Professional Documents
Culture Documents
Dorucak Sampiona - Kurt Vonnegut
Dorucak Sampiona - Kurt Vonnegut
> Žena kojoj je ova knjiga posvećena, Fibi Harti, što se kaže, više
nije među živima. Ona je bila udovica iz Indijanapolisa koju sam
upoznao krajem Velike ekonomske krize. Imao sam oko šesnaest
godina. Njoj je bilo četrdesetak.
Bila je bogata, ali otkad je odrasla, svaki bogovetni radni dan u
nedelji provodila je na poslu, pa je nastavila s tim. Pisala je razboritu i
zabavnu kolumnu sa savetima namenjenim nesrećnima u ljubavi za
Tajms iz Indijanapolisa, dobre novine koje su sada blaženopočivše.
Blaženopočivše.
Pisala je oglase za kompaniju Vilijama H. Bloka, robnu kuću koja i
dalje odlično posluje u zgradi koju je projektovao moj otac. Za
rasprodaju slamnatih šešira održanu krajem leta napisala je ovaj oglas:
“Po ovim cenama, možete ih dati konju da ih pojede, a onda pođubriti
njima ruže.”
> Šta sam mislim o ovoj knjizi? Osećam se jadno zbog nje, ali ja se i
inače uvek osećam jadno zbog svojih knjiga. Moj prijatelj Noks Berger
rekao je jednom za jedan tegoban roman: “... kao da ga je napisao
Filbojd Stadž.” Eto šta mislim o sebi kada pišem ono što sam, izgleda,
programiran da napišem.
> Počujte:
Traut i Huver su bili građani Sjedinjenih Američkih Država, zemlje
koja se skraćeno nazivala Amerika. Ovo je bila njihova državna himna,
potpuna baljezgarija, kao i toliko onog što je trebalo ozbiljno da
shvate:
> Evo kako su pirati uspevali da uzmu od svih ostalih sve što
požele: imali su najbolje lađe na svetu i bili su podliji od svih ostalih, a
imali su i barut, to jest mešavinu kalijum-nitrata, ugljena i sumpora.
Dotakli bi taj naizgled inertan prah plamenom i on bi se silovito
pretvorio u gas. Taj gas je strahovitom brzinom izbacivao projektile iz
metalnih cevi. Projektili su vrlo lako probijali meso i kost, pa su pirati
mogli da unište žice, mehove ili cevi tvrdoglavog ljudskog bića čak i
kada je ono bilo veoma, veoma udaljeno.
Međutim, glavno oružje pirata bila je njihova sposobnost da
zapanje. Niko nije mogao da poveruje, sve dok nije bilo prekasno,
koliko su oni bezdušni i pohlepni.
> Traut je radio još nešto što bi neki ljudi možda smatrali
ekscentričnim: ogledala je nazivao rupama. Zabavljalo ga je da
zamišlja da su ogledala rupe između dve vasione.
Ako bi opazio kakvo dete kraj ogledala, upozorio bi to dete prstom
i rekao krajnje ozbiljno: “Ne prilazi previše toj rupi. Nećeš valjda da se
nađeš u drugoj vasioni, a?”
Ponekad bi neko u njegovom prisustvu rekao: “Izvinite, moram da
piškim.” Time se htelo reći da govornik namerava da izbaci tečne
otpadne materije iz svog tela kroz ventil rupe u donjem delu trbuha.
A Traut bi obešenjački rekao: “Tamo odakle sam, to znači da
nameravate da ukradete ogledalo.”[1]
I tako dalje.
Naravno, u vreme Trautove smrti, svi su ogledala nazivali rupama.
Eto koliko su čak i njegove šale postale opšteprihvaćene.
> Kada je Dvejn bio mali, kada je Kilgor Traut bio mali, kada sam ja
bio mali, pa čak i kada smo postali sredovečni i stariji, policija i sudovi
morali su da brane svima koji se ne bave medicinom da prikaze tako
običnih otvora pregledaju i o njima razgovaraju. Nekako su došli do
odluke da širom raščepljena dabrovina, koja je bila deset hiljada puta
uobičajenija od pravih dabrova, treba da bude zakonom najopsežnije
zaštićena tajna.
Zato su svi bili ludi za širom raščepljenom dabrovinom. Takođe su
bili ludi za jednim mekim, slabim metalom, jednim elementom koji je
nekako proglašen najpoželjnijim od svih elemenata, a to je bilo zlato.
> A ludilo za širom raščepljenom dabrovinom prenelo se i na gaće
kada smo Dvejn, Traut i ja bili mali. Devojčice su krile svoje gaće po
svaku cenu, a dečaci su pokušavali da vide njihove gaće po svaku cenu.
Ženske gaće su izgledale ovako:
Jedna od prvih stvari koje je Dvejn naučio u školi kad je bio mali
bila je zapravo pesmica koju je trebalo da iz petnih žila otpeva ako
slučajno ugleda gaće nekoj devojčici na igralištu. Tome su ga naučili
drugi učenici. Evo je:
Engleska daće,
i Francuska, šta će,
a ti meni dala
da ti vidim gaće!
> I tu se, po Trautovim rečima, krio razlog što ljudska bića nisu
sposobna da odbace zamisli zbog toga što su loše: “Zamisli su na
Zemlji bile značke prijateljstva ili neprijateljstva. Njihova sadržina nije
bila važna. Prijatelji su se slagali s prijateljima kako bi izrazili
prijateljstvo. Neprijatelji se nisu slagali s neprijateljima kako bi izrazili
neprijateljstvo.
Zamisli Zemljana nisu bile važne stotinama hiljada godina, zato što
oni ionako nisu mogli bogzna šta da urade sa njima. Zamisli su mogle
jednako biti značke kao i ma šta drugo.
Imali su čak i izreku o jalovosti zamisli: 'Da su želje konji, svi bi
prosjaci jahali.'
A onda su Zemljani otkrili alat. Najednom, slaganje s prijateljima
moglo je biti neki oblik samoubistva ili nešto još gore. Ali saglasja su i
dalje trajala, ne u ime zdravog razuma, pristojnosti ili samoočuvanja,
već u ime prijateljstva.
Zemljani su nastavili da se prijateljski ponašaju, umesto da
razmišljaju. A kada su napravili računare da misle umesto njih, nisu ih
projektovali toliko da budu mudri koliko prijateljski nastrojeni. I zato
su bili osuđeni na propast. Ubilački nastrojeni prosjaci mogli su da
jašu.”
Treće poglavlje
> Traut je pre 1972. primio samo jedno pismo obožavaoca. Poslao
mu ga je ekscentrični milioner koji je unajmio privatnu detektivsku
agenciju da otkrije ko je Traut i gde se nalazi.
Traut je bio toliko nevidljiv da je to traganje koštalo osamnaest
hiljada dolara.
Pismo obožavaoca stiglo je u njegov podrum u Kohozu. Bilo je
ispisano rukom i Traut je zaključio da njegov autor ima možda
četrnaestak godina. U pismu je stajalo da je Pošast na točkovima
možda najveći roman napisan na engleskom jeziku i da bi Traut morao
da bude predsednik Sjedinjenih Država.
Traut je naglas pročitao to pismo svom papagaju. “Stanje se
popravlja, Bile”, rekao je.“Oduvek sam znao da će biti tako. Pazi ovo.” I
onda je pročitao pismo. U pismu nije bilo nikakvog znaka da je njegov
pisac, koji se zvao Eliot Rouzvoter, odrasla osoba, i to fantastično
imućna.
> Traut je, kao dete, gledao kako ti supovi umiru, jedan po jedan.
Otac mu je dodelio melanholičan zadatak merenja raspona krila na
truplima. Bila su to najveća stvorenja na planeti koja su ikad letela
zahvaljujući sopstvenoj snazi. A na poslednjem truplu raspon krila bio
je veći od svih, šest metara.
Pošto su uginuli svi supovi, ustanovljeno je šta ih je to ubilo. Bila je
to gljivica koja im je napadala oči i mozak. Ljudi su je doneli u njihova
gnezda u bezazlenom obliku gljivičnog oboljenja stopala.
Evo kako je izgledala zastava rodnog ostrva Kilgora Trauta:
> Fred T. Bari je u pismu priznao da nije čitao dela Kilgora Trauta,
ali će to drage volje učiniti pre početka Festivala. “Srdačno vas je
preporučio Eliot Rouzvoter”, rekao je on, “koji me uverava da ste vi
možda najveći živi američki romansijer. Od te hvale veće nema.”
Za pismo je bio prikačen ček na hiljadu dolara. Fred T. Bari je
objasnio da to pokriva troškove putovanja i honorar.
Bilo je to mnogo novca. Traut je najednom bio fantastično imućan.
> Evo kako se desilo da Traut bude pozvan: Fred T. Bari je poželeo
da glavna atrakcija Umetničkog festivala u Midland Sitiju bude neka
basnoslovno vredna slika. Premda je bio toliko bogat, nije imao
dovoljno da takvu kupi, te je potražio neku koju bi pozajmio.
Prvi kome se obratio bio je Eliot Rouzvoter, vlasnik El Greka
vrednog tri ili više miliona dolara. Rouzvoter je rekao da Festival može
dobiti sliku pod jednim uslovom: da se skupu obrati najveći živi pisac
na engleskom jeziku, a to je Kilgor Traut.
Traut se nasmejao laskavom pozivu, ali ga je posle toga uhvatio
strah. Još jednom se neko nepoznat petljao oko sadržine njegove
mrtvačke vreće. Zakolutao je očima i umornim glasom upitao svog
papagaja: “Otkud toliko iznenadno zanimanje za Kilgora Trauta?”
Ponovo je pročitao pismo. “Ne samo što traže Kilgora Trauta”, rekao
je, “već ga traže u smokingu, Bile. Desila se nekakva greška.”
Slegnuo je ramenima. “Možda me pozivaju zato što znaju da imam
smoking”, rekao je. Zaista je imao smoking. Stajao mu je u malom
sanduku koji je vukao s mesta na mesto već duže od četrdeset godina.
Tamo su bile igračke iz njegovog detinjstva, kosti bermudskog supa i
mnogi drugi kurioziteti - zajedno sa smokingom koji je obukao za
maturski bal neposredno pre nego što će maturirati u gimnaziji
“Tomas Džeferson” u Dejtonu, u državi Ohajo, 1924. godine. Traut se
rodio na Bermudima i tamo je pošao u srednju školu. Ali onda mu se
porodica preselila u Dejton.
Njegova škola dobila je ime po robovlasniku koji je ujedno bio i
jedan od najvećih svetskih teoretičara ljudske slobode.
> Traut je na kraju ipak prihvatio poziv. Dva dana pred zakazani
početak festivala prepustio je Bila pažnji svoje gazdarice na spratu i
odstopirao do Njujorka - sa pet stotina dolara prikačenih za naličje
gaća. Ostatak novca je stavio u banku.
Najpre je otišao u Njujork - zato što se ponadao da će pronaći neke
svoje knjige u tamošnjim prodavnicama pornografije. Kod kuće nije
imao nijedan primerak. Prezirao ih je, ali sada je želeo da iz njih čita
naglas u Midland Sitiju - da tako demonstrira tragediju koja je
istovremeno bila piš živi.
Nameravao je da ljudima tamo kaže šta očekuje da mu jednog dana
piše na nadgrobnom spomeniku.
