UNIVERZITET U BIHAU PRAVNI FAKULTET

S E M I N A R S K I RAD
IZ PREDMETA LJUDSKA PRAVA I NJIHOVA ZATITA NA TEMU ENEVSKE KONVENCIJE I LJUDSKA PRAVA

Student: Skenderovi Ejla

Nosilac predmeta: prof.dr. Veladi Nevzet ass. Belagi Jasmina

Biha, maj, 2010. godine

1. UVOD

enevske konvencije i njihovi dodatni protokoli, izriito tite osobe koje ne sudjeluju u neprijateljstvima (civili, zdravstveni radnici i pomoni radnici) i onih koji vie ne sudjeluju u neprijateljstvima, kao to su ranjeni, bolesni i brodolomci i ratni zarobljenici. Zajedno sa Hakim konvencijama koje su se bavile uglavnom sa dozvoljenim sredstvima i metodama rata te naporima Ujedinjenih naroda kako bi se osiguralo da se ljudska prava potuju u oruanim sukobima i ogranii koritenje odreenih oruja, doprinijele su stvaranju meunarodnog humanitarnog prava. U sreditu meunarodnog humanitarnog prava su pravila kojima se ureuje voenje oruanih sukoba i nastoje ograniiti njegove posljedice na osobe koje nisu ili vie nisu uesnici u neprijateljstvima. Donoenjem ovih pravila i naela mijenja se karakter oruanih sukoba i ograniava se upotreba nasilja u istom. Nastanak i evolucija meunarodnog humanitarnog prava znaajno utie na razvoj i zatitu ljudskih prava to je dovelo do afirmiranja ideje da svako ima pravo na ostvarivanje ljudskih prava bilo u vrijeme rata ili mira. U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, u augustu 1949. godine, nakon etiri mjeseca vijeanja usvojene su etiri enevske konvencije u koje se prvi put ukljuuje odredbe za zatitu civila u vrijeme rata. Godine 1977, konvencije su dopunjene sa dva dodatna protokola. Protokoli su ojaali zatitu rtava meunarodnih (Protokol I) i nemeunarodnih (Protokol II) oruanih sukoba i ogranienja nainu na koji se borilo u ratovima. Protokol II je bio prvi meunarodni sporazum posveen iskljuivo na situacije u nemeunarodnim oruanim sukobima.

2. NASTANAK I RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA

U historiji ovjeanstva moemo naii na mnogobrojne primjere bespotrebnih ratova i pokolja civila, ranjenika, zarobljenika za koje se slobodno moe rei da predstavljaju najdublje temelje budueg humanitarnog prava. Ovi i slini dogaaji su doveli do profiliranja moralnih naela o voenju rata, te njihovog kasnijeg oblikovanja u pravne norme. U djelima grkih mislioca poput Platona, Aristotela i Cicerona moemo vidjeti razmiljanja o viem pravu kojem moraju biti podlona pojedine drave.1 Iako se u historiji mogu nai brojni podaci o okrutnosti i zloinima, opisuju se i dogaaji koji ukazuju na to da nisu sva sredstva u ratu bila dozvoljena. 2 injenica je da su velike svjetske religije u svoje temelje ugradile neka od pravila humanog postupanja prema neprijatelju, te ogranienja u voenju rata, ime jasno pokazuju kako uz svoju okrutno lice, ovjeanstvo, u gotovo svim svojim civilizacijskim formama ima i ono drugo, humano lice.3 Sve ire ogranienje u voenju rata dovelo je da se ve u XIII. stoljeu javljaju suenja za zloine poinjene u ratu. 1268. godine Conradin von Hohen-stafen osuen je u Napulju na smrt i pogubljen zbog nezakonitog i nepravednog pokretanja rata. Westminsterski statut iz 1279. predviao je kanjavanje vojnika prema pravu i obiajima. Godine 1305. od engleskog je suda osuen Sir William Wallace zbog okrutnosti u ratu i ubijanja civila. Oba navedena suenja nacionalna su suenja koja potvruju inkorporaciju humanih naela u domae pravo. Tragovi ratnog i humanitarnog prava, profiliranog kao nacionalnog, nalaze se, osim u pravnim izvorima i u literaturi.4 Novu kvalitetu donosi suenje u kojemu je okrivljenik bio Peter von Hagenbach 1474. u Breisachu (Austrija). Hagenbach, koji je kao Vojvoda Charles od Burgundije zbog svoje okrutnosti nosio nadimak Charles strani, elio je silom i okrutnostima Breisach
1

Razmiljanja o viem pravu prepoznaju se i u radovima Tome Akvinskog, Grotiusa, Helvetiusa, Beccarie, Puffendorfa, Voltaira, Montesquieua, Rousseaua, Hobbesa, Lockea, Benthama, Ivo Josipovi, Odgovornost za ratne zloine pred sudovima u Hrvatskoj, Knjiga I: Izvori prava s meunarodna iskustva i hrvatska praksa uvodnom studijom: odgovornost za ratne zloine povijesni korijeni, meunarodna iskustva i hrvatska praksa, Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2006.godine 2 Djelo Umjetnost rata kineskog vojskovoe Sun Tzua iz VI stoljea p.n.e.,Hamurabijev zakonik, Manuov zakonik 200.godine p.n.e., djelo Strategica rimskog cara Mauricija, Muhamedove upute za voenje rata 621.godine, Ibid. 3 Vidjeti osnovne podatke o odnosu na rat egipatske, kineske, asirske, hindu, idovske, kranske i islamske civilizacije, Ibid. 4 Analiza Shakespearevog djela ivot Henrika V. (The Life of Henry the Fifth) iz 1599. pokazuje postojanje brojnih normi i obiaja o voenja rata, postupanju sa zarobljenicima, tretmanu nekih kategorija osoba (civili, sveenici, npr.) koji su postojali za vrijeme i neposredno nakon stogodinjeg rata Engleska i Francuske (13371453.) oko prava na nasljedstvo francuske krune. Zanimljivo je da se u to doba smatralo da se ratno pravo (jus armorum, jus militare) primjenjivo samo u ratu meu kranima, a ne i u ratu krana s muslimanima ili drugim nekranima, Ibid.

pripojiti Burgundiji. Poraen od koalicije Austrije, Berna, Francuske i gornerajnskih gradova, bio je izveden pred ad hoc sud od 28 sudaca iz zemalja saveznica. Osuen je na smrt zbog silovanja, ubojstva i drugih zloina protivnih boijem i ljudskom pravu. Iako se u literaturi istie kako se to suenje teko moe kvalificirati kao suenje meunarodnog suda za ratni zloin, gotovo da i nema rada koji u historijskom pregledu dogaaja vanih za razvoj meunarodnog krivinog sudovanja ne spominje suenje Hagenbachu kao vjerojatno prvo meunarodno suenje za ratne zloine. Nakon ovih dogaaja, mnoge drave su u svoje zakonodavstvo uvele ograninje voenja rata i propisale kazne za njihovo nepotivanje.5 Na teorijskoj razini, doprinos razvoju humanitarnog i ratnog prava dali su Hugo Grotius, otac modernog meunarodnog prava, djelom O zakonima rata i mira (De iure belli ac pacis) iz 1625. u kojemu je razvio doktrinu pravednog rata te razlikovanje ius ad bellum od ius in bello. Vaan teorijski doprinos razmiljanjima o ratu i njegovim normama dao je i Jean Jaques Rousseau u svom slavnom radu Drutveni ugovor (Le Contrat Social) iz 1772. godine. Izmeu ostalog, on istie kako je legitimno skriti otpor neprijatelja, ali da nakon prestanka borbi nije dozvoljeno ubijanje i razaranje. XIX. i poetak XX stoljea su bili u znaku stvaranja prvih vanih meunarodnih konvencija koje su imale za cilj ustanovljavanje pravila za voenje rata i ogranienje stradanja. To je imalo za rezultat profilaciju nacionalnih prava o voenju rata, zaotravanje zapovjedne odgovornosti, te vei broj sudskih postupaka za ponjene zloine pred nacionalnim sudovima, pri emu se istiu oni protiv zapovjednika jedinica koje su poinile zloin. Vani meunarodnopravni instrumenti koji se odnose na ratno i humanitarno pravo, usvojeni do I. svjetskog rata su: 1. Deklaracija o pomorskom pravu, Pariz 1856. godina;6 2. enevska konvencija o poboljanju uvjeta ranjenih u vojskama na bojnom polju iz 1864. godine;7 3. St. Peterburka Deklaracija o odricanju od uporabe u vrijeme rata eksplozivnih
5

