebo i kontrasti u
pejzažima su def englezi preuzeli. Al nema te barokne dramatike, sve je nekak smirenije i mimetičnije.
Kola sa sijenom 1821. od Constablea je jedna vrlo popularna slika koja ovo prikazuje. Ovo je
harmonično, smireno, melankolično i rustikalno. On se znao bavit tu i tam sa spomenicima s npr.
važnom arhitektonskom Engleskom baštinom iz prošlosti. Stonehenge 1835. je npr. tak na sliko, al
naravno na vrlo romantičarski način. Napravio bi skupinu skicnih kompozicija, al na velikom platnu
što je čudno.

Njegov je suvremenik William Turner puno poznatiji i slavljeniji danas. Možda je najveći engleski
umjetnik svih vremena, Turnerova nagrada je nagrada za najboljeg umjetnika godine u Engleskoj (vrlo
prestižno). On ima status u suvremenoj povijesti umjetnosti iako je u 19.st. bilo dosta kritičara
njegovih djela. Uspon Kartaškog carstva 1815. je jedan od ranijih koji su bili dobro prihvaćeni. Bili su
to klasicizirajući pejzaži pod utjecajem talijansko-francuskih slikara Poussina i Lorainea koji su uvijek
uklapali narativnu scenu iz mitologije/kršćanstva u pejzažne kompozicije. Pejzaži su se prije smatrali
prejednostavnim iza povijesnog, sakralnog i portretnog slikarstva. Poussin i Loraine su zato
inkorporirali takve teme da bi legitimirali svoje pejzaže. No, Turner tu slika antički grad i želi gai sto
opravdat s historijskim događajem. U oblikovnom smislu ovi pejzaži znaju bit dosta konzervativni, no
već vrlo rano uključuju specifične atmosferske efekte po kojima će Turner bit iznimno popularan. Ti
efekti znaju bit dosta apstrahirajući zapravo. Hanibal prelazi Alpe 1812. je opet scena iz antičke
rimske povijesti, no on postavlja tu vojsku skroz na marginalnu poziciju dok ta oluja koja je skroz
preklila Sunce dominra. To će kasnije prevladat, a on je bio od mnogih umjetnika zbog tog kritiziran
jer je lik bio avangardni umjetnik za svoje doba. John Ruskin je suvremenik koji ga je iznimno cijenio i
kroz brojne ga je tekstove promoviro ističući njegove vrijednosti. Turner je gotovo protoimpresionist
zbog usredotočenja na atmosferske efekte i gleda se katkad da je najavio to. Also danas su mu slike
dosta tamnije i deteriorirane jer je on volio koristit loše boje (zbog efekta, ne cijene). Sve njegove
teme su uronjene u smogovsku atmosferu što je dio tog da je zbog industrijalizacije smog posto velik
dio Engleske. Pri kraju opusa slike mu postaju sve apstraktnije i maglovitije. On zadržava figuraciju, al
se atmosferski efekti prema kraju ojačavaju i ojačava se interes za teme koje mu omogućuju bavljenje
tim temeama. Kiša, para i brzina – velika zapadna željeznica mu je najpoznatija slika i to je ono što je
povezivalo London sa svim velikim lukama i ostatkom svijeta. Slika tu modernu tehnologiju, al se niš
ne vidi jasno, već je sve to u toj nekoj pari i dimu.

Ak se vratimo u Francusku nalazimo na uklopljavanje sakralnih/povijesnih scena u pejzaže. Camile

Corot radi takve nekakve brije, no radio je on i pejzaže. On je boravio u Italiji i upozno se s tim
intenzivnim Suncem. Bio je fasciniran intenzitetom boja i svjetla u krajoliku. Po tom se on bitno
razlikuje od Turnera i Friedricha te ostatka romantističkih pejzaža. To nas lagano vodi prema
impresionizmu, nije slikao vani i dalje. Slikao brzo i mrljasto, boja najvažnija i romantičar je i po
zadivljenosti prirodom. Barbizonska škola nosi ime po Barbizonu i nisam skužio o čem se tu radi. Oni
su se bavili pejzažnim slikarstvom i slikali su okolici neurbaniziranog Barbizona.

Vraćamo se za arhitekturu u sredinu 18.st. i tu se vraća ona pojava novih stilskih strujanja. Pojava
klasicizma se tad javlja i djelo koje je sadržajem utjecalo na arhitekturu je nastalo tad. Radi se o
Laugieru, isusovcu, vrlo obrazovan lik. On tu počinje arhitektonsku reformu i o svom djelu o
arhitekturi poziva se na nekakvu alegoriju arhitektura koja pokazuje primitivne nastambe. To je
poruka plemenitog divljaka Rousseaua, treba se vratit na primalna arhitektonska načela. Treba se
odmaknut od ekscesa koje karakteriziraju barok i rokoko i to se brzo proširilo. Drugi temelj je otkriće
Grčke arhitekture. Europljani je nisu znali zbog otomanskog carstva i sredinom 18.st. se situacija
mijenja i ekipa odlazi u Atenu čekirat tu arhitekturu. Odjednom je bilo jasnih i detaljnih crteža Grčke
arhitekture. Tad se bude i znanja o rimskoj arhitekturi, tam je završno mjesto Grande Toura i gospoda
tam odlazi. Mnogi žele odnjest sa sobom suvenir kad se vračaju i mnogi kupuju velike mape Piranesija
koji prikazuju naslavnije spomenike Rima. Takve mape su također jako utjecale na suvremenu
arhitektonsku praksu.

Prva građevina monumentalnog klasicizma veže se upravo uz stari režim. Riječ je crkvi svete Genieve i
tu se pokapaju slavni Francuzi, to je komemorativno više neg crkva. Ona se počela gradit pod Lujem
15. kao nova nacionalna crkva posvečenoj svetoj Ženevijevi. Usporedi ludilo baroka s pravilnošću i
antikom ove crkve. Arhitekt koji je projektiro ovo je krenuo s prostornim ustrojavanjem crkve kao od
temelja grčkog križa što je neuobičajeno za katoličku crkvu. Zbog tehničkih mogućnosti to prije nije
moglo radit velike prostore, no zbog tehnoloških inovacija se uspijelo povečat. Imalo je idealne
proporcije klasicističkog graditeljstva. Izvorno je crkva imala hrpu prozora, al se zatvorilo što zbog
opreza, što zbog tamnije atmosfere komemorativne crkve. Proporcije su bile moguće zbog armature
željeza u zidovima, imao je armirani kamen i tak je rasla građevina. Nije ova crkva bez prethodnika,
kupola je inspirirana sv. Pavlom negdje. Ovo je kao početak klasicizma s jednostavnosti, rustikalnosti,
stil revolucionarnog klasicizma, ne zbog revolucije, već jer je ovo bilo revolucionarno u stilu.
Najvažniji arhitekt tog razdoblja je bio Ledoux (*briem*). Govori se o nekim mitnicama za
oporezivanje robe i one su imale utilitarni element. Niski zidovi tu i sve je upakirano u nove stvari tipa
osnovni geometrijski likovi koji služe za polazište drugim suvremenicima. Boullee radi nacrt koji nije
bilo moguće realizirat, al pokazuje drugi vid revolucionarnog klasicizma s redukcijom dekoracije.
Boullee je bio profesor u tehnici i pokazivo je ovo učenicima i tak utjeco na generaciju arhitekata. On
je htio uključit poetiku u arhitekturu. On zamišlja Newtonovu grobnicu ko golemu kuglu i u donjem
dijelu se vidi klasicizam sam. U unutrašnjosti bi bila struktura zvjezdanog neba. Naravno malo tog se
radilo zbog bezbrojnih ratova nakon revolucije.

Napoleon se proglašava carem i Pariz postaje carski grad. Odjednom uzor postaje rimska carska
arhitektura. Otuda ovaj slavoluk od Piercea i Fontainea koji su bili glavni tad. Ovo slavi Napoleonove
uspijehe, ali i na slavoluku je bila kvadriga (???) koja je aludirala na Konstantinov slavoluk. Simbolika
je tu važna, Bizantski carevi su bili carevi sv. rimskog carstva, on je kao nasljednik rimskih careva.
Trijumfalni luk je kao golema građevina, arhitektonski je raščlanjen drukčije i postaje francuski
simbol. Oblik je preuzet iz rimske arhitekture i postaje jako popularan kroz 19./20.st. i često će se
koristit u komemorativne svrhe.

Seminar

Nikola Mašić – nakon smrti roditelja se dost selio iz Otočca i završio na Bečkoj, a kasnije i
Munchenskoj umjetničkoj akademiji. Izlaže 1874. i 1876. tražeči stipendiju prvo od Zagreba kaj nije
dobio, a kasnije od baruna jednog koji mu je omogućio završavanje obrazovanja. Izlaže u Munchenu i
afirmira se ko umjetnik. 78. studira kod Bouguereaua koji mu je više kritičar neg umjetnik. Postao je
kasnije učitelj crtanja, a još kasnije ravnatelj Strossmayerove galerije

Etape stvaralaštva – Utjecaj Mucnhenske škole i boravci na Academie Julien s tonskim slikanjem,
navodno prvli plenerizam kod nas
-Onda Posavski i talijanski intermezzo di putuje i radi sam skice na licu mjesta koje kasnije razrađuje
Razlike u razrađivanju detalja i boju
-Povratak u Zagreb di ostaje od 1884. do smrti i ima par kraćih putovanja
-radio je portrete kroz sve etape

Prva etapa – ima taj plenerizam, slika izravno motive. Bundeve 1878. i Slikar u bari 1878. su tu
primjeri
Druga etapa – slika pejzaže i okoline bez ljudi okolo Pergola I: Capri i Kuća na Capriu su primjeri. Vidi
se u tragovima utjecaj Fortinija u tonovima i paleti boja. 1880. je također putovo po Posavini i
Guščarica na Savi je njegova najpoznatija slika do danas. Guske, Djevojka s Vrčem su 2 slike koje
pokazuju kolko ima razlike u detaljima kad su one u prvom planu nasuprot tog kad su sekundarni.
Portreti – slika tokom cijelog djelovanja i isto se razlikuje u prvom planu dal je il dio neke teme.
Portret nepoznate žene je zanimljiv jer se konstantno ponavlja i nitko ne zna tko je ona. Ličanin
nastaje oko 1881./82. Mašićev buraz je bio puno talentiraniji od brata kao možda i da se sam
potpisivo il neki kurac. Mašić je dobar ko animalist isto

Prošle godine je bila izložba prva cjelovita „Plemenit realist“. On je bio katkad prihvaćen katkad ne, al
Stross ga je dovoljno volio da ga je postavio ko ravnatelja. Mislim on je dobar razlog zaš je Mašić
uspio postat profesor i vratit se u Zagreb. Ljubo Babić je kritičniji, iako i priznaje da ima tehniku, kaže
da je Mašić preorganiziran i uredan, a da su mu slike preslične jedna drugoj. Matko Peić je napiso
biografiju i branio ga. Zamjerke je da je i u skicama i u prebacivanju na velko platno uvijek gotivio taj
talijanski i posavski krajolik. Zanimljivo je da katkad ima tamnu, a katkad svijetlu paletu. Utjecaj Italije
mu je posvijetlio tu paletu i on tu radi sve veće mrlje i približava se realizmu, al je idealizirano.

Vlaho Bukovac – jedan od naših najznačajnijih slikara, prvi koji se upisao u anale europskog slikarstva,
Rođen je kao Biagio Faggioni, al Vlaho Bukovac je pohrvaćeno. Od malena je bio talentiran za
slikarstvo, pa je ošo u Ameriku, pa je završio u popravnom di je naučio engleski, pa odlazi u Peru, pa
San Francisco, pa se vraća u Cavtat i onda kod nas.
-rana djela – San Francisco 1874.-77. vidi se orijentalni motivi i inspiracija crnogorskim
-Pariška faza 1877.-93. – poslan liku koji se bavio tim orijentalnim savjetima, no onda je poslan
Cabanelu da nauči crtanje. Dogovorio se s njim da će Bukovac naslikat bilo što i ak mu se svidi će ga
primit. Nasliko je Ruku 1877. i to se Cabanelu jako dopalo. Onda slika neku žensku i dobija naklonu
kritike. Dobija diploma i nakon tog odbacuje akademizam Cabanela. Jako volio pleneriste i često
portretira velike ljude u Beogradu i Cetinju. La grande Iza, 1882. je jedna od najznačajnijih djela. To je
lik prostitutke iz romana i brojne su se reprodukcije napravile. Postao je i vrstan portretist, a sa
slikom Djeca obitelji Katalinić 1885. pokazuje posvjetljenje palete
-kasnije radi u Engleskoj portretirajući članove visokog društva i radio pejzaže. Isus prijatelj malenih
1888. mu je jedna od najznačajnijih i to je radio za industrijalca
-Zagrebačka faza 1893.-98. – dolazi na nagovor Strossa i posto je središnja figura u umjetnosti.
Utjeco na seljenje umjetničkog paviljona u Zagreb, roka plenerizam (odjebo ateljerstvo), osnovao
zagrebačku šarenu školu jako ujecajnu i s gupom izlagao na Milenijskoj izložbi u Budimu. Osnov je
1897. secsijsko Društvo hrvatskih umjetnika koji će dovest secesiju u Hrvatsku. Surađivo s
Gundulićem u Gundulićev san adeći impresionistički/romantičarski prikaz. U Dubrovniku radio slike
velikana u Dubravka 1894., a Živio Kralj napravio povodom dolaska kralja u Hrv. Napravio Hrvatski
narodni preporod koja se bavi ujedinjenjem Dubrovnika i Zagreba i tu su ti preporoditelji 19.st. i 2
važna glumca
-bio jako dobar portretist, često portretiro svoju djecu
-Cavtat 1898.-1902. odlazi razočaran našom politikom i bavi se i religioznim djelima
-Beč 1902/1903. – okreće se od secesije prema poentilizmu Tu ima veliku izložbu.
-Praški eriod 1903.-1922. – pozvan je i tu će se posvetit pedagogiji di je donjeo poentilizam i njegovi
će studenti zato imat osjećaj za kolorizam. Vidi se u Diva zanimanje za orijentalizam u prvoj praškoj
fazi, a dosta portreta u drugoj. 1913. se vrača u Zagreb i radi neš malo. Kasnije radi žanr scene,
religiozne slike i 1916. se vraća aktova s Ružičastim snom koji je jako uspješan.
-važan je jer je začeo hrvatskog modernog slikarstva, u Parizu je bio moderni slikar. Mašić je donjeo
plenerizam, a on ga je baš afirmira

Mato Celestin Medović – rođen 1857. na Pelješcu i odrasto u siromašnoj obitelji. Bio dosta nadaren u
prvoj pučkoj školi te ga je taj Don Ivo odabro i bio mu svojevrsni mecena od malena. Postao je
redovnik i zaređen je za svećenika, no dubrovački franjevci su imali dosta razumjevanja za njegov
talent. Rimski general neki je došo jer je sklon franjevcima slikarima pa mu je obečo kad završi
školovanje da će mu omogućit naobrazbu u Rimu. Dobio je naurdžbe tad prve s oltarnim palama.
Sveta obitelj s malim Ivanom Krstiteljem i sv. Jeronimom 1879. vidi se da nije baš savlado još
perspektivu (nikad je nije do kraja skužio).