Evo šta:
Četvrto poglavlje
> Ljudi su kasnije govorili da su bili besni na sebe zbog toga što
nisu primetili signale za opasnost u Dvejnovom ponašanju, što su
prenebregavali njegove očigledne krike u pomoć. Pošto je Dvejn
pomahnitao, lokalni list objavio je o tome veoma saosećajan uvodnik,
preklinjući ljude da obrate pažnju jedni kod drugih na signale
opasnosti. Evo njegovog naslova:
KRIK U POMOĆ
Ali Dvejn nije bio toliko čudan pre nego što je upoznao Kilgora
Trauta. Njegovo ponašanje u javnosti zadržavalo ga je sasvim u
granicama prihvatljivih postupaka, uverenja i razgovora u Midland
Sitiju. Osoba koja mu je bila najbliža, Fransin Pe o, njegova bela
sekretarica i ljubavnica, rekla je da je Dvejn stalno bivao sve srećniji u
periodu od mesec dana pre nego što se obznanio svetu kao manijak.
“Sve sam mislila”, ispričala je novinaru iz svoje bolničke postelje,
“'Najzad će uspeti da preboli ženino samoubistvo.'“
> Jedina osoba koja je naglas rekla da Dvejn silazi s uma bio je
Dvejnovbeli prodavac u zastupništvu Pontijaka, Hari Lesejber. Punih
nedelju dana pre nego što je Dvejn sasvim odlepio,
Hari je rekao Fransini Pe o: “Nešto je spopalo Dvejna. Ranije je bio
baš šarmantan. Više mi nije ni najmanje šarmantan.”
Hari je poznavao Dvejna bolje nego iko drugi. Proveo je s Dvejnom
dvadeset godina. Počeo je da radi kada se zastupništvo nalazilo na
samom rubu dela grada u kojem su živele čamuge. Čamuge su bile
ljudska bića crne puti.
“Poznajem ga onako kako vojnik u ratu poznaje svog drugara”,
rekao je Hari. “Svakodnevno smo život izlagali opasnosti dok je
zastupništvo nalazilo u Džefersonovoj. Pljačkali su nas u proseku
četrnaest puta godišnje. I tvrdim da je Dvejn kakvog vidimo danas
Dvejn kakvog nikada pre video nisam.”
> Počujte:
Hari Lesejber je rekao Fransini: “Kada muškarac s drugim
muškarcem provede vreme u borbi, ume da oseti i najmanjupromenu
u ličnosti svog drugara, a Dvejn se promenio. Pitaj samo Vernona
Gara.”
Vernon Gar je bio beli mehaničar i jedini drugi zaposleni koji je bio
sa Dvejnom pre nego što je Dvejn preselio agenciju kraj auto-puta.
Ispostavilo se da Vernon ima problema kod kuće. Njegova žena Meri
bila je shizofrenik, tako da Vernon nije primetio da li se Dvejn
promenio ili ne. Vernonova žena je verovala da Vernon pokušava da
njen mozak pretvori u plutonijum.
> Hari Lesejber je imao prava da priča o borbi. On je zaista bio u
ratnim borbama. Dvejn nije učestvovao u borbi. Ali bio je građansko
lice na službi u ratnoj avijaciji vojske Sjedinjenih Država za vreme
Drugog svetskog rata. Jednom mu je zapalo da namala poruku na
bombi od dvesta pedeset kilograma, namenjenoj da padne na
Hamburg, u Nemačkoj. Evo kako je ona izgledala:
> “Hari”, rekla je Fransin, “svi imaju pravo na poneki loš dan. Dvejn
ih je imao manje od svih koje znam, pa kad mu dođe dan kao što je
ovaj, neki ljudi se iznenade i uvrede. Ne bi trebalo da budu takvi. I on
je čovek kao i svaki drugi.”
“Ali zašto je odabrao mene?”, hteo je Hari da zna. I bio je u pravu:
Dvejn jeste tog dana odabrao baš njega za neverovatne uvrede i
maltretiranje. Svi ostali i dalje su smatrali da je Dvejn krajnje
šarmantan.
Kasnije, naravno, Dvejn će napasti raznorazne ljude, čak i tri
neznanca iz Irija u Pensilvaniji, koji nikada pre nisu bili u Midland
Sitiju. Ali Hari je zasad bio izolovana žrtva.
> “Zašto ja?”, rekao je Hari. Bilo je to često pitanje u Midland Sitiju.
Ljudi su ga stalno postavljali dok su ih trpali u kola hitne pomoći posle
različitih nesreća, hapsili zbog nedoličnog ponašanja, pljačkali, udarali
po nosu i tako dalje: “Zaštoja?”
“Verovatno je mislio da si dovoljno veliki muškarac i prijatelj da ga
istrpiš kad mu naiđe jedan od retkih loših dana”, rekla je Fransin.
“Kako bi se tebi svidelo da je izvređao ono što si obukla?”, rekao je
Hari. To je Dvejn njemu uradio: izvređao ono što je Hari obukao.
“Setila bih se da je on najbolji poslodavac u gradu”, rekla je Fransin.
To je bilo tačno. Dvejn je mnogo plaćao. Krajem svake godine davao je
bonuse za Božić i delio profit. Bio je prvi prodavac automobila u tom
delu države koji je zaposlenima ponudio Plavi krst i Plavi štit, odnosno
zdravstveno osiguranje. Imao je penzioni plan bolji od svakog drugog
penzionog plana u gradu izuzev onoga u Baritronu. Vrata njegove
kancelarije bila su otvorena svakom zaposlenom koji je u nevolji i hoće
o tome da razgovara, pa bilo to u vezi s prodajom automobila ili ne.
Na primer, onog dana kada je izvređao ono što je Hari obukao,
proveo je takođe i dva sata sa Vernonom Garom i razmatrao
halucinacije Vernonove žene. “Ona vidi nešto čega nema”, rekao je
Vernon.
“Treba da se odmara”, rekao je Dvejn.
“Možda i ja ludim”, rekao je Vernon. “Bože, odem kući i satima
pričam sa svojim usranim psom.”
“Znači da nas je dvojica”, rekao je Dvejn.
> Evo onoga što se odigralo između Harija i Dvejna i što je Harija
toliko uznemirilo:
Hari je ušao u Dvejnovu kancelariju odmah pošto je Vernon otišao.
Nije očekivao nevolju, zato što sa Dvejnom nikada nije imao ozbiljnih
nevolja.
“Kako je danas moj stari ratni drug?”, rekao je on Dvejnu.
“Dobro koliko se to da očekivati”, rekao je Dvejn. “Da li te nešto
posebno muči?”
“Ne”, rekao je Hari.
“Vernova žena misli da Vern pokušava da joj pretvori mozak u
plutonijum”, rekao je Dvejn.
“Šta je to plutonijum?”, rekao je Hari, i tako dalje. Blebetali su i
Hari je izmislio sebi problem tek koliko da razgovor bude živahniji.
Kazao je da je ponekad tužan zbog toga što nema dece. “Ali mi je u
neku ruku isto tako i drago”, nastavio je. “Hoću da kažem, zbog čega
bih dodatno uvećavao problem prenaseljenosti?” Dvejn je na to
oćutao.
“Možda je trebalo da usvojimo jedno dete”, rekao je Hari, “ali sada
je za to prekasno. A i moja matora i ja - lepo se provodimo dok se
zezamo ovako sami. Koji će nam andrak dete?”
Dvejn je odlepio na pomen usvojenja. On sam bio je usvojen -
usvojio ga je bračni par koji se preselio u Midland Siti iz Zapadne
Virdžinije kako bi zaradio veliki novac radom u fabrikama za vreme
Prvog svetskog rata. Dvejnova biološka majka bila je usedelica i
učiteljica koja je pisala sentimentalnu poeziju i tvrdila da je potomak
loze Ričarda Lavljeg Srca, koji je bio kralj. Njegov biološki otac bio je
putujući slovoslagač koji mu je zaveo majku dok joj je pripremao
pesme za štampu. Nije ih ubacio u novine, niti išta slično tome. Njoj je
bilo sasvim dovoljno što ih je složio za štampu.
Ona je bila defektna mašina za rađanje dece. Uništila je sebe
automatski pošto je rodila Dvejna. Štampar je iščeznuo. On je bio
mašina za iščezavanje.
> “Hari, kad smo počeli da prodajemo pontijak”, rekao je Dvejn, “ta
kola su bila razumno prevozno sredstvo za učiteljice, bakice i tetke-
usedelice.” To je bilo tačno. “Možda nisi primetio, Hari, ali pontijak se
sada pretvorio u glamuroznu, mladalačku avanturu za ljude koji žele
da uživaju u životu! A ti se odevaš i ponašaš kao da je ovo pogrebni
zavod! Pogledaj se u ogledalu, Hari, i priupitaj se: 'Ko bi ikad povezao
takvog jednog čoveka s pontijakom?'“
Hari Lesejber je previše grcao da bi ukazao Dvejnu na to da je on,
bez obzira na svoj izgled, opštepriznat kao jedan od najuspešnijih
prodavaca pontijaka ne samo u Državi već i na čitavom Srednjem
zapadu. Pontijak je bio automobil koji se najbolje prodavao u oblasti
Midland Sitija, uprkos tome što posredi nisu bila jeftina kola. Cena tih
kola bila je osrednja.
> I tako je jadni Hari posle toga proveo bedan vikend za Dan
veterana. Ali Dvejnov je bio još gori.
Evo kakva je bila poslednja Dvejnova noć tog vikenda: zbog loših
hemikalija ustao je iz postelje. One su ga naterale da se obuče kao da
mora da rešava nešto hitno. Bilo je to u sitne sate. Dan veterana se
okončao kada je otkucala ponoć.
Dvejna su njegove loše hemikalije naterale da iz skrovišta pod
jastukom uzme napunjeni revolver kalibra trideset osam i strpa ga u
usta. Bila je to alatka sa jedinom svrhom da pravi rupe u ljudskim
bićima. Izgledala je ovako:
> Niko nije čuo pucnjeve. Sve kuće u okolini bile su previše dobro
izolovane da bi zvuk ušao ili izašao. Na primer, zvuk koji bi poželeo da
uđe u Dvejnovu kuću iz snova ili da iz nje izađe morao bi da prode
kroz četiri centimetra debelu gipsanu ploču, barijeru od polistirenske
pene, list aluminijumske folije, sedam i po centimetara vazdušnog
prostora, još jedan list aluminijumske folije, dva i po centimetra
debelu izolacionu ploču od iverice, terpapir, dva i po centimetra
debelu drvenu oplatu, ponovo terpapir, pa zatim kroz aluminijumsku
oblogu koja je bila šuplja. Prostor u oblozi bio je pun čudesnog
izolacionog materijala izmišljenog kako bi se koristio za rakete što idu
na Mesec.
> Što se tiče priče u časopisu Crni halteri: Traut nije imao pojma da
je prihvaćena za objavljivanje. Izgleda da je bila prihvaćena pre mnogo
godina, jer je časopis na sebi nosio datum iz aprila 1962. Traut ga je
slučajno pronašao u korpi sa čednim starim časopisima blizu ulaza u
prodavnicu. Bili su to časopisi s gaćama.
Kada je Traut kupio taj časopis, prodavac na kasi pretpostavio je da
je ovaj pijan ili malouman. Dobiće samo, razmišljao je prodavac, slike
žena u gaćama. Tačno, širile su noge, ali imale su na sebi gaće, tako da
se svakako nisu mogle takmičiti sa širom raščepljenom dabrovinom
koja se prodavala dublje u radnji.
“Nadam se da ćete uživati u tome”, rekao je prodavac Trautu. Time
je hteo da kaže kako se nada da će Traut pronaći slikeuz koje će moći
da masturbira, pošto je to i bila jedina svrha svih tih knjiga i časopisa.
“Treba mi za umetnički festival”, rekao je Traut.
> Kad je posredi sama priča, njen naslov bio je “Razigrana budala”.
Kao i mnoge druge Trautove priče, i ona se bavila tragičnom
nemogućnošću komunikacije.
Evo kakav je bio zaplet: biće iz letećeg tanjira, po imenu Zog, stiglo
je na Zemlju da bi objasnilo kako se mogu preduprediti ratovi i kako se
može izlečiti rak. Te informacije Zog je doneo sa planete Margo, na
kojoj su se domoroci sporazumevali tako što su prdeli i stepovali.
