1

1) BUKOVO-JELOVA ŠUMA (Abieti-Fagetum)

Temeljno obilježje vegetaciji gorskog pojasa daju bukovo-jelove šume. One preovladavaju na
velikim površinama i prekinute su tek acidofilnim jelovim šumama na silikatima. Prostiru se
približno na 130 000 ha u Dinarskom sistemu i na 15 000 ha u Panonskom području. Ta se dva
područja bitno razlikuju u klimatskim, geološko-litološkim i edafskim karakteristikama, zbog čega
su florni sastav i vegetacijska struktura sastojina različiti.

Dok je sintaksonomski i fitogeografski položaj dinarskih bukovo-jelovih šuma relativno jasno

postavljen i okarakteriziran ponajprije bogatstvom vrsta i velikim udjelom ilirskih flornih
elemenata, panonske su sastojine dosada svrstavane u različite zajednice, pa čak i u različite više
sistematske kategorije.

U flornoj slici bukovo-jelovih šuma sociološki su najvažnije svojstvene i razlikovne vrste sveze
Aremonio-Fagion jer ne uspijevaju u ostalim srodnim evropskim bukovo-jelovim šumama.

a) PANONSKA BUKOVO-JELOVA ŠUMA

Bukovo-jelove šume savsko-dravskog međurječja uspijevaju u odnosu na dinarske u uvjetima

toplije klime, manje količine oborina, na dubokim distričnim tlima i silikatnoj podlozi. Nastavljaju
se na snažno izražen vegetacijski pojas gorskih bukovih šuma, pa se zbog manjih površina u većem
dijelu rasprostranjenosti gospodarilo kao sa jednodobnim sastojinama. Tek je u novije vrijeme i u
njima propisano obavezeno preborno gospodarenje, čime se u prvom redu daje prednost
međusobnim odnosima i svojstvima glavnih vrsta drveća, odnosno bukve i jele.

U zapadnom dijelu areala, u gorju Hrvatskoga zagorja, izuzev Macelja, matični je supstrat izgrađen
od karbonatnih stijena (vapnenaca i dolomita), a u središnjem i istočnom dijelu, na Medvednici i
Papuku, prevladavaju silikatne stijene (škriljevci i graniti). Macelj je izgrađen od silikatnih
sekundarnih stijena (pješčenjaci).

Panonske bukovo-jelove šume uspijevaju na nadmorskim visinama od 200 do 1000 m, na svim

ekspozicijama i nagibima terena, no na sjevernim padinama panonskoga gorja, spuštaju se do 400
metara niže nego na južnim. Dobar primjer za to je Medvednica. Panonsko bukovo-jelove šume
pripadaju amfipanonskoj vegetacijskoj zoni europsko-altimontanskoga visinskoga pojasa.

1
Veliki udio i izraziti prevlast vrsta reda Fagetalia pokazuje da je riječ o zajednici unutar te
sistematike, koja još uvijek zadržava neke vrste ilirskoga flornog elementa, neusporedivo manje
od dinarskih bukovo-jelovih šuma. Vrste drugih sistematskih kategorija, u prvom redu reda
Vaccinio-Piceetalia i Quercetalia roboris-petraeae i njihovih nižih jedinica, ne uspijevaju ili su
vrlo rijetke. Tek je značajna Luzula luzoloides.

Aceeto i dr. (1986) drže da su između Save i Drave u Hrvatskoj razvijene acidofilne bukovo-jelove
šume razmjerno termofilnog karaktetra, siromašnoga flornog sastava, u kojima preovladava Abies
alba i koje pripadaju asocijaciji Luzulo-Abietetum, odnosno svezi Vaccinio-Piceeion.

Nešto poslije Bertović i Lovrić (1987) iznose mišljenje da je riječ o acidofilnoj bukovo-jelovoj
šumi sa bekicom (Luzulo-Abieti-Fagetum), te je svrstavaju u svezu Luzulo-Fagion i podređuju
razredu Quercetalia roboris-petraeae, dakle bitno drukčijoj sistematici.

Nakon njih Medvedović (1990) detaljno istražuje bukovo-jelove šume u panonskome gorju i ostaje
pri prvotnoj, sada nevažećoj sintaksonomiji i nazivu Abieti-Fagetum pannonicum.

Edifikatorske vrste, koje određuju izgled zajednice, jesu bukva i jela, dok su od drveća značajne
vrste Acer pseudoplatanus, Acer platanoides, Ulmus glabra i Fraxinus excelsior. U sloju grmlja
preovladavaju vrste lovorolisni i obični likovac (Daphne laureola i Daphne mezereum), a od
prizemnog rašća razne paprati (Athyrium filix femina, Dryopteris filix mas, Dryopteris montana,
Polystichum lobatum), vlasulja (Festuca drymeia), srebrenka (Lunaria rediviva), režuhe
(Cardamine enneaphylos, Cardamine bulbifera, Cardamine savensis), zdravčica (Sanicula
europaea), lazarkinja (Galium odoratum), habulica (Actaea spicata), plućnjak (Pulmonaria
officinalis), šupaljke (Corydalis cava i Corydalis solida) i druge.

Panonsko bukovo-jelove šume znatno su siromašnije vrstama od dinarskih. U njima ne rastu ili su
mnogo rjeđe nego u Dinaridima, smrča (Picea abies), jarebika (Sorbus aucuparia), zatim Lonicera
alpigena, Rhamnus fallax, Euonymus latifolius, Lonicera xylosteum, Lonicera nigra. U sloju
prizemnog rašća isti odnosi vrijede za vrste Aremonia agrimonoides, Dentaria polyphylla,
Omphalodes verna, Stellaria nemorum, Veronica urticifolia, Hordelymus europaeus, Festuca
altissima i Polygonatum verticillatum. U bukovo-jelovim šumama savsko-dravskoga međurječja
razlikovne su vrste Festuca drymeia, Carex pilosa i Luzola luzuloides.

2
b) DINARSKA BUKOVO-JELOVA ŠUMA

Dinarske bukovo-jelove šume pripadaju jasno izraženoj asocijaciji Omphalodo-Fagetum. Prostire

se u dinarskoj vegetacijskoj zoni europsko-altimontanskoga vegetacijskog pojasa eurosibirsko-
sjevernoameričke šumske regije, iznad pojasa brdske bukove šume, a ispod pojasa pretplaninskih
bukovih šuma. Izrazito je bogata vrstama ilirskoga i južnoevropskog flornog elementa (sveza
Aremonio-Fagion i podsveza Lamio orvalae-Fagenion), te vrstama koje dolaze u uvjetima
hladnije klime, sa više oborina nego što ih ima panonski prostor.

Dinarske bukovo-jelove šume u Hrvatskoj obuhvataju Liku, u kojoj preovladavaju masivi Velebita
i Plješivice, Veliku i Malu Kapelu, te Gorski kotar, u kojemu se posebno ističe risnjački masiv.

Uspijevaju na vapnencima i dolomitima, na lesiviranim tlima i kalkokambisolima, vrlo su bogatog

flornog sastava. U njima se gospodari prebornim načinom, čime se u potpunosti i optimalno
osigurava gospodarska, zaštitna i socijalna funkcija šume.

Uspijevaju između dvaju pojasa relativno čistih bukovih šuma na nadmorskoj visini od 600 do
1100 metara, manje-više na svim terenima, nagibima i ekspozicijama. Premda se bukovo-jelove
šume nalaze na različitim tipovima tala, što svakako ima odraza na florni sastav, ipak je dubina tla
i prisutnost skeleta u tlu presudan čimbenik u pridolasku onih vrsta u sloju prizemnog rašća koje
ih diferenciraju u subasocijacije, varijante i facijese.

Ilirske i ilirikoidne vrste (koje su nešto šire rasprostranjene od ilirskih vrsta) ali su vrlo važne sa
specifičan sastav i strukturu naših bukovo-jelovih šuma su: Omphalodes verna, Haquetia
epipactis, Euphorbia carniolica, Scopolia carniolica, Mercurialis perennis, Rhamnus fallax,
Aremonia agrimonoides, Dentaria polyphylla, Cyclamen purpurascens, Lamium orvala,
Dentaria enneaphyllos, Euonymus latifolius i Calamintha grandiflora.

Analizirajući 175 fitocenoloških snimaka bukovo-jelovih šuma Hrvatske i susjednih zemalja

Trinajstić (1995) ističe bogatstvo od 245 vrsta.

3
JELOVA ŠUMA SA MILAVOM (Calamagrostio-Abietetum)

U jugozapadnoj području Hrvatske, na vapnenačkim blokovima, uz prevlast acidofilnih borealnih,

ali i uz znatnu rasprostranjenost vrsta razreda Querco-Fagetea i drugih alpskih jedinica, rastu dvije
slične zajednice: jelova šuma sa milavom (Calamagrostio-Abietetum) i smrčeva šuma sa milavom
u sjevernom Velebitu (Calamagrostio-Piceetum). Trinajstić (1987) u pretplaninskom pojasu
bukovih šuma na Biokovu navodi i treću asocijaciju, jelovu šumu sa žestikom (Rhamno-
Abietetum). Nju je za vapnenačke blokove hercegovačkih i nekih crnogorskih planina opisao
Fukarek 1958. godine. Na Biokovu također zauzima strme padine i rastrgane stijene sjevernih
strana uz rubove dubokih ponikava.

Jelova šuma sa milavom opisana je i detaljno istražena u Gorskom kotaru, a uspijeva i na Velebitu.
Opisujući vegetaciju planina zapadne Hrvatske, Horvat (1962) ovako karakterizira jelovu šumu sa
milavom: „Jedna od najmarkantnijih naših šuma, golemog dinamskog značenja nastala na velikim,
često strahovito raskidanim vapnenačkim blokovima. Ona ih obrašćuje golemom snagom i stvara
najzad posebnu ekologiju i naročito tlo, pa ujedinjuje ekstremno bazifilne vrste na kamenju i
acidofilne članove na plitkoj, kiseloj podlozi četinjaka. Zajednica jele na Biokovu ističe se slabim
visinskim i debljinskim prirastom, a s tim u vezi izvanredno finim godovima, te čvrstim i trajnim
drvom. Njezino je najveće značenje u sindinamici, kojom osvaja najstrmija staništa i sprečava na
najugroženijim položajima eroziju“.

U višim položajima zajednica se razvija u okviru pojasa pretplaninskih bukovih šuma, a u nižim
predjelima u okviru gorskog pojasa bukovo-jelovih šuma, a u tim smjerovima ide i njen
sindinamski razvoj. Tlo je vapnenačko-dolomitna crnica između pukotina stijena, a položaji su
gornje, otvorene, sunčane i tople padine i nadmorska visina od oko 1100 metara.

Sociološki najvažnije vrste zajednice su: Juniperus intermedia, Calamagrostis arundinacea,

Clematis alpina, Goodyera repens i Adenostyles glabra. Od ostalih dominantnih vrsta ističu se:
Rosa pendulina, Lonicera nigra, Salix appendiculata (najviši položaji), Valeriana tripteris,
Asplenium trichomanes, Solidago alpestris, Phyteuma spicatum, Polystichum lonchitis,
Polygonatum multiflorum, Ranunculus platanifolius, Mercurialis perennis, Vaccinium
myrtillus i druge.

4
U sloju drveća jela preovladava u cijelom arealu zajednice, pri čemu joj se u višim predjelima
pridružuje smrča, a u nižim lipa. Prema tome su izdvojene i dvije subasocijacije: piceetosum, u
području pretplaninske bukove šume sa razlikovnim vrstama: Picea abies, Vaccinium myrtillus,
Dentaria trifolia, Laserpitium marginatum, Homogyne sylvestris i tilietosum, u području bukovo-
jelovih šuma sa malolisnom lipom i drugim termofilnijim razlikovnim vrstama.

U usporedbi sa drugim šumskim zajednicama, ta zajednica zauzima redovito male površine, rijetko
veće od 10 ha, a najviše ih ima podno Risnjaka (1528 m). Posljednja istraživanja propadanja šuma
u Dinaridima Hrvatske, pokazuju da je zbog svog eksponiranog položaja upravo jelova šuma sa
milavom najugroženija.

JELOVA ŠUMA SA REBRAČOM (Blechno-Abietetum)

Sveza Vaccinio-Piceion ujedinjuje znatne površine monodominantnih smrčevih šuma u

mrazištima, udolinama i vrtačama dinarskih planina, smrčevo-borove šume na dolomitima Male
Kapele i znatne površine acidofilnih jelovih šuma na silikatima jugozapadne Hrvatske. Najčešće
uspijevaju od 800 do 1300 m n.v., ponekad i više. One su sve manje-više acidofilne sa nizom
borealnih vrsta.

Jelova šuma sa rebračom raste u Gorskom kotaru na silikatnim stijenama i podzoliranim tlima
unutar bukovo-jelove šume. Veliki i gospodarski iznimno važni kompleksi nalaze se u dolinama
rijeke Kupe i Čabranke, zatim u širokoj okolici jezera Lokvarka i Bajer, u Sungerskom lugu i
Belevinama, Lesci kod Crnoga luga, te u dolinama Pečinskoga potoka i Sušice između Skrada i
Ravne Gore, na nadmorskim visinama od 650 do 950 metara. U sjevernoj se Hrvatskoj nalazi samo
na Macelju, i to na strmijim padinama, redovito sjevernih ekspozicija i malih nadmorskih visina.
Tla su luvisol i distrični kambisol, kojima je glavno svojstvo izrazita kiselost, sa pH vrijednostima
oko 5. Od luvisola su česti tipični, opodzoljeni i ilimerizirani podtipovi, a od kambisola i
opodzoljeni sa prevagom detritusa silikatnih stijena.

U sloju drveća preovladava jela koja se javlja u prebornoj grupimičnoj strukturi, o čemu se vodi
briga pri uzgojnim radovima (grupimična sječa i podmlađivanje). Uz nju redovito rastu smrča i
jarebika, te sa manjom vitalnošću bukva.

Sloj grmlja slabije je razvijen i u njemu se uz redovito obilan podmladak jele i skupina jarebike
nalazi i crna kozokrvina (Lonicera nigra), a na svjetlijim mjestima malina (Rubus idaeus).

5
Prizemno rašće ne obiluje vrstama, ali mjestimično prekriva i do 90% površine. U njemu Horvat
(1962) izdvaja: Blechnum spicant, Nephrodium oreopteris, Eurhynchium striatum, Campylopus
flexuosus i Melampyrum vulgatum kao regionalne svojstvene vrste koje zajednicu ograničavaju
prema svim drugim zajednicama u istom pojasu. Uz njih još preovladavaju vrste sveze Piceion
excelsae i reda Vaccinio-Piceetalia, te ostale acidofilne vrste: Vaccinium myrtillus, Lycopodium
annotinum, Lycopodium clavatum, Hieracium sylvaticum, Luzula luzulina, Goodyera repens,
Calamagrostis arundinacea, Luzula pilosa, Gentiana asclepiadea, Oxalis acetosella, Veronica
officinalis, te mahovi Polytrichum attenuatum, Leucobrium glaucum, Dycranium scoparium,
Hypnum cupressiforme, Catarinea undulata i druge.

Mahova ima dosta posebno u subasocijaciji hylocomietosum. Ona raste na vlažnim staništima u
manjim depresijama i pri prijelazu donjih obronaka u ravne površine. Uz žuti mah (Hylocomium
loreum), razlikovne su vrste: Carex brizoides, Maianthemum bifolium, Sphagnum girgensohnii,
Lysimachia nemorum, a i smrča je češća nego u drugim subasocijacijama, zato što su ta staništa
vrlo često manja mrazišta.

Mnogo je češća subasocijacija sa okrugolisnom broćikom (galietosom rotundifoliae). Raste na

sušim staništima, najčešće na padinama i predstavlja tipski razvijenu subasocijaciju jelove šume sa
rebračom. Razlikovne su vrste osim broćike: Solidago virgaaurea, Calamintha grandiflora,
Mycelis muralis, Carex pilulifera, Pteridium aquilinum i druge. Horvat (1962) razlikuje unutar
ove subasocijacije više facijesa, na primjer, Rubus hirtus, na dubljim, vlažnim tlima, Vaccinium
myrtillus na platoima i facijes Calamagrostis arundinacea na suhim, južnim i zapadnim padinama.
Ističe da taj posljedni facijes intenzivnijom sječom i otvaranjem sklopa lako prelazi u bukovu šumu,
ali se u njoj „opet brzo pojavljuje podmladak jele, koji najzad opet pretegne i sastavlja krasnu,
punodrvnu jelovu šumu pravilnog rasta i izvanrednih dimenzija“. Ta je pojava zbog izraženog
sušenja jele u posljednih petnaestak godina dosta izražena, pa je Rauš (1984) opisao i treću
subasocijaciju fagetosum sa razlikovnim vrstama Fagus sylvatica i Calamagrostis arundinacea.

Subasocijaciji hylocomietosum vrlo slične sastojine po flornom sastavu Trinajstić (1984) opisuje
kao acidofilne, močvarne jelove šume sa drhtavim šašem (Carici brizoidis-Abietetum). Autor ističe
asocijaciju na nepropusnim močvarnim tlima u depresijama Gorskoga kotara i Velike Kapele.
Pojavu zajednice dovodi u vezu sa utjecajem Alpa i luči dvije subasocijacije, subasocijaciju
typicum i equisetetosum sylvaticae, a za svojstvene vrste ističe florne elemente močvarnih šuma

6
crne johe reda Alnetalia glutinosae čime dovodi u sindinamsko-singenetsku vezu redove Alnetalia
glutinosae i Vaccinio-Piceetalia u gorskome pojasu zapadne Hrvatske.

JELA I SVJETLO

Veliku prednost jela ima u malim zahtjevma za svjetlom. Ona dobro podnosi zasjenu, te zajedno
sa tisom u odnosu na ostale vrste zauzima prvo mjesto. Prema Larcheru (1969, u: Ellenberg 1978)
jela postiže kompenzaciju disanja fotosintezom kod početnog intenziteta svjetla od 300 do 600
luksa, slično kao i bukva, dok smrči treba 1000 do 2000 luksa.

Prema istom autoru uvelike se razlikuje učinkovitost korištenja velikih vrijednosti svjetla kod iglica
i lišća svjetla u fotosintezi. Kod jelovih iglica sjene ta vrijednost iznosi 4000 luksa, kod smrče više
do 30 000 luksa, a kod bukova lišća više od 10 000 luksa. Za iglice i lišće svjetla to iznosi za jelu
20 000 luksa, za smrču 70 000 luksa, a za bukvu 40 000 luksa. Jela je, sa obzirom na manju potrebu
svjetlosti za fotosintezu, znatno učinkovitija u nepovoljnim svjetlosnim uvjetima od svojih
konkurenata bukve i smrče. Odnos jele prema svjetlu i šumska zajednica u kojoj uspijeva jela
preduvjet su za preborni način gospodarenja, a bez udjela jele nema prave preborne šume (Matić
1983, 1992, Korpel 1996).

Jelova stabalca mogu izdržati vrlo dugo u gustoj zasjeni preborne šume. Prema Šafaru (1963) tzv.
zastarčena jelova stabla mogu živjeti u zasjeni od 100 do 150 godina, a poslije pojave veće količine
svjetla normalno se razvijaju. Jela je vrlo izbirljiva kad se radi o toplini i vlazi, a podnošenje zasjene
jeli daje veliku prednost u kompeticiji sa ostalim vrstama.

U zahtjevu prema toplini jela je vrlo osjetljiva, te pripada vrstama uske ekološke amplitude.
Područje jelove šume u Hrvatskoj ima srednju godišnju temperaturu zraka od 5 do 80C, a srednji
ljetni minimum iznosi od 15,5 do 180C. Prema Ellenbergu (1978) optimum za postizanje
kompenzacijske tačke kod jele nalazi se između 14 i 200C (bukva 20 do 220C, smrča 12 do 180C),
dok je ljetni maksimum za postizanje te tačke 380C (bukva 430C, smrča 340C).

7
Iz priložene tablice se vidi prednost bukve u toplijim, a smrče u hladnijim staništima.

Minimum Optimum Maksimum

Vrsta drveća
zimi ljeti ljeti ljeti

Jela (Abies alba) -7 -3 14 - 20 38

Bukva (Fagus sylvatica) - -5 20 - 22 43

Smrča (Picea abies) -5 -4 12 - 18 34 - 37

Tablica 1. Minimalne i maksimalne temperature za postizanje kompenzacijske tačke kod nekih

vrsta drveća u jelovim šumama.

EKOLOŠKA KONSTITUCIJA OBIČNE JELE

Na kasni mraz jela je vrlo osjetljiva. Šteta obično nastaje na postranim izbojcima koji se u proljeće
pojavljuju prije vršnih. Prema Šafaru (1963) posljedice nastale od te štete jela prevladava velikom
sposobnošću regeneracije. Tijekom vegetacijskoga razdoblja jela zahtijeva 3 mjeseca bez mraza.

Glede vode jela postavlja visoke zahtjeve. U hrvatskome arealu jelovih šuma padne od 1200 do
2000 mm, u dijelu Dinarida i do 4000 mm oborina. Na rubovima areala prema Mediteranu javljaju
se njene svojte prilagođene manjoj količini vode. U razvojnom stadiju ponika i pomlatka do 3.
godine jela je vrlo osjetljiva na sušu. Potraje li suša dulje vrijeme, ponik i pomladak se uvelike
suše. Prema Matiću (1983) „u šumi jele sa rebračom broj ponika veći je tamo gdje je reakcija tla
niža, manja debljina sirovog humusa, manja količina humusa, gdje je manji broj stabala od 3 do 10
cm, manja drvna masa i manji volumen krošanja jele“. Prema istomu autoru „u šumi bukve i jele
broj ponika jele veći je tamo gdje je reakcija tla niža, veća količina fiziološki aktivne vlage tla, veći
volumeni i horizontalne projekcije krošanja jele. Ponika će biti manje gdje je velika drvna masa
jele po jedinici površine i gdje je velika količina užitnog svjetla na tlu“.

8
Tla jelovih staništa vrlo su različita sa obzirom na mehanički sastav, strukturu, hemijska svojstva i
dubinu. Bukovo-jelova šuma na Dinaridima uspijeva iznad geološke podloge vapnenaca i dolomita
na kalkokambisolu, tipičnom i ilimeriziranom, luvisolu i rendzini, a jelova šuma sa rebračom na
distričnom kambisolu, distričnom rankeru regolitičnom i podzolu. Navedena tla sadrže dovoljno
biogenih elemenata potrebnih jeli, a važni parametri pri tome su dubina tla i geološka podloga koje
značajno utječu na vlagu rizosfere. Rendzina i plitko smeđe tlo na poroznom vapnencu često ne
osiguravaju jeli dovoljno vode, dok nepropusna silikatna geološka podloga i tla koja tu nalazimo
pružaju jeli bolju opskrbu vodom. Upravo zbog veće vlažnosti u luvisolu, distričnom kambisolu i
podzolu jela bolje prirašćuje na staništima tih tala. Najveći promjer i visinu jela postiže u dubokim,
humusnim, svježim, hladnijim i mineralima bogatim tlima. Iznad vapnenaca to su duboki luvisoli
u vrtačama i takva mikrostaništa u škrapama. Iznad silikatnih podloga to su duboki luvisoli,
distrični kambisoli i podzoli.

Panonska bukovo-jelova šuma (Abieti-fagetum panonicum Rauš 1989) dolazi na različitim

geološkim podlogama i tlima na Macelju, na Ivanščici, Medvednici i Papuku. To su tipični distrični
kambisol, luvisol, koluvij, rendzina, eutrični kambisol, ranker, što potvrđuje kako jela ima široku
ekološku amplitudu sa obzirom na zahteve prema tlu.

9
Tablica 2. Neke značajke ekološke konstitucije obične jele i nekih vrsta drveća u jelovim šumskim
zajednicama.

Podnošenje zasjene Osjetljivost na

Vrsta drveća
ranije kasnije kasni zimsku
sušu
(pomladak) (stabla) mraz studen

dobro dobro vrlo umjereno

Abies alba osjetljiva
podnosi podnosi osjetljiva osjetljiva

dobro dobro vrlo

Fagus sylvatica osjetljiva osjetljiva
podnosi podnosi osjetljiva

umjereno umjereno vrlo malo nije

Picea abies
podnosi podnosi osjetljiva osjetljiva osjetljiva

umjereno srednje umjereno umjereno umjereno

Acer pseudoplatanus
podnosi podnosi osjetljiv osjetljiv osjetljiv

srednje vrlo
Fraxinus excelsior ne podnosi osjetljiv osjetljiv
podnosi osjetljiv

umjereno malo
Ulmus glabra podnosi podnosi osjetljiv
osjetljiv osjetljiv

ne malo malo nije

Sorbus aucuparia ne podnosi
podnosi osjetljiva osjetljiva osjetljiva

umjereno umjereno
Tilia platyphyllos podnosi podnosi osjetljiva
osjetljiva osjetljiva

10
MORFOLOŠKA KONSTITUCIJA

Morfološka konstitucija ili biološka svojstva vrste odnose se na rađanje sjemena, razvoj od klijanja
do kraja života, oblik krošnje i debla, rast u visinu i debljinu, životni vijek, te razvoj korijenovog
sistema.

Obična jela je jednodomna biljka čija stabla izrasla na osami počinju cvasti i rađati sjemenom u
30. godini, dok se na stablima u šumi to isto događa između 50. i 60. godine. Učestalost punog
uroda sjemena ovisi najčešće o stanišnim prilikama. U optimalnim prilikama koje ovise o toplini i
vlazi puni urod je svake druge godine. Na lošijim staništima urod sjemena je rjeđi i može se
očekivati svake 5. do 6. godine. Vrijeme cvatnje ovisno je o klimi, pa u toplijim dijelovima areala
jela cvate već krajem aprila, dok u hladnijem dijelu, na području gornje granice vertikalne
rasprostranjenosti cvate sredinom juna. Sjeme sazrijeva krajem septembra i raznosi ga vjetar.
Češeri su uspravni, sazrijevaju iste godine, a ljuske sa dozrelim sjemenkama otpadaju u novembru.
Na grani ostaje golo vreteno koje se dugo vremena zadržava na izbojku.

Klijavost sjemena obične jele iznosi 30 % do 50 %. Proklijalo sjeme daje naraslu klicu sa 5-6
vodoravno, zvjezdasto raspoređenih kotiledona do 3,5 cm dužine sa terminalnim pupom koji
sljedeće godine nastavlja rasti u visinu. U drugoj godini razvija se izbojak do 3 cm dužine sa
spiralno raspoređenim iglicama te oblikovanim terminalnim i postranim pupom. U trećoj godini
potjeraju najprije postrani, a onda terminalni pup. U iduće dvije godine izrastu još dva postrana
izbojka tvoreći tako pravi pršljen. Ako su stanišne prilike nepovoljne (suša, zima, mraz), za takav
je razvoj potrebno i do 10 godina.

U stadiju pomlatka jela raste polagano, osobito kod potpunog sklopa. Oko 15. godine života u
boljim svjetlosnim prilikama kod relativnoga užitnoga svjetla preko 10 % počinje rasti brže, pa
može prirasti u visinu 30 do 50 cm godišnje.

Prema Klepcu maksimalni visinski prirast u jelovoj šumi sa rebračom imaju jelova stabla od 25 do
30 cm prsnoga promjera, a prirast volumena kulminira na stablima od 65 do 75 cm prsnoga
promjera. U bukovo-jelovim šumama ta kulminacija nastupa kasnije.

11
Slika 1. Prve godine razvoja obične jele (Abies alba Mill.)

Krošnja jele ima stožast oblik sa pretežno šiljastim i zaobljenim vrhom te izrazito vodoravnim
granama. U gornjem dijelu krošnje iglice su spiralno raspoređene, a na nižim su granama pravilno
raščešljane na dvije strane. Iglice su plosnate, na vrhu urezane, a prema bazi se sužavaju. U krošnji
jele nalazimo 8 i više generacija iglica. U dobro obrasloj sastojini indeks lišća obične jele je 12 do
15, što znači da površina njezinih iglica iznosi iznosi po hektaru 12 do 15 ha.

U kasnijoj je dobi visinski prirast neznatan, a na vrhu rastu postrane grane, pa jela ima tanjurast
vrh („rodino gnjezdo“).

Na dobrim staništima naraste u visinu preko 50 m, sa prsnim promjerom preko 200 cm. U bukovo-
jelovoj prašumi jela doživi preko 600 godina, a u jelovoj šumi sa rebračom oko 300 godina.

12
Prema Anićevim (1967) istraživanjima obična jela raste tijekom vegetacijskoga razdoblja 49 dana.
Ona pripada skupini drveća u kojoj se javlja ivanjski rast, a 90 % rasta otpada na proljetni.

ZAKORJENJIVANJE OBIČNE JELE

Kao prvi podatak o zakorjenjivanju obične jele Koestler i dr. (1968) navode da je Nobbe (1875)
utvrdio da jela razvija u mladosti manje sitnoga korijenja od obične smrče i običnog bora. Daljnji
radovi i istraživanja njezina zakorijenjivanja prema istome autoru i našim podacima nastavljeni su
u dvadesetom stoljeću.

Slika 2. Stadiji razvoja korijenovog sistema obične jele

13
Prema dosadašnjim istraživanjima zaključuje se kako je obična jela vrsta koja se od sve crnogorice
zakorjenjuje najdublje i koja tvori korijensku mrežu sa vrlo izraženom žilom srčanicom. U njezinoj
korijenskoj mreži nalazimo naglašenu srčanicu te 4 do 6 bočnih žila koje iz žilišta koso prodiru u
tlo. Već u prvih nekoliko godina života jela razvija jaku srčanicu čija prosječna dužina iznosi u
desetoj godini života skoro 50 cm. Do prsnoga promjera jele od kojih je 20 cm promjer žile srčanice
podjednak je prsnome promjeru, dok u dubinu prodire od 130 do 160 cm (slika 2). U kasnijem
razvoju promjer srčanice zaostaje za promjerom debla. Iz jakoga bočnoga korijenja izlazi okomito
tzv. poniruće korijenje, te zajedno sa žilom srčanicom, koja je znatno krupnija raste u dubinu
(Koestler i dr. 1968). Zastarčene jele razvijaju prema Šafaru (1954) žilu srčanicu većeg promjera
od promjera njihova debla.

Sitno, aktivno korijenje jele nalazi se u površinskome sloju tla i na završecima okomitoga i
vodoravnoga korijenja korijenske mreže. Aktivno korijenje na kojemu se nalaze korijenske dlačice
ima najveće fiziološko značenje u korijenovom sistemu, pa se njegovu položaju u tlu i količini
poklanja osobita pozornost.

U tlima različitoga mehaničkoga sastava od pjeskovite ilovače do teške gline, obična jela uvijek
oblikuje korijensku mrežu sa žilom srčanicom, što potvrđuje većina autora koji su istraživali
njezino zakorjenjivanje. Naša istraživanja na kršu u skeletnim tlima dinarske bukovo-jelove šume
dokazala su da srčanica zbog kamena, koji onemogućuje njezin geotropno pozitivan rast, zaobilazi
kamen i da prodire u dubinu gdje tlo to omogućuje.

O pojavi živih panjeva obične jele u jelovim šumama Gorskoga kotara pisao je Šafar (1951, 1954.
i 1955). Ustanovio je da u sastojinama gdje prevladava jela ima od 30 % do 60 % živih panjeva i
da je na vapnenastoj podlozi ta pojava češća nego na silikatnoj. Autor je zaključio da su živi jelovi
panjevi posljedica prelaženja asimilata iz živih stabala putem fiziološki srašćenoga korijenja.

14
DUBINA ZAKORJENJIVANJA OBIČNE JELE U GORSKOM KOTARU I NA MACELJU

Dubina zakorjenjivanja obične jele u jelovoj šumi sa rebračom, te u dinarskoj bukovo-jelovoj šumi
utvrđena je metodom profila (Prpić 1974). U jelovoj šumi sa rebračom (Blechno-Abietetum Ht.
1938), u podzolu, distričnom smeđem tlu, podzolastom smeđem tlu i ilimerizovanom tlu na
pješčenjaku vodoravna korijenska mreža obične jele pojavljuje se do dubine od 1 m, a najraširenija
je u prvih 10 do 30 cm bez obzira na tip tla. Korijenje jele zauzima u ekološkom profilu tla dublje
položaje od korijenja bukve i smrče, koje zajedno rastu u toj šumskoj zajednici, te tako dobro
iskorištavaju rizosferu.

Okomita korijenska mreža jele zauzima mnogo dublje položaje. Žila srčanica i poniruće korijenje
koje raste iz vodoravnoga korijenja prodire često u matični supstrat ovisno o njegovu sastavu.

U bukovo-jelovoj šumi (Omphalodo-Fagetum Marinček et al. 1992), u smeđem tlu na vapnencu

različite dubine, te ilimeriziranom tlu korijenski sistem obične jele rabi sve raspoloživo tlo, kako
ono iznad matične stijene, tako i ono u pukotinama i džepovima u matičnoj stijeni. Žila srčanica
često se usmjeruje koso od žilišta i prodire u pukotinu na kršu koja se nalazi dalje od stabla. Tu je
posebice izraženo jako postrano korijenje obične jele. U dubljem profilu tla na kršu ono se
normalno razvija kao u jelovoj šumi sa rebračom. Na mjestima na kojima su gromade kamenja na
kojima je izrasla jela, bočno korijenje obuhvata gromadu i spušta se u tlo. U ilimeriziranom tlu
koje se razvilo u vrtačama ili u dubljim škrapama, korijenska mreža obične jele dobro se razvija.
Odrasla jelova stabla izrasla na takvim mjestima postižu velike dimenzije.

15
 Slika 3. Presjeci korijena u profilu kalcikambisola uz jelovo stablo u dinarskoj bukovo-jelovoj
šumi (Omphalodo-Fagetum Marinček et al. 1992) Bitoraj, Gorski kotar

U panonskoj varijanti bukovo-jelove šume na Macelju (Abieti-Fagetum „panonicum“ Rauš prov.)

u distričnom smeđem tlu na pješčenjaku jela razvija tipičnu korijensku mrežu sa žilom srčanicom.
Vodoravno korijenje ustanovljeno je do dubine od 1 m s mnoštvom ponirućega korijenja.

16
SUŠENJE JELE U HRVATSKOJ

Obična jela je vrlo osjetljiva vrsta na promjenu „hemijske klime“, a osobito na SO2 i HF (Wentzel
1969, prema Kreebu 1974). Usprkos prednostima koje jela ima u svojoj ekološkoj konstituciji –
intenzivna korijenska mreža i duboko zakorjenjivanje, dobro podnošenje zasjene, sklonost tvorbi
biogrupa, brzi oporavak od napada štetnika, u arealu bukovo-jelovih šuma komplementarna je sa
bukvom i smrčom (različitost zakorjenjivanja i podnošenja zasjene) – ona je danas najoštećenije
drvo u hrvatskim šumama. Osobito visok postotak oštećenosti ima jela u Gorskom kotaru (Uprava
šuma Delnice) 1999. godine zdravih jela je samo 3,8 %, a 81,6 % značajno oštećenih. To je
područje osobito izloženo imisijama štetnih tvari (SO2, NO3, O3, teške kovine i dr.) koje potječu
od emisija termoelektrane Plomin, riječke industrije, zagrebačke industrije i automobilskog
prometa.

Predispoziciju sušenja jele uvjetuju klimatske promjene, osobito zatopljenje i smanjenje vlažnosti
u staništima jelovih šuma. To pogoduje gradaciji štetnika, jelova moljca. Djelomično sušenje i
propadanje jele uzrokovano je nizom čimbenika u kojemu je posljednji u tome nizu jelov moljac
(Argyresthia fundela F.R.) (Androić 1975).

Utvrđeno je kako je jela s obzirom na zahtjeve prema toplini i vodi stenovalentna vrsta, što u
dugom, toplom i sušnom razdoblju uvjetuje njezino fiziološko slabljenje i predispoziciju za napad
jelova moljca. Ona se, međutim, u optimumu areala u Hrvatskoj brzo oporavlja od napada moljca
zbog duboke i postrane korijenske mreže, fiziološkoga srašćivanja korijena susjednih stabala i
stvaranjem biogrupa, brzom regeneracijom iglica i velikim podnošenjem zasjene. U optimumu
svoga areala jela je izvan opasnosti odumiranja, što se ne odnosi na granicu njezina areala prema
toplijim područjima (Prpić 1975).

17
GENERATIVNO RAZMNOŽAVANJE OBIČNE JELE

Obična jela (Abies alba Mill.) jednodomna je vrsta sa jednospolnim cvjetovima. Muške žute rese
i ženski češerasti cvatovi pojavljuju se u kasno proljeće na prošlogodišnjim izbojcima, obično
krajem maja. Muških resa ima najviše u gornjem dijelu krošnje, dok su ženski uspravni cvatovi pri
krajevima izbojaka. Češeri su uspravni, valjkasti, dužine od 10 do 18 cm, širine do 5 cm, a
dozrijevaju u jesen iste godine. Zreli su češeri u septembru tamnosmeđe boje, rasipaju se na stablu
nakon mjesec dana, a na granama ostaju češerne stapke.

Jela počinje rađati sjemenom u dobi od 25. do 35. godine na osami, a u sklopu između 60. i 70.
godine (Vidaković 1993). Urod sjemena je periodičan, tako da su u desetljeću dva puna uroda (70-
100 % od punoga uroda), dva polovična uroda (40-70 %) i četiri djelomična uroda (10-40 %).
Prosječni godišnji urod iznosi 37 % od punoga uroda (Rohmeder 1972). Češeri u svježem stanju
sadrže 55 do 75 % vode, a kad se vlaga smanji na 38 %, počinju se rasipati.

Kod mnogih vrsta šumskoga drveća mikropila je zatvorena nakon oprašivanja, dok kod obične jele
ostaje otvorena (Greguss 1979). Također se smatra da je ova vrsta djelomično i samooplodna
(Kiellander 1965), a kod samooplodnje moguće je dobiti visok postotak letalnih embrija.

Morfološka svojstva polena obične jele služila su za utvrđivanje nižih sistematskih kategorija (rasa,
formi), jer su kao i drugi reprodukcijski organi najmanje izloženi promjenama.

Polen obične jele, u usporedbi sa ostalim četinjačama, mnogo je veći i teži. Njegova brzina padanja
iznosi 38 cm x s-1, što je prosječno šest puta veća brzina u odnosu na polen obične smrče (Rohmeder
i Schonbach 1959).

Gajić je (1960, 1962, 1964) ustanovio varijabilnost u obliku, veličini i boji sjemena, te u obliku i
veličini češera obične jele. Na osnovi boje sjemena opisao je dva varijeteta: fuscoviolaceae (sjeme
smeđeljubičasto) i rosea (sjeme ružičasto). Na osnovi oblika i veličine češera ustanovio je tri
forme: f. oblongicarpa, f. multibracteata i f. paucibracteata.

Izmjerivši dimenzije češera u NP Risnjak, Gudeski je (1966) razdvojio običnu jelu na razinu formi:
A. alba f. paucibracteata Gaj. (dužine češera 16,0 – 19,2 cm i širine 4,0 – 4,8 cm), A. alba f.
oblongicarpa (dužine češera 12,0 – 20,0 cm i širine 2,6 – 3,8 cm) i A. alba f. typica (dužine češera
9,0 – 17,5 cm i širine 2,5 – 4,5 cm).

18
Za čuvanje sjemena obične jele optimalna vlaga zraka trebala bi biti 7-8 % pri temperaturi od -80C
do -100C. Nakon čuvanja sjemena tri godine u takvim uvjetima energija klijavosti sjemena smanjila
se za 10 do 15 %, utvrdio je Gradi (1973).

Krilato sjeme obične jele rasijava se pomoću vjetra, te u prirodi obično isklije idućeg proljeća.
Sjemenke su čunjasta ili nepravilno trouglasta oblika, sa smolnim vrećicama. Sjemeno krilce
potpuno obuhvaća jednu i dijelom je presavijeno na drugu stranu sjemenke. Sjeme ima u sredini
veliki endosperm s embrijem klinasta oblika. Klija za tri do četiri sedmice, a klica ima pet do šest
zelenih kotiledona koji su zvjezdasto raspoređeni i koji imaju dvije bijele pruge puči. Poslije se
pojavljuju prvi listovi koji su mnogo kraći od kotiledona, a raspoređeni su naizmjenično.

VEGETATIVNO RAZMNOŽAVANJE OBIČNE JELE

I heterovegetativno i autovegetativno razmnožavanje obične jele je uspješno. Međutim, pri takvu

razmnožavanju postoji velika individualna varijabilnost. Razlike u uspjehu su odraz različitih
genotipova. Osim toga varijabilnost se pojavljuje s obzirom na dob majčinske biljke koja se ovim
putem razmnožava. Općenito se smatra da se povećanjem dobi majčinskih biljaka sposobnost
zakorjenjivanja smanjuje, a kakvoća korijenskog sistema se pogoršava. Osim toga utjecaj topofize
izražen je za jedno duže razdoblje od 8 do 13 godina (Korpel i dr. 1982). u obliku plagiotropnoga
rasta, koji se prilično kasno mijenja u ortotropni rast.

Pri heterovegetativnom razmnožavanju pomoću cijepljenja uspjeh doseže više od 90 % (Korpel i

dr. 1982). Kiellander je (1962) imao pozitivne rezultate od 81 %, a Gathy (1961) 10 – 80 %.
Najbolje je rezultate dobio Zavadil (1967 a,b) pri postranom cijepljenju 96 %, a pri kopulaciji
90 %. Molčenko je (1977) pri cijepljenju jele imao 77 % primljenih biljaka. Popnikola je (1974b)
ustanovio da obilna cvatnja cijepljenih biljaka počinje 3-4 godine nakon cijepljenja.

Smatra se da je najbolje vrijeme za cijepljenje na otvorenom konac marta i aprila, dok je

najpogodnije skupljati plemke u martu.

Budući da se jela uspješno cijepi, nema potrebe rabiti stimulatore. Međutim, pri razmnožavanju
jele reznicama stimulatori poboljšavaju uspjeh zakorjenjivanja. Reznice uzimane sa mladih biljaka
zakorjenjuju se mnogo bolje od reznica uzetih sa starijih stabala. Dobri rezultati postignuti su i pri
ožiljavanju međuvrsnih hibridnih biljaka (Kobliha i Pokorny 1990).
19
KULTIVARI OBIČNE JELE

„Aurea“ (= A. pectinata auricoma Carr.) – iglice su joj djelomično zlatnožute. Nije postojan i
veoma rijedak kultivar.

„Brevifolia“ (= A. alba var. brevifolia /Carr./ Schn.) – patuljast oblik s kratkim i širokim iglicama.
Potječe iz Francuske, a sada ga više nema.

„Columnaris“ (= A. alba f. columnaris /Carr./ Rehd.) – stupolik oblik; ima velik broj kratkih i
jednako dugih grana u krošnji; iglice nešto kraće nego u tipične vrste. Prvotno nađen u Francuskoj.

„Compacta“ (= A. alba f. compacta /Parsons/ Rehd.) – patuljast oblik, širi nego što je visok, gusto
se razgranjuje; iglice jako sjajne. Potječe iz SAD-a, sada je vrlo rijedak.

„Elegans“ – grmasta, patuljasta forma; iglice kratke, pri vrhu rascijepljene. Ne uzgaja se.

„Fastigiata“ – široka, stupolika habitusa; grane koso prema gore usmjerene; iglice duge 10-20
mm, nisu raščešljane, često savinute prema gore.

f. flabellata Beissn. – ustanovljen oblik u Njemačkoj, ali se više ne uzgaja.

„Green Spiral“ – viseći oblik s uspravnim deblom koje se uvija u širu spiralu; grane kratke,
usmjerene prema dole; iglice kraće i gušće smještene nego kod tipične vrste. U nasadima i
rasadnicima koji put je krivo označen kao „Tortuosa“.

„Microphylla“ (= A. p. var. microphylla Carr.) – patuljasta forma s gusto poredanim kratkim,

tankim izbojcima; pupovi mali, crvenkasti i smolavi; iglice 8-15 mm duge, tupa vrha. Veoma je
rijetka.

„Pendula“ – 10 – 15 m visoko stablo, u starijih primjeraka krošnja više ili manje povinuta; izbojci
viseći.

„Pyramidalis“ (= A. p. var. pyramidalis Carr.) – u mladosti veoma uska, stupolika, a poslije više
čunjasta habitusa; 7-12 m visoka forma; grane prema gore usmjerene; izbojci kratki, gusto
poredani; iglice kratke, uske, tamnozelene, sjajne, nisu raščešljane, već radijalno oko izbojka
poredane. Tošić je (1963) opisao 7 primjeraka ovoga tipa s planine Ogorijevac kod Sjenice. Brinar
je (1967) opisao jedan mutant jele stupolika habitusa koji je našao kod Rakitna u Sloveniji.
Ta se jela razlikuje od forme „Pyramidalis“ i „Stricta“ po tome što su joj grane horizontalno

20
otklonjene. Taj mutant ima kratke i debele iglice koje su na izbojku gusto poredane. Postoje još i
razlike u smještaju smolenica i u broju pruga puči na iglici. Ova je jela veoma vitalna i ima bujan
rast.

„Stricta“ (A. alba var. stricta Carr.) – slična prijašnjoj, samo je nešto širega habitusa.

„Tenuiorifolia“ – normalna habitusa; iglice duže i kraće; češeri do 30 cm dugi.

„Tortuosa“ (A. p. nana Hort.; A. p. prostrata Hort.: A. alba var. tortuosa /Lows./ Zaderb.) – rijetka
grmasta, patuljasta forma, nepravilna habitusa; grane uvinute, krivudave, uspravne; iglice
nepravilno poredane, kratke, 11-19 mm duge i svijetlozelene.

„Variegata“ – rijedak kultivar, ima iglice nejednolično žute boje.

„Virgata“ – krošnja široko stupolika; grane zmijolike, do 5 m duge, povinute prema dole.

UNUTARPOPULACIJSKA I MEĐUPOPULACIJSKA VARIJABILNOST OBIČNE JELE

Obična jela (Abies alba Mill.) prirodno je rasprostranjena u planinama srednje, južne i djelomično
zapadne Evrope. Na sjeveru raste od Poljske, na zapadu do sjeverne Španjolske, na istoku do
istočne Rumunjske i Bugarske, a na jugu do sjevernih granica Grčke (Vidaković 1993). S
povijesnog gledišta smatra se da su prva žarišta rasprostranjenosti obične jele Pirinejski, Apeninski
i Balkanski poluotok. Iz tih područja jela se širila preko Alpa i karpatskoga lanca u sjeverna
područja (Korpel i dr. 1992).

Unutar svog prirodnog područja rasprostranjenosti obična jela je smatrana uniformnom vrstom i
takvo je mišljenje vladalo dugo u znanstvenim krugovima. To je stanovište bilo plod Englerova
izučavanja (1905), koje je bilo opće prihvaćeno, a zasnovano je na nedostatku većih
provenijencijskih pokusa.

Kasnijim istraživanjem ustanovljeno je da kod obične jele postoji varijabilnost koja nimalo ne
zaostaje za varijabilnošću drugih vrsta četinjača i listača. Tek su pedesetih godina objavljeni
protivni rezultati, a pokusi su utvrdili postojanje ne samo geografske nego i fiziološke varijabilnosti
(Pavari 1951, Lofting 1954, 1955, 1959).

21
Veći broj autora potvrđivao je postojanje različitih geografskih rasa, koje se moraju uzimati u obzir
s obzirom na transfer sjemena ove vrste (Huber-Kohn 1963, Langner 1963, Samek 1964, Lofting
1959). Iz literature o običnoj jeli, rasprostranjenost u istočnome dijelu njezina prirodnoga areala,
Abies alba var. podolica bila je poznata kao vrlo otporna na mraz (Svoboda 1953).

Također su utvrđene ekološke razlike kod obične jele u Alpama. Obična jela iz planinskih bazena
u središnjem dijelu Alpa sa svojim je ekološkim zahtjevima, a ujedno i fiziološkim, različita od
one u sjevernom ili južnom dijelu, utvrdio je Leibundgut (1978). Marcet (1971) zaključuje da je
alpska jela, nazvana „Trockentanne“, mnogo otpornija na sušu nego jela sa sjevernih graničnih
dijelova. Također Mayer (1971) razlikuje istočne i zapadne ekotipove obične jele u alpskom
regionu.

Uspoređujući kasnije povijesne spoznaje o putevima širenja ove vrste s provenijencijskim

pokusima, Kral (1980) temelji diferencijaciju ekotipova na fiziološkim različitostima prisutnima
na udaljenim staništima. Opisao je tri ekotipa: A – pirinejski, B – apeninski i C – balkanski, dok je
u dodirnim područjima definirao prijelazne grupe A/B i B/C, koje bi se mogle pojaviti.

Takva raščlanjenost obične jele rezultat je utjecaja primarne selekcije, utvrdio je Kral (1979).
Kontakti obične jele s drugim vrstama šumskoga drveća u vrijeme njezina širenja i zauzimanja
prirodnoga područja nakon glacijacije rezultiralo je ekotipskom varijabilnošću kao posljedicom
sekundarne selekcije. Ta selekcija uključuje bolji rast jedinki u kompeticiji s brže rastućim vrstama
(bukva, smrča), a vodi stvaranju mlađih ekotipova koji imaju bolji rast i prirast u odnosu na stare
ekotipove.

U zapadnim Alpama obična jela je bila rasprostranjena u područjima gdje je rasla u kompeticiji s
heliofilnijim vrstama (obični bor, hrastovi), dok je u središnjem dijelu Alpa morala prevladati
suparništvo smrče. Prevladavši kompeticiju bukve i smrče, tamo obitava tip obične jele boljeg
prirasta i veće tolerancije zasjene nego u dijelovima gdje je u kontaktu s heliofilnijim vrstama.

22
Kral (1979) razlikuje četiri kategorije ekotipova:

1. Rasprostranjenost obične jele prije bukve i smrče

2. Rasprostranjenost obične jele protiv kompeticije smrče

3. Rasprostranjenost obične jele protiv kompeticije bukve

4. Rasprostranjenost obične jele protiv kompeticije smrče i bukve

Kao rezultat primarne i sekundarne selekcije u Alpama i bližim planinama, Kral je (1980) utvrdio
postojanje osam ekotipova.

Prema Svobodi (1953) najveća varijabilnost obične jele evidentirana je na lokalitetima u

najjužnijem dijelu rasprostranjenosti u Apeninima i na Balkanskom poluotoku, gdje je uočeno
postojanje većeg broja rasa. U sredozemnom području rasprostranjenosti utvrđena je morfološka
varijabilnost rasa, osobito na udaljenim i izoliranim predjelima (Guinier 1938).

Literaturni navodi da u Hrvatskoj, u sklopu ili na rubu areala obične jele, raste neka druga vrsta
jele, označena jednom kao „Abies pardei“, a drugi put kao „Abies biokovoensis“ pokazali su se
potpuno netačnim. Je li na Biokovu poseban ekotip obične jele, trebat će se utvrditi objektivnim
istraživanjima (Trinajstić 1999).

Izražena varijabilnost kod obične jele utvrđena je i za pojedine fiziološka svojstva ili procese.
Bauer je (1971, 1972) izučavao fotosintetsku aktivnost nastalu poslije stresova, te godišnje kretanje
otpornosti na visoke i niske temperature u kambiju izbojaka i korijenja sadnica obične jele.
Otpornost se kretala ovisno o temperaturi, te osjetljivosti i razvoju pojedine istraživane jedinke.
Kambij izbojaka postigao je otpornost na mraz i kod -500C u zimskom razdoblju, dok je ljeti ta
otpornost bila samo kod -50C.

U odabranim provenijencijama Paule je (1977) istraživao sastav hlorofila u asimilacijskim

organima i njihovu reakciju s obzirom na uvjete provenijencijskih pokusa. Sadržaj hlorofila je bio
od 57 do 100 % veći kod obične jele koja je rasla pod zastorom ariševih krošanja u odnosu na
običnu jelu na otvorenom. Slične rezultate postigao je Di Tomasso (1973) kada je istraživao
godišnji porast sastava hlorofila u odnosu na zasjenjenost jelovih iglica.

23
Kočiova je (1970) istraživala fenologiju rasta provenijencija obične jele. Podjelila je slovačke
provenijencije u dvije skupine: s kratkim razdobljem rasta koji traje od 50 do 58 dana i s dugim
razdobljem rasta u trajanju od 71 do 73 dana.

Hauck je (1974) utvrdio da obična jela počinje rasti pri temperaturi od 100C, a najbrže prirašćuje
pri temperaturi 15-200C. Također su istraživanja Debazaca i Claudea (1976) otkrila postojanje
varijabilnosti u vremenu cvjetanja i rasta, što je povezano i s otpornosti na kasni i rani mraz
pojedinih provenijencija.

Kao i za fiziološka svojstva, čini se da je rast obične jele također genetski uvjetovan, a osobito je
vezan uz geografski udaljenje provenijencije (Becker 1971).

Istraživanja anatomsko-morfološke građe iglica imaju veliko značenje pri ekološko-fiziološkim i

evolucijskim izučavanjima, te pri selekciji pojedinih vrsta šumskoga drveća.

Utvrđeno je da su iglice obične jele vrlo osjetljive i da brzo reagiraju na ekološke uvjete sredine,
te da donekle određuju tijek prirasta i razvoja drugih organa (Pravdin 1964, Mamaev i
Roždestvenskij 1969).

Čimbenici kao CO2 i SO2 iz atmosfere, kisele kiše, odnosno teški metali ugrožavaju opstanak
obične jele, a time utječu i na njezino odumiranje.

24
MEĐUVRSNA HIBRIDIZACIJA

Unutar prirodnoga područja rasprostiranja roda Abies dolazi osam spontanih hibrida. Od njih su
dva nastala križanjem sa običnom jelom: A. alba x A. cephalonica (= A. borisii regis) i A.
cephalonica x A. alba (= A. nebrodensis). A. borisii regis dolazi u južnom dijelu Balkanskog
poluotoka, a A. nebrodensis ima izolirano nalazište na Siciliji (Klaehn i Winieski 1962, Morandini
1969). Ostali spontani hibridi sa ovom vrstom poznati su iz parkova i arboretuma, a to su A. alba
x A. pinsapo, A. nordmanniana x A. alba i A. pinsapo x A. alba.

Poznati su i prijelazni oblici. U Grčkoj, gdje raste A. cephalonica, pojavljuje se i prijelazni oblik
prema A. alba. Taj prijelazni oblik ide na sjever sve do granice Makedonije, a pretpostavlja se da
on dolazi i u Makedoniji. Fukarek (1974) smatra da je to ssp. acutifolia (var. acutifolia Turill).
Dobrinov i Gagov (1981) izvješćuju da taj varijetet raste u Bugarskoj na planini Slavljanka. Wright
(1962) smatra da je taj prijelazni oblik, koji je Mattfeld (1927 i 1930) nazvao A. borissi regis,
nastao križanjem A. alba x A. cephalonica. Isti autor smatra da je i A. nebrodensis križanac
između obične i grčke jele.

Prema Loftingu u Danskoj su nastali spontani hibridi između obične jele i kavkaske jele, od kojih
neki pokazuju osobito dobar rast. Spontani križanac poznat je i između španjolske i obične jele.

Abies alba je osim navedenih vrsta još uspješno križana s A. veitchii, A. concolor, A. amabilis.
A. balsamea, A. numidica, A. pinsapo i A. homolepis (Vidaković 1982, Korpel i dr. 1982, Kantor
i Chira 1971, 1972, Kormutak 1979). O rastu tih hibrida zasada nema mnogo podataka, premda se
zna da u Danskoj postoje hibridi A. alba x A. amabilis stari preko 40 godina, koji rastu brže od
jednog roditelja. tj. A. alba. Međutim, zanimljivo je spomenuti da neki spontani hibridi nastali u
Danskoj između obične i kavkaske jele rastu veoma dobro, ali su osjetljivi na napad Aphida i nisu
rezistentni na rđu Pucciniastrum stulatum (Lofting 1959, Kiellander 1965, Korpel i dr. 1982,
Vidaković i Krstinić 1985). Prema Rohmederu i Schonbachu (1959) A. veitchii x A. alba u
7. godini ima prosječnu visinu biljaka 51,1 cm, dok njegova kontrola (A. alba x A. alba) ima
prosjek visina 32, 8 cm.

Prema mišljenu Korpela i dr. (1982) rezultati međuvrsne hibridizacije upućivali su na laganu
sposobnost križanja u okviru cijeloga roda Abies. Od poznatih hibrida mnogi posjeduju učinak
heterozisa, pogotovo kombinacije s pojedinim američkim vrstama.

25
Pokazalo se da pojedini hibridi, npr. A. nordmanniana x A. alba, imaju brz rast, ali pokazuju malu
rezistentnost. Prihvaćeno je mišljenje da će se pomoću programa oplemenjivanja uspjeti dobiti
hibridi koji će biti rezistentni i sposobni da u proizvodnji nadomjeste jelu u područjima gdje joj se
obujam smanjuje.

Slika 4. Osnivanje terenskoga pokusa na području UŠ Delnice, Šumarija Fužine, g. j. „Brloško“

26
SJEMENARSTVO, RASADNIČKA PROIZVODNJA I ŠUMSKE KULTURE OBIČNE
JELE (Abies alba Mill.)

Obična jela je temeljna vrsta prebornih šuma koje u svojoj strukturi po jedinici površine imaju
stabla različitih vrsta, visina i debljina. Te su šume podjednakoga vanjskoga izgleda. U njima su
međusobni odnosi stabala obilježeni stalnom borbom za prostor u tlu i iznad tla onih vrsta drveća
koje se nalaze u različitim visinskim slojevima sastojine i u različitom horizontalnom strukturnom
rasporedu. Kod normalne drvne zalihe koja je raspoređena u prebornoj strukturi, te šume imaju
maksimalnu proizvodnju i optimalno i trajno prirodno pomlađivanje, te dobru stabilnost.

Iz navedenog je vidljivo da u normalnim, trajnim, stabilnim i produktivnim prebornim šumama

sjemenarstvo, a s tim u vezi i rasadnička proizvodnja ne bi trebali imati važnu ulogu pri
pomlađivanju jelovih šuma. Uloga je veća ukoliko su promjene prebornih struktura i stanišnih
uvjeta jelovih sastojina značajnije, što je nažalost svakim danom sve veća pojava.

Povijesno gledano, razvoj šumskog sjemenarstva u Europi počinje u 16. stoljeću, kad se počelo
trgovati šumskim sjemenom. To sjeme nije nalazilo svoju upotrebu u klasičnom šumarstvu nego u
hortikulturnim radovima pri podizanju parkova s posebnim naglaskom na unošenje egzotičnih i
ukrasnih vrsta drveća.

Šumsko sjemenarstvo dobiva svoje značenje koncem 18. stoljeća kad počinju gole sječe kao glavni
način iskorištavanja i obnove šuma posebno u srednjoj Europi. Posječene površine je trebalo
privesti šumskoj kulturi, te je to bio temeljni razlog što se šumsko sjemenarstvo zajedno sa
šumskim rasadnicima i šumskim kulturama počelo svakim danom sve više razvijati.

U hrvatskome šumarstvu tijekom njegove preko 230 godina duge povijesti, na sreću, čiste sječe
nikad nisu bile temeljni način obnove i iskorištavanja šuma. To je razlog što danas Hrvatska ima
preko 95 % prirodnih šuma u svim uzgojnim oblicima i degradacijskim stadijima, a šumske kulture
i plantaže zauzimaju samo oko 5 % ukupne površine pod šumom.

Preborne bukovo-jelove šume u normalnim sastojinskim, ekološkim i gospodarskim uvjetima

trajno se prirodno pomlađuju. Prirodno je pomlađivanje temeljna pretpostavka opstanka i razvoja
prebornih šuma. Sve je to razlog što obična jela nije prevladavala sa svojom problematikom u
sjemenarstvu, kao što je to bio slučaj sa ostalim, pretežno pionirskim vrstama drveća (smrča, bor),
kojima se najčešće pošumljavaju nove površine.

27
Sjemenarstvo ima značajno mjesto kod hrasta (lužnjak, kitnjak), gospodarski i ekološki značajnim
klimatogenim vrstama s uskom ekološkom amplitudom, gdje se obnova obavlja pri koncu
ophodnje oplodnim sječama s kratkim pomladnim razdobljem, gdje je intervencija sa žirom i
sadnicama uobičajena i najčešće nužna mjera u prirodnoj i umjetnoj obnovi.

Preborne bukovo-jelove šume u Hrvatskoj većinom dolaze na strmim planinskim područjima s

pretežno vapnenom podlogom. Te šume rastu na kamenitim tlima, gdje čista sječa može izazvati
prave katastrofe zbog erozije tla i devastacije staništa, što se na žalost u prošlosti dešavalo u
srednjoj Europi. Postoji dosta razloga da se prihvati mišljenje da su čiste sječe u Alpama u
Švicarskoj izazvale prave ekološke (erozija, poplave) i gospodarske (pomanjkanje drvne sirovine,
ogoljeli tereni nepovoljni za poljoprivredu i šumarstvo) katastrofe i upravo je taj strah od trajnog
nestanka šuma razlogom nastanka šumarske struke i znanosti.

Šumsko sjemenarstvo koje se bavi sjemenom obične jele svakim danom ima svoje značajnije
mjesto. Intervencije u jelovim sastojinama narušene strukture zbog sušenja i propadanja,
podsijavanje jelova sjemena i unošenje sadnica u areal jelovih šuma pod zastorom krošanja onih
sastojina gdje bi jela trebala imati ili je imala glavno mjesto u strukturi, samo je jedan od razloga
što uzgoju jelova sjemena moraju posvetiti sve veću pozornost i šumarska struka i znanost.

U tom kontekstu nije zanemariva činjenica da se u današnjim ekološkim uvjetima zbog očiglednih
klimatskih promjena areal jele smanjuje. Ona se povlači u više, za nju stanišno povoljnije uvjete, a
na njezino se mjesto širi u ovom slučaju agresivnija i termofilnija bukva uz ostale vrste drveća.

U naprednom i intezivnom šumskom gospodarstvu, kao što je hrvatsko, u takvim će uvjetima u

svakom slučaju biti nužna intervencija uzgajivača zbog poboljšanja i upotpunjavanja strukture
takvih sastojina bilo sadnicama ili sjemenom obične jele. To ide u prilog onim razmišljanjima koja
teže unapređenju šuma i šumarstva u arealu jelovih šuma osnivanjem i umjetnim pomlađivanjem,
pri čemu sjemenarstvo, rasadničarstvo i šumske kulture imaju središnje mjesto.

Rasadničarska se proizvodnja sadnica obične jele i prije i danas razvija u istom smjeru kao i onaj
dio sjemenarstva koji se odnosi na jelu. Proizvodnja jelovih sadnica je ograničena činjenicom da
se jelove preborne šume prirodno pomlađuju, a i s ograničenim arealom jelovih šuma i šumskih
površina pogodnih za unos jele, posebno bukovih panjača i šumskih kultura obične smrče.

28
Podizanje šumskih kultura i plantaža je šumskouzgojni postupak osnivanja umjetnih šuma u
proširenoj biološkoj reprodukciji šuma na površinama koje neposredno prije toga nisu bile pod
šumom.

Obnova šumskih kultura i plantaža pripada poslovima jednostavne biološke reprodukcije šuma, a
može se obavljati na umjetan, prirodan i kombiniran način obnove. S obzirom na mali postotak
udjela šumskih kultura i plantaža u šumama Hrvatske te na činjenicu da je obična jela klimatogena
vrsta drveća s vrlo uskom ekološkom amplitudom, koja za svoj razvoj traži ekološki strogo
definirana staništa, tradicija ni potreba podizanja takvih kultura u Hrvatskoj ne postoji. Pritom do
kraja mora biti jasna velika razlika između umjetne obnove po prirodnim načelima prebornih šuma
i podizanja šumskih jelovih kultura na nešumskim tlima.

SJEMENARSTVO OBIČNE JELE

NEKA SVOJSTVA ČEŠERA I SJEMENA OBIČNE JELE

Češer obične jele je uspravan, dug od 100 do 180 mm, a širok oko 50 mm, mladi je zelenkast, zreli
tamnosmeđ (Vidaković 1982).

Sjeme je dugačko oko 7-13 mm, trokutasto, žućkastosmeđe, sjajno, ima po sebi žućkaste mjehuriće.
Krilce je dva puta duže od sjemenke.

Klijanje sjemena je nadzemno. Kotiledona ima najčešće oko 5, dugi su oko 25-35 mm, a široki oko
2 mm. Ostaju na biljčicama do četvrte godine. Primarne su iglice kraće, 5-15 mm, po nekoliko u
pršljenu.

Obična jela cvjeta u maju. Češeri sazrijevaju jednu godinu, a zreli su od druge polovine septembra
do prve polovine oktobra. Počinje rađati sjemenom u dobi od 60 do 70 godina u sastojini, a soliterna
stabla u dobi od 20 do 30 godina.

Puni urod se javlja svake 3. do 8. godine, a međuurod svake 2. ili 3. godine.

Najstarija metoda procjene uroda je fenološka. Ona se temelji na okularnoj procjeni, a njezina
tačnost i pravilna procjena ovisi o iskustvu ocjenjivača. Pri ocjeni uroda moguće ga je svrstati u
četiri stepena (Šmelkova 1996), što je za običnu jelu i običnu smrču prikazano u tablici 3.

29
Tablica 3. Ocjena stepena uroda za običnu jelu i običnu smrču

Oznaka stepena uroda Obilježja uroda Ocjene stepena uroda

0 – nema uroda 0 0

Mali broj češera na soliternim 1 – 40 češera

1 – slab urod
i rubnim stablima na jednom stablu

Dobar urod soliternih, a slab 41 – 70 češera

2 – srednji urod
urod stabala u sastojini na jednom stablu

Obilan urod soliternih i rubnih Iznad 71 češera

3 – puni urod
stabala u sastojini po jednom stablu

Metode određivanja godine uroda u prošlosti temelje se na određivanju godine nastaloga pomlatka
i mladika pod zastorom krošanja matične sastojine, brojenjem godova mladoga naraštaja te
utvrđivanje godine uroda (Šmelkova 1996).

Ocjena uroda u prošlim godinama temelji se na metodi pokusnih grana, pri čemu se kod jele obavlja
procjena na temelju vretena zaostalih na granama nakon raspadanja češera i opadanja sjemena.
Takvim je načinom moguće utvrditi godine uroda kod jele u posljednjih 8-15 godina.

Nakon sazrijevanja češeri se u roku 1-2 sedmice raspadaju ovisno o vremenskim uvjetima (sušno
razdoblje) i pojavi mraza, što ubrzava raspadanje češera. Krilca na sjemenu omogućavaju širenje
sjemena pomoću zračnih struja.

Sakupljanjem češera treba početi onda kad počnu žutjeti ili kad se na južnim stranama krošanja
počinju raspadati, a to je najčešće koncem septembra i početkom oktobra. Skupljaju se ručno,
trganjem s dubećih, a rjeđe sa oborenih stabala.

Smatra se da je urod dobar ako se na bočnom rezu češera nalazi 50 % i više punih sjemenki. Jedan
hektolitar sirovih češera teži oko 50 kg. Nakon sakupljanja nužno je brzo otpremiti češere do
privremenoga skladišta ili do središnje trušnice.

30
U protivnom zbog velike vlažnosti češera i sjemena i mogućnosti grijanja i parenja, može nastati
velika šteta jer se gubi klijavost. Ako se transportiraju u vrećama, u njih se stavljaju neposredno
prije transporta, a ako se transportiraju u otvorenim vozilima, nužno ih je staviti u slojeve debljine
40-50 cm.

Jelovi se češeri brzo raspadaju te se zbog toga primjenjuje poseban postupak trušenja. Nakon
sakupljanja stavljaju se u slojeve debljine do 15 cm na suha i prozračna mjesta uz često miješanje
i prevrtanje. Oni se relativno brzo raspadaju, a neraspadnuti se češeri mogu ručno ili udaranjem
dotrusiti. Tako dobiveni materijal, koji se sastoji od okriljenog sjemena, fertilnih i sterilnih ljuski
te vretena češera, sije se kroz sita ručno ili mehanizirano. Na taj se način dobije čisto okriljeno
sjeme.

Od 100 kg češera dobije se 10 – 16 kg sjemena. Krilca se dosta teško odvajaju od sjemena. Ako se
sjeme želi čuvati, preporučuje se čuvanje sa krilcima, jer na taj način sjeme bolje čuva klijavost.

Vitalnost ili životna sposobnost sjemena da klija, odnosno vrijeme u kojem zrelo sjeme zadrži
klijavost u normalnim prirodnim uvjetima za svaku je vrstu posebna i ovisi o velikom broju
unutarnjih (genetskih, strukturnih, fizioloških i dr.) i vanjskih (vlažnost, toplina, svjetlo, mikroflora
i dr.) čimbenika. Vrlo je važno poznavati vitalnost sjemena svake vrste drveća, te uvjete koji utječu
na produženje ili skraćenje prirodne vitalnosti zbog uspostavljanja odgovarajućih uvjeta za vrijeme
čuvanja i uskladištenja sjemena. Jelovo sjeme pripada grupi mikrobiotičkog sjemena (Šmelkova
1969), a to je sjeme one skupine drveća koje zadržava životnu sposobnost do 3 godine (tablica 4).
Konkretno, sjeme obične jele ima prirodnu vitalnost koja traje 0,5 godine, u optimalnim uvjetima
ona traje 1 godinu, a gornja granica zadržavanja vitalnosti iznosi 2 - 3 godine.

U jednom kilogramu jelova sjemena ima oko 21 000 sjemenki. Apsolutna težina sjemena ili težina
1000 sjemenki iznosi oko 50 g. Srednja čistoća sjemena na oko 85 %, a udio punih sjemenki oko
60 %. Klijavost sjemena je dosta niska i kreće se oko 45 %.

31
Tablica 4. Trajanje vitalnosti sjemena nekih vrsta drveća

Prirođena Vitalnost u Gornja granica

Vrsta drveća
vitalnost optimalnim uvjetima vitalnosti

Mikrobiotičko sjeme

Topole, vrbe 1 – 4 sedmice 2 – 6 mjeseci 1 – 2 godine

Jela, hrast, bukva,

0,5 godina 1 godina 2 – 3 godine
orah, javor, lipa

Jasen, grab 1,5 godina 1 – 2 godine 3 godine

Mezobiotičko sjeme

Bor, smrča, ariš 4 – 5 godina 7 – 8 godina 10 – 12 godina

Makrobiotičko sjeme

Bagrem, gledičija 20 godina 30 – 40 godina 60 godina

Jelovo sjeme pripada skupini sjemenja s visokim prirodnim sadržajem vode, te je zbog toga
njegovo uskladištenje kratko, što znači da se nakon sakupljanja mora sijati u prvoj mogućoj sjetvi.
Ono se čuva u uvjetima u kojima se stalno može zadržati visoka vlaga (podrumi, hladnjače, jame
u šumi pod zastorom krošanja). Za to su pogodne i klimatizirane komore (hladnjače).

