1.

Žvakaće gume

1.1. Povijest guma za žvakanje

Gume za žvakanje poznate su od davnina. Njihova uporaba seže još u vrijeme drevne Grčke, a
zadržala se sve do danas kada je gotovo nezamisliva svakidašnjica bez guma za žvakanje. Gume za
žvakanje čine mali udio ukupne konditorske industrije, ali su najdinamičniji segment jer njihovo
tržište stalno raste i neusporedivo je u odnosu na druge konditorske proizvode kao što su
čokolada i bomboni.

Povijest žvakaćih guma započinje prije 9000 godina. Ljudi su prije 9000 godina žvakali katran iz
kore stabala breze, jer bi time ublažavali upale desnih. Stari Grci bili su jedna od prvih populacija
kod kojih se bilježi konzumacija žvakaćih guma, pri čemu su žvakali gumu stabala mastike
stoljećima. Takva guma sadrži smolu koja se nalazila u kori stabla mastike, koju su voljeli
konzumirati jer im je čistila zube i osvježavala dah. Također konzumacija žvakaćih guma
pojavljivala se i kod Drevnih Maja. Oni su prikupljali mliječnu bijelu tekućinu-chicle koja je izlazila
iz kore stabla sapodille kada se zarezala mačetom ili kada su je napali insekti i životinje. Sapodile
je egzotična biljka koja raste na području srednje Amerike i Kariba. Njihovo otkriće koristilo se u
proizvodnji guma za žvakanje u Americi sve do 19. stoljeća (Bajalica,2022).

Asteci su također žvakali chicle, a nazivali su ga tzictli. Izraz tzictli odnosio se na dvije vrste guma
za žvakanje. Lateks stabla nazivali su ''planinski chicle'' ili ''divlji'' chicle, a imao je dobru teksturu i
slatkasti okus. Drugi chicle proizvodio se od bitumena ili ''chapapote'', aromatičnog i pahuljastog
crnog katrana iz nafte kojeg je izbacivalo more na obale Golfskog zaljeva. Ponekad su žene
miješale ove dvije vrste kako ne bi došlo do mrvljenja. Gume za žvakanje Asteci su povezivali sa
bogovima, pa se tako na portretu boginje Tlazolteotl jasno vidi bitumen oko ustiju (Bajalica,
2022).

Velika promjena u industriji guma za žvakanje došla je s Thomasom Adamsom. Tijekom svog
života radio je kao fotograf i izumitelj, iako je njegov jedini, ali veliki izum napravljen tijekom
1850.-ih godina. Tijekom tog vremena radio je kao tajnik meksičkog predsjednika Antonia Lopeza
de Santa Anna. Primjetio je da Santa Anna često žvače gume za žvakanje napravljene od stabla
Manilkara Chicle. Ta prirodna guma imala je veliki potencijal pa je uskoro uz pomoć Santa Anne
Adams započeo svoja istraživanja u nadi da će stvoriti neki komercijalno održivi proizvod. Njegov
cilj bio je stvoriti jeftinu alternativu tada vrlo skupim gumama. Pokušao je izrađivati gume,
igračke, čizme, ali neuspješno. Tada se sjetio da Santa Anna i autohtono meksičko stanovništvo
žvaču gume za žvakanje od chiclea već nekoliko tisuća godina. Prva serija guma za žvakanje bila je
znatno bolja od tada popularnih guma od parafinskog voska koje su bile široko korištene u
američkim ljekarnama. Takve gume za žvakanje nisu imale dodanu aromu. Zajedno sa svojim
najstarijim sinom Adams je napravio prvu seriju modernih guma za žvakanje koje je nazvao
''Adams New York No 1''.Godine 1884. Adams je napravio prvu aromatiziranu gumu za žvakanje u
svijetu, a nazvao ju je ''Black Jack''. Guma za žvakanje imala je aromu sladića. Godine 1888.
njegova tvornica guma za žvakanje postavila je prvi automat (smještena na stanici u metrou u
New Yorku) koji je prodavao gume za žvakanje Black Jack i Tutti Frutti.

