Izgubljena ljubav

Svaki čovijek na planeti zemlji se osjeti kao ljudsko biće,onog momenta kada nekog jako zavoli.
Osjeća se potpuno, savršeno sa svim svojim nesavršenostima. Ma da ipak, koliko god ta ljubav
dizala čovijeka, u istom mahu je u stanju da ga sruši u buri emocija te čudne provalije bez dna.

Sreo sam jednog stranca lutajući beogradskim ulicama te davne 1983.godine. Bio je jadan,
izmučen, kao da je krdo pastuva prešlo preko njega, vidno pripit. Ušli smo u priču i svratili u
obližnju kafanu na Skadarliji. Čašica po časica i već smo postali kao dva najbolja druga, u tom
momentu Miloš je krenuo da mi servira sve ono što je u kavezu njegovog srca bila davno
zakjlučano. Priča je počela ovako... 1980. godine pred sam kraj ljeta tog 23.avgusta na jednoj od
mnogih zajedničkih druženja upoznao sam Magdalenu. Njena plava duga kosa prostirala se
skoro do kukova, duge noge njene krupne crne oči obasjavale su mrak u mojoj duši. Imao sam
osjećaj kao da lebdim, ali vjeruj mi prijatelju to nije bilo od koje čašice viška, to je bila ljubav na
prvi pogled. Iste te večeri otpratio sam Magdalenu do njenog stana kao juče se sjećam ulica
„Svetozara Markovića 48“ pričao sam sa njom više nego sa svim mojim djevojkama u cijelom
mom životu, druže osjetio sam bilo je to nešto posebno. Naše tragične životne sudbine bile su
potpuno iste kao da smo na istu kušnju od Boga stavljeni. Ma šta da ti pričam.. Sve je krenulo
lijepo zabavljali se, uživali u dobrim vinima, hrani i muzici. A ja mangup i propalitet kakav
jesam nisam znao to da cijenim. Padao sam pod opium niskih strasti, lakih žena i nisam znao baš
da je čuvam. Da čuvam moju Mašu... znaš druže moj... Dugo je ta njena tiha patnja nju mučila,
mislim da je proklela svaku zvijezdu koju smo zajedno prebrojali one noći kad sam je prvi put
poljubio. Malo po malo počela je da zamišlja i stvara svoju budućnost bez mene, a mene to
prijatelju u tom momentu baš nije zanimalo to znaš. Ja sam vremenom otišao u inostranstvo
čudna je ta Njemačka. Udaljila me od samog sebe a da neće od nje. Ehh. Začuo se dubok
uzdah,dok mi je Miloš pričao svoju tragičnu sudbinu... od nje mi se krv sledila u žilama.
Nastavio je; poslednje što sam čuo jeste da se udala za nekog bogatog mafijaša čuo sam da je
dobro bar mi tako ljudi kažu. Nikada ju nisam mogao izbaciti iz svojih misli, zauvijek će ostati
moja tiha patnja. Mogu se samo svirepo nadati da ću ostati i ja njena. To se moj druže zove
izgubljena ljubav, kada je čovijek mlad pa mu još uvijek tihi vihor kroz pamet puše i sav razum
raspiruje. I to ti je druže moja životna priča. Od tada se još nisam oporavio i ko zna da li ću
ikada.

Kroz Miloševu priču shvatio sam da čovijeka ništa tako jako ne može da vine u nebesa i ništa
tako jako da spusti čovijeka do dna, kao propuštena srodna duša, izgubljena ljubav.

Nikola Vujasin Srbac