Zog je noću sleteo u Konektikat. Tek što se spustio, ugledao je neku
kuću zahvaćenu požarom. Pohitao je prema kući, prdeći i stepujući da
upozori ljude na strašnu opasnost u kojoj se nalaze. Domaćin kuće
razbio je Zogu glavu palicom za golf.
KRAJ
> Naravno, sve je to bilo odglumljeno. Krušaka više nigde nije bilo.
A jedenje kruške ionako nije bilo glavni događaj te večeri. Bio je to
kratak uvod koji je publici dao vremena da se malo primiri.
Onda je počela glavna predstava. Bili su tu muško, žensko i njihovo
dvoje dece, pas i mačka. Jeli su sve vreme, oko sat i po - supu, meso,
keks, buter, povrće, pire-krompir sa sosom, voće, slatkiše, tortu, pitu.
Kamera bi retko odlutala više od tridesetak centimetara od njihovih
ovlaženih usana i Adamovih jabučica koje su se pomerale gore-dole. A
zatim je otac stavio mačku i psa na sto, kako bi i oni mogli da se
priključe orgijanju.
Malo kasnije, glumci više nisu mogli da jedu. Toliko su se najeli da
su im se iskolačile oči. Jedva su se pomerali. Govorili su kako ne veruju
da će moći da zinu sledećih nedelju dana, i tako dalje. Polako su
raspremili sto. Oteturali su se u kuhinju i bacili oko petnaest
kilograma ostataka u kantu za đubre.
Publika je pomahnitala.
> Dok su Don i njegovi prijatelji izlazili iz bioskopa, prišle su im
humanoidne kurve koje su im nudile jaja, pomorandže, mleko, buter,
kikiriki i tako dalje. Naravno, kurve nisu zaista mogle da im pribave te
proizvode.
Humanoidi su rekli Donu da bi mu kurva, ako bi sa njom otišao
kući, skuvala obrok od petroleja i uglja i to debelo naplatila.
A onda, dok bi on to jeo, pričala bi mu gadosti o tome koliko je ta
hrana sveža i puna prirodnih sokova, iako bi hrana bila lažna.
Šesto poglavlje
> Dok je Dvejn tamo sedeo sam, najstariji stanovnik Midland Sitija
umirao je u Okružnoj bolnici, na samom kraju Bulevara Ferčajld
udaljenom trinaestak kilometara. Bila je to Meri Jang. Imala je sto
osam godina. Bila je crnkinja. Roditelji Meri Jang bili su ljudsko roblje
u Kentakiju.
Između Meri Jang i Dvejna Huvera postojala je jedna malena
spona. Ona je nekoliko meseci prala veš za Dvejnovuporodicu, kad je
Dvejn bio dečačić. Pričala je malom Dvejnu priče iz Biblije i priče o
ropstvu. Pričala mu je o javnom vešanju nekog belca koje je
posmatrala u Sinsinatiju kada je bila devojčica.
> Kao i svi drugi Zemljani na samrti, Meri Jang je odaslala slabašna
podsećanja na sebe onima koji su je poznavali. Oslobodila je mali
oblak telepatskih leptirova, a jedan od njih očešao se o obraz Dvejna
Huvera, udaljenog trinaest kilometara.
Dvejn je začuo umoran glas odnekud iza glave, iako tamo nije bilo
nikoga. Evo šta je taj glas rekao Dvejnu: “O, bre, o, bre.”
Da budeš
oko
uvo
savest
Tvorca vasione,
budalo jedna.
BANDITI S PLUTONA
OTELI DVOJICU
> Šofer, koji je bio beo, rekao je Trautu da mora da leži na podu
kabine dok ne izađu van grada, pošto mu zakon brani da vozi auto-
stopere.
> Još je bio mrak kada je rekao Trautu da može da sedne. Prolazili
su kroz zatrovane ritove i doline Nju Džersija. Kamion je bio Dženeral
motorsov astro-95 na dizel-gorivo prikačen za prikolicu dugačku
dvanaest metara. Bio je toliko ogroman da se Trautu činilo da mu je
glava mala kao dijabola.
Šofer je rekao kako se nekad davno bavio lovom i ribolovom. Srce
mu se cepa na pomisao kako su ritovi i doline izgledali pre svega sto
godina. “A kad samo pomisliš na to kakva sranja proizvodi većina tih
fabrika - deterdžente, hranu za mačke, osvežavajuća pića...”
> To je na šofera ostavilo jak utisak. “Kad bolje razmislim”, rekao je,
“mislim da se u Bibliji nigde ne pominje ništa o konzervaciji.”
“Ako tu ne računaš priču o Potopu”, rekao je Traut.
> Neko vreme su se vozili u tišini, a onda je šofer izneo novi
argument. Rekao je da zna kako njegov kamion pretvara atmosferu u
otrovni gas i da se planeta pretvara u asfaltiranu površinu kako bi
njegov kamion mogao svugde da stigne. “Dakle, ja vršim samoubistvo”,
rekao je.
“Ne sekiraj se zbog toga”, rekao je Traut.
“Moj brat je još gori”, nastavio je šofer. “On radi u fabrici gde se
proizvode hemikalije koje ubijaju biljke i drveće u Vijetnamu.”
Vijetnam je bio zemlja u kojoj je Amerika pokušavala da spreči ljude
da budu komunisti tako što je na njih bacala koješta iz aviona.
Hemikalije koje je on pomenuo bile su namenjene uništenju sveg
rastinja, da komunistima bude teže da se kriju od aviona.
“Ne sekiraj se zbog toga”, rekao je Traut.
“Na duge staze, on je taj koji vrši samoubistvo”, kazao je šofer.
“Izgleda da danas Amerikanci mogu da doђu samo do posla koji im na
ovaj ili onaj način omogućava da počine samoubistvo.”
“Dobro rečeno”, kazao je Traut.
GILGONGO!
> Tamo je bilo baš sve ravno - ravan grad, ravan atar, ravan okrug,
ravna država. Kada je Dvejn bio mali, pretpostavljao je da gotovo svi
žive na ravnim mestima bez drveća. Zamišljao je da su okeani, planine
i šume mahom podeljeni u državne i nacionalne parkove. U trećem
razredu, mali Dvejn je naškrabao sastav u kojem se zalagao za to da se
napravi nacionalni park na krivini Šugar krika, jedine značajne vodene
površine u krugu od petnaest kilometara oko Midland Sitija.
Dvejn je sada izgovorio ime te poznate vodene površine, nemo:
“Šugarkrik.”
> Šugar krik je bio dubok samo pet centimetara i širok pedeset
metara na krivini gde je Dvejn mislio da treba da nastane park.
Umesto toga, tamo su podigli Memorijalni umetnički centar Mildred
Bari. I bio je prelep.
Dvejn se nakratko poigrao pešom sakoa i napipao tamo zabodenu
značku. Izvukao ju je, ne pamteći šta na njoj piše. Bila je to reklama za
Umetnički festival koji će početi te večeri. Širom grada, ljudi su nosily
značke nalik Dvejnovoj. Evo šta je na tim značkama pisalo:
> Šugar krik je povremeno plavio okolinu. Dvejn se toga setio. Na
tako ravnom tlu, poplave su bile neobično lepo delo vode. Šugar krik
se nemo prelivao i stvarao ogromno ogledalo na kojem su deca mogla
bezbedno da se igraju.
Ogledalo je građanima pokazivalo oblik doline u kojoj su živeli,
tako da su imali utisak da su brđani nastanjeni na bregovima koji se
uzdižu za po centimetar i po na svaki kilometar što ih razdvaja od
Šugar krika.
Dvejn je ponovo nemo izgovorio ime te vode: “Šugar krik.”
> Dvejn Huver je slomio srce Vejnu Hubleru tako što je neodređeno
odmahnuo glavom, a onda se udaljio.
> Dvejn je ušao u svoj izložbeni salon. Tle se više nije ugibalo pod
njim, ali sada je ugledao nešto drugo za šta nije moglo biti objašnjenja:
iz poda izložbenog salona raslo je stablo palme. Dvejna su loše
hemikalije naterale da potpuno zaboravi na Havajsku nedelju.
Zapravo, Dvejn je lično osmislio tu palmu. Bila je to pretesterisana
telefonska bandera - uvijena u sargiju. Za vrh su bili prikucani pravi
kokosovi orasi. Lišće je bilo isečeno od zelenih plastičnih tabli.
Drvo je Dvejna toliko zbunilo da se umalo nije onesvestio. Onda je
pogledao oko sebe i video da su svuda razbacani ananasi i ukulelei.
A onda je ugledao nešto najneverovatnije od svega: njegov
prodavac Hari Lesejber išao je isceren prema njemu, u trikou zelenom
kao salata, sa slamnatim sandalama na nogama, suknjicom od trave i
ružičastom majicom koja je izgledala ovako:
> Hari i njegova žena proveli su čitav vikend u raspravi o tome
naslućuje li Dvejn da je Hari transvestit ili ne. Zaključili su da Dvejn
nema nikakvog razloga da to podozreva. Hari Dvejnu nikada nije
pominjao žensku odeću. Nikada se nije prijavio na neko takmičenje za
mis transvestita niti uradio ono što su radili mnogi transvestiti u
Midland Sitiju, odnosno nije se učlanio u neki veliki transvestitski
klub u Sinsinatiju. Nikad nije ušao u gradski bar za transvestite, po
imenu Stari pivski podrum, u suterenu hotela Ferčajld. Nikada nije
razmenio polaroid-snimke s nekim drugim transvestitom, nikad se
nije pretplatio na časopis za transvestite.
Hari i njegova žena zaključili su da je Dvejn mislio upravo ono što
je i rekao, da bi Hariju bilo bolje da za Havajsku nedelju obuče nešto
otkačeno kako ga Dvejn ne bi otpustio.
I tako je sada tu bio novi Hari, rumen od straha i uzbuđenja.
Osećao se rasterećeno, prelepo, ljupko i najednom slobodno.
Pozdravio je Dvejna havajskom rečju koja je je istovremeno značila
i zdravo i zbogom: “Aloha”, rekao je.
Dvanaesto poglavlje
> Pošto je bio uporan u tome da Traut vodi bogat društveni život,
šofer je umislio, ponovo samo sebe radi, da Traut jedva čeka da sazna
kako izgleda seksualni život jednog kamiondžije koji vozi s kraja na
kraj kontinenta. Trauta to nije ni najmanje zanimalo.
“Sigurno bi voleo da znaš kako se kamiondžije snalaze sa ženama,
jelda?”, rekao je šofer. “Pomišljaš da svaki šofer koga sretneš samo jebe
pa rastura od obale do obale, jelda?”
Traut je slegnuo ramenima.
Kamiondžija se naljutio na Trauta i prekoreo ga zbog toga što je
tako vulgaran i neobavešten. “Da ti kažem, Kilgore...” Zastao je. “Tako
ti je ime, jelda?”
“Jeste”, rekao je Traut. On je šoferovo ime dotad zaboravio već sto
puta. Kad god bi Traut odvratio pogled od njega, ne bi mu zaboravio
samo ime, već i lice.
“Kilgore, zaboga...”, rekao je šofer, “kad bi mi se, na primer, mašina
pokvarila u Kohozu, i kad bih morao tamo da se zadržim dva dana dok
traje popravka, šta misliš, koliko bi mi lako bilo da neku tamo povalim
dok tamo boravim - dođoš koji izgleda ovako kao ja?”
“Sve zavisi od toga koliko si odlučan”, rekao je Traut.
Šofer je uzdahnuo. “Da, bože...”, rekao je, sav očajan zbog samog
sebe, “to verovatno i jeste razlog što mi ovako ide: nisam dovoljno
odlučan.”