U Italiji 1880.-86. i u Rimu se školovo. Razočaro se jer je često mijenjo učitelje i lokacije. U samostanu
se nikad nije posve asimiliro među irskim fratarima, a bio je i introvert. Nije smio školovat se u
akademija jer se tam radilo po živim modelima (nekatolički) i to skokovito i nestrukturirano
školovanje ga je def sjebalo. Proveo je 9mj u privatnoj školi Antonija Ciserija pa je učio modeliranje
kod kipara Bartollinija u Faenzi pa se vratio na slikarstvo. Ne zna se što je sve nastalo u Italiji, znamo
za Mrtvu prirodu 1884.-86. U Dubrovnik stiže 1886. i ostaje do 88. i pokazuje više tehničkog iskustva.
Vratio ga je general jer je čuo da radi po modelima. Nastalo je tad par portreta s nedorečenom
pozadinom, naduta lica, markantne oči i elegantna poza.

U Munchen je došo na nagovor nekog slikara (žarište umjetnika Njemačke tad) i u toku studija bio
dosta slavljen. 1888.-93. je tu bio i taman tad se događa raskol između francuskog i historijskog
slikarstva. Sv. Bonventura 1890. je iz ovog razdoblja i tu je sliku poklonio Strossu s tamnom
pozadinom, mračnom atmosferom itd. Portret starca o.1890. ima psihološku analizu i prijedložak je
za Bonaventuru. Bakanal kao dekorativna/povijesna kompozicija po Munchenskoj tradiciji je nasliko
1890.-93. Vrlo detaljno, vrlo vjerodostojno i odgovara povijesnoj realnosti. Kolorit je neutralan i
suzdržan i tu je jako dobro prikazo perspektivu napokon. Bio je odlikovan srebrnom medaljom za to,
a na kasnijoj izložbi se proslavio ovom slikom. Zbog ovog je dobio članstvo na pariškoj akademiji i
onda je došlo do krize u njegovom stvaralaštvu

Moro se opredjelit za redovništvo il slikarstvo i odabro je slikarstvo za svoju obitelj. 1895. dolazi u
Zagreb i ostaje do 1907. i pridružio se skupini umjetnika oko Bukovca, ZG šarenoj školi sa živim
bojama, svjetlosti, raskošan kolorit. Srijemski mučenici 1895. je takva slika i Splitski sabor 1897.
također. Krunjenje kralja Ladislava 1905. je njegovo kolorističko i tehničko najbolje dostignuće.
Kontrast bijeline haljine i jarke boje su super napravljeni. Zaruke kralja Zvonimira 1907. ima logičnu,
no teatralnu kompoziciju, vrlo detaljnu s odnosima svjetla i sjene. Sakralnim se slikarstvom bavio kroz
cijeli život i radio je svakakve oltarne pale i svetačke slike po Požegi, Križevcima i Bjelovaru. Tu si je
dao više slobbode u tipa Sv. Jeronimu 1900. ga je uvijek prikazivao asketski. Portrete nije tolko radio
jer je znao da nema šanse naspram Bukovca, no kad se on povlači i Medović se iskušao.
Karakteristična je iscrtkana pozadina, nježna put i kontrast kose.

Na Pelješcu je od 1908. do kraja života. Njegov se atelier zatvorio i on krivi Kršnjavog za to, vraća se
ne svojom voljom. Udaljio se od izvora zarade i narudžba slikajući za sebe pejzaže, mrtve prirode i
marine Bonaca 1908. je primjer pelješke obale. Vrijesovi 1908. je divna slika i to mu je bio glavni
motiv ri kraju života s crtkanim potezima i dominacijama ružičaste boje. 1914. je bila zadnja njegova
izložba u Opatiji

Za kolokvij je zgodno znat za San Isidoro di je on studiro u Italiji tu su bili nazarenci, ovi Sajcovi koji bu
radili u Đakovačkoj katedrali. Onda je Medović napravio kartone za 2 starozavjetna prikaza. Bakanal
je 1893. završio. Pejzaži su mu zapravo s kraja najvažniji jer cijelo vrijeme kasni s tim historicizmom,
no s tim pejzažima je fakat doprinjeo s različitim akcentima. Dosta revolucionarno u toj kunji pa malo
s grobljem secesija. Tu je bio ispred svog vremena.
21.11.

Nalazimo se u razdoblju Napoleonove vlasti i Francuska se stabilizirala te je to omogućilo građansku

aktivnost. Napoleon je naravno nastavio ratove tak da većina započetih projekata nije završeno u
njegovo vrijeme, već je kasnije završeno. Crkva de la Madeleine ima zanimljivu sudbinu. Inače
mauzolej dolazi od Mauzola kaj je lik za kojeg je prva monumentalna grobnica napravljena u Maloj
Aziji. Ona je smatrana jedan od onih 7 svjetskih čuda i postala je vrst arhetipa te se u tipološkom
smislu izvuklo sve iz te grobnice. Panteon je hram slavlja, kao je mauzolej u Francuskoj, al je kult
velikih ljudi. Crkva sv. Marije Magdalene je počela kao hram slave napoleonskih vojvoda i ona
interpretira rimske i grčke hramove u korintskom redu. Međutim kak nije završeno za Napoleona,
kasnije su režimi tipa Luja građanina završili ovaj hram ko crkvu. Sv. Marija Magdalena je bila svetica
Francuske jer je nastalo vjerovanje da su ona i Lazar i još par ljudi skončalo svoj život u Francuskoj.
Napoleon je tu stavio korintski red jer je želio napravit najraskošniji, baš je želio da Pariz bude nova
carska prijestolnica kao raskošna.

Ovakvi hramovi nisu lako prilagodivi kršćanstvu jer nema prozora. Kasnije kad je adaptirana u crkvu
se Jacques-Marie Huvea dosjetio napravit svodove ko u termi. Dizao je kupolasti svod i tzv. zenitalno
osvjetljenje (stropno), dosta zgodno osvjetljenje. Ova je crkva rezultat kasnijeg pristupa klasicizmu
koja je u većoj mjeri naglašaval boje i polukromiju. Hram je završen dosta drukčije neg kak je
planirano. Napoleon je također izveo jednu od glavnih prometnih osi Pariza, Rue de Rivoli. Rivoli je
mjesto u Italiji di je Napoleo pobjedio i u centru Pariza ima hrpu ulica i mjesta koje nose nazive
povezane s Napoleonovim vojnim pobjedama (gradovi, generali...). U biti Napoleon je dao izgradit tu
uliu da bi ubrzo promet i povezo grad i dao je to Percieru i Fontaineu koji su uvijek surađivali. Oni su
osmislili poseban tip pročelja koji će kasnije utjecaj na Hausmanna. Za Pariz je karakteristična
raščlamba pročelja ista, imaš arkade, balkoni i krović kao. Pariz je iznimno uniforman u rezidencijalnoj
arhitekturi, dok u Habsburgovaca je svaka zgrada drugačija. Pariz također gradi svoja pročelja od
kamenja, naravno zbog klime (stucco bi se razorio zbog vjetra u Francuskoj).

Po uzoru na rimsku arhitekturu je digao jedan trijumfalni stup. Jacques Gondoin i J.B. Lepere su
podigli to po uzoru na Trajanov stup. Teško je inače bilo pronač kreativan izraz u limitirajućoj
klasičnoj arhitekturi. Hram u Possagnu je dobro kreativno rješenje, kombinacija Panteona i
Partenona. Ovo je župna crkva i također je mauzolej srca Antonia Canove, hram koji je Canova tu
odlučio stavit u svoj rodni grad. Pietro Bosio i Antonio Selva su ovo izveli.

U ostatku Europe je najvažnije djelo u Engleskoj Bank of England od Johna Soana. Soan je bio
vrhunski arhitekt, duboko je promišljo što radi i prokrčio je put prema novoj estetici s još šačicom
arhitekata. Ovo je emisiona banka, tu su se proizvodile funte. Od tu se financirao rat Britanije protiv
Napoleona. Za arhitekte 18.st. ovo nije bio jednostavan zadatak – zgrade s golemom količinom
papira, sigurno od lopova, osvjetljeno, no s prirodnim svjetlom da se ne zapale papiri. Soan je
napravio isto kupole di je koristio prošupljenu xy iz bizantske arhitekture. Uvelike on dokida
dekoraciju, ona je jednostavno i teče od poda do vrha svoda (neobično za klasicizam). Ova je
arhitektura bila obljubljena od modernista u 20.st. U Pruskoj je Berlin bio prijestolnica, a u slučaju
Carl Gotthad Langhansovog Brandenburger Tor to podsjeća na Propilej, monumentalni ulaz na
akropolu. Ovo je na ulazu u tadašnji Berlin, al nije se još znalo pravilno oblikovat dorski svod jer ovdje
dorski red ima bazu.
Najvažniji arhitekt njemačkog klasicizma je Schinkel, pogotovo nakon pada Napoleona. On je smatran
vrstom protomodernista u smislu jednostavnosti arhitekture. U Schaispielhaus je nadogradio staru
zgradu koja je stradala u požaru, ostao je sam jonski red, a on je napravio sam funkcionalnost dalje.
Jako je utjeco na arhitekturu kazilišta s tim s bazilikalnim osvjetljenjem. Schinkel je autor i najvažnijeg
muzeja Altes Museum koji je srušen tokom WWII. Jedna d prvih muzejskih javnih zgrada i ponovno je
nadahnut Grčkom, ovje atenskom stoom i slično je otvoreno portikom prema ostatku grada. On tu
predstavlja novinu bogatom polikromijom. Polikromija je postala široko korištena jer se saznalo da se
to koristilo u antici. Prva gliptoteka je isto iz ovog doba, od Lea von Klenze (najvažniji u Bavarskoj) i
ovo nije polikromirano. Munchen se isto pokušavo napravit u kulturno središte, do tad je to bila
provincijalna sredina, a pretvara se u jednu od prijestolnica Europe zbog jedne osobe. Klenze je
podigao i niz komemorativnih zdanja po Bavarskoj jer je bio zaluđen njemačkim patriotizmom.
Nedaleko od Regensburga je podigao Hram slavnim nijemcima, Valhalla u vidu Partenona. Tu ulazimo
u vrijeme kad je romantizam počeo prevladavat u arhitekturi. Valahalla je neš ko kaj bi Ingres
napravio, klasicistička forma, no romantičarski duh.

Tak dolazimo do romantizma. Kronološki je on iza klasicizma, al znamo da to nije skroz točno, već su
ta 2 stila supostojala kroz 18. i 19.st. te su se međusobno prožimala. Stil je konstrukcija naša naravno,
nije to tak kruto kak se to tu uči. Svi su ti stilovi proizašli ovdje iz fascinacije s prošlosti i pitanje je na
koje su se aspekte usmjerili arhitekti. Horace Walpole je jedan od utemeljitelja gotičkih romana,
fasciniran prošlošću. On je bio investitor, al i samouki arhitekt Twickenhama na Strawberry Hillu, svog
dvorca. Inicijalna klica iz koje je niknuo neki stil je facinacija i on je bio fasciniran gotičkom
arhitekturom. Želio si je sagradit gotički dvorac te je srednjovjekovne spomenike obilazio i uzimao
elemente koj su mu se sviđali. Gotika je tu shvaćena isključivo na dekorativnoj razini. Pa je unutra
oltar iz katedrale korišten ko kamin, a svod katedrale u Canterburryu je koristio u hodnicima. Izrazita
je dekorativnost unutrašnjosti u estetskom smislu povezana i s Rokokoom. Romantizam kao stil
karakterizira slobodno mješanje različitih stilova, dječja fascinacija prošlosti koja se shvaća na
dekorativan način, ne da duboko odlazi u stil, već dekoracija. Vrhunac rane neogotike i ranog
romantizma je djelo James Wyatta „Fonthill Abbey“ za Williama Thomasa Beckforda. Walpole je
napiso „Gotičku priču“, a Beckford „Arapsku priču“. On nije sam radio zdanje, već je angažiro jednog
od najvažniji romantista/neogotičara, al je davo osnovne smjernice. Ovo nije samostan, već privatna
rezidencija. Što prije ga je želio završiti i kak su radili sam na dekorativnoj razini gotiku bez da
razumiju konstrukciju se toranj urušio uskoro. Beckford je imo dosta umjetnina i to je smješto u
dvorac i ovo je služilo za reklamu, ali i golicanje mašte. Ulaz je izgledo veličanstveno kao u dvorac.

Najvažniji spomenik rane romantičarske neogotike je Britanski parlament. On nam svjedoči zaš se
neogotika obnovila ko stil. Prvo zbog uništavanja u revoluciji, zbog zapuštanja sakralnih objekata, ali i
jer su se tu tražili korjeni suvremenih europskih država. Ovo obnavljanje je naravno imalo ideologiju i
zato se želio napravit parlament u ovom stilu. Torijevci su govorili da je to vrijeme kad su bili jaki naši
kraljevi, a vigovci da je tad doveden prvi ustav. S pravilnim redom i simetrijom se i dalje vidi
klasicistička pravilnost koja je definitivno na Berrya i Pugina utjeala. U smislu prostora ovo je tipična
javna zgrada pravokutnog tlocrta s maksimalnim prirodnim svjetlom. Pugin je jedan od
najodgovornijih arhitekata gothic revivala kao jer je teoretiziro da bi se društvo moglo vratit na dobre
strane u srv. kao egalitarizam i grad koji se brine za sve slojeve stanovništva. Za njega je suvremen
grad zagađen bio i industrijalan te je vjerovo u iscjeliteljsku moć neogotike. Slijedom događanja iz tih
Puginovih učenja će proizač pokret Arts and crafts di se u 19.st. želila uvest viša kvaliteta u obrtu jer
je s industrijom to palo. Phlip Web i William Morris su jedni od najvažnijih tu.
Što se tiče kontinentalne neogotike u Njemačkoj se to pretvara u nacionalni stil kontra klasicizma koji
se počeo doživljavat kao stil nametnut od Francuza. Počinju se zato gradit neogotičke grade. Schinkel
gradi spomenik pobjedi na Napoleonom, isti lik koji je rokao neoklasicizam i dosta arhitekata radi u
oba stila. Kod Schinkela je zadivljenost gotikom isto bila površna, dekorativna. Zbog toga njegove
građevine imaju neobične proporcije ko npr. Friedrichs-Werdersche Kirche jer nije kužio proporcije.
Najvažniji neogotički projekt Njemačke u ½ 19.st. odnosi se na završavanje najvažnije završavanje
gotičke katedrale u Kolnu. Napoleonovi vojnici su zgradu pretvorili u skladište i to je bio šok. Nasto je
onda pokret za završetak katedrale koji se pretvorila u simbol njemstva, personifikacija Njemačke
koja je isto bila nezavršena, rascjepkana. Skupljane su pare po državama i uspjeli su u 40 god završit
ono što se u 500 god nije završilo. Početkom 1880ih je već gotova i njeno dovršavanje je utjecalo na
završavanje katedrala svugdje po srednjoj Europi pa tako i u Zgu.

