NEVERBALNA KOMUNIKACIJA

Ljudi različitih kultura misle na različite načine i to izražavaju ne samo jezikom nego i brojnim
neverbalnim načinima (kao što su: tjelesni dodir, gestovi, grimase, dodir, poimanje prostora,
poimanje vremena, raspoređivanje vremena i drugi načini koji se imenuju kulturnim ponašanjem).
Neverbalna poruka javlja se kao moćan dio komunikativnog procesa. Ona omogućava saznanja o
učesnicima u procesu komunikacije, ali i o vrsti odnosa u kome se nalaze; prenosi drugome
informaciju i o govorniku i o situaciji u kojoj je. Prema stajalištu da se ne može ne-komunicirati,
sveukupno neverbalno ponašanje shvaća se kao komunikacija. I kad pojedinac prestane govoriti, on
nastavlja komunicirati neverbalno. Neki autori neverbalno ponašanje shvaćaju kao komunikaciju
samo ukoliko je ono bilateralno (za razliku od unilateralnog neverbalnog ponašanja, koje
podrazumijeva samo neverbalne znake, ne i komunikaciju). Neverbalni kodovi ne djeluju izolirano –
oni se kombiniraju i tako proizvode razne funkcije komunikacije: sudjeluju u stvaranju i obradi
poruke, stvaranju dojma, obmanjivanju i dr. Poruka kodova ove vrste trenutna je; oni se najčešće
koriste u komunikaciji licem u lice. Kad je riječ o stvaranju i obradi poruke, neverbalni kodovi
komplementarni su verbalnim, tako da zahvaljujući njima poruka dobija na snazi. Neverbalne poruke
nose redundancu38 – one su osiguranje od mogućeg šuma, ponavljanje onoga što se izražava
verbalno, s ciljem pojačavanja poruke (npr., ako imamo još pet minuta vremena, možemo usput
rašititi prste jedne šake). Neverbalna poruka može i elaborirati poruku, tj. izmijeniti je ili proširiti.
Mogućna je i kontradikcija između verbalne i neverbalne poruke: npr., nekom grimasom možemo
opovrgnuti izrečeni stav. Verbalna poruka može, naposljetku, i odmijeniti (supstituirati) dio verbalne
(npr., umjesto da ponavljamo da smo u vremenskoj oskudici, poglédat ćemo na sat; gestom,
pogledom, galamom govornik može dokrajčiti izražavanje svoje namjere ili stava).

Neverbalna komunikacija koristi se i za stvaranje dojma o nekome ili nečemu kod drugog (npr.,
političar energičnim pokretima nastoji stvoriti imidž jake i dinamične osobe). Ovaj vid komunikacije,
dalje, uspostavlja relacione poruke: njima se prenosi informacija o tome šta sudionici komunikacije
osjećaju spram drugih (dopadanje, privlačnost, naklonost, nedopadanje, kao i poruke koje ukazuju na
status i moć). Suptilne relacione poruke pokazuju zainteresiranost partnera za razgovor, utječu na
razvijanje prijateljskog osjećanja (razvija se tzv. altercentrizam, tj. fiksiranost na drugog). Poseban je
tip relacionih poruka kojima se saopćava o statusu i moći (npr. pojedini predmeti – luksuzni
automobili, odjeća ili obuća poznatih proizvođača i sl. – dokaz su mjesta koje neko ima u društvu;
također, osoba koja želi pokazati svoju nadmoć pušta druge da je čekaju). Neverbalnim se porukama
otkriva emocionalno stanje govornika; njima se postiže ekspresivna komunikacija. Emocije se
najčešće ispoljavaju spontano, ali ih je ponekad potrebno kontrolirati. Postoji više načina za
reguliranje količine emocija koje želimo pokazati: intenzifikacija (pretjerivanje afekata; npr.,
oduševljavamo se i više negoli nam se nešto dopada); maskiranje (npr., poklon nam se ne dopada, ali
ćemo jednu emociju maskirati drugom); dezintenzifikacija (da ne bismo burno reagirali, neko jako
osjećanje nastojimo ublažiti); neutralizacija (također jedan od načina samokontrole) te simulacija
(pretvaranje da nešto osjećamo ili pak ne osjećamo). Miješane poruke (verbalne i neverbalne) mogu
biti iskorišćene u svrhu obmanjivanja (to je širi pojam od laganja; obuhvaća i sumnju, pretjerivanje,
skrivanje). Obmanjivanje je ponekad teško otkriti (stereotipno se, npr., smatra da je direktan pogled
skopčan s istinitošću). Međutim, budući da je tijelo pod manjom kontrolom negoli je lice, ono može
ostaviti podatke da je došlo do prevare. Osobito donji dio tijela (nasumičan rad nogom, meškoljenje)
te vokalne naznake (oklijevanje u govoru, nagla piskavost glasa i dr.) mogu izdati, “provaliti” da se
radi o prevari. Vidovi neverbalnog ponašanja 1. Tjelesni dodir (ili haptički kod) jedan je od (sasvim
primitivnih) vidova prenošenja poruka o našem odnosu. Kulturno je kodiran i s obzirom na količinu i
kvalitet. Istraživači govore o kulturama kontaktnog i nekontaktnog tipa. U prvu grupu spadaju Arapi,
Južnoamerikanci, Latinoamerikanci i Južnoevropljani; u drugu Azijci, Indijanci, Sjeverni Evropljani i
(Sjeverni) Amerikanci. U većine zapadnih naroda muškarci se ustežu od bilo kakva dodira osim stiska
ruke. I dok je za Latinoamerikance jednostavan stisak ruke nešto sasvim bezlično, gest bez srdačnosti
i naklonosti, akt distanciranja (u njih je uobičajen pozdrav – zagrljaj; dodirivanje rukama, stiskanje
mišice, tapšanje po ramenu – slično kao i u nas – ima smisao da proširi i poboljša komunikaciju),
Amerikancima je nepojmljivo da ga neko dodirne dok razgovara (u njegovoj je kulturi to nešto
neprijatno, čin koji odmah poprima seksualnu konotaciju i istodobno ugrožava komunikaciju). 2.
