Fitocenologija je znanost o biljnim zajednicama – ona proučava zakonitosti života i razvitka

prirodnih biljnih skupina koje su nastale djelovanjem biljaka i staništa te međusobnim

utjecajem jednih biljaka na druge u različitim geografskim područjima u bližoj prošlosti
(uglavnom od Tercijera do danas).

Usljed velike sloţenosti fenomena fitocenoze, nauka o biljnim zajednicama sastoji se od više
međusobno povezanih oblasti:

- Sinmorfologija – proučava izgled, građu i floristički sastav fitocenoza.

- Sinekologija – bavi se odnosom fitocenoza prema uslovima sredine.

- Sindinamika – proučava zakonitosti nastajanja, razvitka i propadanja fitocenoza.

- Sinhronologija – proučava istorijski razvoj vegetacije, povezujući ga sa dalekom prošlošću

Zemlje.

- Sinhorologija – bavi se arealima – oblastima rasprostranjenja fitocenoza.

- Sintaksonomija – svrstava bljne zajednice u hijerarhijski uređen sistem.

SINMORFOLOGIJA:

Znanstvena grana fitocenologije koja proučava izgled, sastav i flornu strukturu zajednica.

Sastojine su jasno individualizirane tvorevine sa značajnim flornim sastavom, nastavaju

odredeni prostor, žive u osobitim životnim prilikama i imaju svoju posebnu povijest.

Fitocenološko snimanje

- popis svih vrsta koje su zabilježene na odabranim plohama s pripadajućom vrijednosti za

pokrovnost i način udruživanja

- snimci se odabiru na mjestima koja dobro odgovaraju prosječnim prilikama neke fitocenoze

- snimci šumskih fitocenoza mnogo su veći nego u drugim fitocenozama

- kvadratni oblik veličine 20 x 20, 30 x 30, 40 x 40 m, ili pravokutni oblik veličine 20 x 30, 30
x 50 m itd.

- kod svakoga fitocenološkoga snimka potrebno je naznačiti opće podatke o ekološkim i

vegetacijskim obilježjima.

Fanerofiti (Ph) obuhvacaju drveće i grmlje, a regeneracijski se organi nalaze na vrhu

izbojaka, svakako više od 25 cm iznad tla. Tu pripadaju:

a) Makrofanerofiti: drveće i krupno grmlje. Pupovi su uvijek više od 1 m iznad tla (Quercus
petraea, Fagus sylvatica, Corylus avellana, Cornus mas i dr.).

b) Nanofanerofiti: niski grmovi. Pupovi su u visini od 0,25 m do 1,0 m iznad tla (Ruscus
aculeatus, Genista sp., Cytisus sp., Daphne mezereum i dr.).

Hamefiti (Ch): biljke trajnice, sitni grmovi, polugrmovi. Regeneracijski se organi nalaze
većinom do 30 cm nad tlom. Tu pripadaju:

a) Grmoliki i polugrmoliki hamefiti - donji su dijelovi stabljike drvenasti i nose

regeneracijske organe (pupove), a gornji dijelovi često obamru za vrijeme zime (Teucrium
chamaedrys i T. montanum, Salvia officinalis, Helichrysum italicum, Calluna vulgaris,
Vaccinium myrtilus i dr.).
Po Braun-Blanquetu (Horvat 1949) stupanj svojstvenosti označuje se ovako:

a) Svojstvene (karakteristične) vrste:

5 - isključive: isključivo ili gotovo isključivo vezane uz zajednicu

4 - postojane: vrste koje su jasno vezane uz zajednicu, ali ipak dolaze, iako rjeđe i u manjem
obilju i u drugim zajednicama

3 - sklone: vrste koje se pojavljuju u više zajednica obilno, ali im očito pogoduje određena
zajednica

b) Pratilice:

2 - neodređene: vrste bez određenoga vezanja uz zajednicu

c) Slučajne:

1 - tuđe: rijetke i slučajne primjese iz drugih zajednica ili ostaci zajednica koje su nekoć bile
na tom mjestu.

SINEKOLOGIJA

Istražuje biljne zajednice (odnose unutar zajednica – istih i različitih, te odnose spram
okoline).

Ekologija se moţe uslovno podjeliti na dvoje discipline:

- Autekologija (idioekologija): proučava odnose pojedinih organizama prema spoljašnjoj

sredini.

- Sinekologija: proučava odnose ţivotnih zajednica prema spoljašnjoj sredni.

Klasifikacija sinekoloških čimbenika:

Klimatski čimbenici:

- svjetlost, toplina, voda ili vlaga, zracna kretanja (vjetrovi) i dr.

Edafski čimbenici:

- razvitak reljefa i tala, fizikalna svojstva tla, kemijska svojstva tla, organska mrtva prostirka
(listinac), biološka svojstva tla i dr.
Geomorfološki čimbenici:

- nadmorska visina, izloženost (ekspozicija), nagib (inklinacija), oblik (konfiguracija) terena i

dr.

Biotski čimbenici:

- fitogeni, zoogeni, antropogeni.

SVJETLO – osobito važno za formiranje i uspjevanje biljnih zajednica, tj. osnovne životne
funkcije – transpiraciju i fotosintezu.

- užitno svjetlo – označava jakost svijetlosti u sastojini

Podjela šumskih zajednica s obzirom na svjetlo:

- heliofilne (fotofilne): ariš, breza, bagrem, poljski jasen, hrsatovi, borovi, topole, vrbe

- hemiheliofilne: bijeli i crni grab, crni jasen, pitomi kesten

- hemiskiofilne: brijestovi, gorski javor i mlječ, klen, obični grab

- skiofilne zajednice: bukva, jela i smrča

TOPLINA – ekološki čimbenik o kojem posredno ili izravno ovise svi važniji životni i drugi
procesi u prirodi.

Toplota utiče na sve ţivote procese, pogotovo svojim ekstremnim djelovanjma. Za svaki
fiziološki proces su vaţne kardinalne temperaturne tačke (max. i min.), jer se kod pribliţavanja
njihovim vrijednostima fiziološki procesi usporavaju ili kada se dostignu ove tačke ovi
procesi prestaju.

Prema ovome se i dijele biljke na:

a) termofilne - sa visokim koordinatnim tačkama

b) frigorifilne - sa niskim koordinatnim tačkama

Osim navedenog u odnosu na temperaturu fitocenoze djelimo na:

a) kserotemne fitocenoze – zahtjevaju mnogo toplote u vrijeme vegetacionog perioda

(zajednice crnog bora, česmine, medunca, crnoga graba i crnoga jasena i sl.)

b) mezotermne fitocenoze - zahtjevaju umjerenu količinu toplote za razvoj (zajednice

kitnjaka i o graba, luţnjaka i o. graba, bukve, bukve i jele...)

c) mikrotermne zajednice - zahtjevaju malu količinu toplote za razvoj (zajednice subalpiske

bukve, subalpinske smrče, mrazišne šume smrče, bora krivulja...)

VODA I VLAGA

Voda je jedan od osnovnih - esencijalnih sastojaka svih organizama. Osim za ţivot jedinki
voda je veoma vaţna i za razvitak i opstanak pojedinih fitocenoza. U vezi sa ukupnom
količinom atmosferskih taloga i njihovim rasporedom u toku godine formirani su sljedeći
tipovi vegetacije:

a) kserofilna vegetacija – vegetacija koja imale zahtjeve za vodom - vlagom (šume medunca,
crnoga graba i jasena, šume crnike...)

b) mezofilna vegetacija – vegetacija koja ima umjerene zahtjeve za vodom - vlagom ( šume
kitnjaka i o.graba, luţnjaka i o. graba, šume bukve , šume bukve i jele...)

c) higrofilna vagatacija – vegetacija koja ima velike zahtjeve za vodom - vlagom (poplavne
šume vrba, topola, joha, poljskog jasena...)

U fitocenologiji i šumarstvu često se koriste kombinacije imena faktora za toplotu i vlagu, što
je i logično s obzirom na povezanost ova dva faktora.

VJETAR

- Mehanički uticaj vjetra

a) povoljno npr.:oprašivanje cvjetova, širenje plodova, ...

b )nepovoljno npr.: mehanička oštećenja, krvivljenje stabala, ...

- Fiziološki uticaj vjetra (problem transpIracije biljaka).

EDAFSKI FAKTORI

Biljna zajednica i tlo su razvijaju se paralelno na određenom mjestu pod uticajem istih činioca
okoliša (klime, oragnizama, matičnog supstrata, reljefa i vremena). Vegetacija i tlo se
razvijaju u recipročnoj zavisnosti, ali su jakost i obim meĎusobnog djelovanja različiti u oba
pravca.

Biljne zajednice se razlikuju u svojim zahtjevima prema mehaničkim (teksturnim) svojstvima

zamljišta npr.:

- Za točila (sipare) su vezane biljke točilarke npr. ruj - Cotinus coggygria u zajednici
Cotinetum coggygriae.

- Na šljunkovitim nanosima vodotoka nalazimo zajednice vrba: Salicetum incanae, Salicetum

purpurae.

- Za pijeske su vezane vrlo specifične i ekološki specijalizirane zajednice zvane psamofitske

zajednice.

- Za zemljišta koja su pjeskovito-ilovasto-glinovitog sastava u kojim u različitim omjerima

nalazimo navedene teksturne frakcije, veoma je vaţan i kapacitet za zrak ivodu. Većina
šumskih fitocenoza se razvija na zemljištima sa ovim fizičkim karakteristikama.
Odnos fitocenoza prema hemijskim osobinama zemljišta:

Reakcija zemljišta ima veoma vaţan ekološki značaj, jer moţe biti veoma vaţna za
rasprostranjenost pojedinih biljnih zajednica. U odnosu na vezanost fitocenoza za odreĎene
intervale reakcije zemljišta razlikujemo:

- Neutrofilne fitocenoze (pH 6,8-7,2) npr.: šume gorskog javora i bijelog jasena, bukve i jele
na krečnjaku

- Acidofilne fitocenoze ( pH < 6,7) npr.: šume bukve i rebrače, jele i smrče

- Bazifilne fitocenoze ( pH > 7,3) npr.: šume crnoga bora na dolomitu, hrasta na peridotitu

- Indiferentna pH se kreće od vr. kiselog do bazičnog

U odnosu u kalcijum (Ca) u zemljištu mogu se razlikovati sljedeće grupe biljaka:

a) Kalcifilne biljke (obligatni – neophodno prisustvao kalcija u tlu i fakultativni – prisustvo

kalcija je povoljno za rast i razvoj): Pinus heldreichii, Acer monspessulanum, Corylus
colurna, Staphylea pinnata.

b) Kalcifobne biljke – ne podnose kalcij u tlu: Pinus peuce, Castanea sativa, Alnus viridis,
Calluna vulgaris.

Posebnu skupinu čine halofitske fitocenoze koje su izgrađene od biljaka koje dobro podnose
svojstva zaslanjenih zemljišta, koja nalazimo najčešće u pustinjama i polupustinjama.

Vrste koje dobro podnose zaslanjenost tla su: Quercus robur, Ulmus campestris, Robinia
pseudoacacia, Gleditschia triacanthos, Eleagnos angustifolia.

Biljke koje zahtjevaju veće količine azota u tlu nazivamo nitrofilnima: npr. vegetacija
visokih zeleni ( svaza Adenostylion alliariae), vegetacije koja prati torove: Hyosciamus niger,
Malva neglecta, Matricaria discoidea i sl. Zatim, većina topola, sremza, bazga,
bradavičasta kurika, malina, itd.
Vrste halofita

Isključivi halofiti najotporniji su na visoku slanoću i ograničeni samo na izrazite slatine kao
na primjer na primorskim obalama grmovi kao što je omakalj, štulac, vrebina, slizovina ili
veliki pelin.

Skloni halofiti prilično su otporni na sol i većinom rastu na slatinama, ali i izvan njih. Te
vrste su samo regionalno ograničene na slatine na rubu svog areala, na primjer zbog
kišovitosti orijentalni kserofiti te zbog hladnoće termofilne suptropske vrste: sivi hrast, grab
klokoč, primorska joha, jadranski tamaris, primorska žukva, velika mlječika, istočni kapar.

Otporne vrste ili fakultativni halofiti rastu podjednako na slatinama i izvan njih. Tu spadaju
mnoge kserofilne i bazofilne vrste dendroflore. Neotporne vrste (halofobne) ne podnose sol i
izostaju na slatinama.

S obzirom na vlagu razlikujemo higrohalofite koji rastu u slanim močvarama, lagunama i

estuarijima te kserohalofite iz slanih stepa, s obalnih stijena i pješčanih žalova

Prema otpornosti na sol i vezanost na slatine, postoji više tipova halofita za koje se daju
primjeri iz naše dendroflore. Halofiti su razvili različite prilagodbe koje im omogućuju
preživljavanje na slanim tlima kao što je izlučivanje vode pomoću žlijezda, odbacivanje
nekih dijelova u kojima su nakupljene soli ili nakupljanje veće količine vode u
staničnom soku. Neke biljne vrste razvile su prilagodbe koje im omogućuju dodatno
opskrbljivanje mineralnim tvarima na siromašnim tlima.

Na tropskim obalama postoje i prave slatinske šume, poznate kao šume mangrova
(mangroove forests). Šume mangrova razvijaju se na muljevitim obalama, posebice u
zaljevima i estuarijima, gdje se miješaju slatka i slana voda.
SINDINAMIKA:

Znanstvena disciplina koja proučava dinamiku i zakonitosti razvitka biljnog pokrova.

Sukcesija:

Vremenski slijed različitih životnih zajednica na jednom prostoru koje predstavljaju niz
spontanih, međusobno povezanih i međusobno uvjetovanih evoluirajućih procesa
samoorganizacije ekosustava.

Vrste sukcesija:

Vegetacijske promjene koje uključuju povećanje broja vrsta i povećanje strukturne

kompleksnosti poznate su kao progresivne sukcesije.

Vegetacijske promjene koje uključuju gubitak vrsta i smanjenje strukturne kompleksnosti

nazivaju se regresivne ili retrogresivne sukcesije.

Primarne sukcesije se javljaju na staništima na kojima nikada nije postojala vegetacija, npr.:
naseljavanje u geološkom smislu svjeţih terena, novonastalih riječnih ada.

Sekundarne sukcesije javljaju se na staništima na kojima je već uspostavljen ekosistem.

Ukoliko se sukcesija događa na malom prsotoru naziva se mikrosukcesija ili serula.

U razvitku vegetacije jednoga kraja jasno se razlikuju pojedini odsječci - sekvence koje traju
duţe ili kraće vrijeme i nemaju jednako znečenje za predstavu o vegetaciji. Te sekvence
predstavljaju sindinamske jedinice: stadij, faza i klimaks.
SINHOROLOGIJA:

Nauka koja se bavi proučavanjem areala biljnih zajednica, čiji je postanak uvjetovan
povjesnim, ekološkim i genetičkim faktorima.

Kompaktni – cjeloviti areali: površine biljnih zajednica su manje više povezane, odnosno
prostorno se dodiruju; npr. zajednice bukve i jele. (U biti ni jedan areal nije u potpunosti
cjelovit)

Disjunktni – raskidani areali: geografski izolovani djelovi biljnih zajednica na većim

prostorima, odnosno biljne zajednice nemaju međusobnu vezu, npr.: zajednice makedonskog
hrasta, zajednice pančićeve omorike...

Endemični areali: zajednice koje u svom sastavu imaju endemične vrste, npr.: Halacsyetum
Sendtneri s. lat.

Reliktne zajednice: sadrţe uglavnom neizmjenjenu davno postojeću vegetaciju.

Progresivni areali: najčešće u pomoć antropogenog faktora pojedine zajednice se šire,

naročito grmolike vegetacije, npr.: Amorpha fruticosa...

Regresivni areali – pod antropogenim uticajem areali pojedinih zajednica se smanjuju, npr.:
zajednica kitnjaka i običnog graba (Querco-Carpinetum illyricum s. lat.)

Endemi i relikti

Endemi su vrste-organizmi ograničenog areala, vezani na jednu manju geografsku cjelinu.

Neoendemi se javljaju u jako izolovanim ekološkim ostrvima. Za ove endeme ne potoje

dokazi da su ranije bili šire rasprostranjeni.

Reliktni endemi (Paleoendemi) – današnji mali areali predstavljaju ostatke nekada široko
rasprostranjenih areala.

Subendemi (Poluendemi) – rašireni na većim geografskim cjelinama: alpski, dinarski,...

Stenoendemi (strogi endemi) – endemi ograničeni na manje geogrefske cjeline npr. pojedine
planine: Prenj, Velebit,...

Lokalni endemi (Isključivi endemi) – endemi ograničeni na svega nekoliko hektara ili
kvadratnih kilometara.
KLIMAZONALNA VEGETACIJA

Predstavlja tip vegetacije koja ima široko rasprostranjenje u vidu jasnih geografskih ili
visinskih zona i koja je uslovljena pre svega opštim klimatskim prilikama prostora. Opšti
klimatski uslovi karakteristični za datu oblast, mogu u znatnoj meri da variraju ili da budu
modifikovani u vezi sa lokalnim uticajima pa se u datoj oblasti pored tipične, zonalne
vegetacije, mogu razviti i drugi tipovi vegetacije, odnosno intrazonalna, azonalna i
ekstrazonalna vegetacija.

INTRAZONALNA VEGETACIJA

Nikada ne obrazuje svoju zonu, već se javlja u okviru određenih vegetacijskih zona.

AZONALNA VEGETACIJA

Kao i intrazonalna nema svoj vegetacijski pojas ali može da se javi u okviru bilo koje
vegetacijske zone.

EKSTRAZONALNA VEGETACIJA

Ima svoj pojas ali zbog specifičnih lokalnih uslova može da se razvije i izvan te zonalne
oblasti.

SINHRONOLOGIJA:

Znanost o rasprostranjenosti i sastavu biljnih zajednica u pradavno doba.

SISTEMATSKE JEDINICE

Asocijacija:

Osnovna vegetacijcijska jedinica koja se odlikuje karakterističnim i diferencijalnim vrstama,

određenog je florističkog sastava, stanišnih uvjeta i slične je fizionomije.

Nastavak za asocijaciju je - etum, npr: Carpino betuli – Quercetum roboris, Carici pilosae
– Fegetum.

Subasocijacija:

Nema karakteristične ali ima diferencijalne vrste. Odvaja jedan dio sastojine od drugog.

Nastavak je – etosum, npr.: Fraxino orni - Quercetum ilicis myrtetosum, Carpinetum

orientalis punicetosum.

Facijes:

Najniža sistematska jedinica. Definira ga obilno pojavljivanje jedne ili više vrsta unutar
asocijacije ili subasocijacije na jednom lokalitetu.

Nastavak je - osum, npr.: Fraxino orni- Quercetum ilicis pinosum dalmaticae.

Sveza:

Sistematska jedinica koja ujedinjuje dvije ili više asocijacija koje se ističu po karakterističnim
vrstama i koje upućuju na određene životne prilike.

Nastavak je - ion, npr.: Carpinion betuli, Luzulo – Fagion.

Red:

Sistematska jedinica u kojoj se ujednjuju srodne sveze ta temelju flornih i drugih sličnosti.

Nastavak je - etalia, npr.: Quercetalia pubescentis, Vaccinio-Piceetalia.

Razred:

Sistematska jedinica u kojoj se ujedinjuju redovi koji se odlikuju posebnim zajedničkim

važnim vrstama.
Nastavak je – etea, npr.: Querco-Fagetea, Vaccinio-Piceetea.

Karakteristične i diferencijalne vrste:

Karakteristične vrste su one biljne vrste koje su vezane za neku određenu zajednicu.

Takve vrste se najčešće pojavljuju i najpovoljnije razvijaju u određenim fitocenozama i

najbolje odražavaju ekološke i fitocenološke uslove sredine, ali i snažno utiču na takve
fitocenoze svojim obiljem, vitalnošću i postojanošću, masom, itd.

Diferencijalne vrste su posebne vrste neke zajednice koje se javljaju pod određenim
prirodnim uslovima, samo u određenoj fitocenozi, dok ih u drugim fitocenozama nema.

Diferencijalne vrste najčešće se koriste za razlikovanje sastojina po uslovima staništa i po

nekim osobenostima u pogledu florističkog sastava.

Ove vrste omogućavaju izdvajanje nižih vegetacijskih jedinica (subasocijacija i facijesa).