SALMEDIN MESIHOVIĆ

TAJNA NATPISA BR. 46 417

Sarajevo, 2023
i
 Salmedin Mesihović

TAJNA NATPISA BR. 46 417

Izdanje: Prvo
Izdavač : Autor
Autor naslovnice : Autor
DTP : Autor
Recenzenti :
Prof. dr. sc. Amra Šačić Beča
Prof. dr. sc. Gligor Samardžić
Sarajevo, 2023
Elektronsko I. izdanje

CIP - Katalogizacija u publikaciji

Nacionalna i univerzitetska biblioteka
Bosne i Hercegovine, Sarajevo

930.2:003.071(497.6 Pod)

MESIHOVIĆ, Salmedin
Tajna natpisa br. 46 417 [Elektronski izvor] / Salmedin
Mesihović. - 1. elektronsko izd. - El. knjiga. - Sarajevo : autor, 2023

Način pristupa (URL): https://unsa-

ba.academia.edu/SalmedinMesihovi%C4%87?from_navbar=true. -
Nasl. sa nasl. ekrana. - Opis izvora dana: 19. 10. 2023. - Biografija sa
bibliografijom autora: str. 59-61. - Bibliografija: str. 35-55 ;
bibliografske i druge bilješke uz tekst. - Summary.

ISBN 978-9926-38-012-0

COBISS.BH-ID 56826886
-----------------------------------

ii
iii
iv
 SALMEDIN MESIHOVIĆ







TAJNA NATPISA BR. 46 417




SARAJEVO, 2023

v
 SADRŽAJ

Sažetak/Summary……………………………………………………1
Otkriće natpisa………….……………………………………............5
Čitanje natpisa…...………………………………………………….20
Bibliografija……………………………………………………...….35
Recenzije……………………………………………………………56
Biografija sa bibliografijom autora…………………………………59

vi
 SAŽETAK/SUMMARY

Prilikom iskopavanja (izvedenim u mjesecu julu 1959. god.) na lokalitetu Pod

kod Bugojna, pod vodstvom arheologa Borivoja Čovića, otkriven je nalaz
plitke i manje posude na čijem vanjskom, gornjem obodu je bio vidljiv natpis.
Zbog nepreciznosti i nepravilnosti urezanih slova, korištenja ligatura, relativne
izlizanosti otežano je bilo njegovo čitanje i dešifriranje. Borivoje Čović je
predložio da je natpis sadržavao govor govor neke lokalne ilirske zajednice
napisan grčkim alfabetom iz pretklasičnog, arhajskog perioda. Nešto kasnije,
Radmila Šalabalić je detaljno analizirala natpis predloživši italsku tezu,
odnosno identifikaciju teksta sa slovima i znacima svojstvenim etrurskom i
umbrijskim alfabetima, dok je što se tiće jezika kojim je napisan, ostala
neodređena. R. Šalabalić je iznijela, iako uvjetno i oprezno, hipotezu da natpis
sadrži posvetu etrurskim božanstvima. Aleksandar Stipčević je iznio mišljenje
po kojem je tekst nastao kao imitacija nekog natpisa od strane „nepismenog
ilirskog grnčara“. Međutim, i pored iznesenih zaključaka, pretpostavki,
hipoteza pa i špekulacija, sve do danas tajne ovog natpisa nisu bile otkrivene.
Realna je mogučnost da je natpis nastao u skladu sa sferom religijskog života
zajednice koja je u željeznom dobu prebivala na gradini Pod. U ovom naselju
je otkriven i objekat koji je služio kao lokalno svetilište božanstva nebesa i
sunca, i sa kojim je pronađena posuda moguće bila u određenoj korelaciji.
Imajući u vidu činjenice da je posuda bila domaći proizvod, da je natpis djelo
domaćeg čovjeka, da je natpis bio ispisan sjevernoitalskim slovima
umbrijskog tipa moglo se kretnuti u novi pokušaj otkrivanja tajni natpisa koji
se u Zemaljskom muzeju nalazi inventiran pod brojem 46 417. Nezaobilazan
dio tih novih otkrivanja bilo je i obraćanje pažnje na predabrahamističke
religijske relikte koji su se očuvale u životima i kulturi zajednica koje
prebivaju na području nekadašnjih ilirskih zemalja. Ponajviše su se ti relikti
očuvali kod gorštačkih zajednica koje su govorile arbanaškim narječjima.
Nakon skupljanja svih ranijih spoznaja o tekstu i posudi na kojoj je ispisan,
prvo se krenulo sa revizijom dosadašnjih teza, uključujući i prijedlog nove
transkripcije slova sa natpisa. Kada se dobio novi transkribirani niz, krenulo
se u njegovu razdiobu na eventualne riječi. Veliki broj ligatura, iako je

1
otežavao detektiranje pojedinih slova, je olakšavao razdiobu na riječi. Realno
je pretpostaviti da je da su slova spojena u jednoj ligaturi bila i u okviru iste
riječi. Kada se izvršila takva ligaturska podjela, sličnosti kombinacija takvih
slova su se nastojale nači u etrurskom, umbrijskom i u albanskom jeziku (za
koji se smatra da u sebi još uvijek sadržava najviše jezičkih elemenata iz
ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma). Već na samom početku uočeno je
da večina riječi ima etimološke veze sa pojedinim današnjim albanskim
riječima i nekim prežitcima drevnih, „paganskih“, nebrahamističkih
vjerovanja kod izoliranih arbanaških zajednica. Nakon toga, parafrazirana
rekonstrukcija teksta je bila moguća.
Sam tekst natpisa je po svemu sudeći bio na ilirskom jeziku i bio bi posveta
gdje trgovac ili trgovište, sa još uvijek neidentificiranim imenom,
žrtvuje/prinosi vino, grožđe ili vitinu, njen (osušeni ili ne) sok ilirskom
božanstvu koje u svome imenu ima ima i epitet oca. To božanstvo je bilo
nebeskog i svjetlosno - sunčanog tipa i proisteklo je iz istovrsnog vrhovnog
protoindoeuropskog božanstva i može se interpretirati i kao grčki Zeus i rimski
Jupiter.

During the excavations at the site Pod near Bugojno, which took place in July
1959, under the leadership of archaeologist Borivoje Čović, a shallow and
smaller vessel was discovered with an inscription visible on the outer, upper
rim. Due to the inaccuracy and irregularity of the engraved letters, the use of
ligatures, and relative wear and tear, the inscription was difficult to read and
decipher. B. Čović suggested that it was created by the local speech of an
Illyrian community which lived in settlement Pod, written in the Greek
alphabet from the pre-classical, archaic period. Some time later, Radmila
Šalabalić analyzed the inscription in detail, proposing the Italic thesis, that is,
the identification of the text with letters and signs typical of the Etruscan and
Umbrian alphabets, while the language in which it was written remained
undetermined. R. Šalabalić put forward, albeit tentatively and cautiously,
hypothesis that the inscription contains a dedication to Etruscan deities.
Aleksandar Stipčević expressed the opinion that the text was created as an
imitation of an inscription by an "illiterate Illyrian potter". However, despite
the presented conclusions, assumptions, hypotheses and even speculations, the
secrets of this inscription have not been revealed until today. It is a real

2
possibility that the inscription was created in accordance with the sphere of
religious life of the community that lived in fortress of Pod in the Iron Age. In
this settlement, an object was also discovered that served as a local shrine of
the celestial and solar deity, and with which the vessel found was possibly in
a certain correlation. Bearing in mind the facts that the vessel was a domestic
product, that the inscription was the work of a local man, that the inscription
was written in North Italian letters of the Umbrian type, it can lead to a new
attempt to reveal the secrets of the inscription, which is inventoried in the
National Museum under the number 46 417. An unavoidable part of these new
discoveries were also made by paying attention to pre-Abrahamic religious
relics that have been preserved in the lives and culture of communities living
in the area of the former Illyrian lands. Most of all these relics were preserved
in the mountain communities that spoke todays Albanian dialects.
After collecting all previous knowledge about the text and the vessel on which
it was written, the first thing to do was to revise the previous theses, including
a proposal for a new transcription of the letters from the inscription. When a
new transcribed sequence was obtained, it was started to be divided into
possible words. The large number of ligatures, although it made it difficult to
detect individual letters, made it easier to divide them into words. It is realistic
to assume that if the letters were joined in one ligature, they were also within
the same word. When such a ligature division was made, similarities of
combinations of such letters were tried to be found in the Etruscan, Umbrian
and Albanian language (which is considered to still contain the most linguistic
elements from the Illyrian ethnic and linguistic continuum). From the very
beginning, it was noticed that most of the words have etymological
connections with certain present-day Albanian words and some remnants of
ancient, "pagan", non-Ahrahamanic beliefs of isolated Albanian communities.
After that, a paraphrased reconstruction of the text was possible.
The text of the inscription itself was apparently in the Illyrian language and
would have been of a dedicatory, votive character where the merchant, whose
name is still unidentified, sacrifices/offers wine, grapes or Ferula communis,
its juice (dried or not) to the Illyrian deity who has in his name and the epithet
of father. That deity was of the celestial – solar luminous type and was derived
from the same supreme Proto-Indo-European deity and can be interpreted as
the Greek Zeus and the Roman Jupiter.

3
4
 OTKRIĆE NATPISA

U toku prve kampanje arheoloških iskopavanja na platou gradine Pod u

Bugojnu, 1 jula mjeseca 1959. god., naišlo se, neočekivano, u “stratumu
velikog požara” na nalaz dobro očuvane keramičke posude na čijim obodima
je jasno bio vidljiv natpis. Neočekivanost se vjerojatno izražavala u tome što
je “stratum velikog požara” kronološki određen kao period kad je završio prvi
građevinski horizont Poda D, odnosno po apsolutnoj kronologiji oko 600. god.
p. n. e. Do tad, najstariji poznati tragovi korištenja pisma na prostorima
današnje Bosne i Hercegovine poticali su iz južne Hercegovine i pripadali su
kasnom helenizmu. Ovaj natpis, pronađen na posudi iz Poda, je tako bio
stoljećima stariji i još nađen u znatnoj dubljoj kontinentalnoj unutrašnjosti. 2

1
U Odluci Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine (na sjednici održanoj od
27. VI. do 5. VII. 2005. god.) o proglašenju „1. Podaci o dobru. Lokacija. Arheološkog područja – Pod,
prapovijesno gradinsko naselje u Bugojnu“ za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine (objavljeno u
"Službenom glasniku BiH", broj 75/08) na sljedeći način se opisuje gradina Pod : „Arheološko područje
– Pod, prapovijesno naselje, leži na padini koja se odvaja od planine Koprivnice i opasuje Bugojno i
ovaj dio Skopskog polja sa sjeverne strane. Naselje je nastalo na južnom rubu te prostrane terase, oko
40 m iznad korita rječice Poričnice, lijeve pritoke Vrbasa. Lokalitet je iznad magistralnog puta, koji iz
Bugojna vodi ka Gornjem Vakufu, u naselju Čipuljić, danas sastavnom dijelu Bugojna. Sa terase Pod se
može sagledati dolina Vrbasa i uzvodno i nizvodno na udaljenosti od preko 10 km. Dolinom rijeke vode
dvije važne komunikacije: uzvodno, preko prevoja Makljen, u dolinu Rame i dalje ka Neretvi, nizvodno
vodi put u sjeverozapadnu Bosnu i Panoniju. Treća, vrlo stara komunikacija, iako manje pogodna, vodi
preko Koprivnice na Kupres i dalje u Dalmaciju. Povijesni podaci. Pisanih povijesnih podataka nema.
Život na lokalitetu Pod trajao je od eneolita 2500./1700. godine prije naše ere, a nastavio se u ranom
bronzanom dobu. Zatim je nastupio prekid i ponovno naseljavanje u kasnom bronzanom dobu i tokom
starijeg i mlađeg željeznog doba do prijelaza iz 4. u 3. stoljeće prije naše ere. Iz rimskog doba otkrivena
je oveća ukopana jama. 2. Opis dobra. Ostaci prapovijesnog naselja na Podu prostiru se na površini od
oko 5500 do 7000 m2. Teren gradine, premjera platoa 100x70 m, je talasast. Na pojedinim mjestima,
oko ruba platoa, su prirodne izbočine. One su iskorištene za gradnju obrambenog šanca i bedema, koji
su u obliku luka obuhvatali plato sa sjeverne, sjeveroistočne i sjeverozapadne strane. Prema jugu, plato
je malo nagnut, tako da je erozija vremenom spirala arheološke slojeve na toj strani.“
O istraživanju naselja na gradini v. Patsch, 1895; Isti, 1897; Petrović, 1958; Čović, 1959; Isti, 1961; Isti,
1963; Isti, 1964; Isti, 1964 A; Isti, 1965; Isti, 1965 A; Isti, 1966; Isti, 1967; Isti, 1968; Isti, 1972; Isti,
1974; Isti, 1976, 187 - 237; Isti, 1983; Isti, 1983A; Isti, 1983 B; Isti, 1984; Isti, 1987; Isti, 1991;
Arheološki leksikon BiH, Tom III, 1988; Odluka Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i
Hercegovine o proglašenju gradinskog naselja Pod za nacionalni spomenik BiH
(http://old.kons.gov.ba/main.php?id_struct=6&lang=1&action=view&id=2564 ).
Područje lokaliteta Pod se i danas nalazi u vlasništvu Zemaljskog muzeja u Sarajevu.
2
Temeljne razdjelnice koje diferenciraju i sistematiziraju epohe prahistorije, protohistorije i historije te
omogučavaju kvalitativnu gradaciju iz kulture u civilizaciju za određena podneblja i određene zajednice
su pojava pisma i stupnjevi, obimi i načini njegovog korištenja. Pismo i njegovo korištenje su tako
razmeđa kvalitativnog kulturološkog razvitka. Naravno, čest je slučaj da korištenje pisma u pojedinim
zajednicama stoljećima ostane na rudimentarnom nivou, i da nikada ne evoluira iz protohistorije u

5
historijsko doba, odnosno u sustav korištenja pisma koje je temeljem funkcioniranja i razvoja te
zajednice. U tom slučaju su bili potrebni neki drugi impulsi za ulazak u historijsko doba.
Pitanje pismenosti kod epihorskog stanovništva zapadnog Balkana u razdobljima prije uspostave rimske
vlasti predstavlja jednu od većih povijesnih enigmi. Sudeći po dosadašnjim nalazima i raspoloživim i do
sada poznatim podacima iz izvorne građe, umijeće pismenosti, odnosno upotrebu smislenog sustava
prijenosa informacija u pisanom obliku u kontinentalnoj unutrašnjosti zapadnog i središnjeg Balkana
sigurno ne treba vezati samo za uspostavu rimske vlasti. Ne ulazeći u fenomen tzv. «vinčanskog pisma»
i bez želje za špekuliranje po tom pitanju, potrebno je naglasiti da je epihorsko stanovništvo sigurno
poznavalo i koristilo umijeće pismenosti i stoljećima prije konačne uspostave rimske vlasti. Naravno
ono je egzistiralo u vrlo uskom krugu (viša elita, pisari kod vladara, trgovci sa grčko – helenističkim i
italskim svijetom, eventualno svećenici) i bilo je temeljeno na korištenju stranih tipova alfabeta (grčkog,
etrurskog i latinskog). U literarnim vrelima se nailazi na nagovještaje ne samo poznavanja pismenosti
nego i samostalnog pismenog izražavanja u vrijeme samostalnosti zapadno i središnjoj-balkanskih
naroda. U tom kontekstu je potrebno promatrati i Polibijev podatak (II, VI, 4) da Teuta šalje pismo
(av), što znači da su i Teuta i Skerdilaida (ili bar njihovi lični sekretari) kojem ona šalje pismo
morali znači i čitati i pisati, a i da je pismena korespondencija unutar dvora Agronida i između njegovih
dužnosnika (na terenu) bila uobičajena i razvijena. Drugo je naravno pitanje kojim su se oni jezikom
služili u toj službenoj korespondenciji, da li svojim materinjim (prilagodivši grčko pismo) ili vjerojatnije
grčkim.
Pismenost je mjestimično prodirala u protohistorijsku kontinentalnu unutrašnjost Europe i preko
dolazaka iz mediteranskog svijeta trgovaca, putujućih zanatlija ili pukih avanturista, da bi nalazila neko
svoje mjesto u općoj kulturi tih još uvijek protohistorijskih zajednica. Po Tacitu (Ger. 3), iako sa
zadrškom rezerve, na granici Recije i Germanije se «…i sada (prijelaz I u II st. n. e.) još uvijek nalaze
neki spomenici i grobovi sa grčkim natpisima«. Preko Cezarovih izvještaja o galskim ratovima, znamo
da su se grčkim pismom služili i Helveti (Caes. de bell. gall. I, 29). I keltski i ilirski novci sa natpisima
(pronađeni i u dubokoj balkanskoj unutrašnjosti), makar oni u pojedinim slučajevima bili imitacije
grčkog novca (Papazoglu, 1969, 297-298; Stipčević, 1974, 60; 158-162 sa odgovarajućim slikama; 232-
233) isto ukazuju na korištenje mediteranske pismenosti kao prijenosnika i arhivara informacija i u
europskim protohistorijskim zajednicama, iako rijetko i to samo u specijalnim slučajevima. Međutim od
sve te pismenosti u europskim ilirskim, tračkim, keltskim i germanskim zemljama prije rimskog
osvajanja, do izuzev nekih manjih, zanemarljivih tragova, zbog činjenično male produkcije pisanog
materijala i razloga čestih ratovanja i uništavanja, skoro nije ništa ostalo. Pismenost u pravom smislu,
kao odrednice historijske epohe, na prostorima današnje Bosne je tek uvedena i učvršćena sa uspostavom
rimske vlasti i širenjem latinice, izvedenice iz etrurskog pisma.
Fenomen tzv. „vinčanskog pisma“ već u značajnoj mjeri izaziva znanstvenu i pučku pažnju, ali nažalost
je i uzrok značajnog broja pseudonaučnih teorija u svrhu dnevnopolitičkih interesa, koji su nažalost
uveliko preslojili stvarna i ozbiljna istraživanja po pitanju ovog iznimno zanimljivog fenomena.
Znakovi urezani na keramici vinčanske kulture, na prostoru današnje Bosne i Hercegovine pronađeni su
na lokalitetu Gornja Tuzla. B. Čović (1961 A, 97) govoreći o stratumu III nalazišta prapovijesnog naselja
u Gornjoj Tuzli navodi i sljedeće : “Urezanih ornamenata na keramici ovog stratuma nema. Dosta su
česti tzv. “urezani znaci” na dnu ili donjem dijelu posude, izvedeni nekim oštrim instrumentom (Sl. 12,
c; T. IX, 1, 6)”.
O pismenima i pismima u razdobljima prije rimskog osvajanja v. i Čović, 1961 A, 97, T. IX, 1, 6; Isti,
1964: Isti, 1976, 206 - 208; Isti, 1987, 523; Šalabalić, 1967; Basler, 1971; Marić, 1977, 48, T. XXVI;
Arheološki Leksikon BiH, 1988, I, 137 (natuknica B.Čovića); II, 106 (natuknica B.Marijanovića);
Mesihović, 2007, 30, fus. 83; Isti, 2011, 4 -5; Pandža, 2011.

6
 Gradinsko naselje Pod u zemljopisnom kontekstu u periodu 600. – 400. god. p. n. e.

Crvenkasto – smeđa posuda je izrađena od dobro pečene gline, visine je od cc

6,5 cm i najveće širine od 14,5 cm. Izvana je umjereno glatka, a iznutra je
grublje izrade. Njen jednostavan oblik, sa brojnim podudarnostima u nalazima
iz željeznodobnih slojeva Pod C i D ukazuje da je ona domaći proizvod. Na
trećini površine sa vanjske strane jasno se vidi tekst natpisa koji se sastoji od
oko 30 znakova.3 B. Čović, koji je bio voditelj istraživanja kada je pronađena
navedena posuda je iznio mišljenje po kome natpis nastao tako što je lokalni

3
O kontekstu nalaza posude sa natpisom v. Čović, 1964, 30 : „wurde in einer Tiefe von 0.70 M. im siebenten
Meter des Schnittes i gefunden. Hier ist unser Brandhorizont C/D in bedeutend geringerer Tiefe, als an
anderen Grabungstellen, anzutreffen, da er am Hange des Erdwalles entstanden ist. (Abb. 3). Das
Inschriftsgefäss befand sich in umgekehrter Lage (mit der Mündung nach unten) unter einer etwa 5 cm.
mächtigen verkohlten Schicht. Die Zuweisung dem Horizont C/D bleibt jedoch, auf Grund des Profiles
völlig einwandfrei. Das ziemlich grob gefertigte, rotbraune Gefäss ist aus gut gebranntem Ton verarbeitet.
Höhe 6.5 cm., grösste Breite 14.5 cm. Die Aussenseite ist mittelmässig geglättet, die Innenseite grob. Die
einfache, in den Schichten C—D zahlreiche Entsprechungen besitzende Form, ist ohne Zweifel einheimisch
(Abb. 4). Die vor dem Brand am Gefässrande eingeritzten Linien, deuten teilweise auf ein Ziermuster, (Abb.
4b), weisen jedoch in einem Drittel einwandfrei eine aus etwa 20 Zeichen bestehende Inschrift auf. Alle
Ritzungen deuten wohl auf eine ungeschickte Hand hin. Die Zeichen sind in ihrer Höhe u. Breite
ungleichmässig weshalb auch Berührungen, ja Überschneidungen zu vermerken sind. Dies wird aurh
wesentliche Schwierigkeiten bei der Inschriftsentzifferung erheben. Deshalb wird auch in Abb. 33 die
abgewickelte Form des Gefässrandes vorgelegt, in Abb. 32 vergösserter Randesteil mit Inschrift.“

7
govor neke ilirske zajednice napisan grčkim alfabetom iz pretklasičnog,
arhajskog perioda.4

Posuda iz Poda

4
Čović, 1964, 30-31 : „Die Frage der illyrisch-griechischen Beziehungen wurde in den letzten Jahren be-
sonders erfolgreich neu aufgenommen. Dabei ergibt sich für den Beginn der betreffenden Beziehungen ein
verhältnismässig frühes Datum, wobei die Zeit von der zweiten Hälfte des VI bis zur Hälfte des V
Jahrhunderts eine bedeutende Rolle gespielt zu haben scheint. Das Vordringen griechischen Handels und
die Weiterführung bestimmter Handelsbeziehungen werden durch zahlreiche Erzeugnisse griechichen
Handwerkes im östlichen und westlichen illyrischen Gebiet etwiesen. Dabei ist jedoch hervorzuheben, dass
durch derartige Handelsbeziehungen die betreffenden kulturellen Verhältnisse weitgehend nicht erschöpft
werden. Leider ist es archäologisch oft schwer diese Verbindungen in Kunst, geistigem Leben und Religion,
genauer zu belegen. Daher soll auch einleuchtenden Funden dieser Art ein besonderes Interesse gewidmet
werden. In dieser Hinsicht ist die auf einem einheimischen Gefäss eingeritzte Inschrift aus Bugojno von
besonderer Bedeutung. Vor allem dürfte hier eine in einheimischer Sprache gefasste Inschrift angenommen
werden, d. i. in der Sprache eines bestimmten illyrischen Stammes. Selbstverständlich müssen darüber die
zuständigen Sprachwissenschaftler das letzte Wort abgeben. Es sei mir nur erlaubt, die Ansicht zu äussern,
die Inschrift von Bugojno sei mit den griechischen Alphabet der vorklassischen Periode zu verbinden. Von
diesem Standpukt aus dürfte sie den Ausdruck der griechischen Einflüsse auf illyrische Stäm-me darstellen.
Diese Beobachtungen rücken auch gewisse ältere Funde des Westbalkans in ein neues Licht, so die
Bernsteinperlen von Jezerine" und Kompolje", wo auch unregelmässig eingeritzte Zeichen zu beobachten
sind. Wohl ist das Grab von Jezerine, mit sekundärer Verwendung der angeführten Perle etwas jünger.
Dagegen steht das Grab 47 aus Kompolje chronologisch unserem Gefäss von Bugojno recht nahe'. In diesem
Grab ist ausserdem noch ein Beweis griechischer Einflüsse im Geist und in der Kul-tur des adriatischen
Hinterlandes. auf Grund des Grabinventares, zu finden. Die Inschrift von Bugojno beweist demnach
ausdrücklich die starken illyrisch-griechischen Beziehungen im VI—V Jahrhundert. Dabei bleibt sie
allerdings nicht vereinzelt. Sie bezeugt das Vordringen griechischer Schrift in das illyrische Gebiet des
adritischen Hinterlandes, wenn auch vorläufig dieses Vordringen als recht bescheiden erscheint. Daraus
ergeben sich neue Möglichheiten und Aussichten in der Erforschung der frühillyrischen Geschichte und der
illyrischen Sprache.“

8
 Profil iskopavanja i stratuma u Podu, po Čović, 1964, abb. 2.

Profil iskopavanja i stratuma u Podu, po Čović, 1964, abb. 3.

Radmila Šalabalić se tri godine kasnije, u svome radu “Eine umrisch-

etruskische Inscrift aus Bosnien (Pod bei Bugojno)” posvetila detaljnoj analizi
teksta sa posude iz Poda. Ona je pri tome odbacila Čovićevu tezu o ilirskom,
lokalnom jeziku koji je napisan arhajskim grčkim alfabetom na posudi iz Poda,
predloživši italsku tezu, odnosno identifikaciju teksta sa slovima i znacima
svojstvenim etrurskom i umbrijskim alfabetima.5 Što se tiće jezika na kojem

5
Etrurski alfabet je nastao preuzimanjem i prerađivanjem grčkog alfabeta halkidičko – eubejskog tipa
koji je korišten u grčkim () apoikijama u Kampaniji, u prvom redu najvažnijoj apoikiji Kimi
(Κύμη ili Κύμαι ili Κύμα ili Κοῦμαι ili Κυμαῖος; latinski Cumae; italijanski Cuma) nedaleko od
Misenuma. O Kimi i drugim grčkim apoikijama u Kampaniji v. Mesihović, 2016, 10-63; Isti, 2017, 19-
86. Ovaj etrurski modificirani alfabet se onda raširio i među drugim italičkim narodima, uključujući i
Umbre, koji su ga onda i sami, prema svojim potrebama, modificirali. Tako se može reći da su razlike
između etrurskog alfabeta, shvaćenog u užem smislu, i niza drugih italičkih alfabeta bile na nivou razlika
između npr. bosansko – hrvatsko – srpske latinice i njemačke latinice. Inače i sama latinica je
modificirana varijanta etrurskog alfabeta. Etrurci i Umbri, iako su jezično bili udaljeni, su imali sigurno
od početaka željeznog doba pa u narednim stoljećima vrlo prožete međusobne odnose. Mediteranska i
italska tradicija pripisivala Umbrima iznimnu drevnost, ali i znatno veću teritoriju nego što im je
pripadala u mlađem željeznom dobu i rimskom periodu. Dionisije iz Halikarnasa (I, 19, 1) za Umbre
navodi da su nekad naseljavali mnoge dijelove Italije i da su bili iznimno veliki i drevni narod. Plinije

9
je natpis napisan, R. Šalabalić je ostala neodređena. R. Šalabalić (1967, 40-
42) je predložila sljedeću rekonstrukciju i interpretaciju :

Za slovo R. Šalabalić navodi da se pojavljuje samo u umbrijskom

alfabetu sa fonetskom vrijednošću “z”

Stariji (NH, III, 112) je zapisao da se smatra kako su Umbri bili najstariji narod u Italiji (Umbrorum gens
antiquissima Italiae existimatur). Dionisije iz Halikarnasa (I, 13, 3; 16,1 ) je bio i mišljenja da su
Oenotrijanci zauzeli od Umbra dio njihove zemlje, i da su od ovih Oenotrijanaca koji su zauzeli dio
umbrijske zemlje njih potekli Aborigini (mitski pretci Latina), zatim da su (I, 19, 1; 20, 4) Pelazgi oduzeli
dio umbrijske teritorije, “zauzeli su neke male gradove koji su pripadali Umbrima”, i zajedno sa
Aboriginima su zauzeli umbrijski “grad” Kroton i mnoga druga mjesta. Posebno mjesto zauzima
Etrursko zaposjedanje umbrijskih područja (Dionys. Halic. I, 27, 4; Plin. NH, III, 112). Plinije Stariji
dodaje i kako je Etrurci bili zauzeli 300 umbrijskih oppida (“gradova”). Etrurci su nesumnjivo u vrijeme
svoje ekspanzije prema sjeveroistoku (Padskoj ravnici i odgovarajućem jadranskom priobalju) zauzeli i
gornje porječje Tibra i apeninske prolaze koji su pripadali samostalnim umbrijskim zajednicama. U
širenju svoje hegemonije, Etrurci su širili i svoju civilizaciju, procesom koji je prilično zahvatio i Umbre.
Ključno značenje za širenje etrurskih ili etrursko nadahnutih civilizacijskih, kulturoloških, ekonomskih
silnica prema i ilirskim zemljama bila su dva grada Adria i Spina u zoni delte rijeke Po. Maur Servije
Honorat (Aen. XI, 567-568), možda pozivajući se na Katona Starijeg i njegovu historiju postanaka
italskih naroda i gradova (Fragmenti rimskih historičara, Tom II, Cato, F72), spominje da je nekoć skoro
sva Italija bila pod etrurskom vlašću.
Na otoku Ishiji (na kojoj se nalazila grčka naseobina Πιθηκοῦσαι/Pithekousai) je 1954. god. pronađena
i keramička posuda „Nestorov pehar“ (koja je iskorištena kao grobni prilog za sahranjenog dječaka), i
čiji se nastanak datira između 750. i 700. god. p. n. e. i pretpostavlja se da je originalno proizveden na
Rodosu. Danas se nalazi u muzeju : Museo Archeologico di Pithecusae u Villa Arbusto u naselju Lacco
Ameno na otoku Ishija. Na Ishijskom „Nestorovom peharu“ se nalazi grčki natpis u tri reda koji se danas
smatra jednim od najstarijih primjera grčkog alfabeta (riječ je o eubejskom tipu alfabeta) na području
Italije, pa i općenito u tadašnjem Mediteranu. Eubejski alfabet pripada zapadnom, tzv. „crvenom“ tipu
starohelenskog alfabeta, i u njemu se pojavljuju neki specifični oblici koji će biti i u latinici.

10
“Z(e)RI TERG(i)TI(o) URθ(an)EK(e)ANATUR(na) TURIS(t?)
ATTIANAIAN

11
(...negotiator fecit Iano Uturnaeque dono /hoc/ vas).”6

6 (1967, 42-44) : „Auf diese Weise gelesen, könnte unsere Inschrift hinsichtlich des Alphabets, als eine
übergangsart den etruskischen und anderen norditalischen Schriftarten zugeschrieben werden.
Immerhin, solange die Sprachangehörigkeit unserer Inschrift nicht geprüft und positiv entschieden ist,
ist es problematisch sie in Verzeichnisse etruskischer Inschriften aufzunehmen, obwohl sie, nach dieser
freilich subjektiven Lesung, eine Dedikation an die etruskischen Götter enthält. Denn, man muss
ausdrücklich daran erinnnern, dass, sogar falls die vorgeschlagene Lesung korrekt ist, die Weihung an
die etruskischen Götter überhaupt nicht von einem Etrusker gaschrieben werden musste. Solange die
vorgeschlagene Lesung nicht endgültig bestätigt ist, ist es eigentlich unnötig sich in eine etymologische
und linguistische Analyse einzelner Wörter näher einzulassen. Immerhin, stehen die Wörter denen wir
hier mit einiger Sicherheit begegnen, durchaus nicht isoliert, und sind den sprachgeschichtlichen
Untersuchungen überhaupt nicht fremd, oder sie können gut mit gewissen bekannten Ergebnissen auf
dem Gebiete der Balkan-anadolischen Substratforschung in Verbindung gebracht werden. Das erste
Wort, nach der vorgelegten Interpretation : Z (e) R I könnte man gut mit skyth. z i r i n, osset. z a r an d
(Benennungen für edle Metalle, vielleicht Gold, und vlh. mit alb. z e r i »Licht« in Zusammenhang
bringen. Das Wort erscheint etwas geändert: s e r i s im Etruskischen und Umbrischen und wurde
verschieden gedeutet, und zwar als »metallenes Gefäss«. TERGITIO, vgl. serbokroat. gleichbed. trgovac
< tergovac. Diesem Wort begegnet man in etruskischen inschriften ebenso wie in den s. g. illyrischen
Inschriften aus Dalmatien, und es ist in der Fachliteratur genügend bekannt. ) UR(-)(an)EK(e) - Man
könnte das Wort mit den Ergebnissen von M. Hammarström in Zusammenhang bringen, also die
Entsprechung in etr. r a (-) i u - lat. o r d o, etr. ra(-) alb. radhis, radhoj (mit dem Passiv: u — r a d h) und
in dem verwandten serbokr. r a d i t i, u r a d i t i »machen, fertig machen« finden. TURIS — vgl. gr.
doron, lat. donum, alb. dorroj, serbokr. dar, darivati. ATTIANAIAN - Kretschmer stellt das aus dem
etruskischen übernommene a t t a n e, a t t a n u s (Art Weihgefässes) mit dem vorgriechichen
Göttername A t h é n a zusammen. Die Göttin war bakanntlich auch die Beschützerin der Töpfermeister
und der Töpferkunst. In demselben Aufsatze hat Kretschmer bekanntlich auch die vorgiechische
Bevölkerung von Athen mit den Etruskern in Zusammenhang gabracht. Versucht man dann das erste
Wort (in unserer Formulierung): Z (e) R I dem Schlusswort A T T I A N A I AN nebeneinanderzustellen,
bekommt man vielleicht eine Möglicheit die Inschrift völlig zu lesen. In diesem Falle bietet sich
nähmlich keine Schwierigkeit die Inschrift als ursprünglich um den schmalen Hals seines metallenes
Vorbildes entlanglaufend aufzufassen, was dann, wegen Raummangels, auch der Grund der
Zusammenpressung unseres Inschrifttextes durch die Ligaturen sein könnte. Unsere Abschrift würde
demach von einer falschen Stelle der Vorlage beginnen, und das wäre eine Bekräftigung für die
erwogene Vermutung, dass unser Abschreiber der Sprache seines Vorbildes nicht mächtig war. Der in
unserer Lesung fehlende Name des Spenders konnte sich, falls unsere Vermutung richtig ist, am Gefäss
das unserer Inschrift als Vorlage diente, um das Gefässrand Entlang laufend, oder, was we-niger
Wahrscheinlich ist, unter ihm — neben einer bildlichen Darstellung, oder gar am Gefässhenkel befinden.
Die letzen zwei Worte der vorgeschlagenen Formulierung könnten zwar gut sogar als ein Teil des sonst
in der klassischen Zeit oft in Rider vorkommenden illyrischen Namen: T U R I S T A TA N I U S erklärt
werden, aber bei einer solchen Lesung entzieht sich der übrige Teil des Textes unserer Deutung.
Ausserdem ist es, nach den bisherigen Ergebnissen der Namenforschung, durchaus nicht
Wahrscheinlich, dass sich ein Name in dieser Zeit mehr als ein Halbes Jahrtausend im Gebrauch erhalten
hätte. Und wäre es doch so, eine zufällige Wiederholung desselben Familien — und Vornamens müsste
doch nach einer so langen Zeits-panne höchst fraglich sein, und bleibt jedenfalls ohne Beispiel. Für einen
sprachlichen kleinasiatisch-ertuskieschen Einfluss im N, NO und NW des Adriabeckens, ebenso wie im
Veneterlande, in Noricum, Dalmatien, ja auch in Pannonien, hat bekanntlich schon N. Jokl ausführliche
Beweise aufgebracht. Dieser Einfluss äussert sich, gemäss den Ermittlungen Jokl's, vor allem in Orts —
und Personennamen. Aber ausser im Namenmaterial, findet er Anknüpfungen an das Etruskische ebenso
in gegenseitigen lautlichen Zusammenhängen, in Mischbildungen und Suffixentlehnungen, was alles,
wie der Verfasser sagt »einen intensiven sprachlichen Austausch der auf enges Nebeneinanderleben
schliessen lässt« beweist. Wie weit im Inneren der Illyrischen Gebiete auf jugoslavischem Boden diese
Durchsetzungen mit fremden Elementen nachzuweisen sind, ist, mangels der archäoloischen Beweise
schwierig zu entscheiden. Die archäologischen Belege für die Beziehungen der damaligen Bevölkerung

12
Po R. Šalabalić smatra da natpis sadrži posvetu etrurskim božanstvima, ali i
da bi ga zbog toga što jezik natpisa ne može biti u potpunosti potvrđen kao
etrurski, da bi ga bilo problematično uvrstiti u korpus etrurskih natpisa. I ako
je predloženo čitanje natpisa tačno, ona dodaje, da ovu posvetu uopće nije
morao napisati Etrurac. Potrebno je istaći da svoju konačnu rekonstrukciju i
čitanje teksta natpisa R. Šalabalić iznosi uvjetno i sa dozom rezerve.
Aleksandar Stipčević (1968, 166) je o ovom natpisu iznio mišljenje kojim je
dodatno relativizirao njegovo “ilirstvo” jer “tu nije riječ o natpisu, nego
eventualno o imitaciji nekog natpisa od strane nepismenog ilirskog grnčara”.7

von NW Jugoslawien mit ihrem italischen Hintergrund und mit Etrurien sind zwar äusserst spährlich.
Wir wissen ja, dass griechische Händler den Handel von Bronzgefässen und schwarzfigurigen Vasen
von Norditalien und Massilien über die Alpen hin etwa im VII oder VI Jahrhundert aufgegeben hatten,
und diesen nicht mehr ein-träglichen Handel den Etruskern überliessen. Wenigar bekannt sind die
etruskischen Bezie-hungen zu der Bevölkerung auf jugoslawischem Boden. Doch sind in einem zwar
ziemlich beschränkten Umfange auch auf unserem Boden solche Einflüsse bezeugt. R. Bižić-Drechsler
hat, in ihrer Mitteilung über die unter ihrer Leitung geführten Ausgrabungen der japodischen Nekropole
in Kompolje, für die kleine Bernsteinplastik von Kompolje gute Analogien auf italicshem Boden
gefunden, und zwar genau in jenen Gegenden die vom VII-V Jahr-hundert unter etruskischer Herrschaft
standen, die aber von der zweiten Hälfte des VI Jahrhunderts an von griechischen Kolonisten und
Händlern almählich durchsetzt worden sind. In der erwähnten Mitteilung gelang es ihr mittels dieser
Analogien direkte Beziehungen zwischen Spina und dem japodischen Territorium festzustellen, auf
Grund welcher sie die Anhängsel von Kompolje (unter denen sogar die erwähnte Bernsteinperle mit
buchstabenartigen Einritzungen) hinsischtilch des Stils für ein Ergebnis der jonisch-etruskischen
Symbiose hält. Die vorgeschlagene Deutung unserer Gefässinschrift bedarf zweifellos noch mehrerer
sprachlicher und archaeologischer Belege. Von besonderem Belang wäre es nun nachzuforschen und
festzustellen ob für die Funde von Pod Entsprechungen auch auf italischem Boden zu finden sind. Die
griechische Kolonisationswelle hat schon zu dieser Zeit in immer neuen Vorstössen die Küste
Süditaliens berührt. Deshalb wäre es vielleicht zu erwarten, dass eini-ge Gegenstände von Pod neben
den griechischen, auch andere, vielleicht vom italischen Boden stammende Stileigenschaften zeigen.
Selbstverständlich, können darüber nur der Archäologie fachkundige ihr zuständiges Wort sagen.
Immerhin, wenn es sich auch heraus-stellt, dass solche (auf eine von italischen Boden stammende
Beeinflussung hinwaisende) Analogien in Pod nicht nachweisbar sind, steht doch fest, so schwer dies
zu eklären sei, dass die Buchstaben an unserem Gefäss weder der archaischen, noch der klassischen
Phase des griechischen Alphabets angehören können; während sie bestimmte augensichtliche
Eigenschaften einer Mischbildung vom etruskischen und anderen. norditalischen Alphabeten ziemlieh
lieh deutlich aufweisen. Wie es dazu kam, dass man eine, solche Inschrift aus. der »zivilisierten Welt“
an diesem abgelagenen. Ort trifft, ist ohne zuständige historische und archäologische Angaben schwer
zu entscheiden. Nun, der Wahrheit zuliebe, wissen wir ja eigentlich auch nicht was in der Um. gebung
von Bugojno im VI Jahrhundert unserer Zeitrechnung geschehen konnte. Wenn auch später wohl
mit.gewissen Korrekturen .der hier vorgeschlagenen paläographischen Analysen zu rechnen ist, bin ich
doch davon überzeugt, dass es notwendig. war auf den geographisch-historischen Raum in dem die
Lösung: dieses Problems zu suchen ist hinzudeuten und das mit stichhaltiger Argumentation zu
bekräfigen.“
7 Natpisu iz Poda, A. Stipčević je prostora posvetio i u svome djelu o Ilirima (1989, 191) : “Godine 1963.
u toku istraživanja velikog gradinskog naselja Pod kod Bugojna otkrivena je keramička posuda iz VI.
st. pr. n. e. oko čijeg se gornjeg ruba nalaze ucrtani neki znakovi. Arheolog Borivoj Čović koji je tu
posudu otkrio, vidio je u tim znakovima slova pisana grčkim alfabetom pretklasičnog razdoblja. Filolog
Radmila Šalabalić pokušala je taj natpis pročitati, te misli da je on napisan slovima jednog miješanog

