Prvi pogled na remek-djelo Dane Budisavljević, približava nas, naime, stvarnome stanju u našem

kraju u doba 2. svj. rata. Gledanje i slušanje nekih od priča iz prve ruke, zaista stavi neke stvari u
perspektivu i tek smo onda po mojem mišljenju u stanju zaista razumjeti terore koji su se
svakodnevno odvijali u godinama od 1939. do 1945. Pročitat ćemo nešto poput: „prikupili smo do
sada imena i podatke za 83.145 žrtava. U KL Jasenovac umoreno je prema naprijed navedenim
podacima 39.570 muškaraca, 23.474 žena i 20.101 djece do četrnaest godina starosti.“ (Internetska
stranica spomen područja Jasenovac – http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=6284), no
koliko ćemo to doista doživjeti i shvatiti? „Da, da to je velika brojka… Ah, jadni ljudi“ možda ćemo
pomisliti. Ali ne možemo niti percipirati koliko su te brojke zaista velike, koliko je ljudi patilo i umiralo
u neviđenoj agoniji. Ne zamišljamo si slike ni prizore da nas ne rastuže. Ovaj film, s druge strane,
stavlja surovu istinu pred nas. Pokazuje nam i tjera nas da otvorimo oči, da ne skrećemo pogled s
nečega jer je tako nama lakše već da upravo zbog toga pogled uputimo k problemu i da nas to
natjera da se tako nešto nikada ne ponovi.

Diana Budisavljević je jedna osoba vrijedna hvale, kao što su i svi oni koji su u teškim razdobljima
odlučili donirati i pomoći jadnim, nedužnim i nepravedno odvedenim ljudima u logorima. Iskoristila
je svoju tada uzvišenu poziciju kao Austrijanka. Ona je znala da je zaštićena samim time što je
austrijska kršćanka, pa je pomagala onima koji tu zaštitu nisu imali.

Samo stanje u ustašama vođenoj NDH bilo je, blagorečeno, tragično. Način na koji su se odnosili prije
svega prema djeci, ali i ženama i muškarcima bio je krajnje nehuman. Toliko je nedužnih umrlo radi
vjere u koju su rođeni. Zna li 3-godišnje dijete što je židovstvo i zašto je ono u logoru? Teško. Saznali
smo iz ovoga filma kako su se transportirale židovske i pravoslavne žene, da su odvajane od svoje
djece prilikom okrutne selekcije koja ih je svrstavala u grupe koje su im odlučivale o životu. Pobliže
smo upućeni u procese iza zastora kojima su bili manipulirani mnogi postupci kao „nemogućnost“
izdavanja potvrde za slanje pomoći ženama u logorima. Uz to, vidimo i koliko je tadašnja vlada bila
slobodna raditi što želi, bez opravdanja ikome, dok se svi samo tiho pokoravaju. I samo oduzimanje
kartoteke na kraju filma je toliko nepotrebno s njihove strane i izrazito bezobrazno. Pokušali su,
dakako, skriti ono što se odvijalo svima pod nosovima, a upravo iz tog razloga, i danas imamo ljude
koji ne znaju otkud su, kako se zovu ili kada su rođeni. Oblačenje židovske djece za propagandne
filmove sam je dokaz toga. Snimke i dokumenti podupiru svaki korak radnje filma, a i sami su
dokumenti često pred kamerama kako bi se u to mogli uvjeriti. Osim toga, vidimo i značajnost
njemačkoga jezika unutar same NDH, ali i strahove običnih ljudi od ovoga režima. Kroz lik šilice nam
se prikazuje prikriveni strah za vlastitu dobrobit i budućnost, dok i dalje radi svoj posao i
svakodnevne stavke da bi se prehranila (a vjerojatno i obitelj).

Djeca su bila ostavljana gladna, žedna i bolesna da umiru sa strane poput netom zgažene živine. O
lijepom pogledu, zagrljaju ili lijepoj riječi nije bilo ni govora, dakako, jer su istu tu djecu trgali
majkama iz naručja samo da ih bace na drvene ploče nazvane krevetima, bez prikladne odjeće, deke
ili kapi vode. Vodu su, kako doznajemo iz filma, pili iz lokvi, a hranu rijetko dobivali, a i to je bilo
nedovoljno kuhano ili pokvareno. Žene su gledane kao stoka i kao takvu ih se razvrstava na one
sposobne za rad i one kojima su dani odbrojeni.

Kako netko ima srca pogledati dijete u oči, otrgnuti ga majci iz ruke, iz odvesti pred gotovo sigurnu
smrt? Slušati u noći njihove vapaje i vidjeti im tugu i bol na licu i biti u stanju okrenuti im leđa dok
njih guta plin plinske komore… Ne mogu razumjeti kako se čovjek tako lako okrene protiv čovjeka.

Patricia Baroš, 2020.

Uvod u znanost o povijesti,
Filozofski Fakultet u Rijeci,
mentor: Izv.prof.dr.sc. Mila Orlić