Takvi su zakoni, primjerice, nizozemski lanci o ratu iz 1590., vedski lanci o vojnim zakonima koji se moraju potovati u ratu iz 1590., te na njemu utemeljeni engleski lanci o ratu iz 1639. koje su tijekom graanskog rata jednako prihvatili i rojalisti i pobunjenici, Ibid. 6 Deklaracija je nastala nakon to su Francuska i Velika Britanija eljele urediti, najprije 1854. jednostranim deklaracijama, s kasnije i u formi meunarodnog multilateralnog ugovora, voenje pomorskog rata u Krimskom ratu u kojemu su se te drave priklonile Turskoj a protiv Rusije. Iako je samo sedam drava pristupilo Deklaraciji, primjenom je postala dio meunarodnog obiajnog prava. Danas, iako su je neki drugi instrumenti i praksa derogirali, formalno je jo uvijek na snazi, Ibid. 7 Ova se Konvencija naziva kolokvijalno i Red Cross Convention jer je nastala na inicijativu tada novoosnovane organizacije Crvenog kria, kao njen prvi uspjeh, Ibid.

projektila ispod teine od 400 grama, iz 1868.; 4. Hake konvencije o mirnom rjeavanju sporova, zakonima i obiajima rata s dodanim Pravilnikom te prihvaanju naela enevske konvencije iz 1864. godine, kao i deklaracije o zabrani uporabe metaka za zaguljivim i otrovnim plinovima (II. Haka deklaracija) i zabrani dum-dum metaka (III. Haka deklaracija) od 29. maja 1899.;8 te 5. Hake konvencije i deklaracije od 18. oktobra 1907. godine.9

Navedene konvencije i deklaracije rezultat su tzv. I. Hake diplomatske konferencije iz 1899. godine, Ibid. Konvencije i deklaracije o kojima je rije odnose se na: zapoinjanje neprijateljstava (III.); zakone i obiaje rata na kopnu (IV.), s Pravilnikom o suhozemnom ratovanju , koji je zamijenio onaj iz 1899.; prava i dunosti neutralnih vlasti i osoba u kopnenom ratu (V.); postupanje s neprijateljskim trgovakim brodovima (VI.); pretvaranje trgovakih u ratne brodove (VII.); polaganje podmorskih automatskih mina (VIII.); bombardiranje pomorskih snaga za vrijeme rata (IX.); ogranienja u primjeni prava plijena u pomorskom ratu (XI.); prava i dunosti neutralnih u pomorskom ratu (XIII.), te zabranu bacanja projektila i eksploziva iz balona (Deklaracija). Ovi su dokumenti rezultat II. Hake diplomatske konferencije iz 1907. godine, Ibid.
9

3. HAKE KONVENCIJE

Hake konvencije iz 1899. i 1907. godine su uredile vaan dio meunarodnog ratnog prava, i prilikom njihova donoenja snano javila ideja osnivanja meunarodnog krivinog suda. Prva Haka diplomatska konferencija odrana je 23.5.-24.7.1899. uz sudjelovanje 26 od tada 59 suverenih drava. Inicijativa ruskog cara Nikolaja II. i njegova ambicija da se potvrdi kao mirotvorac bili su odluni za sazivanje Konferencije. Car je bio inspiriran St. Petersburkom deklaracijom iz 1868. koja je zbog humanitarnih razloga branila uporabu eksplozivnih projektila lakih od 400 grama i elio je biti inicijator konvencije koja bi na slian nain rijeila iru materiju voenja rata. Ova mirovna konferencija, za razliku od ostalih, nije bila vezana za neki rat, ve je sazvana u doba mira. Glavni joj je cilj bilo ogranienje naoruanja, a sekundarno, kodificiranja pravila rata i mirno rjeavanje sukoba. Konferencija je u osnovnom cilju (razoruanje) dala slabe rezultate, ali je u drugom bila neoekivano uspjena. Usvojene su tri konvencije. Prva, o mirnom rjeavanju sporova, koja promovira mirno rjeavanje sporova, medijaciju, istrana povjerenstva, arbitrau i osniva Permanent Court of Arbitration kao tijelo koje bi trebalo meu dravama posredovati u rjeavanju sporova. Druga je bila Konvencija o zakonima i obiajima rata na kopnu sa dodanim Pravilnikom o voenju rata, a trea Convention (No.III) for the Adoption to Maritime Warfare of the Principles of the Geneva Convention of 22 August 1864. kojom su naela enevske konvencije o voenju rata na kopnu prihvaena i u odnosu na rat na moru. Zanimljivo je da je Konferencija umalo propala zbog protivljenja veeg broja drava, a posebice Njemake.10 Na polju ogranienja naoruanja usvojene su tri deklaracije: o petogodinjoj zabrani bacanja projektila i eksploziva iz balona ili slinih naprava, o zabrani projektila ija je jedina namjena disperzija otrova, te zabrani dum-dum metaka. Konferencija je svoj rad deklarirala nezavrenim, te je de facto nastavljena 1907. godine II. Hakom diplomatskom konferencijom. Poetak II. Hake diplomatske konferencije ekao je kraj rusko-japanskog rata. Od 15. jula pa do 18. oktobra 1907. godine u njenu su radu sudjelovale 44 od ukupno 57
10

Njemci su bili protiv arbitrae i umalo izazvali njen slom. Istaknuti pravnici, diplomati i veliki autoriteti svoga vremena, Assera i Martens, uloili su velike napore da njemaku delegaciju uvjere na nastavi rad. Tajnik amerike delegacije Holls i diplomat Zorn su putovali hitno u Berlin da uvjere Barona von Bilowa da arbitraa nee naruiti njemaku suverenost, te da bi propast konferencije naruila bilateralne odnose. Postignut je kompromis prema kojemu je arbitraa bila obligatorna samo za neke sluajeve sporova meu dravama, Ibid.

suverenih drava. Na Konferenciji je Njemaka, na iznenaenje ostalih delegacija, predloila osnivanje stalnog suda koji bi odluivao o pravovaljanosti uzopanja u pomorskom ratu. USA i Rusija su to prihvatile i osnovan je International Prize Court of Arbitration (27 za, 2 suzdrana i 15 protiv) koji nikada nije poeo s radom jer se na kasnijoj konferenciji u Londonu 1908. nije moglo dogovoriti koje e se pravo primijenjivati. Meutim, proiren je broj sluajeva obligatorne arbitrae za sluaj spora meu dravama. Jedna od najvanijih tekovina Hakih diplomatskih konferencija iz 1899. i 1907. godine je tzv. Martensova klauzula. Iako sadrana i u dokumentima Konferencije iz 1899. godine, kasnije se uglavnom vezuje za odredbu IV. Hake konvencije o zakonima i obiajima rata na kopnu iz 1907. g. koja propisuje da su stanovnitvo (civili) i ratnici, u sluajevima koji nisu obuhvaeni konvencijskim odredbama, pod zatitom i vladavinom naela meunarodnog prava koja proizlaze iz obiaja ustanovljenih meu civiliziranim narodima, te zakona ovjenosti i zahtjeva javne savjesti. Navedena je odredba nazvana po autoru, ruskom diplomatu, pravniku Fjodoru Martensu. Martensova klauzula bila je jedna od okosnica kasnijeg razvoja koncepta zloina protiv ovjenosti.11 Nadalje, vana je tekovina Hakih konvencija i priznavanje statusa borca i ratnog zarobljenika i zatite koja im pripada i osobama koje nisu pripadnici vojnih postrojbi pojedinih drava. Pravo na status borca i zarobljenika (combatant i prisoner-of-the-war) Hake konvencije iz 1899.i 1907. (kao i Oksfordski manual12) status priznaju: 1. pripadnicima vojske, ali i 2. pripadnici milicija i dobrovoljaca koji su pod komandom osobe odgovorne za svoje podreene, imaju stalni znak raspoznavanja prepoznatljiv i iz daljine, otvoreno nose oruje i vode svoje operacije sukladno zakonima i obiajima rata. Vanost II. Hake konvencije je i to to je uredila odnose u ratu na moru. Do 1899. jedina konvencija koja se odnosila na rat na moru bila je Konvencija o primjeni naela enevske konvencije od 22. augusta 1864 na pomorsko ratovanje (Convention for the Adoptation to Maritime Warfare of
11

Izvorno, bila je zamiljena da prui zatitu stanovnitvu na okupiranim podrujima, te pripadnicima pokreta otpora. U kasnijim meunarodnopravnim dokumentima ona je preuzeta doslovno ili poneto modificirana. U l. 6.c. Statuta Meunarodnog vojnog suda u Nrnbergu predviena je kanjivost, za tada jo ne sasvim pojmovno odreene zloine protiv ovjenosti, Martensova je klauzula koritena kao dokaz da nema retroaktivnosti u primjeni prava. enevske konvencije iz 1949. koriste Martensovu klauzulu u kontekstu koji istie kako e i drave koje nisu vezane Konvencijama biti vezane naelima obiajnog prava koja se odnose na ratovanje. Status enevskih konvencija kao obiajnog prava potvrdio je i Meunarodni sud pravde. Dopunski protokoli enevskim konvencijama iz 1949. godine za zatitu rtava meunarodnih oruanih sukoba iz 1977. g. preuzimaju Martensovu klauzulu u neto izmijenjenom obliku. lanak 1. st. 2. Protokola I. glasi: U sluajevima koji nisu obuhvaeni ovim Protokolom ili drugim meunarodnim sporazumima, civili i borci ostaju pod zatitom i ovlastima prema naelima meunarodnog prava zasnovanih na obiaju, zatim naelima humanosti i javne svijesti.Protokol II. donosi znatno jednostavniju verziju klauzule: U sluajevima koji nisu obuhvaeni zakonom na snazi, osobe ostaju pod zatitom naela humanosti i javne svijesti, Ibid. 12 Oxford manual on the laws and customs of war on land, nacrt kodifikacije meunarodnog ratnog prava na kopnu koji je 1880. godine pripremio Institut za meunarodno pravo, Ibid.

the Principles of the 1864 Geneva Convention) koja je usvojena u Hagu, 1899. II. Haka konferencija 1907. godine usvojila je 7 ugovora koji se odnose na pomorske operacije, pravo uzopenja na moru, te utvrdila neka ogranienja u voenju pomorskog rata.13 Hake konvencije iz 1907. sadravale su malo odredbi o zatiti civila. Osim zabrane uporabe otrova i otrovne municije (to je ipak bilo primarno miljeno za zatitu vojnika), sadravale su jedino odredbu o zabrani bombardiranja naselja i zgrada koje su nebranjeni, to je podrazumjevalo da su otvoreni za neposredno preuzimanje. Uz to, zatieni su i civili u zauzetim mjestima od pljake i sl. Broj konvencija i deklaracija od vanosti za meunarodno ratno pravo koje su usvojene najbolje govore o znaaju II. Hake diplomatske konferencije. Vaan dogaaj za razvoj meunarodnog ratnog i humanitarnog prava bilo je i osnivanje Crvenog kria 1863. godine. Nakon velikog pokolja u bitci kod Solferina u julu 1859. godine, kada je Francuska porazila austrougarsku vojsku, jedan od svjedoka strahota koje su se dogodile i jedan od organizatora medicinske pomoi za ranjenike, Henry Dunant, vicarski poduzetnik i filantrop, izdao je 1862. godine knjigu o toj bitci. U njoj je predloio osnivanje posebne organizacije za pomo ranjenicima i zakljuivanje meunarodnog sporazuma o ovjenom postupanju s bolesnicima i ranjenicima tokom ratnog sukoba. Osnivanjem Crvenog kria i zakljuenjem enevske konvencije iz 1864. njegove su se preporuke ostvarile. Crveni kri odigrao je znaajnu ulogu u razvoju meunarodnog humanitarnog prava, a pomo koju je pruio brojnim ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, neprocijenjiva je. enevske konvencije iz 1949. godine Crvenom kriu daje posebne zadae humanitarne naravi.14

13

Uz Hake konvencije i prije navedene izvore prava, rat na moru ureivalo je i obiajno pravo. 1909. Londonskom je deklaracijom uinjen pokuaj kodifi kacije obiajnog prava. Iako Deklaracija nije nikada stupila na pravnu snagu njena su pravila potivana tijekom I.svjetskog rata. 1913. Institute of International Law pripremio je cjelovitu kompilaciju pravila o ratu na moru pod naslovom The Law of Naval War Govenring the Relations between Belligerents, popularno nazvan Oxford Manual of Naval War (Oksfordski manual). Danas glavni korpus izvora prava o voenju rata na moru ini II.enevska Konvencija iz 1949. zajedno s nekim odredbama I. Protokola iz 1977., Ibid. 14 1863. godine, prema Dunantovoj ideji, Gustave Moynier, predsjednik Geneva Public Welfare Society, osnovao je zajedno s njim Odbor petoricekoji se neto kasnije, nakon meunarodne konverencije u oktobru iste godine transformirao u Meunarodni komitet Crvenog kria. Godine 1864. prihvaena je prva enevska konvencija za zatitu ranjenika, medicinskog osoblja i bolnica prema kojoj je Crveni kri dobio vane zadae u zatiti navedenih osoba. U ratu, Crveni kri ima zadau zatite i humanitarne pomoi zarobljenicima, ranjenicima i bolesnicima, a u miru obavlja i niz drugih humanitarnih i medicinskih zadaa. etiri enevske konvencije za zatitu rtava rata UN iz 1949. daju Crvenom kriu razliite nadzorne i humanitarne ovlasti za vrijeme oruanih sukoba u funkciji zatite ugroenih kategorija osoba (zarobljenici, ranjenici, bolesnici). Time Crveni kri ima snanu preventivnu funkciju u odnosu na ratne zloine i zloine protiv ovjenosti. 1919. osnovana je Meunarodna federacija Crvenog kria i Crvenog polumjeseca, koji je pandan Crvenog kria u muslimanskim dravama. Danas postoje nacionalne organizacije Crvenog kria ili Crvenog polumjeseca gotovo u svim dravama svijeta. Zbog iznimnih zasluga u zatiti ugroenih kategorija osoba, Crveni je kri tri puta dobio Nobelovu nagradu za mir, Ibid.

4. ENEVSKE KONVENCIJE I PROTOKOLI

etiri enevske konvencije su zakljuene 12. augusta 1949. godine, a stupile su na snagu 1950. godine. Njih ine: enevska konvencija za poboljanje poloaja ranjenika i bolesnika u oruanim snagama u ratu, enevska konvencija za poboljanje poloaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oruanim snagama na moru, enevska konvencija o postupanju sa ratnim zarobljenicima i enevska konvencija o zatiti graanskih lica u vrijeme rata. Veina drava lanica UN-a, ukljuujui SAD, pristupila je ovim ugovorima. Nijedan meunarodni dokument o ljudskim pravima nema tako velik broj drava lanica kao enevske konvencije. Danas se smatra da su znaajni dijelovi enevskih konvencija stekli status obiajnog meunarodnog prava i tako postali obavezni i za one drave koje nisu ugovornice tih instrumenata.15 Prva enevska konvencija ( za poboljanje poloaja ranjenika i bolesnika u oruanim snagama u ratu ), i druga enevska konvencija ( za poboljanje poloaja ranjenika, bolesnika i brodolomaca u oruanim snagama na moru ) utjelovljuju glavnu ideju koje su dovele do osnivanja Crvenog kria: ako je pripadnik oruanih snaga ranjen ili bolestan, i stoga nije u stanju preuzeti aktivnu ulogu u neprijateljstvima, on vie nije dio borbe sile i postaje ranjiva osoba u potrebi zatite i skrbi. Glavne take tih dviju konvencija su: bolesne, ranjene i brodolomce mora se zbrinuti na odgovarajui nain. Zaraene strane moraju tretirati pripadnike neprijateljske sile, koji su ranjeni, bolesni ili brodolom tako paljivo kao svoje vlastite. Sve napore treba uloiti da se mrtvi sakupe brzo, za potvrivanje smrti izvriti lijeniki pregled, poduzeti mjere za identifikaciju tijela i zatititi mrtve od pljake. Medicinska oprema ne smije biti namjerno unitene, medicinske ustanove i vozila ne smiju biti napadnuta, oteene ili sprijeene u obavljanju posla ak iako ne sadre pacijente. Trea enevska konvencija ( u odnosu na tretman ratnih zarobljenika) obuhvaa pripadnike oruanih snaga koji su pali u ruke neprijatelja. Oni su neprijatelji drave, a ne pojedinaca ili vojnika koji su ih zarobili. Ratni zarobljenici moraju biti: tretirani humano s obzirom na njihovu linost i njihovu ast,te njihovi najblii roaci i Meunarodni crveni kri moraju biti obavjeteni o njihovom hvatanju, mora im biti omogueno da komuniciraju sa roacima, dozvoljeno im je da zadre svoju odjeu, pribor za hranjenje i line stvari, isporuuje im se primjerena koliina

15

Thomas Buergenthal, Meunarodna ljudska prava u saetom obliku, Magistrat, Sarajevo 1998. godine

hrane i odjee, plaeni su za bilo koji posao obavljaju, trebaju biti brzo otputen i vraeni kad prestanu neprijateljstva. Ratni zarobljenici ne smiju biti: primorani dati bilo kakve informacije osim svoje ime, dob, red i broj usluga, lieni novca ili dragocjenosti, ne mogu biti primorani da vre vojni rad niti rad koji je opasan, nezdrav ili poniavajui. etvrta enevska konvencije ( na zatitu civilnih osoba za vrijeme rata) odnosi se na sve pojedince koji ne pripadaju oruanim snagama, stoga ne sudjeluju u neprijateljstvima ali se nau u rukama neprijatelja ili okupatorske sile . Zatieni civili moraju biti: tretirani humano u svako vrijeme i zatiena od djela nasilja ili prijetnje, uvrede i javne radoznalosti, imaju pravo na potovanje njihove asti, porodina prava, vjerska uvjerenja i prakse, te njihove naine i obiaje, posebno zatieni su naprimjer ranjeni, bolesni, stari, djeca mlaa od 15 godina, trudnice i majke djece do 7 godina, omoguava im se razmjena vijesti sa obitelji, dozvoljava im se da prakticiraju svoju vjeru sa ministrima vlastite vjere. Civili koji su internirani imaju ista prava kao i ratni zarobljenici. Oni mogu isto tako traiti da se njihova djeca interniraju s njima, i gdje god je to mogue porodice trebaju biti smjetene zajedno i pod uvjetom sa sadrajima za nastavak normalnog porodinog ivota. Zatieni civili ne smiju biti: diskriminirani zbog rase, vjere ili politikog miljenja, primorani davati informacije, koristiti ih za zatitu vojne operacije, kanjeni za djelo koje ono nije ili nije osobno poinilo, ene ne smiju biti nedolino zlostavljane, silovane, ili biti prisiljavane na prostituciju. Dva Dopunska protokola uz enevske konvencije su otvoreni za potpisivanje 1977. godine. Protokol I bavi se zatitom rtava meunarodnih oruanih sukoba, a Protokol II primjenjuje se na nemeunarodne oruane sukobe. Do danas je velika veina drava ugovornica konvencije ratificirala oba protokola. SAD nisu ratificirale nijedan protokol. Glavne novine uvedene enevskim konvencijama i protokolima su: a) njihova primjenjivost na svaki meunarodni oruani sukob, neovisno o formalnom proglaenju rata; b) ustanovljenju ogranienja i u tzv. Nemeunarodnim oruanim sukobima; c) ustanovljenje kategorije tzv. Tekih krenja enevskih konvencija koje su drave obvezne kao krivina djela uvrstiti u domae zakonodavstvo, te su ih dune kazniti ili poinitelje izruiti (aut dedere, aut judicare); d) izriito odreenje tekih krenja Konvencija kao ratnih zloina (Protokol I.); te e) irenje zatite i na unutarnje sukobe (Protokol II.).16

16

Ivo Josipovi, op. cit.

4.1. ENEVSKE KONVENCIJE I MEUNARODNI ORUANI SUKOBI

Glavni cilj enevskih konvencija 1949. godine je da se ustanove humanitarna prava koja bi se primjenjivala ma meunarodne oruane sukobe. Tako zajedniki lan 2. tih ugovora proglaava ova e se Konvencija primjenjivati u sluaju objavljenog rata, ili svakoga drugog oruanog sukoba, koji izbija izmeu dvije ili vie visokih strana ugovornica, ak i ako jedna od njih ne priznaje ratno stanje.17 enevske konvencije su usmjerene na zatitu slijedeih subjekata: bolesni i ranjeni pripadnici oruanih snaga, ratni zarobljenici i civilno stanovnitvo. enevska konvencija o ratnim zarobljenicima zahtijeva da se sa sa ratnim zarobljenicima postupa ovjeno i da se nad njima ne vrsi fiziko ili mentalno muenje . . . sa ciljem dobijanja od njih informacija bilo koje vrste. Ona zabranjuje represalije prema ratnim zarobljenicima i odreuje da sila koja dri ratne zarobljenike postupa sa svima njima na isti nain , bez ikakvog neepovoljnog razlikovanja zasnovanog na rasi, dravljanstvu, vjeroispovjesti, politikom miljenju ili bilo kojem drugom strunom kriteriju(l.16). etvrta enevska konvencija , koja nastoji zatititi civilno stanovnitvo, uspostavlja veoma obiman kodeks ponaanja za okupacione vlasti. Ona zabranjuje ne ... samo ubistvo, muenje, fiziko kanjavanje, sakaenje, . . nad zatitnim licima, nego i . . . sve druge okrutne mjere, bez obzira da li ih primjenjuju civilni ili vojni slubenici ( l. 32.). Ona stavlja van zakona uzimanje talaca ( l. 34.), kolektivne kazne i represalije (l.33.) kao i masovna ili pojedinana prisilna premjetanja zatienih lica ili njihove deportacije na podruje okupacione sile (l.49.). Ta Konvencija takoer propisuje uslove praktinog postupka koji se primjenjuje na krivine sudske postupke i osuivanje zatienih lica ( l.66.-75.).18 Da bi se osiguralo da drave ugovornice potuju svoje obaveze, enevska konvencija predvia sistem nadzora koji provode takozvane sile zatitnice.19 Svaka drava, ugovornica Konvencije, ima pravo odrediti neutralnu zemlju da bude njena sila zatitnica koja ima ima funkciju da titi interese strana u sukobu ( l. 8. i 9. enevske konvencije IV). Ulogu sile zatitinice moe takoer obavljati Meunarodni komitet Crvenog krsta ( ICRC) ili druga slina i nepristrasna humanitarna organizacija (l. 10. i 11. enevske kovencije IV).
17

Thomas Buergenthal, op.cit. Ibid. Ibid.