13
Natpisu sa posude iz Poda Borivoje Čović se vraćao i kasnije. U knjizi “Od
Butmira do Ilira” (iz 1976. god.), B. Čović je tekst tumačio u okvirima njegove
navodne magijske bitnosti za stanovnike Poda, i trgovačkih i drugih veza
domorodačkih, ilirskih zajednica iz dinarske kontinentalne unutrašnjosti sa
grčkim i italskim (etrurskim) prostorima, odnosno razvijenim civiliziranim
svijetom Mediterana.8 U separatu o srednjobosanskoj kulturnoj grupi iz edicije
“Praistorija jugoslovenskih zemalja” B. Čović je tekst povezao sa “sferom
duhovne kulture” stanovnika željeznodobnog Poda,9 dok je u natuknici o
pismenosti u ediciji “Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine” samo
ponovio već uobičajene teze o natpisu sa posude, donoseći i informacije o
nalazima još nekoliko fragmenata sa tragovima pisma, a koji su isto pronađeni
na lokalitetu gradine Pod : mali pehar i pršljenak sa po nekoliko.slovnih

alfabeta s elementima etrurskog i drugih sjevernoitalskih alfabeta. Nije međutim sigurna da se tu zaista
radi o natpisu, no ako i jest natpis, on nikako nije na ilirskom jeziku.”
8
1976, 207-208 : „Бeз таквих, директних додира тешко је, наиме, објаснити један изузетан и
значајан феномен-познату вазу с натписом из овог насеља (сл. 103 a и б). Ради се о једној
керамичкој посуди, несумњиво домаће израде, на којој је урезан натпис од тридесетак знакова.
Садржај тог натписа није још поуздано дешифрован, али Р. Шалабалић, која се тим бавила,
утврдила је да тај натпис по својим карактеристикама припада етрурско – умбријском културном
кругу. По њеном мишљењу, у питању је препис с једне металне вазе, а садржај би давао натпису
(можда и самим словима, којима се могла приписивати магијска моћ) учинио је да се, за одређене
потребе, тај натпис препише на једну земљану посуду домаће израде. Што је још занимљивије,
ови словни знаци урезивали су се и на друге посуде, у једном случају чак и на глинени пршљенак
за вретено. Да ли су бар неки од становника овога насеља били упућени у стварно значење и
употребу ових знакова-другим ријечима : да ли је овде било у извјесном смислу писмених људи,
или су ова слова преписивана само механички због њиховог религијског или магијског значаја-
питање је које мора, бар засад, остали без одговора. Али њихова појава свједочи о чврстим и
трајним везама нашег насеља са културним центрима средње Италије. Основа тих веза била је
добро уведена трговина.“.
9 1987, 523 : "Sferi duhovne kulture pripadaju i objekti sa urezanim slovnim znacima. Najznačajniji od
njih je potpuno sačuvana vaza s natpisom, nađena u sloju požara još u prvoj kampanji istraživanja, 1959.
godine. Taj sloj je sada preciznije datiran oko 600. godine st. e. Prema interpretaciji R.Šalabalić, radilo
bi se o kopiji-prepisu natpisa s neke metalne posude, vjerovatno umbro–etrurskog, a sadržaj bi bio
posveta trgovca Janu i Juturni. Kako je vaza i tehnološki i tipološki nesumnjivo domaći proizvod, teza
o prepisu je veoma uvjerljiva. Pitanje je samo kakav značaj treba pridati pojavi natpisa na jednom
stranom jeziku, i to u jednoj vrsti prepisa sa metala na keramiku. Najvjerovatnije izgleda rješenje da se
samom natpisu pridavao određeni značaj, kultni ili magijski, te da je zbog svoje važnosti nekom
prilikom, iz razloga koji su teško dokučivi, bio prepisan na jednu keramičku posudu, i to – što nije bez
važnosti – na tek modelovanu, još svježu podusu, prije pečenja. Ipak, ostaje otvoreno pitanje nije li
nekom, makar i veoma ograničenom, broju stanovnika ovoga razvijenog naselja bio poznat i onaj drugi,
praktični značaj slovnih znakova. Slovni znaci, kako je kasnije utvrđeno, zastupljeni su i u mlađim
slojevima Poda (faza 5. i 6. srednjobosanske grupe) u obliku manje grupe znakova na jednom malom
peharu i jednom prešljenku, ali i kao niz znakova ispod oboda jedne posude, od koje je, na žalost,
sačuvan samo ulomak, ali koji djeluje kao dio natpisa s određenim sadržajem.“

14
znakova, fragment vaze s dijelom natpisa.10 I ovi fragmenti slova, na neki bi
način govorili o postojanju fenomena pismenosti među stanovnicima
željeznodobnog gradinskog naselja Pod, bar u nekom početnoj, rudimentarnoj
fazi.
Na osnovi dosadašnjeg nivoa znanja i znanstvenih spoznaja, natpis sa posude
iz Poda se smatra za najstariji priznati poznati trag pismenosti sa područja
današnje Bosne i Hercegovine i danas se nalazi u depou Zemaljskog muzeja u
Sarajevu pod inventarskim brojem 46 417.11
Iz onoga što je već rečeno u znanstvenoj literaturi o fenomenu natpisa br. 46
417 jasno je da njegove tajne nisu do danas ni približno bliže konačnom
odgonetanju. Jedan od glavnih razloga je neprecizno urezivanje samih slova,
ne baš veliko iskustvo u pisanju onog koji je urezivao slova, neujednačnost
slova po visini i širini pa ima i dodirivanja i preklapanja ureza i vjerojatno
izlizanost dijelova tih ureza, uslijed dužeg boravka u zemlji. Tekst obiluje i
ligaturama, kojima se nastojalo uštediti na prostoru i vremenu urezivanja
slova, ali veliki broj ligatura koje međusobno povezuju ionako teško čitljiva
slova samo je otežalo rad na identifikaciji slova i uređivanju narativa teksta,
bez čega je skoro nemoguće nastojati uraditi smisleni prijevod natpisa. R.
Šalabalić je uradila golem posao samo u procesu rekonstruiranja slova i
znakova, i nastojanju njihove alfabetske identifikacije. Može se načelno reći
da je ona uspjela prepoznati da je tekst natpisa ispisan slovima italskih
alfabeta. Ali, ako bi se rukovodilo prepoznavanjima alfabetskih slova i ligatura
koje je u svome članku predstavila R.Šalabalić, rekonstrukcija teksta bi ipak

10
AL BiH, Tom I, 1988, 137 : „Predrimsko doba. Ako zanemarimo znakove urezane na keramici
vinčanske kulture (Gornja. Tuzla*) čije porijeklo i značenje još nisu utvrđeni, najstariji poznati slovni
znaci potiču iz slojeva željeznog doba naselja Pod* kod Bugojna. U horizontu velikog požara (datiranom
oko 600. godine st. e.), nađena je čitava vaza s natpisom, vjerovatno prekopiranim s neke, kasnije
izgubljene, metalne posude. Po R. Šalabalić radilo bi se o umbroetrurskorn natpisu dešifrovanom kako
slijedi : Z(e)RI TERG(i)TI(o) UR(an)EK(e) ANATUR(na) TURIS(t) (...negotiator fecit Iano
Uturnaeque dono /hoc/ vas). Pretpostavka da je do prepisa, odnosno kopiranja, došlo zbog religijskog,
odnosno magijskog, značaja pripisivanog natpisu, dosta je vjerovatna, te sam po sebi taj natpis ne bi bio
dokaz poznavanja i upotrebe pisma među stanovnicima tog naselja. Ipak, iz mlađih slojeva Poda (faze
5. i 6. srednjobosanske grupe, 450-300. g. st. e.) potiču još mali pehar i pršljenak sa po nekoliko.slovnih
znakova, te fragment vaze s dijelom natpisa, pa bi se moglo zaključiti da su njegovi stanovnici te znakove
mogli upotrebljavati i u njihovoj primarnoj funkciji, odnosno da je, u tom vremenskom okviru, upotreba
pisma poznata, makar i u veoma ograničenoj mjeri. Pismo i pismenost su nesumnjivo postojali u
Hercegovini u helenističko doba (4. do 1. v. st. e.) posebno među Daorsima* što je dokumentovano
natpisima na njihovom novcu (ΔΑΟΡΣΩΝ), na rubu jednog šljema (ΠΙΝ/ΕΣ), te desetinama grafita na
keramici, posebno na amforama. Daorsi su se služili grčkim alfabetom.“
11
O ovom natpisu v. Čović, 1964; Šalabalić, 1967; Mesihović, 2011, 4-5.

15
bila uneliko drugačija od one krajnje koju je ona prezentirala, i mogla bi
izgledati na sljedeći način : “ZRI TERGTI URθEKANUTUR TRISA,
posljednji segment tekst je najteže rekonstruirati i tu se mogu samo prepoznati
slovni znaci ??TTIAITI????”.
Jedan od osnovnih razloga zašto do danas nije na pravilan način izvršena bar
parafrizirana rekonstrukcija teksta jeste u tome što se drži teze o “nepismenosti
ilirskog jezika”. B. Čović jeste prvotno predložio, čisto špekulativno, da je
tekst napisan na lokalnom govoru, ali je to odbaćeno od R. Šalabalić i A.
Stipčevića. I ta odbačenost eventualnosti da je korišten lokalni govor se
održavalo u spominjanjima našeg natpisa i u znanstveno – stručnoj literaturi i
u pučkim tekstovima sve do danas. Međutim, dok su slova nesumnjivo
italskog (po našem mišljenju poglavito umbrijskog tipa) porijekla, korišteni
jezik ili riječi natpisa ne moraju biti etrurska ili umbrijska, i realna je
mogučnost da je korišteni jezik ustvari bio lokalni govor. Uostalom i sama
posuda je bila domaći proizvod, a i neprecizno urezivanje bi na neki način
govorilo u prilog činjenice da je i sam tekst natpisa domaći proizvod. Ali bez
obzira na izvjesnu nepreciznost urezivanja slova i moguće ne preveliku
vičnost zapisivaća teksta, ipak imajući u vidu činjenicu da se za natpis ostavlja
namjenski prostor na posudi uz dekoraciju kao i postojanje ligatura,
nesumnjivo osoba koja je pisala (ili prepisivala) taj tekst nije bila obični
kopirant, nego je morala znati šta radi. Autor natpisa je nesumnjivo poznavao,
bar u njegovim osnovama, alfabetski sustav koji se koristio u Italiji za
zapisivanje i prijenos informacija i poruka. A i samo postojanje tekstualne
poruke zapisane na posudi, koja se može povezati sa ritualom za koji se
koristila posuda, nagovještava moguće poznavanje značenja teksta od strane
autora, pa čak i svećenika ili drugih posvećenih osoba koji bi izvodili obred.
Borivoje Čović (1976, 208) je definirao željeznodobno naselja na Podu kod
Bugojna kao izvrno organizirano naselje, dobro utvrđeno, sa pravilnim
rasporedom kuća, sa uskim uličicama, koje su se po strogim zakonima
komunalne discipline održavale, sa razvijenim zanatstvom i trgovinom, čiji je
obim daleko premašivao potrebe njegovih stanovnika, najzad sa trgom i
podgrađem. Po B.Čoviću to više nije bilo selo, nego nešto slično gradu, makar
i u embrionalnoj ili protourbanoj formi. Naselja na gradini Pod i njenom
podrgađu je bilo i bitno trgovačko odredište, do kojega su vodile komunikacije
iz primorja. U njega su moguće dolazili i ljudi iz udaljenijih krajeva. Nalazi

16
potvrđuju da je obavljana trgovina sa zajednica koje su imale i koristile pismo,
pa bi bilo teško povjerovati da su stanovnici naselja na gradini Pod i njenom
podgrađu bili toliki divljaci i zaostali da nisu imali pojma šta su to slovni znaci
koje bi koristili neki putnici koji bi dolazili i do njih.12 Uostalom, nije
nemoguće pomisliti da su do naselja na gradini Pod, sigurno od 700. god. p.
n. e. pa nadalje mogli dolaziti indvidualno i sami Italici, uključujući i one
etrurske i umbrijske etničke pripadnosti, bilo kao trgovci, avanturisti ili obični
putnici. Ko zna, možda bi neki od njih odlučili i ostati i nastaniti se u
unutrašnjosti ilirskih zemalja. A ove trgovačke veze su moguće dovele do toga
i da neki domaći ljudi odluće se da budu poduzetniji i avanturističkiji, pa
postanu trgovci i putnici i sami odlaze u jadransko primorje, a zašto ne, otisnu
se i na drugu stranu mora. Sve je to moralo rezultirati i sa činjenicom da se
zahvaljujući tim putovanjima (nebitno bila ona jednostrana ili dvostrana) širi
i fenomen pismenosti. Posebice je upravo trgovina ta koja doprinosi
postupnom širenju pismenosti.
Realna mogučnost je da je tekst nastao, a posuda korištena u sferi religioznosti
zajednice kojoj je pripadalo gradinsko naselje Pod. B. Čović je u naselju Pod
uspio otkriti i ruševine objekta koji je najvjerojatnije korišten kao svetilište u
vremenu kada je korištena i posuda sa natpisom. U svetilištu su pronađeni
“stubasti idoli” koji su na vrhovima imali modelovana shematizirana ljudska
lica. Jedan od ovih pronađenih “stubastih idola” umjesto ljudskog lica ima
predstavu sunčeva diska.13 Vrlo je moguće pretpostaviti da se tekst sa posude

12
Naselje na gradini Pod i njenom podgrađu je po svemu sudeći nastavilo postojati i nakon uspostave
rimske vlasti, i to u transformiranom obliku. Sama gradina je bila napuštena, dok se naseobinski život
sveo u ravniji dio nekadašnjeg podgrađa uz obalu rječice Poričnice. Pošto se željeznodobno naselje na
gradini Pod nesumnjivo nalazilo na nekoj bitnoj komunikaciji koja je iz jadranskog priobalja vodila
prema dubljoj bosanskoj unutrašnjosti i dalje prema Panoniji, moglo bi se pretpostaviti da se i ono naselje
proizašlo iz predrimske gradine na Podu nalazilo smješteno negdje na rimskoj cestovnoj mreži. U tom
slučaju bi se njegovo ime možda moglo nalaziti zapisano na Antoninovom itinerariju ili Pojtingerovoj
karti. Bistue Vetus.
13 Čović, 1987, 493 : “Plastika je jedna od posebno važnih pojava u fazi naše grupe. Zastupljena je tzv.
Stubastima idolima, nađenim u ruševinama svetilišta, u sloju velikog požara koji pripada početku ove
faze. Radi se, zapravo, o reljefima, izrađenim tehnikom oblaganja drvenih greda glinom, na kojoj su
zatim izvođeni geometrijski ukrasi (na trupu), te stilizovane ljudske glave (lica) na vrhu, u dvije osnovne
varijante: sa četvrtastim i sa zaobljenim čelom (Sl. 29, br. 1, 2). U jednom slučaju ljudski lik zamijenjen
je predstavom sunčeva diska (Sl. 29, br. 3). Iz sloja velikog požara potiče i poznata vaza s natpisom, o
kojoj će još biti riječi.”
Čović, 1987, 517-520 : “Relativno skromni podaci o kultu mrtvih nadoknađeni su vrijednim i rijetkim
nalazima druge vrste, značajnim za poznavanje drugih aspekata religijskog života. Tu prvenstveno
mislim na svetilište otkriveno na Podu i njegovu kultnu plastiku. Taj objekat je otkriven u sloju velikog
požara koji smo pripisali početku naše faze 3 (oko prelaza iz 7. u 6. stoljeće st. e.). Nalazio se na zapadnoj

17
iz Poda odnosi i na neko ili neka božanstva predstavljena i poštivana u ovom
svetilištu.

periferiji naselja, vjerovatno blizu glavnog ulaza (što se može pretpostaviti na osnovu činjenice da je u
sljedećem stambenom horizontu ulaz bio dvadesetak metara južnije, u tada izgrađenom velikom.
jugozapadnom suhozidu). Dimenzije objekta iznose oko 6 x 5 m. Veći, istočni dio je jednostavan,
pravougaoni prostor, dimenzija oko 5 x 4 m, bez klupa duž podužnih zidova, peći i drugih nalaza
uobičajenih u kućama za stanovanje. Osim toga, nivo glinene podnicc tog dijela bio je za oko 0,60 do
0,80 m niži. Manji, zapadni dio objekta imao je oblik platforme, veličine oko 5 x 2 m, čija se površina
dizala za navedenu visinu iznad vcćcg istočnog dijela. Približno u sredini tc platforme nadena je osnova
okruglog ognjišta sa supstrukcijom od kamena i šljunka, najvjerovatnije u funkciji žrtvenika. Čitava
platforma bila je prekrivena šutom, koji se sastojao od većih ili manjih ulomaka različitih objekata,
radenih u tehnici kućnog lijepa i ukrašenih udubljenim ornamentima. Dio ulomaka istih objckata naden
je i u šutu, odnosno mješavini šuta, zemlje i kamenja, kojim je istočna prostorija bila ispunjena,
očigledno u toku nivelacije tereha, izvodene prilikom obnove naselja nakon požara. Analizom ulomaka
navedenih objekata, konstatovano je da, uglavnom, pripadaju dvjema grupama. Prvu čine deblji i
kompaktniji komadi za koje se moglo s dosta vjerovatnoće utvrditi da su prvobitno kao unutrašnja oplata
zidova, po svoj prilici samo onog dijela objekta u kojem se nalazila platforma. Drugu grupu čine dijelovi
jedne konstrukcije koja je nesumnjivo stajala na platformi, najvjerovatnije uza stražnji zid, iza ognjišta-
žrtvenika. Ta konstrukcija imala je oblik rešetke, načinjene od vertikalnih i horizontalnih drvenih greda
i oblica, oblijepljenih glinom. Na sloju gline izvedeni su udubljeni geometrijski ukrasi, najčešće šrafirani
trouglovi, šrafirani rombovi, koncentrični polukrugovi i sl. Ono što je posebno značajno jesu ljudske
glave, tačnije lica, modelovana na vrhovima nekih (a možda i svih) vertikalnih greda te rešetkaste
konstrukcije. Tako su nastali posebni, dosad nepoznati, primjerci kultne plastike željeznog doba koje
sam nazvao »stubasti idoli«. Radi se o shematizovanim ljudskim likovima, čije tijelo ima oblik stupca,
ukrašenog geometrijskim motivima. Ikonografski, mogu se razlikovati dva osnovna tipa tih likova: tip s
četvrtastim i tip s ovalnim čelom (Sl. 29, br. 1, 2), što nesumnjivo ima neko značenje. Ono što posebno
impresionira jeste jedan od ovih stubastih idola koji umjesto ljudske glave ima predstavu sunčeva diska
(S1. 29, br. 3). Pojava predstave sunčeva božanstva u ovom svetilištu isključuje objašnjenje ostalih
stubastih idola kao kućnih božanstava ranga rimskih penata. Radi se, najvjerovatnije, o predstavama
božanstava najvišeg ranga, ravnih sunčevu božanstvu. Uostalom, i sama građevina nije stambeni
objekat, privatna kuća za stanovanje, već objekat posebnog oblika i sadržaja: likovima božanstava
pripada posebno mjesto, kao i žrtveniku, a prazni, niži prostor u istočnom dijelu objekta služio je
najvjerovatnije za okupljanje učesnika u obredima. Ne bi trebalo sumnjati u to da je u pitanju opštc,
zajedničko svetilište čitavog naselja. Njegovo postojanje i sadržaj bacaju jedno novo svjetlo na stepen
razvoja religije plemena željeznog doba koji su bili nosioci srednjobosanske kulturne grupe. Mada je
ikonografija još posve barbarska, tu je već slika jednog lokalnog panteona, tu je i hram kao obilježje
jednog višeg stepena religioznosti. Glava bradatog čovjeka nađena na suprotnom kraju, u istočnom dijelu
naselja, modelovana na vanjskoj strani rubnog zidića jednog ognjišta, ukrašenoj raznolikim
geometrijskim motivima, predstavlja takođe poseban oblik kultne plastike. Kuća u kojoj je to ognjište
nađeno (vjerovatno takođe žrtvenik) ima, inače uobičajene karakteristike stambenog objekta. Stoga bi
izgledalo vjerovatnije da se radi o objektu kućnog, domaćeg kulta, možda predstavi heroiziranog
pretka.”

18
Preuzeto iz Čović, 1987, Sl. 29 – Srednjobosanska grupa – faza 3: horizont 6, svetilište :
primjerci “stubastih idola”

19
 ČITANJE NATPISA

Uviđajući da je posuda sa natpisom domaći proizvod i da je morala biti u nekoj

korelaciji sa religijskim životom stanovnika željeznodobnog gradinskog
naselja Pod, a koji je bio uobičajen za sastavnice ilirskog etničkog i jezičkog
kontinuuma,14 pažnju za otkrivanjem tajni natpisa je neophodno usmjeriti
upravo prema domaćim, ilirskim, religijskim aspektima. Nažalost ilirska
predrimska religioznost je slabo izvorno poznata, uglavnom se temeljeći na
nekim šturim i fragmentarnim podacima iz klasično – civilizacijskih i
kasnoantičkih literarnih narativa na grčkom i latinskom, rijetkim spomenima
na epigrafskim spomenicima i arheološkim nalazima. Zbog toga se u
izučavanjima ovog segmenta ilirskog fenomena, oslanja i na komparativne
analize, npr. sa spoznajama o paleobalkanskoj, protoindoeuropskoj, grčkoj,
rimskoj, keltskoj i drugim mediteranskim i indoeuropskim religioznostima.
Posebice se u nastojanjima za detektiranjem nekih aspekata religioznosti
sastavnica ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma poklanja pažnja i nekim
prežitcima kod zajednica koje su danas naseljene na području nekadašnjih
ilirskih zemalja.
U relativno izoliranijim planinskim arealima, naseljenim gorštačkim
zajednicama koje su još uvijek uspjele očuvati arbanaške govore, najduže su
se (u odnosu na ostale balkanske zajednice) i to u značajnijoj mjeri održavala
i drevna paleobalkanska “paganska” vjerovanja i shvatanja, izražavana u
tamošnjim običajima, ritualima, mitovima, legendama i tradicijskim
pričama.15 Kod njih su identitetski kodovi, bez obzira na današnje formalno

14
O Ilirskom etničkom i jezičkom kontinuumu v. O Ilirskom etničkom i jezičkom kontinuumu v. Mayer,
1957; Isti, 1959; Katičić, 1962; Isti, 1963; Isti, 1965; Alföldy, 1969; Papazoglu, 1969; Ista, 1978; Wilkes,
1969; Isti, 1992; Isti, 2001; Benac, 1973, 93-108; Stipčević, 1974; 1989; 1991; Isti, 1981; Ćović, 1976;
Bojanovski, 1974; Isti, 1988; Cabanes, 2002; Mesihović, 2007; Isti, 2007A; Isti, 2011; Isti, 2011B; Isti,
2011C, 55 – 78; Isti, 2011D, 11 – 22; Isti, 2014; Isti, 2014A; Isti, 2014B; Isti, 2014C; Isti, 2018; Isti,
2021; Mesihović - Šačić, 2015; Marjanović - Primorac - Mesihović, 2019; Mesihović - Šačić -
Veletovac, 2021.
15
O tome v. Lambertz, 1922; Isti, 1949; Isti, 1973; Schirò, 1923; Durham, 1928; Ista, 1928 A; Wheeler,
1936; Skendi, 1954; Isti, 1967; Shuteriqi, 1959; Çabej, 1966; Lloyd, 1968; Treimer, 1971; Huld, 1976;
Pipa, 1978; Isti, 1993; Juka, 1984; Poghirc, 1987; Elsie, 1994; Isti, 2001; Isti, 2001 A; Isti, 2003; Isti,
2007; Isti, 2010; Isti, 2019; Demiraj, 1997; Isti, 2002; Isti, 2011; Mallory - Adams, 1997; Isti, 2006;
Orel, 1998; Doja, 2000; Kressing - Kaser, 2002; Tirta, 2004; Berishaj, 2004; Elsie - Mathie-Heck, 2004;
Dobruna-Salihu, 2005; Hysi, 2006; Neziri, 2008; Stipčević, 2009; Doli, 2009; Shetuni, 2011; Gjoni,

20
izjašnjavanje i određivanje, najmanje izmijenjeni i kontaminirani stranim
utjecajima. Tome je pogodovala ne samo već spomenuta relativna zemljopisna
izoliranost, nego i uvriježena i poslovičnost konzervativnost plemenske
kulture, dominacije oralnog transgeneracijskog prenošenja informacija,
historijsko sjećanje uobličeno i sa epikom, heterodoksija i tradicije načina
života zasnovanih na dugotrajnim i strogim kodeksima, kanonima, kanunima
i etičkim obrascima i modelima. Sve je to doprinijelo da su ti neki prežitci
paleobalkanštine uspjeli preživjeti ili se adoptirati ili se absorbirati na neki
način u procese helenizacije, romanizacije, kristijanizacije, slavenizacije,
islamizacije i modernizacije. Zato te gorštačke zajednice arbanaških pastira
imaju na sebi ili najmanje tih nabrojanih kulturoloških i civilizacijskih
stratuma ili su oni najtanji na te stratume kod ostalih balkanskih zajednica, bez
obzira bile one danas helenofonske, slavenofonske, romanofonske,
turkofonske pa i druge srodne albanofonske. Svaki od tih stratuma je dodatno
potiskivao u povijesne magline i dubine ono što danas nazivamo “ilirskim”,
brisao ih umanjivao ili prilagođavao (zavisno od historijskih konteksta) u
većoj ili manjoj mjeri. I što je više stratuma ono ranije padalo u veći zaborav,
veću otuđenost, veću neprepoznatljivost. Zato je ispitivanja zajednica sa
manje na sebi naslaganih stratuma, ili bar sa tanjim (pa i prozirnijim) slojevima
na sebi, uvijek vrijedno u nastojanjima za otkrivanje tajni drevnosti.
Nije na odmet pretpostaviti i kako bi se u toj prepoznatoj i znanstveno
diferenciranoj reliktnoj paleobalkanštini mogle pronaći i određene poveznice
i sa religijskim poimanjima koja su moguće postojala i u okvirima ilirskog
etničkog i jezičkog kontinuuma. O religioznim fenomenima unutar ilirskog
etničkog i jezičkog kontinuuma se vrlo malo zna, posebice za periode prije
uspostave rimske vlasti nad njegovim narodnosnim i političkim sastavnicama.
Radi toga bi određena komparativna analiza i kombinatorika sa tim
pretpostavljenim paleobalkanskim reliktima mogla imati značajno mjesto u
ilirološkim istraživanjima. Za našu obrađivanu tematiku bi bilo interesantno
obratiti pažnju na reliktni fenomen (ili kult) pod imenom Zojz (Zojs, Zojzi,
Zojsi, pl. : Zojzit, Zojzë), koji se dovodi u vezu sa vjerovanjima u božanstvo
neba, groma, munje. Zojz ili Zojsi, bi pored one uobičajene klasično-

2012; Sokoli, 2013; Galaty – Lafe – Lee – Tafilica, 2013; Krasniqi, 2014; Matzinger, 2018; Søborg,
2020; Hyllested - Joseph, 2022.

21
civilizacijske povezanosti sa oblacima i gromovima koje drži u ruci, bio
povezivan i sa planinskim vrhovima (npr. planina Tomor u današnjoj
središnjoj Albaniji). Zojz bi bio i vrhovno božanstvo, pa bi preživio i u formi
imenske ili sinonimske forme za samu definiciju boga u arbanaškim govorima.
Realna je mogučnost da je kult Zojza ustvari evolutivni relikt, sada u
okruženju 1600godišnje domincije abrahamizma i modernih nacionalizama,
kulta nebeskog božanstva iz epohe klasične civilizacije, protohistorije i
prapovijesti. Na osnovi prostorne koordinate i već spomenute okolnosti da
gorštačke zajednice arbanaških govornika na sebi imaju najmanje
“opterećenje” kasnijih kulturnoških, civilizacijskih, religijskih, jezičkih,
političkih stratuma, prva misao koja se nameće jeste da je to nebesko
božanstvo bilo “obožavano”, poštovano i bogosluženo u okvirima ilirskog
etničkog i jezičkog kontinuuma. Sudeći po etimološkom porijeklu, Zojz je
božanski ekvivalent sa grčkim Zeusom (Ζεύς) i mesapskim16 Zisom. Riječ je
o drevnom i glavnom proto-indoeuropskom muškom božanstvu neba i munje
i eventualno dnevnog svjetla čiji bi rekonstruirani oblik mogao biti *Di̯ ḗu̯s ili
*Dyḗws ili Dyḗus/*Dyḗus. Ovo božanstvo je bilo prisutno kod i etničkih
kompleksa, jezičkih kontinuuma, narodnosnih i drugih zajednica koje su se
razvile iz, na osnovi, pod utjecajem ili pod dominacijom proto-Indoeuropskog.
Samim tim je neko nebesko božanstvo, možda smatrano i vrhovnim, moralo
biti prisutno i kod sastavnica ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma, sa
imenskim oblikom koji bi bio sličan proto-albanskom *dźie̅u ̊ sa dodatkom
epitetom a(t)t-) = otac. Od ovih proto- oblika stapanje je nastala i riječ Zot ili
Zoti (pl. : Zotërinj i Zota kad se odnosi na božanstvo), sa značenjem
“gospodar”, “glavar”, “gospodin”, “vlasnik”, “gazda”, “zemljoposjednik”,
“nebeski otac”, “vrhovnog bića” koja se koristi i u značenju abrahamističkog
boga. Inače je sintagma ime nebeskog božanstva + epitet “otac” (proto-
indoeuropski pretpostavljeni oblik : *ph₂tḗr ili *átta) vrlo prisutna u
indoeuropskom religijskom nomenklaturi. 17 Na ime ovog božanstva se nailazi

16
O mesapskim natpisima v. Corpus Inscriptionum Messapicarum (CIM) i Monumenta Linguae
Messapicae (MLM).
17
O Zojz, Zojzi, Zotu i vezi sa nebeskim božanstvom v. Lambertz, 1922, 47; 77; 143–144; 146–148;
Feizi, 1929, 82; Xhuvani - Gurakuqi - Kamsi - Çabej, 1943; Mann, 1948, 583; Isti, 1952, 32; Isti, 1977,
72; Shuteriqi, 1959, 66; Pokorny, 1959, Tom 1, 184-186; Çabej, 1966, 373; Treimer, 1971, 31–33; Zajmi
– Bardhi – Drini – Mulaku – Luboteni – Imami, 1981, 1039; Sedaj 1982, 75; Poghirc 1987, 178; Sihler,
1995, 337; Demiraj, 1997, 431–432; Isti, 2002, 34; Isti, 2011, 70; Elsie, 2001, 252–254; Berishaj, 2004,
49; Tirta, 2004, 72; Doja, 2005, 449–462; West, 2007, 151; 233; Cook, 1964; Isti, 2010, 1171; Curtis,

22
i u toponimiji. Naselje Zojsi ili Zojzi je smješteno u području Lezhë, u regiji
Zadrima u sjeverozapadnoj Albaniji. Nekih 10tak km sjeverno od Prizrena se
nalazi naselje Zojzi (Зојић, Zojić). Krajem XIV. st. i na samom početku XV.
st. u srednjovjekovnoj Srbiji je živio i vojvoda Nikola Zojić, gospodar
rudničkog kraja (Šumadija u središnjoj današnjoj Srbiji). Danas postoje i
prezima Zotić (poglavito porijeklom iz Istre) i Zotović (izvorno Zot, iz istočne
Hercegovine, ali po predanju navodno iz područja zetske Podgorice). Jedan od
četiri zadarska sveca zaštitnika je i sv. Zoilo.18 Iako je njegova svetost
dubiozna, a i slabo je poznat, akvilejski Zoilo je uživao golemo poštovanje i
popularnost u Zadru, što je možda moguće bio rezultat simbioze, zbog
imenske sličnosti, sa „paganskim“ vjerovanjima u ilirsko vrhovno nebesko
božanstvo.
Kao što je već ranije izrečeno u tekstu, nepreciznost samoga zapisivanja,
izlizanost i druga oštećenost pojedinih slova pa i dijelova teksta, mnoštvo
ligatura uveliko uvjetuju i metode dešifriranja samoga natpisa i način
prezentacije njegovog narativa. Uostalom, sva tri jezika (etrurski, umbrijski,
govori ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma), za koja se pretpostavljalo da
su bila na neki način vezana sa našim natpisom, se ne mogu pohvaliti svojom
dešifriranošću i spoznajama (u odnosu na npr. grčki i latinski). Posebice je
ilirski, iako za razliku od etrurskog, indoeuropski jezik, je slabo poznat i ono
na osnovi čega se nastoji doći do spoznaja o njemu su relikti u onomastici,
toponimiji, hidronimiji, oronimiji, etnonimiji i etimološka istraživanja
arbanaških narječja i dijalekata. I zato bi najbolja i najpravilnija mogučnost,
na osnovi dosadašnjeg nivoa znanstvenih spoznaja, za razumijevanje onoga

2017, 1746; Kölligan, 2017, 2254; Martirosyan, 2019, 195-196; Søborg, 2020, 74; Hyllested – Joseph,
2022, 232; Dedvukaj, 2023, 1.
18
Po predanju, sv. Zoilo je živio kao ponizni pokornik u kolibi u močvarnom kraju kod Akvileje u drugoj
polovici III. i početkom IV. st. n. e. Njemu se navodno u snu javio preminuli sv. Krševan i rekao mu gdje da
nađe njegovo tijelo koje je bilo bačeno u more. Relikvije sv. Zoila su, prema nekim zapisima 649. god.. prenesene u
Zadar. Zoilo je u Zadru bio veoma poštovan, i gotovo svaka crkva, svaka kapela u Zadru je imala sliku ili
neki kip u čast sv. Zoila. Relikvije Zoila su prvo bile položene u nekadašnjoj crkvi sv. Marije Velike kod zadarske
tržnice (u narodu poznatijoj pod imenom crkva sv. Roka), da bi u XVII. st. bile premještene u zadarsku katedralu sv.
Stošije. Upravo dan premještanja relikvija 16. XII. uzima se kao blagdan sv. Zoila, dok ga je do tada narod
obilježavao 23. XII. na dan Zoilove smrti. Zoilo je bio zaštitnik skromnijih slojeva zadarskog građanstva.
Informativna katolička agencija : https://ika.hkm.hr/novosti/dr-don-zdenko-dundovic-tko-je-bio-sv-zoilo-i-o-kultu-
sv-zoila-kao-zastitnika-siromasnih/
Ne treba ga miješati sa sv. Zoilus (San Zoilo de Córdoba), koji je po ranokršćanskom predanju bio
zajedno sa 19 drugih martira pogubljen u Kordobi za vrijeme Dioklecijanovih progona.

23
što je “pisac našeg natpisa želio reći” je ustvari uraditi analitičko
parafraziranje teksta, a ne nastojati da se da puni prijevod. Činjenica koje je
dala u svojoj rekonstrukciji R. Šalabalić o tome kako su korištena italska
(etrurska i umbrijska) alfabetska slova, te podjela na riječi i neke
rekonstrukcije riječi su, naravno, nezaobilazna osnova za bilo kakva
detektiranja tajni natpisa br. 46 417 iz Poda. Otprilike zaključno sa devetim
slovom, kada se ide sdesna na lijevo, bi se prihvatili prijedlozi rekonstrukcije
i transkripcije R. Šalabalić, ali bi kasnija prepoznavanja slova uneliko mogla
odstupati od onoga što je ona predložila. Posebice bi se odustalo od hipoteze
R. Šalabalić da je natpis posvećen etrurskim božanstvima.
Tako idući od desne prema lijevoj strani u natpisu se mogu prepoznati
transkribirana (na latinicu) slova sa sljedećim fonetskim vrijednostima :
umbrijsko slovo fonetske vrijednosti /z/, etrurska i umbrijska slova za fonetske
vrijednosti /r/, /i/, /t/, /e/, /r/, /c ili g/, /t/, /i/.umbrijsko slovo /θ (th)/, etrurska i
umbrijska slova /r/, /t/, /r/, /e/, /k/, /a/, /možda n/, /f/, /t/, /c ili g/, /r/, /t/, /r/, /i/,
/s/, /a/. Posljednji segment je najteži za rekonstruisanje i jedino što bi se u
njemu moglo prepoznati jesu moguća umbrijska i etrurska slova fonetske
vrijednosti /a/ i /t/ koja se ponavljaju više puta. Znači puna fonetska vrijednost
natpisa (transkribirana na latinicu) sa posude u Podu bi izgledala na sljedeći
način : ZRITERC(ili G)TIΘRTREKAN?FTC(ili G)RTRISAA?TTA???. Ono
što bi moguće pomoglo u razlučivanju na zasebne riječi ovako definiranog
reda transkribiranih slova jesu spojevi ligatura. Realno je pretpostaviti da su
slova spojena u jednoj ligaturi bila i u okviru iste riječi. Tako postoje sljedeće
grupe uobličene u ligature ili sa samostalnim znakovima : 1. ZRI, 2. TE, 3.
RC(ili G)TI, 4 I (samostalno), 5. ΘRTR, 6. EKA, 7. N? (samostalno), 8. F
(samostalno), 9. T (samostalno), 10. C(ili G) i R, iako nisu u ligaturi, ipak
njihovi međusobni kontekstualni urezi ukazuju da pripadaju istoj riječi, 11.
TRISA, 12. A?TTA???, iako nisu u ligaturi, ipak njihovi međusobni
kontekstualni urezi ukazuju da pripadaju istoj riječi.19

19
Sažeto bi se metologija procesa rekonstrukcije teksta mogla predstaviti na sljedeći način. Nakon
skupljanja svih ranijih spoznaja o tekstu i posudi na kojoj je ispisan, prvo se krenulo sa revizijom
dosadašnjih teza, ukljujući i prijedlog nove transkripcije slova sa natpisa. Kada se dobio novi
transkribirani niz, krenulo se u njegovu razdiobu na eventualne riječi. Veliki broj ligatura, iako je
otežavao detektiranje pojedinih slova, je olakšavao razdiobu na riječi. Realno je pretpostaviti da je da su
slova spojena u jednoj ligaturi bila i u okviru iste riječi. Kada se izvršila takva ligaturska podjela,
sličnosti kombinacija takvih slova su se nastojale nači u etrurskom, umbrijskom i u albanskom jeziku
(za koji se smatra da u sebi još uvijek sadržava najviše jezičkih elemenata iz ilirskog etničkog i jezičkog
kontinuuma). Već na samom početku uočeno je da večina riječi ima etimološke veze sa pojedinim

24
Izgled i diferenciranje slovnog izgleda prve dvije riječ je utvrdila već R.
Šalabalić. Prva riječ ima fonetsku vrijednost ZRI, bi se mogla povezati ne sa
etrurskim božanstvom, nego sa imenom nebeskog – svjetlosno sunčanog,
vrhovnog božanstva koje se poštivalo u Podu, i iz kojeg se etimološki razvijalo
kasnije protoalbansko *dźie̅u ̊, odnosno albansko Zojz/Zojzi. Na ovakvu
mogučnost bi ukazivala i moderna albanska riječ zjarr, i, m. (izgovara se
/dziar/) u značenju „vatra“, „plamen“, „oganj“, „požar“ u množini zjarre. Isto
značenje imaju i riječi zërinurë, t, m., i zjarm, i, m., u množini zjarme. Iz riječi
za vatru je izvedena i riječ za ognjište : zjarmisht/ë, a, f. = ognjište. Moguće je
da je ova riječ izvorno imala vezu sa izrazima koji se odnosili na „dnevnu“
(nebesku) svjetlost i(li) na grom, munju. Zanimljivo je da je u iskopanom
svetilištu (hramu!?) gradinskog naselja Pod među stubastim idolima nalazio
jedan primjerak sa ljudskim licem, i jedan primjerak gdje je ljudsko lice
zamijenjeno sa predstavom sunčeva diska. Ovo nebesko božanstvo koje se
poštivalo u Podu je imalo i određene atribucije vezane za sunčev kult, u prvom
redu za vatreni disk koji je vidljiv sa zemlje i koji šalje sa vedrih nebesa toplotu
i svjetlost, a može izazvati i požare i vatru. Druga riječ ima fonetsku vrijednost
TERGTI i ona bi mogla označavati riječ za trgovca, što je pretpostavila već R.
Šalabalić. Na modernom albanskom 1. tregtár, i, m. (u množini tregtárë) =
trgovac, 2. tregti, a f. = trgovina, 3. tregtór/e, ja, f. = trgovina, prodavnica,
radnja, 4. tregtim, i, m. = trgovanje.
Međutim, dalje diferenciranje riječi i njihovih tumačenja je znatno složenije,
a i pojedina slova nesumnjivo odstupaju od prijedloga koja je dala R.
Šalabalić. Kombinacija ΘRTR bi se mogla etimološki povezati sa modernim
albanskim riječima 1. therór, i, m. = žrtva, 2. therór/e, ja, f. (u množini theróre)
= žrtvenik, oltar, prinošenje žrtve, 3. therori, a f. (u množini theroritë) =
žrtvovanje, prinošenje. U skupu EKAN?FT C(ili G)RTRISA bi se možda
nalazilo ime dedikanta i vrsta dara koji se prinosi božanstvu. Upadljivo je kako
kombinacija TRISA asocira na grčki θυρσος (thýrsos), latinski tirsus, albanski
trisk, u, m. = vinova loza, trs, izdanak loze, hvataljka, južnoslavensko trs u
značenju vinova loza, čokot, izdanak loze, hvataljka, izdanak penjačice.
Zanimljivo je da luvijski “tuwarsa” znači “vino”. Grčki θυρσος je imao

današnjim albanskim riječima i nekim prežitcima drevnih, „paganskih“, nebrahamističkih vjerovanja

kod izoliranih arbanaških zajednica. Nakon toga, parafrizana rekonstrukcija teksta je bila moguća. Za
albanske riječi korišten je Fjalor Shqip – serbokroatisht/Albansko – srpskohrvatski rečnik, objavljen
1981. god. u izdanju Albanološkog instituta u Prištini.

25
značenje štapa ili stabljike vitine i šišarke bora na vrhu koja izbacuje sjeme,
pa bi se zbog toga tirs mogao tumačiti i kao neki simbolički falus plodnosti.
Vitina, biljka ferula communis, je bila simbol obrađenih polja. Njen osušeni
sok je korišten kao začin koji je smatran „hranom bogova“. Dionisov tirs je u
većini ovih vizuelnih predstava prekriven granama i listovima puzavog
bršljena, jer šišarka i bršljan predstavljaju šumu, a nekada je obavijen
trakama.20 Moglo bi se na osnovi navedenog pretpostaviti da je u ovoj posudi
bilo prinošeno ili vino ili grozd grožđa ili vitina ili njen (osušeni ili ne) sok
koji bi u vidu libacije bio izlivan ili bacan na oltar božanstva. Iako je najteža
za rekonstruiranje, posljednja pretpostavljena riječ bi možda upravo zbog
ponavljanja slova za /a/ i /t/ mogla u sadržavati i imenicu za oca. Jedan od
proto-Indoeuropskih oblika za imenicu “otac” je *átta iz čega se razvilo i
hetitsko 𒀜𒋫𒀸 (attas), grčko ἄττα, protoitalsko : *atta, *attā, odnosno
latinsko atta, protoalbansko *ata, odnosno albansko atë.
Na kraju se mora reći da kada se u potpunosti sagleda problematika ovog našeg
natpisa iz Poda, kao da je ustvari više to umbrijsko nego etrursko koje
dominira u predstavljenim slovima. Tako bi izgledalo da je ustvari i
upoznavanje sa alfabetom za Ilire naselja koje je postojalo na lokalitetu Pod,
a onda moguće i šire okolice bitniji bio direktni kontakt sa umbrijskim, već
diferenciranim alfabetom, nego sa etrurskim. Taj umbrijski alfabet su
vjerojatno u ilirske zemlje donijeli trgovci, pomorci, putnici koji bi došli iz
Umbrije. To bi moglo značiti da je i umbrijski utjecaj bio bitan za Ilire
zapadnog Balkana, i da je umbrijski dodir bio taj prvi koji donosi civilizacijske
impulse u duboku kontinentalnu unutrašnjost zapadnih ilirskih zemalja. Tako
bi se sa ovim natpisom iz Poda, a čiji se nastanak sigurno može datirati u starije
željezno doba ilirskih zemalja, moglo na najbolji način i započeti istraživanje
odnosa italskog (posebice etrurskog i umbrijskog) svijeta, prije nego što je pao
pod hegemoniju Rimske Republike, sa sastavnicama ilirskog etničkog i
jezičkog kontinuuma.21

20
Po starogrčkoj mitologiji Tirs se u rukama Dionisa i njegovih sljedbenika mogao pretvoriti u opasno
oružje zbog željeznog šiljka koji se nalazio na vrhu, skriven među lišćem. Za vrh tirsa se mislilo i da
podstiće ludilo. Tirs je korišten u dionisijevskim ritualima i festivalima.
21
O etrurskim vezama sa svijetom zapadnog Balkana v. Drechsler-Bižić, 1959; Batović, 1976;
Mihovilić, 1986; Gabrovec, 1987, 97-98; 100-108; Gabrovec– Mihovilić, 1987, 328 – 331;
Pallotino, 2008, 475-477 + T. CXXXIX – CXLII (iz umetnutog separata pod naslovom
“Pogovor. Etrurščani, Etruskologija i zagrebačka lanena knjiga”, autora Ante Rendić Miočević);

26
U skladu sa svim izrečenim u dosadašnjem narativu ovog radu, mogli bi se
donijeti sljedeći zaključci :
I. Natpis je napisan italskim slovima (etrurskim i umbrijskim), ali je
jezik vjerojatno domaći iz okvira ilirskog jezičkog kontinuuma.
II. Natpis ima religijski posvetni, votivni karakter.
III. Na natpisu se spominje ime nebeskog i svjetlosno – solarnog
božanstva koje se poštovalo kod Ilira iz gradine Pod, a vrlo
vjerojatno i širom ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma, a koje
je direktno proisteklo iz istovrsnog proto-indoeuropskog
božanstva.
IV. Na natpisu je ime ilirskog nebeskog božanstva bilo povezano sa
epitetom “oca”, što bi potvrđivalo i da je riječ o vrhovnom
božanstvu za stanovnike gradinskog naselja Pod, kao što je to
slučaj i kod okolnih indoeuropskih naroda.
V. Ovo ilirsko božanstvo može se interpretirati, i vjerojatno se i u
epohi klasične civilizacije interpretiralo kao grčki Zeus, rimski
Jupiter…itd….
VI. Na natpisu se spominje trgovac koji je učinio dar ili zavjet učinio.
VII. Ime trgovca se još uvijek ne može prepoznati.
VIII. Trgovac žrtvuje/prinosi ili vino ili grožđe ili vitinu ili njen (osušeni
ili ne) sok.
IX. Sadržaj posude je vjerojatno bio izliven ili bačen ili spaljen na
odgovarajući/em oltar/u ili neki drugi svetilišni, kultni objekt ili
prostor. moguće u okviru obreda darivanja ili libacije.
X. Posuda sa natpisom je bila i dar posvećen nebeskom božanstvu i
kao takav je bio odložen u vidu priloga u hramu u naselju Pod.
XI. Posuda sa natpisom bi bila i najstariji do danas poznati zapis na
kojima se spominju riječi i korpusa ilirskog jezičkog kontinuuma,
koje bi ipak bilo vrlo teško precizno odrediti u punom, citiranom
obliku.
XII. Postoji i alternativna mogučnost tumačenja natpisa, sa obzirom na
konstrukciju TERGTI ako bi se tumačila u smislu riječi za trg

O Etrurcima općenito v. Pallotino, 1963; Isti, 1984; Isti, 2002; Isti, 2008; Timofejeva, 1989;
Bonfante, 1991; Vrlo vrijedan popis literature (od 1734. Do zaključno sa 2004. god.) o Umbrima
daje Augusto Ancillotti (2004).

27
 (forum, agoru, okupljalište, centar), tržnicu, trgovište. Nije ništa
neobično da se onda takvi nazivi ukomponiraju u samo ime naselja.
Tako bi nastajala imena za Forli (Forum Livii), Fréjus (Forum
Iulii) u francuskoj Provansi, Friuli (Forum Iulii) u sjeveroistočnoj
Italiji, Opitergium (današnji Oderzo) u Venetu, Tergeste (današnji
Trst), možda i Tarsatica/Tarsactica (današnja Rijeka, Trsat). U
tom slučaju natpis sa posudom i sadržajem u njoj bi bio votivni dar
sa prinosom od strane ne jednog trgovca čije se ime ne može
identificirati, nego od strane samoga naselja koje se u željeznom
dobu nalazilo na području Poda. Znači, nebeskom božanstvu - ocu,
dar/žrtvu ili daruje/žrtvuje grožđa ili vina/vitine ili njenog
(osušenog ili ne) soka prinosi naselje, “grad”, zajednica u javnom,
a ne privatnom ritualu. U ovoj mogučnosti, u konstrukciji
EKAN?FT C(ili G)R bi se možda mogao nalaziti drugi dio imena
naselja Pod u željezno doba.
Natpis i posuda potvrđuju postojanje i korištenje pismena u okvirima ilirskog
etničkog i jezičkog kontinuuma i u stoljećima prije uspostave rimske vlasti i
prodiranja latinske pismenosti u kontinentalnu unutrašnjost današnjeg
Zapadnog Balkana. Međutim, ova pismenost, za koju su se koristili sjeverno-
etrurski alfabeti je ostala na rudimentarnom nivou, uglavnom zahvatajući
samo vrlo, uski sloj stanovništva kao što je dio najvišeg svećenstva,
eventualno neke trgovce, putnike, majstore i poglavare. U prilog postojanju
korištenju pismena u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti zapadnog Balkana
i to u onom njihovom osnovnom smislu govorili bi i primjerci kovanica
otkrivenih u ostavi u selu Ribnjačka kod Bjelovara, na kojima se nailazi na
riječ koja bi se mogla transkribirati kao Sasthieni, ispisano sa slovima za koje
Vladimir Liščić je pretpostavio da pripadaju italskom alfabetu picenskog tipa.
Karl Pink, V. Liščić i A. Stipčević, koji su se bavili legendom na kovanicama
iz Ribnjačke nazvanih novcima “turnirskog jahača”, Sasthieni su tumačili kao
ime Sosthenes, od makedonskog vojskovođe koji je 281. god. p. n. e. okupio
Makedonce u vrijeme pohoda Kelta na jug Balkana i uspio da u dva navrata
pobijedi invazore. Nastanak ovih kovanica se datira u II. st. p. n. e.22 Moguće
je da Sasthieni, ako je transkripcija uopće tačna, označava ipak ime nekog
lokalnog poglavara, narodnosne ili političke cjeline i nekog toponima ili

22
Pink, 1957; Liščić, 1961; Stipčević, 1989, 191.

28
božanstva. Natpis na ovim kovanicama bi govorio da italska alfabetska slova
nisu bila korištena samo u nekim sankrosanktnim okvirima i svetostima
svetilišta, hramova, votivnosti, nego i u profanim svrhama, kao što su trgovina
i širenje vijesti o nečijoj suverenoj vlasti.
O ovom eventualnom postojanju bar rudimentarne pismenosti kod
domorodaca, npr. kod njihove najviše svećeničke ili trgovačke elite, u
unutrašnjosti kasnijeg Ilirika u prilog bi išla i već posvjedočena pismenost na
sjeverozapadu Balkana, uključujući i područje pružanja Dolenjske kulture.23

23
Istenič, 1985, 331 : “Velika večina sicer maloštevilnih predlatinskih napisov s Koroške in iz Slovenije
je zapisana v venetski pisavi. Med njimi je treba razlikovati: 1. venetske napise — jezik in pisava napisa
sta venetska. Najdišča teh napisov so omejena na področje zahodne Koroške (Gurina, verjetno tudi del
napisov iz Würmlacha in napis iz Findenig-Thôrla) in zahodne Slovenije (Idrija pri Baci, Skocjan) ; 2.
nevenetske napise — z venetsko pisavo je zapisan nevenetski jezik. Sem sodita dva napisa iz Ženjaka
(domnevno galski napis na čeladi A — napis 2' — in germanski napis na čeladi B) in domnevno retijski
napis na čeladi z Vač. Za pisavo napisov iz Milj, Košane, Vintarjevca in napisa 3 na čeladi A iz Ženjaka
ni jasnih dokazov, da je venetska, o jeziku teh napisov pa niso mogoče niti utemeljene domneve.
Venetske napise z zahodne Koroške lahko razumemo kot posledico prodora venetskega vpliva po
trgovskih poteh čez alpske prelaze. Glede na začetek delovanja svetišča v Gurini se da domnevati, da je
do tega prodora prišlo v začetku 5. stol. pr. n. š. Venetska pisava napisov s področja Slovenije predstavlja
poseben tip te pisave, to je idrijski oziroma karnijski tip. Izjema je le venetski napis na situli iz Skocjana,
ki je »estenskega« tipa. Značilnosti idrijskega tipa venetske pisave kažejo, da je imel ta lokalni tip
venetske pisave korenine v bližini samega nastanka venetske pisave. Njegova arhaičnost je najverjetneje
posledica kasnejše oddeljenosti od centralnega področja, ki je dovoljevala sprejem le redkih inovacij.
Napis Is 3 pa nakazuje, da je bil idrijski tip venetske pisave ob izteku svoje dobe za sprejem novosti bolj
odprt. O tem, po katerih poteh je prišlo poznavanje venetske pisave na področje Slovenije, so možne le
hipoteze. Zaenkrat se zdi najverjetneje, da sta bili dve glavni poti: 1. Preko zgornje doline Zilje: a) po
dolini Drave in Mure do Zenjaka (Prosdocimi-Scardigii 1976, 198); b) morda tudi v dolino Soče (Idrija).
2. Iz centralnega področja po benečijski ravnini: a) v jugozahodno Slovenijo (Skocjan, Košana); b) v
dolino Soče (Idrija). Če so domneve jezikoslovcev pravilne, so s predrimskimi napisi na področju
Slovenije dokumentirani venetski, germanski in morda tudi retijski ter galski jezik. Zaradi skromnega
vedenja o teh jezikih, ki je posledica izredno skopih virov, in pa zaradi majhnega števila poznanih
predrimskih napisov z obravnavanega pod ročja, se zdi zelo tvegano n a njihovih temeljih graditi domnev
e o etnični strukturi prazgodovinskeg a prebivalstva n a področju današnj e Slovenije.”
Stane Gabrovec (1987, 107-108) u svome separatu o Dolenjskoj kulturi (u okviru edicije Praistorija
jugoslovenskih zemalja) o ovom značajnom fenomenu navodi sljedeće : “Biće dobro ako u okviru našeg
poglavlja o duhovnoj kulturi spomenemo i nekoliko napisa očuvanih u dolenjskoj skupini. Napisani su
venetskim pismom, poput i drugih napisa iz jugoistočnih Alpa koje razmatramo zajedno s dolenjskim.
Očuvani napisi potiču s Vača, i Vintarjevca u dolenjskoj skupini, iz Ženjaka u Slovenskim Goricama
(ostava negovskih kaciga) u Slovenačkoj Štajerskoj, koju u našoj knjizi tretiramo pod skupinom
Martijanec-Kaptol, zatim iz Košane, Škocjana Milja u notranjskoj, te iz Idrije kraj Bače s područja
svetolucijske skupine, a posebno su česti iz Ziljske doline u Koruškoj. Napisi su bili često obrađivani u
okvirima venetske lingvistike, a osobito velika pažnja bila je posvećivana jednom od napisa na kacigi
negovskog tipa iz Ženjaka, zato što su u njemu vidjeli germanski napis, što bi s obzirom na starost kacige

29
bio prvi napis na germanskom jeziku uopće. U spomenutim napisima viđeno je venetsko pismo, koje se
sa sjevernoitalskog venetskog područja raširilo u jugoistočni alpski prostor. No, upravo posljednja
istraživanja došla su do rezultata koji nagovještavaju mogućnost da je i dolenjska skupina poznavala i
svoje posebno pismo. A. L. Prosdocimi je, naime, utvrdio da nekoliko napisa sa slovenačke teritorije
nije, kao što se dosad mislilo, bilo napisano običnim venetskim pismom, već njegovom varijantom A.
L. Prosdocimi je naziva karnijskom, odnosno idrijskom (po napisima iz Idrije kraj Bače) koja se već
rano (u 5. vijeku) odvojila od venetskog pisma i imala svoj vlastiti razvoj. Tom karnijskom, odnosno
idrijskom varijantom bila su napisana sva tri napisa iz Idrije kraj Bače, zatim napis s Vača i dva na
negovskim kacigama iz Ženjaka u Slovenskim Goricama. Radi se, dakle, o napisima s područja
svetolucijske (Idrija kraj Bače) i dolenjske skupine (Vače, Ženjak). Ženjak, istini za volju, ne leži na
teritoriji dolenjske skupine, ali su u pitanju napisi na negovskim kacigama, a one su po svemu sudeći
bile izrađene u Dolenjskoj. Napis s Vača ne može biti mlađi od negovske kacige, budući da se radi o
grobnom nalazu iz druge polovine petog ili, još prije, iz četvrtog vijeka. Oba napisa iz Ženjaka, mogla
bi, bar teoretski, biti još mlađa, jer, i pored dobre datacije kacige, vrijeme zakopavanja ostave ne može
sc precizno ustanoviti. Idrijski, pak, napisi su iz grobova kasnolatenskog, odnosno već augustovskog
perioda. Kaciga s Vača nam, prema tome, dokazuje da je dolenjska skupina još u negovskoj fazi
poznavala pismo koje nije sasvim istovetno venetskom, već predstavlja njegovu posebnu varijantu. Kao
što nam govore napisi iz Ženjaka i Idrije kraj Bače, smijemo zaključivati o prilično općeprihvaćenoj
upotrebi tog pisma. Uzrok što nije očuvano u većem broju primjeraka leži u činjenici da nam još nisu
poznata svetilišta iz dolenjske skupine kakva poznaje već susjedna estenska skupina, niti stalna kultna
mjesta kakva je poznavala notranjska skupina već od samih svojih početaka (Mušja jama, Okostna jama
kraj Škocjana) u kojima se napisi najviše javljaju. A to je pismo očito živjelo i dalje, očuvavši se u
Posočju još i u kasnolatenskom periodu, kao što se na tom području očuvala i stara kaciga negovskog
tipa. Manje nam, međutim, ti napisi govore o samom jeziku nosilaca jugoistočnohalštatskih skupina. U
tome mišljenja lingvista su još uvijek nesigurna. Ostanemo li pri napisima napisanim idrijskom
varijantom venetskog pisma, onda bismo mogli reći da su napisi iz Idrije kraj Bače blizu venetskom
jeziku, dok bi napis s Vača bio retijski, što nam ne govori mnogo jer je pojam retijskog jezika isto tako
neodređen kao i pojam nekadašnjeg ilirskog. Napis 2 na kacigi A u Ženjaku bio bi keltski, a na kacigi B
germanski. Keltski bi trebalo da bude i napis iz Ženjaka, a venetski iz Skocjana, koji je i napisan pravim
venetskim pismom. Za sve ostale napise teško je već odrediti i samo pismo (iako je najvjerovatnije da
su u većini slučajeva napisani sjevernoitalskim alfabetom), a da se o jeziku i ne govori. Malo se šta
pouzdanije može reći i o tome šta napisi govore. Možemo pomišljati na zavjetne napise (kao u slučaju
Ženjaka i Vača) ili, pak, na napise o vlasnicima (Škocjan, Košana), ali se i pri tome tumačenja često
razilaze. Najčešće se pismo nalazilo u službi kulta, možda i grobnog. Takvu funkciju imaju i pojedini
pseudotekstovi, na kojima su slova izgubila svoj grafički oblik i značenje, pretvorivši se više u magične
znakove (kao što su znakovi na nekim kacigama iz Ženjaka, te napisi iz Würmlacha i Košane).”
Turk – Božić – Istenič – Osmuk – Šmit, 2009, 48 : “A series of pre-Roman inscriptions denoting the
knowledge of writing in the last centuries BC was discovered in several localities in Slovenia before the
WW I 2. The discovery of two additional pre-Roman inscriptions is dated to the 1950s 3 . It is to some
degree surprising that a certain hiatus of discovery of these important types of finds has taken place in
the last 50 years. It is only recently that three new pre-Roman inscriptions from Western Slovenia have
entered the archaeological record.” Isti, 2009, 48, fus. 2 i 3 “The well known inscriptions from the sites
of Ženjak (Negova), Vače, Idrija pri Bači and Škocjan were discovered between 1811 and 1911… The
inscription from Vintarjevec dates to the year 1951 and the one from Košana to the year 1957…”

O ovim natpisima v. i Szombathy, 1903, 311, 317; Isti, 1913, 175; Reinecke, 1942, 145; Lejeune –
Guida, 1965; Tollenaere 1967; Pellegrini - Prosdocimi, 1967; Pellegrini, 1970; Isti, 1981, 312-313;

30
Nažalost, ova pred-rimska, protohistorijska pismenost, na području današnje
Slovenije iako su njeni nalazi poznati još od početka XIX. st., je nedovoljno
čitana i dešifrirana, nedostatno poznata i samim tim i povijesno
kontekstaulizirana.

Preuzeto iz Turk – Božić – Istenič – Osmuk – Šmit, 2009, 48.

Zbog svog zemljopisnog položaja, prostor rasprostriranja Dolenjske kulture je

imao i značajnu kopnenu komunikacionu vrijednost. Tuda su prolazili drevni
putevi koji su povezivali Italiju sa panonskim bazenom i dinarskim pojasom.
Preko rijeke Save, Dolenjska kultura je imala i vezu sa bitnim posredničkim
naseljem Donja Dolina.24 Iz ovog bosansko-posavskog naselja išla je
komunikacija dolinom rijeke Vrbasa sve do središnje Bosne i gradinskog
naselja Pod. Po svemu sudeći, ovu pismenost nositelja Dolenjske kulture, koji

Prosdocimi, 1976, 227; Isti, 1978, 318; Isti, 1978A; Lejeune, 1974, 185; Prosdocimi - Scardigli, 1976,
206; Untermann, 1970; Isti, 1978, PWRE, Supp. XV, col. 855-898; Stare V., 1979, 162; Urleb, 1979;
Gabrovec, 1983; Istenič, 1985; Marinetti, 1991; Cevc, 1997, 56, sl. 70 i 71; Osmuk 1998; Oberosler,
2004; Eichner – Nedoma, 2009; Turk – Božić – Istenič – Osmuk – Šmit, 2009; Vodopivec, 2010.
24
Gabrovec, 1987, 98 : „Na pravcu prema istoku važno posredničko uporište predstavljala je Donja
Dolina, gdje se susrećemo kako s robom jugoistočnohalštatskih pokrajina, a preko njih i s grčkom
robom.“

31
su vjerojatno bili sastavnica ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma su
zbrisali Kelti u svojoj najezdi i naseljavanju u IV. st. p. n. e.
Za očekivati je da se u nekim novim istraživanjima gradinskih naselja,
posebice njihovih svetilišta i upravnih objekata (“dvorova”), i eventualno
predrimske lokalne numizmatike, možda naiđe na još neke tragove ove
predrimske pismenosti kod sastavnica ilirskog etničkog i jezičkog kontiuuma.
Nadasve bi u ovom smislu bila vrijedna konačna monografska i kataloška
objava željeznodobnog materijala pronađenog u višedecenijskom iskopavanju
gradine Pod.25

Keltsko naseljavanje u IV. st. p. n. e. i osnivanje grčkih apoikija i emporija na srednjem

Jadranu u IV. st. p. n. e.
Naravno, pošto je za očekivati da se, u slučaju sustavnih arheoloških
istraživanja, pojave i neki novi tragovi željeznodobne pismenosti kod
sastavnica ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma, moglo bi se postaviti i
pitanje zašto nije došlo do širenja i daljeg razvitka te pismenosti. Mogući
odgovor bi možda bio kako je taj eventualni razvitak, inspiriran etrursko –
italskim utjecajem, bio ustvari nasilno prekinut, a ne zaustavljen ili

25
Nažalost, Borivoj Čović je za svog života uspio da objavi samo monografijski dio o eneolitiku i
brončanom dobu gradine Pod. Željeznodobni materijal se još uvijek nalazi u depou Zemaljskog muzeja,
neobjavljen.

32
zaboravljen uslijed nekih nižih kulturoloških osobina ili nedovoljne
intelektualne aktivnosti kod Ilira. I tu se ponovo dotićemo Kelta, čija je pojava,
najezda pa i naseljavanje u pojedinim oblastima značajno u IV. st. p. n. e.26
pogodila ilirski etnički i jezički prostor. Zauzimanje Padske ravnice i
gravitirajućeg zapadno-jadranskog primorja dovelo je do prekida direktne
veze sa etrursko – italskim svijetom. Keltsko preslojavanje Dolenjske kulture
zbrisalo je eventualno uobličavanje domaće pismenosti, koja je izgleda (bar
na osnovi dosadašnjeg nivoa znanja) bila najrazvijenija na tome
sjeverozapadnom kraju rasprostriranja ilirskog etničkog i jezičkog
kontinuuma. Da nije došlo do rasapa Dolenjske kulture, to bi bilo žarište
širenja kulture pismenosti, možda i na domaćim govorima i njima
prilagođenim alfabetom, među srodnim južnjacima, kao što je to bila prvo
Moravska, a nakon nje Bugarska za širenje pismenosti na domaćem jeziku
među sastavnicama slavenskog etničkog i jezičkog kontinuuma. Kelti su u IV.
st. p. n. e. zagospodarili i dijelovima sjeverozapada Balkana i panonskog
bazena, namečući i svoju hegemoniju lokalnim starosjediocima. 27 Keltski
udar je oko 310. god. p. n. e. uništio i autarijatsku politiju, koja je stoljećima
bila najmoćnija i najbrojnija ilirska sastavnica. To je kao posljedicu imalo
seobe Autarijata i gašenje Glasinačke kulture starijeg željeznog doba, jedne
iznimno razvijene kulture i domaće produkcije.28 U III. st. p. n. e. ustanovljena
skordička politija je predstavljala iznimnu opasnost za ilirske zajednice,
stavljajući ih u kontinuirano stanje “vojnog krajišta”, a što definitivno nije bilo
baš afirmativno za kulturološko – civilizacijska unapređenja načina života. I
tako kao što su Kelti slomili etrursku kontrolu u Padskoj ravnici i jadranskom
priobalju, samim tim označivši i kraj etrurske hegemonije u Italiji, isto su tako

26
O ovoj velikoj seobi Kelta koja je u IV. st. p. n. e. preplavila dijelove Italije, Ilirije i Podunavlja govore
Justin (XXIV, 4) i Plutarh (Usporedni životopisi, Furije Kamil, 15-16).
396. god. p. n. e. Kelti (udruženi Insubri, Boji i Senoni) su zauzeli veoma bogati etrurski grad Melpum,
(Plin. NH. III, 125, poziva se na Kornelija Nepota) koji se nalazio u Transpandanskoj Italiji.
390. ili 387. god. p. n. e. Kelti su zauzeli veći dio gradskog prostora Rima.
335. god. p. n. e. Aleksandar III. Argead Makedonski, kasnije prozvan i Veliki, je kada je u okviru
svoje dunavske kampanje izbio na rijeku Ister (Dunav) primio izaslanstvo Kelta koji su se nedugo
ranije doselili u srednje Podunavlje. Arrian. I, 4, 6.
27 O Keltskom prodoru na Balkan i Skordiscima v. Mayer, 1940; Žganjer, 1950-1951; Gavela, 1951;

Isti, 1951 A; Filip, 1956; Stipčević, 1960; Marić, 1963; Papazoglu, 1969, 209-298; Todorović, 1968;
Isti, 1974; Majnarić-Pandžić, 1970; Ista, 1972; Ista, 1978; Ista, 1990; Ista, 1996; Ista, 1997; Ista, 1998;
Zuffa, 1975; Zaninović, 1976; Isti, 2001; Keltoi, 1984; Jovanović, 1987; Isti, 1987 A; Isti, 1987 B; Isti,
2014; Popović, 1987; Moscati, 1991; Tasić, 1992; Kruta, 1996; Sordi, 1999; Knežević-Jovanović, 2003;
Matasović, 2003; Theodossiev, 2005; Mihajlović, 2019.
28
O Autarijatima v. i Papazoglu, 1970; Mesihović 2007 A; Isti, 2014; Isti, 2014B, Autarijati.

33
nanijeli snažan udarac sastavnicama ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma,
zaustavivši njihov prirodni evolutivni kulturoški razvoj. Od keltske najezde u
IV. st. p. n. e. nisu se uspjeli oporaviti ni Etrurci, ni Umbri ni Iliri, ali jesu
Rimljani. I kao što su Etrurci, Umbri i Cisalpinski Gali na kraju podlegli
Rimskoj Republici, tako će i Iliri na kraju podleći Rimskoj Imperiji.

34
 BIBLIOGRAFIJA

Kratice

ANU BiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo

ARR Arheološki radovi i rasprave, Zagreb
AV Arheološki vestnik, Ljubljana
BRGK Bericht der Römisch-Germanischen Kommission des Deutschen
archäologischen Instituts, Frankfurt a/M, Berlin.
CBI Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo (časopis Godišnjak)
CIM Corpus Inscriptionum Messapicarum, Francesco Ribezzo (a cura
e con introduzione di Diro Santoro), 1978, Edipuglia – Bari.
GZM Glasnik Zemaljskog muzeja, Sarajevo
MPK Mitteilungen der Prähistorischen Kommission der kais. Akademie
der Wissenschaften, Wien.
MLM Monumenta Linguae Messapicae, Vol. 1-2, Wiesbaden, dr. Ludwig
Reichert Verlag, 2002.
N.S. Nova serija GZM od 1945 sv. I - VIII; od sv. IX (1954 god.) naziva
se N.S. Arheologija (izdanje Glasnika Zemaljskog muzeja
posvećeno arheologiji), Sarajevo
PJZ Praistorija jugoslavenskih zemalja, Tom I - V, glavni urednik Alojz
Benac, Sarajevo: ANUBiH, CBI
PWRE Paulys-Wissowa Real-Enzyclopädie der klassischen
altertumswissenschaft, Stuttgart
SAZU Slovenska akademija znanosti in umetnosti
VAMZ Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu
VAHD Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Split.
ZRC Znanstvenoraziskovalni center

35
 Izdanja izvora
Arijan 1952,: Arijan, Anabaza, Milan Stahuljak, Zagreb: MH.
Cezar, De Bello Gallico, 1988.: Gaj Julije Cezar, Galski rat, Ahmed Tuzlić,
Novi Sad: MS
Cezar, Commentarii belli civilis, 1988.: Gaj Julije Cezar, Građanski rat,
Ahmed Tuzlić, Novi Sad: MS
Cezar, De Bello Alexandrino 1955.: Caesar, Alexandrian War, A.G.Way,
LCL.
Cezar 2010.: Caesar, G. I. Moji ratovi. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk.
Dionizije iz Halikarnasa 1937.: Roman Antiquities, Volume I, Earnest Cary,
LCL.
Dionizije iz Halikarnasa 1939.: Roman Antiquities, Volume II, Earnest Cary,
LCL.
Dionizije iz Halikarnasa 1940.: Roman Antiquities, Volume III, Earnest Cary,
LCL.
Dionizije iz Halikarnasa 1943.: Roman Antiquities, Volume IV, Earnest Cary,
LCL.
Dionizije iz Halikarnasa 1945.: Roman Antiquities, Volume V, Earnest Cary,
LCL.
Dionizije iz Halikarnasa 1947.: Roman Antiquities, Volume VI, Earnest Cary,
LCL.
Dionizije iz Halikarnasa 1950.: Roman Antiquities, Volume VII, Earnest
Cary, LCL.
Dionizije iz Halikarnasa 1974.: Dionysius of Halicarnassus: Critical Essays,
Volume I. Ancient Orators. Lysias. Isocrates. Isaeus.
Demosthenes. Thucydides, Stephen Usher, LCL.
Dionizije iz Halikarnasa 1985.: Dionysius of Halicarnassus, Critical
Essays,Volume II. On Literary Composition. Dinarchus. Letters
to Ammaeus and Pompeius, Stephen Usher, LCL.

36
Fragmenti rimskih historičara 2013.: The Fragments of the Roman Historians,
Vol. I – III, General Editor T. J. Cornell, Oxford University Press.

Justin 1886.: Justin's Epitome Of The History Of Pompeius Trogus, John

Selby Watson, London : George Bell And Sons, York Street,
Covent Garden.

Justin 1997.: Epitome of the Philippic History of Pompeius Trogus 1. Yardley,

J. C. - Heckel, Waldemar, Oxford: Oxford University Press.
Justin 2010.: Iustinus. Trogi Pompei Historiarum Philippicarum Epitoma,
Nabu Press
Maur Servije Honorat 1881.: Servii Grammatici qui feruntur in Vergilii
carmina commentarii; Vol. I, Aeneidos librorum I-V commentarii,
recensuerunt Georgius Thilo et Hermannus Hagen. Leipzig. B. G.
Teubner.
Maur Servije Honorat 1884.: Servii Grammatici qui feruntur in Vergilii
carmina commentarii; Vol. II, Aeneidos librorum VI-XII
commentarii,recensuerunt Georgius Thilo et Hermannus Hagen.
Leipzig. B. G. Teubner.
Maur Servije Honorat 1887.: Servii Grammatici qui feruntur in Vergilii
bucolica et georgica commentarii; Vol. III, recensuerunt Georgius
Thilo. Leipzig. B. G. Teubner.
Maur Servije Honorat 2011.: Servii Grammatici Qui Feruntur in Vergilii
Carmina Commentarii, (Cambridge Library Collection - Classics)
(Latin Edition), editors : Georg Thilo - Hermann Hagen, Vol. I – III.
(prvi put izdano u Njemačkoj između 1878. – 1902. god.).
Polibije 1962.: Histories. Polybius. Evelyn S. Shuckburgh, London, New
York. Macmillan. 1889. Reprint Bloomington 1962.
Plinije Stariji 1857.: The Natural History. Pliny the Elder. Vol. VI, John
Bostock - H.T. Riley, London. Taylor and Francis, Red Lion Court, Fleet
Street.
Plinije Stariji 1866.: Naturalis historia, Berlin: ed. Weidmannos.

37
Plinije Stariji 1938.: Natural History, Volume I: Books 1-2, Rackham, H.,
LCL.
Plinije Stariji 1942.: Natural History, Volume II: Books 3-7, Rackham, H.,
LCL.
Plinije Stariji 1940.: Natural History, Volume III: Books 8-11, Rackham, H.,
LCL.
Plinije Stariji 1945.: Natural History, Volume IV: Books 12-16, Rackham, H.,
LCL.
Plinije Stariji 1950.: Natural History, Volume V: Books 17-19, Rackham, H.,
LCL.
Plinije Stariji 1951.: Natural History, Volume VI: Books 20-23,Jones, W. H.
S., LCL.
Plinije Stariji 1956.: Natural History, Volume VII: Books 24-27,Jones, W. H.
S., LCL.
Plinije Stariji 1963.: Natural History, Volume VIII: Books 28-32,Jones, W. H.
S., LCL.
Plinije Stariji 1952.: Natural History, Volume IX: Books 33-35, Rackham, H.,
LCL.
Plinije Stariji 1962.: Natural History, Volume X: Books 36-37, Eichholz, D.
E., LCL.
Plinije Stariji 1976.: prijevod Mate Suića u dodatku «Antički pisci» u knjizi
«Antički grad na istočnom Jadranu» str. 297, Zagreb,
Plinije Stariji 2003.: prijevod Brune Kuntić Makvić u dodatku «Izvori» u
knjizi «Antički grad na istočnom Jadranu» (2. izmijenjeno i dopunjeno
izdanje) str. 421, Zagreb,
Plinije Stariji 2004.: Plinije Stariji, «Zemljopis starog svijeta», Uroš Pasini,
Split: Književni krug.
Plinije Stariji 2015.: Plinije Stariji, Istorija prirode (na osnovi Pliny the Elder
– Natural History: A Selection, objavljeno u poznatoj biblioteci „Penguin
Classics“, koje potpisuje prof. John Healy. Beograd : Dosije.

38
Plutarh, 1914.: Lives, Volume I: Theseus and Romulus. Lycurgus and Numa.
Solon and Publicola, Perrin, Bernadotte, LCL.
Plutarh, 1914.: Lives, Volume II: Themistocles and Camillus. Aristides and
Cato Major. Cimon and Lucullus, Perrin, Bernadotte, LCL.
Plutarh, 1916.: Lives, Volume III: Pericles and Fabius Maximus. Nicias and
Crassus, Perrin, Bernadotte, LCL.
Plutarh, 1916.: Lives, Volume IV: Alcibiades and Coriolanus. Lysander and
Sulla, Perrin, Bernadotte, LCL.
Plutarh, 1917.: Lives, Volume V: Agesilaus and Pompey. Pelopidas and
Marcellus, Perrin, Bernadotte, LCL.
Plutarh, 1918.: Lives, Volume VI: Dion and Brutus. Timoleon and Aemilius
Paulus, Perrin, Bernadotte, LCL.
Plutarh, 1919.: Lives, Volume VII: Demosthenes and Cicero. Alexander and
Caesar, Perrin, Bernadotte, LCL.
Plutarh, 1919.: Lives, Volume VIII: Sertorius and Eumenes. Phocion and
Cato the Younger, Perrin, Bernadotte, LCL.
Plutarh, 1920.: Lives, Volume IX: Demetrius and Antony. Pyrrhus and Gaius
Marius, Perrin, Bernadotte, LCL.
Plutarh, 1921.: Lives, Volume X: Agis and Cleomenes. Tiberius and Gaius
Gracchus. Philopoemen and Flamininus, Perrin, Bernadotte, LCL.
Plutarh, 1926.: Lives, Volume XI: Aratus. Artaxerxes. Galba. Otho. General
Index, Perrin, Bernadotte, LCL.
Polibije 1988.: Polibije, Istorije, Marijana Ricl, MS.
Polibije 2010.: The Histories, Volume I: Books 1-2, Paton, W. R., LCL.
Polibije 2010.: The Histories, Volume II: Books 3-4, Paton, W. R., LCL.
Polibije 2011.: The Histories, Volume III: Books 5-8, Paton, W. R., LCL.
Polibije 2011.: The Histories, Volume IV: Books 9-15, Paton, W. R., LCL.
Polibije 2012.: The Histories, Volume V: Books 16-27, Paton, W. R., LCL.

39
Polibije 2012.: The Histories, Volume VI: Books 28-39, Paton, W. R., LCL.
Tacit, Agrikola 1889.: Tacit, Agrikola, Milivoj Šrepel, Zagreb: MH
Tacit, Dijalog o govornicima 1914.: Tacitus : Agricola. Germania. Dialogue
on Oratory, M. Hutton - W. Peterson, LCL.
Tacit, Historije 1925; 1931.: Tacitus, Histories,Clifford H. Moore, LCL.
Tacit, Anali,1970.: Tacit, Anali, Jakov Kostović, MH
Tacit, Historije 1987.: Tacit, Historije, Josip Miklić, Zagreb : Latina et Graeca
Tacit, Germanija 2002.: Tacit, Germanija, Veselin Čajkanović, Beograd:
Poligraf
Literatura
Alföldy, Géza, 1969, Die Personnennamen in der römischen Provinz
Dalmatia, BzN, N.F. Beiheft 4, Heidelberg.
Ancillotti, Augusto, 2004, Una bibliografia per studiare l'umbro e il mondo
degli antichi Umbri, Euphrosyne, volume 32, Centro de Estudos
Clássicos
Faculdade de Letras, Universidade de Lisboa , 283-284.
Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, Tom I- III; Mape 1-4; 1988,
Sarajevo : Zemaljski muzej
Basler, Đuro, 1971, Novčić plemena Daorsa, Prilog ilirskoj numografiji, GZM
N.S. Arheologija, XXVI, 333 – 336.
Batović, Šime, 1976, Le relazioni culturali tra le sponde adriatiche del ferro,
Jadranska obala u protohistoriji : Kulturni i etnički problemi, Simpozij
održan u Dubrovniku od 19. do 23. X 1972, ur. M. Suič, Zagreb:
Arheološki institut Centra za povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu,
11 — 93.
Benac, Alojz, O identifikaciji ilirskog etnosa, ANU BiH, CBI 8, 1973, 93-108
Berishaj, Martin, 2004, Skrita moč bese: Ženske v imaginariju albanskega
tradicionalizma, Dodatek: Skenderbegov kanon, Založba ZRC.
Bojanovski, Ivo, 1974, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji,
ANU BiH, Djela, XLVII, CBI 2.

40
Bojanovski, Ivo, 1988, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANU BiH, Djela,
LXVI, CBI, 6.
Bonfante, Larissa, 1991, Review Article: Recent Books from Italy on the
Etruscans, American Journal of Archaeology, Vol. 95, No. 1, Archaeological
Institute of America, 157-164.
Cabanes, Pierre, Iliri od Bardileja do Gencija, Svitava, Zagreb, 2002.
Çabej, Eqrem, 1966, Albanische Volkskunde, Südost-Forschungen, 25, 333–
387.
Cevc, Tone, 1997, Davne sledi človeka v Kamniških Alpah: arheološke najdbe
v planinah (1995-1996), ZRC SAZU, Ljubljana 1997.
Cook, Arthur Bernard, 1964, Zeus: Zeus, god of the bright sky, Zeus: A Study
in Ancient Religion. Vol. 1. Biblo and Tannen.
Cook, Arthur Bernard, 2010, Zeus: Zeus, God of the Dark Sky (earthquakes,
clouds, wind, dew, rain, meteorites, Zeus: A Study in Ancient Religion. Vol.
3 (Part 2). Cambridge University Press.
Curtis, Matthew C., 2017, The phonology of Albanian, Klein, Jared - Joseph,
Brian - Fritz, Matthias (eds.), Handbook of Comparative and Historical Indo-
European Linguistics. Vol. 3. Walter de Gruyter.
Čović, Borivoj, 1959, Probno iskopavanje na gradini 'Pod' kod
Bugojna, Arheološki pregled 1, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 47-
49.
Čović, Borivoj, 1961, Pod Bugojno - praistorijska gradina, Arheološki
pregled 3, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 51-52.
Čović, Borivoje, 1961 A, Rezultati sondiranja na praistorijskom naselju u
Gornjoj Tuzli, GZM, N.S. Arheologija, XV – XVI, 79 – 139+Prl. 1 –
2+Tbl.I-XV.
Čović, Borivoje, 1963, Pod Bugojno - praistorijska gradina, Arheološki
pregled 5, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 30- 33.
Čović, Borivoje, 1964, Die inschrift von Bugojno und ihre Chronologie.
Archaeologia Iugoslavica V, Beograd. 25 – 32+Tbl. I – VIII+Prl. 1