32
Kratkotrajno čuvanje jelova sjemena obavlja se na ove načine:

a) Čisto se sjeme rasprostire u tanke slojeve na hladnim i vlažnim mjestima s temperaturom od 0 0

do 40 C pomiješano sa kremenim pijeskom. Sadržaj vode se snizi postupnim sušenjem na
17 – 20 % vlage. Vlaga se kontrolira i održava cijelo vrijeme sušenja.

b) Čuva se u hladnjačama u zatvorenim posudama (staklo, metal). Potrebno je sniziti vlagu na

13 – 15 %. Prije sjetve takvo sjeme treba stratificirati najmanje 30 dana pri temperaturi od +50 C.

Dugotrajno čuvanje sjemena vrsta koje imaju veći postotak vlage, pa tako i jele, moguće je u
posebnim uvjetima. Tako prema Machaničeku (1970) za dugotrajno čuvanje sjemena jele i bukve
potrebno je postupno sniziti postotak vlage na 9 – 11 %, a nakon toga uskladištiti na -110C
do -180 C. U tim je uvjetima moguće čuvati sjeme 4 do 5 godina, ali sa ekonomskoga stajališta
maksimalno vrijeme uskladištenja ne bi trebalo trajati duže od 3 godine, zbog toga što se u 4. godini
naglo počinje smanjivati vitalnost sjemena. Pri sjetvi takva sjemena nužna je predsjetvena priprema
koja se sastoji u postupnoj aklimatizaciji i povećanju postotka vlažnosti.

Jela pripada skupini drveća čije sjeme zbog unutarnjih uvjeta klijanja, nakon morfološke zrelosti,
treba naknadno dozrijeti da bi moglo normalno proklijati. Jelovo sjeme sazrijeva i otpada rano u
jesen te bi u povoljnim jesenskim klimatskim uvjetima (toplina, vlaga) sjeme proklijalo, a nakon
toga vrlo brzo stradalo od ranoga jesenskoga mraza, što je onemogućeno potrebom naknadnoga
dozrijevanja sjemena.

Naknadno se dozrijevanje ubrzava stratifikacijom, što znači miješanje jelova sjemena s onim
supstratima koji omogućavaju dobar pristup zraka i vlage stratificiranom sjemenu, kao što su
kremeni pijesak, treset, piljevina i dr. To su supstrati koji dobro drže vodu, u vlažnom stanju
omogućavaju sjemenu pristup zraka, dobro provode toplinu, što znači da se brzo ohlade na
temperaturu okoliša. Prije stratifikacije sjeme se drži 24 sata u vodi. Nakon močenja sjeme se
miješa sa pijeskom u omjeru jedan dio sjemena, a dva ili tri dijela vlažnoga pijeska. Takva se
smjesa obično sprema u sanduke. Da bi se održala stalna vlaga u vrijednosti od oko 60 %, dodaje
se 1,5 l vode na 10 kg suhoga pijeska (Šmelkova 1996). Potrebna se temperatura postiže držanjem
smjese u hladnjači, klimatskim komorama, podrumima, stratifikacijskim jamama ili u slobodnim
prirodnim uvjetima. Jelovo se sjeme najčešće stratificira po načelima hladne stratifikacije, što znači
da se temperatura okoliša kreće od 1 do +50 C, a dužina stratifikacije iznosi 30 dana.

33
RASADNIČKA PROIZVODNJA OBIČNE JELE

PROIZVODNJA SADNICA OBIČNE JELE U RASADNIKU

Sjetva sjemena:

Jelovo sjeme prije sjetve treba pripremiti za sjetvu. U proljetnoj sjetvi treba obaviti močenje u vodi
i stratifikaciju, kako smo to naveli u prethodnom poglavlju. Ako ne postoji potreba stratifikacije
(jesenjska sjetva), nužno je prije sjetve povisiti sadržaj vode u sjemenu namakanjem u vodi u
trajanju od 24 sata. Osim toga u predsjetvenu pripremu jelova sjemena ide i dezinfekcija sjemena
protiv gljiva i plijesni različitim fungicidima, dok se štetni kukci uništavaju pesticidima.
Dezinficira se praškastim preparatima koji obavijaju sjemenku, a u doticaju s vlagom tla
onemogućavaju zarazu i prijelaz štetnika iz tla u sjeme. Kod mokroga sjemena moguće je obaviti
dezinfekciju pomoću hipermangana ili u razrijeđenom formalinu (0, 15 %). Dobra priprema
sjemena za sjetvu utječe na veću visinu nadzemnog dijela klijanaca.

Vrijeme sjetve:

Vrijeme sjetve obične jele u rasadniku pada u jesen i proljeće. Većina autora preporučuje jesenjsku
sjetvu (Korpel i Vinš 1965) zbog toga što jelovo sjeme ima relativno malo štetnika, ali i zbog toga
što skladištenje i čuvanje sjemena preko zime prate troškovi i određeni rizici. Šmelkova (1996)
ističe da se jelovo sjeme sije u jesen zbog toga što treba naknadno dozrijevati i što sadrži veću
količinu vlage.

Proljetnu sjetvu treba svesti na najmanju mjeru, a ako se iz bilo kojih razloga treba obaviti, onda je
potrebno sjeme stratificirati. Neki koji zagovaraju proljetnu sjetvu objašnjavaju to činjenicom da
jelovo sjeme zasijano u jesen rano klija, te postoji opasnost stradavanja klijanaca od kasnoga
proljetnoga mraza. Zbog toga preporučuju da se proljetna sjetva obavlja u drugoj polovici marta.

Dubina sjetve:

Dubinom sjetve regulira se vlaga, toplina i presušivanje sjemena te se štiti od negativnoga utjecaja
oborina i vjetra. Dubina ovisi o vrsti sjemena, vrsti materijala kojim se zasipa, godišnjem dobu i
mogućnosti reguliranja vlage. Što je sjeme sitnije, to ga je nužno pliće sijati.

Jelovo se sjeme sije oko 1,0 – 1,5 cm duboko. Ako se sije u jesen, dubina je veća nego u proljetnoj
sjetvi. Sjeme se zasipa zemljom s gredica, tresetom, pijeskom, piljevinom ili njihovom smjesom.

34
Gustoća sjetve:

Gustoćom sjetve jelova sjemena određuje se klijancima podzemni i nadzemni prostor za rast i
razvoj. Gustoća sjetve ovisi o vrsti drveća, brzini rasta klijanaca, kakvoći sjemena, cilju uzgoja
sadnica, te o tlu i klimatskim uvjetima.

S obzirom na to da jelove sadnice rastu sporo, nužno je obaviti gušću sjetvu jelova sjemena. Ako
je njegova klijavost, čistoća i energija klijavosti niža, također je nužna gušća sjetva. Općenito se
preporučuje da se sjetvom u redove dobije od 20 do 40 biljaka po tekućem metru, a sjetvom na
cijeloj površini oko 1000 komada jelovih sadnica. Pri planiranom presađivanju sadnica gustoća se
poveća za 2 - 3 puta.

Iskustva iz prakse govore da je broj dobivenih biljaka uglavnom prevelik te je racionalnije

određivati količinu sjetve za svaku vrstu drveća po ovoj formuli:

N = (10 * V * A / K * Č) * k

N – količina sjemena u g po 1 m

V – poželjni maksimalni broj biljaka po 1 m

A – apsolutna težina sjemena ili težina 1000 komada sjemena u g

K – klijavost sjemena u %

Č – čistoća u %

k – koeficijent gubitka u tijeku klijanja (određuje se na temelju višegodišnjega iskustva), za jelu

je 1,15.

Način sjetve:

Način sjetve ovisi o više čimbenika, a posebice o mogućnostima njege klijanaca na gredicama ili
o posijanoj površini, te o mogućnosti upotrebe mehanizacije pri njezi i vađenju. Općenito se može
kazati da se jelovo sjeme sije u redove i omaške na cijeloj površini. Sjetvom omaške postiže se
bolja iskoristivost prostora te ravnomjerniji razmještaj klijanaca.

35
Njega klijanaca:

Njegom klijanaca jele na slobodnim nenatkrivenim gredicama mora se osigurati vlaga te ih štititi
od ekstremnih temperatura i oborina, kasnoga mraza, korova, ptica i glodavaca. Gredice zasijane s
jelovim sjemenom nužno je natkriti laganim lako prenosivim materijalom (trska, vodopropusna
tkanina i dr.).

Uzgajanje klijanaca:

Jelovi se klijanci uzgajaju na slobodnim, nenatkrivenim gredicama na normalnom rasadničarskom

mineralnom tlu, te na umjetno napravljenim supstratima, koji mogu biti natkriveni i nenatkriveni.

Pri sjetvi na gredice u rasadniku bilo omaške ili u redove nužno je držati se ovih pravila:

- posijati sjeme na određenu dubinu i osigurati mu dobar dodir s tlom

- posijati odgovarajuću količinu sjemena koja mora biti dobro vodoravno raspoređena

- ograničiti kolebanje topline i vlage dobrim prekrivanjem posijanoga sjemena.

Uzgoj klijanaca obične jele na umjetnim supstratima koji nisu natkriveni u našoj se praksi najčešće
obavlja osnivanjem Dunemannovih lijeha. U tim se lijehama jela uzgaja jednu, a češće dvije godine
zbog njezina sporoga rasta, a nakon toga se obavlja predsadnja ili školovanje klijanaca.

Uzgoj sadnica na nenatkrivenim umjetnim supstratima općenito, a na Dunemannovim lijehama

posebno, ima mnoge prednosti u odnosu na klasični uzgoj na gredicama, od kojih ćemo navesti
ove (Šmelkova 1996):

- veća klijavost i bolja iskoristivost sjemena

- kraće vrijeme uzgajanja sadnica

- bolje razvijen korijenski sistem, koji se pri vađenju manje oštećuje

- sadnice stvaraju veći broj pupova koji uvjetuju formiranje bogatije krošnje

- po jedinici površine je moguće uzgojiti veći broj jedinki, te je maksimalna iskoristivost

proizvodne površine

36
- u odnosu na uzgoj klijanaca na natkrivenim umjetnim supstratima, drugačiji su zračni odnosi u
supstratima.

Uzgoj klijanaca obične jele u rasadniku „Kuželj“ u Hrvatskoj odvija se u Dunemannovim lijehama
na umjetnom supstratu. Gustoća sjetve je takva da se po kvadratnom metru proizvede oko 600
biljaka, koje ostaju u sjemeništu dvije godine. Dvogodišnje se biljke presađuju u rastilište, gdje
ostaju 2- 3 godine, te se na teren prenose u dobi 2 + 2 ili 2 + 3 godine. U sjemeništu sadnice mogu
ostati i 4 godine, te se na teren prenose kao 4 + 0 godina, ali gustoća sjetve u takvim slučajevima
treba biti takva da se po m2 proizvode oko 400 komada biljaka.

Slika 5. Dvogodišnje jelove sadnice na lijehama rasadnika Kuželj

37
Uzgajanje klijanaca i sadnica na umjetnom supstratu, najčešće na tresetu, u natkrivenim
prostorima, najčešće plastenicima, prema tvrdnjama mnogih stručnjaka, najprogresivnija je
tehnološka inovacija u današnjoj rasadničarskoj praksi. Ta je metoda nastala 1956. godine u
Finskoj i vrlo se brzo proširila po cijelom svijetu. Upotrebljava se u proizvodnji klijanaca i u
njihovu školovanju, odnosno presadnji. Osim onih prednosti koje smo naveli kod uzgoja klijanaca
na umjetnim nenatkrivenim supstratima, ova metoda ima još prednosti, npr.:

- bitno skraćuje vrijeme uzgajanja sadnica

- natkritost štiti usjeve od ekstremnih oborina, vjetra, isušivanja, štete od mraza i zakorovljenosti

- moguća je rana proljetna sjetva, što produžuje vegetacijsko razdoblje

- povoljni uvjeti rasta uz optimalnu gustoću poboljšavaju kakvoću i genetski uvjetovanu

diferencijaciju.

U natkrivenim prostorima, plastenicima, najčešće se kao supstrat upotrebljava treset, kompost, a u

nekim zemljama je uobičajena upotreba supstrata načinjenog od kore smrče, bora i bukve
oplemenjenoga mineralnim hranjivima.

Sjetva se obavlja rano u proljeće, ručno, na cijeloj površini, uz mogućnost upotrebe priručnih
strojeva za sjetvu. Broj uzgojenih sadnica obične jele ovisi o njihovoj dobi tako da broj
jednogodišnjih klijanaca iznosi 1000, a dvogodišnjih 800 komada.

Za zasipanje posijanoga sjemena može se upotrebljavati pijesak, treset i piljevina. Važno je da

materijal za pokrivanje sjemena ne sadrži sjeme korova, da se ravnomjerno rasporedi po površini,
te da, uvažavajući veličinu jelova sjemena, debljina sloja ne prelazi 1,0 – 1,5 cm.

38
Školovanje sadnica:

Da bi se u rasadniku dobile vrsne, višegodišnje sadnice s dobro razvijenim nadzemnim dijelom i

bogatim korijenskim sistemom, nužno ih je školovati. Sadnice obične jele mogu se školovati
presađivanjem u rastilištu i podrezivanjem korijenskog sistema bez presađivanja. Jela se presađuje
u rastilište u dobi 2 + 0. U njemu može ostati 2 – 3 godine. Najuobičajenija je proljetna presadnja,
koja se obavlja u martu ili aprilu. Iako jelove sadnice koje su već potjerale nisu jako osjetljive na
presadnju, ipak je bolje obaviti presadnju prije početka vegetacije. Osim proljetne presadnje jela se
može presađivati i ljeti, u julu i augustu, pod posebnim režimom vlaženja i zaštite sadnica. Jesenska
se presadnja ne preporučuje za školovanje jelovih sadnica.

Pri presadnji jelovih sadnica razmak među biljkama može biti 7,5 cm, a red od reda 20 cm.

Jela se može školovati podrezivanjem korijenskoga sistema. Optimalno je vrijeme podrezivanja u

trećoj godini, prije početka vegetacije, po mogućnosti u martu. Dubina podrezivanja je 6 – 8 cm, a
sadnice se sade na terenu u dobi od 3 + 0 ili 4 + 0 godine.

Njegovanje klijanaca i sadnica obične jele u rasadniku:

Klijanci i sadnice obične jele njeguju se u rasadniku uobičajeno, plijeve se, zalijevaju i gnoje.

Jela je vrsta drveća čiji klijanci dobro rastu pod zasjenom, odnosno pod smanjenim svjetlom. To
se postiže prekrivanjem trskom ili sličnim materijalom na visini 20 – 40 cm od tla. Takva su sjenila
istodobno i zaštita od mraza, pljuskova i isušivanja tla.

Rahljenje tla ili prašenje je uobičajeni način konzerviranja vlage u tlu i istodobna borba protiv
korova.

Protiv korova se borimo mehaničkim ili hemijskim načinom.

Plijevljenje je najučinkovitiji mehanički način uništavanja korova. Osim plijevljenja, malčiranje je

daljnja mjera borbe protiv korova, s tim da se istodobno postižu dobri učinci protiv štete od oborina
i golomrazice.

39
Slika 6. Klijanac i dvogodišnja sadnica

40
Hemijski način borbe protiv korova obavlja se upotrebom totalnih i selektivnih herbicida.

Zalijevanjem različitim načinom, ovisno o opremljenosti rasadnika, osigurava se klijancima i

sadnicama optimalna vlaga tla, koja iznosi 60 – 80 % ukupnoga vodnoga kapaciteta supstrata.
Smanjivanje vlažnosti na 30 – 35 % uzrokuje zaustavljanje rasta, visinskoga prirasta i slabljenje
fotosinteze.

Zaštita sadnica u rasadniku mora biti stalni proces zaštite protiv biotskih i abiotskih čimbenika. To
vrijedi za sve vrste drveća koje se uzgaja u rasadniku. Pri zaštiti jelovih sadnica mora se posebno
paziti na njezinu osjetljivost na kasni mraz.

Prihrana jelovih sadnica u rasadniku može se obavljati dodavanjem umjetnih i organskih gnojiva.
Prema nekim autorima (Nemec i Manshard, u: Šmelkova 1996) za uzgoj dvogodišnjih sadnica
obične jele potrebno je dodati po 1 ha 30 kg N, 12 kg P2O5, 17 kg K2O i 25 kg CaO.

Proizvodnja jele u rasadnicima zahtijeva vrlo dobro tlo ili supstrat u kojem se uzgaja. Ti su zahtjevi
veći kod jele nego kod ostalih četinjača s obzirom na to da je jela klimatogena vrsta drveća s uskom
ekološkom amplitudom i velikim zahtjevima na temperaturu, vlagu zraka i tlo (Matić i Prpić 1983)
te na obilnu količinu CO2 u prizemnom sloju tla prilikom razvoja mladoga naraštaja (ponika,
pomlatka i mladika). Mikrobiološka aktivnost u tlu je veća s većim sadržajem organskih gnojiva u
njemu, a to sve ide u prilog uspješnijem razvoju sadnica obične jele. To je razlog što gnojidba
rasadnika s organskim gnojivima ima prednost pred gnojidbom s mineralnim gnojivima (Korpel i
Vinš 1965).

Različite vrste i količine organskih supstrata (treset, kompost i dr.) izmiješane s mineralnim tlom
u rasadniku, uz ostalo, osiguravaju primjerenu mikrobiološku aktivnost i utječu na manju potrebu
dodavanja mineralnih i organskih gnojiva.

41
ŠUMSKE KULTURE OBIČNE JELE

Obična jela je klimatogena vrsta drveća s uskom ekološkom valencijom koja za svoj uspješan rast,
prirast i normalan razvoj traži ekološki dosta određeno definirana staništa, kakva su inače u
prirodnim prebornim jelovim šumama. Ona je vrlo osjetljiva na zimsku studen, odnosno na mraz,
posebno u ranim razvojnim stadijima (ponik i pomladak), te na suncožar. Za vrijeme
vegetacijskoga razdoblja zahtijeva najmanje 90 dana bez mraza. U prirodnome arealu jele u
Hrvatskoj srednja se godišnja temperatura zraka kreće od 5 do 80 C, a srednje temperature mjeseca
jula i augusta ne spuštaju se ispod 130C. Ako temperatura zraka padne zimi ispod -300C, smrznu
se 1-3-godišnje iglice (Matić i Prpić 1983).

Obična jela nema obilježja pionirskih vrsta drveća koje imaju široku ekološku valenciju, te
otpornost na mraz, suncožar i ostale nepovoljne čimbenike i koje osvajaju loša, degradirana tla
osiromašena hranjivima i mikrobiološkom aktivnosti. Ona se ponovo vraća na takva ili slična tla
nakon što su neke od pionirskih vrsta drveća koje dolaze u njezinu prirodnu arealu (obična smrča,
bor, obična breza i dr.) obavile meliorativnu ulogu. Te vrste poboljšavaju fizikalna, hemijska i
biološka svojstva tla, te ga ponovno vraćaju u skupinu šumskih tala pogodnih za rast i razvoj jelovih
šuma. Obično se jela u takve pionirske sastojine, nakon određenog vremena spontano vraća, a vrlo
se često i umjetno unosi, sjetvom sjemena ili sadnjom sadnica. Takav način ponovnoga vraćanja
jele na njezina staništa moguća su zbog toga jer je pionirska sastojina obavila biološku pripremu
staništa, što je inače slučaj i kod ostalih klimatogenih vrsta drveća (hrastovi, bukva) (Matić 1979,
1996).

Postoji čvrsta veza između tla i pionirskih vrsta drveća te njihova pozitivnoga utjecaja na razvoj tla
i njegova ponovnoga vraćanja u šumska. Korijenski sistem pionirskih vrsta drveća drenira profil
tla, poboljšava njegova fizikalna, hemijska i mikrobiološka svojstva, povećava prozračnost i
vlažnost. Nadzemni dio, deblo i krošnja, tih vrsta utječe na sastojinsku mikroklimu, ublažavanje
toplotnih ekstrema, te ublažuje utjecaje niskih i visokih temperatura. Zaštita protiv utjecaja mraza,
suncožara i negativnoga utjecaja oborina samo je još jedan dodatan razlog zašto pionirske sastojine
stvaraju optimalne uvjete za povratak na takva staništa klimatogenih i osjetljivih vrsta drveća kao
što je obična jela.

42
Iz navedenih razloga ne preporučuje se podizanje šumskih kultura obične jele na otvorenim
površinama s degradiranim šumskim ili drugim tlima. Rast takvih kultura na takvu je staništu
obilježen velikim postotkom propadanja i sušenja sadnica i slabom kakvoćom buduće sastojine.
Zbog toga mnogi autori preporučuju podizanje takvih kultura pod matičnom sastojinom nekih od
pionirskih vrsta zbog njezine zaštite od nepovoljnih temperaturnih i svjetlosnih ekstremnih
utjecaja. Pritom se može dodati da je velik razlog neuspjeha podizanja jelovih kultura i degradirano
tlo s lošim fizikalnim, hemijskim i mikrobiološkim svojstvima, koja ga udaljuju od dobroga
šumskoga tla, koje isključivo preferira obična jela kao klimatogena, a ne pionirska vrsta drveća.

Na taj problem upozoravaju Korpel i Vinš (1965) i ukazuju na razlike u visinama i obličnim
brojevima četverogodišnjih i peterogodišnjih jelovih sadnica koje su rasle pod zastorom breze, te
na njihov bolji rast u odnosu na isto tako stare jelove biljke koje su rasle na otvorenom prostoru u
rasadniku.

Slika 7. Srednja visina (V) i debljina (D) petogodišnjih i četverogodišnjih jelovih sadnica pod
zastorom breze (P), na slobodnom prostoru u rasadniku (Š) (prema Korpelu i Vinšu 1965)

43
Isti autori daju podatke o utjecaju različite jačine sječa zbog pomlađivanja, odnosno zastrtosti na
pomladnim površinama na primanje i rast jelovih sadnica u uvjetima veće i manje zastrtosti
krošnjama, na zapadnom rubu, golosječini i na istočnom rubu.

Na slici 6 vidljivo je da se postotak primanja jelovih sadnica povećava sa smanjenjem zastrtosti

krošnjama do onoga dijela pomladne površine kad negativni utjecaji na golu i slabo zastrtu
površinu (mraz, suncožar) ne dođu do izražaja. Iz slike je jasno da taj negativni utjecaj počinje i da
je postotak primanja manji na slabije zastrtom dijelu zapadnoga ruba, a najmanji je na površini
posječenoj s čistom sječom, s tim da se stanje popravlja na početku istočnoga ruba i da ima blagi
pad s povećanjem zastrtosti krošnjama na tom dijelu sastojine. Isto tako na slici je vidljivo da se
visine sadnica povećavaju s povećanjem jačine svjetla i da doživljavaju svoj maksimum na sredini
gole površine, a nakon toga visine opadaju s povećanjem zastrtosti na istočnome rubu sastojine.

Slika 8. Utjecaj oplodnih i čistih sječa, odnosno različitog intenziteta zastrtosti tla na primanje i
rast jelovih sadnica (prema Korpelu i Vinšu 1965)

44
Mnogi autori ističu i bilježe uspjeh podizanja jelovih kultura na otvorenim prostorima. Međutim,
niko od njih ne opisuje stanje tla na kojem se podigla kultura, odnosno da li se radi o degradiranom
šumskom tlu ili tlu koje još nije izgubilo svojstva šumskoga tla, niti daje prikaz pojave ili utjecaja
mraza na razvoj kulture u prvim godinama života. Oni težište bacaju na svjetlo i komentiraju njegov
dobar i loš utjecaj, dok su stanišni uvjeti ostali većinom nespomenuti.

U Hrvatskoj se ne osnivaju šumske kulture obične jele na degradiranim staništima i otvorenim

prostorima. Put do jelovih sastojina na tim staništima ide isključivo preko prethodno podignutih
pionirskih kultura (smrča, bor, breza i dr.) i njihova pozitivnoga utjecaja na poboljšanje stanišnih
uvjeta. U trenutku povoljnih prilika koje se odražavaju u tlu i optimalnim mikroklimatskim
uvjetima, u takvim se kulturama počinje spontano javljati pomladak klimatogenih vrsta drveća kao
što su jela i bukva, što pokazuje da je stanište pripremljeno za njihov povratak. U takvim uvjetima
uz odgovarajuće metode oplodnih sječa, unošenjem sjemena i jelovih sadnica, obavlja se umjetna
ili kombinirana umjetna i prirodna obnova konkretne šumske kulture. Isto tako, slični se radovi
izvode i u bukovim panjačama, koje se nalaze unutar prirodnoga areala jelovih prebornih šuma.
Podsijavanjem jelova sjemena, pod zastor krošanja bukove panjače, obavlja se konvenrzija panjača
umjetnom obnovom po načelima oplodnih sječa. Takvi radovi idu u prirodnu ili umjetnu obnovu
šumskih kultura, odnosno u jednostavnu biološku reprodukciju šuma i izmjenu sastojinskoga i
uzgojnoga oblika, a radovi na osnivanju šumskih kultura svrstavaju se u proširenu biološku
reprodukciju šuma, odnosno u pošumljavanje.

45
OBIČNA JELA, PREBORNE ŠUME I PREBORNO GOSPODARENJE

Preborna šuma je takva šuma u kojoj se po jedinici površine nalaze stabla obične jele i drugih u toj
zajednici prirodnih vrsta drveća, koja su različitih visina i debljina, raspoređena u horizontalnoj
stablimičnoj ili grupimičnoj strukturi, te u tri sloja vertikalne strukture. To je visoka šuma u kojoj
se na razmjerno maloj površini nalaze stabla najrazličitijih debljina i visina, koja su pomiješana
pojedinačno (stablimično) ili u manjim grupama (grupimično). Preborna je šuma trajna šuma s
neprestanim nejednoličnim sklopom, u kojoj se iskorištavanje, pomlađivanje i njegovanje obavlja
stablimičnim odabiranjem, uglavnom istodobno i na istoj površini (Šafar 1987).

Prebornu šumu karakterizira gospodarenje bez ophodnje, ravnomjerno raspoređena drvna zaliha
na čitavoj površini, profil sastojine ispunjen zelenilom, stupnjevit sklop, neprekidno pomlađivanje,
neznatne oscilacije drvnoga volumena, težnja maksimalnoj proizvodnji na minimalnoj površini,
koncentrirano izvođenje uzgojnih postupaka s obzirom na vrijeme i prostor, biološka stabilnost i
strukturna labilnost (Amon 1944, Flury 1933, Leibundgut 1945).

Preborne šume u Hrvatskoj isključivo nose obilježje obične jele jer su preborna struktura i
gospodarenje vezani s ekološkim zahtjevima i biološkim svojstvima te vrste drveća. Preborno se
može gospodariti samo onim šumama u čijoj se strukturi nalazi obična jela, jer je to temeljna vrsta
prebornih šuma i prebornoga gospodarenja. Šume u kojima uspijeva obična jela nazivaju se
prebornim šumama zbog posebnosti strukture, načina gospodarenja i bioloških svojstava te vrste
drva (Matić 1944, Matić i dr. 1996).

Preborna je šuma vezana uz običnu jelu jer je ova vrsta, u svojem prirodnom području
rasprostranjenosti, od svih vrsta koje podnose zasjenu, najprikladnija za preborni uzgoj. Preborna
struktura i preborno gospodarenje ovise o običnoj jeli (Balsiger 1925). Preborno gospodarenje
najviše odgovara čistim jelovim šumama ili šumama u kojima jela prevladava, na primjer u
mješovitim šumama jele i bukve, jele, bukve i smrče, jele i smrče. Leibundgut (1945) navodi kako
je idealan preborni oblik šume vezan uz areal jele, bukve i smrče, a Flury (1929, 1933) kako su jela
i smrča najvažnije vrste koje prebornoj šumi daju njezine značajke. Šafar (1948) piše kako su po
mišljenju većine autora za uzgoj prebornim načinom najprikladnije vrste sjene. Od tih vrsta
najbolje odgovara jela: ona ima vrlo jaku snagu regeneracije te pod zastorom izdrži neobično dugo.

46
Ustanovljeno je da jela u zasjeni može preživjeti čitavo stoljeće, i više, pa je stoga razumljivo da
se načelo prebiranja najviše razvilo u uređenim šumskim područjima koja obiluju jelovim
sastojinama.

PREBORNO GOSPODARENJE

Preborno gospodarenje i posebno preborne sječe vuku svoje korijenje od prvih početaka
smišljenoga i organiziranoga iskorištavanja šuma. Razlozi i opravdanje nastanka i uvođenja
prebornoga gospodarenja u šumarsku struku prije nešto više od dva i pol stoljeća mogu se tražiti u
strahu od nestanka šuma zbog stihijskoga gospodarenja. Budući da se preborne šume uglavnom
razvijaju na visokom kršu, strah od golih sječa i pojave gologa krša naveo je šumare na razmišljanje
kako prirodnijim načinom gospodariti takvim šumama.

Iz naših uvodnih podataka vidljivo je da se u Hrvatskoj preborno sjeklo, ali i organizirano preborno
gospodarilo već sredinom XVIII. stoljeća. Razvojem europske šumarske znanosti posebno koncem
19. stoljeća razvio se teoretski, praktični i znanstveni pristup prebornomu načinu gospodarenja,
koji nalazi uporište u razvoju šumarske znanosti u zapadnoj Europi, a veliku primjenu u šumama
dinarskoga područja Hrvatske (Matić 1994).

Ideja prebornoga gospodarenja počela se razvijati u Francuskoj, a potom se najviše primjenjivala

u Švicarskoj, gdje se osnovao najveći broj pokusnih ploha na kojima se istražuje preborni način
gospodarenja. Poslije se proširila i u ostale europske zemlje uz već iznesenu tvrdnju i dokaze o
istodobnim počecima prebornoga gospodarenja u hrvatskim šumama.

Preborno je gospodarenje trajno održavanje normalne drvne zalihe raspoređene u prebornu

strukturu u kojoj broj stabala pada s porastom prsnog promjera ili debljinskoga razreda. To se
postiže prebornim uzgojnim postupcima kojima se istodobno njeguje i pomlađuje, oblikuje i
održava preborna struktura te iskorištavaju zrela stabla i ona koja se moraju užiti iz navedenih
razloga. Preborno gospodarenje obuhvaća sustavno plansko provođenje uzgojnih postupaka u
prebornoj šumi, a preborna sječa je dio toga gospodarenja. Prebiranje ili odabiranje za sječu onih
stabala koja u danom trenutku zadovoljavaju kriterije odabira (najčešće po vrsti drveća,
dimenzijama i kakvoći) nije preborno gospodarenje nego preborna sječa.

47
Važno je napomenuti da se preborno može sjeći u svakoj uređenoj i neuređenoj šumi, a preborno
gospodariti i sjeći samo u prebornoj šumi u kojoj obična jela ima udio u strukturi sastojine.

Iz toga izlazi kako su preborna šuma i preborno gospodarenje šumom idealan oblik šume i
gospodarenja, gdje na površini stalno uspijeva šuma u svom optimumu glede stabilnosti,
produktivnosti i pomlađivanja i koja stalno daje prihode u obliku drva i općekorisnih funkcija šume
(Matić 1994).

Preborno uzgajati šumu znači uzgojnim postupcima trajno održavati prebornu strukturu.
Karakteristična preborna struktura uravnotežene preborne šume nije samo prirodni fenomen. Ona
nestaje i moguće ju je trajno održavati samo sustavnim planskim šumskim gospodarenjem, tj.
sustavnim prebornim sječama (Schutz 1989). I uravnotežena preborna šuma s optimalnom
strukturom, s vertikalnim sklopom, bez prebornih sječa, prepuštena nagomilavanju drvnoga
volumena i samoregulaciji, postupno osiromašuje stablima donjih i srednjih slojeva i pretvara se u
jednoslojnu strukturu s horizontalnim sklopom (Korpel 1996, Korpel i Sanitaga 1993). Preborna
se šuma ne može identificirati s prašumom, jer je ona proizvod prirode i gospodarenja (Šafar 1948).
Preborna je šuma samo jedan stadij u razvojnome procesu prašume. Umjeće je šumara da
gospodarske preborne šume trajno održava u optimalnom prebornom stadiju u kojima najviše
dolaze do izražaja gospodarske i općekorisne funkcije šume.

Uzgojnim se postupcima nastoji stvoriti preborna sastojina optimalne strukture koja će u omjeru
smjese imati vrste s najvrijednijim i najvećim prirastom, a koja će se maksimalno koristiti
produkcijskom sposobnošću tla i istodobno obilno stvarati prirodni pomladak.

Odabiranje stabala za sječu ili doznaka stabala u prebornoj je šumi vrlo odgovoran i stručan posao
s kojim bi se trebao ispuniti cilj gospodarenja u prebornoj šumi, a to su (Pintarić 1974):

- uzgajanje mješovitih prebornih sastojina koje osiguravaju dobar prirast i stabilnost sastojine

- obilan prirodni pomladak

- maksimalno korištenje proizvodne sposobnosti staništa

- postizavanje najveće vrijednosti proizvodnje

48
Odabiranjem stabala za sječu i sječom u prebornoj šumi istodobno se provodi njega i pomlađivanje,
formira preborna struktura, iskorištava šuma i održava njezina higijena. Dakle, gospodarenje u
prebornoj šumi obuhvaća dvije skupine uzgojnih postupaka, i to njegu mladoga naraštaja –
pomlatka i mladika, i prebiranje, u koje ide proreda i iskorištavanje zrelih stabala. Svi su postupci
u prebornoj šumi vremenski i prostorno koncentrirani te čine nerazdvojivu cjelinu (Matić i
Skenderović 1992). Ako izostane jedna od navedenih radnji, struktura preborne sastojine se
poremeti, što utječe na prirast, pomlađivanje i stabilnost.

Prilikom doznake stabala treba imati na umu ciljeve koje ta doznaka mora ispuniti:

1. Stalno pomlađivanje:

Da bi se trajno održala preborna struktura, prirodno je pomlađivanje prvi i osnovni preduvjet koji
će jamčiti trajan pokrov šumske vegetacije. Svaki poremećaj u kontinuitetu prirodnoga
pomlađivanja početak je pucanja lanca stabilnosti toga ekosistema. Tamo gdje nema stalnoga
prirodnoga pomlađivanja nema ni preborne strukture, i obrnuto. Ostvarenje načela stalnoga
pomlađivanja u prebornoj sastojini znači stvoriti uvjete za klijanje sjemena, odnosno za održanje
mladoga naraštaja u najranijoj dobi. Zato se iz sastojine uklanjaju najstarija i najgranatija stabla
kako bi se na njihovu mjestu pojavio ponik i pomladak. Prirodno pomlađivanje temeljni je
preduvjet trajnoga održavanja preborne strukture o kojoj ovisi proizvodnost i stabilnost čitava
ekosistema. Dokazana je povezanost između preborne strukture, ekoloških čimbenika i čimbenika
pomlađivanja (Matić 1979a, 1973, Matić i dr 1996). Preborna struktura utječe na one ekološke
čimbenike (svjetlo, vlaga, humus) koji su presudni za prirodno pomlađivanje. Zato svaki poremećaj
preborne strukture nužno prekida kontinuitet pomlađivanja i priljeva novih stabala u donji sloj
preborne sastojine.

49
Slika 9. Uzgojni postupci u prebornoj šumi (prema: Hawley i Smith 1954. te Burschel i Huss 1997,
promijenjeno)

Distribucija stabala s obzirom na promjer u uravnoteženoj prebornoj sastojini prije i nakon sječe.
Sijeku se sva stabla čiji je prsni pomjer veći od odabrane dimenzije zrelosti (x). Time se ispunjavaju
funkcije pomlađivanja i iskorištavanja u prebornom gospodarenju. Među srednje debelim stablima
(y – x) doznakom se obavlja njega proredom. Među tanjim stablima (prsni promjeri manji od y)
obavlja se njega čišćenjem. Istodobno se doznačuju sva oštećena, deformirana i bolesna stabla.
Postupci su prostorno i vremenski koncentrirani, a sastojina nakon sječe zadržava prebornu
strukturu.

50
2. Njega sastojine:

Njegom se u prebornoj sastojini želi pozitivnim odlikama pojedinih stabala, bez obzira u kojem se
sloju sastojine ona nalazila, osigurati nesmetan razvoj. Dakle, i ovdje na neki način izabiremo
stabla budućnosti, pomažemo im uklanjanjem iz njihove okolice stabala koja im smetaju, a to mogu
biti i vrsna prekobrojna stabla. Ovdje je nužno napomenuti da u prebornoj šumi sva stabla mogu
biti stabla budućnosti bez obzira u kojem se sloju sastojine nalaze i u kojem su razvojnom stadiju.
Istodobno se čisti u skupinama pomlatka i mladika, a prorjeđuje u skupinama letvika i stupovlja,
te prebiru prekobrojna i zrela stabla i stabla kojima se smanjio prirast.

3. Stalno održavanje preborne strukture:

Normalni broj stabala u debljinskim stepenima (uravnoteženo stanje) definiran je Liocourtovim

zakonom. Svako odstupanje od toga narušava prebornu strukturu, a time i stabilnost sastojine. Ako
u nekom debljinskom stepenu ima više ili manje stabala nego što bi trebalo biti prema
„uravnoteženomu stanju“, onda se to regulira pravilno izvedenom doznakom, postupnim
dovođenjem strukture sastojine u stanje blisko uravnoteženomu.

4. Iskorištavanje sastojine:

Iskorištavanje preborne sastojine se ostvaruje njegom, stalnim prirodnim pomlađivanjem i

prebiranjem zrelih i prekobrojnih stabala. Osim toga pravilno je doznačiti stabla zadnjega,
najvišega debljinskoga razreda ili stabla čiji je prsni promjer dosegnuo sječivu zrelost.

5. Sanitarno-higijenska funkcija:

Osim stabala koja se doznačuju kako bi se ispunile navedene funkcije, doznakom se vade i sva
stabla koja su oštećena, deformirana, zaražena, rakasta, dvovrha i sl.

Glavni je zadatak u gospodarenju prebornom sastojinom, dakle, stvaranje i održavanje preborne

strukture. Samo će se na taj način osigurati neprekinuto prirodno pomlađivanje, koje je značajna
pretpostavka proizvodnosti i stabilnosti prebornih jelovo-bukovih sastojina.

51
NEKA OBILJEŽJA PREBORNIH ŠUMA U HRVATSKOJ

Najveći dio prebornih bukovo-jelovih šuma rasprostire se na području Dinarida gdje dolaze u
šumskoj zajednici bukve i jele (Omphalodo-Fagetum) pretežno na geološkoj podlozi vapnenaca,
te manjim udjelom u jelovoj šumi s rebračom na silikatnoj podlozi.

U panonskom dijelu Hrvatske dolazi panonska bukovo-jelova preborna šuma (Abieti-Fagetum

„pannonicum“ Rauš 1969) na površinama vršnih dijelova gora između rijeka Save i Drave. Te
šume imaju veliku vrijednost izraženu u gospodarskim i općekorisnim funkcijama. Većinu
općekorisnih funkcija čine društvene i ekološke funkcije.

Idealna preborna struktura šume predstavljena je stablima različitih visina i debljina po jedinici
površine u kojoj se nalazi normalna drvna zaliha raspoređena u prebornu strukturu koja osigurava
maksimalni prirast, optimalno prirodno pomlađivanje i stabilnost.

Današnje je stanje jelovih prebornih šuma obilježeno poremećenom i često nestalnom prebornom
strukturom, što je razlogom čitava niza promjena, npr.:

- na nekim područjima vrlo loše ili potpuno izostalo prirodno pomlađivanje jele,

- smanjenje ili povećanje drvne zalihe u odnosu na normalnu drvnu zalihu te smanjenje prirasta,

- starenje, fiziološko slabljenje i sušenje dominantnih stabala

- naglašeni negativni utjecaji klimatskih promjena (zatopljenje i suša), a potom kiselih kiša i drugih
onečišćivača zraka, vode i tla,

- promjene u sastojinskoj mikroklimi zbog klimatskih i sastojinskih (strukturnih) promjena,

- degradacija šumskoga tla zakorovljenjem, smanjenjem mikrobiološke aktivnosti, erozijom ili

nagomilavanjem sirovoga humusa,

- pojava sekundarnih štetnika koji ubrzavaju sušenje stabala,

- agresivni pridolazak bukve na račun jele, posebno na južnim, kamenitim ekspozicijama i južnim
rubovima areala jele, te umjetno povećanje udjela smrče.

52
Svi ti čimbenici upućuju na negativan smjer razvoja prebornih šuma u Hrvatskoj. Uzroci koji su
doveli do ovakva stanja mogu se podijeliti u tri skupine:

a) pogrešni gospodarski zahvati, posebno glede duljine ophodnjice, intenziteta i načina sječe

b) pojava dužih sušnih razdoblja u globalnoj klimi

c) nepovoljan utjecaj kiselih kiša i polutanata koji onečišćuju zrak, vodu i tlo.

S obzirom na to da svi navedeni uzroci djeluju uzajamno, a da se na neke od njih ne može utjecati,
ostaje jedino da se pravilnim uzgojem formira preborna struktura koja je u stanju prevladati
nepovoljne utjecaje.

Šume prirodne strukture u Hrvatskoj nastale su prirodnim pomlađivanjem, i to preborne šume

prebornim gospodarenjem i prebornim sječama, a regularne šume oplodnim sječama. Povezano s
tim, hrvatsko se šumarstvo danas ne susreće s problemom uzgoja šuma bliskih prirodi, kao što je
to danas poseban hit u šumarstvu ostale Europe, zbog toga što je većina naših gospodarskih šuma
prirodne strukture. Većina gospodarskih šuma u Hrvatskoj prva su ili druga generacija nastala
prirodnim putem iz hrastovih ili bukovih prašuma, kad je riječ o regularnim šumama, i bukovo-
jelovih prašuma, kad su posrijedi preborne šume. To su sve klimatogene šumske zajednice u čijem
se omjeru smjese nalaze isključivo autohtone vrste drveća koje po svojoj fitocenološkoj pripadnosti
prirodno rastu u konkretnoj zajednici. Svi gospodarski zahvati i u prebornim i u regularnim
šumama ponajprije se osnivaju na ekološkim zahtjevima vrsta drveća i šumskih zajednica,
njihovim biološkim svojstvima i gospodarskim svojstvima vrsta i zajednica.

IZVOR

[1] Vukelić, J., Gračan, J., Dundović, J.: Obična jela u Hrvatskoj / Silver fir in Croatia, Hrvatske
šume, 2001.

53
54