> “Znam na šta misliš”, rekao je šofer. “Jednom sam video kako
čitava porodica stoji ispred kuće. Nisu mogli da veruju kako im kuća
lepo izgleda posle montaže aluminijumske fasade. Ja te pitam, a ti mi
možeš iskreno odgovoriti pošto nikada nećemo morati da zaključimo
posao, ti i ja: Kilgore, koliko će dugo to zadovoljstvo potrajati?”
“Petnaestak godina”, rekao je Traut. “Naši prodavci kažu da lako
možeš ponoviti taj postupak zahvaljujući uštedama na farbanju i
grejanju.”
“Permakamen izgleda mnogo luksuznije, a pretpostavljam i da duže
traje”, rekao je šofer. “S druge strane, mnogo je skuplji.”
“Koliko para, toliko muzike”, rekao je Kilgor Traut.
> Dvejn o svemu tome nije imao pojma. Naslonio se na sto Fransin
Pe o. Bilo mu je navrh jezika da joj kaže koliko je bolestan. Upozorio
ju je: “Iz nekog razloga, ovo je veoma težak dan. Zato ne želim ni šale
ni iznenađenja. Neka sve bude jednostavno. Oteraj svakoga ko se
ponaša iole blesavo. Ne želim da se javljam na telefon.”
Fransin je rekla Dvejnu da ga blizanci čekaju u kancelariji. “Mislim
da nešto nije u redu s pećinom”, rekla mu je ona.
Dvejn je bio zahvalan za tako jednostavnu i jasnu poruku. Blizanci
su bili njegova mlađa polubraća, Lajl i Kajl Huver. Pećina je bila Pećina
svetih čudesa, zamka za turiste odmah južno od Šeperdstauna, mesto
čiji je Dvejn bio suvlasnik zajedno sa Lajlom i Kajlom. Bio jetojedini
izvorprihoda za Lajla i Kajla, koji su živeli u istovetnim žutim
rančerskim kućama levo i desno od prodavnice suvenira ispred ulaza u
pećinu.
Širom države, za drveće i stubove ograda bili su prikucani znaci u
obliku strelica, upereni prema pećini, sa naznakom udaljenosti do nje
- na primer:
> Pre nego što je Dvejn ušao u svoju kancelariju, pročitao je jedan
od mnogobrojnih komičnih natpisa koje je Fransin postavila na zid
kako bi zabavila ljude i podsetila ih na ono što su tako lako
zaboravljali: da ljudi ne moraju neprestano da budu ozbiljni.
Evo teksta natpisa koji je Dvejn pročitao:
NE MORATE BITI LUDI DA BISTE OVDE RADILI,
ALI TO JE SVAKAKO OD POMOĆI!
Uz tekst je išla i slika ludaka. Evo kako je izgledala:
Fransin je na grudima imala bedž koji je prikazivao stvorenje u
zdravijem, zavidnijem raspoloženju. Evo i tog bedža:
> Lajl i Kajl su sedeli jedan kraj drugog na crnom kožnom kauču u
kancelariji Dvejna Huvera. Toliko su ličili jedan na drugog da Dvejn
nije mogao da ih razlikuje sve do 1954, kada se Lajl potukao zbog neke
žene na Roler derbiju. Posle toga, Lajl je bio onaj sa slomljenim
nosom. Dok su bili bebe u kolevci, Dvejn se sada toga setio, sisali su
palac jedan drugom.
> Dvejnu je sada bilo drago što ih vidi - ta dva sitna muškarca u
radnim odelima i cipelama, sa šeširićima na glavama. Oni su bili
poznati, stvarni. Dvejn je odstranio spoljni haos zatvorivši vrata. “U
redu...”, rekao je, “šta se dogodilo u pećini?”
Otkad je Lajlu slomljen nos, blizanci su se dogovorili da Lajl govori
u ime obojice. Kajl od 1954. nije izgovorio ni hiljadu reči.
“Oni mehurovi su stigli već do pola Katedrale”, rekao je Lajl. “Kako
nadiru, za nedelju-dve stići će već i do Mobija Dika.”
Dvejn ga je savršeno razumeo. Podzemna rečica što prolazi kroz
utrobu Pećine svetih čudesa bila je zagađena nekakvim industrijskim
otpadom koji je stvarao mehurove velike kao loptice za pingpong. Ti
mehurovi su se taložili jedan povrh drugog uz prolaz koji je vodio do
velike stene ofarbane u belo kako bi podsećala na Mobija Dika, velikog
belog kita. Mehurovi će ubrzo progutati Mobija Dika i upasti u
Katedralu šapata, glavnu atrakciju u pećini. Na hiljade ljudi venčalo se
u Katedrali šapata - među njima i Dvejn, Lajl i Kajl. I Hari Lesejber.
> “Nije važno da li marite ili ne”, rekao je stari rudar, “ako već niste
vlasnik onoga za šta marite.” Istakao je da prava na eksploatisanje
minerala u čitavom okrugu gde sada sedepripadaju Rouzvoterovoj
kompaniji za ugalj i gvožđe, koja je ta prava pribavila krajem
Građanskog rata. “Zakon veli”, nastavio je on, “da kad neko poseduje
nešto pod zemljom i želi do toga da dođe, morate da mu dozvolite da
počupa sve što stoji između površine i onoga što mu pripada.”
Traut nije povezao Rouzvoterovu kompaniju za ugalj i gvožđe sa
Eliotom Rouzvoterom, svojim jedinim obožavaocem. I dalje je mislio
da je Eliot Rouzvoter omladinac.
A u stvari, Rouzvoterovi preci bili su među glavnim razaračima
površine i naroda Zapadne Virdžinije.
> “Ali nije fer”, rekao je stari rudar Trautu, “da čovek može da
poseduje ono što se nalazi ispod tuđe farme, šume ili kuće. I kad god
poželi da dođe do onog što se ispod svega toga nalazi, ima pravo da
uništi sve iznad toga da bi to postigao. Prava ljudi na površini ne mogu
se ni porediti sa pravima čoveka koji poseduje ono što se nalazi ispod.”
Naglas se prisećao vremena kada su on i drugi rudari pokušavali da
primoraju Rouzvoterovu kompaniju za ugalj i gvožđe da se prema
njima ponaša kao prema ljudskim bićima. Vodili su male ratove sa
privatnom policijom kompanije, sa državnom policijom i nacionalnom
gardom.
“Nikada nisam video nijednog Rouzvotera”, rekao je on, “ali
Rouzvoter je uvek pobeđivao. Hodao sam po Rouzvoteru. Kopao sam
rupe u Rouzvoteru. Borio se sa Rouzvoterom, šta god Rouzvoter bio, a
Rouzvoter me je pobeđivao i ostavljao polumrtvog. Pitajte ljude u
okolini i oni će vam reći: što se njih tiče, čitav ovaj svet je Rouzvoter.”
> Što se tiče Vejna Hublera, crnog bivšeg osuđenika čiji je jedini san
bio da radi za Dvejna Huvera: on je naučio da igra žmurke sa
Dvejnovim službenicima. Nije želeo da mu narede da se udalji odatle
zbog toga što se mota oko polovnih kola. I tako, kad bi mu se neki
službenik približio, Vejn bi otumarao do mesta za đubre i otpatke iza
Holidej ina i mrtav ozbiljan zagledao tamo u kantama ostatke
sendviča, prazne paklice cigareta marke “Salem” i tako dalje, kao da je
inspektor iz ministarstva zdravlja ili tako nešto.
Kad bi se službenik udaljio, Vejn bi se ponovo primakao polovnim
kolima, tražeći iskolačenim očima pravog Dvejna Huvera.
Naravno, pravi Dvejn Huver je praktično poricao da je Dvejn. I
tako, kada je pravi Dvejn izašao na ručak, Vejn, koji je imao samo sebe
kao sagovornika, rekao je sledeće sam sebi: “Jok, to nije gos'n Huver.
Mada baš liči na gos'n Huvera. Možda je gos'n Huver danas bolestan.” I
tako dalje.
> Dvejn svakako nije bio jedini koji je u sebi nosio loše hemikalije.
Kroz istoriju je imao mnogobrojno društvo. Na primer,za njegovog
života, ljudi u zemlji po imenu Nemačka bili su neko vreme toliko
ispunjeni lošim hemikalijama da su čak podigli fabrike čija je jedina
svrha bila da ubijaju milione i milione ljudi. Te ljude su isporučivali
železničkim vozovima.
Dok su Nemci bili puni loših hemikalija, zastava im je izgledala
ovako:
A evo kako im je zastava izgledala kada su ponovo ozdravili:
Pošto su ponovo ozdravili, proizvodili su jeftine i trajne automobile
koji su postali popularni širom sveta, naročito među mladima. Oni su
izgledali ovako:
Ruže su crvene
i spremne za branje,
a ti si porasla,
spremna za... gimnaziju.
> Peti Kin je bila glupa s namerom, što je bilo slučaj sa većinom
žena u Midland Sitiju. Sve žene su imale velike mozgove zato što su
bile velike životinje, ali nisu ih mnogo koristile iz sledećeg razloga:
neobične ideje mogu da navuku neprijatelje na vrat, a ženama su,
ukoliko već nameravaju da postignumakar kakvu udobnost i sigurnost,
potrebni svi prijatelji do kojih mogu da dođu.
I tako, u interesu opstanka, obučavale su se da budu mašine za
saglasnost umesto mašine za razmišljanje. Njihovi mozgovi morali su
samo da otkriju šta drugi ljudi misle, pa da i sami misle isto to.
> Peti je znala ko je Dvejn. Dvejn nije znao ko je Peti. Petino srce je
kucalo brže dok ga je služila - zato što je Dvejn mogao da reši silne
njene probleme pomoću novca i moći koje je imao. Mogao je da joj
podari finu kuću, nove automobile, lepu odeću i lagodan život, a
mogao je i da isplati medicinske račune - isto tako lako kao što je ona
njemu dala njegov hamburger, pomfrit i kokišku.
Dvejn je za nju mogao da uradi ono što je Dobra Kuma Vila uradila
za Pepeljugu, ako bi to poželeo, a Peti nikada ranije nije bila toliko
blizu nekome ko je kao iz bajke. Bila je u prisustvu natprirodnog. I
znala je dovoljno o Midiand Sitiju i o sebi da shvati da se možda
nikada više neće naći toliko blizu natprirodnog.
Peti Kin je čak zamislila kako Dvejn maše čarobnim štapićem u
pravcu njenih nevolja i snova. A štapić je izgledao ovako:
Progovorila je smelo, kako bi saznala da li je natprirodna pomoć
moguća u njenom slučaju. Bila je spremna da prođe i bez nje,
očekivala je da prođe bez nje - da vredno radi celog života, da ne
dobija mnogo zauzvrat i da se vezuje sa drugim muškarcima i ženama
koji su siromašni, nemoćni i u dugovima. Dvejnu je rekla sledeće:
“Izvinite što vam se obraćam po imenu, gospodine Huvere, ali šta
mogu kad znam ko ste, zahvaljujući tolikim vašim slikama u
reklamama. Osim toga - svi ostali koji ovde rade rekli su mi ko ste.
Kada ste ušli, samo su zujali i zujali.”
“Zujali”, rekao je Dvejn. Bila je to ponovo na delu njegova eholalija.
> “To verovatno nije prava reč”, kazala je ona. Navikla je bila da se
izvinjava zbog svoga izražavanja. U školi su je podsticali da to često
radi. Belci u Midland Sitiju većinom su bili nesigurni u govoru, pa su
se držali kratkih rečenica i jednostavnih reči kako bi sveli
posramljujuće greške na najmanju moguću meru. Dvejn je to i te kako
radio. Peti je to i te kako radila.