18 19

10

Sile zatitnice ovlatene su da obavljaju raznovrsne zadatke, na osnovu svake od etiri Konvencije. Naprimjer, prema enevskoj konvenciji o ratnim zarobljenicima, sile zatitinice ovlatene su da mogu posjeivati ratne logore i razgovarati sa zarobljenicima; te posjete se ne mogu zabraniti, osim u sluajevima imperativne vojne potrebe, a i tada samo izuzetno i privremeno( l.126) Sline odredbe nalaze se u enevskoj Konvenciji o zatiti civilnog stanocnitva, koje ovlauje predstavnike sila zatitnica da posjeuje sva mjesta gdje se nalaze zatiena lica, naroito mjesta internacije, mjesta zatoenja i mjesta gdje ova lica rade ( l.143.) Konvencija predvia i postupak mirenja koji se moe primjeniti u sluaju sukoba drava ugovornica o tumaenju ili primjeni bilo koje odredbe. Ovaj postupak se moe pokrenti na inicijativu sile zatitinice, ili jedne od stranaka u sukobu. Ovdje se uloga sile zatitnice sastoji u posredovanju, s ciljem da prui dobre usluge radi rjeavanja spora ( l. 11. i 12. enevske konvencije IV). Meutim, Konvencije ne predviaju obavezni sistem arbitrae ili presuivanje sporova. Iskustvo pokazuje da ni u kom sluaju nije lako privoliti strane u nekom meunarodnom oruanom sukobu da se sloe oko imenovanja sila zatitinica. To je podstaklo drave da se okrenu ICRC- u, za obavljanje veine zadataka koje enevska konvencija inae pripisuju silama zatitincama. U odreenim okolnostima, Konvencije zahtijevaju da se mora odrediti ICRC ili slina organizacija. Drugu glavnu smetnju u implementaciji enevskih konvencija predstavlja esto odbijanje jedne ili vie drava, strana u oruanom sukobu, da priznaje meunarodni karakter neprijateljstva. Zauzimanjem takvog stava, drava moe u praksi sasvim sprijeiti primjenu zatitnog sistema koji Konvencije uspostavljaju za meunarodne oruane sukobe.20

20

Ibid.

11

4.2. ENEVSKE KONVENCIJE I UNUTRANJI ORUANI SUKOBI

Nakon Drugog svjetskog rata, puno je primjera unutranjih oruanih pobuna. Neke su ukljuivale ogromne razmjere i ukljuivale organizirane vojne jedinice i veliki broj boraca na svim stranama. Kad god ti sukobi nemaju meunarodni karakter, zatitini sistem enevskih konvencija nije primjenjiv pa bi jedino zajedniki lan 3. Konvencije mogao biti relevantan u takvom sluaju.21 Zajedniki lan 3. Primjenjuje se u sluaju oruanog sukoba koji nema meunarodni karakter. Strane u sukobu vlade i pobunjenici postupaju ovjeno sa svim licima koja nisu aktivno uestvovala u neprijateljstvima, ukljuujui pripadnike oruanih snaga koji su poloili oruje i lica koja su iskljuena iz borbenog sastava zbog bolesti, ranjavanja, lienja slobode ili bilo kojeg drugog razloga . . . Zabranjeno je negativno razlikovanje u postupanju koje bi bilo zasnovano na rasi, boji koe, vjeroispovjesti ili vjerovanju, spolu, roenju ili imovinskom stanju, ili bilo kojem drugom slinom kriteriju. Takoer, lanom 3. zabranjena su slijedea djela: 1. Nasilje protiv ivota i linosti, osobito sve vrste ubistva, sakaenje, okrutnog postupanja i muenja; 2. 3. postupci; 4. Izricanje i izvravanje kazni bez prethodnog suenja pred redovno ustanovljenim sudom, koji prua sve pravosudne garancije priznate kao neophodne od civiliziranih naroda. Meunarodni komitet Crvenog krsta (ICRC) da stranama u sukobu moe ponuditi svoje humanitarne usluge. ICRC je pruao iroku humanitarnu pomo rtvama graanskih ratova i slinih neprijateljstava. Nije lako postii da se vlade ukljuene u unutranje oruani sukob, sloe da se na njega primjene odredbe lana 3.22 Ovdje se radi kako o pravnom tako i politikom problemu. Postoji opa saglasnost da u smislu lana 3. Oruani sukob koji nema meunarodni karakter je neto vie od samo Uzimanje talaca; Povrede linog dostojanstva, naroito uvredljivi i poniavajui

21 22

Vidi sluaj o vojnim i paravojnim aktivnostima unutar Nikaragve ( Nikaragva protiv SAD ), Ibid. Ibid.

12

nekoliko izgreda, nemira ili manjih oruanih sukoba. Na drugoj strani, sasvim je jasno da je graanski rat pokriven lanom 3. Mnogo je tee ustanoviti, kako graanski nemiri dostiu intenzitet koji je neophodan da bi ih se smatralo sukobom u smislu lana 3. tavie, veina vlada, suoene sa ozbiljnim unutranjim oruanim nemirima, odbija da ih okaraktezira kao sukobe prema lanu 3., jer bi se time ojaao vojni, politiki ili pravni status pobunjenika, koje one nastoje predstaviti kao puke odmetnike ili bandite ak iako lan 3.predvia da njegova primjena . . ne utie na pravni poloaj strana u sukobu, ta injenica nije naroito poveala spremnost vlada da priznaju primjenu ove odredbe.23

4.3. PROTOKOL I

Naziv ovog instrumenta je Dopunski protokol uz enevske konvencije od 12. augusta 1949. godine o zatiti rtava meunarodnih oruanih sukoba ( Protokol I). Protokol se primjenjuje ne samo na meunarodne oruane sukobe izmeu dvije ili vie drava ugovornica ve i na oruane sukobe u kojima se narodi bore protiv kolonijalne dominacije i strane okupacije, te protiv rasistikih reima, u ostvarivanju prava naroda na samoopredjeljenje, utvrenog Poveljom Ujedinjenih nacija i Deklaracijom o naelima meunarodnig prava o prijateljskim odnosima i saradnji izmeu drava u skladu sa Poveljom UN-a. On upotpunjuje i proiruje obaveze ustanovljene u etiri enevske konvencije i srodnim instrumentima humanitarnog prava i uope nastoji uiniti ratovanje manje brutalnim i neovjenim. Protokol I predvia osnivanje petnaestolane Meunarodne komisije za utvrivanje injenica. Zadaci Komisije su da istrauje teke povrede Konvencija i Protokola i da olaka pruajui dobre usluge, ponovno uspostavljenje potovanja odredaba Konvencije i ovoga Protokola. Ovlatenje Komisije da preduzima takva istraivanja, uslovljeno je priznavanjem njezine nadlenosti od konkretne strane u sukobu. lanovi Komisije se biraju na rok od 5 godina i djeluju u linom svojstvu.24

23

Ibid. Ibid.