Značajno ime u industriji guma za žvakanje svakako je William Wrigley Jr. Rođen je u Philadelphiji,
kao najstarije dijete prodavača sapuna. U djetinjstvu je bio vrlo živahan, pa je u dobi od 11 godina
pobjegao od kuće i prodavao novine u New Yorku. Kada se vratio zaposlio se u očevoj tvornici
sapuna, no, to mu je ubrzo dosadilo pa je zamolio oca da radi kao putujući trgovac. Otac mu je to
dopustio, pa je Wrigley, nakon nekoliko godina putovanja, preselio u Chicago i otvorio
prodavaonicu očevog sapuna. Ubrzo je shvatio da je cijena sapuna visoka običnim potrošačima
pa je, uz sapun, počeo dijeliti kišobrane, prašak za pečenje i kuharice što je značajno povećalo
prodaju sapuna. Kada je sa sapunom počeo dijeliti i gume za žvakanje, uočio je da su gume
popularnije od samog sapuna. Odlučio je proizvoditi gume za žvakanje, unajmio je proizvođača
parafinskog voska tj. Zeno Gum Company. Zamolio ih je da zamijene osnovni sastojak sa chicle-
om i tako su nastali prvi poznati brendovi Vassar, Lotta i Sweet Sixteen. Poznate gume za
žvakanje Juicy Fruit i Wrigley's Spearmint predstavio je 1893. godine, ali je tada još tražio način
kako da poveća prodaju jer je tržište bilo preplavljeno različitim brendovima guma za žvakanje.
Gume za žvakanje nisu bile skupe pa je često ostajao bez novaca. Osnivanjem William Wrigley Jr.
Company shvatio je da je oglašavanje ključ daljnjeg uspjeha. Dva puta je pokušao proširiti posao
u New Yorku. Prvi put je bilo bezuspješno, ali je drugi put uspio i to zato što je oglašavanje
započeo u ruralnim područjima. Do 1920. godine William Wrigley Jr. Company proizvodila je 40
milijuna paketića guma za žvakanje dnevno.Wrigley je postao američka poslovna ikona: bio je na
naslovnici časopisa Time u listopadu 1929. godine, a njegova je slika stavljena na poštansku
marku od 10 centi u Belizeu. Tvrtka William Wrigley Jr. osnovana je 1891. godine u Chicagu, a
dobila je ime po svom osnivaču. Već 1893. godine na tržište je lansirana Juicy Fruit guma za
žvakanje, a samo nekoliko mjeseci kasnije i Wrigley Spearmint. Ove gume za žvakanje doživjele su
veliki uspjeh, a prodaju se i danas diljem Amerike, Europe i Azije. Kako je popularnost Wrigley
guma za žvakanje rasla, tvrtka se počela širiti pa je tako 1910. godine otvorena prva tvornica
izvan granica SAD-a, točnije u Kanadi. Wrigley se nastavio širiti i danas sadrži 19 tvornica diljem
svijeta. Doublemint gume za žvakanje plasirane su na tržište 1914. godine i jedan su od
najprodavanijih brendova u svijetu. Tijekom Drugog svjetskog rata tadašnji predsjednik tvrtke
Phillip Wrigley napravio je neobičan potez i povukao sa tržišta Wrigley's Spearmint, Juicy Fruit i
Doublemint te ih poslao američkim vojnicima koji su se borili u ratu. Završetkom Drugog
svjetskog rata Wrigleyeve gume za žvakanje vratile su se na tržište. Godine 1975. na tržištu je
predstavljena Freedent guma za žvakanje koja se pokazala dobra kod ljudi sa dentološkim
problemima. Godinu dana kasnije na tržištu se pojavila Big Red guma za žvakanje sa aromom
cimeta. Extra Sugar Free Gum bile su prve gume za žvakanje bez šećera, a na tržište su izašle
1984. godine. Orbit gume za žvakanje pojavile su se na tržištu 2001. godine,a doživjele su veliki
uspjeh u SAD-u i Europi. Godine 2008. tvrtka Wrigley spojila se s Mars,Inc (Bajalica, 2022).
 1.2. Sastav guma za žvakanje

Osnovne sirovine korištene u proizvodnji guma za žvakanje bile su gumi baza, sorbitolni sirup,
šećeri (trehaloza, fruktoza, inulin, oligofruktoza), kiseline, omekšivači, zadrživači vlage, boje i
arome. Neke od sirovina koje su korištene tijekom proizvodnje guma za žvakanje opisane su na
slijedećim stranicama.