Bilo je to zato što bi se profesori engleskog trgli, zapušili uši, dali
im loše ocene i tako dalje kad god ovi ne bi uspeli da govore kao
engleska aristokratija pre Prvog svetskog rata. Osim toga: saopštavalo
im se da nisu dostojni da govore ili pišu svojim jezikom ukoliko nisu u
stanju da vole ili razumeju neshvatljive romane, pesme i drame o
davno umrlim i dalekim ljudima, kao što je Ajvanho.
> Crnci nisu to hteli da trpe. Oni su govorili engleski kako god im
padne na pamet. Odbijali su da čitaju knjige koje ne mogu da
razumeju - zbog toga što su im bile nerazumljive. Postavljali su čak
tako bezobrazna pitanja kao što su: “Š'a ja ima da čitam neku tamo
Priču o dva grada? Š'a?”
> Dva najveća spomenika u gradu, sve dok na Šugar kriku nije
podignut novi Memorijalni umetnički centar Mildred Bari, izgrađena
su kako navodno Džordž Hikman Banister nikada ne bi bio
zaboravljen. Ali više niko nije ni mislio na njega u vreme kada je Dvejn
Huver upoznao Kilgora Trauta. Zapravo, njemu nije ni moglo bogzna
šta da se misli, čak ni u doba kada je umro, osim da je bio mlad.
A on u gradu više nije imao rodbine. U telefonskom imeniku više
nije bilo nijednog Banistera, ako se izuzme bioskop Banister. Zapravo,
kad bude objavljen novi telefonski imenik, u njemu više neće biti ni
bioskopa Banister. Banister su pretvorili u prodavnicu jeftinog
nameštaja.
Bila je to veoma nemirna zemlja, po kojoj su ljudi neprestano
jurcali. I malo-malo pa bi se neko zaustavio da podigne spomenik.
Bilo je spomenika širom zemlje. Ali svakako je bilo neuobičajeno
da u čast nekoga ko je pripadao običnom svetu ljudi podignu ne jedan,
već čak dva spomenika, kao u slučaju Džordža Hikmana Banistera.
Novac za stadion prikupljen je dve godine pre nego što je Džordž
Hikman Banister umro u cvetu mladosti. Nije ništa koštalo da stadion
nazovu po njemu.
> A sad ih je svakako bilo baš briga za to. Imali su preča posla.
Dvejn se pitao koliko će dugo potrajati njegov napad eholalije, a Peti
Kin je morala da ustanovi da li njena ganc-novotarija, lepota i srdačna
ličnost mnogo vrede slatkom, donekle privlačnom, sredovečnom
prodavcu pontijaka kao što je Dvejn.
“U svakom slučaju”, rekla je ona, “naravno da ste nam učinili čast
svojom posetom, a ni to nisu prikladne reči, ali nadam se da znate na
šta mislim.”
“Mislim”, rekao je Dvejn.
“Je li hrana dobra?”, rekla je ona.
“Dobra”, rekao je Dvejn.
“To dobiju i svi ostali”, kazala je ona. “Nismo spremili ništa
posebno za vas.”
“Vas”, rekao je Dvejn.
> Dvejnove reči nisu bile naročito važne. Nisu bile naročito važne
već godinama. Naglas izgovorene reči većine ljudi u Midland Sitiju
nisu bile naročito važne, osim kada su razgovarali o novcu,
građevinama, putovanju ili mašinama - ili o drugim merljivim
stvarima. Svaka osoba imala je jasno definisanu ulogu koju je glumila -
ulogu crnca, nesvršene gimnazijalke, prodavca pontijaka, ginekologa,
montera uređaja za konverziju gasa. Ako bi neko prestao da živi u
skladu sa očekivanjima, zbog loših hemikalija, ovog ili onog, svi su i
dalje svejedno zamišljali kako ta osoba živi u skladu sa očekivanjima.
To je bilo glavni razlog što su ljudi u Midland Sitiju tako sporo
primećivali ludilo u svojim bližnjima. Njihova mašta bila je uporna u
ubeđenju da se niko mnogo ne menja iz dana u dan. Njihova mašta
bila je zamajac na rasklimatanoj mašineriji grozne istine.
> Kada je Dvejn ostavio Peti Kin i Burger šef, kad je seo u svoj
eksponat i odvezao se, Peti Kin je bila uverena da može da ga usreći
svojim mladim telom, svojom hrabrošću i veselim raspoloženjem.
Plakalo joj se zbog bora na njegovom licu i činjenice da mu je žena
popila “Drejno”, zbog toga što njegov pas mora sve vreme da se bije
pošto ne može da maše repom, zbog činjenice da mu je sin
homoseksualac. Znala je sve to o Dvejnu. Svi su znali sve to o Dvejnu.
Zurila je u toranj radio-stanice VMCI, koja je pripadala Dvejnu
Huveru. Bila je to najviša građevina u Midland Sitiju. Bila je osam puta
viša od nadgrobnog spomenika Džordža Hikmana Banistera. Na vrhu
je imala crveno svetlo - kako joj se ne bi približavali avioni.
Razmišljala je o svim tim novim i polovnim kolima u vlasništvu
Dvejna Huvera.
> Peti Kin je imala kukove obima trideset četiri cola, struk od
dvadeset šest cola i grudi obima trideset četiri cola.
Dvejnova pokojna žena imala je kukove obima trideset šest cola,
struk od dvadeset osam cola i grudi obima trideset osam cola kada su
se venčaii. Kada je popila “Drejno”, imala je kukove obima trideset
devet cola, struk od trideset jedan col i grudi obima trideset osam
cola.
Njegova ljubavnica i sekretarica Fransin Pe o imala je kukove
obima trideset sedam cola, struk od trideset cola i grudi od trideset
devet cola.
Njegova pomajka je u trenutku svoje smrti imala kukove obima
trideset četiri cola, struk od dvadeset četiri cola i grudi obima trideset
tri cola.
> Dvejn je potpuno zaboravio na Peti Kin, ali zato ona nije
zaboravila na njega. Te noći će prikupiti dovoljno hrabrosti da ga
pozove telefonom, ali Dvejn neće biti kod kuće da joj se javi. Tada će se
već nalaziti u ćeliji s tapaciranim zidovima u Okružnoj bolnici.
A Dvejn je otumarao da se divi ogromnoj mašini za zemljane
radove koja je čistila gradilište i kopala podrumsku rupu. Mašina sada
nije radila, sva ulepljena u blato. Dvejn je upitao jednog belog radnika
koliko konjskih snaga ima pogon mašine. Svi radnici bili su belci.
Radnik je rekao sledeće: “Ne znam koliko konjskih snaga, ali znam
kako je zovemo.”
“Kako je zovete?”, rekao je Dvejn sa olakšanjem, ustanovivši da mu
eholalija slabi.
“Zovemo je Mašina od sto čamuga”, rekao je radnik. To se odnosilo
na vreme kada su crnci obavljali gotovo sve teške zemljane radove u
Midland Sitiju.
> Fransin je na zidu iznad radnog stola imala znak koji je prošle
godine kao štos dobila na božićnoj proslavi prodavnice automobila u
novom Holidej inu.
Na njemu je bila ispisana istina o njenoj situaciji. Evo kako je
glasila:
> Dok su Robert i Fransin bili u Midland Sitiju, u okolini nije bilo
drugih vojnih lica, pa su tako svoje prve prijatelje stekli među civilima.
A Fransin se zaposlila kod Dvejna Huvera kako bi zaradila nešto preko
muževljeve plate i kako bi sebi ispunila dane.
Ali onda su Roberta poslali u Vijetnam.
Ubrzo zatim, Dvejnova žena je popila “Drejno”, a Roberta su
dopremili kući u najlonskoj kesi.
Tvorac vasione joj je stavio zvečku na rep. Tvorac joj je isto tako
podario prednje zube koji su bili potkožni špricevi ispunjeni
smrtonosnim otrovom.
> Ponekad se zapitam kakav je taj Tvorac vasione.
> Hari Lesejber je u tom trenutku takođe plakao. Bio je kod kuće -
u postelji. Preko glave je navukao ljubičasti somotski prekrivač. Bio je
imućan. Ulagao je godinama na berzi veoma promućurno, a i pratila
ga je sreća. Na primer, kupio je sto deonica Kseroksa, po ceni od osam
dolara za deonicu. Kako je vreme prolazilo, vrednost njegovih deonica
uvećala se stotinu puta, samo tako što su ležale u potpunom mraku i
tišini u nekom sefu.
Događalo se mnogo takvih čarolija s novcem. Gotovo kao da je
neka plava vila lepršala iznad tog dela planete na samrti, mahala
čarobnim štapićem iznad određenih hartija od vrednosti i sertifikata o
posedovanju akcija.
> Pitanje irvasa svodilo se na sledeće: crni ljudi više nikome nisu
naročito trebali - osim gangsterima, koji su crnim ljudima prodavali
polovna kola, vutru i nameštaj. Opet, irvasi su se i dalje razmnožavali.
Posvuda su bile te beskorisne, velike crne životinje, a mnoge od njih su
imale nezgodnu narav. Svakog meseca su im davali male iznose novca
kako ne bi morale da kradu. Pričalo se i o tome da im daju veoma
jeftinu vutru - kako bi ostale apatične ili vesele, nezainteresovane za
razmnožavanje.
Policiju iz Midland Sitija, kao i šerifovu kancelariju u Midland
Sitiju, činili su uglavnom belci. Oni su imali soške i soške pune
mašinki i automatskih sačmarica kad se otvori sezona lova na irvase, a
taj trenutak se svakako primicao.
“Slušaj - ozbiljno ti kažem”, rekla je Grejs Hariju. “Ovo je šupak
vasione. Da zapalimo u neku stambenu zgraadu na Mauiju i za
promenu malo živimo.”
Pa su tako i učinili.
> Traut je jednom napisao roman koji je nazvao A vi, kako 'te?, u
kojem se govorilo o nacionalnim prosecima za ovo i ono. Jedna
reklamna agencija na drugoj planeti imala je uspešnu kampanju za
lokalni ekvivalent zemaljskog butera od kikirikija. Deo reklame koji je
upadao u oko bila je tvrdnja o nekoj vrsti proseka - prosečan broj dece,
prosečna veličina muškog polnog organa na toj planeti - a ona je
iznosila dva cola po dužini, sa unutrašnjim prečnikom od tri cola i
spoljnim prečnikom od četiri cola i frtalj - i tako dalje. Reklame su
podsticale čitaoce da otkriju jesu li superiorni ili inferiorni u odnosu
na većinu, u ovom ili onom pogledu - šta god to bilo u konkretnoj
reklami.
U reklami je dalje stajalo da superiorni i inferiorni ljudi
podjednako jedu tu marku butera od kikirikija. Osim što na toj planeti
to nije zaista bio buter od kikirikija. Bio je to šaz-buter.
I tako dalje.
Šesnaesto poglavlje
> Bani je bio bled, i put mu je bila iste one nezdrave boje kao u
slepih riba koje su nekada živele u utrobi Pećine svetih čudesa. Te ribe
su izumrle. Sve su se poizvrtale i zaplutale na površini pre više godina,
pa su izbačene zajedno s vodom iz pećine u reku Ohajo - da tamo
zaplutaju na površini i rasprsnu se na podnevnom suncu.
I Bani je izbegavao sunčevu svetlost. A voda u slavinama Midland
Sitija svakim danom je bila sve otrovnija. Jeo je vrlo malo. Sam je
pripremao hranu u svojoj sobi. Pripremanje je bilo jednostavno, pošto
je on jeo samo voće i povrće, i grizao ga je presno.
Ne samo što se snalazio bez mesa - snalazio se i bez živog mesa,
bez prijatelja, ljubavnika ili mezimaca. Nekada je bio veoma omiljen.