41
Čović, Borivoje, 1964 A, Pod Bugojno - praistorijska gradina ranog i kasnog
bronzanog i željeznog doba, Arheološki pregled 6, Arheološko društvo
Jugoslavije, Beograd, 23.-24.
Čović, Borivoje, 1965, Uvod u stratigrafiju i hronologiju praistorijskih gradina
u Bosni, GZM N.S. Arheologija XX. 27 – 145+Prl. 2
Čović, Borivoje, 1965 A, Pod Bugojno - praistorijska gradina ranog i kasnog
bronzanog i željeznog doba, Arheološki pregled 7, Arheološko društvo
Jugoslavije, Beograd, 55.-57.
Čović, Borivoje, 1966, Pod Bugojno - praistorijska gradina ranog i kasnog
bronzanog i željeznog doba", Arheološki pregled 8, Arheološko društvo
Jugoslavije, Beograd, 23.-27.
Čović, Borivoje, 1967, Pod kod Bugojna - gradina iz bronzanog i željeznog
doba", Arheološki pregled 9, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 27.-
28.
Čović, Borivoje, 1968, Pod, Bugojno - praistorijska gradina bronzanog i
željeznog doba, Arheološki pregled 10, Arheološko društvo Jugoslavije,
Beograd, 25.-26.
Čović, Borivoje, 1972, Pod, Bugojno - praistorijska gradina, Arheološki
pregled 14, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 39.-40.
Čović, Borivoje, 1974, Pod kod Bugojna - praistorijska gradina, Arheološki
pregled 16, Arheološko društvo Jugoslavije, Beograd, 54.-55.
Čović, Borivoj, 1976, Od Butmira do Ilira, Sarajevo:Veselin Masleša.
Čović, Borivoj, 1983, Srednjobosanska kulturna grupa, PJZ IV-bronzano
doba. 433 – 457
Čović, Borivoj, 1983 A, Regionalne grupe ranog bronzanog doba, Prelazna
zona, PJZ IV-bronzano doba. 171-183.
Čović, Borivoj, 1983 B, Kasno bronzano doba, Prelazna zona, PJZ IV-
bronzano doba. 390 - 412
Čović, Borivoj, 1984, Bronzano i željezno doba, Kulturna istorija Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do pada ovih zemalja pod osmansku
vlast. II izdanje, Sarajevo. 101 - 190

42
Čović, Borivoj, 1987, Srednjobosanska grupa, PJZ V-željezno doba. 481 –
528+Tbl. LI – LIII.
Čović, Borivoj, 1991, Pod kod Bugojna, Sarajevo : Zemaljski muzej.
Dedvukaj, Lindon, 2023, Linguistic evidence for the Indo-European and
Albanian origin of Aphrodite, Proceedings of the Linguistic Society of
America. Linguistic Society of America. 8 (1).
Demiraj, Bardhyl, 1997, Albanische Etymologien: Untersuchungen zum
albanischen Erbwortschatz, Leiden Studies in Indo-European, Vol. 7.
Amsterdam, Atlanta: Rodopi.
Demiraj, Bardhyl, 2002, Einheitlichkeit und Spaltung im Laufe des
Christianisierungsprozesses der Albaner, Eine ethno-linguistische Fallstudie,
Academy of Albanological Studies, 23–41.
Demiraj, Bardhyl, 2011, Rrënjë dhe degë të krishterimit ndër shqiptarë, Hylli
i Dritës, Shkodër. 2, 58–78.
Dobruna-Salihu, Exhlale, 2005, Cult symbols and images on funerary
monuments of the Roman Period in the central section in Dardania, Akti VIII.
međunarodnog kolokvija o problemima rimskog provincijalnog umjetničkog
stvaralaštva / Religion and myth as an impetus for the Roman provincial
sculpture, The Proceedings of the 8th International Colloquium on Problems
of Roman Provincial Art. Golden marketing-Tehniéka knjiga. Odsjek za
arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 343–350.
Doja, Albert, 2000, Naître et Grandir chez les Albanais: La Construction
Culturelle de la Personne, L'Harmattan.
Doja, Albert, 2005, Mythology and Destiny, Anthropos. 100 (2), 449–462.
Doli, Flamur, 2009, Decoration from the house snake cult belief system, as
evidenced in Kosovan vernacular architecture, Thesis Kosova 1, 127–144.
Drechsler-Bižić, Ružica, 1959, Istraživanje nekropole praistorijskih Japoda u
Kompolju, Arheološki radovi i rasprave JAZU I, 245 – 280
Durham, Edith, 1928, High Albania. LO Beacon Press.
Durham, Edith, 1928 A, Some tribal origins, laws and customs of the Balkans.

43
Gabrovec, Stane, 1983, Čelade iz Ženjaka v Slovenskih Goricah (negovske
čelade), Keltoi. Kelti in njihovi sodobniki na ozemlju Jugoslavije, Ljubljana.
Gabrovec, Stane, 1987, Dolenjska grupa, Praistorija jugoslovenskih zemalja,
V-željezno doba, 29 – 119.
Gabrovec, Stane – Mihovilić, 1987, Istarska grupa, Praistorija jugoslovenskih
zemalja, V-željezno doba, 293 – 338.
Galaty, Michael - Lafe, Ols - Lee, Wayne - Tafilica, Zamir, 2013, Light and
Shadow: Isolation and Interaction in the Shala Valley of Northern Albania,
The Cotsen Institute of Archaeology Press.

Gavela, Branko, 1951, Skordisci u našoj zemlji prema antičkim piscima, Živa
antika, 1.2, 275 – 278.
Gavela, Branko, 1951 A, Kada i zašto su Kelti došli u srednje Podunavlje,
Živa antika, 1.2, Skopje, 145-148.
Gjoni, Irena, 2012, Marrëdhënie të miteve dhe kulteve të bregdetit të Jonit me
areale të tjera mitike, Tirana: University of Tirana, Faculty of History and
Philology.
Eichner, Heiner, – Nedoma, Robert, 2009, Neue vorrömische Inschriften aus
Westslowenien : epigraphische und linguistische Evidenz, Keltske študije II,
Studies in Celtic Archaeology, Papers in honour of Mitja Guštin, Protohistoire
Européenne 11, Éditions Monique Mergoil, Montagnac, 65-76.
Elsie, Robert, 1994, Albanian Folktales and Legends, Naim Frashëri
Publishing Company.
Elsie, Robert, 2001, A Dictionary of Albanian Religion, Mythology and Folk
Culture, London: Hurst & Company.
Elsie, Robert, 2001 A, Albanian Folktales and Legends, Dukagjini Publishing
House.
Elsie, Robert, 2003, Early Albania: A reader of Historical texts, 11th–17th
centuries, Wiesbaden: Otto Harrassowitz Verlag.
Elsie, Robert - Mathie-Heck, Janice, 2004, Songs of the Frontier Warriors,
Bolchazy-Carducci Publishers.

44
Elsie, Robert, 2007, The Rediscovery of folk literature in Albania, History of
the literary cultures of East-Central Europe: junctures and disjunctures in the
19th and 20th centuries. Vol. III, Amsterdam & Philadelphia: John Benjamins,
335–338.
Elsie, Robert, 2010, Historical Dictionary of Albania, Historical Dictionaries
of Europe. Vol. 75 (2 ed.), Scarecrow Press.
Elsie, Robert, 2019, The Albanian Bektashi: History and Culture of a Dervish
Order in the Balkans, Bloomsbury Publishing.
Feizi, Abidin, 1929, Grammatica della lingua albanese, Pubblicazione del R.
Istituto orientale di Napoli. Napoli: Achille Cimmaruta.
Filip, J., 1956, Keltove v stredné Europê, Praha.
Huld, Martin E., 1976, Albanian yll 'star', Zeitschrift für vergleichende
Sprachforschung. Vandenhoeck & Ruprecht (GmbH & Co. KG), 90 (1/2),
178–182.
Hyllested, Adam - Joseph, Brian D., 2022, Albanian, The Indo-European
Language Family : A Phylogenetic Perspective, Cambridge University Press,
223–245.
Hysi, Shyqyri, 2006, Kulte tradicionale shqiptare, Gjurmime Albanologjike -
Folklor Dhe Etnologji, Instituti Albanologjik i Prishtinës, 36, 349–361.
Istenič, Janka, 1985, Zapisi v venetski pisavi na Koroškem in v Sloveniji,
Zgodovinski časopis 39, 313–334.
Juka, S. S., 1984, Kosova: The Albanians in Yugoslavia in Light of Historical
Documents: An Essay, Waldon Press.
Jovanović, Borislav, 1987, Uvod u poglavlje o Keltima, PJZ V-željezno doba,
805-814
Jovanović, Borislav, 1987 A, Istočna grupa, Izvori za istoriju Skordiska, PJZ
V-željezno doba
Jovanović, Borislav, 1987 B, Zaključna razmatranja o Keltskoj kulturi u
Jugoslaviji, PJZ V-željezno doba

Jovanović, Borislav. 2014, The Eastern Celts and their Invasions of Hellenistic
Greece and Asia Minor, BALCANICA XLV, 25-36.

45
Katičić Radoslav, 1962, Die Illyrischen Personennamen in ihrem südöstlichen
Verbreitungsgebiet, Živa Antika 12, Filozofski fakultet u Skoplju, 1962, 95–
120.
Katičić Radoslav, 1963, Das mittteldalmatinische Namengebiet, Živa Antika
12, Filozofski fakultet u Skoplju, 252-292.
Katičić Radoslav, 1965, Zur Frage der keltischen und pannonischen
Namengebiete im römischen Dalmatien, Godišnjak, Akademija nauka i
umjetnosti, III, Centar za balkanološka ispitivanja 1, 1965, 53–76.

Keltoi, 2004, Kelti i njihovi savremenici na tlu Jugoslavije, Katalog izlozbe,

Narodni muzej Ljubljana.
Kölligan, Daniel, 2017, The lexicon of Proto-Indo-European, Handbook of
Comparative and Historical Indo-European Linguistics. Vol. 3, Walter de
Gruyter.

Knežević-Jovanović, M., 2003, Keltsko oružje iz razorenih ratničkih grobova

sa teritorije Srema i Bačke, Opvsc. archaeol. 27, 287-309.
Krasniqi, Shensi, 2014, Pilgrimages in mountains in Kosovo, Revista
Santuários, Cultura, Arte, Romarias, Peregrinações, Paisagens e Pessoas.
Kressing, Frank - Kaser, Karl, 2002, Albania--a country in transition: aspects
of changing identities in a South-East European country, Nomos.
Kruta, V., 1996, Kelti, Plato, Beograd.
Lambertz, Maximilian, 1922, Albanische Märchen (und andere Texte zur
albanischen
Volkskunde), Wien: A. Hölder.
Lambertz, Maximilian, 1949. Gjergj Fishta und das albanische Heldenepos
Lahuta e Malcís, Laute des Hochlandes: eine Einführung in die albanische
Sagenwelt. O. Harrassowitz.
Lambertz, Maximilian, 1973, Die Mythologie der Albaner, Wörterbuch der
Mythologie (in German). Vol. 2.
Lejeune, M., 1974, Manuel de la langue vénète, Heidelberg.

46
Lejeune, M. – Guida, P., 1965, Les situles vénète s inscrites, La Parol a del
Passato CIV, 357—374.
Liščić, Vladimir, 1961, Zagonetan natpis na barbarskom novcu, Živa antika,
11, sv. 1, 141 – 143.
Lloyd, A. L., 1968, Albanian Folk Song, Folk Music Journal. 1 (4), 205–222.
Majnarić-Pandžić, Nives, 1970, Keltsko-latenska kultura u Slavoniji i
Srijemu, Vinkovci.
Majnarić-Pandžić, Nives, 1972, Kasnolatenski grobovi iz Sotina, VAMZ, 3.
ser., 6-7. Zagreb, 55-74.
Majnarić-Pandžić, Nives, 1978, Pregled istraživanja keltsko-latenske kulture
u sjevernoj Hrvatskoj, Izdanja HAD-a, 2, Zagreb, 149-158.
Majnarić-Pandžić, Nives, 1990, Novi nalaz pojasne kopće iz Siska, VAMZ, 3.
ser., 23, Zagreb, 55-68.
Majnarić-Pandžić, Nives, 1996, Nekoliko napomena o uvo|enju ranolatenskog
stila u sjevernu Hrvatsku i Bosnu, ARR 12, Zagreb, 31-53.
Majnarić-Pandžić, Nives, 1997, Nalaz vindeličkog statera iz Vinkovaca,
Opuscula archaeologica, 21, Zagreb, 29-35.
Majnarić-Pandžić, Nives, 1998, Keltsko latenska kultura mlađeg željeznog
doba u sjevernoj Hrvatskoj i druge jadranske kulture starijeg željeznog doba,
u : N. Majnarić-Pandžić - S. Dimitrijević - T. Težak-Gregl, Prapovijest,
Zagreb, 221-358.
Mallory, James P. - Adams, Douglas Q., 1997, Encyclopedia of Indo-
European Culture, London: Routledge.
Mallory, James P.- Adams, Douglas Q., 2006, The Oxford Introduction to
Proto-Indo-European and the Proto-Indo-European World, Oxford, England:
Oxford University Press.
Mann, Stuart E., 1948, An Historical Albanian-English Dictionary. Vol. II, N–
Z. Longmans, Green and Co., LTD.
Mann, Stuart E., 1952, The Indo-European Consonants in Albanian Language,
Linguistic Society of America, 28 (1), 31–40.

47
Mann, Stuart E, 1977, An Albanian Historical Grammar, Hamburg: Helmut
Buske Verlag.
Marić, Zdravko, 1963, Keltski elementi u mlađem željeznom dobu u BiH,
GZM 18. Sarajevo, 63-75.
Marić, Zdravko, 1977, Arheološka istraživanja Akropole ilirskog grada
Daorsona na Gradini u Ošanićima kod Stoca od 1967 do 1972. godine,
GZM N.S. Arheologija XXX-XXXI, 1975 – 1976, 5 – 99+Pl. 1, 2/3,
18/20, 22/23.
Marinetti, A., 1991, Due nuove iscrizioni venetiche dal Friuli, Aquileia nostra
62, 211–214.
Marjanović, Damir - Primorac, Dragan - Mesihović, Salmedin. 2019, Preci u
nama. Genetičko blago Bosne i Hercegovine, Mladinska knjiga, Sarajevo.
Martirosyan, Hrach, 2019, Traces of Indo-European ‘Father Sky, God’ in
Armenian, Armenian, Hittite, and Indo-European Studies: A Commemoration
Volume for Jos J.S. Weitenberg, Hebrew University Armenian Studies; 15,
Leuven: Peeters.
Matasović, Ranko, 2003, Jezični tragovi Kelta u Iliriku, Latina et Graeca, Vol.
2, No. 3, Zagreb.
Matzinger, Joachim, 2018, The Lexicon of Albanian, Handbook of
Comparative and Historical Indo-European Linguistics. Vol. 3, Walter de
Gruyter.
Mayer, Anton, 1940, De Iapodibus populo Illyrico Celtis commixto, Vjesnik
Hrvatskoga arheološkoga društva, n.s. 18-21, Hoffillerov zbornik. Zagreb,
189-199.
Mayer, Anton, 1957, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. 1: Einleitung;
Wo&rterbuch der illyrischen Sprachreste, (Schriften der
Balkankommission. Linguistische Abteilung XV), Beč.
Mayer, Anton, 1959, Die Sprache der alten Illyrier, Bd. 2: Etymologisches
Wo&rterbuch des Illyrischen Grammatik der Illyrischen Sprache XVI),
Beč.

48
Mesihović, Salmedin, 2007, Desitijati, Sarajevo (u rukopisu). Dopunjena
verzija doktorske disertacije : Desitijati: kulturna i narodnosno-politička
zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba, Zagreb, 2007.
Mesihović, Salmedin, Autarijati, Sarajevo (u rukopisu). Dopunjena verzija
magistarskog rada : Problem kulturne i narodnosne zajednice Autarijata,
Zagreb, 2007 A.
Mesihović, Salmedin, ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Filozofski fakultet
Univerziteta u Sarajevu, 2011.
Mesihović, Salmedin, Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja borba, izdavač
Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, 2011B.
Mesihović, Salmedin, Plinijevske peregrinske civitates na prostoru današnje
Bosne i Hercegovine, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, Vol. 104,
Split, 2011C, 55 – 78.
Mesihović, Salmedin, Ime ilirskog naroda Dezitijata, Prilozi 40, Institut za
istoriju u Sarajevu, 2011D, 11 – 22.
Mesihović, Salmedin, Historija Autarijata, Filozofski fakultet Univerziteta u
Sarajevu, 2014.
Mesihović, Salmedin, PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES. Rimski
namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije, Filozofski fakultet Univerziteta
u Sarajevu, 2014 A.
Mesihović, Salmedin, Ilirike, autorsko izdanje, Sarajevo, 2014 B.
Mesihović, Salmedin, Baton – prilozi istraživanju naše ilirske i antičke
baštine, Zbornik za zaštitu, proučavanje i promociju kulturno – historijskog
nasljeđa Gradina, Zenica, 2014 C, 21 – 136.
Mesihović, Salmedin, Helenske apoikije u Italiji i Siciliji, autorsko izdanje,
Sarajevo 2016.
Mesihović, Salmedin, Helenske apoikije u Italiji i Siciliji, II (printano) izdanje,
Udruženje za proučavanje i promoviranje ilirskog naslijeđa i drevnih klasičnih
civilizacija BATHINVS, Sarajevo 2017.
Mesihović, Salmedin, Bitka za Ilirik, Udruženje za proučavanje i
promoviranje ilirskog naslijeđa i drevnih klasičnih civilizacija BATHINVS,
Sarajevo, 2018.

49
Mesihović, Salmedin, Iliri. Postanci, Udruženje za proučavanje i
promoviranje ilirskog naslijeđa i drevnih klasičnih civilizacija BATHINVS i
O. D. FONT, Sarajevo, 2021.
Mesihović, Salmedin - Šačić, Amra, Historija Ilira, Univerzitet u Sarajevu,
2015.
Mesihović, Salmedin - Šačić, Amra - Edin Veletovac. Magični svijet Ilira –
Historija zaboravljene civilizacije, izdavač : Mladinska knjiga Sarajevo, 2021.
Mihajlović D. Vladimir, 2019, Skordisci između antičkih i modernih
tumačenja, Centar za istorijska istraživanja, Filozofski fakultet u Novom Sadu.
Mihovilić, Kristina, 1986, Histri i Etrurščani – Histri ed Etruschi, Monografije
i katalozi Arheološkog muzeja Istre u Puli, Pula : Arheološki muzej Istre.
Moscati, S., (ed), 1991, I Celti, Catalogo della mostra, Venezia Palazzo Grassi.
Milano.
Neziri, Zymer U., 2008, Studime për folklorin: Epika gojore dhe etnokultura
Vol. II., Institute of Albanology of Prishtina.
Oberosler, R., 2004, Situla con attacchi a croce antropomori ed iscrizione,
Guerrieri, principi ed eroi fra Danubio e il Po dalla preistoria all’alto
medioevo, Trento, 645–646.
Osmuk, N., 1998, Plaquette votive de Kobarid (SI), inspirée d’un denier
républicain, Instrumentum 7, 17.
Orel, Vladimir E., 1998, Albanian Etymological Dictionary, Brill.
Pallotino, Massimo, 1963, Etruscologia, Milano.
Pallotino, Massimo, 1984, Storia della prima Italia, Rusconi.
Pallotino, Massimo, 2002, Etruscologia, Milano : Editore Ulrico Hoepli.
Pallotino, Massimo, 2008, Etruščani. Etruskologija, s dopunom o
etrurščanskim spomenicima u Hrvatskoj, Zagreb : Svitava.
Papazoglu, Fanula, 1969, Srednjobalkanska plemena u predrimsko doba,
ANU BiH, Djela, XXX, CBI 1.
Papazoglu, Fanula, 1970, Autarijati i Lizimah, Adriatica, Praehistorica et
antiqua, Zbornik radova posvećen Grgi Novaku, Zagreb.

50
Papazoglu, Fanula, 1978, The Central Balkan Tribes in pre-Roman Times:
Triballi, Autariatae, Dardanians, Scordisci and Moesians, Amsterdam:
Hakkert.
Patsch, Carl, 1895, Epigrafski nagođaji iz godine 1895, GZM, god. VII, sv.
4. 573 – 586.
Patsch, Carl, 1897, Mali rimski nahogjaji i posmatranja, GZM, god. IX, sv. 4.
511 – 537+Tbl. I - II
Pandža, Maja, 2011, Novac na tlu Bosne i Hercegovine do uspostave rimske
vlasti, Neobjavljeni magistarski rad, Filozofski fakultet Univerziteta u
Sarajevu.
Pellegrini G.B., 1970, Di e vorrömische Inschrift vom Findenig-Thörl in Kärn
- ten. Neues aus Alt-Villach 7, 7—21.
Pellegrini G.B., 1981, Osservazioni epigrafiche, AV 32, 311-314.
Pellegrini G.B. – Prosdocimi A. I., 1967, La lingua venetica. I (Le iscrizioni a
cura di G. B. Pellegrini e A.I. Prosdocimi), II (Studi a cura di A.L.
Prosdocimi), Instituto di glottologia dell universita di Padova, Circolo
linguistico Fiorentino, Padova.
Petrović, Jozo, 1958, Arheološki referati iz Bugojna i Ljubije – Japra", N. S.
Arheologija GZM sv. XIII, Sarajevo, 267.-271.
Pink, Karl, 1957, Der Turnierreiter. Eine päonisch – makedonische
Tetradrachme mit illyrischer Inschrift, Numizmatische Zeitschrift, 77, 7-
17.
Pipa, Arshi, 1978, Albanian Folk Verse: Structure and Genre, O.
Harrassowitz.
Pipa, Arshi, 1993, The Mythology of Albania, American, African, and Old
European mythologies. University of Chicago Press.
Poghirc, Cicerone, 1987, Albanian Religion, The Encyclopedia of Religion.
Vol. 1, New York: MacMillan Publishing Co., 178–180.
Pokorny, Julius, 1959, Indogermanisches etymologisches Wörterbuch, Bern
und München : Francke Verla

51
Popović, Petar, 1987, Novac Skordiska : novac i novčani promet na
centralnom Balkanu od IV do I veka pre n. e., Arheološki institut
Beograd - Matica Srpska Novi Sad.