U Francuskoj se također tad zanjiše sustav restauracije spomenika. Victor Hugo je naravno
djelomično bar kriv za ovo. Među najvažnijim arhitektima u tom restauratorskom pokretu je Viollet-
le-Duc koji je piso dosta o gotici, al je i puno pisao. Toranj i krov u ogradice su djelo 19.st. što je sve
izgorilo, al su sačuvane skulpture apostola. Pijetao je na vrhu doduše preživio začudo. Osim što je
restaurirao Notre-Dame je restaurirao i najčuvaniji burg na J Francuske, Carcassone – fantastična
utvrda Francuska zapuštena koja se pretvara u neš monumentalno. On je stavio dijelove koje su po
njemu nedostajali jer on je definirao restauraciju vraćanje spomenika u stanje u kojem nikad nisu ni
bili. On je idealno stanje pokušavao konstruirat, al je zbog tog i purificiro dosta građevina što je
proizašlo iz preopterečenosti stilom. Tim zahvatima se produžio rok trajanja spomenika i učinjeni su
vrlo slikovitim.

Seminar

Ivan Tišljar
Oslik u Đakovačkoj katedrali ga je inspiriro za bavljenje u umjetnosti. Upiso slikarstvo u osječkoj
slikarskoj školi, a kasnije u Zagrebu na dekorativnom slikarstvu. Bio pod Rudolfom Valdecom, a
zapazio ga je Bolle te je on sudjelovo u dekoraciji interijera Bolleovog stana. U ranim djelima imo
strogi akademizam zbog školovanja. Od Kršnjavog dobija stipendiju za Beč. 1890. mu je najranije
djelo. U početku stila ga je navodio Kršnjavi i prati svoje školovanje. Napravio je onda Muzika i Poezija
za Odjel bogoštovlja i nastave i on je tu kao navodno mješo stare majstore i upute Kršnjavog. Nakon
Beča dobio prvu nagradu od nadvojvode Rainera iz Beča. On se inspirira talijanskom renesansom i bio
god dana u Munchenu, a u Italiji se usavršavo sa Sesijom i Medovićem. Počinje onda radit uz Bukovca
s Kovačevićem i Sesijom. Kršnjavi je nasuprot Bukovcu tak da je zanimljivo da se prebacio na ovo i tu
je tonsko slikarstvo, življi kolorit, simbolika i slobodniji tretman forme. Roka u zagrebačkoj šarenoj
školi, a onda na njega djeluju secesija i impresionizam kroz Bukovca. Onda napravio Bogoslovlje i
njegovo djelo je neorenesansni svod, al ima i duh romantizma. Shvaća dekorativnost prostora i
prema tom stvara slike. U Odjelu za bogoštovlje je napravio još par oslika. On 1894. izlaže u novoj
palači akademije i tad je izložio portret djevojke s bijelom kapicom te s toj izložbi se vidi razilaz
Kršnjavi/Bukovac krugova.

Prva izložba likovnih umjetnosti je bilo 1898., a Tišljar je tu odbio sudjelovanje. Zatim je bio u
Budimpešti na izložbi di je dobio broncu. Za katedralu radi Bogorodicu s Djetetom, portretira malo,
pa malo sakralnih tema, ima mrtvu prirodu iz 99. i onda kasnije i mitološke. Uz Medovića, Sesiju i
Kovačevića radi oslike u katedrali u Križevcima. Silazak svetog Duha je isto u toj crkvi. Izlaže na
svjetskoj izložbi u Parizu 1900. di dobija zlatnu medalju i diplomu. Radi onda još par slika i postoji
profesor u obrtnoj školi. Onda radi u crkvi sv. Ćirila i Metoda i na kraju odlazi u Pariz di ga šalje
Bukovac. Na njega tam utječu Rubens, Manet i Delacroix. On je ritmiziro crtež i imo senzualiziranu
boju i tu poprilično kasno oslobađa svoj stil koji nije pod akademijom il Kršnjavim. Nakon Pariza se
vraća u Zagreb i radi povijesne teme i 1918. radi neke teme suvremene. Onda 20ih radi sakralne
teme,a 30ih nekako morskim temama.

Oton Iveković
Jedan od većih imena hrvatske moderne umjetnosti. Slikarsku darovitost iskazuje već u pučkoj školi.
Nije mogo financirat Beč, al je radio i uštedio i onda 87. upisuje to. Specijaliziro se ko povijesne teme,
a kasnije i za zidno slikarstvo. Kasnije mu Kršnjavi financira Munchen. Od 1887-1900. je tamna faza i
to je njegov romantizam kao neki. Nasliko je 94. Smrt Petra Svačića i naravno uzeo najdramatičniji
trenutak. 95, 96. surađuje s Čikošem i Lancigerom u par akvarela u bidermaerskom duhu i tu počinje
njegov razvoj pejzažnog slikarstva. Rastanak Katarine od Petra Zrinskog ima drugu verziju 1897. u
velikoj formi i psihološki je uvjerljivo, ima dosta detalja, nije patetično, al ima elemente žanr scene.
Bio vrlo realan portretist s vrhuncem u dr. Franju Ivekovića. Na Kordunu je naslikao 98. na način
tonskog slikarstva s puno više svjetla i slobodnijim potezom kista i ovo je blo u Hrvatsko salonu.

Šarena faza ima svijetle tonove i slika pejzaže i genre scene. Traje od 1900.-1919. i on se pridružio
Bukovcu. 1900. sudjeluje na svjetskoj izložbi u Parizu. Žetelice iz 1902. ima crvene i žute jarke boje s
bijelim detaljima. Onda slika opet verziju Rastanka s jarkijim bojama i to postaje jedna od popularnijih
oleografija. 1905. slika krunidbu kralja Tomislava i Dolazak hrvata i to su 2 najpoznatije povijesne
kompozicije od tad. S obzirom da nikad nije savlado skroz figure najbolja su njegova djela pejzaži
malobrojni. Prijelaz preko Dinare kod Batana mu je najpoznatija.

Kasna faza 1919.-1931. počinje jer je kupio Veliki Tabor. Tu slika interijer, pejzaže, animalističke
motive i žanrove. Intimnije je i vidi se vrsnost crteža, boje su plavo-sive, djela su smirena i naglašen je
realizam. 21 slika Smaknuće Matija Gubca kaj je jedno od najboljih njegovih djela. Onda slika još
jedsan rastanak, al u Taboru. U Ivančica – pogled s Tabora se vidi kvaliteta pejzaža. Najcjenjenija su
njegova povijesna djela i to su vrhunac i kraj hrvatskog povijesnog slikarstva. Također je ilustriro
Zlatarevo zlato, Juditu i ošo u Ameriku. On je malo bio zanemarivan tokom života i stavlja se naglasak
na portrete i pejzaže, al kak se povezivo s povijesnim često se zanemarivo od Bukovca dio.

Čikoš sesija ne ulazi u kolokvij

28.11.

Slava Raškaj
1898. se otvara Umjetnički paviljon i ima prvu izložbu Hrvatski salon
19.st. ima revolucije i tak ima i feminističkih revolucija te je ženama omogućeno da se školuju k su
dobro situirane. Bave se žene slikarstvom, jako često akvarelom i vidi se utjecaj Kršnjavog jer su na
spomenutoj izložbi 98. sudjelovale mnoge žene.

Slava Raškaj je rođena gluhonjema, no rano je otkriven njen slikarski talent. Njeno prvo razdoblje se
definira kao dekorativni predsecesijski crteži. Ona odlazi iz ozalja u Zagreb na školovanje i ona polazi
tečaj slikanja kod Bele Čikoš Sesije. Ona gvaširanim akvarelom slika niz mrtvih priroda s tamnim
bojama, nedefiniranom pozadinom. U detajima unatoč mračnoj paleti se jako vidi njen talent slikanja
cvijeća. Otojić joj osigurava atelier u mrtvačnici i tam je slikala prve akvarele s cvijećem i portret
gluhonijeme djevojčice. Katkad je kod kuće u Ozlju i slika pejzaže te su oni ispunjeni čudnom
atmosferom. U Ozlju je naslikala Djecu u seljačkoj sobi kad su se sklonili od kiše i to je kao po
Lunačeku jedna od najintimnijih slika u Hrvatskoj. To je prvo djelo napravljeno baš na pravom papiru
za akvarel koji je čuvala za pravi trenutak. Ona je dobila poziv za sudjelovanje u paviljonu 1898. i
Vienac je objavio par njenih crteža di je dotakla i japanske crteže. Izlaže i 1899. u Moskvi. U
Botaničkom vrtu slika čuveni ciklus Lopoča kao secesijski s otvorenim bojama i nije poznavala baš
slikarstvo uljano. Atmosferska perspektiva, slika direkt na licu mjesta, tonsko modulira, koristi modro-
zeleno-ljubičasto, prostor kao da nema horizonta i jako je magličasto i treptavo. S radovima Lopoča
sudjeluje na izložbi u Parizu. Radila je i u tehnici pastela, najčešće seljake i djecu i tu je radila efekt
svjetlosti di se obrisi rastvaraju i tu je snovita atmosfera. Jarke boje. Vrhunac postiže u portretu
gluhonjeme djevojčice i ovo je jako intimno sve i meko i titravo. Nadalje svi su je hvalili da zna
iskoristit bijelinu papira. Ona je ostavljala dijelove prazne u zimskim pejzažima i kao kist joj se ledio
dok je to slikala. Slika i u uljanoj tehnici, al ne savladava ko akvarel, a u velikim formatima djela
isključivo po narudžbi. Početkom 1900ih joj se javljaju znakovi depresije i šizofrenije te je tad malo
slikala. O njoj je pisalo malo kritičara

5.12.

Realizmi u slikarstvu sredine i druge polovine 19.st.

Realizam je iznimno širok pojam koji u sebi de facto dijelom sadržava sve/gotovo sve stilske pravce
od srv do 19.st. I klasicisti su radili realne scene, bazirano je na realnim ljudima. Romantičari nisu
uvijek bajke slikali, već su također često slikali realne stvari tipa Splav Meduze. Realizam je postojao
do tad, i postojat će kasnije (neki smatraju impresionizam krajnjim realizmom). U sr 19.st. se rodio
novi odnos prema stvarnosti i odnos prema mimesisu, prema pojavnoj stvarnosti. Oni su svijet
pokušali učiniti svijet pravilnijim dok su romantisti ga želili učinit emotivnijim. Francuski se realisti
okreću svakodnevnici, ne traže najizuzetnije u svojoj realnosti, već ono svakodnevno. Ovo se naravno
može vezati sa tadašnjim zeitgeistom. Sredinom 19.st. se javlja sociologija, disciplina usmjerena na
proučavanje ljudskog društva i njegovih nejednakosti. Javlja se komunizam kao filozofijski pravac koji
je ukazivao na neodrživost takvod proizvodnog odnosa di hrpa siromašnih uzdržava par bogatih.
Rođenje realizma je naravno direktno povezano s ostalim događajima po Europi, u krajnjem slučaju i
revolucijama 1848./49. tj. proljeću naroda. Taj je termin primjenjiv za srednju Europu, to je imalo
etničku komponentu i nacionalnom zanosu, bar u Italiji i Habsburgovaca. U Z Europi di je počela u
Francuskoj je ona imala socijalnu komponentu: glad, kriza, nezaposlenost itd. Srušio se tad Luj Filip,
kralj građanin. U prvom redu tako slikari reagiraju na taj socijalni bunt i svi ti sociolozi i komunisti
osvješćuju nejednakosti suvremenicima. Tad se javlja i realizam te potom naturalizam od Zole sa
strašnim uvjetima rada.

Jean Francois Millet je jedan od dvojice protagonista tu i njegovom unutrašnjem prijelomu ka

drugačijem predstavljanju svijeta svjedoči anegdota iz revolucije. Kao hodo je za vrijeme bunta i
naišao je na izlog sa svojim djelom o kojem su raspravljali 2 studenta. Jedan je pito tko je taj Millet, a
drugi odgovorio da on sam prikazuje sam gole ženske. Da je ostao na kupačicama danas ne bismo
pričali o njemu ovdje, no ovako je shvatio da nema smisla da se bavi aktom te se okrenuo svojim
suvremenicima. Kao tema ga je seljak najviše počeo zanimati i to je zbog socijalne naravi revolucije.
Bunt seljaštva koje dobija pravo glasa odjednom je važno. Oni su predstavljali novu, veliku snagu i
bojala ih se buržoazija naravno. Pokazat će se da je strah bio nepotreban jer se brijalo da će svi seljaci
glasat za komuniste i svi će najebat, al nop. Ti tradicionalisti su naravno glasali desno. Ipak odraz tog
straha, pa i divljenja je kod Milleta produciralo seriju slika posvećenih seljacima oko Barbizona.

Sjetimo li se što rade klasicisti ili romantičari koji prikazuje borbe, antiku, orijentaliste, velikane
suvremenosti... Millet slika bezimenog seljaka koji radi fizički rad koji se tad smatrao niskim isto kao i
tamnija boja kože. Millet počinje to slikati i to je ono skandalozno kad je to on izložio 1849. Oni su
smatrali da je to presocijalistički rad, prikazivalo je ono što radi većina francuskog društva. Sa životom
seljaka će se Millet bavit cijelim 50im pa i kasnije i često je prikazivo molitvu npr. na tim velikim
poljima S Francuske. Rad mu ipak ostaje glavna tema i ona implicitno pokazuje težak život na selu.
Sakupljači žita skupljaju ostatke nakon žetve što pokazuje da su bili tolko siromašni da nisu mogli
ničem dopustit da propadne, eksplicitno prikazivanje bijede sa sela. On često deindividualizira seljake
čija su lica najčešće zakrivena. Njemu nije cilj slikati osobe, koliko seljaka kao arhetipa tj. sloja društva
koji žive gore nego robovi u Americi (robovi su imali odmor). Sakupljačice žita će mu bit osnovna
tema kroz velik dio karijere s cijelim nizom crteža i tad je to bilo popularno.

Uz Milleta tek par Francuza možemo ubrojat u pripadnike ortodoksnog, strogog realizma. Većina ih
ipak nisu bili radikalni ko Millet, a ni on ko Courbet kasnije. Honore Daumier je jedan od najboljih
ilustratora i karikaturista 19.st. Sa širenjem tiska i nastankom ilustriranih časopisa povečava se broj
ilustratora. Sve novine tada nisu imale slike, dnevni tisak nije imao ilustracije. Međutim skupe novine
namjenjene građanskoj klasi su sadržavale ilustracije i to su bile često poučne novine (Ko Nat Geo
danas). Upravo je za taj segment radio niz umjetnika koji su većinom rutinski radili stvari, no vezali su
se neki specifične stvari tipa Daumier za karikature koje su eksplodirale u 19.st. U Gargantua vidimo
kralja koji ždere svoju populaciju. Kritiziralo se tu iscrpljivanje stanovništva i to su karikature u daleko
od demokratskog društva. To je itekako moglo ugroziti umjetnika i moglo mu se otežat umjetničko
djelovanje. Daumier je bio hrabar radeći takve karikature.