Na primer, kada je bio u Prerijskoj vojnoj akademiji, studentski
kolektiv ga je jednoglasno izabrao za kadeta-pukovnika, što je bio
najviši mogući čin, u godini kad je apsolvirao.
> Dok je Bani svirao klavir u baru Holidej ina, imao je mnogo,
mnogo tajni. Jedna od njih bila je i ova: on zapravo nije bio tamo. Bio
je u stanju da se udalji iz koktel-bara, i sa same planete, kad smo već
kod toga, pomoću transcendentalne meditacije. Naučio je tu tehniku
od Mahariši Maheš Jogija, koji je jednom svratio u Midland Siti na
svojoj svetskoj turneji predavanja.
Mahariši Maheš Jogi je, u zamenu za novu maramicu, komad voća,
kitu cveća i trideset pet dolara, naučio Banija da zatvori oči i izgovara
neprestano sledeću milozvučnu besmislicu: “Aj-iiiiiim, aj-iiiiiim, aj-
iiiiiim.” Bani je sada sedeo na ivici svog kreveta u hotelskoj sobi i radio
to. “Aj-iiiiiim, aj-iiiiiim”, govorio je sebi - u sebi. Ritam napeva
odgovarao je jednom slogu na svaka dva otkucaja njegovog srca.
Zatvorio je oči. Pretvorio se u gnjurca koji roni kroz dubine sopstvenog
uma. Te dubine su retko bile upotrebljavane.
Srce mu je usporilo. Disanje mu se gotovo zaustavilo. Jedna jedina
reč dolebdela je iz dubina. Nekako je umakla iz zauzetijih delova
njegovog uma. Nije ni sa čim bila povezana. Prolebdela je lenjo, kao
providna riba nalik na šal. Ta reč ga nije uznemirila. Evo kako je reč
glasila: “Plavo.” A evo kako je izgledala Baniju Huveru:
[2]
A onda je prolebdeo još jedan ljupki šal. Izgledao je ovako:
> Kada bude veoma star, Trauta će doktor Tor Lembrig, generalni
sekretar Ujedinjenih nacija, upitati plaši li se budućnosti. A Traut će
mu odgovoriti sledeće: “Gospodine generalni sekretare, mene užasava
prošlost.”
> Dvejn Huver je bio udaljen samo sedam kilometara. Sedeo je sam
na klupici presvučenoj zebrinom kožom u koktel-baru novog Holidej
ina. Tamo je bilo mračno, i tiho. Buka i vreva saobraćajne gužve na
autostradi ostala je iza debelih draperija od grimiznog somota. Na
svakom stolu nalazio se fenjer sa svećom unutra i sa staklom koje štiti
od vetra, premda se vazduh nije pomerao.
Na svakom stolu je bila i po činija sa suvim pečenim kikirikijem, te
znak koji je omogućavao osoblju da odbije uslugu svima onima koji
nisu u skladu sa atmosferom u baru. Evo šta je na njemu pisalo:
> Vejn Hubler se sada osmehivao. Ne zato što je bio srećan, već
zato što je pomislio da može malo da pokaže zube, kad već nema
bogzna šta da radi. Bili su to izvanredni zubi. Popravni dom za odrasle
u Šeperdstaunu dičio se svojim stomatološkim programom.
> “Daj jedan 'Blek end vajt' i vodu”, čuo je kako kelnerica kaže i
Vejn je morao na to da načulji uši. To piće nije bilo za svakoga. To piće
bilo je za osobu koja je izazvala svu dotadašnju Vejnovu muku, osobu
koja je mogla da ga ubije, načini od njega milionera, vrati ga u zatvor
ili uradi s Vejnom kako joj se ćefne. To piće bilo je za mene.
> Ja sam na Umetnički festival došao krišom. Bio sam tamo kako
bih posmatrao susret dva ljudska bića koja sam stvorio: Dvejna Huvera
i Kilgora Trauta. Nisam želeo da me prepoznaju. Kelnerica je upalila
fenjer sa staklenim štitnikom na mom stolu. Utrnuo sam plamen
prstima. Kupio sam bio naočari za sunce u Holidej inu kod Aštabule u
Ohaju, gde sam prošle noći spavao. Sada su mi bile na očima, u mraku.
Izgledale su ovako:
> “Ova knjiga koju pišeš izuzetno je loša”, rekao sam sebi iza svojih
rupa.
“Znam”, rekao sam ja.
“Plašiš se da ćeš se ubiti baš kao što ti se ubila majka”, rekao sam ja.
“Znam”, rekao sam ja.
> Tamo, u koktel-baru, dok sam zurio kroz svoje rupe u svet koji
sam sam izmislio, nemo sam izgovorio sledeću reč: shizofrenija.
Zvuk i izgled te reči godinama su me opčinjavali. Meni je ona
zvučala i izgledala kao da neko ljudsko biće kija u mećavi od
sapunskih pahulja.
Nisam znao niti znam zasigurno da bolujem od te bolesti. Ovoliko
sam znao i znam: priređivao sam sebi užasne neprijatnosti tako što
nisam pažnju usmeravao na neposredno važne detalje života i tako što
sam odbijao da verujem u ono u šta su verovale moje komšije.
> Ipak, neko vreme sam bio baš bolestan. Sedeo sam tamo u
koktel-baru koji sam sam izmislio i zurio kroz svoje rupe u belu
kelnericu koju sam sam izmislio. Nazvao sam je Boni Makmahon.
Naložio sam joj da odnese Dvejnu Huveru njegovo uobičajeno piće,
martini po imenu “dom lordova”, sa malo limunove kore. Ona je
Dvejna odavno poznavala. Njen muž bio je čuvar u krilu za seksualne
delikte Popravnog doma za odrasle. Boni je morala da radi kao
kelnerica zato što je njen muž sve pare izgubio kad ih je uložio u novu
perionicu kola u Šeperdstaunu.
Dvejn ih je savetovao da to ne rade. Evo otkud je Dvejn poznavao
nju i njenog muža Ralfa: oni su u proteklih šesnaest godina od njega
kupili devet pontijaka. “Mi smo pontijak-familija”, govorili su. Boni se
sada našalila dok ga je služila martinijem. Istu šalu izgovarala je kad
god bi nekoga poslužila martinijem. “Doručak šampiona”, rekla je.
Kakva pesma!
A šta je bila jabuka koju su pojeli Eva i Adam? Ona je bila Tvorac
vasione.
I tako dalje.
Simboli mogu da budu divni, ponekad.
> Počujte:
Kelnerica mi je donela novo piće. Želela je da ponovo upali moj
fenjer sa staklenim štitnikom. Nisam joj dozvolio. “Zar uopšte vidite
nešto u mraku, sa naočarima za sunce?”, upitala me je.
“Velika predstava se odigrava u mojoj glavi”, rekao sam ja.
“O”, rekla je ona.
“Umem da proričem budućnost”, rekao sam ja. “Želite li da vam
proreknem budućnost?”
“Ne sad”, rekia je ona. Vratila se za šank, pa su ona i šanker
porazgovarali malo o meni, rekao bih. Šanker je nekoliko puta
zabrinuto pogledao u mom pravcu. Mogao je da vidi samo rupe preko
mojih očiju. Nisam se zabrinuo hoće li zatražiti od mene da napustim
prostoriju ili ne. Na kraju krajeva, ja sam ga stvorio. Nadenuo sam mu
ime: Harold Njukom Vilbur. Podario sam mu Srebrnu zvezdu,
Bronzanu zvezdu, Vojničku medalju, Značku primernog vojnika i
Ljubičasto srce sa dva venca hrastovih iistova, usled čega je po broju
odlikovanja postao drugi po redu među veteranima u Midland Sitiju.
Sve te medalje sam mu stavio pod maramicu u fioci komode.
On je sve te medalje dobio u Drugom svetskom ratu, koji su
priredili roboti kako bi Dvejn Huver mogao da reaguje svojom
slobodnom voljom na takav pogrom. Rat je bio toliko ekstravagantan
da teško da je bilo robota koji nije imao neku ulogu u njemu. Harold
Njukom Vilbur je dobio svoje medalje za ubijanje Japanaca, žutih
robota. Oni su radili na pirinač.
A on je nastavio da zuri u mene, iako sam sada želeo da prestane s
tim. Evo šta mogu da kažem o kontroli nad likovima koje stvorim:
mogu samo otprilike da upravljam njihovim kretanjem, pošto su to
veoma krupne životinje. Treba nadvladati inerciju. A i nisam povezan
sa njima čeličnim žicama. Pre će biti da sam povezan s njima
izanđalim lastišem.
I zato sam naterao zeleni telefon iza šanka da zazvoni. Harold
Njukom Vilbur se javio, aii je i dalje gledao u mene. Morao sam brzo
da smislim ko je sa druge strane žice. Stavio sam s druge strane žice
prvog najodlikovanijeg veterana iz Midland Sitija. On je imao penis
dugačak hiljadu petsto kilometara, prečnika trista pedeset kilometara,
ali praktično sasvim u četvrtoj dimenziji. On je svoje medalje dobio u
ratu u Vijetnamu. I on se borio protiv žutih robota koji su radili na
pirinač.
“Koktel-bar”, rekao je Harold Njukom Vilbur.
“Hale...?”
“Da?”
“Ovde Ned Lingamon.”
“Zauzet sam.”
“Ne prekidaj vezu. Policajci su me doveli u Okružni zatvor.
Dozvolili su mi samo jedan poziv, pa sam se javio tebi.”
“Zašto meni?”
“Ti si jedini prijatelj koji mi je preostao.”
“Zašto su te zatvorili?”
“Kažu da sam ubio svoju bebu.”
I tako dalje.
Taj čovek, koji je bio beo, imao je sve medalje koje je imao i Harold
Njukom Vilbur, plus najviše odličje za herojstvo koje je jedan američki
vojnik mogao da primi, i koje je izgledalo ovako:
Dvejn Huver i Vejn Hubler znaii su onaj prvi, ali ne i drugi. A onda
sam nacrtao simbol u iščezavajućoj izmaglici koji je bio gorko poznat
Dvejnu, ali ne i Vejnu. Evo kako je on izgledao:
> Baš kao i Beatris Kidsler, ali ona je svoje užasavanje zadržavala za
sebe dok je sedela u baru sa Karabekijanom. Karabekijan, koji je na
sebi imao duksericu sa odštampanim likom Betovena, znao je da je
okružen ljudima koji ga mrze zato što je dobio toliko mnogo novca za
tako malo posla. To ga je zabavljalo.
Kao i svi ostali u koktel-baru, i on je omekšavao svoj mozak
alkoholom. Bila je to supstanca koju je proizvodilo malecno biće po
imenu kvasac. Organizmi kvasca jeli su šećer i izbacivali iz sebe
alkohol. Ubijali su sebe tako što su sopstvenu okolinu uništavali
kvaščevim sranjem.
> Naravno, ova knjiga je izmišljena, ali priča koju je Boni po mom
nalogu ispričala dogodila se u stvarnom životu - u kući smrti jedne
kaznionice u Arkanzasu.
A što se tiče Sparkija, psa Dvejna Huvera, koji nije mogao da maše
repom: Sparki je nastao na osnovu psa čiji je vlasnik moj brat, psa koji
mora stalno da se bije zato što ne može da maše repom. Zaista postoji
takav pas.
> A sad nastupa duhovni vrhunac ove knjige, jer je ovo mesto gde
ja, pisac, iznenada doživljavam preobražaj zbog onoga što sam dosad
uradio. Evo radi čega sam otišao u Midland Siti: da se ponovo rodim. A
Haos je objavio da se priprema rođenje novog mene tako što je
smestio ove reči u usta Raba Karabekijana: “Kakav je to čovek koji od
svoje kćerke napravi vanbrodski motor?”