Prosdocimi A. I., 1976, Lʼalfaebeto (venetico) delle iscrizioni di Idrija (Is 1,

2, 3) e gli alfabeti delle iscrizioni di Negau (A-B) e Vače. Italia linguistica
nuova ed antica 1, Galatina, 203-229.
Prosdocimi A. I., 1978, Il venetico. Popoli e civiltà dellʼItalia antica, vol. VI,
Roma.
Prosdocimi A. I., 1978A, Lʼiscrizione “germanica” sullʼelmo B di Negau,
Popoli e civiltà dellʼItalia antica, vol. VI, Roma, 383-392.
Prosdocimi A. I. – Scardigli, P., 1976, Negau, Italia linguistica nuova ed antica
1, 179-201.
Reinecke P., 1942, Der Negauer Helmfund, 32, BRGK 1942, Berlin 1944
(1950), 117-198.
Sedaj, Engjëll, 1982, Ngjashmëri të hyjnive homerike dhe atyre shqiptare,
Gjurmime Albanologjike, Albanological Institute of Prishtina, 71–90.
Schirò, Giuseppe, 1923, Canti tradizionali ed altri saggi delle colonie albanesi
di Sicilia. Stab. tip. L. Pierro.
Shetuni, Spiro J., 2011, Albanian Traditional Music: An Introduction, with
Sheet Music and Lyrics for 48 Songs, McFarland.
Shuteriqi, Dhimitër S., 1959, Historia e letërsisë shqipe. Vol. 1, Universiteti
Shtetëror i Tiranës, Instituti i Historisë dhe Gjuhësisë.
Sihler, Andrew L., 1995, New Comparative Grammar of Greek and Latin,
Oxford, New York: Oxford University Press.
Skendi, Stavro, 1954, Albanian and South Slavic Oral Epic Poetry,
Philadelphia: American Folklore Society.
Skendi, Stavro, 1967, Crypto-Christianity in the Balkan Area under the
Ottomans, Slavic Review. 26 (2), 227–246.
Søborg, Tobias Mosbæk, 2020, Sigmatic Verbal Formations in Anatolian and
Indo-European: A Cladistic Study (PhD teza), University of Copenhagen,
Department of Nordic Studies and Linguistics.

52
Sokoli, Ramadan, 2013, The Albanian World in the Folk Teller's Stories,
Traditional Storytelling Today: An International Sourcebook, Routledge.
Sordi, M., 1999, I due Dionigi, i Celti e gli Illiri, La Dalmazia e lʼaltra sponda.
problemi di Archaiologia Adriatica, a cura di Lorenzo Braccesi e Sante
Graciotti, Firenze. Leo S. Olschki, 109-116
Stare V., 1979, Kamen z napisom iz Vintarjevca pri Litiji, AV 30, 162-163.
Stipčević. Aleksandar, 1960, Gli effetti economici dellʼinvasione celta nella
regione degli Illiri. Živa antika, 10, Skopje, 183-190.
Stipčević, Aleksandar, 1968, O pismenosti i knjigama starih balkanskih Ilira,
Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 14, br. 1-2.
Stipčević, Aleksandar, Iliri, povijest, život, kultura, I izdanje (1974); II
dopunjeno izdanje (1989); III izdanje (1991), Zagreb.
Stipčević, Aleksandar, 1981, Kultni simboli kod Ilira – građa i prilozi
sistematizaciji- Centar za balkanološka ispitivanja, knjiga 10, ANU BiH,
Posebna izdanja, knjiga LIV, Sarajevo.
Stipčević, Aleksandar, 2009, Elementët parahistorike në besimet e
arbëreshëve të Zarës, AKTET, 505–509.
Szombathy J., 1903, Das Gräberfeld zu Idria bei Bača, MPK I/5, Wien, 291-
363.
Szombathy J., 1913, Altertumsfunde aus Höhlen bei St. Kanzian im
österreichischen Küstenlande, MPK 2, Wien.
Šalabalić, Radmila, 1967, Eine umrisch-etruskische Inscrift aus Bosnien (Pod
bei Bugojno), Archaelogica Iugoslavica. VIII, Beograd. 35 – 45+Prl. 1.
Untermann, J., 1970, Venetisches in Dalmatien, Godišnjak CBI 5, ANU BiH.
Untermann, J.,1978, Veneti, PWRE, Suppl. XV.
Urleb, M., 1979, Arheološke najdbe iz Stare Sušice pri Košani, AV 30, 151-
158.

Tasić, Nikola, ed., 1992, Skordisci i autohtono stanovnistvo u srednjm

Podunavlju, Balkanoloski institut SANU, Beograd.

53
Theodossiev, Nikola, 2005, Celtic Settlement in North-Western Thrace during
the Late Fourth and Third Centuries BC: Some Historical and Archaeological
Notes, Celts on the Margin: Studies in European Cultural Interaction VII c BC
– I c AD: Essays in Honor of Zenon Woźniak, Institute of Archaeology and
Ethnology of the Polish Academy of the Sciences.
Timofejeva, N. K., 1989, Mitologija i religija Etruraca, Beograd : Zajednica
književnih klubova Srbije.
Tirta, Mark, 2004, Mitologjia ndër shqiptarë, Tirana: Mësonjëtorja.
Todorović, Jovan, 1968, Kelti u jugoistočnoj Evropi, Beograd.
Todorović, Jovan, Skordisci, Novi Sad-Beograd, 1974.
Tollenaere, F. de, 1967, De Harigasti — inskriptie op helm B von Negau,
Amsterdam.
Treimer, Karl, 1971, Zur Rückerschliessung der illyrischen Götterwelt und
ihre Bedeutung für die südslawische Philologie, Arhiv za Arbanasku starinu,
jezik i etnologiju. Vol. I, 27–33.
Turk, Peter – Božić, Dragan – Istenič, Janka – Osmuk, Nada – Šmit, Žiga,
2009, New Pre-Roman Inscriptions from Western Slovenia : The
Archaeological Evidence, Keltske študije II, Studies in Celtic Archaeology,
Papers in honour of Mitja Guštin, Protohistoire Européenne 11, Éditions
Monique Mergoil, Montagnac, 47-64.
Vodopivec V, 2010, Napisa na situlah iz Grada in Posočja ter na ploščici iz
Gradiča, Zbornik sedme mednarodne konference Izvor Evropejcev, Jutro,
Ljubljana, 128-140.
West, Morris L., 2007, Indo-European Poetry and Myth, Oxford University
Press.
Wheeler, G. Post, 1936, Albanian Wonder Tales, New York: The Junior
Literary Guild and Doubleday, Doran and Company, 247–280.
Wilkes, J. J. History of the provinces of the Roman Empire, Dalmatia,
University of Birmingham, London, 1969.
Wilkes, J. J., 1992, The Illyrians, Blackwell Publishers, Oxford, UK, and
Cambridge, MA.

54
Wilkes, J. J. Iliri, Split, 2001.
Zajmi, Abdullah – Bardhi, Mehdi – Drini, Sulejman – Mulaku, Latif –
Luboteni, Gani – Imami, Sitki, 1981, Fjalor Shqip – serbokroatisht/Albansko
– srpskohrvatski rečnik, Instituti Albanologjik, Priština.
Zaninović, Marin, 1976, The Celts in Dalmatia, IX Congres Union intern. des
sciences prehistoriques et protohistoriques (UISPP), Nice 13-18 septembre
1976.
Zaninović, Marin, 2001, Jadranski Kelti, Opuscula archaeologica, 25, Zavod
za arheologiju. Filozofski fakultet u Zagrebu, 57-63.
Zuffa, M., 1975, I Celti nellʼItalia adriatica, Introduzione alle antichità
adriatiche. Atti del I Convegno di studi sulle antichità adriatiche, Chiesti-
Francavilla al Mare, 27-30 giugno 1971. Chieti, 97-159.
Žganjer, B., 1950-1951, Kelti u Iliriku, VAHD, 53, Split, 13-23.
Xhuvani, Aleksandër - Gurakuqi, Karl - Kamsi, Kolë - Çabej, Ekrem, (eds.),
1943, Zojzi në Shqipni, Zojzi i Dodonës, Bota Shqiptare 3,Tirana: Ministria e
Arsimit, 18–22.

55
 RECENZIJE
Prof.dr. Amra Šačić Beća
Univerzitet u Sarajevu, Filozofski fakultet
Odsjek za historiju

Recenzija knjige „TAJNA NATPISA BR. 46 417“ Salmedina

Mesihovića, autorsko izdanje, str.66
Mesihović je predstavnik mlađe bosanskohercegovačke historiografije koji u
svojim istraživanjima rado otvara nova pitanja i propituje ranije naučne
zaključke. U tom maniru napisana je i ova knjiga. Iako nije velikog obima
popis korištene literature i izvora koju autor donosi na kraju rada ukazuje na
temeljit pristup problematici. Dva centralna poglavlja knjige su Otkriće
natpisa i Čitanje natpisa . U prvom poglavlju Mesihović hronološki navodi
faze istraživanja važnog natpisa koji je 1959. godine otkriven prilikom
sistematskog arheološkog istraživanja na lokalitetu Pod kod Bugojna. Smatra
se da je ovo najstariji natpis do sada otkriven u Bosni i Hercegovini. Autor se
osvrće na raziličita mišljenja naučnika poput Brivoja Čovića, Radmile
Šalabalić, Aleksandra Stipčevića i drugih. Na osnovu kritičke analize rezultata
istraživanja svojih prethodnika Mesihović je zaključio da postoji realna
mogućnost je da je tekst nastao, a posuda korištena u sferi religioznosti
zajednice kojoj je pripadalo gradinsko naselje Pod.
U drugom poglavlju Čitanje natpisa Mesihović iznosi svoju hipotezu o
sadržaju teksta natpisa urezanog na posudi iz okolice Bugojna. Kako bi što
bolje potkrijepio svoje tvrdnje autor iznosi niz pretpostavki o jeziku
autohtonih zajednica koje su nasljavale unutrašnjost Balkana. Iz teksta se
jasno vidi da se prihvata teza o ilirskom jeziku sa eventualno posebnim
dijalektima unutar određenih regija. Nakon iscrpne analize natpisa u knjizi se
apostrofira nekoliko zaključaka od kojih se posebno izdvajaju : Natpis je
napisan italskim slovima (etrurskim i umbrijskim), ali je jezik vjerojatno

56
domaći iz okvira ilirskog jezičkog kontinuuma, Natpis ima religijski posvetni,
votivni karakter, Na natpisu se spominje ime nebeskog i svjetlosno – solarnog
božanstva koje se poštovalo kod Ilira iz gradine Pod, a vrlo vjerojatno i širom
ilirskog etničkog i jezičkog kontinuuma, a koje je direktno proisteklo iz
istovrsnog proto-indoeuropskog božanstva, Na natpisu je ime ilirskog
nebeskog božanstva bilo povezano sa epitetom “oca”, što bi potvrđivalo i da
je riječ o vrhovnom božanstvu za stanovnike gradinskgo naselja Pod, kao što
je to slučaj i kod okolnih indoeuropskih naroda. Važno je istaći da je ovo
potpuno nova interpretacija teksta natpisa što će možda dovesti do novog
viđenja prahistorijskih zajednica na prostoru današnje Bosne i Hercegovine.
Revizija je izuzetno važan postupak u procesu spoznaje novih faktografskih
činijenica. Ova knjiga se temelji na revizioniarskom narativu što opravdano
jer to ovakve teme iziskuju. Imajući u vidu navedeno preporučujem knjigu
„TAJNA NATPISA BR. 46 417“ za objavu.

57
58
 BIOGRAFIJA SA BIBLIOGRAFIJOM AUTORA

Salmedin Mesihović je rođen 5. IV. 1975. god., u Sarajevu gdje je završio

osnovnu školu i gimnaziju. U akademskoj 1995/1996. god. upisuje studij
historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, na kojem je i
diplomirao u oktobru 1999. god., na temu „Glasinačka kultura“. Od aprila
2000. god. zaposlen je na istom Odsjeku kao asistent. Poslijediplomski studij
iz arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisao je krajem 2001.
god., i magistrirao na temu «Problem kulturne i etničke zajednice Autarijata»
7. VI. 2004. godine u Zagrebu. Naredne 2005. god. nastavio je školovanje na
jednogodišnjem doktorskom studiju iz stare povijesti na Odsjeku za povijest
Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Doktorirao je na temi «Dezitijati: kulturna i
narodnosno-politička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba» 30. I.
2007. god. u Zagrebu. U martu 2009. god. izabran je u zvanje docenta na oblast
stari vijek na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta, a u septembru 2013.
god. je izabran u zvanje vanrednog profesora za istu oblast. U zvanje redovnog
profesora za nastavne predmete iz drevnih civilizacija, klasične civilizacije i
ilirskih studija prof. dr. sc. Mesihović Salmedin je izabran 2. VII. 2019.
godine.
U dosadašnjem naučno - istraživačkom radu Salmedin Mesihović je objavio
sljedeće knjige: 1. ANTIQVI HOMINES BOSNAE. 2. Revolucije stare
Helade i Rimske Republike. 3. Rimski vuk i ilirska zmija. Posljednja borba.
4. Progresivizam. 5. Popratna djela. Sabrani članci, opservacije, 34 komentara.
6. Zemlje antičkog Ilirika prije i poslije Milanskog edikta, koautorstvo. 7.
Historija Autarijata. 8. PROCONSVLES, LEGATI ET PRAESIDES. Rimski
namjesnici Ilirika, Gornjeg Ilirika i Dalmacije. 9. Ilirike. 10. ORBIS
ROMANVS (Udžbenik za historiju klasične rimske civilizacije). 11. Filipike.
12. Historija Ilira, koautorstvo sa Amrom Šačić. 13. Helenske apoikije u Italiji
i Siciliji. 14. Liberalna frakcija rimskog nobiliteta – Gaj Lelije i Scipion
Emilijan. 15. Tito i mi – jučer, danas, sutra, koautorstvo. 308 16. Drugo
izdanje knjige “Tito i mi – jučer, danas, sutra”, koautorstvo. 17. Helenske
apoikije u Italiji i Siciliji”, II (printano) izdanje. 18. Liberalna frakcija rimskog
nobiliteta – Gaj Lelije i Scipion Emilijan, II (printano) izdanje. 19. Geneza zla.
Agrarna kriza: ekonomski i socijalni pad Republike. 20. Hrestomatija.
Origines. Izbor iz izvorne građe o nastanku rimskog svijeta. 21. Bitka za Ilirik.

59
22. Kraljevstvo pobunjenih robova. 23. Epizoda iz povijesti montiranih
sudskih i političkih procesa – Progon braće Publija i Lucija Kornelija
Scipiona. 24. Publije Mucije Skevola. Jurista, revolucionar, historičar. 25.
Preci u nama. Genetičko blago Bosne i Hercegovine. Koautorstvo sa Damir
Marjanović i Dragan Primorac. 26. CORNELIA AFRICANA MINOR, FILIA
SCIPIONIS ET MATER GRACCHORVM. Prilog izučavanju revolucionarne
uloge žena u politici klasične civilizacije. 27. LEX SEMPRONIA AGRARIA.
Prilog historiji revolucionarnog zakonodavstva. 28. Kako se kalio
revolucionar. 29. Historijsko daleko zrcalo. 30. Tajna drevnog svijeta: Paladij
/ The secret of ancient world: Palladium. 31. Izvori o Troji, Ilionu, Wilusi. 32.
Prva dalmatinska i Druga dalmatinska kohorta. 33. RIMLJANI – život,
naslijeđe, sjećanje. 34. ORIGINES – Nastanak rimskog svijeta. 35.
PRINCIPAT – Vlast “Prvog građanina”. 36. DOMINAT – Vlast gospodara.
37. PRVA REPUBLIKA. 38. ILIRI – Postanci. 39. Ratni zločini u teoriji i
praksi antičkog perioda. Hanibal, ratni zločinac!? 40. Atena i Pelazgi. 41.
Princepsi peregrinskih civitates provincije Gornji Ilirik / Dalmacije –
Principes of civitates peregrinae in province Illyricum Superior / Dalmatia. 42.
Magični svijet Ilira – Historija zaboravljene civilizacije, koautorstvo sa
Amrom Šačić Beća i Edin Veletovac. 43. FONTES. Izvori za historiju rimskog
svijeta, koautorstvo sa Dženana Kahriman i Fadil Hadžiabdić. 44. Pjesme
planina i mora. Kraljevi zmijskog prijestolja. 45. Scipionovsko stoljeće.
Hrestomatija izabranih vrela. 46. Rimski grad na sarajevskom polju.
Hrestomatija.
U dosadašnjem naučno - istraživačkom radu Salmedin Mesihović je objavio
sljedeće znanstvene studije i članke : 1. BiH kroz prizmu historijskog razvitka
religijske misli. 2. Kontroverze u zamisli Apsoluta. 3. Zapad – Realnost i ideja.
4. Rimski vuk i kineski zmaj. Kinesko izaslanstvo Augustu?. 5. Kritika
suvremenih ideologija. 6. Maes, zvan i Titianos na putu u Hansku Kinu. 7.
Rimsko izaslanstvo Hanskoj Kini. 8. Prapovijesne i protohistorijske gradine
Sarajeva. 9. INSCRIPTIONES LATINARVM SARAEVONENSIS (sa
kraćim pregledom naseobinske kulture u antičko doba) – doprinos historiji
sarajevskog područja u antičko doba. 10. Ovidije i Ilirik. 11. Prapovijesne i
protohistorijske gradine Sarajeva. Značenje, istraženost i potencijali budućih
istraživanja. 12. Baton Breučki – predaja i kazna. Prilozi antičkoj historiji
sjeveroistočne Bosne. 13. Hajdučija na tlu rimskih ilirskih provincija.14.
Blagaj u arheološkim istraživanjima. 15. Katera. (Kasnoantička i

60
ranosrednjovjekovna utvrda). 16. SVPPLEMENTVM REBELLIO ILLYRICI
I – Germanikova Pounjska ofanziva. 17. CIVES COLONIAE RIS...- Likovi s
antičkih epigrafskih spomenika rogatičko-romanijskog područja. 18. Prilozi
antičkoj topografiji Bosne i Hercegovine – dva toponima sa šireg jajačkog
područja. 19. Dezitijati u rimskoj armiji. 20. Značenje željeznih mačeva u
procesu razvitka ljudske kulture. 21. Podjela provincije Ilirik. 22. RES
PVBLICAE SCRIBONIANI, 23. Thallóczy und die Untersuchung der
Bezeichnung „Bosna“. 24. Aevum Dolabellae – Dolabelino doba. 25.
Bistuenska porodica sa natpisa CIL III, 12 768. 26. Problem ubiciranja
Desneka. 27. Transformacija identiteta Dezitijata kroz proces romanizacije.
28. Ime ilirskog naroda Dezitijata. 29. Plinijevske peregrinske civitates na
prostoru današnje Bosne i Hercegovine. 30. Namjesnici provincije Gornji
Ilirik/Dalmacije od 42. do 68. god. n. e. 31. HE[…. ?]ASTEL […. ?]
DAESITIATIVM. 32. Novootkriveni antički epigrafski spomenik iz Ljusine
kod Bosanske Krupe. Koautorstvo sa mr. sc. Adnanom Kaljancem. 33.
Antičko naselje uz Zimošnicu u Moštrima kod Visokog. 34. Baton – prilozi
istraživanju naše ilirske i antičke baštine. 35. Votivna ara Jupitera
Kapitolinskog. Koautorstvo sa Tarikom Silajdžićem. 36. Epigrafski spomenik
iz Donje Šibenice kod Jajca. Koautorstvo sa Amrom Šačić i Edinom
Bujakom. 37. Gaj Blosije i uloga stoičke filozofske misli na političku
djelatnost plebejskog tribuna Tiberija Sempronija Grakha i nastanak
popularske platforme i pokreta. 38. Aristonik i Država Sunca. I. dio. 39.
Familija Publija Kornelija Dolabele. 40. Pobuna panonske armije 14. god. n.
e. 41. Aristonik i Država Sunca. II. dio. 42. Baton Dezitijatski, dezitijatska
politija i vizija ustanka. 43. Helenističke protokomunističke utopističke ideje
i filozofska učenja. 44. Predstave ilirskih ethne u augusteumu u Afrodisiju.
45. Florov podatak o rudarstvu u središnjoj Bosni. 46. Ovid and Illyricum. 47.
Otkrivanje homerovskog koda: Tersitov bijes. 48. Novi nalazi iz rimskog
perioda u kakanjsko – vareškom području. Koautorstvo sa Samilom
Beganović. 49. Troja između mitologije i dokumenata. 50. Novopronađeni
epigrafski spomenik princepsa Mezeja u Jajcu.

61
62
„Pišemo da okusimo život dvaput, u
trenutku i retrospektivno.“
Anaïs Nin