24

13

4.4. PROTOKOL II Ovaj instrument je mnogo krai od Protokola I, a nazvan je Dopunski protokol uz enevske konvencije od 12. avgusta 1949. o zatiti rtava nemeunarodnih oruanih sukoba ( Protokol II). Budui da definicija meunarodnih oruanih sukoba, koju usvaja Protokol I, ukljuuje odreene vrste ratova za nacionalno osloboenje koje enevske konvencije tretiraju nemeunarodnim po karakteru, ti unutranji oruanu sukobi nisu obuhvaeni Protokolom II. lan 1. Protokola II jo vie ograniava njegov domaaj i primjenu. Protokol II se primjenjuje na sve takve oruane sukobe koji nisu obuhvaeni lanom 1. Protokola I i koji se odvijaju na podruju visoke strane ugovornice, izmeu njezinih oruanih snaga i odmetnikih oruanih snaga, ili drugih organiziranih naoruanih grupa. tavie, Protokol II primjenjuje se na te sukobe samo kada su odmetnike oruane snage pod odgovornom komandom i ostvaruju nad dijelom teritorije visoke strane ugovornice takvu kontrolu koja im omoguava voenje neprekidnih i usklaenih vojnih operacija i primjenu ovog Protokola. Protokol II se ne primjenjuje na situacije unutranjih nemira i napetosti, kao to su pobune, izolovani i sporadini akti nasilja ili drugi akti sline prirode, koji se ne smatraju oruanim sukobima.25

25

Ibid.

14

5. MEUNARODNI I REGIONALNI INSTRUMENTI ZA ZATITU Meunarodni pravni instrumenti zatite u obliku ugovora (koji se nazivaju ugovor, konvencija, protokol) su obvezujue za drave ugovornice. Kad zavre pregovori, tekst ugovora je postaje autentian i konaan te i biva "potpisan" u tom smislu od predstavnika drava. Postoje razne sredstva kojima drava izraava svoj pristanak da bude vezana ugovorom. Najei su ratifikacije ili pristupanje. Ratifikaciju vre one drave koje su uestvovale u pregovaranju a drava koja nije uestvovala moe u kasnijoj fazi pristupiti ugovoru. Ugovor stupa na snagu kada ga unaprijed odreeni broj drava ratificira ili pristupi sporazumu. Kada drava ratificira ili pristupi ugovoru, moe staviti rezervu na jednom ili vie lanaka iz ugovora osim ako su rezerve zabranjene ugovorom. Uinjenu rezervaciju drava moe povui u bilo koje vrijeme. U nekim zemljama, meunarodni ugovori imaju prednost pred nacionalnim zakonodavstvom, u drugima, posebnim zakonom se mora meunarodnom ugovoru dati snaga nacionalnog zakona. Praktiki sve zemlje koje su ratificirale ili pristupile meunarodnom ugovorom mora izdati dekrete, izmjene i dopune postojeih zakona ili uvoenja novih zakona kako bi sporazum u potpunosti bio na snazi na njenoj teritoriju. Mnogi meunarodni ugovori imaju mehanizam za praenje provedbe ugovora. Za razliku od ljudskih prava proklamiranih ugovorima, koja esto imaju monitoring tijelo na koje pojedinci i drava mogu podnijeti tubu, humanitarni zakoni se oslanjaju mnogo na neformalne postupke. enevske konvencije i Dodatni protokoli zahtijevaju od drava potpisnica niz mjera koje bi osigurale usklaenost sa tim ugovorima. Kao prvo, upute za obuku oruanih snaga: sloeni skup obaveza koje proizlaze iz konvencija i protokola moraju biti prevedeni na jezik koji je jasno i razumljivo posebno pripadnicima oruanih snaga. Prirunik o humanitarnom pravu igraju odluujuu ulogu u uinkovitom irenje pravila tog zakona meu vojnim osobljem. Pravila koja nisu shvatili ili su nepoznati onima koji su ih duni potovati nee imati mnogo uinka. Mnoge odredbe enevskih konvencija i njihovim dodatnim protokolima imperativno zahtijevaju da svaka drava donoenjem zakona i drugih propisa izda jamstvo za punu provedbu svojih meunarodnih obveza. To vrijedi posebno vrijedi za obavezu da teka krenja meunarodnog humanitarnog prava ("ratni zloini") bude zloin i po domaem zakonodavstvu. Na isti nain, zloupotreba znaka crveni kri ili crveni polumjesec mora biti procesuirana u domaem zakonu.
15

Osobe koje su poinili teka krenja meunarodnog humanitarnog prava moraju biti procesuirani od strane bilo koje drave stranke pod ijom vlasti se mogu pronai. Ta drava moe, izruiti osumnjienog za druge "drave potpisnice koja je voljna da ga progoni. Pojedinci optueni za krenje humanitarnog prava moe isto tako biti sueno od strane Meunarodnog krivinog suda. Vijee sigurnosti Ujedinjenih naroda je osnovana dva takva suda: tribunal za bivu Jugoslaviju i za Ruandu. Dana 17. jula 1998, Diplomatska Konferencija saziva Ujedinjenih naroda u Rimu usvojen Statut Meunarodnog krivinog suda. 26

26

Ivo Josipovi, op. cit.

16

6. AD HOC MEUNARODNI KRIVINI SUD ZA BIVU JUGOSLAVIJU (MKSJ) OPI PREGLED

Dva velika sukoba, s velikim brojem rtava i iznimnim okrutnostima, koja su zaprijetila i globalnom miru, dovela su do ustanovljenja dva ad hoc meunarodnih krivinih sudova, onoga za biv. Jugoslaviju i za Ruandu. Osnivanju suda za biv. Jugoslaviju prethodili su brojni napori da se politikim sredstvima sprijee okrutnosti. Osim napora da se uspostavi i ouva mir, poduzimani su i napori da se sprijee ratni zloini. Tako je Vijee sigurnosti UN-a Rezolucijom br. 764 (1992) od 13. maja 1992. naglasilo da se sve stranke u sukobu moraju pridravati normi meunarodnog humanitarnog prava, posebice enevskih konvencija, te da su osobe koje poine teka krenja tih konvencija osobno odgovorne za ratne zloine. Rezolucijom br. 771 (1992) od 13. augusta 1992. Vijee sigurnosti zahtijevalo je trenutni prekid krenja humanitarnog prava i pozvalo drave i meunarodne organizacije da prikupe obavijesti o zloinima i podnesu ih Vijeu sigurnosti. Uz to, Vijee sigurnosti se pozvalo na poglavlje VII. Povelje UN, i od svih zaraenih zatrailo da potuju odluke Vijea sigurnosti o potivanju humanitarnog prava. Temeljem Rezolucije Vijea sigurnosti UN br. 780 (1992) od 6. oktobra 1992. godine, Glavni tajnik UN osnovao je posebnu Komisiju (tzv. Kalshoven/Bassiounieva komisija), kao istrano tijelo koje je trebalo ispitati navode o brojnim zloinima u ratu u biv. Jugoslaviji. Prvobitna joj je zadaa bila analiziranje informacija o tekim povredama enevskih konvencija za zatitu rtava rata iz 1949. i drugim povredama meunarodnog prava poinjenim na podruju bive SFRJ. Rezolucijom 787 (1992) Vijea sigurnosti UN od 16.11.1992. g. mandat joj je proiren i na prikupljanje dokaza i istragu o poinjenim krivinim djelima, posebno o tzv. etnikom ienju. Prema Stautu, stvarna nadlenost MKSJ odnosi se na teka krenja enevskih konvencija za zatitu rtava rata iz 1949. (l. 2.), krenja zakona i obiaja ratovanja (l. 3.), genocid (l. 4.) i zloine protiv ovjenosti (l. 5.). Statut nije predvidio nadlenost za zloine protiv mira, to zbog injenice da u meunarodnom pravu nije rijeeno pitanje agresije, to zbog politikih okolnosti u kojima se nije eljelo neke od zaraenih strana odvratiti od mirovnih pregovora ili suradnje sa Sudom. Teritorijalna nadlenost MKSJ je podruje bive SFRJ, a vremensko razdoblje od 1. januara 1991. g. Vremenska nadlenost Suda, za razliku od MKSR, nije vremenski ograniena, to govori u prilog tezi kako su tvorci MKSJ oekivali
17