Tako sitna primedba bila je u stanju da izazove tako gromoglasne
posledice zahvaljujući tome što je duhovna matrica koktel-bara bila u
nečemu što ja nazivam predzemljotresnim stanjem. Strahovite sile su
bile na delu u našim dušama, ali nisu mogle ništa da učine zato što su
bile u tako dobroj međusobnoj ravnoteži.
Ali onda je palo zrno peska. Jedna sila najednom je stekla prevagu
nad drugom i duhovni kontinenti počeli su da se stresaju i drmusaju.
Jedna sila je svakako bila požuda za novcem kojom je bilo zaraženo
tako mnogo ljudi u koktel-baru. Oni su znali koliko je Rabu
Karabekijanu plaćeno za njegovu sliku pa su i sami želeli pedeset
hiljada dolara. Mogli su ludo da se zabave sa pedeset hiljada dolara, ili
su bar tako mislili. Ali oni su umesto toga morali taj novac da zarade
na težak način, po nekoliko dolara odjednom. To nije bilo pravedno.
Druga sila bio je strah u istim tim ljudima da bi njihovi životi mogli
biti smešni, da bi čitav njihov grad mogao biti smešan. Sada se desilo
ono najgore: Meri Alis Miler, jedino naizgled zaštićeno od ismevanja
što je njihov grad imao, bila je upravo predmet lenjog podsmeha
nekog tamo dođoša.
A mora se uzeti u obzir i moje predzemljotresno stanje, pošto sam
ja taj koji sam ponovo bio rođen. Niko drugi u koktel-baru nije se
ponovo rodio, bar ne koliko ja znam. Ostali su promenili mišljenje,
donekle, o vrednosti moderne umetnosti.
Što se mene tiče: došao sam do zaključka da ništa nije sveto, bilo
da je reč o meni ili ma kom drugom ljudskom biću, da smo svi samo
mašine, osuđene na to da se međusobno sudaramo, sudaramo i
sudaramo. U nedostatku nečeg boljeg, postali smo poklonici
sudaranja. Ponekad sam dobro pisao o sudaranju, što znači da sam bio
mašina za pisanje u dobrom stanju. Ponekad sam pisao loše, što znači
da sam bio mašina za pisanje u lošem stanju. U meni nije bilo ničeg
svetog, baš kao ni u pontijaku, mišolovci ili Saut bendovom strugu.
Nisam očekivao da me Rabo Karabekijan izbavi. Ja sam ga stvorio i
on je po mom mišljenju bio uobražen, slab i bezvredan, nikakav
umetnik. Ali upravo me je Rabo Karabekijan naterao da danas budem
ovako spokojan Zemljanin.
Počujte:
“Kakav je to čovek koji od svoje kćerke napravi vanbrodski motor?”,
rekao je on Boni Makmahon.
Boni Makmahon je prasnula. Bilo je to prvi put da ona prasne
otkad je počela da radi u koktel-baru. Glas joj je postao neprijatan
poput škripe bonseka koji seče galvanizovani lim. A i čuo se nadaleko:
“Ma nije valjda?”, rekla je ona. “Ma nije valjda?”
Svi su se ukočili. Bani Huver je prestao da svira klavir. Niko nije
želeo da propusti ni reč.
“Vi ne cenite mnogo Meri Alis Miler?”, rekla je ona. “Pa, ni mi ne
cenimo mnogo vašu sliku. Videla sam petogodišnjake kako slikaju
bolje od toga.”
Karabekijan je skliznuo sa barske stolice kako bi mogao da se suoči
sa svim tim neprijateljima stojeći. Mene je baš iznenadio. Očekivao
sam da se povuče zasut kišom maslina, višanja iz maraskina i
limunovih kora. Ali on je tamo bio veličanstven. “Slušajte...”, rekao je
krajnje mirno, “pročitao sam članke koji u vašim sjajnim novinama
kude moju sliku. Pročitao sam svaku reč u vašim pismima punim
mržnje koja ste tako uviđavno poslali u Njujork.”
To je neke ljude postidelo.
“Ta slika nije postojala dok je ja nisam naslikao”, nastavio je
Karabekijan. “Pošto sad postoji, ja bih bio najsrećniji na svetu da je
reprodukuju iznova i iznova te da je umnogome poboljšavaju svi
petogodišnjaci u gradu. Voleo bih da vaša deca na prijatan način i kroz
igru otkriju ono za šta je meni trebalo mnogo gnevnih godina.”
“Dajem vam sada svoju časnu reč”, nastavio je, “da slika koju
poseduje vaš grad pokazuje sve što je zaista važno u vezi sa životom, i
da ništa nije izostavljeno. To je slika svesti koja postoji u svakoj
životinji. To je nematerijalna srž svake životinje - ono 'jesam' kojem se
odašilju sve poruke. To je sve što je živo u svakome od nas - u mišu,
jelenu, kelnerici. Nepokolebljivo je i čisto, bez obzira na to kakve nas
sve naopake pustolovine mogu zadesiti. Sveta slika Svetog Antonija je
sama ta uspravna, nepokolebljiva traka svetlosti. Da je kraj njega
bubašvaba, ili kelnerica, na slici bi bile dve takve trake svetlosti. Naša
svest je sve ono što je živo i možda sveto u svakome od nas. Sve ostalo
što se nas tiče samo je mrtva mašinerija.
Upravo sam čuo od ove ovde kelnerice, ove uspravne trake svetlosti,
priču o njenom mužu i nekom idiotu koga su smerali da smaknu u
Šeperdstaunu. U redu onda - neka neki petogodišnjak naslika sveti
prikaz tog susreta. Neka taj petogodišnjak ukloni idiotluk, rešetke,
električnu stolicu koja čeka, stražarske uniforme, puške sa stražara,
kosti i meso sa stražara. I kako će izgledati ta savršena slika koju bi
svaki petogodišnjak mogao da naslika? Kao dve nepokolebljive trake
svetlosti.”
Na varvarskom licu Raba Karabekijana buknula je ekstaza.
“Građani Midland Sitija, pozdravljam vas”, rekao je on. “Podarili ste
dom jednom remek-delu!”
> Uzgred, Dvejn Huver nije čuo ništa od svega toga. Još je bio
hipnotisan, zagledan u sebe. Razmišljao je o prstima u pokretu koji
pišu i kreću se dalje, i sve tako. Bio je ćaknut. Lud ko struja. Falila mu
je većina dasaka u glavi.
Dvadeseto poglavlje
> Traut je sada prelazio Šugar krik nogama i stopalima mog oca, i ti
udovi su mu sa svakim novim korakom bili sve sedefastiji. Svoje
pakete, cipele i čarape nosio je na glavi, mada mu je voda jedva
dopirala do kolena.
Znao je koliko smešno izgleda. Očekivao je da ga prime s
gnušanjem, sanjao o tome da smrtno postidi Festival. Prevalio je toliku
razdaljinu samo radi orgije mazohizma. Želeo je da se prema njemu
ophode kao prema bubašvabi.
> Ali Traut nije bio hodajuća štamparska mašina. Njegova stopala
nisu ostavljala tragove na tepihu, zato što su bila prekrivena plastikom,
a plastika je bila suva. Evo strukture molekula te plastike:
Molekul se nastavljao u beskraj, večito se ponavljao kako bi
obrazovao čvrst i nepropustan list.
Taj molekul bio je čudovište koje su Dvejnova polubraća, blizanci
Lajl i Kajl, napala svojim automatskim sačmaricama. To je bila ista ona
materija koja je sjebala Pećinu svetih čudesa.
> Samo što nije bilo nikakve publike, zavese niti bilo čega takvog. A
Majlo Maritimo je uistinu bio jedina osoba u Midland Sitiju koja je
znala makar šta o Kilgoru Trautu. On je samo priželjkivao da
pripadnici više klase Midland Sitija budu oduševljeni delima Kilgora
Trauta koliko i on.
“Sasvim smo spremni za renesansu, gospodine Traute! Vi ćete biti
naš Leonardo!”
“Kako je uopšte moguće da ste čuli za mene?”, rekao je Traut
omamljeno.
“Dok sam se pripremao za renesansu Midland Sitija”, rekao je
Majlo, “postarao sam se da pročitam sva dela i biografije svakog
umetnika koji se ovamo zaputio.”
“Nigde nema niti mojih dela, niti mojih biografija”, usprotivio se
Traut.
Majlo je izašao iza svoje recepcije. Poneo je sa sobom nešto nalik
na staru izobličenu loptu za bezbol ufačlovanu u raznorazne lepljive
trake. “Pošto nisam mogao da nađem ništa o vama”, rekao je on, “pisao
sam Eliotu Rouzvoteru, čoveku koji je rekao da vas dovedemo ovamo.
On ima privatnu zbirku sa četrdeset jednim vašim romanom i šezdeset
tri vaše kratke priče, gospodine Traute. Dozvolio mi je da ih sve
pročitam.” Pružio je to što je ličilo na loptu za bezbol, ali je zapravo
bilo knjiga iz Rouzvoterove zbirke. Rouzvoter je svojski koristio svoju
biblioteku naučne fantastike. “Ovo je jedina knjiga koju još nisam
završio, a završiću je pre nego što sutra grane sunce”, rekao je Majlo.
> Uzgred, posredi je bio roman Pametni zeka. Glavni junak bio je
zec koji je živeo kao i svi drugi divlji zečevi, ali je bio inteligentan kao
Albert Ajnštajn ili Vilijam Šekspir. U stvari, bila je to zečica. I bila je to
jedina glavna junakinja u bilo kojem romanu ili priči Kilgora Trauta.
Vodila je običan život zečice, i pored svog ogromnog intelekta.
Zaključila je da je njen um beskoristan, da je on neka vrsta tumora i da
se ne može upotrebiti u zečjem poretku.
I tako je veselo odskakutala prema gradu kako bi joj uklonili taj
tumor. Ali jedan lovac po imenu Dadli Farou pucao je u nju i ubio je
pre nego što je tamo stigla. Farou ju je odrao i izvadio joj utrobu, ali su
onda on i njegova žena Grejs odlučili da je ipak ne pojedu zato što je
imala neobično veliku glavu. Pomislili su isto ono što je i ona mislila
dok je bila živa - da je sigurno bolovala od nečega.
I tako dalje.
> Traut je imao kod sebe debeli mrki koverat. Dao mu ga je Majlo
Maritimo. Unutra je bio program Umetničkog festivala, pismo
dobrodošlice za Trauta od Freda T. Barija, predsednika Festivala,
raspored događaja za vreme nastupajuće sedmice - i još nekoliko
stvarčica.
Traut je nosio i primerak svog romana Sad se može reći. Bila je to
knjiga sa širom raščepljenom dabrovinom koju će Dvejn Huver ubrzo
toliko ozbiljno doživeti.
I tako smo tamo bili nas trojica. Dvejn, Traut i ja mogli smo biti
tačke jednakostraničnog trougla stranice od oko tri i po metra.
Kao tri nepokolebljive trake svetlosti, bili smo jednostavni, zasebni
i divni. Kao mašine, bili smo mlitave vreće sa starim cevima i žicama,
zarđalim šarkama i slabim oprugama. A naši međusobni odnosi bili su
krajnje komplikovani.
Na kraju krajeva, ja sam stvorio i Dvejna i Trauta, a sada Traut
samo što nije oterao Dvejna u potpuno ludilo, kako bi ovaj ubrzo
zatim odgrizao Trautu vrh prsta.
OOI je značilo Oficir obezbeđenja prve klase, što je bio čin Džona
Sparksa.
Ta narukvica me je koštala dva i po dolara. Bio je to način da
iskažem svoje sažaljenje prema stotinama Amerikanaca koji su
zarobljeni za vreme rata u Vijetnamu. Takve narukvice bile su sve
popularnije. Na svakoj se nalazilo ime stvarnog ratnog zarobljenika,
njegov čin i datum zarobljavanja.