Bliskost (prostorni ili proksemički kod). Koliko kome prilazimo – toliko smo bliski. Ljudi različito
uobličuju i koriste prostornu komunikaciju; pripadnici različitih kulturnih sredina različito reagiraju na
ulazak u njihov lični prostor (ili većim distanciranjem ili većom bliskošću), što može dovesti do
međukulturnih nesporazuma. Dok je, npr., Južnoamerikancima distanca od pola metra prevelika i
dokaz hladnoće i nadmenosti onog drugog, Amerikanci se na ovoj udaljenosti osjećaju ugroženim.
Kultura nekih naroda nalaže da se s nepoznatima ne može razgovarati na udaljenosti koja je manja od
pola metra; pripadnicima te kulture distanca od pola metra nužna je da bi razgovor bio ugodan. Tako
će Amerikanac nastojati sačuvati takvu distancu, a Južnoamerikanac će se nastojati približiti: čim
Južnoamerikancu bude ugodno, Amerikanac će se odmaknuti jer će se osjetiti nelagodno. Edward
Hall (Edvard Hol) naročito je istraživao korišćenje prostora i zaključio da se prije svega radi o
“nesvjesnom postavljanju distanci”. Predložio je i tipologiju proksemičnog ponašanja na osnovu
njegova prostornog širenja. Proksemično ponašanje dešava se u: mikroprostoru (to je područje
čovjekove privatnosti; neposrednja čovjekova okolica), mezoprostoru (to je čovjekova šira okolica,
koja mu je nadohvat) i makroprostoru (proširuje se na veće teritorije, od naselja, gradova, nadalje).

Teritorijalna se dijeli na primarnu (lično okruženje, stambeni ili radni prostor ličnosti), sekundarnu
(razna javna mjesta. škola, ustanova u kojoj se radi i dr.) i javnu (javna mjesta uopće, na kojima se
nastoji izbjeći bliži dodir s nepoznatim). 3. Upotreba vremena (hronomički kod) prevazilazi granice
neverbalne komunikacije. Vrijeme je pojava koja se ne pokazuje izolirano: opaža se samo kao
promjena predmeta u prostoru ili ljudi u akciji. Ono je element kulture; različite kulture razvile su
različite stavove prema vremenu. E. Hall pokazuje da vrijeme govori (kao i prostor), komunicira istom
snagom kao i jezik. On vrijeme dijeli na tri kategorije: tehničko (mjeri se egzaktnim metodama; to je
etičko vrijeme; ima malo veze s neverbalnom komunikacijom), formalno (ili tradicionalno vrijeme, tj.
podjela na dane, mjesece, godine; to je sistem mjera važeći u određenoj kulturi) i neformalno vrijeme
(koje, prije svega, zavisi od konteksta u kome se zbiva komunikacija; ovdje su manje precizne jedinice
koje se odnose na tačnost, trajanje i sl. i najčešće su izražene prilozima za vrijeme: prije, poslije,
uskoro, uvijek i dr.). Odnos prema vremenu, tačnost u izvršavanju obaveza, dolazak na vrijeme i sl.