1.3. Gumi baza

Gumi baza je plastificirana guma ili polimer koja ima svojstvo mekšanja. Podijeljene su u dvije
osnovne grupe: chewing gums i bubble gums, a osnovna razlika je u mogućnosti puhanja balona.
Sposobnost stvaranja balona veća je kada je u gumi bazi prisutan veći udio polimera velike
molekulske mase. Primarni sastojak gumi baze su termoplastični polimeri koji se mogu rastaliti ili
stvrdnuti. Termoplastični polimeri sastavljeni su od dugačkih međusobno povezanih lanaca, koji
su pri niskim temperaturama kruti, a kada se temperatura povisi omekšaju i postaju rastezljivi.
Najčešći polimer u gumama za žvakanje je polivinil acetat. Gumi baza sadrži brojne komponente
koje joj daju specifična svojstva poput kiselosti guma za žvakanje, oslobađanje arome, tvrdoće i
sl. Elastomeri, bilo sintetički ili prirodni, omogućavaju željenu elastičnost gumi baze. Osim
elastomera gumi baza sadrži i punila, plastifikatore, omekšivače, emulgatore i antioksidanse.
Emulgatori služe kao omekšivači gumi baze u reakcijama sa lipidnim komponentama. Također
omogućavaju zadržavanje vode i hidrataciju gumi baze tijekom žvakanja, te služe kao nosači
arome i boje olakšavajući njihovu disperziju unutar gumi baze. Najčešće prisutni emulgatori u
gumi bazi su lecitin, glicerol monostearat, glicerol, acetilirani monogliceridi, gliceril lakto palmitat,
sorbitan monostearat, triglicerol monostearat i sl.. Do 1% dodanog lecitina daje poželjnu
konzistenciju guma za žvakanje, a može biti pomiješan sa vegetabilnim uljima ili prikladnim
emulgatorima kao mono i digliceridi kako bi se olakšala disperzija unutar gumi baze. Punila su
mineralne dopune koje su dodane kako bi olakšale procesiranje gumi baze. Najraširenija je
uporaba kalcijevog karbonata i talka. Udio punila u Bubble gumi bazama kreće se od 30 do 60%.
Kod gumi baza koje su u kiseloj formi punilo kalcijev karbonat zamijenjeno je s talkom. Za
modifikaciju polimera koriste se plastifikatori. Plastifikator je mala molekula koja transformira
tvrd i amorfan materijal u mekan i rastezljiv produkt. Voskovi koji se nalaze u sastavu gumi baze
mogu biti prirodni i mikrokristalični sintetski voskovi. Služe za omekšavanje gumi baze. Od
antioksidanasa dodaju se butil hidroksitoluen (BHT), butil hidroksianisol (BHA) i tokoferol
(Bajalica, 2022).

1.3. Funkcionalne gume za žvakanje

Jedan od glavnih čimbenika porasta potrošnje je proizvodnja funkcionalnih guma za žvakanje, a

upravo je proizvodnja guma za žvakanje bez šećera dovela do značajnog odskoka na tržištu koje je
prije toga stagniralo i bilo nekompetitivno. Na tržištu su, osim standardnih guma za žvakanje, u
posljednje vrijeme sve popularnije gume za žvakanje sa stimulansima poput nikotina i kofeina, gume
protiv kašlja, s dodanim vitaminima i sl. Inovativna pakiranja imaju važnu ulogu na putu do potrošača
pa se nastoje zadovoljiti potrebe potrošača svih dobnih skupina.

Ljekovita, odnosno funkcionalna žvakaća guma, sastoji se od jezgre žvakaće gume s premazom koji
može biti film od polimera, voskova, sladila, šećera, aroma ili boja. Farmakološki aktivni sastojak
može biti prisutan u jezgri, u ovojnici ili u oboje. Stupanj oromukozne apsorpcije ovisi o stanju
sluznice, vremenu kontakta i fizikalno-kemijskim svojstvima djelatne tvari. Mala neionizirana lipofilna
molekula otopljena u slini koja je enzimski stabilna vjerojatno će se najlakše apsorbirati. Što se tiče
lokalnog djelovanja, s ljekovitim žvakaćim gumama moguće je postići povoljne učinke koji bi mogli
biti bolji od onih koji se postižu pastilama.

Sastojak topiv u slini bit će gotovo u potpunosti otpušten unutar 10-15 minuta od žvakanja, dok će se
sastojak topiv u lipidima otopiti u bazi gume i nakon toga se polako i nepotpuno oslobađa. Kako
žvakanje povećava proizvodnju sline, aktivni sastojak (ovisno o svojim karakteristikama) se otapa u
slini i nakon toga guta s posljedičnom sistemskom apsorpcijom.

Ljekovite žvakaće gume su tijekom godina stekle sve veće prihvaćanje kao sustav za isporuku lijekova.
Nekoliko je sastojaka sada uključeno u ljekovite gume za žvakanje, npr. fluorid za profilaksu zubnog
karijesa, klorheksidin kao lokalni dezinficijens, nikotin za odvikavanje od pušenja, aspirin
(acetilsalicilna kiselina) kao analgetik, dimenhidrinat za mučninu u vožnji i kofein kao pripravak za
povećanje budnosti. Postoje mnoga druga stanja i bolesti kod kojih postoji potencijal za korištenje
ljekovitih žvakaćih guma. Osobito djeca mogu smatrati žvakaću gumu preferiranijom metodom
davanja lijeka u usporedbi s oralnim tekućinama ili tabletama. Primjena ljekovitih žvakaćih guma
izvediva je kao lokalno liječenje bolesti usne šupljine, kao i u liječenju sistemskih stanja (Bajalica,
2022).

1.2. Funkcionalni spojevi u žvakaćim gumama

Sorbitol je šećerni alkohol,a prisutan je u bobičatom voću. Na tržištu se nalazi u obliku sorbitolnog
sirupa i u praškastom obliku. Manje je sladak od saharoze,pa je raširen kod guma za žvakanje bez
šećera. Gumama za žvakanje dodaje se zbog svoje slabe topljivosti, poboljšavanja teksture, dobro je
punilo te smanjuje kristalizaciju i higroskopnost. (Mitchell, 2006). Kalorijska vrijednost sorbitola je 2,6
kcal/g. Zbog negativne topline otapanja, sorbitol daje hladan i osvježavajući efekt, gotovo kao menta.
Koristi se u proizvodima za dentalnu njegu budući da ne izaziva karijes (Bajalica, 2022).

Trehaloza je disaharid koji se sastoji se od dvije molekule glukoze međusobno povezane 1-1
αglikozidnom vezom. Prirodno se pojavljuje u nekim životinjama, biljkama, gljivama i bakterijama.
Točna uloga trehaloze u tim organizmima nije razjašnjena, ali se smatra da služi kao

rezerva ugljikohidrata u gljivama i bakterijama. Njezina koncentracija u stanicama povećava se kod

fizičkih i psihičkih stresova, poput topline (Moldave, 1998). Dodaje se prehrambenim proizvodima
kao punilo, stabilizator i poboljšivač okusa. Manje je slađa od saharoze (Abbott i Chan, 2008).

Fruktoza ili levuloza jednostavni je monosaharid (slika 2), a prirodno se nalazi u medu i voću po kojem
je i dobila naziv voćni šećer. Slađa je od saharoze za 1,3 do 1,7 puta, no unatoč tome ima manju
kalorijsku vrijednost od saharoze (Hanas i Fox, 2008). Apsorbira se mnogo sporije od saharoze i
glukoze, a samo mala količina prelazi u glukozu tijekom apsorpcije. Spora apsorpcija i brzi
metabolizam fruktoze smanjuju nagle oscilacije koncentracije glukoze u krvi. Fruktoza se uglavnom
razgrađuje u jetri, neovisno o inzulinu, za razliku od metabolizma glukoze koji ovisi o inzulinu. Zbog
toga se koristi kao zamjena za saharozu u dijetama i proizvodima za dijabetičare. Vrlo je higroskopna
(Beckett, 2009). Fruktoza i proizvodi koji ju sadrže, u kiselom mediju i kod zagrijavanja ili dužim
stajanjem mogu oslobađati furane, furaldehide i levulonsku kiselinu, koji imaju toksičan učinak na
organizam.

Oligofruktoza i inulin su kompleksni ugljikohidrati. Oligofruktoza je dobivena parcijalnom hidrolizom

inulina i obično sadrži između 2 i 8 jedinica fruktoze, a može ili ne mora sadržavati molekule glukoze,
dok se inulin sastoji od fruktoznog lanca koji sadrži od 2 do 60 jedinica fruktoze i molekulu glukoze na
C-2 položaju. Prirodno se nalaze u biljkama poput cikorije, luka, češnjaka i artičoke. Inulin je
neutralnog okusa ili malo sladak, a to ovisi o duljini fruktoznog lanca. Kraći fruktozni lanac pokazuje
slatkoću, a dulji lanac ne. Djelomično je topiv u vodi što mu omogućuje ugradnju u vodene sustave
(10% topiv kod sobne temperature). U vrlo kiselim uvjetima, dolazi do razgradnje veze između
jedinica fruktoze u inulinu prilikom čega nastaje fruktoza. U visokim koncentracijama ima gelirajuća
svojsta i tvori gel strukturu nakon cijepanja veza. Inulin poboljšava stabilnost pjena i emulzija u
proizvodima poput sladoleda i mliječnim proizvodima. Oligofruktoza im veću topljivost (čak 85%
topiva kod sobne temperature) i slatkoću od inulina. Često se miješa sa sintetskim zaslađivačima
poput aspartama i acesulfama kako bi se poboljšao okus. Zbog slatkoće i svojstava sličnih glukoznom
sirupu često se koristi kao zamjena za saharozu u proizvodima za dijabetičare. Inulin i oligofruktoza se
procesiraju i pročišćavaju te koriste kao funkcionalni sastojci u brojnim prehrambenim proizvodima.
Inulin se često koristi u proizvodima sa smanjenim udjelom masti, a oligofruktoza u smrznutim
desertima gdje se koristi kao zamjena šećerima (Bajalica, 2022).

Stevija je mali višegodišnji grm zelenih listova. Raste primarno na planini Amambay u Paragvaju, iako
je više od 200 vrsta identificirano širom svijeta. Stevia rebaudiana je jedina vrsta koja ima sposobnost
zaslađivanja. Lišće grma stevije sadrži specifične glikozide koji daju sladak okus, a nemaju kalorijsku
vrijednost. Steviozid je primarni glikozid zaslužan za ovo svojstvo. Dulkozid i rebaudiozid također su
prisutni u lišću stevije. Glikozidi su organski spojevi koji se sastoje od šećerne komponente (glikon) i
ne-šećerne komponente (aglikon). Šećerna komponentasadrži šećere poput ramnoze, glukoze,
ksiloze, arabinoze i sl. Ne-šećerna komponenta sadrži kemijske spojeve poput sterola, tanina,
karotenoida i sl. Lišće stevije također sardrži proteine, vlakna, ugljikohidrate, fosfor, željezo, kalcij,
magnezij, rutin, željezo, vitamin C i vitamin A. Uporaba stevije u svijetu sve je raširenija, a tome
pridonose činjenice da je sigurna za dijabetičare, nema kalorijsku vrijednost, 50-400 puta slađa je od
saharoze, ne povisuje koncentraciju glukoze u krvi, nije otrovna, može se koristiti kod kuhanja jer ne
dolazi do razgradnje glikozida pri povišenim temperaturama (Bajalica, 2022).

Kofein je purinski alkaloid, dužeg naziva 1,3,7- trimetilksantin. Kao i teobromin i teofilin ubraja se u
skupinu metilksantina. Prirodno se nalazi u čaju, kavi i guarani. Prirodni kofein dobiva se procesom
dekafeinizacije, a može se dobiti i metilacijom organskih spojeva teobromina i teofilina ili sintezom iz
dimetiluree i malonske kiseline. Na sobnoj je temperaturi bijeli prah, bez mirisa i karakterističnog
gorkog okusa. Djelomično je topiv u vodi, a topivost mi se povećava povišenjem temperature. Do
sublimacije kofeina dolazi na temperaturi od 178 °C. Kofein je vrlo slaba baza, reagira s kiselinama i
stvara soli koje se lako hidroliziraju. Absorbira u UV dijelu spektra, a maksimum absorbancije je 274
nm. Kofein se brzo apsorbira u krvotok, opskrbljuje organizam energijom i omogućava brže i lakše
obavljanje mentalnih zadataka (Bajalica, 2022).