Trebalo je da oni koji ih imaju ne skidaju te narukvice sve dok se
zarobljenici ne vrate kući ili dok se ne izvesti da su mrtvi ili nestali.
Zapitao sam se kako bih mogao tu narukvicu da uklopim u svoju
priču i došla mi je dobra zamisao da je ispustim negde kako bi je
pronašao Vejn Hubler.
Vejn će pretpostaviti da ona pripada nekoj ženi koja je volela
nekoga po imenu OOI Džon Sparks, te da su se ta žena i OOI verili ili
venčali, ili uradili nešto važno 19. marta 1971. godine.
Vejn će pokušati da izgovori neobično ime: “Oo-ii?”, reći će on.
“Oo-ii? Oo-aj? Oj?”
> Tamo, u koktel-baru, iskazao sam priznanje Dvejnu Huveru zato
što je išao na večernji kurs iz brzog čitanja u Udruženju mladih
hrišćana. To će mu omogućiti da pročita roman Kilgora Trauta za
nekoliko minuta umesto za nekoliko sati.
> Tamo, u koktel-baru, popio sam belu pilulu koju sam po rečima
jednog lekara smeo da uzimam pomalo, dve na dan, kako ne bih bio
tužan.
> Vidite, moram da objasnim i zbog čega je toliko mnogo cr- naca u
Midland Sitiju bilo u stanju da oponaša ptice iz raznih delova
nekadašnjeg Britanskog carstva. Stvar je u tome, vidite, što su Fred T.
Bari i njegovi majka i otac bili gotovo jedini ljudi u Midland Sitiju koji
su mogli da unajme čamuge da rade poslove za čamuge u vreme Velike
ekonomske krize. Oni su preuzeli staru palatu Kidsler, u kojoj se rodila
Beatris Kidsler, romansijerka. Tamo im je radilo istovremeno čak
dvadeset slugu.
Fredov otac je sve te pare zaradio prosperitetnih dvadesetih kao
krijumčar pića i špekulant na berzi. Sav novac je čuvao u gotovini, što
se ispostavilo kao pametno, pošto je toliko banaka propalo u vreme
Velike ekonomske krize. Isto tako: Fredov otac bio je zastupnik
čikaških gangstera koji su želeli da za svoju decu i unuke kupe legalne
firme. Preko Fredovog oca, ti gangsteri su pokupovali gotovo sve
poželjne nekretnine u Midland Sitiju, za deseti ili čak stoti deo njihove
stvarne vrednosti.
A pre nego što su Fredovi majka i otac došli u Sjedinjene Države
posle Prvog svetskog rata, bili su zabavljači u engleskim vodviljima.
Fredov otac je svirao na testeri. Njegova majka oponašala je ptice iz
raznih delova tada još postojećeg Britanskog carstva.
Nastavila je da ih oponaša, sopstvene zabave radi, i kada je Velika
ekonomska kriza dobrano odmakla. “Malezijski bulbul”, rekla bi, na
primer, pa bi onda oponašala tu pticu.
“Novozelandska sova”, rekla bi, pa bi onda oponašala tu pticu.
A svi oni crnci koji su radili za nju smatrali su kako je njen nastup
nešto najsmešnije čemu su ikad prisustvovali, mada se nikad pritom
nisu naglas smejali. A kako bi naterali svoje prijatelje i rođake da se
presamite od smeha, i sami su naučili da oponašaju ptice.
Ta pomama se raširila. Crnci koji nikada nisu bili na puškomet od
palate Kidsler umeli su da oponašaju liru i australijsku vrtirepku,
indijsku zlatku, slavuja, zebu, carića i samu englesku crnoglavku.
Umeli su čak da oponašaju i zadovoljno kreštanje izumrlog
učesnika ostrvskog detinjstva Kilgora Trauta, a to je bio bermudski
sup.
Kad je Kilgor Traut upao u grad, crnci su još umeli da oponašaju te
ptice i da od reči do reči izgovore ono što je Fredova mati govorila pre
svake imitacije. Na primer, ako bi neko od njih oponašao slavuja,
najpre bi rekao sledeće: “Ono što daje posebnu iepotu zovu slavuja,
koga pesnici toiiko vole, jeste činjenica da on peva samo na mesečini.”
I tako dalje.
> Dvejn je sada ustao, pošto je progutao desetine hiljada reči takvih
solipsističkih fantazmagorija za nekih desetak minuta.
Kruto je prišao klavir-šanku. Bio je krut zato što je osećao
strahopoštovanje prema sopstvenoj snazi i pravičnosti. Nije se
usuđivao da korača punom snagom kako ne bi koracima uništio novi
Holidej in. Nije se plašio za sopstveni život, Trautova knjiga ubedila ga
je da je već ginuo dvadeset tri puta. I svaki put ga je Tvorac vasione
krpio i ponovo puštao u rad.
Dvejn se uzdržavao pre u ime elegancije nego bezbednosti.
Nameravao je da na svoje novo poimanje života odgovori na prefinjen
način, za publiku koja se sastojala od dve osobe - njega samog, te
njegovog Tvorca.
Prišao je svom sinu homoseksualcu.
Bani je video da će biti nevolje i pretpostavio da mu se približava
smrt. Mogao je lako da se zaštiti pomoću svih onih borbenih tehnika
koje je naučio u vojnoj akademiji. Ali umesto toga, odlučio je da
meditira. Zatvorio je oči i svest mu je potonula u tišinu neiskorišćenih
režnjeva uma. Kraj njega je prolebdeo ovaj svetleći šal:
> Dvejn je gurnuo Banijevu glavu otpozadi. Zakotrljao ju je po
klavijaturi kao dinju. Dvejn se nasmejao i nazvao svog sina
“...prokletom mašinom za sisanje kurca!”
Bani mu se nije opirao, premda je Banijevo lice bilo užasno
unakaženo. Dvejn mu je cimnuo glavu sa dirki i ponovo tresnuo po
njima. Na dirkama je bilo krvi - i pljuvačke, i sluzi.
Rabo Karabekijan, Beatris Kidsler i Boni Makmahon sada su
dograbili Dvejna i odvukli ga od Banija. Tim je Dvejnovo oduševljenje
bilo veće. “Nikada ne tuci žene, jelda?”, rekao je on Tvorcu vasione.
Onda je mlatnuo Beatris Kidsler po vilici. Zviznuo Boni Makmahon
u trbuh. Iskreno je verovao u to da su one neosetljive mašine.
“Svi vi roboti hoćete da znate zbog čega je moja žena popila
'Drejno'?”, upitao je Dvejn svoju zgranutu publiku. “Sad ću da vam
kažem: bila je od te sorte mašina!”
> I dok je Dvejn Huver, isto tako dete bez majke, grdio majke
lišenog Vejna Hublera na placu s polovnim automobilima, čovek koji
je zapravo ubio svoju majku pripremao se da sleti iznajmljenim
avionom na Memorijalni aerodrom Vila Ferčajlda, s druge strane auto-
puta. Bio je to Eliot Rouzvoter, pokrovitelj Kilgora Trauta. On je svoju
majku ubio slučajno, u nesreći na čamcu, kada je bio mlad. Ona je bila
šampionka u šahu Sjedinjenih Država, hiljadu devetsto trideset šest
godina posle navodnog rođenja Sina Božjeg. Rouzvoter ju je ubio
godinu dana posle toga.
Njegov pilot je bio taj koji je doprineo da se bivšem osuđeniku
pista aerodroma učini kao nešto nalik na zemlju čudesa. Rouzvoter se
setio majčinog nakita kada su se svetla popalila. Pogledao je na zapad i
osmehnuo se ružičastom i ljupkom Memorijalnom umetničkom
centru Mildred Bari, punom mesecu na štulama kod krivine Šugar
krika. On ga je podsetio na to kako je njemu majka izgledala dok ju je
gledao kroz krmeljive oči detinjstva.
> Uzgred, evo zbog čega je među osobljem bolnice bilo toliko
mladih stranih lekara: zemlja nije proizvodila dovoljno lekara za sve
bolesnike koje je imala, ali je posedovala strahovito mnogo novca. I
tako je kupovala lekare iz drugih zemalja koje nisu imale previše para.
> Edi Ki je znao toliko o svojim precima zato što je crnački deo
njegove porodice činio nešto što veoma mnogo afričkih porodica i
dalje čini u Africi, a to je da u svakoj generaciji ima po jednoga čija je
dužnost da napamet nauči dotadašnju porodičnu istoriju. Edi Ki je
počeo da skladišti u glavi imena i pustolovine predaka kako sa
majčine, tako i sa očeve strane porodice kad mu je bilo samo šest
godina. Dok je sedeo u kabini vozila za slučaj katastrofe i gledao kroz
vetrobran, imao je osećaj da je i sam vozilo, a da su mu oči vetrobrani
kroz koje svi njegovi preci mogu da gledaju, ako tako zažele.
Fransis Skot Ki je bio samo jedan od hiljada crnaca tamo pozadi. Za
malo verovatan slučaj da Ki sada možda posmatra ono u šta su se
izmetnule Sjedinjene Američke Države, Edi je upravio oči u američku
zastavu zakačenu za vetrobran. Rekao je sledeće, veoma tiho: “Još
leprša, čoveče.”
> Kilgor Trautje bio među ozleđenima koji su mogli da hodaju. Bio
je u stanju da se bez tuđe pomoći ukrca u Martu i odabere mesto gde
će sesti i ostati daleko od teško povređenih. Zaskočio je Dvejna Huvera
otpozadi kada je ovaj izvukao Fransin Pe o iz svog salona na asfalt.
Dvejn je želeo da je izmlati pred svima, jer su mu njegove loše
hemikalije govorile da je ona to debelo zaslužila.
Dvejn joj je u kancelariji već bio polomio vilicu i tri rebra. Dok ju je
odvukao napolje, iz koktel-bara i kuhinje novog Holidej ina već se
dosmucala poveća gomila posmatrača. “Najbolja mašina za jebanje u
državi”, rekao je on gomili. “Navijte je i ima da se jebe s vama, da vam
priča kako vas voli, i neće da umukne sve dok joj ne poklonite franšizu
Kentakijske pržene piletine pukovnika Sandersa.”
I tako dalje. Traut ga je dograbio s leđa.
Trautov domali prst na desnoj ruci nekako je skliznuo Dvejnu u
usta i Dvejn mu je odgrizao krajnji zglob. Dvejn je posle toga pustio
Fransin, a ona je klonula na asfalt. Bila je u nesvesti, i najozbiljnije
povređena od svih. A Dvejn je otkaskao do betonskog kanala kraj
auto-puta i ispljunuo vrh prsta Kilgora Trauta u Šugar krik.
> Ovo nije jedna od onih knjiga u kojima ljudi na kraju dobiju što
su i zasiužili. Dvejn je povredio samo jednu osobu koja je zaslužila da
bude povređena zato što je zla: bio je to Don Bridlav. Bridlav je bio
beloputi monter uređaja za konverziju gasa koji je silovao Peti Kin,
kelnericu u Dvejnovom Burger šefu u Aveniji Krestvju, na parkiralištu
Banisterovog memorijalnog stadiona na Okružnom vašaru, pošto je
Kikiriki univerzitet pobedio gimnaziju Nedužnih posmatrača u plej-of
utakmici regionalne srednjoškolske lige.
Uzgred, evo šta zapravo nije bilo u redu s kolima. Dete Bridlavovog
komšije sipalo je u rezervoar venture sirup od javora. Sirup od javora
bio je slatkiš koji se pravio od krvi iz drveća.
I tako je Dvejn sada pružio desnu ruku Bridlavu, a Bridlav je, ne
razmišljajući o tome, pružio svoju. Rukovali su se ovako: