DESET BOŽIJIH ZAPOVIJEDI”

Pod ovim naslovom prije nekoliko godina objavljena je knjiga autora Andrea
Šurakija /Andrée Chouraqui/ na francuskom jeziku, koju su preveli na hrvatski
jezik dr. Jadranka Bručić i dr. Kruno Pranjić, profesori Sveučilišta u Zagrebu.
Djelo je posvećeno uspomeni na Renea Cassina, glavnog redaktora Univerzalne
deklaracije o pravima čovjeka (OUN 1948/. Autor je rođen 1917. god. u Alžiru, u
židovskoj porodici, čiji su preci morali emigrirati zajedno sa muslimanima iz
Španije početkom XVI stoljeća.

U predgovoru svoje knjige pisac, između ostaloga, ističe da je u rodnom Alžiru

slušao “DESET ZAPOVIJEDI” na hebrejskom u sinagogama, na francuskom u
crkvama i na arapskom u džamijama, što je bio izazov za njegovu knjigu, koja je
donijela opću saglasnost teologa judaizma, kršćanstva i islama, jer je ona pouka
u pobjedu dobra nad zlom, ljubavi nad egoizmom, mira nad ratom i svjetlosti nad
tminom.

Šuraki je proputovao svijetom uzduž i poprijeko, zauzimajući se za dijalog i

razumijevanje među trima monoteističkim religijama. Preveo je Toru na francuski,
Bibliju sa izvornog hebrejskog i aramejskog, te Kur’an sa arapskog izvornika,
demonstrirajući pri tome – kako navodi prevodilac na hrvatski – golemo
lingvističko, kulturološko i teološko znanje.

U SAD ga smatraju najvećim ekumenistom XX stoljeća. Zagovarajući toleranciju i

dijalog među trima monoteističkim religijama, Šuraki smatra da ove svjetske
religije, ali i druge, mogu biti trajno i pouzdano jamstvo svjetskog mira.

U islamu kakvog je autor susreo, upoznao i zavolio u Alžiru, ništa ne nadmašuje

vjeru muslimana kao što to čini pet dnevnih molitvi, kada klanjajući se i klečeći
slave Boga – ističe autor – dodajući da je zavolio islam, koji je židovima priznavao
zaštitu, zahvaljujući kojoj od muslimana ne doživiše strahote Inkvizicije, ni
okorjelu mržnju antisemitizma, koji je kršćanstvo osramotio!
U predgovoru knjige, među nekoliko uglednih teologa, sociologa, lingvista i dr.
koji se osvrću na predmetno djelo, nalazi se i osvrt rahm. dr. sci Muhameda
Ždralovića, orijentaliste u HAZU, u kojem stoji:

“Savremena civilizacija na abrahamskoj/ibrahimovoj/ ideji, koju su usavršili

Mojsije, Isus i Muhammed, a.s., proširila se na cijeli svijet.

Šurakijeva interpretacija “Deset zapovijedi” kroz židovstvo, kršćanstvo i islam,

ukazuje na principe zajedničke trima religijama, za razliku od sličnih djela koja
najčešće ističu razlike među njima”!
Šuraki smatra da je riječ ZAPOVIJED uobičajena teološka odrednica u zapadnom
civilizacijskom krugu, neprikladna radi svoga naredbodavnoga prizvuka, a da je
riječ BESJEDA prikladnija kada se Božije odredbe tumače na vjerskim
podukama. Osim toga Šuraki ističe da Božije upute date Mojsiju /Musa, a.s./ nisu
izjavljene u imperativnoj/zapovjednoj/formi, nego u formi futura.

Dakle, npr. nije: ne ubij, nego: nećeš ubiti! Autor naglašava da “Deset
zapovijedi” /”Besjeda”/ nisu upućene samo na tri monoteističke religije, nego
cjelokupnom čovječanstvu! Razmatrajući smisao “Zapovijedi” /”Besjeda”/ u
kontekstu ljudske slobode, autor ističe da “Deset zapovijedi” /”Besjeda”/ nisu
svrha za sebe, nego su sredstvo da se stigne do slobode, jer su one pobuda
procvatu svetoga života, koji potječe od Stvoritelja.

A zatim, autor sa rezignacijom konstatira da u stvarnosti ljudskoga bitisanja

postoji jedna grdna tragedija: idealnu viziju Božijih proroka/poslanika/ realnost
bezočno pobija, jer imamo podijeljen, iskomadan svijet, carstva se neprestano
međusobno bore, čovjek posvuda rasprostire svoju terorizirajuću moć.

Tako je čitav svijet raspolućen: s jedne strane je svjetlost, dobro, ljubav, mir,
radost, život; s druge strane je tama, zlo, mržnja, rat, užas, smrt!

U izvornom judaizmu, prema autoru, “Deset zapovijedi” koje su predstavljene na

dvostrukim kamenim pločama, glase ovako:
- Jednom samo Bogu ćeš se klanjati,
- I ljubiti Ga savršeno,
- Dobro/imovinu/ drugoga uzimati nećeš, ni hotimično zadržati za se,
- Za dobrima drugoga ti žuditi nećeš, da bi ih ti nepravedno imao,
- Pohotan biti nećeš,
- Ubijati nećeš,
- Preljuba činiti nećeš,
- Krasti nećeš,
- Nećeš lažno svjedočiti,
- Nećeš žudjeti za suprugom druga svoga.

U kršćanstvu, prema autoru “Deset zapovijedi” u izvornoj formi glase ovako:

- Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene,
- Nećeš izgovarati ime Gospodina Boga uzalud,
- Sjeti se da svetkuješ dan Gospodnji/nedjelju/,
- Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji,
- Nećeš ubijati,
- Nećeš počiniti preljubu,
- Nećeš krasti,
- Nećeš lažno svjedočiti protiv bližnjega svoga,
- Nećeš poželjeti tuđe stvari,
- Nećeš poželjeti žene bližnjega svoga.

U islamu, prema autoru, na temelju izravne objave “Deset zapovijedi” glase

ovako:
- Nećeš štovati drugoga do Allaha,
- Voljeti svoga bližnjega kao samoga sebe i štititi slabe,
- Voljeti, častiti i pomagati oca, majku i svoje bližnje,
- Primati nesretne, siročad, napuštene, putnike, strance kao Allahove goste,
- Ne ubijati,
- Ne činiti preljubu,
- Ne biti razvratan, rasipan, ni škrt,
- Ne budi ohol i poštivaj sva bića,
- Poštivaj vlasništvo drugoga, posebno siročadi,
- Budi pošten, budi u svemu cjelovit, ne krivotvori pisano, ne varaj na vagi i
metraži, ne svjedoči lažno, ne bavi se posuđivanjem novca uz kamate.

Autor napominje da Kur’an potvrđuje vjerodostojnost Tore i Novog zavjeta kao

Božijih objava, koje su nepouzdani prenosioci /naknadno/ preinačavali!
Svih “Deset zapovijedi” kroz egzegezu svetih tekstova Tore, Novog zavjeta i
Kur’ana Šuraki temeljito komentira, pozivajući se na najviše teološke i filozofske
autoritete, počev od onih antičkih do naših savremenika.
Na kraju ovaj vrijedni i plodni pisac, književnik, poeta i prevodilac, zaključuje
svoje filozofske opservacije slijedećim mislima: Svjetskog mira neće biti bez mira
među religijama. Ali, neće biti ni mira među religijama bez buđenja svijesti svakog
pojedinca. Spasiti svijet – ovaj san svih Božijih proroka /poslanika/ i njihovih
pratilaca – postaje u naše dane tek pobožna želja. “Moj je san – ističe autor –
vidjeti religije kako ubrzavaju hod čovječanstva prema ispunjenju prvotnog
ljudskog jedinstva. Ključ svih naših oslobađanja nalazi se u “Deset
zapovijedi” /”Besjeda”/. Treba ih čitati ponovo, kako bi postale naše pravilo
života”!“Deset zapovijedi” /”Besjeda”/ u sebi sadrže Univerzalnu
deklaraciju dužnosti čovjeka, kako bi se gradio svijet i pomirio čovjek sa
ljudskošću!

------------------------------------

Brojčani redoslijed zapovijedi[uredi | uredi kôd]

Božjih zapovijedi ima deset i zapisane su u Starome zavjetu u dva relevantna teksta: Knjiga Izlaska (Iz
20,1-17) i Ponovljeni zakon (Pnz 5,6-21).
Brojčani redoslijed Deset Božjih zapovijedi, kojeg tradicionalno koriste Katolička Crkva i luterani potječe
od sv. Augustina.[8] Druge kršćanske Crkve, kao što su pravoslavne i neke protestantske Crkve, koriste
obrazac Deset zapovijedi, kojeg su uspostavili grčki oci. Dva obrasca razlikuju se po malo drugačijem
brojčanom poretku zapovijedi, ali smisao i srž isti su. Židovski brojčani poredak Deset zapovijedi,
razlikuje se od kršćanskog.
Povijest[uredi | uredi kôd]

Hebrejski tekst Deset Božjih zapovijedi na papirusu iz 2. stoljeća (zbirka "Nash papirusa" iz Egipta).

Deset zapovijedi priznaju se kao moralni temelj judaizma, kršćanstva i islama. Zapisane su u Knjizi
Izlaska, prema kojoj je Mojsije postupajući po Božjem nalogu, oslobodio Izraelce iz
fizičkog ropstva u Egiptu. Prema crkvenom nauku, Bog je ponudio savez koji je uključivao i Deset
zapovijedi, koje bi služile oslobođenju od "duhovnog ropstva" i grijeha.[9] Neki povjesničari opisali su to
kao "središnji događaj u povijesti drevnog Izraela".[10]
Isus je svojim dolaskom i djelovanjem potvrdio zapovijedi i poučio sljedbenike, da budu prevedniji od
pismoznanaca i farizeja: "Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti
pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. (Mt 5,20)" Farizeji i pismoznanci robovali
su tradiciji i radikalno su poštivali i obdržavali židovske zakone.[11] Imali su vrlo stroge propise, koji su
postali sami sebi svrhom te su zaboravili na samu bit zapovijedi. Isus im se često obraća: "Jao vama,
književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji dajete desetinu od metvice, komorača i kima, dok zanemarujete
ono najvažnije u Zakonu: pravednost, milosrđe i vjernost. Ovo je zadnje trebalo činiti, a prvo ne
propustiti! (Mt 23,23)". Crkva uči, da je Isus rasteretio ljude od pridržavanja strogog i krutog židovskog
zakona (Tora ili Zakon Mojsijev) koji je imao 613 različitih propisa, ali su i dalje na snazi Deset
zapovijedi, jer su one Božje zapovijedi, dok je Zakon Mojsijev zapisao Mojsije. To su učenje
potvrdili Tridentski sabor (1545. – 1563.) i Drugi vatikanski sabor (1962. – 1965.)
U ranokršćanskim zajednicama, recitirale su se Deset Božjih zapovijedi, tijekom usvajanja kršćanskog
nauka. Zapovijedi su uključene u jedan od najranijih kršćanskih spisa, poznat kao Didache. Teolozi
tvrde, da je prvotna Crkva zapovijedi smatrala kao sažetak Božjeg zakona. U cijeloj povijesti Crkve,
zapovijedi su služile kao podloga za ispit savjesti. Postoje dokazi da su zapovijedi bile dio kateheze
u samostanima i drugim prostorima. Do Četvrtog lateranskog sabora 1215. godine, nije bilo službeno
određeno kako će se naučavati Deset zapovijedi u sklopu vjeronauka. Taj sabor je prvi pokušaj u tom
smjeru. Dio biskupa zalagao se za sustavnije učenje zapovijedi u sklopu vjeronauka u njihovim
biskupijama.
Katekizmi nastali u pojedinim biskupijama sredinom 14. stoljeća važno mjesto daju Božjim zapovijedima i
postavljaju temelje za nastanak prvog većeg službenog katoličkog katekizma - Rimskog
katekizma iz 1566. godine,[12] nastalog nakon Tridentskog sabora. U tom katekizmu, postoji temeljita
rasprava o svakoj zapovijedi, ali je ipak veći naglasak na sedam sakramenata. Iako novije
papinske enciklike nude tumačenja crkvenog nauka o pojedinim zapovijedima, kroz povijest službena
crkvena učenja o zapovijedima temelje se na njihovom spominjanju u Starom i Novom zavjetu i spisima
ranih crkvenih otaca Origena, Ireneja i Augustina. Kasnije, teolozi Toma Akvinski i Bonaventura pišu
značajne rasprave o zapovijedima. Posljednji Katekizam Katoličke Crkve kao službeni sažetak
vjerovanja Crkve, posvećuje veliki prostor Božjim zapovijedima, koje služe kao osnova i za socijalni nauk
Crkve.