nastavak i irenje sukoba. Takva se procjena (Kosovo, Makedonija) pokazala ispravnom. MKSJ je istodobno nadlean s nacionalnim sudovima (paralelna nadlenost), ali ima prioritet pred njima, to znai da u svakom trenutku od njih moe preuzeti voenje postupka i da, ako je MKSJ zapoeo postupak, nacionalni sudovi to ne mogu uiniti. Iznimno, MKSJ moe i ponoviti postupak pravosnano dovren pred nacionalnim sudom ako je taj postupak bio voen bez da je krivino djelo bilo kvalificirano kao ratni zloin, ili da postupanje nacionalnog suda nije bilo nepristrano i neovisno, ako je bilo usmjereno na zatitu okrivljenika ili ako postupak nije bio propisno voen. (lanci 9. i 10. Statuta). Posebnu vanost za rad MKSJ ima odgovarajua saradnja drava koja nuno obuhvaa prihvaanje nadlenosti i prioriteta MKSJ, obavezu uhienja i predaje okrivljenika, pruanje Sudu raznih oblika pravne pomoi, omoguavanje istrage i pojedinih radnji na svom podruju, te ostale potrebne oblike suradnje. lanak 29. Statuta imperativno zahtjeva saradnju od svih drava, a ne samo o onih koje su sudjelovale u ratnom sukobu. Ako pojedina drava ne prua odgovarajuu suradnju, predsjednik MKSJ o tome obavjeatava Vijee sigurnosti koje moe poduzeti odgovarajue mjere. MKSJ je od svog osnivanja, pa do 26. maja 2006. g. iznimno razvio svoju djelatnost. Ukupno su javno optuene 161 osobe, 148 optuenih se pojavilo pred Sudom, 37 postupaka je obustavljeno prije okonanja postupka, 55 je dobilo presude raspravnog vijea, 44 osobe su dobile konanu odluku, 6 uhidbenih naloga je izdano za bjeguncima, 48 optuenih trenutno je u Pritvoru, 17 optuena su putena da se brane sa slobode, dok i dalje ostaje nepoznat broj osoba optuenih tzv. tajnim optunicama, optunicama koje nisu objavljene kako bi se osiguralo uspjeno suenje. Pet sluajeva su preputena nacionalnim sudovima temeljem lanka 11.bis Pravilnika. Proraun Suda je 276 474 100 US$, a ima 1248 zaposlenika iz 82 zemalja. Broj od 8 pravosnanih i 13 nepravosnanih presuda moe se, ipak, ocijeniti skromnim uinkom. Iako se Sudu upuuju razliiti prigovori (opravdani i neopravdani), od onih politike naravi, pa do strune (sporost, loa kvaliteta optunica, nejednaki kriteriji, odstupanje od klasinih instituta krivinog prava i sl.), MKSJ je oito imao pozitivnu ulogu u mirovnom procesu, a posebice u razvoju meunarodnog krivinog prava. Moda pomalo pretenciozno i nekritino, MKSJ na svojoj WEB stranici kao the Tribunals Core Achievements navodi: 1. kao najvanije, krenje puta pravdi u bivoj Jugoslaviji; 2. predvoenje promjene nekanjivosti u odgovornost; 3. utvrivanje injenica; 4. pravedno zadovoljenje hiljada rtvi i omoguavanje da se i njihov glas uje; 5. postignua u meunarodnom pravu; 6. ojaavanje vladavine prava. Sasvim sigurno, ovakvo apodiktiko isticanje dostignua MKSJ u mnogim bi aspektima bilo mogue podvri kritici. Ali, bez
18

obzira na to, sigurno je da je osnivanje i rad MKSJ-a vaan i pozitivan dogaaj u historiji meunarodnog krivinog prava, posebno zbog uloge koju je imao pri osnivanju stalnog MKS.27

27

Ibid.

19

7. ZAKLJUAK

enevske konvencije su nastale iz lijepe i plemenite ideje uvoenja pravila ratovanja ali njeno potivanje je zakazalo.Neije pravo na ivot ne ovisi od neijeg obeanja da ga/nju nee ubiti, njihov ivot moda (ovisi), ali njihovo pravo na ivot-ne. Njihovo pravo na ivot ovisi samo o jednoj stvari: o tome da su oni ljudi. U Prvom svjetskom ratu, deset vojnika je poginulo u odnosu na jednog civila, dok je danas taj odnos sasvim obrnut. Danas u sukobima i pored sve bolje vojne opremljenosti, preciznosti mainerije sve vie stradaju civili poput nekakve kolateralne tete. Napadi na civile, unitavanje njihovih domova, ak i silovanja nisu sluajne posljedice sukoba ve namjerno izabrana taktika modernog ratovanja, zastraivanja i lakeg naina osvajanja. Nekad se to izbjegavalo i rat se vodio samo meu vojnicima dok danas rat ne bira sredstva da bi postigao svoj cilj "pobjedu".28 Danas smo sve vie svjedoci krenja i brutalne povrede ljudskih prava; Amnesty International trenutno dokumentira u svojim godinjim izvjetajima povredu ljudskih prava u preko stotinu zemalja - tako i humanitarnog prava naroda. Trenutno irom svijeta postoji 30 ratnih konflikata, od toga su 19 takvog karaktera da u njima godinje, u okviru ratnih sukoba, nastrada vie od 1.000 osoba. Veina ovih sukoba traje ve izrazito dugo. Upravo zbog toga, sve su ei zahtjevi za djelovanjem institucija koji bi osigurale meunarodnopravne obaveze i sankcionisale prijestupe. Kao rezulat toga uspostavljen je Meunarodni tribunal za Jugoslaviju (1992) i Ruandu (1994), kao i utemeljenjem Rimskog statuta uspostavljenje Meunarodnog krivinog suda (1998). Uz to je takoer dolo, da je neophodnost ili bolje reeno navodna neophodnost ratova koji su se desili u zadnje vrijeme ( Kosovo ili Irak ) sve ee opravdavana s argumentima o ljudskim pravima. U okviru ovih ratnih sukoba kao i borbe protiv terorizma nisu se suspendirala ljudska prava ali su meunarodnopravni propisi esto omalovaavani (Guantanamo na Kubi). Meunarodno humanitarno pravo stajalo je posljednjih godina na poseban nain u uglu promatranja javnosti, s obzirom na mnotvo ratnih sukoba, situacijama koje su sliile graanskom ratu i obzirom na borbu protiv terorizma: rat na prostorima bive Jugoslavije, ratni sukobi u Iraku i Afganistanu, borbe zaraenih plemena u Sudanu, rat izmeu Izraela i Hesbolaha u Libanonu, sukobi u Somaliji. Postojale su i postoje jo uvijek mnoga vojna
28

http://www.islambosna.ba/index.php/vijesti/vijesti-iz-svijeta/5563-godinjica-enevskih-konvencija

20

arita u kojima su se ljudska prava i humanitarno pravo naroda, djelomino na odvratan nain, naruavala i dalje se naruavaju. Meunarodni Crveni kri/krst sa svojih 186 nacionalnih organizacija vri zatitu meunarodnog humanitarnog prava i zastupa ugroena i progonjena lica. Meunarodni Crveni kri/krst je jedina organizacija koja ima pravo da u meunarodnim oruanim sukobima ne samo da posjeuje zatoene osobe, nego i zatoene osobe na okupiranoj terotoriji koji su okrivljeni da su djelovali neprijateljski protiv okupatora. Meunarodno humanitarno pravo je danas aktualno kao nikad do sada. U posljednje vrijeme to nisu pokazala samo muenja i zlostavljanja irakih zarobljenika od strane USamerikih okupacionih snaga. Prema ratnim i civilnim zarobljenicima mora se svugdje i u svako vrijeme ovjeno postupati. Ovaj jednostavni princip je minimum, ali on je apsolutan i o njemu se ne moe pregovarati niti ga mijenjati. Drave ove planete su se kroz enevsku konvenciju tim obavezale. U 2003. godini Meunarodni Crveni kri/krst posjetio je tano 496.648 zatoenika u 1.923 zatvora u 80 zemalja. Ova velika brojka nastala je zato to su rezultati posjete zatvorenicima principijelno strogo povjerljiva stvar. I dok Crveni kri/krst jasno i glasno razotkriva bez oklijevanja sva loa stanja, zlostavljanja i muenja od strane odgovornih vojnih snaga i vlasti te zahtijeva pomo, ne sudjelovanje javnosti postaje ulaznica za stvaranje novih zatvora i u drugim zemljama. Drugim rijeima reeno: u sluaju povrede meunarodnog humanitarnog prava i povrede ljudskih prava Crveni kri/krst ne fokusira na one koji su za to odgovorni niti trai njihovu javnu osudu, nego se bori u zatiti prava onih koji su time pogoeni. Dobar primjer je pitanje zatoenih u Guantanamu, gdje je vrlo jasno i javno predoena razlika izmeu amerike pozicije i pozicije Meunarodnog Crvenog kria/krsta. To se odnosi i na zatvore za muenja u Iraku, kao i na nedavnu humanitarnu situaciju na Bliskom Istoku gdje se s obje strane, od strane Hesbolaha kao i od strane Izraela, nije posvetilo dovoljno pozornosti enevskoj konvenciji i Meunarodnom humanitarnom pravu. Posebno kod obveze razlikovanja civila i civilnih objekata od vojnih ciljeva te u pogledu obaveze spreavanja nepotrebnog nanoenja patnje i tete. Takoer postoje primjeri gdje su i najpoznatija pravila prilikom voenja ratova zanemarena. Pomislimo samo na aktualne sukobe u Africi ili Aziji u kojima sukobljene strane esto izgube kontrolu nad razvojem dogaaja. Prilikom ratnih sukoba ili sukoba koji lie na graanski rat esto se deava da nije mogue nikome pravno ili meunarodno-pravno predoiti njegovu odgovornost zato to esto ne postoje jasni komandni putovi, zato to su se dravne strukture raspale dok se istovremeno pojavio ogroman broj malih sukobljenih strana.
21

Ve godinama postoje situacije u kojima su ratni hukai vrlo mladi i loe organizirani. Njihove ideologije i ciljevi su vrlo nerazumljivi. Oni imaju esto rasistike, nacionalistike ili vjerske motive. U ovakvim okolnostima se irom svijeta razvija trgovina orujem kojem oruane bande, paravojni pobunjenici, atentatori, djeca vojnici i najamnici imaju skoro isti pristup kao i zvanine vojne formacije to naravno dovodi do pogoravanja sukoba ili do njihovog nastajanja. Jedan posebno gnusan nain voenja ratova jeste upotreba nagaznih mina. Mada enevska konvencija izriito zabranjuje oruja i municiju, kao i materijale i metode koje dovode do nepotrebnog ozljeivanja i nanoenja tete, nagazne mine ije je djelovanje namijenjeno direktno protiv ovjeka, sve se vie upotrebljavaju. I pored zabrane izreene u Meunarodnom humanitarnom pravu postoji vie stotina razliitih mina koje se proizvode u preko stotinu poduzea u 52 zemlje svijeta. Milioni mina lee svuda po svijetu i ekaju na svoje rtve. U Pakistanu su npr. putem zrakoplova i kamiona razbacani miliona mina. Jug Libanona, po UN podacima, zasijan je minama. Otprilike 500 ljudi sedmino, diljem cijeloga svijeta, postanu rtve mina. Zbog ove injenice u mnogim zemljama obnavljanje drutva i gospodarstva je vrlo oteano ili gotovo nemogue.29 Crveni krst brine o potovanju enevskih konvencija ali kao humanitarna organizacija ne moe da namee njihovu primjenu. To je zadatak Ujedinjenih nacija (UN) ili Meunarodnog krivinog suda. Ipak, sve je izraenija tendencija pojave internih sukoba u kojima se ne sukobljavaju tradicionalne vojske ve nezvanine neoruane grupe. Prema uvjerenju zvaninika MKCK-a potrebno je da se modernizuju pravila ratovanja. To se moe uraditi kroz diplomatski proces koji e vjerovatno trajati godinama. U meuvremenu, predstavnici Crvenog krsta u zonama sukoba nastavit e da podsjeaju zaraene strane na njihove obaveze i kada vide da se one ogluuju na ta podsjeanja, nastojae da brinu o civilima koji postanu rtve ratova.30 Ovi podaci pokazuju nam koliko su ljudska prava, i nakon 58 godina od donoenja Ope deklaracije o ljudskim pravima od strane Generalne skuptine Ujedinjenih nacija, ugroena. Ona su u mnogim zemljama svijeta problematina, u nekima katastrofalna te u ratnim sukobima, graanskim ratovima i plemenskim sukobima uvijek budu ponovno zanemarena.31
29 30

www.eak.ba/downloads/europskapravnakonvencija http://www.islambosna.ba/index.php/vijesti/vijesti-iz-svijeta/5563-godinjica-enevskih-konvencija 31 www.eak.ba/downloads/europskapravnakonvencija

22

LITERATURA

1. Ivo Josipovi, Odgovornost za ratne zloine pred sudovima u Hrvatskoj, Knjiga I: Izvori prava s meunarodna iskustva i hrvatska praksa uvodnom studijom: odgovornost za ratne zloine povijesni korijeni, meunarodna iskustva i hrvatska praksa, Pravni fakultet Sveuilita u Zagrebu, Zagreb, 2006.godine 2. Thomas Buergenthal, Meunarodna ljudska prava u saetom obliku, Magistrat, Sarajevo 1998. godine 3. Zbornik radova Pravnog fakulteta Biha, Pravni fakultet, Univerzitet u Bihau, Biha, 2009.godine 4. azim Sadikovi, Evropsko pravo ljudskih prava, Magistrat, Sarajevo, 2001. godine 5. Jasna Baki-Mufti, Sistem ljudskih prava, Magistrat, Sarajevo, 2002. godine 6. www.eak.ba 7. www.hrt.hr 8. www.hrvatski-vojnik.hr 9. www.icrc.org 10. www.ohchr.org 11. www.europa.eu.int 12. www.islambosna.ba 13. www.dadalos.org

23

SADRAJ

1. UVOD..........................................................................................................1

2. NASTANAK I RAZVOJ LJUDSKIH PRAVA..........................................2

3. HAKE KONVENCIJE...............................................................................3 4. ENEVSKE KONVENCIJE I PROTOKOLI..............................................5 4.1. enevske konvencije i meunarodni oruani sukobi ..............................10 4.2. enevske konvencije i unutranji oruani sukobi ...................................12 4.3. Protokol I .................................................................................................13 4.4. Protokol II ................................................................................................14 5. MEUNARODNI I REGIONALNI INSTRUMENTI ZA ZATITU .....15 6. AD HOC MEUNARODNI KRIVINI SUD ZA BIVU JUGOSLAVIJU ( MKSJ ) OPI PREGLED ..........................................................................17 6. ZAKLJUAK.............................................................................................20

LITERATURA .................................................................................................23 SADRAJ ........................................................................................................24

24