Ljudska autodestruktivnost – ima li lijeka?

„O, ljudi“ (ja ejjuhen nasu) izraz je u vokativu koji se u Kur'anu Časnome spominje
dvadeset puta.1 Izrazom „O, ljudi“ počinju dvije kur'anske sure – En-Nisa' (4. sura) i El-
Hadždž (22. sura), a na oba mjesta odmah iza tog zaziva stoji izraz ittekuu rabbekum –
„čuvajte se svoga Gospodara“ (prijevod Nurke Karamana) ili „bojte se Gospodara svoga“
(prijevod Besima Korkuta).
U jednoj od te dvije sure, suri El-Hadždž, stoji kur'anski ajet kojeg prof. Enes Karić u
svojoj knjizi „Kako čitati Kur'an“ citira kao primjer „božanskog „ali“, inzistirajući na načelu
čitanja Kur'ana kao cjeline, a suprotstavljajući se onima koji nude citate „nasilno iščerečene i
strogo iskružene iz cjeline Kur'ana i iz cjeline povijesti Kur'ana, sve zarad toga da im posluže
kao najobičniji ratni pokliči i jurišni slogani“. Taj dio kur'anskog ajeta glasi: … Da Allah ne
suzbija ljude jedne drugima, porušeni bi do temelja bili manastiri, i crkve, i sinagoge, i
džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime (22:40). Moguće je pomisliti, kako to
navodi prof. Karić, da Kur'an brani samo džamije i mekkanski Sveti Hram, no „božansko
„ali“ koje se pojavljuje ukazuje na to da Bog uzima u zaštitu i crkve, i sinagoge, i manastire, i
džamije…2
Taj kur'anski ajet i ono što slijedi nakon njega u suri El-Hadždž (od 40. do 46. ajeta),
također, ukazuju na fenomen ljudske autodestruktivnosti. Naime, čest je slučaj u Kur'anu
kako se empatična pejgamberska duša tješi izrazima koji ukazuju na sudbinu ranijih poslanika
koje je njihov narod napadao, vrijeđao, odbijao… U suri El-Hadždž se Muhammedu, a.s.,
direktno govori da ono što njemu radi njegov narod isto je činio narod Nuha, 'Ad, Semud,
narod Ibrahimov, narod Lutov, stanovnici Medjena, a i Musau su govorili da laže. Zanimljivo
je primijetiti raznolikost imenovanja tih koji su utjerivali/bili utjerivani u laž, tanahni detalji
kur'anskog imenovanja pozivaju na dubinsko promišljanje. Na jednoj strani imamo
spomenute narode Nuha, Ibrahima i Luta, alejhimusselam. Na drugoj strani su 'Ad, Semud i
stanovnici Medjena. Treća kategorija je Musa, a.s. Ono što je zajedničko Nuhu, Ibrahimu i
Lutu, a.s., njihova je hidžra – promjena mjesta širenja misije, nasuprot narodima 'Ad, Semud i
stanovnima Medjena koji su fiksirani u jednom mjestu, a upravo je u vrijeme oko hidžre
Muhammeda, a.s., hronološki gledano, objavljena sura El Hadždž. Također, opisujući one
kojima će Allah pomoći upotrijebljen je izraz „mekkennahum“ (učinimo moćnima) što ima
korijen u riječi mekan (mjesto). Promjena mjesta donijela je novu snagu, novi život, nove
ljude. Treća kategorija je Musa, a.s., a Muhammed a.s. čini hidžru u grad Jesrib u kojem dugu
tradiciju imaju oni koji tvrde da slijede Musa, a.s. Kao da se aludira na odredište njegove
hidžre i kao da se aludira na njihovu reakciju kad im dođe Muhammed, a.s.
Mnogo je tih naroda, opisuje se u ovom dijelu sure El-Hadždž, koji su bili uništeni i
ostavili iza sebe napuštene bunareve i nekad utvrđene dvorce. Zulm (nasilništvo, nepravda) je
ono što opisuje te gradove, a taj zulm su stanovnici tih gradova sami činili, vodeći na taj način
sebe u propast. Vratimo li se na početak ove kur'anske alineje (kako bi rekao prof. Karić),
vidimo da čak ni najsvetija mjesta ne bi ostala sačuvana da Bog ne suzbija ljude jedne
1
Za razliku od izraza „o, sinovi Ademovi“ (ja beni Ademe) koji je isključivo korišten onda kada se tematski
obrađuje ili ukazuje na sadržaj priče o Ademu a.s., izraz „o, ljudi“ koristi se u različitim temama.
2
vidi više: Karić, Enes, Kako čitati Kur'an, Media centar Islamske zajednice u BiH, Sarajevo, 2019., str 12-18
drugima. Čudo ljudskog postojanja i zajedničkog života u stalnoj je opasnosti zbog ljudske
autodestruktivnosti. Koji je lijek za to?
Lijek je kreativna energija koja omogućava srcima da pojme, ušima da čuju, a koja
dolazi kao rezultat putovanja svijetom. Letimičnim iščitavanjem kur'anskih ajeta u kojima se
poziva na putovanje svijetom (siiruu fi-l-erdi) dobija se dojam da se fokusira gotovo
isključivo na promatranje negativnih pojava, tj. propasti onih koji su bili zločinci, nepravedni,
nemarni… Takvo promatranje ove fokusiranosti može dovesti do nihilističkog promatranja
ljudskog postojanja. Ipak, jedna, jedina iznimka u upotrebi tog pojma prelijepo odvraća od
mogućeg isključivo negativnog promatranja tih pojava, a to je primjer iz sure El-'Ankebut
(Pauk, 20. ajet) gdje Allah kaže: Reci: Putujte po Zemlji da vidite šta je On iz ničega stvorio.
I Allah će to poslije po drugi put stvoriti. Allah, zaista, sve može.
Ovaj ajet, unutar sure objavljene, također, u vrijeme hidžre, poziva na novu vrstu
promatranja onog što je uništeno, a to je promatranje kroz vizuru novog nastanka, novog
stvaranja, obnovljene snage… Svi ovi raniji primjeri, istina, jesu nestali, ali je nakon njih
nastalo nešto novo, novi narodi, nove civilizacije i ta kreativna energija u osjećaju novog
potencijala itekako je bila potrebna Muhammedu, a.s., u vrijeme hidžre. Svrha putovanja nije
isključivo shvatanje prijetnje propašću kao što su „propali“ oni raniji, već je poanta u
kreiranju novog potencijala i nove energije kultiviranja svijeta, ispunjavajući ulogu halife na
Zemlji. Koliko god ljudska autodestruktivnost izgledala neizbježna, praktičnim je primjerom
pokazano da je hidžrom kreirana nova civilizacija, i to civilizacija koju je Allah pomogao jer
je, u stanju moći, namaz uspostavljala, zekat prikupljala, a u svojoj srži dobro širila i
sprječavala zlo. A Allah svemu ishod određuje.
Senad Hevešević