Javila se tad i knjižna ilustracija i neka od najljepših ilustriranih djela su nastala u 19.st. i počtkom
20.st. Književna ilustracija je dosegla fascinantnu kvalitativnu razinu. Čuveni Don Kihot od Daumiera
ije jedan od njih i to je tad bilo fascinantno. On je ostavio izniman trag i na slikarstvu te je njegov
realistični stav došo više do izražaja (iako on nije izlagao). On je djela stvarao primarno za sebe i
prikazivao je najsiromašnije i najnezaštičenije. Vagon trećeg razreda mu je valjda najpoznatija gdje
prikazuje scenu koja svjedoči kako je seljaštvo rano dolazilo prodavati viškove proizvoda da bi došli
do gotovog novca (to je bio najveći problem tad). Prikazuje se iscrpljenost i bijeda tu i Daumier je vrlo
ekspresivan u svojem slikarstvu. Nema tu neke dorađenosti, brz je potez i jasno vidljiv, skicoidno je.
Realizam u većoj mjeri formalno nasljeđuje romantičare, a ne klasiciste. Oni ne dorađuju kompozicije
do beskraja, skicozniji su. Za razliku od Delacroix oni ne teže upotrebi živih boja i patetizaciji, već
smiruju emocije koliko i paletu.

Evo nas kod Gustave Courbeta, najvažnije realista 19.st. Isto ko Millet, da je ostao na temama prije
revolucije niš se ne bi pričalo o njemu danas. On je jako volio slikice i autoportretiro se naravno. Opet
se ovdje zatamnjuje paletu i smiruje emocije, no da je sam ostavio slike pasa niko ga ne bi šljivio. Oko
48./49. i njemu su se dogodile stvari, njemu tad umire baka. On tad odlaze u Ornans, svoje rodno
selo. Tamo se na kraju zadržao tokom revolucije i taj boravak u Ornansu je na njemu proizveo
perceptivni šok koji mu je u potpunosti promjenio pristup formalnim temama. Poput Milleta on
počinje slikati svakodnevnicu, nimalo idealiziranu i nimalo patetiziranu. Za razliku od njega on još više
gotivi svakodnevnicu. Ovdje nema više ni heroizacije tih plemenitih seljaka. Nema ni herojski čin rada,
već upravo u najuobičajenijoj svakodnevnici.

19.12.

Danas ćemo se bavit s početcima impresionizma i nekim od ovih najvažnijih majstora. Impresionizam
je kao start moderne umjetnosti, al se ipak veže za umjetnost 19.st. Prije razjašnjenja tog stila važan
je čovjek koji stoji u temeljima impresionizma, al se ne naziva impresionistom. Taj je gospodin Eduard
Manet i on je označio prijelomni trenutak puma. Tokom 60ih on i dalje gotivi realistički stil. On je
inače bio iz srednjeg staleža i bio je školovan kod nekog slikara realista te ti njegovi radovi krajem
50ih i pčetkom 60ih nisu genijalni. Ono što se vidi je oslobađanje forme i nekim klasicizirajućim
normama jer je bio vrlo upoznat s barokom Španije i Nizozemske. Tu je ulovio tu specifičnu tehniku
brzog slikanja i slobodnog nanošenja boje na platno. To se vidi i na Lola de Valence (1862.) što je bila
jedna od najpoznatijih performerica tog doba. Onaj bavarski vladar je izgubio prijestolje zbog ove
jdevojke kolko kužim. Inače Manet se definitivno vezo na barokno slikarstvo, al slobodu u odnosu na
mimezis je već tu pokazivao, al to će ovest još dalje.

Djelo koje ga je proslavila je Doručak na travi (1863.) što je prijelomna godina za Maneta. U biti ovo je
žanr scena tretirana ko povijesna scena. Žanr bi trebo bit manji, a ovo je monumentalni format, ipak
to je već napravio Courbet. Ono što je revolucionarno tu je zapravo tema. On je pokazo moment iz
Dendijevskog studentskog života di su išli na izlet 2 para, al jedna od sudionica je gola. Implicira se da
se dogodilo nešto seksualno što je bilo neprihvatljivo za to doba. Ne zato kaj je gola žena, neg zato kaj
nije prikazana iz literarnog, orijentalnog il religijskog rakursa. Ovo je gola žena u svakodnevnoj sceni i
to implicira da se dogodilo nešto nemoralno. Upravo zbog toga je slika odbijena za izlaganje na
francuskom salonu, al žiri je te godine odbio pun k djela. Francuska je to iz vremena kad vlada
Napoleon III, vrijeme drugog carstva, gospodarskog rasta, Pariz se pregrađuje i postaje glavni grad
Europe, umjetnosti, mode i trgovine. Grad cvate i postaje središte turizma, izvedbenih umjetnosti i
svakako središte europske kulture tog trenutka. Ono što se događa u Parizu se događa u cijeloj Europi
i svi prate Pariz. Sve je važno i puno se piše o umjetnosti i debatira. Nije umjetnost na nekoj margini,
o njima odlučuje i car sam. Kad je te godine salon odbio hrpu djela sam Napoleon III. je odlučio da se
održi Salon odbijenih. Salon odbijenih je na kraju posto i popularniji, svi su želili vidjet što je tolko
kontroverzno i što je tak loše. Manet se isto našo tam iako je on silno cijeli život želio bit primljen na
salon smatrajući da je to ofecijalna brija i on je bio sretan s tim salonom. Međutim kritičari su ga
posrali zbog nemoralnosti, teme i sadržaja. Napali su ga zbog tehnike tj. da slika nije gotova, da je
preskicozna i preoplošnjena. Nije se tu radilo o neukosti, već o umjetničkom stavu polaganog
oslobađanja od mimezisa. Impresionizam na prvo mjesto stavlja individualni doživljaj svijeta, ispred
robovanja mimezisu. Ova slika je stvorila ime Manetu, dodatno ojačano na sljedećem salonu 1865.

Ovaj salon je prijelomni događaj u povijesti slikarstva 19.st. Žiri je shvatio da je dbijanje tolkog broja
djela kontra-produktivno. Iz krajnosti u krajnost je žiri ovaj put odlučio pustit sve, presjek onodobne
umjetničke produkcije. Stvarno je velik broj umjetnika dobio priliku izlagat i imamo fotografija tih
salona što je jebeno za nas jer dobijamo presjek umjetnosti tog doba (umjetnici diljem svijeta su
dolazili se školovat u Pariz). U biti u fotki iz 65. vidimo da prevladava i dalje sakralno i povijesno
slikarstvo koje se kretalo između romantizma i realizma. Manet je bio presretan, 2 djela su mu
prihvaena. Isusa muče vojnici 1864.-65. je prihvačeno isto tak skicozno, a drugo je Olympia (1863.)
što je izazvalo najveći skandal u povijesti salona. Izbrojano je 70 kritika o Olympiji, većina negativnih.
Ovo je zasjenilo sva druga djela na salonu. E da trebamo znat i kad je izložena i kad je naslikana. U
potpunosti su ga ubile te negativne kritike. Baudelaire mu je bio dobar pirjatelj i on je bio jedan od
glavnih zagovarača realizma (ne okružuju nas Venere, već radnice i prostitutke) te je svoju logiku
primjenio na Maneta. Reko mu je, brate ti si prvi koji kroči novi put u umjetnosti, ko jebe kritiku lol. I
bio je u pravu, danas se bavimo sam tim brojem sa salona 65.

Problem s Olympiom jest bila naga žena koja nije alegorizirana, prikazuje se realna osoba. Radi se o
osobi koja se bavi prostitucijom. Krajem 60ih je u Parizu radilo 120,000 prostitutka i one su živjele od
bogate gospode. Društvo u kojem je nastala ova slika je obilno koristilo prostitutke, i to je sve bilo ok
dok je iza zatvorenih vrata. Jednom kad prikažeš takvu osobu istoj toj gospodi eksplicitno je šok. On je
prozivo lažni moral tog doba. Inače kad si tad prikazivo prostitutku si je prikazivo u derutnom okružju
u ofucanoj odjeći dok isušeno izgleda u pod kao moralno je propala. Ovdje o njenom poslu svjedči
njeno tijelo, ovo nije moralna osuda te osoba, već se radi o prikazu licemjernosti tog društva. Slika se
zove Olympia iako je tad najpoznatije ime za prostitutku bilo Virginia, barem za one najekskluzivnije u
najfinijim kuplerajima. Mlade, lijepo građene prostitutke su nosile takva imena. Olympie su bile
srednji rang doduše, ni uličari ni kurtezane. Bio je tad neki roman Olympia nešto. Ni imenom nije
sakrivo što on prikazuje, odmah je dao doznanja da prikazuje kupleraj. Prostituka leži na svom
krevetu, a crnkinja (česte zaposlenice takvih mjesta) joj donosi buket jednog zadovoljnog klijenta. Da
stvar bude jasnija crna mačka je na krevetu što je tad u Francuskoj naznačavalo ženski spolni organ.
Da stvar bude gora Olympira gleda u publiku. Umjesto da se stidi svog zanata ona nas drsko gleda,
svu tu silnu gospodu koja koristi njene usloge, al je došla na izložbu sa ženom i djecom. Ona se jako
poigravala s onodobnim identitetom i načinom kak se tretiralo žensku tijelo tada. Ona je uspostavila
komunikaciju s promatračem koji do tad nije viđen.

Pun k kritičara je napalo ovo djelo da kao kakva je to žena, maskulizirana, nedorasla, pa kakva je to
boja kože. Ovo je, kažu, tijelo koje se može u mrtvačnici vidjet. Izašao je golem broj karikatura o
Olimpiji. Problem su bili i sitni detalji na Olimpiji s narukvicom, vezicom oko vrata i zlatnu cipelicu. To
su bili predmeti karakteristični za mjesto na kojem prostitutke tad rade. Inače model za Doručak na
travi i Olympiu je bio isti, profesionalni model mnogim slikarima (pogotovo impresionistima) bio drag.
Ona je i sama želila slikat i na kraju se čak više plasirala u salonu od Maneta. Ostatak Manetove
biografije će bit obilježen ovom slikom, čak su se i njegovoj nećakinji slikarici sprdali zbog ove slike.
Ovo je ostalo zabilježeno kao jedno sramotno djelo, al to je primarno zato što se Manet igro s
identitetima i pogodio u sridu skandalizirajući javnost. Ovdje je također ostavio vidljiv potez,
oplošnjavo je stvari. Kontroverze su narasle do te mjere da je slika bila premještena u neku zadnju
sobu. Svi su ipak odlazili na salon da se smiju toj slici. Honore Daumier se u Le Carhivari poigrava s
obitelji koja to ide gledat, a kao gospodin glumi da ne zna o čem se radi. Nisu sad svi avangardni
umjetnici simpatizirali s Manetom.

Manet je usmjerio Francusko slikarstvo još više pažnju na slikanje svakodnevice. Bitna je naravno
tehnika, al važno je da se prikazuje svijet u kojem žive, a ne religijskim, mitološkim i alegorijskim
temama. Čak i kad se bave povijesnim događajima tretiraju ih ko da je svakodnevnica i kod Maneta je
to u Pogubljenju Maksimilijana od Meksika 1868. super prikazano. On je najstariji brat Franje Josipa
bio te mu se ponudila šansa da postane meksički car. On je tu proveo brojne reforme, al je mišljen ko
okupator te su ga Meksikanci uzeli i streljali što je bila poruka Europi. Za to doba je to bio pravi šok,
pripadnik jedne od najstarijih europskih dinastija je pogubljen, tad se već zaboravila revolucija. Nema
kod Maneta veličanja, već se potpuno ogoljava takav čin i kao da se bavi nečim svakodnevnim. Nema
tu potrebe uzvišavanja il dramatizirala, prikazuje ga banalnim i zato još više zastrašujućim. Želilo se
prikazat svijet u kojem se živi, svijet naprosto.

To je vrlo drukčije u odnosu na tadašnje povijesno slikarstvo. Jean-Leon Gerome u prikazu Napoleona
s vojskom u Egyptu radi s tim bojama i nošnjama monumentalni prikaz Napoleona prikazivajući ga
idealnijim. Meissonier se isto bavio napoleonskim ratovima odlazeći na mjesta di su se vodile bitke u
doba godine kad su se vodile bitke. On je rekonstruiro uniforme, opreme konja. U tehničkom smislu
je to savršeno slikarstvo, al slikarstvo koje heroizira taj čin di ekipa ide u borbu za Francusku. To je
puno lakše od te svakodnevne smrti Maneta. Manet na žalost nije dugo živio, preminuo je od sifilisa u
50im, al dok je još bio relativno zdrav je ostavio raznolik, primjetan opus. Radio je i portrete te je npr.
portret Emila Zole koji je važan jer vidimo japanske grafike u pozadinu, al i grafiku Olimpije. Tu je i
paravan oslikan motivina japanske umjetnosti i to je važno jer će te grafike jako utjecat na
impresioniste u smislu oplošnjavanja i tretiranja boja/svjetla. U portretu vidimo daljnje oslobađanje
boja i oslobađanje chiaro-scura u tim tonskim prijelazima. Cijela je kompozicija plošno tretirana i to
ostaje tokom čitavog njegovog slikarstva odlika. Ipak hvatao je taktilnost jako dobro. Prikaz njegove
svakodnevice je najveći dio njegovih prikaza. Na Balkon (1869.) vidimo ljude na balkonu i feministička
likovna kritika se uhvatila ovog djela da svjedoči o poziciji žena u tom društvu. Način na koji je Manet
rasporedio žene i muškarce ovdje je isto ko u kazalištu. Žene su u prvom planu, al one reprezentiraju
obitelj te svojim haljinama reprezentiraju neš. Osim što je žena subjekt kojom se muškarac hvalisa,
feministice su pokazale da je to guranje žena u prednji plan napravljen da muškarci mogu radi šta
žele, gledat u kaj god.

U 70im godinama kad se već održavaju impresionističke izložbe on ne sudjeluje s njima. On i dalje
uporno šalje svoja djela na salon, teži službenoj afirmaciji. Sliak prizore iz svakodnevnice i one postaje
sve slobodnije i sve nepravilnije. Sve više se oslobađa potez. On se druži s impresionistima i uči od
njih, al nije želio da ga se uvršatava s njim. Također raste njegova razina svjetla, a slika Bar u Folies
Bergereu (1881.-82.) napokon dolazi na salon. On tu prikazuje prizor iz svakodnevnice iz nekog
cabareta, a lju je prikazo izgubljenog pogleda, već joj pun kurac. Prikazuje se melankolija i utučenost,
no nije to jedini cilj. Prikazivala se titrava atmosfera noćnog života u Parizu, to blještavilo umjetnog
svjetla, stakla i odjeće u Parizu. Nije on sliko konkretne prijatelje, želi prikazit taj žamor i vibrantnu
atmosferu Pariza. Kritičari su na nož dočekali i ovu sliku jer nije dobra perspektiva kao ne bismo joj
vidjeli odraz iza. Njemu je bilo ko i impresionistima važno prikazat dojam koji ta scena ostavlja.

Drugi majstor kojeg vežemo s impresionizmom, no negdje je na rubu između realizma i

impresionizma je Eduard Degas. Da je osto na razini Portreta Obitelji Bellelli s početka 60ih ne bismo
danas učili o njemu. Ipak i tad je već neklasično to tretiro di su curice preopuštene, majka ukočena, a
ćale je proćelav. Nije tu istaknuta materijalna situacija u obitelji prek stvari u stanu, no nije skroz
odstupio od norme. To se događa tek krajem 60ih i početkom 70ih. Kod njega se najviše osjeća
utjecaj japanskih grafika u smislu rezanja motiva kadra. Nije centralni motiv više u zlatnom rezu il u
cijelsoti u kadru. O Opernom orkestru oko 70. su glave balerina odreane, nekima su ruke odrezane.
Prikazuje tu i iz povišenog očišta što je isto karakteristično za japanske grafike. Način na koji on slaže
subjekte je isto karakteristično. Od Utagava Hirošige vidimo ilustraciju iz Sto pogleda na Edo di se
gleda na spomenik u Japanu, al to je negdje u pozadini. U prvom planu je lampion, ovdje je važna ta
dubina i skok. Nije dubina napravljena chiaro scurom, jer na istoku su boje plošne pa se sa
specifičnim kadriranjem stvara dojam prostora. Degas ovo upravo najbolje prenosi.
Tokom 70ih mu opsesija postaje balet čiji je rezultat serija remek djela. Fascinatno je kolko je u
načinu prikaza pokreta i njihovih tijela uspio ulovit pokret i specifičnu odliku plesa karakterističnog za
balet. On brzim slikanjem i jasno vidljivim potezom uspjeva ulovit tu lepršavost njihovih haljina i
papučica i što već ne, te i specifičnu dinamičnost balerina. Ostavio je tu seriju slika okupanih
svjetlom, impresionisti počinju radit čitave slike na licu mjesta, slikaju na otvorenom. To je moguće
jer su slikali s novim, fabriciranim bojama. Pripremit boju je prije industrijskih boja bio pravi
poduhvat. Slikar ne sam da je trebo naučit tehniku, već je trebo znat i proizvest kvalitetnu boju i ton
od prirodnih materijala. Boja se također više ne mora sušiti i to se ne bi moglo radit na otvorenom.
Sam iz tube izbaciš boje i direktno ih naneseš na platno, al te boje nisu tolko izdržljive i nepropadljive.
Napokon se može naslikat to bezbojno, izrazito svjetlo. Inače da on je okupo to svjetlom, brzo i
mrljasto to sliko, specifični kadrovi i rezanje. Skoro da je riječ o fotografiji u današnjem smislu (nije
bilo tad moment fotografija). Ostavio je dsta toga s pariških ulica. Prikazivao je i mračnije dijelove
svoje svakodnevnice i da navodno tad nastaje riječ dosada. Dio ljudi se počinje osjećat izgubljeno i
otuđeno jer dolazi do raspadanja patrijarhalnog sustava. Ljudi su znači pili, a ovisnost je o apsintu bila
vrlo raširena. Ta izgubljena lica ljudi sjebanih od apsinta prikazuje na Čaša apsinta iz 76. opet iz
povišenog očišta, opet čudan kadar, opet specifična melankolija (to je jedan od osnovnih osjećaja
slikarstva 19.st.

Mic po mic evo nas na slikaru čije je djelo dalo ime impresionističkom pokretu, a t je Claude Monet.
On je imo sreće što je živio dugo te je doživio trenutak svoje vlastite slave kad je impresionizam
prihvaćen od establishmenta. Impresija, izlazak sunca (1872.) je na posprdan način posto izvorište
naziva za cijeli stil. Impresionisti 1874. uspjevaju prvu od 8 svojih izložbi organizirat pokušavajući
javnosti prezentirat svoje slikarstvo. Mnogi povjesničari umjetnosti smatraju da sam djela između 74.
i 86. možemo smatrat u pravom smislu impresionistička. Nije to skroz točno (ima ih i kasnije), al
činjenica je da je pojam skovan za prve izložbe i vezano uz ovo djelo. Prema ovom su kritičari prozvali
cijeli pokret jer nije riječ o slikarskom djelu, već o impresiji. Oni su smatrali da ovo nije slika, već skica.
Da je preslobodno, presubjektivno tretirano. Postoji razina apstrahiranja svakako. On nije u svim
djelima takav u početku. Uvijek je ipak brzim, mrljastima slikama radio vrevu pariške svakodnevnice.
Slika Boulevard des Capucines je napravljena tam di će kod fotografa Nadara bit i prva njihova
izložba. To je centralna pozicija. Tu on slika tu vrevu ljudi koji ko mravi okolo idu. Impresionisti slikaju
više stvari ko zbirnu imenicu, ko jednu stvar koja je puna njih te se nemre odvojit. Slika to drveće koje
tek propupava. On će se kasnije primarno posvetit pejzažu iz okolice Pariza, al volio je prizore
užurbanih ulica u gradu kao npr. Stanica St Lazaire te je to zgodni način za studiju transformacija
svjetla pod utjecajem pare.

Radio je i serijske motive što će njegov kasniji opus karakterizirat. Slični il isti motiv je sliko u različito
doba dana il godine istražujući kako svjetlo transformira neš. Lopoče je sliko 30ih godina i kak idemo
prema kraju 20ih su sve slobodniji i slobodniji. Bio je inspiriran vlastitim vrtom u Givernyu. Također je
radio serije stogova sijena pod različitim osvjetljenjem, jablana također jer su pružali mogućnost
specifičnih stilizacija krajolika.

Seminari

Ivo Rendić

Školuje se u Veneciji, bio u Zagrebu, a u Crnoj Gori napravio 3 poprsja velikih likova. U 1877. dolazi u
Zagreb i ima vlastiti atelier, napravio velik broj privatnih i javnih narudžbi, onda se opet preselio u
Trst di je do 1921. Posto članom hrvatskih umjetnia. 95. sudjelovo na Narodnoj umjetničkoj izložbi.
Pred kraj života se vratio u Supetar na Braču i živio u bijedi. Prva faza je 3 zadnja desetljeća 19.t. i to
je pseudorealiizam i historicizam. To je stvarnost bez uljepšavanja i ovisi kvaliteta dal poznaje osobu il
radi prema fotografiji. U arhitekturi mauzoleja je radio romanički s lukovima, lezenama i biforama.
Napracio je i egipatski mauzolej. U portretima se trudi istaknut osobine koje najbolje opisuju
portretiranu osobu. U muškim portretima naglašuje muškost, odlučnost i dodatno naglašuje
karakteristike i njihova obilježja lica. Portret Ivana Dežmana karakterizira dekorativni ornament. U
poprsju Eugena Kumičića reže ruku kod ramena i time postiže pravu kubičnu formu, a u hrast je donji
dio Ante Starčevića napravio. Napravio na Zrinjevcu 5 velikana Hrvatskih. To su prostorno i
proporcionalno prilagođene skulpture Zrinjevcu. Realistične su i najbolje je izvedena od Augusta
Šenoe jer ga je znao. Spomenik Andriji Kačiću Miošu u Makarskoj i radio u Zagrebu njega i to je
realistično i približeno gledatelju. Spomenik Petru Preradoviću je najbolji njegov, radi grubu
fizionomiju i ukočen stav. Postament je jednostavan i napravljen kao zasebna skulptura. Što se tiče
nadgrobnih spomenika oni s historijski stilovi od egipatskog pa do novovijekovnih i olikovani su
prema umjetnikovim preferencijama. U Samoboru Ivanu Perkovcu je super, antički sarkofag je
stiliziran, a kompozicija jednostavna. Tu je alegorijski prikaz domovine i tak unosi narodni zanos u
nadgrobne spomenike. Na mauzoleju obitelji Gorub je napravio monumentalnu grobnicu u
neoromaničkom stilu. On nije bio vješt u prikazu dosta likova, radi se o visokom reljefu di obitelj
isprača majku u nebo koju nose anđeli. Napravio je dosta studija za pojedine likove, al kompozicija je
loša. Za Stevana Ivankovića u Trstu je super napravio nišu sa sarkofagom di djevojka plete vijenac.
Ona je realistički oblikovana, al zbog odmjerenosti se doima kao alegorija. Ovo je oduševilo publiku te
je to izradio u mramoru kao zasebnu figuru. Već krajem stoljeća on mijenja svoj stil i prva 3 destljeća
20.st. su obilježena drugom fazom. Tu su narodni folklor i slavenska umjetnost dominirala. Mjesečeva
četvrt i pojednostavljeni cvijet te motiv klasja i motiv naušnice s jagodom iz narodne nošnje su
prisutni. Vidi se utjecaj secesije jer odustaje od povijesnih stilova i odbacuje funkcionalne principe
arhitekture. Dekoracija mu je osnovni element arhitekture i skulpture. U portretima dio trupa sužava
prema dolje. U nadgrobnom spomeniku Ivana Smrkića radi figuru žene koja se moli, a crte lica su joj
lijepo modelirane. Zbog samog stava i velikekape s elementima iz narodnog folklora to je teška
simbolika. Također izrađuje žanr skulpture. Zadržava lijepo modelirano lice i realistički oblikovano
tijelo. Tu možemo vidjet primjer kupaćica u neprilici. Ima zvonik crkve u Ložici di upotrebljava
romaničku skulpturu s kamenom kupolom povezanom sa slavenima/orijentalnom umjetnosti. Vila
Jakić u Trstu označava kad započinje novi stil s ruskim stilom, koristi metalne kupole u bliku lukice te
koristi okrugle balkone karakterističku za Ruse. U Đakovu ga zapošljava Stross i trebo je napravit
reljefe u luneti portala, no zbog slobodnog duha se teško prilagođavo strogim zahtjevima. Ovo su
dost loša djela, nema ni dinamičnosti ni dramatičnosti. Rendić nam inače stoji na početku modernog
kiparstva, bitno je različit od Doneganija

Robert Frangeš Mihanović

Rođen u profesorskoj obitelji i pohađa obrtničku školu di se druži s Valdecom. Valdec i Frangeš
osvajaju stipendiju za neko djelo i onda on ide u Beč, no za 2god mu je obustavljena, al ponovno
obnovljenja zbog Kršnjavog. Sudjelovo u društvu hrv umjetnika, Ladi i jš neš. Pod utjecajem Rodina i
secesije radi, a bitan je Kršnjavi s kojim izmjenjuje pisma. Kršnjavi ga upučuje na što je dobro/loše
napravio. Ovo odiše simbolizmom, secesijom i uvijek kontinuira sklonost reljefu i bronci. Kršnjavi
prezentira renovaciju Zlatne dvorane u Opatičkoj pa ih šalje da vide Donatella. On je trebo izradit 4
reljefa za to. Reljef teologije (1893.) je visoki reljef s vrlo plitkom pozadinom s elementima antičke
arhitekture, antičkom draperijom te je vidljiv Frangešov interes za ruke. Kroz cijeli svoj opus će se
vratit studijima ruku. Onda 94. radi reljef Medicine s dinamičnijom kompozicijom, boljom
modulacijom. Justicija iz 94. prikazuje zločinca i ženu koja upire prstom na njega dok joj je muž mrtav
te Justiciju koja sjedi u neturalnoj emociji. Površine su titrave i razdjeljene svjetlom. Filozofija iz 97. je
najznačajnija i na njoj najdulje radi. U žarištu kompozicije je čovjek u kontemplaciji sa svojom misli te
je okružen krugom figura u pokretu. Vidimo kontrast statike i dinamike. Krug može simbolizirat
životni tijek, a njegov postupak iz litkog do punog prostornog odjeljivanja masa je važna za njega. Tu
završava njegv akademizam i približava se secesiji karakterističnoj za njegov opus. Radi figuralni
pristup na NSK i isto radi 4 reljefa i lako se da iščitat koji radi šta.

Mihanović je bio izuzetan kipar, al je imo visoku reputaciju ri izrađivanju paketa te je dobio nagradu u
Parizu. Sve za vjeru i domovinu je tu važna iz 1900. s Hrvatskom i barjaktarom. Najzanimljiviji plaketi
su na 4 godišnje doba s prikazima djevojačkih glava u profilu, no razlike u kosi su tunajveće. Bavio se i
animalistikom i Bijeg u Egipat i Otmica Europe su tu važni. Prvi prikazuje Mariju s Kristom na magarcu.
Prikazana je ko jednostavna silueta i vidi se kontemplacija religijskom prikazu, a izbacio je Josipa jer je
težio jednostavnosti. U Otmici dominira bik iz čijeg boka vidimo piramidalnu strukturu Europe i
ostalih žena. Velik broj njegovih radova su nadgrobni spomenici sa spiritualizacijom teme i
prolaznosti. Ovdje su meditativni i lirski motivi npr. Let duše iako crkva nije dala jer je tu bilo nago
žensko tijelo.Spomenik obitelji Leitner ima dubok prikaz, naglašena draperija i čvrst je linearizam.
Onda pjesniku Tomiću radi spomenik koja prikazuje lik žene koja izranja iz pzadine okružene lišćem.
Vidljiva je mekoća pozadine. 1917. isti princip izranjanja iz plitkog na van je Majčina ljubav di žena
zatvara kompoziciju greći dijete. Ratni ciklus (1915.-18.) ima razlomljenost forme, neočekivane
površine, nabijena ekspresija. Jugoslavenski ciklus ga je ponjeo nacionalno. Jedan je od osnivača Lade
i djela Vida i Vade su djela dobro i zlo/svađa i pomirenje. Kad radi i filozofiju u zlatnoj dvorani radi i
Šokčevićev spomenik za pale branitelje Šokčevićeve pukovnije. Važnost je u pokretu, a dinamizam je
prikazan kroz lika koji gubi ravnotežu. Udaljio se od Rendića i Valdeca. Zdenac Elegija se nalazi u
Rokovom Perivoju. Tu su likovi žene s Dugom Kosom, a uz zdenac je na kruni jednom nogom
naslonjen ženski lik. Najvažnije njegovo djelo je spomenik kralju Tomislavu 1928.-38. On ima postolje
veliko te je sve skupa 14m. Njegovo poznavanje anatomije i arheologije se tu vidi. On je sakupljo
portrete Tomislava za glavu i rješavanje vojničke opreme. Previše je navodno moderniziro krunu.
Treba ga gledat dalje da ga se upije kak se spada, a bitni su reljefi na postamentu tu s Krunidbom
kralja Tomislava i još neš kaj bi trebo bit prikaz Splitskog sabora. Montiran je 34. i 41. se postavlja
postament. 1947. je podignut, al on to nije doživo jer umire na srebrnjaku. On je inovator
kompozicije, poznavanje materijala, osjećaj za pojedinosti i cijelinu. Njegov pristup secesiji se najviše
vidi u melodioznosti nadgrobnih spomenika.

Rudolf Valdec

Iz Krapine je te je bio u Sv Križu Začretje, no kasnije odlazi u ZG.On s Frangešom postaje kiparski
pomoćnik i radi u Muzeju za umjetnost i obrt. Dobija stipendiju i odlazi u Beč pod Augustem Kuneom
i tu su se studirala antika i renesansa. Valdec je znao klasiku, al i generalno tradiciju. Nakon tog odlazi
u Munchen gdje je pod Siriusom Eberleom i uči klasično i realistično kiparstvo. Kod njega je presudan
utjecaj Eberlea i prek njega pratimo nove modernističke tendencije. Što se tiče opusa radi portrete,
nadgrobne spomenike i tak neš. Najraniji radovi su mu Apoloni od sedre, no to nikad nije izvedeno
(to su skice jel). Per Aspera ad Astra radi 98. di prikazuje seljaka koji prikazuje borbu za život, al vidi se
secesijski simbolizam. U radim radovima radi plitke reljefe. Kad je 1898. izložio par djela Ljubav sestre
u smrti je važna. To je prvi primjer simbolizma i stilizacije u Hrvatskoj s listovima stiliziranim i
tematikom smrti. To su prve pesimistične teme ovdje Radi naturalistički prikaz lika i odmiče se od
tradicije. Njegovo djelo Magdalena je duboki reljef u sadri i jako se kritiziralo. On je jednu sveticu
prikazao skroz netradicionalnu i dao joj je ljepotu, mladost i erotičnost neku. Prisutna je anatomska
preciznost i dinamičnost tijela u prostoru. Ovo je kompozicijski blisko impresionizmu. Memento mori
radi u bronci isto izloženo na izložbi toj. Onda javni spomenici nakon povratka sa studija radi
spomenik Antunu Nemčiću stavljajući portret na visoko postolje. Radi simbole pjesništva, a poprsje u
realsitičnom stilu. U Adamovcu portret Domjanića i radi bez ukrasa to. Spomenik IK Sakcinskom radi
poprsje na hermi sa secesijskim obilježjima (ukrasna traka, stilizirani listovi, donja zona herme) i
slično radi spomenik Mažuraniću na Zrinjevcu. U prvom planu je uvijek snaga karaktera portretiranih
likva. Kamene reljefne spomen ploče na gradskom poglavarstvu u Samoboru radi. Tu su realistični,
visoki reljefi u medaljonima. Natpisi isklesani u mramoru su isto tu, klasina trodimenzionalnost bez
modulacije (npr. Franji Račkom). Napravio je 3 portreta za Franju Račkog i iz 1901. radi u bronci, to je
vjeran opus lika bez da mu daje svećani karakter, al uz produhovljeni izraz. Napravio spomenike za
Strossa isto.

Nadgrobni spomenici je radio za Strossa u Đakovačkoj katedrali. On se smatrao dovoljno modernim,

al dovoljno tradicionalnim istovremeno. Radi zgusnutu kompoziciju s likovima ispod polukružnog
luka. Nadgrobni spomenik Franji Račkom radi jednostavnu kompoziciju i postavlja portret na
jednostavan postament. Prisutna je proporcionalnost i geometričnost sa secesijskim obilježjima. To je
navodno najbolji spomenik na Mirogoju. Drugo djelo na Mirogoju mu prikazuje simboliku smrti i
prisutne su linije jake, a kritika je da je isforsirana dramatika. Na vrhu Bukovčeve kuće je napravio
krilatog genija što je jedina dekoracija tam. To je genij umjetnosti i to se smatra stilskim hibridom uz
klasična grčka obilježja, al ima i helenizma tu u draperijama, al i idealizacija ljepote je klasično. To je
tipična tema za secesiju.Na Umjetničkom paviljonu radi alegoriju Kiparstva i slikarstva. On nije tu
težio realizmu anatomskom, a kritika je da djeluje nedovršenu. Na Trgovačko obrtnoj komori je radio
alegoriju Hrvatske ko mlade djevojke te alegoriju Obrta i trgovine. Radi zabat NSK 1911. i tu je
postavio poklekle likove di imaš neznanje i prosvječenost. Postavlja puno likova u taj mali prostor,
likovi su stisnuti i teško je čitljivo.

9.1.

Za danas ti trebaju bilješke.

Auguste Renoir je danas jedan od najpopularnijih impresionista. On se bavio lijepšom stranom

suvremenosti i svakodnevnice. On se poput Maneta i Degasa bavi suvremenošću, al ne slika neke
pijandure i izgubljene konobare. On slika krajolike kroz koje se građanski svijet kretao i slika njihovu
svakodnevnicu. On je imo brz način slikanja, jednako titrav i jednako hvata transformaciju svijeta pod
utjecajem svjetlosti ko Manet i Degas. On prikazuje bulevare suvremene, svakodnevnicu u operi ili
oblicima zabave tadašnjih ljudi. U U loži isto ima ona feministička strana di je suprug iza da može
škicat druge žene s dalekozorom. Anegdotalnost svakodnevnice je ono što on slika. Najpoznatije
njegovo djelo iz tog korpusa je Le Mulin de la Galette, stari mlin u Parizu renoviran u kafić. Često je
ovo predmet analize pumovaca jer pokazuje fascinaciju svjetlom impresionista. Vide se snopovi
svjetla koji kroz krošnje padaju na ljude i to su impresionisti i prvi mogli možda unjet jer su slikali vani.
Renoir je ostavio ogroman opus, svakodnevnice ko i portreta/žanrova. Pariške ulice, pariški stanovi...
Obitelj Charpentier su bili veliki mecene tadašnje avangardne umjetnosti i u njihovom portretu se vidi
virtuoznost i prirodnost poteza. Tu su inače prikazani curica i dečko, tad su se dječaci oblačili u haljine
ko klinci. Tu su impresionističke slike fantastične ko dokument vremena.

Iz 1881. na 82. se događa velika promjena u njegovom opusu jer je proputovo Europu i vidio i
Michelangela i Velazqueza itd. On postaje klasičniji, okreće se čvrstoj obrisnoj liniji, gubi titravost i
svjetlinu. Ostaje mnogo akademskiji, linearniji stil na istim temama i to će razvijat do kraja svoje
karijere. On je dugo živio i dočekao je vrijeme kad se impresionizam počeo cijeniti i on se pretvorio u
živu ikonu franc. slikarstva. Imamo zapravo i snimke njega što je možda snimio njegov sin, redatelj
Pierre Renoir. Između 2 WW je Renoir bio tolko cijenjen da je ta glumica neka uspjela kupit plejs u
Opatiji ta neka glumica naša kolko shvaćam. Ona je bila oženjena za židovskog kolekcionara i to je
slikano netom prije WWI, al treba se naglasit kakve su čudne putanje djela židovskih kolekcionara
zbog WWII. To djelo je sad u Momi.

Camille Pissarro slikao je pejzaže po čitavoj Francuskoj. Sisley isto tako. Treba se istaknut i 2 slikarice
unutar impresionizmu. Berthe Morisot je bila rodbinski povezana s Manetom što joj je omogučilo da
uđe u te krugove. Kad analiziramo djela obje impresionistice vidimo da se bave istim temama kao
impresionisti, al razlika je u tome da oni slikaju ženski svijet. I dalje su bila 2 svijeta tad i nije bilo
primjereno da žena izlazi van bez pratnje itd. One slikaju svakodnevnicu svog društva, pa na
brodovima. Ona i Mary Cassatt jel. Ima onda pijenje čaja, pa Kupanje djeteta što je zapravo
edukativna slika. Vidi se izrazito osvjetljenje, titravost, povišen rakurs, bavljenje stvarnim temeama –
klasik jel. Priču ovdje možemo završit s nekim tko ne pripada mainstream impresionistima, al je bitan
za afirmaciju stila. Gustave Caillebotte je taj gospodin i on je bio slikar i kolekcionar, al je bio rentijer.
Otac mu je bio bogati trgovac i on je dobio golemo nasljeđe i stalnu godišnju rentu. On nije niš trebo
radit cijeli život. Rentijera je bilo i u Zgu i bilo je zanimljivo vidjet kak su se oni šetali po umjetničkim
krugovima. On je završio sve škole, bio vrlo aktivan i koristio bogatstvo za dobre svrhe. On je stvorio
golemu kolekciju impresionističkog slikarstva te je ostavio tu kolekciju Francuskoj državi s uvjetom da
moraju biti izloženi u Muzeju moderne umjetnosti. Kad je umro Francuska to nije želila to ispoštovat
te je usprkos oporuci prodan u Americi. To je sad u Barnes kolekciji u Philadelphiji. Al da inače on je
bio dobar slikar, prikazivao je pariške ulice na način koji su Monet, Renoir, Manet i drugi radili. Nije tu
bio tak slobodan i razigran potez, al ne tak slobodan i virtuozan ko kod drugih majstora. Kišni dan je
najpoznatije njegovo djelo, al eto pariške ulice, balkoni, pogledi na bulevare.

Uz impresionizam se veže i donekle slikarstvo Jamesa Whistlera, Amerikanca koji je dobar dio života
proveo u Parizu. Portret majke je njegovo najpoznatije djelo i tu se treba ilustrirat da se pravi
impresionizam jako malo proširio izvan Francuske. Kod nas nešto Bukovac, pa Whistler, al uvijek tu
ima stilizacija i kontemplativnost koja ne postoji kod impresionista. Kratko i o skulpturi tog doba u
Francuskoj. Skulptura u 2/2 19.st. ne sadržava pravu impresionističku skulpturu. Postoji živući
klasicizam i dalje. Jean Joseph Perraud na operi prikazuje lirsku dramu i u licu i u odjeći se vide ukusi
iz Grčke i Rima. Ti obrasci su bili iznimno prisutni. Izuzetak je Ples od Jean Baptiste Carpeauxa
postavljena na istoj toj operi Garniet il tak neš. On tretira zgradu opere puno drugačije. Naturalističan
je, dinamičan, nema tu idealizacije već kao da je prikaz svakodnevince (ne skroz, al ajde). Ova je
skulptura ocijenjna prevulgarnom i on nije dobio ni jedno drugo djelo. Ističe se još fontana Četiri
strne svijeta koja prikazuje njegov dinamizam i realizam. To je realno neka vrst neobaroka, al
predstavlja korak prema najvažnijem kiparu tog doba – Rodinu. Radi se o Degasu koji je radio od
voska balerine naravno. Oblačio ih je u prave haljine što je uuuuuvjetni korak prema readymadeu. On
je tu utjeco na odnos prema skulpturi kao takvoj, do tad je uključivanje predmeta iz svakodnevnice u
umjetnost bilo nemoguće. Profanizacija umjetničkog djela je bila nono. Vještina umjetnika je bila
prikazivanje prirodnog materijala u kamenu, a Degas nas vodi prema shvaćanju skulpture koje će
nastat tek u 20.st. Daleko je veći utjecaj ipak u skulpturi odigrao Auguste Rodin.

On je najpoznatiji kipar moderne i za života je bio slavan. Njemu nikad nije osporavano da je genije te
je radio gotovo isključivo u bronci. On je pokušavao upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Parizu, al
nije uspio te je završio u Petite Ecole. Nešto ko obrtna škola, umjetnički obrt i kak napravit
svakodnevni predmet. Tu je stekao vještinu rada u metalu i vosku te će zato bronca dominirat. Taj
hendikep je na kraju dobro djelovala na njegov opus, usmjerila ga je prema materijalu di je pokazo
konstantnu virtuoznost.

Seminari

Arhitektura historicizma u Hrvatskoj

Cilj je stila imitirat prijašnje stilove koristeći njihove neke odrednice. Romantičan odnos prema
prošlosti sa začetkom u klasicizmu (koji se poziva na antiku). Također se budi želja tad za uzdizanjem
kulturnim svih slojeva pa se grade kazališta itd. U Hrv se neš kasnije razvija 1849.-1914. Friedrich von
Schmidt je za nas najvažniji jer su se mnogi od naših školovali kod njega. Kršnjavi i Stross su tu važni
ko naručitelji naravno, a važna je funkcija restauracija tad. Razvoj historicizma:

1. Rani romantični 1860ih

2. Strogi historicizam 70.-80. – renesansa itd
3. Kasni 80.-90. – barok itd

Bolle školovam u Kolnu i kod F.von Schmidta. Zalaže se za čistoću stila i gotiku kao čisti stil. Glavni
konzervator u Hrvatskoj, radio na restauraciji katedrale u ZG-u, Mirogoju. Lenucijeva potkova je jedan
od najvažnijih urbanističkih projekata u Zagrebu koja se sastoji od niza trgova. Tu se dižu velike
historicističke zgrade. Jazu je prva na Zrinjevcu te je rađena u 2 projekta od Schmidta i Bollea. Ona je
četverokrilna, pročelje je neorenesansno. Sudbena palača iz 1880. je napravio Janko Grahor ml. i prvi
projekt je bio neoromanički, a drugi neorenesansni. Ona je pala 1880. u potresu. Palača baruna D.
Vranyczanya 78.-79. je imala pozitivne kritike. Stross ima palaču baruna Ljudevita Vranyczanya i
izgradio ju je Otto vn Hofer. Ona je položajem odredila kut između 2 ulice. Kuća Preiser Honigsberg i
Deutsch su to projektirali koji su nosili kod nas tendencije neorenesanse iz Beča kod nas i to je 1892.-
93. Lučbeni zavod 83,84 imo 2 projk.eta. Prvo Matija Antolec, a drugi Bolle po uzoru na kemijski
institut u Beču. Ona je dobila dobre kritike, al kasnije im se nije tak dobila. Kuća Schlesinger 91.-92.
od Honingsberg i Deutch isto određuje raster ulica. Umjetnički paviljon na Tomislavcu je stavljen tu
od Hedervarya. Helmer i Fellner su napravili projekt, al su treabali prostorni raspored promjenit te su
skinuli i stavili neke dekoracije. Kuća Vlahe Bukovca iz 96. je natala po ideji Bukovca i to je
Honingsberg i Deutsch. Starčevićev trg ima Starčevićev dom od Honingsberg i Duetscha. Ona je
poznata po kupoli s kipom genija prosvjee. Na Trgu Republike Hrvatske je nastala Zemaljska bolnica s
mješavinom bizantskih, romaničkih i renesansnih. Bolle izradio.

Franjo Klein je školovan u Beču i vodeći među ranim arhitektima. On s Grahorom osniva Građevinsko
poduzetništvo i Kuća Isralea Rosenfelda je njegova prva važnija zgrada. Tad e bilo općepriznato
remek djelo i to je prvi prodor bečkog historicizma. Onda ima Saborna crkva Prebraženog gospodina
66., pa Hotel K nešto. Zagrebačka sinagoga 67.je kao bila neomaurski stil, a kasnije neomaurski stil
prilagođen sinagogama. Klein nije doživio neki velki uspjeh nakon ranog histocizma. Koristi puno
dekorativnih elemenata. Palača Buratti, Prva hrvatska štedionica isto važno. Oktogon od Josip
Vancaša 98.-00. je važna što je zapravo 2 pasaža s oktogonalnom kupolom s vrstom vitraja iako nije
oslikano. To je staklo u metalnom okviru Palača Modello u Rijeci 85. je iz atelijera Fellera i Helmera.
Osnovna škola za dječake i djevojčice 89. i 85. od Giacomo Zammatio. Ona je imala trokutasti tlocrt s
unutrašnjim dvorištem, imalo vestibul s ulazom i tak to. Kazalište u Osijeku s mješavinom
neoromanikom i neogotikom. Pa kazalište u Varaždinu od Fellner i Helmera i sudjelovalo mnogo
lokalnih obrtnika. Novo općinsko kazalište u Rijeci 83.-85. i to je prvi primjer elektrifikacije u Rijeci.
Visoka renesansa s Palladijevskim motivom duplog pročelja. Kazalište u Zagrebu, navodno imalo 5
projekata, a najsličniji je od Fellner Helmer.Gledalište je nadsvođeno kupolom, a pozornica isto al
nalik na toranj. Henesberg, Deutsch i Erfor su izveli. Novo općinsko kazalište u Splitu 95. pa kazalište u
Zadru. Pa kazalište Marina Držića u Dubrovniku i nutra je Vlaho Bukovac osliko. Kazalište u Šibeniku
od Josip Slade 70. je vrlo jednostavno. Industrija je bila vrlo važna tad i takva arhitektura je
dominirala. One su većinom izgledle ko utvrde i bile u neoromaničkom stilu. Bila tvornica duhana,
pivovara gradska, zagrebački mlin i Munjara slobodnog i kraljevskog nešto, prva hrvatska centrala.
Vile i ljetnikovci su se projektirali po engleskoj ladanjskoj arhitekturi. Vila Erlich i vila Pongratz su tu
važne. Vila okrugnjak je bila romantična. Željeznica se jako razvila tad i Pafaff je napravio kolodvor u
Zgu i RI. Ima i arhitekture židovskih zajednica. Naravno katedrala u Đakovu, Varaždinska gimnazija pa
župne crkve u Zagorju.

Uz javnu najviše vežemo neorenesansnu i neobarok, zgrade s puno detalja. Uz sakralno najviše
imamo neoromanike i neogotike.

Herman Bolle
Radio u Kolnu kod Henricha Whithassea i kasnije u Beču kod Friedricha von Schmidtta. Onda putuje
po Italiji i u Rimusreće Strossa i Kršnjavog koji su ga okrenuli prema Hrvatskoj. Onda je u Đakovu roko
pa ga je potaklo neš da se vrati prvotnom stilu građevine. Crkva sv. Marka je napravio Schmidtt, al
Bolle je tu projektiro vitraje i dobio je par kritika (preintenzivna polikromija, nutra premračno).
Schmidtt je trebo katedralu u ZG restaurirat i on je tu želio podić zvonike neoromanike. Nakon
potresa Bolle je izbacio sav inventar i napravio je kulisno pročelje s visokim zabatom u sredini. Miče
stari portal skroz, a dobio je žestoke kritike i zbog rušenja Bakačeve kule. Prostor ispred katedrale je
osto nedorečenim. Franjevačka crkva je također stradala u potresu te je obnavljo kontrafore, prozore
i svodove. Ponovno izbacio barokni inventar. Grkokatoličku katedralu je restauriro neogotičkom stilu.
Napravio nove križnorebraste svodove i napravio tlocrt latinskog križa. Napravio i goticizirane
zvonike. Za sakralnu arhitekturu je koristio talijansku i bečku neorenesansu. odočasnički kompleks
Marije Bistrice je napravio taj profani karakter i slikovitost. Većina građevina sjebana u potresu 1880.
je Bolle restauriro. Na župnoj crkvi u Remetama i sv. Marije na Dolcu. Kapela Majke Božje Snježnje
kod Petrovaradina je bila džamija, al je postala crkva i onda je on nadograđivo neš da dobije funkciju
svetišta. Restauriro u neoromanici i župne crkve u Zlataru i Restaru. Zagrebački nadbiskupski dvor
neorenesansni zbog rustike. Bolle je bio zadužen za restauraciju unutrašnjosti Odjela za bogoštovlje i
nastavu Zemaljske vlade. Bolle je donjeo pun k domačih umjetnika ovdje. Motiv za restauriranje bila
je i trošnost samih građevina.

Osim tog je projektiro i dosta novih građevina. On je napravio Mirogoj i Vojno groblje u Karlovcu.
Sakralna arhitektura mu je načešće u neogotici. Napravio i Nova krila Zagrebačkog sjemeništa u
neogotici. zgradio i grobnice tipa obitelj Pejačević u Našicama i grobicu obielji Jelačić u Zaprešiću.
Središnje gradsko groblje Mirogoj ima kupole na pandantivima pvezanih 7 jednostavnih arkada. Ovo
je izvedeno u suradnji s učenicima i profesorima obrtničke škole. Na njega inače najviše utječe
talijanska neorenesansa što vidimo u Jau. Kraljevska velika gimnazija se smatra njegovim prvim
većim, samostalnim radom. Većina njegove javne arhitekture ima zajedničke elemente tipa
unutrašnje dvorište, kompleksna ulična dekoracija. Stambena i stambeno poslovna arhitektura s
Weiddmanom radi i one su u neorenesansi. Palača Pongratz, Kuća Milana Stankovića itd. Osim
europskih stilova on koristi i narodni stil koji je koristio u gradnji paviljona kojima se Hrvatska
predstavljala i temeljena je na drvenoj arhitekturi sa sela s kombinacijom gotike. On je također bio
ravnatelj obrtne škole.

Arhitektura secesije u Hrvatskoj

Ona se najprije u Francuskoj javlja kao art nouevau te je Jugendstil u Njemačkoj, u Austiriji Sezession i
tak se zove u hrv. Secesija, a Otto Wagner je najviše to proširio. Prijelomna godina je 1892. u
Hrvatskoj s historicizma na secesiju. Ona nije najprije tak pozitivno prihvačena u Hrvatskom društvu
već su se stvorile 2 struje. Moderna struja s Dežman Ivanovom i stara struja s Kršnjavim. Glavne
odlike su potpuna sloboda stvaranja, pojednostavnit arhitektonsku formu, obogatit umjetnost i
približiti umjetnost nižim slojevima. Tad se vračaju i mnogi iz školovanja u inozemstvu. Počevši sa
Zagrebom to je bio jedan period di se dogodio teritorijalni, demografski i kulturni uzlet. Kuća Rado
Ignjata Fischera je prvi pravi primjer secesije u Hrvatskoj. Radi se o četveroetažnoj zgradi s
profinjenom i jednostavnom fasadom. Ona je primjer slobodno postavljenih elemenata. Trgovačko-
obrtnički muzej od Vjekoslava Bastla 1903., on je bio zaposlen u Honingsberg i Deutsch i važno je
istaknut kupola s alegorijom Hrvatske i trgovine. Ova zgrada se puno mijenjala jer secesija nije dobro
prihvačena od elite, ona je „pročišćena“. Kuća Popović u Zagrebu na glavnom trgu je Benedik i Barany
su napravili iz 1907. Ovo je stambena i trgovačka zgrada. Kuća Kalina je jedna od najpoznatijih
primjera u Zagrebu od Vjekoslava Bastla 1904. Korištene su plave i žute keramičke pločice i direktan
uzor je Myolig House u Beču. Nacionalna i sveučilišna knjižnica, danas državni arhiv od Rudolfa
Lubynskog iz 1913. Ovdje se vidi promjena stajališta prema secesiji od elite i vide se od Mihanovića
alegorije fakulteta i od Valdeca alegorija prosvjete. Kuća Frak od Viktor Kovačića 1913 je u
firentinskom stilu i ističe se jednostavnošći- Crkva sv. Blaža je isto od Kovačića i tu se vidi i
neobizantski stil. Ovo je centralna građevina i ima jednostavni secesijski interijer. Ovo je 1913.

Arhitektura secesije u Slavoniji tek nakon 1900. Potez Europske avenije u Osijeku je prvo 1904.-06.
Ovo je imalo historicističke zgrade na J, a S dio je imo nove secesijske zgrade od 8 kuća. Kuća Povishil i
kuća Ante Slavičeka su 2 takve. Ima palča glavne pošte u Osijeku od Istvana Bierbaueru 1912. Ovo je
2. najveća secesijska zgrada u Hrv. Kino Urania u Osijeku od Axmanna 1912. s masonskim elementima
šestarom i trokutom. Mađarska škola Fran Funtaka 1911. On je bitan arhitekt tada kolko zbog
političkih kontroverzi tolko i zato kaj je nosio secesiju u gradove koji nisu glavni centri. Secesija u Istri
se javlja eklektično početkom 20.st. Vila Wolff u Puli iz 1913. ističe se jednostavnim arhitektonskim
volumenom. Hotel Riviera u Puli od Seidla iz 1908. ima oba stila. Ima secesije i u Opatiji. Taj cijeli val
se dogodio od 1890.-1914. i znamo da jetad Ri bila pod monarhijom pa se vidi najviše u Bečkoj
arhitekturi. Vila Wrus Alfreda Theniusa je tu iz 1911. važna i reprezentativna strana je na viđpj razini.
Arhitektura secesije u Rijeci. Ima utjecaj bečke i mađarske secesije. Kuća Schittar d Emilia Ambrosinija
iz 1904. Ističu se 2 bočna rizalita. Kuća Rauschel je najčešći primjer secesije u Rijeci. Ubožnica baće
Branschetta i koncipirano je kao zraka i svjetlost zbog središnjeg dvorišta. Stropovi su od armiranog
betona te je to jedan od prvih takvih primjera. Teatro Fenice od Traxlera i Celligoi i to je primjer
avangardne gradnje s klasicističkim tendencijama. U Splitu na kraju ima dosta stambenih zgrada.
Kuća Nakić od Špire Nakića je prvi, Sumporno kupalište d Tončića iz 1903. je vrlo reprezentativno, vila
Brajnović iz 1907. od Brajnovića isto važna. Zaljučak je da se počinje javljat 1890ih i javlja se prvo u
većim pa ide u manje pod utjecajem srednjoeuropske arhitekture. Većina su školovani u inozemstvu

23.1.

Georges Seurat je više primjer postimpresionista koji želi primjenit nova znanstvena istraživanja s
teorija znanstvenih novih. Poentilizam tj. kromoluminarizam je točkasto nanošenje čistih boja (bez
miješanja) što će se u našim očima zmješat i dat jače kontraste. Sve je to pod tadašnjim istraživanjem
svjetlosti naravno. On nije ostvario velik opus, al je bio vrlo utjecajan. U Grande Jatte slika taj jedan
dio Seine s adom koja se koristi za izlete i tak to. Inače on je vjerovo da će se s točkicama postič
hiperrealistična slika, al to se ipak nije dogodilo jer nisu dovoljno male točkice ipak. On je tak
napravio stiliziranost. On je sliko i prizore iz noćnog života. Iz prikaza Chahut (tip plesa sličan can-
canu) vidimo kadriranje impresionizma.

Henry Touluse Lautrec je isto bio postimpresionist sam što se bavio plakatima. Bio iz bogate obitelji
te se posvetio skroz umjetnosti i on je pravi primjer dekadencije kraja stoljeća. Sliko je suvremenike,
prijatelje, dendye i bogati stalež. Imo je patuljaste noge i to je vrlo utjecalo na njegovu ličnost
uzrokujući mentalne probleme koji će doć do alkoholizma i smrti. On je imo težnju da se bez chiaro
scura il tak nečeg u većoj mjeri izrazi poruka. Linearna stiliziranost, plošnost je tu naglašena što je
naravno vezano uz secesiju, al i simbolizam.

Simbolizam je posljednji stil 19.st., on je uvijek bio prisutan u slikarstvu u većoj il manjoj mjeri, no tad
cijli niz umjetnika počinje gajit interes za podsvijesnim. Rodin je isto bio simbolist donekle. Europa je
tad u jednom dužem miru, od 1870ih, i u to doba sve veće sigurnosti i materijalnog razvitka su ljudi
bili usmjereni sebi i sexu. Na kraju dana to je doba Freuda, kad psihologija postaje disciplina
znanstvena i tad se silno širi pojam neurastenija (preaktivnost, depresivnost, pričanje, ne-pričanje).
Takve preokupacije čovječanstva će se osjetit i u likovnom stvaralaštvu. U književnosti su tu Rimbaud
i Baudelaire, pa Ibsen i Čehov u kazalištu. Gustave Moreau je zaokrenuo simbolizmo 70ih kad je već
bio etabliran umjetnik mitoloških scena. Krajem života se okreće mitološkim, povijesnim i religijskim
temama koje sadrže simbole, ponajviše seksualne. Oscar Wild je napiso Salomu 1890ih, a Moreau već
70ih radi Prikazu (Salomin ples). Biblijski prizor je iskorišten kao alibi za erotizirane scene (Wild je to
koristio za izliku razgoličenosti na pozornici). U biti Saloma je zavela očuha i natjerala ga da ubi sv.
Ivana Krstitelja. Onda ima i čudnih prikaza u simbolizmu. Odilon Redon pokazuje progresivno
oslobođenje kista u Kiklopu, no i tu ima erotike jer je neka žena u zarobljeništvu. Ovo nije formalno
tak konzistentan stil ko prošli. Henry Rousseau je napustio cariništvo i onda je počeo slikat i umislio si
da je najbolji slikar na svijetu. Kolko iz ponosa, a kolko iz sprdnje su ga kubisti uzeli ko maskotu. Al eto
to su razbijene kompozicije i ima seksualnost naravno. Zanimljivo je da naivna umjetnost svugdje
producira slična djela.

James Ensor se doduše ne bavi erotikom, već maskama. Njegovi starci su imali trgovinu maski i on je
počeo cijeli svijet percipirat ko kroz masku te je gledao ljude kao da imaju maske. Zamislio si je što bi
se dogodilo da Krist dolazi kao suvremeni socijalni reformator u Bruxelles. Njegova grotesknost i
nemimetičnost će jako utjecat na ekspresionizam, jednako kao i Edvard Munch. On je stasao u
konzervativnoj obitelji i majka mu je brzo preminula. On je tako počeo ko realist i onda se okrenuo
impresionizmu. Ipak 90ih je razvio specifičan stil što je pravi protoimpresionizam. On tu svoju
neurasteniju direkt prenosi na platno, svoju tjeskobu i potrebu da eksplodira je najbolje predstavio
Krik. To se bavi unutarnjim Munchovim preokupacijama. Sve je povezano tu da pojača tjeskobu. To
crveno nebo je zbog erupcije vulkana navodno i sve to jasno govori o uplašenosti, tjeskobi, strahu od
smrti. Radio je druge scene s kosturolikim likovima i to je utjecaj krajolika di imaš polarnu zimu.
Arnold Booklin je austrijski umjetnik koji je nasliko Otok mrtvih (slika koja inspirirala Rachmaninofa).
To je prikaz nekakvog groblja na otoku i tu su teme smrti i sexa. Max Klinger je napravio Parafrazu o
nalasku rukavice di se otela rukavica i koje su njene avanture. Rukavice naravno konotiraju sex.