Prva zapovijed[uredi | uredi kôd]

"Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!"
Prva Božja zapovijed

Prva zapovijed prema crkvenom nauku, govori da postoji samo jedan pravi Bog, kojega se ljubi iznad
svega, u kojega se vjeruje i u kojega se vjernici ufaju.
Katekizam objašnjava da se prvom zapovijedi zabranjuje idolopoklonstvo, tj. zabranjuje se smatranje
božanstvom (pobožanstvenje) bilo kojeg stvorenja, moći, novca, zloduha i sl.
Prva zapovijed veže se na tri bogoslovne krjeposti: vjeru u Boga, nadu (nadanje, povjerenje) u Boga i
ljubav prema Bogu. Prva krjepost - vjera, upućuje vjernike, da vjeruju u Boga i izbjegavaju krivovjerje,
otpad od vjere, nevjeru i raskol. Druga vrlina nade, upućuje vjernike da imaju pouzdanje u Boga i klone
se očaja i preuzetnosti. Prema Katekizmu, treća bogoslovna krjepost - ljubav, može biti ispunjena ako se
vjernici suzdrže od ravnodušnosti, mlakosti, mržnje ili nezahvalnosti prema Bogu, što proizlazi
iz oholosti.
Katekizam navodi povrede prve zapovijedi što uključuje i praznovjerja, mnogoboštvo, svetogrđe,
bezboštvo i sve prakse magije, horoskopa, gatanja i čarolije.

Štovanje svetih slika[uredi | uredi kôd]

Katolike se često optužuje za neprimjereno štovanje svetih slika, suprotno prvoj zapovijedi: "Ne pravi
sebi lika urezana (Izl 20,2)". Katolička Crkva ima stav, da se radi o nesporazumu te da se radi samo o
iskazivanju poštovanja, a ne o obožavanju slika. U 8. stoljeću, vodila se žustra rasprava oko toga.
U Bizantskom Carstvu postojao je pokret ikonoklazam, kojemu je bio cilj ukloniti svete slike iz
bogoslužja, te zabraniti njihovo štovanje. Na Drugom nicejskom saboru 787. godine, zaključeno je da
štovanje ikona i kipova ne krši zapovijedi i iznijet je stav, da "tko časti sliku, samo časti osobu prikazanu
na njoj".

Druga zapovijed[uredi | uredi kôd]

"Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!"
Druga Božja zapovijed

IHS ili JHS monogram Presvetog Imena Isusova

Druga zapovijed zabranjuje izgovaranje Božjeg imena uzalud. Mnoge su drevne kulture vjerovale, da su
pojedina imena sveta. U Evanđelju po Ivanu, spominje se događaj, prilikom kojeg su Židovi htjeli
kamenovati Isusa, jer se nazvao Sinom Božjim. Oni nisu vjerovali da je Isus Bog pa su smatrali da
bogohuli. Po Mojsijevom zakonu, to se kažnjavalo smrtnom kaznom.
Sva imena kojima se naziva Bog (npr. Stvoritelj, Jahve, Krist i dr.) sveta su i time zaštićena drugom
zapovijedi. Katekizam navodi, da treba iskazivati i poštovanje prema imenima ljudi, čime se
zabranjuje psovanje, proklinjanje i sl.
Molitva "Oče naš", koju je molio sam Isus počinje riječima: "Oče naš koji jesi na nebesima, sveti se ime
tvoje." Prema papi Benediktu XVI., kada je Bog objavio svoje ime Mojsiju, time je uspostavljen odnos s
ljudima. Benedikt XVI. navodi da je utjelovljenje Isusa bilo vrhunac procesa koji je "počeo s davanjem
božanskog imena."[13] Papa elaborira da to znači da se božansko ime može zloupotrijebiti i da je Isus
u molitvu "Oče naš" stavio riječi "sveti se ime tvoje" kako bi se Božje ime zaštitilo od neprimjerenih
uporaba.
Prema katoličkom nauku, ovom se zapovijedi zabranjuje psovanje, proklinjanje, krivokletstvo i lažno
zaklinjanje. Pod krivokletstvom se smatra lažno obećanje pod prisegom s namjerom da se ne održi ili
kršenje obećanja dato prisegom. Lažno zaklinjanje je zazivanje Boga kao svjedoka u nečemu što
nije istina.

Treća zapovijed[uredi | uredi kôd]

"Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!"
Treća Božja zapovijed

Citirajući židovskog rabina i znanstvenika Jacoba Neusnera, papa Benedikt XVI. objašnjava da je
u Izraelu zapovijed svetkovanja dana Gospodnjeg bila puno više od rituala. To je bio način oponašanja
Boga koji se odmorio u sedmi dan nakon stvaranja svijeta.
Židovi kao dan Gospodnji svetkuju subotu, što prakticira i dio protestantskih kršćana, dok većina ostalih
kršćana svetkuje nedjelju kao dan Gospodnji. Ta praksa potječe iz 1. stoljeća i uvedena je umjesto
subote jer je Isus uskrsnuo u nedjelju. Tako je nedjelja postala najvažniji dan u tjednu u koji se svetkuje
Boga i odmara se od svakodnevnih poslova. Crkveni oci u prvim stoljećima naglašavali su važnost
svetkovanja nedjelje. Kasnije su crkveni vođe službeno uključili svetkovanje nedjelje u crkveni nauk, a
kršćanski vladari nastojali su to provesti u praksi na teritorijima svojih država.[14] Isus je naučavao da je
"subota stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote (Mk 2,27)", prema čemu je dozvoljeno raditi i
pomoći ljudima koji se nalaze u nevolji na dan Gospodnji uključujući
poslove liječnika, vatrogasaca, policajaca i sl.
Kršćani svetkuju nedjelju sudjelovanjem na svetoj misi i suzdržavanjem od poslova, izuzev onih vezanih
za obiteljske potrebe i prijeko potrebnih poslova, koji su nužni i nedjeljom.

Četvrta zapovijed[uredi | uredi kôd]

"Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!"
Četvrta Božja zapovijed

Papa Benedikt XVI. ističe da rabin Neusner "s pravom vidi ovu zapovijed kao središte društvenog
poretka". Ona jača generacijske odnose, čini eksplicitnom vezu između obitelji i društvene stabilnosti i
otkriva, da je obitelj željena od Boga i zaštićena Božjom pomoći.
Prema Katekizmu, ova zapovijed nalaže da se poštuju roditelji i odgojitelji te u širem smislu crkvene i
civilne vlasti. Vjernik nije dužan poslušati njihove zahtjeve ako se protive moralu i savjesti. Obitelj se
smatra osnovnom jedinicom društva. Vjernička obitelj postaje "kućna Crkva" jer je zajednica vjere, nade i
ljubavi. Crkva smatra da društvo ima zadaću štititi i promicati obitelj i obiteljske vrijednosti.
Četvrta zapovijed govori o odnosu djece i roditelja.

Dužnosti djece prema roditeljima uključuju:[15]

 1. Poštovanje prema roditeljima kao i poštovanje prema braći i sestrama.

 2. Zahvalnost, što je izraženo u citatu iz Knjige Sirahove: "Svim srcem poštuj oca svoga i ne
zaboravi majčinih bolova. Sjeti se da im svoj život duguješ: kako da im uzvratiš sve što učiniše za te?
(Sir 7,27-28)"
 3. Poslušnost roditeljima sve dok dijete živi kod kuće. Dijete ne mora biti poslušno, ako ga
roditelji traže nešto što je moralno neprihvatljivo.
 4. Pomoć roditeljima u starosti i bolesti.

Prema Katekizmu, dužnosti roditelja prema djeci podrazumijevaju:[16]

 1. Moralni i vjerski odgoj svoje djece.

 2. Poštivanje svoje djece kao djece Božje i ljudskih osoba.
 3. Skrb za materijalne i duhovne potrebe djece.
 4. Izbjegavanje pritiska da dijete mora odabrati baš određeno zanimanje ili određenog bračnog
partnera, što ne isključuje pravo roditelja od davanja razboritih savjeta.
 5. Biti dobar primjer svojoj djeci. Roditelji odgajaju djecu primjerom, savjetima i poučavanjem.

Svaka osoba koja vrši Božju volju, smatra se pripadnikom Božje obitelji.
Dužnosti građana su: poslušnost prema legalno izabranoj vlasti, plaćanje poreza, glasanje na izborima,
obrana svoje zemlje, društveni angažman u obrani moralnih i društvenih vrijednosti. Obveza države je
gostoljubljivost prema strancima, pogotovo prema izbjeglicama i prognanicima te pomoć siromašnijim
zemljama pogotovo u kriznim situacijama poput poplava, gladi i epidemija.

Peta zapovijed[uredi | uredi kôd]

"Ne ubij!"
Peta Božja zapovijed

Ova zapovijed zahtijeva poštivanje ljudskog života. Isus je proširio ovu starozavjetnu zapovijed
zabranivši nepravedni gnjev, mržnju i osvetu, te zahtijevajući da kršćani ljube svoje neprijatelje.
Temelj svih katoličkih učenja o petoj zapovijedi je etika svetosti života. U svijetu postoji
suprotna filozofija koja tvrdi da postoje "životi nedostojni života" dok je stav Crkve da je
svaki čovjek vrijedan i dostojan života. Crkva aktivno sudjeluje u javnim raspravama o pobačaju, smrtnoj
kazni, eutanaziji i sličnim temama, te potiče vjernike da daju potporu zakonodavstvu i politici koje
promiču svetost i nepovredivost života.[17]
Prema crkvenom nauku, poštovanje ljudskog života zahtijeva i poštivanje vlastitog tijela, izbjegavanje
nezdravog ponašanja, neumjerenosti u hrani, alkoholu, lijekovima i ilegalnim droga. Crkva također
upozorava na opasnost od pretjerane zaokupljenosti zdravljem i ljepotom, koja idealizira fizičko
savršenstvo.
Zabranjene su otmice, terorizam, mučenja te sterilizacije, amputacije, sakaćenja i modifikacije tijela bez
medicinskih i terapeutskih razloga.
Prema Katekizmu, društva imaju moralnu obvezu osigurati zdrave životne uvjete za sve građane.

Pobačaj[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Katolički pogled na pobačaj

Ljudski embrij u 8. tjednu razvoja

Stav je Katoličke Crkve da ljudski život počinje začećem te ga treba poštivati i najbrižnije štititi. Papa Ivan
Pavao II. u enciklici Evangelium Vitae pobačaj naziva posebno teškim i žalosnim zločinom nad životom
jer se uništava ljudsko biće koje je toliko nevino da ne može biti nevinije. Tko svojevoljno i svjesno
sudjeluje u pobačaju, automatski je izopćen iz Katoličke Crkve i ako želi ponovno postati član Crkve
mora tražiti ponovno primanje.[18] Premda se čini da su uvjeti za život djeteta koje se ima roditi takvi da bi
za njega bilo bolje da se ne rodi, takvi razlozi ipak ne mogu opravdati slobodno uništenje nedužnog
ljudskog bića. Crkva priznaje da su mnoge žene koje su pobacile pri tome imale mučne i dramatične
odluke te da im rane na duši još vjerojatno nisu zarasle. Poziva ih se na nadu i otvorenost pokajanju te
traženju oprosta i od djeteta koje sada živi u Gospodinu. Crkva ne osuđuje žene, nego čin pobačaja.

Umjetna oplodnja[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Katolički pogled na umjetnu oplodnju
Crkva se protivi umjetnoj oplodnji. Razlozi protivljenja su eksperimentiranje, zamrzavanje i usmrćivanje
ljudskih embrija tijekom postupka te što umjetna oplodnja uspostavlja vlast tehnike nad početkom
ljudskog života, umjesto da do začeća dolazi spolnim putem u braku. U enciklici Donum Vitae papa Ivan
Pavao II. ističe da ljudski embrij nastao umjetnom oplodnjom ima dostojanstvo kao i odrasla osoba jer je
Božje stvorenje. Stoga zaslužuje brigu i pažnju kao i bilo koje drugo ljudsko stvorenje. Crkva se protivi
zamrzavanju embrija, eksperimentiranju nad njima ili korištenju u kozmetičke svrhe. Crkva nije protiv
djece rođene umjetnom oplodnjom. Zalaže se da svako dijete koje dođe na svijet tim putem bude
prihvaćeno s ljubavlju. Papa napominje da sve što je tehnički moguće, nije uvijek moralno prihvatljivo.

Eutanazija[uredi | uredi kôd]

Crkva smatra da je Bog - Stvoritelj života i Gospodar života i smrti i da eutanazija nije dopuštena jer je
nasilnički čin u suprotnosti s Božjim zakonima i ozbiljno narušava svetost ljudskog života.
Sažimljući katolički nauk, papa Ivan Pavao II. u enciklici "Evangelium Vitae" potvrđuje da je "eutanazija
teška povrjeda Božjega zakona, budući da je namjerno ubojstvo ljudske osobe moralno neprihvatljivo".
Eutanazija, nasilje nad životom, ponižava čovjeka u njegovom završnom stadiju života i dovodi u pitanje
njegovu vječnost.

Smrtna kazna[uredi | uredi kôd]

Stav Crkve prema smrtnoj kazni mijenjao se kroz stoljeća od odobravanja do protivljenja. Današnji
Katekizam Katoličke Crkve kaže da je smrtna kazna dozvoljena samo u vrlo ekstremnim slučajevima
kada je to jedini način obrane društva od vrlo opasnih ljudi. Ako postoje druga učinkovita sredstva za
spriječavanje kriminala bez izvršenja smrtne kazne, što je danas gotovo uvijek slučaj, onda treba
izbjegnuti smrtnu kaznu." Papa Ivan Pavao II. raspravljao je o smrtnoj kazni u enciklici "Evangelium
Vitae". Ne preporučuje se ubijanje krivca osim u slučaju aspolutne nužnosti kada je ugrožena zaštita
društva, što je vrlo rijedak slučaj ili gotovo nepostojeći.[19]

Skrb prema pokojnima[uredi | uredi kôd]

Skrb prema pokojnicima je jedna od tema pete zapovijedi.

S tijelima pokojnika treba postupati s poštovanjem i dostojanstveno. Pokop pokojnih je jedno od

kršćanskih djela milosrđa. Kremiranje (spaljivanje pokojnih) dozvoljeno je, pod uvjetom da se ne dovodi
u pitanje vjera u uskrsnuće tijela, zbog čega je prije kremiranje bilo sporno.
Raspršenje kremiranih ostataka pokojnika u neoznačenu grobnicu ili prirodu zabranjeno je u Katoličkoj
Crkvi. Doniranje organa i obdukcija za pravne i znanstvene svrhe dopušteno je.[20]

Sablazan[uredi | uredi kôd]

Katekizam smješta sablazan pod petu zapovijed i definira ga kao "stav ili ponašanje koje navodi druge
da čine zlo". U Evanđelju po Mateju Isus je izjavio: "Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih
najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu
morsku. (Mt 18,6)" Crkva smatra teškim prijestupom ako se ljude navodi na zlo, pogotovo ako se to radi
mladim ljudima, a počinitelj je osoba od autoriteta poput roditelja, učitelja ili svećenika.

Šesta zapovijed[uredi | uredi kôd]

"Ne sagriješi bludno!"
Šesta Božja zapovijed

Prema Crkvi, ljudi su seksualna bića čiji seksualni identitet nadilazi tijelo, um i dušu. Bog je zamislio dva
ljudska spola; oba imaju jednako dostojanstvo i stvoreni su na sliku Božju te su međusobno
komplementarni, pozvani na ljubav i zajedništvo.
U svojoj knjizi "Prijeći prag nade" iz 1995. godine, papa Ivan Pavao II. osvrće se na temu ljubavi i
seksualnosti: "Nakon svega, mladi ljudi uvijek su u potrazi za ljepotom u ljubavi. Oni žele da njihova
ljubav bude lijepa. I onda kada se prepuste svojim slabostima i ponašaju se skandalozno, u dubini svojih
srca i dalje žele lijepe i čiste ljubavi. To vrijedi i za mladiće i za djevojke. U konačnici, oni znaju da im
samo Bog može dati istinsku ljubav. Kao rezultat toga, spremni su slijediti Krista, bez brige na napore
koje će pri tome iskusiti."
U religijama kao što su kršćanstvo, judaizam i islam i dr., spolni odnosi izvan braka smatraju se teškim
grijesima. U Katoličkoj Crkvi u takvim situacijama nije dozvoljeno primati svetu pričest dok se osoba
ne ispovijedi. Što se tiče homoseksualnosti, Katolička Crkva spolnu privlačnost između pripadnika istog
spola ne smatra grešnom, ali se protivi spolnim odnosima jer nisu prokreativni.
Sveti Pavao u svojim je poslanicama više puta raspravljao o pitanjima šeste zapovijedi: "Doista, ovo
je volja Božja: vaše posvećenje - da se uzdržavate od bludnosti, da svatko od vas zna svoje tijelo
posjedovati u svetosti i poštovanju, a ne u pohotnoj strasti kao pogani koji ne poznaju Boga (1 Sol 4,3-5)"
te "A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa neka se i ne spominje među vama, kako dolikuje svetima! Ni
prostota, ni ludorija, ni dvosmislica, što se ne priliči, nego radije zahvaljivanje! Jer dobro znajte ovo:
nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik - taj idolopoklonik - nema baštine u kraljevstvu Kristovu i
Božjemu (Ef 5,3-5)."

Šesta zapovijed bavi se pitanjima ljubavi i seksualnosti.

Čistoća[uredi | uredi kôd]

Crkveni nauk o šestoj zapovijedi uključuje i raspravu o čistoći (čednosti, seksualnoj čestitosti). Katekizam
opisuje čistoću kao moralnu vrlinu, dar Božji, milost, plod duhovnog nastojanja.[21] Prema
Katekizmu, spolnost je istinski ljudska kada je na pravi način integrirana u odnos osobe s osobom.
Čistoća se odnosi na prepoznavanje i poštivanje činjenice da je Bog spolnost stvorio da govori jezikom
trajne, odane bračne ljubavi.[22] Krjepost čistoće zahtijeva postizanje gospodstva i kontrole nad sobom
kao izraza ljudske slobode kojoj je cilj sebedarje. Dok je apstinencija odsustvo seksa, čistoća ne znači
izočnost nečega, nego nazočnost nečega: prisutnost ljubavi i krjeposti. Papa Ivan Pavao II. izjavio je da
se čistoća jedino može zamisliti u zajedništvu s krjeposti ljubavi.[23]
Katekizam kategorizira kršenje šeste zapovijedi u dvije kategorije: "grijesi protiv čistoće" i "grijesi protiv
dostojanstva braka".
Katekizam navodi sljedeće grijehe protiv čistoće:

 1. Požuda (seksualna žudnja): Crkva uči da je seksualno zadovoljstvo dobro i stvoreno od Boga
te namijenjeno supružnicima. Požuda je loša jedino ako je izvan svoje namjene i ako potiče na
grijeh.
 2. Samozadovoljavanje ili masturbacija: smatra se povredom spolnosti jer Crkva vidi spolnost
kao komunikaciju punu ljubavi između dvoje ljudi dok je masturbacija osamljena radnja koja ne
pomaže da osoba živi čistoću ili bude puna ljubavi prema drugima.
 3. Bludnost ili blud: spolni je odnos neoženjenog muškarca i neudate žene. Crkva taj čin vidi u
suprotnosti s dostojanstvom osobe i ljudske seksualnosti jer nije u svrhu dobrobiti bračnih supružnika
i društva. Bludnost se protivi dostojanstvu ljubavi koja postiže svoju puninu i otkriva svoj smisao
samo u neopozivom odnosu ustanovljenom ženidbom u kojoj si dvoje pripadaju posve i za
cijeli život jer intimno spolno ujedinjenje objavljuje svoju ljepotu i očituje svoju sreću samo u
kontekstu potpunog životnog zajedništva kao izraz vjerne ljubavi.[24]
 4. Pornografija: smatra se perverzijom spolnog čina koji je namijenjen za distribuciju trećim
osobama. Pornografija dovodi do sebičnosti i nerealnih očekivanja u vezi bračne spolnosti. Može
usmjeriti previše pažnje samo na tjelesni aspekt spolnosti i zaslijepiti u prepoznavanju duhovne
ljepote spolnosti.
 5. Prostitucija: smatra se grešnom i za prostitutke i za klijente; krši ljudsko dostojanstvo i šteti
društvu. Težina grešnosti manja je za prostitutke, koje su prisiljene na taj čin bijedom, ucjenama i
društvenim pritiskom.
 6. Silovanje: teško je kazneno djelo koje može uzrokovati teške posljedice po život i zdravlje
žrtve silovanja.
 7. Incest je silovanje djece od strane roditelja, odrasle rodbine, skrbnika i odgojitelja smatra se
teškim grijehom.

Bračna ljubav[uredi | uredi kôd]

Bračni par.

Prema crkvenom nauku, bračna ljubav ima dvostruko značenje: sjedinjujuće (spolni odnos kao uzajamno
darivanje, povezivanje i usrećivanje supružnika) i prokreativno (otvorenost prenošenju života i rađanju
djece).[25] Spolnim odnosom supružnici se tjelesno i duhovno povezuju tako da dvoje postaje jedno.
Spolnim sjedinjavanjem brak postaje stvarnim i osjetilnim.
Predavanjem tijela supružnici predaju same sebe i svoje živote jedno drugome. Spolnost govori jezikom
predanja samoga sebe drugoj osobi. Crkva nije imala službeni stav o požudi do 1546. godine kada je
na Tridentskom saboru izglasano da seksualno zadovoljstvo i požuda nisu grijeh makar mogu navesti na
grijeh.

Kontracepcija[uredi | uredi kôd]

Podrobniji članak o temi: Katolički pogled na kontracepciju
Crkva se službeno protivi umjetnim sredstvima kontracepcije dok dopušta prirodne metode
kontracepcije. Papa Pio XI. u enciklici Casti Connubii iz 1930. godine naglašava: "Svaka upotreba
ženidbe gdje po čovjekovom nastojanju biva bračni čin lišen svoje prirodne sposobnosi da proizvede
život, krši Božji zakon i oni koji takvo što čine kaljaju se ljagom teškoga grijeha". Papinska komisija za
maloljetnike objavila je stav o kontinuiranom protivljenju Katoličke Crkve protiv kontracepcije: "Ne može
se pronaći u nijednom razdoblju povijesti, nijedan crkveni dokument, nijedna teološka škola, gotovo
nijedan katolički teolog koji bi nijekali da je kontracepcija oduvijek smatrana ozbiljnim zlom. Učenje Crkve
o kontracepciji nije se mijenjalo. Do 20. stoljeća sve kršćanske Crkve imale su istovjetni stav bilo da se
radilo o pravoslavnima, anglikancima ili protestantima. Pravoslavni i danas imaju uobičajen stav o
kontracepciji."
U govoru 17. srpnja 1994. godine papa Ivan Pavao II. rekao je da u nastanku života supružnici ostvaruju
jednu od najvažnijih dimenzija svoga poziva: postaju Božji suradnici. U odluci imati ili nemati dijete ne
smije predvladati sebičnost i nemar već pažljiva velikodušnost koja važe mogućnosti i okolnosti i
posebno daje prioritet dobrobiti nerođenog djeteta. I kada nije vrijeme za začeće, treba poštivati bračni
čin kao prokreativan (otvoren rađanju) i onaj koji sjedinjuje partnere. Dopuštene su prirodne metode
planiranja obitelji koje poštuju prirodne biološke cikluse dok kontracepcija nije dopuštena.[26]

Djela protiv dostojanstva braka[uredi | uredi kôd]

Prema Crkvi, preljub i razvod braka smatraju se djelima protiv dostojanstva braka i definirane su kako
slijedi:

 1. Preljub je spolni odnos muškarca i žene kada je jedno od njih ili oboje u braku s nekim drugim.
Crkva to smatra veći grijehom od spolnih odnosa nevjenčanih jer preljubnik čini grijeh i prema svome
bračnom partneru i djeci ako ih ima.
 2. Razvod je prekid braka. Crkva se protivi razvodu jer gleda na brak kao neraskidivu vezu
između supružnika sve dok su oboje živi. Ako se razvedena osoba ponovno oženi ili uda, smatra se
da je u stanju javnog i trajnog preljuba.[2]

Prema Crkvi, postoje situacije s izuzecima. Odvajanje supružnika dozvoljeno je u ekstremnim

situacijama kao što su nasilje u obitelji. Civilni razvod smatra se prihvatljivim ako su ugrožena djeca i
temeljna ljudska prava. Službeno crkveno poništenje braka ne smatra se razvodom jer takav brak nije ni
bio valjan.

Sedma zapovijed[uredi | uredi kôd]

"Ne ukradi!"
Sedma Božja zapovijed

Sedmom zapovijedi zabranjuje se krađa.

Prema Katekizmu, ovom se zapovijedi regulira opća namjena i raspodjela materijalnih dobara te
privatno vlasništvo i poštivanje tuđe imovine. Na ovoj zapovijedi, Crkva temelji i svoj socijalni nauk koji
podrazumijeva ispravno djelovanje u gospodarstvu, društvu, politici i međunarodnoj suradnji.
[25]
Materijalna dobra treba koristiti odgovorno imajući na umu i potrebe drugih ljudi, pogotovo siromašnih.
Prilikom stjecanja dobara nije dozvoljeno zagađivati okoliš i zlostavljati životinje. Ovom zapovijedi
zabranjuje se krađa, varanje u porezima i trgovini, korupcija, privatno korištenje državne
imovine, lihvarenje, rasipništvo i krivotvorenje čekova i računa.

Privatno vlasništvo[uredi | uredi kôd]

Prema Crkvi, ljudi imaju pravo na privatno vlasništvo. Svrha je privatnog vlasništva jamčiti slobodu i
dostojanstvo pojedinca kako bi zadovoljio svoje osnovne potrebe i potrebe onih koje uzdržava. Sedma
zapovijed propisuje poštivanje privatnog vlastništva, ispravljanje počinjene nepravde i povrat ukradene
privatne i javne imovine. Crkva se protivi ropstvu i osuđuje ga kao povredu ljudskih prava.

Socijalna pravda[uredi | uredi kôd]

Socijalni nauk Crkve predstavljen je u papinskoj enciklici "Rerum novarum" u kojoj se raspravlja o
odnosima između rada i kapitala kao i vlade i građana. Od primarne je brige pomoć potlačenoj radničkoj
klasi. Enciklika podržava pravo osnivanja sindikata, odbacuje komunizam i nekontrolirani kapitalizam te
potvrđuje pravo na privatno vlasništvo.[27]
Crkva tumačenjem sedme zapovijedi poručuje gospodarstvenicima da uravnoteže želju za profitom s
dobrobiti radnika. Vlasnici tvrtki moraju svojim radnicima dati razumnu plaću, poštivati ugovore i sudržati
se od nepoštenih aktivnosti poput korupcije.
Radnici trebaju savjesno obavljati svoj posao i ne smiju koristiti imovinu poduzeća u osobne svrhe.
Bogate države i bogatiji pojedinci imaju moralnu obvezu pomoći siromašnijim državama i pojedincima te
raditi na reformi financijskih institucija i ekonomskih čimbenika na korist svih.

Osma zapovijed[uredi | uredi kôd]

"Ne reci lažna svjedočanstva!"
Osma Božja zapovijed

Ovom zapovijedi poziva se na iskrenost i istinoljubljivost u ponašanju i govoru. Dopušta se diskrecija i

čuvanje privatnog života, poštivanje povjerljivih iskaza, državnih i strukovnih tajni.
Osma zapovijed zabranjuje: laganje, lažno svjedočenje, krivokletstvo, neosnovan sud, narušavanje
ugleda, ogovaranje, laskanje, ulizivanje i podilaženje posebno ako su s ciljem postizanja
nedopuštene koristi.
Crkva traži da se popravi nanesena šteta i vrati dobar ugled lažno optuženih. Svećenicima nije
dopušteno govoriti o onome što su čuli za vrijeme ispovijedi. Zabranjeno je i svako snimanje ili neko
drugačije prenošenje sadržaja ispovijedi.
Od vjernika se traži da svjedoče evanđeoske istine u privatnom i javnom životu bez obzira na poteškoće
koje se pri tome javljaju.

Deveta zapovijed[uredi | uredi kôd]

"Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!"
Deveta Božja zapovijed

Deveta i deseta zapovijed bave se žudnjama i željama koje vode do grijeha. Seksualnom žudnjom bavi
se deveta zapovijed, a pohlepom za tuđim materijalnim dobrima bavi se deseta zapovijed.
Isus je istaknuo potrebu za čistim srcem: "Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! (Mt 5,8)" te je
izrekao i upozorenje: "Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu (Mt 5,28)"
Katekizam navodi da muškarci i žene trebaju nadvladati požudu i tjelesne želje usmjerene prema
grešnim odnosima s tuđim supružnikom. Čistoća srca postiže se Božjom milošću, čistim mislima,
umjerenošću, samokontrolom te molitvom. Stidljivost poštuje intimnost, ravna gestama koje poštuju
dostojanstvo osobe.

Deseta zapovijed[uredi | uredi kôd]

"Ne poželi nikakve tuđe stvari!"
Deseta Božja zapovijed

Ova zapovijed zahtijeva nutarnji stav poštivanja tuđeg vlasništva, a zabranjuje pohlepu i gramzljivost kao
i zavist prema tuđem bogatstvu (tuga zbog tuđeg blagostanja).[28] Pohlepa se smatra prvim korakom
prema krađi, pljački i prijevari što može dovesti do nasilja i nepravde.
Sveti Toma Akvinski napisao je da se zla požuda može prevladati snažnim dobrim željama. Američki
biskupi upućuju na to da se to može postići kroz dobru volju, poniznost i zahvalnost za vlastito i tuđe
blagostanje, uzdajući se u Božju milost.
Isus je rekao: "Ta što koristi čovjeku steći sav svijet, a životu svojemu nauditi? (Mk 8,36)" Isus poziva i na
siromaštvo srca što znači da se Isusa stavi iznad svega i svih i oslobodi se od pretjerane brige za sutra,
uzdajući se u Božju pomoć i providnost.

Unutarnje poveznice

DESET BOŽIJIH ZAPOVIJEDI - ŽIDOVI

Deset Božjih zapovjedi ili Dekalog (hebrejski ‫ דברימ‬- devarim = riječi) − također Musaovi zakoni ili
Mojsijevi zakoni − je skup zakona kojeg su Izraelci primili od Boga na planini Sinaj preko Božijeg
poslanika Mojsija, nakon prelaska preko Crvenog mora i izlaska iz egipatskog ropstva oko 1200. godine
prije naše ere.
Zapovijedi su dio zbirke zakona poznate pod nazivom "Zakon" (hebrejski Tora) ili "Mojsijev zakon" [1][2]
[3]
Izvorni Zakonik glasi:

1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!

2. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod
zemljom. Ne klanjaj im se, niti im služi.
3. Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svoga.
4. Sjeti se da svetkuješ dan subotnji!
5. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
6. Ne ubij!
7. Ne sagriješi bludno!
8. Ne ukradi!
9. Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!
10.Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga, ni sluge njegova, ni sluškinje
njegove, ni vola njegova, ni magarca, niti išta što je bližnjega tvoga!

U suvremenim religijama, izraz "subota" (hebrejski šabat), je protumačen kao "dan odmora" ili petak.
-------------------------------

10 BOŽJIH
ZAPOVIJEDI

Početna

28/12/2015
SAVJEST – Božji glas u čovjeku
Svakom ljudskom biću Bog je dao savjest. Ona je unutrašnji
odraz Božjega zakona u čovjekovu srcu. Savjest je nepisani zakon
urezan u naša srca. Ona je Božji glas u našem razumu koji nam
daje sposobnost razlikovati dobro od zla. Po sudu savjesti
prepoznajemo moralnost djela koje smo počinili, koje činimo ili
namjeravamo počiniti. Savjest nas uči da ne možemo činiti zlo da
bismo postigli dobro. Ona je sud razuma koji nas potiče činiti
dobro i izbjegavati zlo. Preko savjesti Bog nas usmjerava
ovozemaljskom i vječnom dobru i istini.
Svaki čovjek u svom životu ima pravo živjeti po svojoj savjesti i
djelovati po njoj u potpunoj slobodi. Iz istog razloga trebamo
poštovati tuđu savjest. Nije dopušteno bližnjega navesti na čin
protiv njegove savjesti. Nikoga se ne smije “siliti da radi protiv
svoje savjesti, ali se ne smije ni priječiti da radi po svojoj
savjesti, osobito u vjerskoj stvari” (DH 3).
U svom životu pozvani smo donositi ispravan sud savjesti, a on će
biti ispravan ako je u skladu s našim razumom i Božjom voljom.
Božja volja očitovana je u Božjoj riječi.
Savjest može biti i krivo formirana. Stoga je svima potreban trajni
odgoj savjesti, osobito danas kada su ljudi previše izloženi
mnogim negativnim društvenim utjecajima koji mogu otupiti
čovjekovu savjest. Savjest odgajamo i preispitujemo u svjetlu
Božje riječi. Ako se trudimo, pa čak i u teškim životnim
situacijama, usmjeravati svoj život i djelovanje prema volji Božjoj,
ne moramo se bojati pogrješnog suda svoje savjesti. Naša savjest
bit će čista ako taj nepisani zakon urezan u našu nutrinu
usklađujemo s pisanim Božjim zakonom – s Deset Božjih
zapovijedi!
BOŽJE ZAPOVIJEDI – PUT U SLOBODU
Ljudi najčešće ne vole zapovijedi, propise i zabrane. Misle da im
oni sputavaju slobodu. I Bog je ljudima dao svoje zapovijedi. Jesu
li one kočnica ljudske slobode? Nipošto! Božje zapovijedi
smjernice su nam u tome kako ispravno živjeti, upravo u ljubavi i
slobodi. I Isus nas poziva da, ako želimo živjeti u ljubavi prema
Bogu i bližnjima, obdržavamo i čuvamo Božje zapovijedi.
Veliki Božji dar i izraz povjerenja čovjeku jest njegova sloboda.
Bog nam je podario slobodu da ga možemo svojevoljno izabrati za
Prijatelja. Imamo slobodu da bismo mogli svjesno i namjerno
činiti dobro i njemu težiti. Što više nastojimo Bogu biti bliži i
sličniji to smo slobodniji. Istinska i savršena sloboda vječni je
život s Bogom.Potpuna sloboda kojoj težimo život je sa
Stvoriteljem, Otkupiteljem i Posvetiteljem u vječnosti.
No za našu slobodu postoje brojna iskušenja. Često nam ono što
je loše djeluje kao nešto lijepo, a ono što je dobro kao nešto što
nas ograničava. Sotona, lažac nad lašcima, uporno i bez
prestanka nastoji u izvrnutom svjetlu prikazivati životne
vrjednote. Zbog toga možemo steći osjećaj da je sloboda nešto
drugo. Možemo misliti da živjeti u slobodi znači bezobzirno činiti
što nas je volja ili da je vlastita sloboda veća od slobode
bližnjega. Sloboda nam može izgledati kao teret jer je
nerazdruživo spojena s odgovornošću. Za ono što smo slobodno
počinili, odgovorni smo pred ljudima i pred Bogom. Istina, puno
bezbolnije bismo živjeli kad ne bismo morali sami donositi odluke.
Ali, tko bi (ili što) onda bio čovjek?
Bog nam je darom slobode izrazio ljubav i veliko povjerenje. Dao
nam je dostojanstvo i vrijednost. Da bismo uspješno, usprkos
kušnjama, ostvarivali slobodu, dao nam je savjest. Osim savjesti,
Bog nam je objavio i pisanu pomoć
– DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI – DEKALOG.
Dekalog nas u pisanom obliku savjetuje što nam je dobro činiti, a
što moramo izbjegavati. U sažetim nedvosmislenim Božjim
riječima putokaz je za istinsko ostvarivanje slobode. Naš nas
nebeski Otac putem Deset zapovijedi odgaja i poučava u brojnim
životnim situacijama. Poštovanjem Dekaloga lakše ćemo se
odgojiti na svoju pravu “sliku”. Pokazat ćemo da poštujemo i
volimo sebe i bližnje i da Boga prihvaćamo za svoga Oca!

DESET BOŽJIH ZAPOVIJEDI

1. Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz
mene!
2. Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!
3. Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
4. Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
5. Ne ubij!
6. Ne sagriješi bludno!
7. Ne ukradi!
8. Ne reci lažna svjedočanstva!
9. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!
10. Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Ja sam Gospodin Bog tvoj: nemaj drugih bogova uz mene!

Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz
kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi
lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u
vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve,
Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. (Izl 20, 2-5)
Prva Božja zapovijed nije samo prva nego i osnovna zapovijed:
prihvatiti Boga i u njega vjerovati. Iz našeg prihvaćanja Boga i
vjerovanja u njega proizlaze sve ostale zapovijedi. Ovdje stoji
neprestani poziv svakom od nas da u Boga vjerujemo, da se u
njega ufamo i da ga ljubimo iznad svega. S’druge strane, kao
vjernici koji priznajemo jedinoga pravoga Boga, moramo odbaciti
sve što se protivi trima bogoslovnim krepostima: vjeri, nadanju i
ljubavi. To su nevjera, očaj i mržnja prema Bogu. Vjera u Božju
ljubav potiče nas odgovoriti Bogu svojom ljubavlju, stoga nam i
nalaže ljubiti Boga iznad svega i sva stvorenja radi Boga. Poziva
nas u Boga se nadati i imati u Njega pouzdanja.
Prva zapovijed također nas poziva da se Bogu klanjamo. Klanjati
se Bogu znači Njega priznavati za Gospodina svega što postoji i
radi Njegove svetosti ga slaviti. Najčešći izraz našega klanjanja
Bogu jest molitva. Molitva je uzdizanje naše duše k Bogu hvalom,
zahvaljivanjem, zagovorom i prošnjom. Naše se klanjanje Bogu
očituje i prinošenjem žrtava i davanjem obećanja i zavjeta Bogu.
Ova zapovijed sadržava i zabrane. Ona nam zabranjuje čašćenje i
slavljenje ikoga i ičega na način na koji se slavi Boga. Po vjeri u
raspetog i uskrslog Isusa oslobođeni smo od svakog ropstva, bilo
straha od budućnosti ili od prirodnih sila, bilo nezdrave
radoznalosti. Zato naša vjera isključuje bilo kakvo zastranjenje u
štovanju koje trebamo iskazivati Bogu. Najčešći su grijesi protiv
prve Božje zapovijedi: praznovjerje, idolopoklonstvo, horoskop i
astrologija, gatanje i magija, svetogrđe i simonija, bezboštvo i
vjerska ravnodušnost.
Ne izusti imena Gospodina Boga svoga uzalud!
Psovku i kletvu čujemo na žalost svaki dan. Mnogi imaju tu ružnu
naviku. Što ih navodi na psovku? Zašto su psovka i kletva grijeh?
Druga zapovijed poziva nas da štujemo ime Gospodnje, jer je
njegovo ime sveto. Ime je znak osobe i njezina dostojanstva. Bog
nam u intimnom povjerenju otkriva svoje Biće i objavljuje svoje
ime: Jahve – Ja sam koji jesam. U Starom zavjetu ljudi iz
poštovanja prema Bogu nisu izgovarali njegovo ime, nego su mu
se najčešće obraćali: “Gospodine!” Božje je ime sveto te ga
trebamo izgovarati s poštovanjem koje odgovara njegovu
veličanstvu i svetosti.
Božje ime pozvani smo zazivati u molitvi, kada Boga hvalimo,
slavimo, blagoslivljamo, kad mu zahvaljujemo za primljene
darove. Svaku našu molitvu započinjemo u Božje ime, “u ime Oca
i Sina i Duha Svetoga”. Molitva je odraz naše poniznosti pred
Bogom. Biti malen pred Bogom ne znači ne poštovati sebe.
Dapače, ističemo svoje dostojanstvo Božjih stvorenja. Kraljevstvo
Božje kraljevstvo je malenih i poniznih pred Bogom.
Na krštenju svaki kršćanin prima u Crkvi vlastito ime i Bog zove
svakoga njegovim imenom. Zato je i ime svakoga čovjeka sveto.
Ono je ikona osobe. Kao znak dostojanstva onoga koji ga nosi,
ime zahtijeva naše poštovanje (usp. KKC 2158).
Sve što se protivi iskrenom štovanju svetoga Božjeg imena treba
izbjegavati. Tako druga zapovijed zabranjuje svako neprimjereno i
nedolično služenje Božjim imenom: psovku, kletvu, krivokletstvo,
magijsko služenje Božjim imenom i nepotrebno spominjanje
Božjeg imena. Ona također zabranjuje uvredljivo služenje imenom
Isusa Krista, Blažene Djevice Marije, Crkve, svetaca i svetih
stvari. Najgori oblik uvrede Božjeg imena jest bogohuljenje.
Spomeni se da svetkuješ dan Gospodnji!
Poštujemo li mi dan počinka i dan posvećen Bogu? Kako se
obično ispričavamo ako nedjeljom nismo bili na sv. misi? Zašto je
nedjelja dan posvećen Bogu i našim bližnjima?
Treća zapovijed Dekaloga podsjeća nas na svetost dana
posvećenog Bogu. To je za Židove bila subota, blagoslovljeni dan
Božjeg počinka nakon završetka stvaranja. Božje stvaranje
primjer je ljudskom djelovanju, pa tako i čovjek u dan Gospodnji
treba počinuti od svakodnevnog rada. Subota je spomendan
dovršenja prvog stvaranja i Izraelova oslobođenja iz egipatskog
ropstva. Zato je ona dan posebnog zahvaljivanja Bogu za njegova
dobročinstva.
Isus je uskrsnuo nakon subote “prvog dana u tjednu”, dakle, u
nedjelju. Njegovim uskrsnućem započelo je novo stvaranje.
Kršćani zbog toga zamjenjuju židovsku subotu nedjeljom, koja
postaje dan Gospodnji i ispunjenje subote. Uredbom rimskog cara
Konstantina već u IV. stoljeću nedjelja je propisana vjernicima
kao zapovjedni blagdan, što kršćanima omogućuje tjedni odmor i
prikladno vrijeme ne samo za vjerske sadržaje nego i za
obiteljski, društveni i kulturni život. Nedjelja bi trebala i danas
zadržati svoje izvorno značenje dana posvećenog Gospodinu i
tjednog odmora.
Svetkovati dan Gospodnji za svakog kršćanina ponajprije znači
sudjelovanje na nedjeljnom euharistijskom slavlju u svojoj župnoj
zajednici. I to ne samo nedjeljom nego i zapovjednim blagdanima.
Na taj način, kao zajednica vjernika svjedočimo svoje zajedništvo
u vjeri i ljubavi, Božju svetost i svoju nadu u spasenje. Nedjeljom i
zapovjednim blagdanima trebamo se suzdržavati od onih poslova i
djela koji nas mogu spriječiti u slavljenju Boga (Euharistije –
Svete Mise) ili prijeko potrebnom odmoru duše i tijela.
Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
Živim s roditeljima, braćom i sestrama. Družim se s prijateljima.
Mnogi od nas imaju baku i djeda. U školi imam svoje učitelje i
nastavnike. Susrećem ljude koji obavljaju različite službe u
društvu. Koliko primjećujem i poštujem svoje bližnje? Dugujem li
roditeljima posebnu zahvalnost? O svemu tome govori nam
četvrta Božja zapovijed.
Nijedan čovjek nije otok i svi smo upućeni jedni na druge. Da
bismo mogli živjeti, svima su nam potrebni ljubav, sigurnost,
prihvaćenost, poštovanje, potpora naših najbližih. Sve to najprije
trebamo doživjeti u obiteljskom zajedništvu jer obitelj je kolijevka
života. Kao takva, ona je temeljna društvena i kršćanska
zajednica koju i društvo i Crkva trebaju svesrdno podupirati. Bog
je na poseban način posvetio obitelj i obiteljski život Isusovim
rođenjem i odrastanjem u svetoj nazaretskoj obitelji.
U prve tri zapovijedi vidjeli smo da Boga trebamo staviti na prvo
mjesto u svom životu. U četvrtoj zapovijedi, kojom započinje
druga ploča Zakona, uočavamo da je Bog htio da na ovoj zemlji
najprije poštujemo svoje roditelje. Ova zapovijed, dakle, na prvo
mjesto stavlja dužnosti djece u odnosu prema svojim roditeljima,
jer ona su plod roditeljske ljubavi. Te su dužnosti: ljubav i
zahvalnost, poštovanje i odanost, poučljivost i poslušnost, briga
za roditelje, međusobno poštovanje i ljubav među braćom i
sestrama.

Nadalje, četvrta zapovijed uključuje prava i dužnosti roditelja

prema djeci. Bog naglašava veliku ulogu roditelja u našem životu.
Uz nezaobilaznu materijalnu brigu, roditelji su pozvani pružiti
svojoj djeci potpuni odgoj, osobito moralni i duhovni. Roditelji su
prvi i nezamjenjivi odgojitelji u vjeri svoje djece. Kako ljubiti
Boga, sebe i bližnje, učimo najprije od svojih najbližih. Neki
roditelji ne uspijevaju pravilno ispuniti svoju odgojnu zadaću.
Razlozi njihova neuspjeha brojni su. Četvrta nas zapovijed potiče
na nesebičnu ljubav i prema takvim odgojiteljima. Upućuje nas na
skladan obiteljski život kao preduvjet ostvarenja zdrave
osobnosti, obitelji, Crkve i društva.

Četvrta Božja zapovijed tiče se i izvanobiteljskog ozračja.

Uključuje dužnosti učenika prema nastavnicima, zaposlenih
prema poslodavcima, građana prema domovini i državnim
poglavarima itd. Svi smo kao članovi društva pozvani poštovati
građanske vlasti i s njima surađivati u izgradnji pravednog
društva u duhu istine, mira, pravde, solidarnosti i slobode.

Ne ubij! – svetost ljudskog života

Koliko god se danas svi zaklinju u ljudska prava, čini se da se ta
prava upravo danas najviše krše. Osobito je ugroženo ono
najtemeljnije ljudsko pravo: pravo na život. U to se možemo
svakodnevno uvjeriti ako samo poslušamo vijesti ili pročitamo
novine. Pravo na život nije samo ljudsko nego nadasve božansko
pravo. Zašto?
Čovjek je kruna Božjega stvaranja i zato je svaki ljudski život
svet, a Bog je jedini gospodar života. Svaki je čovjek “slika Božja”
i kao pojedinac od Boga ljubljeno i posvećeno biće od oblikovanja
u majčinoj utrobi. Svaki ljudski život jedinstven je i neponovljiv.
Svatko je od nas osobno jedna Božja želja spuštena s s neba na
zemlju. Život nam je darovan te smo pozvani ostvarivati se kao
“slika Božja”. Ovim vremenitim životom gradimo svoju vječnost.
Budući da je Bog jedini gospodar života, čovjekov život ima
neprocjenjivu vrijednost i treba ga poštovati u svoj njegovoj
cjelovitosti, od začeća do naravne smrti. Kao upravitelji, a ne
vlasnici svoga života, Bogu smo za njega odgovorni. Svojim
utjelovljenjem, životom, žrtvom i uskrsnućem Isus Krist dao je
čovjeku posebno dostojanstvo.

Peta Božja zapovijed u pozitivnom smislu kaže: “Poštuj, čuvaj i

ljubi svoj život i život drugoga!” Dakle, nikome nije dopušteno
namjerno oduzeti život. Izravno i hotimično ubojstvo čovjeka u
nebo je vapijući grijeh. Na žalost, osim hotimičnih ubojstava,
danas postoje mnogi oblici gruboga kršenja pete Božje
zapovijedi:pobačaj, eutanazija, samoubojstvo, rat, naoružavanje,
otmice, uzimanje talaca, mučenja, medicinski pokusi na ljudima,
ugrožavanje vlastitoga zdravlja (droga, duhan, alkohol), sablazan.

DOSTOJANSTVO LJUDSKOG TIJELA I BRAČNA ČISTOĆA

Ne sagriješi bludno!
Bog je stvorio čovjeka kao muško i žensko da bi njih dvoje postali jedno tijelo. Na
temelju Božje riječi u Bibliji, kršćanski nauk snažno naglašava dostojanstvo
ljudskog tijela i ljudske spolnosti koja se treba živjeti u bračnoj ljubavi. No
svjedoci smo koliko je oko nas bestidnog omalovažavanja ljudskog tijela i
pogrješnog življenja ljudske spolnosti.
Ljudska spolnostjedna je od najvažnijih stvarnosti ljudskog bića. Obuhvaća osobu
u cjelini jedinstva tijela i duše. Različiti spolovi imaju jednako dostojanstvo i
usmjereni su kao različita “bića za drugoga”. Ljudska seksualnost u službi je ljubavi
i života koji niče iz međusobnog darivanja. Ljubav je temeljni i urođeni poziv
svakoga ljudskog bića. Šesta nas Božja zapovijed poziva da uredno i čisto živimo
svoju spolnost kao izraz ljubavi. Tri su različita oblika krjeposti čistoće: bračna,
udovička i djevičanska čistoća.
Prema kršćanskom nauku, ljudska spolnost živi se u bračnoj ljubavi i vjernosti
dvoje supružnika. Ona je u službi ljubavi i rađanja djece. Sve što se tome protivi
jest povreda šeste Božje zapovijedi, a to je: preljub, rastava braka, incest
(rodoskvrnuće), mnogoženstvo, slobodne veze, nemoralna regulacija poroda
(kontracepcija, sterilizacija) itd.

Šesta zapovijed upozorava na opasnosti od zlouporaba spolnosti i od grijeha

protiv spolne čistoće. Spolnost se zloupotrebljava svojevoljnim požudnim mislima,
željama, riječima i djelima u odnosu prema sebi ili drugome. Svaka neuredna želja
za spolnim užitkom općenito se naziva bludnost, osobito ako se traži radi samoga
sebe te se u njoj isključuje ljubav i rađanje. Najčešći su grijesi bludnosti: blud,
masturbacija, pornografija, prostitucija, homoseksualnost, pedofilija i silovanje.
Ljudska spolnost velika je vrijednost i trebamo je dostojanstveno živjeti u krjeposti
čistoće koju postižemo molitvom i samosvladavanjem. Isus Krist uzor je čistoće.
Naše tijelo hram je Duha Svetoga i izražava čovjekovo duhovno-tjelesno jedinstvo
u težnji za Božjom ljubavi.

Ne poželi tuđeg ženidbenog druga!

Deveta Božja zapovijed poziva na svetost, međusobnu vjernost, ljubav i čistoću
u bračnom životu. Bračni savez koji su supružnici sklopili sakramentom ženidbe
neopoziv je i nerazrješiv. Spolnost je usmjerena izražavanju ljubavi dvoje
supružnika. Njihova tjelesna intimnost znak je duhovnog zajedništva posvećenog
sakramentom.
Deveta zapovijed govori o tjelesnoj požudi. Ona po sebi nije grijeh, ali čovjeka
nagoni na grijeh. Zato je potrebno stalno nastojanje za čistoćom srca. Srce
(čovjekova nutrina) je središte čovjekove moralnosti jer “iz srca izviru opake
namisli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, psovke” (Mt15,
19). Čistoća srca je naš trajni zadatak i postiže se vježbanjem u umjerenosti, čistim
nakanama i pogledima, stidljivošću i, nadasve, svakodnevnom molitvom.
Grijesi protiv devete Božje zapovijedi povrjeđuju dostojanstvo i svetost bračne
ljubavi i ženidbenog jedinstva. Bračna nevjera ili preljub bludni je grijeh osobe
koja je u braku, učinjen s drugom osobom. Isus osuđuje svaki preljub jer on
ranjava bračni savez, ruši bračnu ljubav i vjernost te dovodi u pogibelj dobro
obitelji. Rastava je raskid bračnog saveza na koji su se supružnici pred Bogom i
Crkvom obvezali živjeti sve do smrti. Rastava braka teško pogađa cijelu obitelj,
osobito djecu. Sklapanje novog braka dovodi rastavljene u stanje trajnog preljuba.
Mnogoženstvo (poligamija)teško se protivi Božjem naumu i jednakom
dostojanstvu muža i žene. Ljubav muža i žene jedinstvena je i nedjeljiva na više
žena ili muževa.

POŠTOVANJE TUĐE IMOVINE

Svi imamo svoje osobne stvari, netko manje a netko više. Svi smo ponosni na
svoje vlasništvo, osobito ako smo ga stekli svojim trudom i radom. Kako bismo se
osjećali kada bi nam netko oduzeo ono što je naše privatno vlasništvo? Zbog
čega ljudi posežu za tuđim stvarima? Zašto su krađa i pohlepa grijeh? O tome
nam govore sedma i deseta Božja zapovijed.

Ne ukradi!
Bog je stvorenu zemlju povjerio čovjeku. Dobra ovoga svijeta namijenjena su
cijelome ljudskom rodu i čovječanstvo njima treba zajednički upravljati. Sedma
zapovijed potiče na poštovanje i čuvanje stvorenog svijeta i na pravednu
raspodjelu zajedničkog zemaljskog blaga među ljudima. Krjepost umjerenosti,
pravednosti i solidarnosti temelj su poštovanja sedme Božje zapovijedi.
Dobra ovoga svijeta stječu se radom kojim produljujemo Božje djelo stvaranja na
zemlji. Isus je, kao sin tesarov, radio u svojoj nazaretskoj obitelji. Svaki čovjek ima
pravo i dužnost raditi. Radom uzdržavamo svoj život i živote svojih bližnjih u
obitelji. Društvo i država moraju svim ljudima omogućiti da rade i da dobiju
pravednu plaću kao plod svoga rada.
Na temelju rada čovjek stječe svoje privatno vlasništvo. Oteti tuđe dobro znači
ukrasti. Krađa je nasilno i nepravedno prisvajanje tuđih stvari, a sedma Božja
zapovijed zabranjuje svako nepravedno uzimanje, zadržavanje tuđeg dobra ili
uskraćivanje prava na nj. Postoje različiti oblici krađe: izravna krađa, namjerno
zadržavanje pozajmljenih stvari, varanje u trgovini, uskraćivanje zaslužene plaće,
nepravedna isplata plaća, nezakonito povisivanje cijena, neplaćanje društvenih i
javnih usluga itd. Ukradeno uvijek treba vratiti ili pravedno nadoknaditi.
No, rad ne smije postati svrhom samome sebi niti isključivo sredstvo zarade i
dobitka; rad je sredstvo čovjekova posvećenja i u službi promicanja čovjekova
dostojanstva. Naše privatno dobro koje smo stekli radom mora nas uvijek poticati
naljubav i milosrđe prema onima koji oskudijevaju, siromasima. Našu ljubav
prema potrebnima iskazujemo duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa. Isus se
poistovjećuje sa siromašnima i potrebnima kada kaže: “Zaista, kažem vam, što
god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste” (Mt 25, 40).

Ne poželi nikakve tuđe stvari!

Deseta zapovijed upotpunjuje devetu te govori o pohlepi za tuđim dobrima
(požuda očiju). Ta neumjerena pohlepa nastaje od nezasitne želje za bogatstvom
koja čovjeka može odvesti u krađu, grabež, gramzivost i prijevaru. Prirodno je
imati različite tjelesne potrebe, ali u svojim željama i potrebama moramo biti
umjereni inače postajemo robovi zemaljskih dobara.
Neumjerena želja za nekim, osobito tuđim dobrom, grijeh je. “Požuda očiju” jest
gramzivost, što znači neumjerena želja i čežnja za bogatstvom. Preveliko
bogatstvo može nas učiniti neosjetljivima za potrebe bližnjega. Zarobljeni
posjedovanjem, bogataši su u velikoj opasnosti od duhovnog osiromašenja. O
opasnostima bogatstva i vrijednostima siromaštva osobito je posvjedočio Isus
Krist. U proglasu blaženstava ističe siromaštvo kao put u Božje kraljevstvo.
Desetoj Božjoj zapovijedi izravno se protivi zavist, jedan od sedam glavnih grijeha.
Zavist je žalost koju netko osjeća zbog dobra drugoga i neuredna želja da to
dobro prisvoji za sebe. Grijeh ljudske zavisti nezasitan je i čovjeka može dovesti
do najgorih zlodjela. Zavist teško opterećuje i truje ljudsko srce.
Nasuprot ljudskoj pohlepi, gramzivosti i zavisti, deseta Božja zapovijed potiče nas
na “siromaštvo srca”, na skromnost i jednostavnost, na nenavezanost na zemaljska
bogatstva, te nas, u isto vrijeme, usmjerava na pouzdanje u Boga i želju za
ostvarenjem istinske i nepropadljive sreće.

Ne reci lažna svjedočanstva!

Zašto ljudi šire neistine i laži? Imamo li pravo znati uvijek istinu? O tome nam
govori osma Božja zapovijed.
Bog je izvor svake istine. Isus za sebe kaže da je on Istina i poručuje nama da će
nas istina osloboditi. Kao Isusovi učenici trebamo biti u službi istine. Pozvani smo
biti istiniti, iskreni i istinoljubivi. Kršćani se, stoga, trebaju čuvati svega što
potkopava ili ugrožava istinu. Istina ili istinoljubivost je krjepost kojom se čovjek
iskazuje istinitim u svojim riječima i djelima, čuvajući se laži, dvoličnosti,
pretvaranja i licemjerja. Ljudi ne bi mogli živjeti zajedno kada ne bi imali
međusobnog povjerenja i kada ne bi govorili istinu jedni drugima.
Postoji mnogo načina kako se može povrijediti istina. Najizravnija povrjeda istine
jest laž, kada se govori neistina s nakanom varanja drugoga. Laž može biti teže i
lakše naravi. Osobito je teška u krivom svjedočanstvu (lažna izjava izrečena javno
pred sudom) i krivokletstvu (laž izrečena pod prisegom). Na temelju lažnog
svjedočenja i krivokletstva nevina osoba može biti osuđena, a krivac oslobođen.
Svaki čovjek ima pravo na dobar glas i čast, a sve ono što vrijeđa dobar glas i čast
bližnjega protivi se osmoj Božjoj zapovijedi. To su svakako ogovaranje i
klevetanje. To su grijesi protiv bratske ljubavi. Ogovara onaj tko bez razloga
otkriva tuđe nedostatke i pogreške osobama koje to ne znaju. Kleveće onaj tko
iznoseći laži o drugome škodi dobru glasu bližnjega i daje prigodu da se stvaraju
krivi sudovi.
Postoji još mnogo načina kako se može povrijediti istina u odnosu na sebe ili
drugoga: dvoličnost i licemjerje, laskanje i ulagivanje, hvastanje, ruganje i zlobno
podcjenjivanje drugoga. Ljudska je i kršćanska dužnost nadoknaditi ili ispraviti
nepravdu koju smo nanijeli bližnjemu iznošenjem neistina, ogovaranjem,
klevetanjem i drugim oblicima vrijeđanja istine o njemu.
Kao što svaki čovjek ima pravo na svoj dobar glas, ima i pravo na priopćavanje
istine. Svjesni smo da zlo postoji i da je snažno, ali istodobno smo radosni jer smo
na strani dobra koje je uvijek jače od zla! Za istinito obavještavanje pojedinaca i
zajednice osobito su odgovorna sredstva društvenog priopćavanja (tisak, radio,
televizija itd). Svi imamo pravo na obaviještenost koja je utemeljena na istini,
slobodi, pravdi i ljubavi.
Preuzeto sa stranice: www.gospa-sinjska.hr
---------------------------------------------------
Uzvišeni Gospodar je sa Musaom, alejhi selam govorio i naredio mu deset zapovijedi.One su:

1. Naređenje da se obožava samo Allah, koji nema sudruga

2. Zabrana krivog zaklinjanja Allahom
3. Naređenje da se pazi na subotu - tj. odvojiti jedan dan u sedmici za ibadet, sada imamo petkom,
čime je Allah derogirao propis o suboti
4. Poštuj oca i majku da bi dugo živio na zemlji, koju ti daje Allah - tvoj Gospodar
5. Ne ubij
6. Ne čini blud
7. Ne kradi
8. Ne svjedoči lažno na svoga bližnjeg
9. Ne poželi kuće svoga prijatelja
10. Ne poželi žene svoga prijatelja, ni sluge njegove, ni sluškinje njegove, ni vola njegovog, ni
magarca njegovog, niti išta što pripada prijatelju - uglavnom, to je zabrana zavidnosti

Mnogi alimi iz prvih generacija, a i ostali, kažu: "Tih deset zapovijedi su sadržane u dva kur'anska
ajeta, tj. u riječima Uzvišenog:

---------------------------------------

Десет Божјих заповести

Мојсије је добио десет Божјих заповести на Синајској гори. Десет заповести Божјих
гласе:

1. Ја сам Господ Бог твој; немој имати других богова осим Мене.
2. Не прави себи идола нити каква лика; немој им се клањати нити им служити.
3. Не узимај узалуд имена Господа Бога свог.
4. Сећај се дана одмора да га светкујеш; шест дана ради и обави све послове своје, а седми дан је одмор
Господу Богу твоме.
5. Поштуј оца свога и матер своју, да ти добро буде и да дуго поживиш на земљи.
 6. Не убиј.
7. Не чини прељубе.
8. Не укради.
9. Не сведочи лажно на ближњега свога.
10. Не пожели ништа што је туђе.

 Вера

-----------------------------------

10 BOŽJIH ZAPOVESTI I NJIHOVA ZNAČENJA: Uz jednu

zabranu, deseta donosi i 2 važne obaveze
Deset Božjih zapovesti je skup zakona koje je Bog saopštio preko proroka
Mojsija. Pročitajte kako glase i šta, zapravo, znače...

Prva božija zapovest

JA SAM GOSPOD BOG TVOJ I NEMOJ IMATI DRUGIH BOGOVA UZA
ME.
Ovo znači:
Jedan je Bog, i nema drugih bogova sem Njega. Od Njega dolaze sva
stvorenja, Njime žive i k Njemu se vraćaju. U Bogu je sva moć i nema moći
van Božje. I moć svetlosti, i vode i vazduha, i kamena jeste Božja moć.
Moć kojom mrav mili, riba pliva i ptica leti jeste Božja moć. Moć semena da
raste i trave da diše, i čoveka da živi jeste Božja moć.

Sva moć je svojina Božja i sva stvorenja pozajmljuju svoju moć od Boga. Bog
svakome pozajmljuje koliko hoće i uzima natrag kad hoće. Zato kad tražiš
moći, traži je samo od Boga, jer Bog je izvor žive i strašne moći, i van toga
izvora drugih nema.

Možda će vas zanimati

 DREVNI SIMBOL

BOŽIĆNA TRADICIJA I OBIČAJI: Kako se seče badnjak

0
 KAKO DA ČESTITATE PRAZNIK

ČESTITKE ZA BADNJI DAN, BADNJE VEČE I BOŽIĆ:

Pravoslavne poruke za praznike (FOTO)

I nemoj imati drugih bogova osim mene, zapoveda Gospod.

Na šta će ti drugi bogovi, ako imaš Gospoda Boga Savaota? Čim imaš dva boga, znaj,
jedan od njih je đavo. A ti ne možeš služiti i Bogu i đavolu, kao što ne može jedan vo orati
dve njive u isto vreme. Ne trebaju volu dva domaćina, jer će ga rastrzati; niti gori trebaju
dva sunca, jer će je sagoreti; niti mravu trebaju dve kapi vode, jer će ga utopiti; niti detetu
trebaju dve majke, jer neće imati nijedne. Ne trebaju ni tebi dva boga, jer nećeš biti bogatiji
no siromašniji.

A ti ostaj sam sa tvojim jednim Gospodom Savaotom, u koga je sva moć, sva mudrost i sva
dobrota, nepodeljena, neiscrpna, beskonačna. Njega jedinog poštuj, Njemu se klanjaj i
Njega se boj. A kad Mu semoliš moli mu se ovako:

– Gospode Bože, Ti možeš imati bezbrojno mnogo stvorenja, no stvorenja Tvoja ne mogu
imati više od Tebe jedinoga Boga svoga. Razagnaj, Bože dragi, sve moje ružne misli i
snove o drugim bogovima kao što snažan vetar razgoni otrovni roj muva. Očisti moju dušu,
osvetli je, raširi je,

Bože, i nastani se Ti jedini u njoj kao car u svojoj palati. To će mene podići, osnažiti, uljuditi,
popraviti i osvežiti. Slava Ti i hvala, jedini istiniti Bože, koji se uzdižeš nad svima lažnim
božanstvima kao visoka gora nad senkama u bari. Amin.

Druga božija zapovest

NE OBOŽAVAJ NIKAKAV LIK REZAN NITI IKAKVU SLIKU OD ONOGA
ŠTO JE GORE NA NEBU ILI DOLE NA ZEMLjI, ILI U VODI I ISPOD
ZEMLjE.
Ovo znači:
Ne obožavaj stvorenje kao stvoritelja. Ako si se već uzdigao na goru visoku, na kojoj si se
sreo sa jedinim Gospodom Bogom, na što se obzireš na senke u bari pod gorom? Kad
jedan čovek žudi da vidi cara i posle dugog truda uspe da izađe pred lice njegovo, na što se
onda obzire levo i desno i gleda po slugama carskim? Možda se obzire levo i desno iz dva
razloga: ili zato, što ne sme sam da stoji u prisustvu cara, ili pak zato, što misli, da mu sam
car ne može pomoći?

No to još nije najcrnji greh. Najcrnji je greh, kad čovek obožava svoje sopstveno delo,
napravu svoga mozga i svojih ruku. Divlji ljudi istešu sebi boga iz drveta, pa mu se onda
klanjaju i mole. No divljim ljudima da se i oprostiti. Njihova divljina njih opravdava. Prema
njima je pravi i večiti Bog milostiv i snishodljiv, te one molitve, koje oni upućuju svojoj
napravi od drveta, On prima kao da su njemu upućene i šalje svoju pomoć i zaštitu
neprosvećenoj deci svojoj.

Ako li jedan čovek usredsredi sve svoje misli i sve svoje srce na to da se digne nad drugim
ljudima, da bude prvi, da prednjači pošto–poto, da se slavi od drugih, da se hvali od drugih,
i ako smatra sebe boljim od svih ljudi, od svih stvari na nebu i na zemlji, onda je takav
čovek sam sebi božanstvo, kome on žrtvuje sve. To je bolest duševna treće vrste.

Zaista, braćo, samo bolesne duše ne znaju za pravoga Boga. A zdrave su duše zdrave od
svoga poznanja i priznanja pravoga i jedinoga Boga, koji je gospodar i vladalac svih rezbi i
svih slika, i svih familija ljudskih, i svega zlata i srebra, i svih smrtnih ljudi na zemlji.

– Gospode Jedini, Tebe Jedinoga poznajem, priznajem i slavim: i kada mi dan otkrije svu
krasotu Tvoju — kroz krasotu Tvojih dela — i kada se noć ogrne tamnim plaštom i ostavi
mene samog s Tobom. AMIN.

Treća božija zapovest

NE UZIMAJ UZALUD IMENA GOSPODA BOGA SVOJEGA.
Ovo znači:
Kad se na nebu pomene ime Božje, nebesa se prigibaju, zvezde uvećavaju svoj sjaj,
arhangeli i angeli počinju pevati: svjat, svjat, svjat Gospod Savaot, a svetitelji i bogougodnici
padaju ničice. Ko se onda od smrtnih usuđuje pomenuti ime najsvetije bez trepeta duše i
bez dubokog uzdisaja čežnje?

Kad je čovek na samrti, pominji mu koje hoćeš ime, nećeš ga ohrabriti niti mu mir duši
povratiti. No kad mu pomeneš jedno jedino ime, ime Gospoda Boga, ohrabrićeš ga i
povratićeš mu mir duši. I poslednjim svojim pogledom blagodariće ti na pomenu toga
melemnog imena.

Kad čoveka iznevere srodnici i prijatelji, i oseti se sam u ovom beskrajnom svetu, i umoran
na svom samačkom putu, pomeni mu ime Božje, i time kao da si mu dao poštapač otežalim
nogama i rukama.

Kad navale na čoveka zli susedi, pa ga lažnim svedodžbama dovedu do okova i tamnice i
pridobiju zle sudije za sebe a protiv pravednika, približi se stradalniku i šapni mu na uho ime
Božje. Zaista u tom trenutku suze će poći na oči njegove, suze — mastilo nade i poverenja
— i okovi teški učiniće mu se laki kao od lipova drveta.

Neki kujundžija seđaše u dućanu na tezgi i kujući neprestano upotrebljavaše ime Božje
uzalud, ili kao kletvu ili kao uzrečicu. A hadžija neki slušaše sa ulice i duša mu se uzmuti.
Pa viknu hadžija kujundžiju, da izađe napolje. A kad kujundžija izađe, hadžija se sakri. Vrati
se kujundžija i nastavi kovati. Opet ga viknu hadžija, a kad kujundžija izađe, hadžija ćutaše i
činjaše se nevešt. Vrati se kujundžija, malo srdit i nastavi kovati.

Opet ga viknu hadžija, a kad kujundžija izađe, hadžija opet ćutaše. Kujundžija, besan od
ljutine, osori se na hadžiju:
– Vičeš li ti to mene, hadžijo i praviš šalu sa mnom kad ja imam pune ruke posla?

Odgovori hadžija mirno:

– Zaista, u Boga su punije ruke posla, pa si Ga ti više puta uzaludno viknu no ja tebe. Ko
ima pravo više da se ljuti — Bog ili ti, kujundžijo?

A kujundžija se zastidi, vrati se u dućan pa podvi noge na tezgi i jezik u ustima.

Neka vam, braćo, ime Božje neprestano treperi, kao kandilo, u duši, u mislima i u srcu, no
neka se ne diže do vrha jezika bez važnog i svečanog trenutka.

O prečudno ime Božje, kako si moćno, kako si lepo, kako si slatko! Neka bi umukla usta
moja zanavek, ako bi te izgovorila nemarno, vodeno i uzaludno.

Četvrta božija zapovest

SEĆAJ SE DANA ODMORA DA GA SVETKUJEŠ; ŠEST DANA RADI I
SVRŠI SVE SVOJE POSLOVE, A SEDMI DAN JE ODMOR GOSPODU
BOGU TVOJEMU.
Ovo znači:
To znači da se radi šest dana, da se čini sve ono što pri-pada našem ovozemaljskom
pozivu, a sedmi dan da se čuva kao SVETI za Boga tj. posvetiti ga za molitvu Bogu — u
crkvi, za versku pouku i za pobožna dela.

U isto vreme Jevreji su praznovali subotu, a Hrišćanska Pravoslavna Crkva svetkuje

nedelju — dan Hristovog Vaskrsenja, u čast i spomen na najznačajniji događaj,jer je Vaskrs
praznik nad praznicima.

Peta božija zapovest

POŠTUJ OCA TVOJEGA I MATER TVOJU, DA TI DOBRO BUDE I DA
DUGO POŽIVIŠ NA ZEMLjI.
Ovo znači:
Petom zapovešću Gospod Bog nam naređuje da poštujemo roditelje svoje i za to nam
obećava srećan i dug život.

Poštovati roditelje znači: ljubiti ih, poštovati ih, ne žalostiti ih ni rečima ni postupcima, slušati
ih, pomagati im u naporima, brinuti se o njima, kada se oni nalaze u nekoj nuždi, a posebno
u vreme njihove bolesti i starosti, takođe moliti se za njih Bogu, kako dok su živi, tako i
posle smrti.

Greh nepoštovanja roditelja je veliki greh. U Starom zavetu, ko vređa oca ili majku,
kažnjava se smrću (Mark. 7, 10; Izl. 21, 16).

Uporedo sa roditeljima, mi smo dužni da poštujemo i one, koji u bilo kom obliku, zamenjuju
naše roditelje. Tim licima se mogu smatrati: pastiri i duhovni oci, koji se brinu o našem
spasenju, učeći nas veri i moleći se za nas; starešine građanske, koje se brinu o našem
mirnom životu i štite nas od ugnjetavanja i pljačke; vaspitači, učitelji i dobrotvori, koji se
staraju da nas uče i da nam daju sve dobro i korisno; i uopšte, starije po uzrastu, koji imaju
životno iskustvo i stoga mogu da nam daju dobar savet. Zato greši onaj ko ne uvažava
starije, a posebno starce; ko se sa nepoverenjem odnosi prema njihovom iskustvu,
ravnodušno, a nekada sa podsmehom reaguje na njihova zapažanja i pouke, smatrajući ih
„zaostalim“ ljudima, a njihova shvatanja i poglede „zastarelim“.

Još u Starom zavetu Gospod je rekao kroz Mojsija: „pred licem sedoga ustani i poštuj lice
starca, i boj se Gospoda Boga tvojega“ (3 Mojs.19, 32).

Ali ako bi se desilo, da roditelji ili starešine traže od nas bilo šta protivno veri i Zakonu
Božijem, tada smo dužni da im kažemo, kako su rekli apostoli starešinama judejskim:
„sudite, je li pravo pred Bogom da slušamo vas više nego Boga“ (Dela. 4, 19). I dužni smo
da pretrpimo za veru i Zakon Božiji sve, što bi zatim sledilo.

Šesta božija zapovest

NE UBIJ!
Ovo znači:
Bog je Tvorac i Davaoc života. Stvorio je čovjeka po slici i obličju svome, što znači da je
svaki čovjek bogolik, jer je Božanski lik utisnut u čovjekovu dušu i um.

Ubijanjem čovjeka, ustajemo protiv Božijeg podobija u njemu i Duha Svetoga koji živi u
njemu preko svetih Tajni.

Hristos kaže: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo (Mt. 10, 28.). Postoje i oni koji ubijaju dušu,
a to su oni koji kvare ljudske duše odvlačeći ih od Gospoda i odvodeći ih na stranputicu.

Savremeni način za ubijanje ljudskih duša svakako vidimo i u sektašenju i vrbovanju ljudi u
dušegubna udruženja.
Samoubistvo je još veći grijeh od ubistva, možemo reći i najveći. Samoubistvom smo sami
sebe potpuno odvojili od Boga i od svake mogućnosti pokajanja i povratka na pravi i istiniti
put.

Sedma božija zapovest

NE ČINI PRELjUBE
Ovo znači:
Sedmom zapovešću Gospod Bog zabranjuje preljubočinstvo, tj. kršenje supružanske
vernosti i svaku nezakonitu i nečistu ljubav.

Mužu i ženi Bog zabranjuje da prekrše uzajamnu vernost i ljubav. Neženjenima Bog
naređuje da drže čistotu misli i želja – da budu celomudreni u delima i u rečima, u mislima i
željama.

Zbog toga nužno je izbagavati sve što može uzbuditi u srcu nečiste osećaje: ružne reči,
bestidne pesme i plesove, sablažnjive manifestacije i filmove, čitanje nemoralnih knjiga,
pijanstvo itd.

Reč Božija naređuje nam da čuvamo naša tela u čistoti, jer su tela naša „članovi Hristovi i
hramovi Duha Svetoga“.

„Bludnici greše protiv sopstvenog tela“, raslabljuju zdravlje svoga tela, izlažu ga bolestima i
povređuju čak i duševne sposobnosti, a posebno sposobnost zamišljanja i pamet.

Osma božija zapovest

NE UKRADI
Ovo znači:
Osmom zapovešću Gospod Bog zabranjuje krađu, tj. prisvajanje na bilo koji način onoga,
što pripadama drugima.

Vidovi krađe su vrlo različiti:

1. Lopovluk, tj. otimanje tuđe stvari.

2. Pljačkanje, tj. otimanje tuđih stvari nasiljem.

Z. Krađa svetinje, tj. prisvajanje onoga što je osveštano pripadanjem crkvi.

4. Podmićivanje ili mito, tj. Kada uzimaju nezakonito darove od ljudi, kojima su po svojoj
dužnosti obavezni da čine nešto bez nagrade (besplatno).

5. Lenčarenje tj. kada primaju platu za dužnost ili za posao, ali dužnost i posao nisu obavili.

6. Lihvarstvo (zelenašenje), tj. kada uzimaju zbog bilo čega od nevoljnih velike novce,
koristeći se tuđom bedom.

7. Obmana ili prevara tj. prisvajanje tuđe stvari lukavstvom. Na primer: kada se izbegava
plaćanje duga, utaji nađeno, ne vrate vlasniku stvari ili novac; kada se vara na merenju ili
zakida pri prodaji; zadržavanje isplate radniku i slično.

Zabranjujući nam sve vidove otimanja vlasništva od bližnjega, ta zapovest, nam nalaže da
budemo nekoristoljubivi (nepohlepni), časni, trudoljubivi, milosrdni i pravedni. Da ne bismo
grešili protiv te zapovesti, treba da volimo jedni druge, kao samog sebe, i da ne činimo
drugima, što sami sebi ne želimo.

Deveta božija zapovest

NE SVEDOČI LAŽNO NA BLIŽNJEGA SVOGA.
Ovo znači:
Lagati znači svesno i hotimice govoriti ono što nije istina. Pod lažnim svedočenjem se
podrazumeva: svaka lazna dostava, iznošenje neistine protiv ma koga, bilo privatno ili
javno, na sudu ili van njega.

U devetoj Zapovesti Božijoj zabranjuje se: lažno svedočenje protiv bližnjih, klevetanje i
ogovaranje i nepravedno osuđivanje bližnjih.

Laž ponižava čoveka i rađa druge grehe. Naš narod je rekao: Ko rado laže – rado i krade.

Jedan Brat je rekao:

„Ipak, oče, zapovesti Gospodnje sumnogobrojne. Ko ih može sve poznati da bi se

podvizavaoza njih? Naročito je teško meni, maloumnome. Stoga bih hteo da čujem kratku
reč, koju bih mogao da zadržim u umu i da se sa njom spasem“.

Starac odgovori: „Iako sumnoge, brate, zapovesti se sažimaju u jednoj reči, tj. u rečenome:
Ljubi Gospoda Boga svoga svom snagom svojom…i svim umom svojom, i bližnjega svoga
kao samoga sebe.

Deseta božija zapovest

NE POŽELI NIŠTA ŠTO JE TUĐE
Ono znači:
Desetom zapovešću zabranjuju se želje koje protivreče ljubavi prema bližnjem, i, što je
neraskidivo povezano sa željama, pomisli koje toj ljubavi protivreče.

Zabranjuju se ne samo zla dela, nego zlobne želje i pomisli.

Kao prvo, zato što kada u duši postoje zlobne želje i pomisli, ona već postaje nečista pred
Bogom i nedostojna Boga. Solomon kaže: Mrske su Gospodu misli zle (Prič. 15,26). Stoga
se treba očistiti od ovih unutarnjih nečistota, kako uči Apostol: Očistimo sebe od svake
nečistote tela i duha, tvoreći svetinju u strahu Božijem (2. Kor. 7,1).

Kao drugo, zato što je potrebno ugušiti grehovne želje i pomisli da bi se predupredila
grehovna dela, jer se grehovna dela rađaju iz njih kao iz semena, kao što je rečeno: Jer iz
srca izlaze zle pomisli, ubistva, preljube, blud, krađe, lažna svedočenja, hule (Mt. 15,19).
Nego svakoga iskušava sopstvena želja, koja ga mami i vara. Tada želja zatrudnevši rađa
greh, a greh učinjen rađa smrt(Jakovlj. 1,14-15).

Kada se zabranjuje da se poželi bilo šta što ima bližnji, time se zabranjuje strast koja se
zove zavist.

Rečima “ ne poželi žene bližnjeg svoga“ zabranjuju se sladostrasne misli i želje, tj.
unutarnja preljuba.

“ Ne poželi dom bližnjeg svoga, ni njivu njegovu, ni slugu njegovog, ni sluškinju njegovu. ni
vola njegovog, ni magarca njegovog, niti bilo koje živinče njegovo, ni bilo šta drugo što
pripada bližnjem tvome“ – ovim rečima zabranjuju se koristoljubive i vlastoljubive pomisli.

Shodno ovim zabranama, deseta zapovest nam nalaže sledeće obaveze:

1) čuvati čistotu srca;

2) biti zadovoljan onim što imaš.

Za očišćenje srca naročito je neophodno često i usrdno prizivanje Imena Gospoda našeg
Isusa Hrista.

Izvor: Sveta Trojica