različiti su u različitim kulturama. Za poslovne ljude Zapada vrijeme je novac, tačnost – vrlina i znak za
nečiju pouzdanost. U Južnoj Americi uobičajeno je organizirati sastanak s više ljudi istovremeno, a o
različitim stvarima; također je uobičajeno satima čekati po kancelarijama: niko se zbog tog ne vrijeđa
i ne ljuti. Istraživači semiotike vremena zato kažu da sat na zidu može izgledati isti, ali on svakom
pokazuje drugu vrstu vremena. Amerikanac će se, zato, morati pomiriti s činjenicom da s Južnjacima
(Amerike i Evrope) ništa ne može obaviti brzo i s malo riječi – ili će, uvrijeđen, odustati od posla. Želi li
obaviti posao, bit će prinuđen utrošiti mnogo vremena u razgovoru koji nema veze s poslom: Južnjaci
posao moraju začiniti zadovoljstvom, tj. neposlom. Za njih je razgovor začin koji od onog što je u
američkoj kulturi obični posao treba da napravi u njihovoj kulturi društveni događaj. Tako, dok
Amerikanci misle da odmah valja prijeći na glavnu stvar (a detalji će se sami srediti), Grk insistira na
detaljima, i misli da mu želite podvaliti ako odmah krećete in medias res. Slično je i s rasporedom
vremena: tačni, precizni i programirani Amerikanci ne mogu raditi bez rasporeda, rokova i raznih
rokovnika, tabela, reda vožnje i sl.; za razliku od njih, ljudi na Bliskom Istoku sve rade mimo
rasporeda, nezamisliva im je i pomisao na rok. 4. Orijentacija. Okretanje (intimno – ili agresivno)
prema nekome također saopćava o vezama i odnosima među učesnicima u komunikaciji. Jačina glasa
također može dovesti do međukulturnih nesporazuma. Dok Arapi, Grci ili Italijani galame, skaču i viču
kad žele iskazati svoju iskrenost i dobru volju – Amerikanci to smatraju agresivnošću. Lični status u
Arapa uvjetuje visinu glasa: ako se obraćaju nekom statusno višem, govorit će tiho, iskazujući mu
tako poštovanje. Da bi ukazao poštovanje, Arapin će Amerikancu govoriti tiho, a ovaj će nesvjesno
govoriti glasnije, ne bi li Arapina natjerao da bude glasniji; Arapin će to razumjeti kao da ga
Amerikanac prezire jer mu ne ukazuje dovoljno poštovanja, pa će govoriti još tiše... 5. Fizički izgled
(odijevanje i dr.) također nosi poruke o nama, o našem statusu u društvu, o uklopljenosti u sredinu u
kojoj živimo. Tako je, npr., boemsko odijevanje i ponašanje umjetnika pokazatelj njihova životnog
stila, društvenog statusa i dr. 6. Kinetički (mimički) kod. Tjelesni pokreti imaju komunikativnu
vrijednost. Ta je vrijednost određena društvenim kontekstom. Tako, npr., klimanje glavom naprijed-
nazad u većine evropskih naroda znači odobravanje, a u Grka – negaciju. Neverbalna komunikacija
prenosi se preko raznih pokreta: grimase, gestovi, položaj, pokreti oka. Grimase, tj. izrazi lica, imaju
više funkcija: osnovne su ekspresivna (izražavanje emocija), fatička i konativna. Pokreti mišića lica
donekle se mogu kontrolirati, mijenjati, pojačavati, maskirati i sl.; mogu biti spontani ili namjerni.
Grimase se mogu javiti istovremeno s govorom, ali i bez njeg. Izrazi lica uvjetovani su kulturno i
individualno. Gestovi su pokreti ruku, glave, nogu, pa i cijelog tijela. Da bi neki pokret bio gest, on
mora prenositi neku poruku, informaciju. Gestovi su vezani za govor i dopunjavaju verbalnu
komunikaciju; predstavljaju glavni komunikativni potencijal ljudskog tijela. Njihov je zadatak
odašiljanje signala, zazo moraju bit očigledni onima kojima su upućeni. Kod gestova nije toliko bitna
namjera onoga ko gestikulira – važna je recepcija gesta kod 36 drugog, bez obzira na to je li gest
slučajni (kihanje, zijevanje, češanje) ili namjerni (tzv. primarni gest, npr. namigivanje, prijetnja prstom
i dr.). Najčešće su to konvencionalni pokreti tipična oblika i prenose se u okrilju određene tradicije i
kulture (samo su tzv. izražajni gestovi – kao vrsta bioloških, uglavnom slučajnih, mehaničkih gestova –
zajednički svim ljudima; u njih spadaju osmijesi, slijeganje ramenima, mahanja, klimanja, nakloni,
crvenilo, bljedilo i dr.). Iako mogu biti i simbolični (npr., raširena dva prsta oblikuju slovo v i
simboliziraju pobjedu), njihova poruka mora biti jasna i nedvosmislena, inače neće biti pravilno
shvaćena. Mogu pokazivati unutrašnje, emocionalno stanje govornika, ali i podražavati neku
spoljašnju stvar, ukazivati na pravac, izražavati molbu i dr.