Teobromin, kao i kafein, pripada skupini metilksantina. Prirodno se nalazi u biljci kakaovac, a u malim
količinama nalazi se u čaju, guarani i biljci maté. Teobromin je bijeli prah, a najčešće se dobiva iz
ljuske kakaovca koja je nusprodukt u proizvodnji čokolade, ali može se dobiti i sintezom iz 3-metil
guanina. Slabo je topiv u hladnoj vodi i alkoholu, a nešto više u vrućoj vodi. Raspada se u otopinama
mineralnih kiselina i alkalnih hidroksida. Teobromin je dobar diuretik, opušta mišiće te djeluje kao
vazodilator i stimulira srčani mišić. Za razliku od kafeina blag je, a može imati antioksidacijsko i
prooksidacijsko djelovanje. Apsorpcija teobromina puno je sporija od apsorpcije kafeina. U biljci
kakaovca akumulira se u mladim listovima, a koncentracija mu se smanjuje starenjem listova. Najveći
udio teobromina utvrđen je u Criollo varijetetu kakaovca. Tijekom procesiranja zrna kakaovca
(fermentacija,prženje), udio teobromina se smanjuje i to najviše u fazi fermentacije (Bajalica, 2022).

Guarana potječe iz sjevernog Brazila, a to je osušena pasta dobivena iz samljevenih sjemenka biljke
Paulinia cupana. Dobila je naziv po amazonskom plemenu Guarani koji su sjeme guarane dodavali u
čaj i hranu kako bi smanjili umor i povećali budnost. Učinak guarane pripisuje se značajnoj količini
kafeina kojeg sadrži (4-5%), koja je četiri puta veća od količine koju sadrži zrno kave. Danas se
guarana dodaje u brojna energetska pića (Fragakis i Thomson, 2006). Koristi se kao stimulans i u
proizvodima za mršavljenje. Dnevna doza guarane je 200-2000 mg/dan, a ekstrakt guarane smije
sadržavati 5,5- 10% kafeina što iznosi 11-200 mg kafeina. Više od 200 mg kafeina dnevno se ne
preporuča, jer kod osoba osjetljivih na kafein može izazvati nesanicu, umor, anksioznost, povišen
krvni tlak, glavobolju i trahikardiju. Ne preporuča se uzimanje guarane kod trudnica i djece. Američka
organizacija AHPA proglasila je guaranu ne zdravstveno sigurnom kod dulje i prekomjerne
konzumacije. Zabrinjavajuće je što u sjemenkama guarane može doći do stvaranja efedrinskih
alkaloida koji u kombinaciji sa kafeinom imaju negativan učinak na kardiovaskularni sustav (Bajalica,
2022).

1.4. Vrste funkcionalnih žvakaćih guma na tržištu

Neke od funkcionalnih žvakaćih guma na tržištu su: Grizz Energy Gum žvakaće gume s kofeinom,
Biorepair žvakaća guma Prebioma Pro koja djeluje protiv simptoma paradontitisa i bori se protiv
njegovog uzroka te pridonosi održavanju normalne oralne mikrobiote, Žvakaće gume Zona Vital
Ginger+ B6 vitamin (Slika 2.) koji se koristi za sprječavanje mučnina tijekom putovanja, Nicorett
ljekovita guma za žvakanje (Slika 3.) brzo ublažava žudnju za nikotinom i apsistencijske simptome
kako biste se mogli odviknuti od pušenja, SteviaGum žvakaće gume u kojima je šećer zamijenjen
stevijom i ksilitolom pri čemu ksilitol ima antibakterijski učinak i idealan je kao dodatak za
stomatološku njegu, te brojni drugi proizvodi.

Slika 1. Ginger+B6 vitamin žvakaće gume Slika 2. Nicorette ljekovita guma

2. Lizalice

2.1. Povijest lizalica

Teško je znati kada su lizalice prvi put napravljene, no Charles Dickens spominje bombone na štapiću
u svojim romanima iz sredine devetnaestog stoljeća. Ovi slatki tvrdi bomboni ponekad su se stavljali
na vrh olovke i cuclali, a bili su popularni u vrijeme Američkog građanskog rata. Starije kuharice jasno
pokazuju da su se ove lizalice često radile kod kuće kao tvrdi bomboni koji su se jednostavno stavljali
na voštani papir u kuglastom obliku, s drvenim štapićem umetnutim u vrući sirup dok se ne stegne.
Kalupi nisu bili potrebni pa su oblici lizalica bili prilično slučajni. Ne možemo biti sigurni koja je tvrtka
prva počela masovno proizvoditi ove slastice. Međutim, poznato je da je George Smith, proizvođač
slatkiša, pričvrstio tvrdi bombon na štapić i nazvao ovu kreaciju lizalicom (nazvanom po njegovom
omiljenom trkaćem konju po imenu Lolly Pop).

