Antun Gustav Matoš (Tovarnik, 13. lipnja 1873. – Zagreb, 17. ožujka 1914.

), bio je hrvatski
pjesnik, novelist, feljtonist, esejist i putopisac. Smatra se jednim od najboljih hrvatskih
književnika. Rođen u Tovarniku, Srijem, zbog očeva posla učitelja sa obitelji seli u Zagreb
gdje se školuje, pokušava studirati na Vojnomu veterinarskom fakultetu u Beču što završava
neuspjehom, odlazi u vojsku, dezertira te odlazi u Beograd gdje preživljava svirajući
violončelo, davajući instrukcije, pišući članke i kritike na kazališni i glazbeni život Beograda,
druži se s književnicima-boemima, neovisnim novinarima i glumcima. Nakon Beograda odlazi
u Ženevu te u Pariz u kojem živi pet godina i gdje je napisao najznačajniji dio svoje proze.
1908. godine, poslije trinaestogodišnjeg izbivanja iz Hrvatske, nakon amnestije, pomilovan
od austrougarskih vlasti, definitivno se vraća u Zagreb. Umro je u Zagrebu 17. ožujka 1914.
godine od karcinoma grla, zbog pogrješnog liječenja (tretiran je za tumor umjesto za rak),
ostavivši iza sebe dvadesetak svezaka sabranih djela tiskanih tek 1973. godine:
pripovijedaka, feljtona, putopisa, pjesama, kritika, političkih članaka, polemika, humoreski,
satira, epigrama, pisama i bilježnica. Smatra ga se prvim modernim hrvatskim likovnim,
glazbenim, književnim, ali i plesnim kritičarem. Najpoznatija djela Iverje, Novo iverje, Ogledi,
Vidici i putovi, Lijepa naša domovina i drugi putopisi, Oko Lobora, Izbor, Izabrana djela i
mnoga druga.
Veliki Matošev učitelj neprijeporno je Baudelaire (francuski pjesnik i kritičar) od kojega
preuzima osjećaj i potrebu za strogo određenim oblikom - konkretno za oblik soneta (sonet je
pjesnička forma talijanskog porijekla, sastavljena od četrnaest stihova koji su u osnovnom
obliku podijeljeni u dva katrena i dvije tercine ili terceta), smisao za muzikalnost stiha,
povezivanje u opći sklad glazbe riječi, boje i mirisa, dakle osjećaj za sinesteziju, vrlo
profinjen ritam, te izmjena govorne i pjevne intonacije - vanjske i vidljive su odlike Matoševog
pjesništva.