Iz krila simbolizma se rađa secesija. Ima časopis Pan i iz tog kruga se treba istaknut Felicien Ropsa koji
je živio s 2 sestre i ljubovao s obje. On je radio dekadentne seksualne prikaze tipa žena koju vodi
krme. Gustav Klimt je isto imo važnu priču.

Arhitektura druge polovine 19.st.

Ovo je vrijeme historicizma, stilu koji je baziran na povijesnim predlošcima. Iz renesanse

neorenesansa, pa neogotika, neobizantski, neomaurski stil itd. Historicizmu se prigovaralo da je
repetativan i da je ta arhitektura jalova i dosadna, al je ona bila potrebna. Do 19.st. nije bilo
ogromnih sveučilišta, opera, zdravstva itd. Gradnja svih tih novih, javnih zgrada i monumentalnih
palača nije se događalo prije 19.st. Trebalo se prilagodit tome. Arhitektura kazališnih zgrada je dobar
primjer. Neorenesansa je prikazivala moderne institucije jer je tad čovjek prihvatio modernu i
empirizam i tad su počele i opere i sranja. Zato su eto kazališta u neorenesansnom stilu. Bečka je
opera takva. Pariz je naravno uzor za zbivanja tada, a tam se javlja težnja da se osloni arh na lokalnu
renesansnu tradiciju. Osim neorenesanse postoji i neoklasicizam kao referenca za početke
demokracije. Opera se kao glazbena vrsta rodila u baroku pa su opere u neobaroku, Garnierova u
Parizu je reprezentativan primjer. Natječaj za opere je zgodan za analizu povijesne arhitekture. Na
tom natječaju je hrpa arhitekata sudjelovalo i Charles Garnier je izabran iako ga carica ( u žiriju) nije
izabrana. Ona ga je pitala u kojem je to stilu (Luj 14., 15?), a on je reko da je to u stilu Napoleona III
(njen suprug). To je definitivno stil 19.st., nije sam kopiranje. Unutrašnjost podsjeća, vrlo raskošno,
na Versailles.

Sakralna arhitektura je bila obilježena dominacijom srv stilova. Votivna crkva u Beču je tipičan primjer
gotičke crkve, to je kao zahvala Bogu jer je Franjo I. preživio atentat. Neomaurski stil dominira
arhitekturom sinagoga. Maurski stil je naglašav orijentalno porijeklo europskog židovstva koje je sada
zahvaljujući reformama bilo omogućeno. Vrijeme je to i bizarnih ostvarenja tipa dvorac
Neuschwanstein što je proizašlo iz ludosti Ludwiga II. To pokazuje romantičarsku zaluđenost
nacionalnošću (vrhunac je u međuratnom periodu svakako) i to je taj neki neoromantički i neogotički
stil. Ima tu fortigikacijskih objekata srv (iako nema tu funkciju, tu je dekorativno. Povijesničari
umjetnosti bi izdvojili sam par primjera do 70ih 20.st. kao vrijedno pozornosti iz historicizma.
Bibliotheque St. Genevieve je jedna od njih i to je bio samostan, al kasnije je javna biblioteka (novitet
19.st.). Biblioteke naravno imaju vrlo zapaljive papire i treba se zato sigurno gradit. Zato je trebalo
osigurat i što veću količinu dnevnog svjetla pa je Henry Labrouste koristio otvorenu uporabu
lijevanog željeza što je bilo otkriveno i to je kao anticipacija moderne arhitekture. Ta moderna
mnijenja su se koristile i u arhitekturi kolodvora 19.st. I njihov plašst se odijevao u stil, većinom
renesansa Unutrašnjost je doduše najčešće izvođena od suvremenih materijala kao željeza i stakla
zbog maksimalnog dnevnog svijetla i velikih natkrivenih interijera.

Vrhunac uporabe stakla i željeza je Kristalna palača napravljena za prvu svjetsku izložbu u Londonu.
Tad je ta izložba značila puno tog, nisi drugdje mogo vidjet umjetničku produkciju Tajlanda il Indije.
Joseph Paxton je prije tog projekta radio staklenike i naravno da je elio što više svjetla osigurat. Ovo
je staklenik na steroidima. Nutra je bilo etaža, fontana i drveća te je ta konstrukcija jako utjecala na
zgrade drugih svjetskih izložbi (moramo zapamtit di i kad su te izložbe). Tam je najluđa arhitektura i
najeksperimentalnija bila prikazana. Eifelov toranj je naravno napravljen za 9. izložbu i bio je
napravljen kao vidikovac od 300m jer su na Marsovim poljanama bili paviljoni. Isplatilo ga se sačuvat
nakon izložbe.

Ova tehnologija je poslužila za konstrukciju prvih nebodera u Chicagu i NY di su cijene zemljišta bile
najviše pa se trebalo u vis. Rešetkasta konstrukcija je to omogućila, al i izum lifta. Sullivan je razvio
redukcijski tip jednostavnih fasada jer kao kad gledaš prema gore ni ne vidiš dekoraciju na 15. katu.
Dolazi se do nevjerojatne redukcije i koncentrira se na ulaz koji ljudsko oko može skužit i ti organski
ulazi nas vode prema secesiji. Ono što je isto u svim državama za secesiju jest da se ne oslanja na
historijske predloške, već zoomorfne i biomorfne motive. Ima organična Gaudijevska secesija, pa
Glasgowsku i naravno Beč s Olbrichom i Wagnerom. Wagner se onda okrenuo prema
modernističkom i tehnicističkom izrazu te izrazitoj redukciji dekoracije što pokazuje Poštanska
štedionica s mramornim pločama i čavlima. Nevjerovatna redukcija dekoracije koja će vrhunac doseć
u Josefu Hoffmannu. Palača Stoclet je jedna od najmodernijih protomodernističkih zgrada. Manifestni
primjer protomoderne je palača Goldmann&Salatsch Adolfa Loosa. On je vidio Ameriku, napiso knjigu
Ornament je zločin

Za urbanizam moramo znat da je vrijeme golemg rasta gradova spojilo potrebu da se osmisli gradski
rast putem urbanističkim zahvatima. Haussmann (Osma se to čita) je osmislio velku pregradnju Pariza
di je pripojio okolne četvrti, a u centru je napravio velike ulice koje vode do kolodvora. Pritom je
nemilice rušio srv, barokne i renesansne četvrti. Gradi se moderna infrastruktura, prometna
infrastruktura. Dijelom je to i vojno motivirano jer vojska lakše kontrolira široke ulice. Pariz je ovo
pretvorilo u pravi glavni grad 19.st. Beč ima karakterističnu izgradnju nekadašnje topometne linije i
zidova i petvaranje to u građevinsko zemljište tj. stvaranje ringa di su smještene ključne javne
građevine. Široki bulevari! U Krakowu, Budimpešti i Brnu ima isti princip ringa. Urbanizam 19.st.
nailazi na kritiku prevelike shematičnosti i Camillo Sitte je najbolju kritiku uputio govoreći da u starim
gradskim naseljima ima organično razvojene trgove i to se treba i u 19.st. stvrorit. Intimni, nepravilni
prostori su tu važni!

Seminar

Portrete je zamijenila dageratipija jer je bilo realističnije. Moglo se pratit putujuće dagerotipije, al
danas ne znamo puno dagerotipe jer su one osjetljive na atmesforilije i također mnoge nisu
potpisane. Ludwig Golub je bio prvi putujući fotograf u Zagrebu. Većina studija su osnivali stranci.
Važan događaj se dogodio 1864. gospodarska izložba di je bilo 4,000 izlagača. Tu su bile zastupljene
sve gospodarske grane postojeće iz znanosti ikulture. Tu je bila i fotografija, a Franjo Pommer je
dobio nagradu. Tri pionira zagrebačke fotografije su bili Pommer Julius Huhn i Ivan Standl.
Jednostavnost prikaza i fokus na ono što se prikazuje uz jednostavne pozadine u portretu i
naglađavanje središnjih motiva u fotografiji. Franjo Pommer je posto prvi stalni fotograf, vrlo cijenjen
jer je većina obitelji imalo portrete od njega. Portretirani sprijeda i ¾ tijela s dijelovima stolica i
naslonjača. Fotografija Huhna iz 1858. tad nastaje. On kasnije mijenja atelier i u kadar smješta ugao
te tak postiže dobinu prostora. Također radi disderijevske fotke tj. male fotke 5x9 centimetara.
Kasnije se on vraća čistim portretima. Julius Huhn je oko 55. stigo u Zagreb da bi radio za litografsku
tiskaru. Kasnije radi i svoju tiskaru i tu početkom 60ih jača njegovo fotkanje sa slikama Zagreba kao
predlošci za litografije. Ivan Standl je radio u i izvan ateliera. U atelieru je radio disderijevski način, a
kasnije je radio portrete u ovalu. On 70ih radi novi način snimanja poprsja na tamnoj, glatkoj površini.
Grupne fotografije se tu ističu te je najznačajnija fotka članova obitelji Hellenbach s renoirovskom
kompozicijom Pejzažna fotografija ga je proslavila s vodenim pejzažima te starim gradovima i
utvrdama. Imo je krajem 73. mapu fotografija izdanu u obliku knjige i dobio neku englesku nagradu
za to. Kasnije još fotka znamenitosti Zagreba, a nakon potresa 80ih fotka razrušene zgrade te je
Zemaljska vlada tu pomogla.

Krajem 70ih nije bilo puno fotografije, valja sam Ludwia Schwoisera spomenut koji je isto na onoj
izložbi dobio nagradu. Najznačajniji rad je Uspomena na Zagreb s 20 fotki, prvi objedinjeni prikaz
Zagreba. Krajem stoljeća se u portretima javljaju. Gjuro i Ivan Varga rade prvo veće poduzeće u
Zagrebu fotografsko. 90ih dolazi do promjena u tehnici sa suhomp pločom i novim fotografskim
papirom. Dolazi do estetike svjetlih slika koju počinje Robert Mossinger. Stanovništvo se povečava i
zato ima više poduzeća. U kontinentalnoj Hrvatskoj se trebaju izdvojit Osijek, Zagreb i Karlovac te su
Antun Supan, Hinko Kraper i Hinko Šup rokali. Kraper je izdo album Grad Karlovac i njegova okolica. U
Varaždinu atelier Stjepana Lypldta se ističe, al je i Rudolf Mosinger originalno od tu. Osijek se ističue s
Julijusom Exnerom (Novi Sad nagrada i Beč nagrada) i Maks Schrecker koji je posto belgijski dvorski
fotograf. U Istri je bio oskudan broj fotografa, al se Rijeka valja istaknut di djeluje Nathan Hering.
Nemamo ni jednu njegovu fotku doduše. Sofia Hering, Antonio Funkte su isto tu. Na Jugu je bilo masu
fotografa, u Zadru Andrović&Goldstein su prvi pokušali napravit fotoreportažu s albumom koji bilježi
putovanja cara Franje Josipa po Dalmaciji.Burato jako nagrađivan. Eduardo Gallicy je u Splitu bio
najbolji sličan Pommeru. Pietro Zink isto tu bio. Antonio Jellasca i Silvino Mascanic su u Dubrovniku.
Fotografi amateri su važni isto jer su oni sam koristili fotografiju u estetske potrebe. Nisu bili
ograničeni zahtjevima klijenata ko fotografi obrtnici i oni su zaslužni za afirmaciju fotki ko umjetnost.
Karlo Drašković je doveo tehniku do savršenstva što vidimo na slici Skok Stjepana Erdodya, prva
moment fotografija u Hrvatskoj. Ovo je tvorilo put secesijskoj fotografiji za što je važno otkriće
plemenitim pokretima sa zrnatom slikom i rasplinutim konturama. U obrtničkoj fotografiji se to vidi
kroz modu i namještaj.Također su poleđine fotografija bile u duhu secesije, al Hrvatska nikad nije
dostigla to.

Umjetnički obrt u Hrvatskoj 19.st.

Bio je obrt tekstila, uređenje interijera te nakit, staklo i metal. U sklopu Austro-ugarske je bilo
preobrazbe usmjeren na sve aspekte života. Buđenjem nacionalne svijesti dolazi do preporoda na
Jadranu i kontinentalnog dijela obilježenom germaina. Sredinom 19.st. je bio sraz obrtnika i industrije
te su se tak sindikalizirali obrtnici i podizala se razina ukusa te čuvala nacionalna tradicija i identitet.
Ukinuli su se cehovi kasnije, a Zagreb razvija znanost i umjetnost. Poticao se umjetnički obrt zbog
sudjelovanja i nagrađivanja na nekim natjecanjima. U tekstilu ima odjeće i vezivo od svilene tkanine
te vezovi sa prikazima grada. Neki predmeti nakita su se industrijski proizvodili. Nakit je imo zlatarsku
i bogatu kvalitetu te je posto sastavni dio narodne nošnje i baštine. Dalmatinski draguljari rade u
poludragom kamenju. U prvoj polovini stoljeća imamo puno nepoznatih majstora i formira se stil. U
drugoj ima tih nekih neostilova na satovima i soljenkama. Tu je važan Kršnjavi s otvaranjem obrtne
škole te također Bolle

Ilustracija i karikatura u Hrvatskoj 19.st.

Ilustracija obilježava duh vremena il karakter autora, a karikatura ilustracija koja malo pomiče
situaciju za smijeh il satiru. Postoji portretna ili događajna karikatura. Josip Plazer otvara prvi
litografski atelier, 1842. se osniva matica ilirska, a 1847. Hrvatski postaje službeni jezik (veća potreba
za knjigama). Neki izvori tvrde da je prva karikatura biskupa Maksimilijana Bukovca, al drugi tvrde da
nije karikatura. Mađaron u koljevci je najstariji litografski list s očitim karikaturalnim obilježjima. Laos
Kosuth, ban Franjo Keller i dijete u koljevci su djelomično životinje. Louis Megnier je proveo dobar dio
godina u Ri te je imo motive riječkog građanskog društva. Lucifer je bio neki list koji se izdavo god
dana tipa jer se makla cenzura. Tad su časopisi stagnirali sve do 1860. s listom Prozor, koji je često
moro mijenjat ime. Prvi pravi humoristički list je Podravski Jež s urednikom Dragutinom Antonom
Orošekom. Imo je jedan broj i ukinut je jer je uvrijedo Nijemce. Zvekan je prvi pravaški časopis s
Osa,Vragolan, Stršljan i Trn koji su kasnije izašli. Vijenac je bio važan, al ne humorističan. Vlatko Rajić
isto kasnije izdaje humoristični list. Bibliografsko-književeski časopis je isto važan. Zvekan 1890.
postaje nestranački s nvim izdanjem. Bilo je i dječjih časopisa tipa Bosiljak koji se izdavo 1864.-68. s
crnobijelim ilustracijama. Često se sam reuzimalo iz drugih država. Albert Nikola Laupert je imo uzor
u Francuskoj i to vidimo u ilustracijama za Basne i kratke pripovjetki. Spajaju se životinjske
karakteristike s ljudima. Najznačajniji je Menci Klement Crnčić. Vlaho Bukovac je također važan s
karikaturama svojih suvremenika.