Dum Dum lizalice prvi je proizveo Akron Candy Company 1924. godine. Očigledno, čak u to rano doba
trgovci su bili mudri s obzirom na činjenicu da ime znači sve - vjerovalo se da je Dum Dum ime koje
svako dijete može izgovoriti i tražiti imenom. Spangler Candy Company kupila je tu tvrtku 1953.
godine i nastavlja širiti liniju. Do 1931. Tootsie Roll Industries ubacila je svoj Tootsie Roll za žvakanje u
središte tradicionalne lizalice, koja je također još uvijek jaka. Usavršavanja i varijacije tradicionalnih
lizalica su bezbrojne. Neke lizalice imaju žvakaću gumu u sredini, kisele sredine, cvrčeće bombone
umetnute unutra, a novije kreacije u posljednjih godina je lizalica s umetnutom rupicom na štapiću
koji proizvodi zvukove samo kad se lizalica pojede. Sada se proizvode i lizalice bez šećera, kako bi se
spriječio karijes. Zanimljiva inovacija je izrada savitljivih celofanskih traka umjesto krutog papirnatog
štapića kako bi se spriječilo probijanje usta djeteta. Ostali razvoji uključuju lizalice s motivima Noći
vještica ili drugih blagdana, tako da se neke vrste lizalica proizvode samo u sezoni.

2.2. Način proizvodnje lizalica

Sirovine

Sastojci koji se koriste u proizvodnji lizalica razlikuju se od proizvođača do proizvođača. Sastojci u

običnoj lizalici od tvrdog bombona bez posebnog središta uključuju: vodu, šećer, kukuruzni sirup,
arome (i prirodne i umjetne) i jabučnu ili limunsku kiselinu. Papirnati štapići općenito se izrađuju od
čvrsto zamotanog svijetlo bijelog papira koji je izbijeljen i obložen finim slojem voska. Omoti se
razlikuju po stilu. Neki su od prozirnog celofana, dok su drugi izrađeni od tiskanog i voštanog papira.

Proces proizvodnje

1. Lizalice se uglavnom prave od šećera i kukuruznog sirupa. Većina proizvođača proizvodi lizalice u
velikim količinama, a sirovine se u tvornicu dovoze u rasutom stanju. Najprije se suhi šećer dovozi u
tvornicu u velikim željezničkim vagonima koji se zovu gondole. Ovi automobili su spojeni na dovod
tekućine. Šećer pada u vodu od 82°C i otapa se. Ovo je dugotrajan proces - može potrajati oko devet
sati da se otopi 81 650 kg šećera (uobičajena količina unesena u željezničkom vagonu). Nakon što se
šećer otopi u vrućoj vodi, zašećerena voda se pumpa u predkuhalo.

2. Kukuruzni sirup, ključni sastojak u proizvodnji lizalica, također se doprema velikim kamionima i
pumpa, u tekućem obliku, u predkuhač. Na kraju, u predkuhaču ima 55% tekućeg šećera i 45%
kukuruznog sirupa koji čekaju da se zagriju.

3. Nakon što je mješavina kukuruznog sirupa i tekućeg šećera u prethodnom kuhalu, otopina se
zagrijava na oko 109°C. Prethodno kuhalo je u biti skup zavojnica kroz koje se šalje slatka kaša.
Zavojnice se zagrijavaju parom.
4. Ovaj zagrijani sirup se zatim pumpa iz predkuhača i šalje u završno kuhalo gdje se kuha pod
vakuumom oko četiri minute do temperature od oko 143°C. Vakuum je bitan za ovu fazu jer uklanja
vlagu i toplinu iz slatkiša. Veliki završni kuhači mogu skuhati do 68 kg slatkiša u seriji.

5. Nakon što se bombon skuha i neposredno prije miješanja, dodaje se boja, aroma i limunska
kiselina ili jabučna kiselina. (Pravi se jedna po jedna aroma lizalice.) Ove arome i boje su u tekućem
obliku i pažljivo su prethodno izmjerene u bočici prije nego što su ručno dodane u seriju slatkiša.
Citrusna kiselina i jabučna kiselina iznimno su važne za okus lizalica. Citrusna kiselina poboljšava okus
lizalica s okusom citrusa i također smanjuje pretjeranu slatkoću. Serija slatkiša, sada s dodanim
okusom i bojom, temeljito se miješa pomoću velikih mješača koje guraju slatkiše i podižu ih,
oponašajući ljudsko gnječenje. Miješanje ne samo da temeljito raspoređuje okus i boju, već smanjuje
temperaturu i uklanja mjehuriće zraka nastale kuhanjem i miješanjem. Ljudski dodir (upotrebom
čistih rukavica) bitan je kako bi se osiguralo da je bombon prave konzistencije i prave temperature za
podvrgavanje sljedećem koraku, ekstruziji.

6. Sada je slatkiš spreman za oblikovanje u lizalicu. Slatkiši koji se hlade šalju se na valjke, koji istiskuju
bombone kroz stošce i kotrljaju ih u masno uže. Zatim se serija šalje na kotače za dimenzioniranje,
čime se uže smanjuje na manju veličinu.

7. Uže za slatkiše zatim se šalje u stroj za oblikovanje, koji preša glave u sferni oblik i istovremeno
umeće papirnati štapić. Stroj je sposoban oblikovati 1000 lizalica u minuti. Lizalice se zatim hlade u
rashladnom bubnju koji se polako okreće dok su lizalice izložene hladnom zraku. Nakon četiri minute
su na sobnoj temperaturi i izlaze s jednog kraja bubnja za hlađenje.

8. Nakon što se lizalice ohlade, pomiču ih pokretne trake i spuštaju u stroj za umatanje. Košuljice se
automatski zamotaju i šalju ili u kutiju ili pakiranje u vrećice, ovisno o tome kako će se prodavati.

9. Neke tvrtke kupuju svoje štapiće za lizalice. Drugi proizvode svoje. Proizvodnja čvrsto omotanih
štapića često se odvija u istom pogonu kao i proizvodnja slatkiša. Prvo, rola papira ide u stroj za
rezanje koji reže trake od 6,4 cm duge 38 cm. Zatim se trake premještaju u veliki bubanj u koji se
nanosi voda. Papir se zatim mota poput olovke, a rola postaje sve čvršća. Na kraju se reže, suši i
nanosi fini sloj voska kako se ne bi otopio kad je izložen ljudskoj slini.

2.3. Funkcionalne lizalice

Danas je tehnologija proizvodnje lizalica uvelike napredovala, ma da je osnova proizvodnje ostala

ista. Ono što je danas moguće je proizvodnja lizalica različitih oblika, profila okusa te lizalica sa
različitim dodacima. Lizalice se danas ne koriste samo kao prehrambeni proizvod već u kombinaciji sa
različitim funkcionalnim i ljekovitim spojevima kreiraju sasvim novo polje funkcionalnih slatkiša.

Proizvode se funkcionalne lizalice koje sadržavaju različite spojeve koje imaju blagotvorno djelovanje
na djecu i odrasle. Funkcionalni spojevi i sastojci koji se mogu pronaći u takvim lizalicama su : med,
različiti vitamini, tekući ekstrakti različitog bilja (npr. tekući ekstrakt bijelog sljeza, lista kadulje,
dimenhidrinat u lizalicama protiv mučnina za djecu, itd.. Takve lizalice olakšavaju primjenu ljekovitih
sastojaka kod djece koja će svakako prije konzumirati lizalicu ako imaju grlobolju, nego popiti sirup ili
čaj istog djelovanja. Neke od funkcionalnih lizalica danas na tržištu su: Hamapharm BronhoMax Kids
lizalice koje sadržavaju prirodne sastojke poput ekstrakt islandskog lišaja, kaduljin ekstrakt, limunsku
kiselinu koji ublažavaju bol i suhoću grla te smanjuju podražaj na kašalj, također sličan proizvod je
HerbalSept Kids (Slika 4.) koji sadržava ekstrakt timijana, med i bijeli sljez. Nova inovacija je i
Dietpharm Lizzy lizalice protiv mučnine u vožnji (Slika 3.) koje predstavljaju dodatak prehrani s
ekstraktom đumbira i paprene metvice koja sprječavaju mučninu kod djece.
Slika 3. Dietpharm Lizzy lizalice protiv mučnine u vožnji Slika 4. HerbalSept Kids lizalice

Literatura:

How product are made: Lollipop, http://www.madehow.com/Volume-6/Lollipop.html

Jacobsen J., Christrup L. , Jensen N-H.: Medicated chewing gum-Pros and cons. American Journal of
Drug Delivery 2, 75–88, 2004.

Bajalica A: Senzorska i tekstualna svojstva novo kreiranih funkcionalnih guma za žvakanje. Završni
rad. Prehrambeno-biotehnološki fakultet, Zagreb, 2022.