Univerzitet u Sarajevu Školska: 2023/24

Pedagoški fakultet

SEMINARSKI RAD
Tema: Pripovjedni modeli u djelu
“Zeleno busenje”- Edhem Mulabdić

Student: Sadika Vehabović

Edhem Mulabdic biografija..........................................................................................................................2
Fabula..........................................................................................................................................................3
Prvi bošnjački roman...................................................................................................................................5
Pripovjedni modeli.......................................................................................................................................8
Literatura:..................................................................................................................................................11

Zeleno busenje
Edhem Mulabdic biografija: Edhem Mulabdić rođen je u Maglaju 1862.
godine. Tu je završio mekteb i ruždiju, a nakon toga zaposlio se kao
činovnik. Godine 1887. Mulabdić upisuje Učiteljsku školu u Sarajevu i po
njenom završetku odmah dobiva posao u Brčkom. Odatle biva premješten u
Sarajevo, gdje radi kao nastavnik u Dural-mualimminu, muslimanskoj
vjeroučiteljskoj školi. Iza toga je perfekt konvikta Učiteljske škole, zatim
nastavnik u Šerijatskoj sudačkoj školi i potom nadzornik osnovne škole.
Uskoro biva izabran za narodnog poslanika u Maglaju i na toj dužnosti ostaje
sve do siječnja 1929. godine, poslije čega odlazi u mirovinu. Godine 1923.
među osnivačima je a od 1929. godine pa sve do smrti i predsjednikom
muslimanskoga društva Narodna uzdanica. Zauzimao se za približavanje
muslimana hrvatskoj nacionalnoj ideji. Zajedno sa Safvet-begom Bašagićem i
Osmanom Nuri Hadžićem pokreće list Behar 1. svibnja 1900. (urednik lista
od 1901. do 1906. godine), a 1903. godine osniva i društvo Gajret.

U svome dugom životu bio je prije svega prosvjetitelj, a onda i uspješan

književnik. Svoj prosvjetiteljski rad prenosi i na književno stvaralaštvo.
Roman Zeleno busenje slovi kao najznačjnije djelo ovog autora, ali i kao prvi
bošnjački roman. Nova vremena je roman manjega značaja, ali neosporan
dokument za izučavanje tog dijela povijesti o kom se u romanu govori.
Budući da je Mulabdić i prvi bošnjački novelist, bitno je spomenuti i zbirku
novela Na obali Bosne. Mnoštvo članaka i didaktičkih tekstova ostalo je
rasuto po časopisima koje je pisac uređivao ili u njima surađivao. Za vrijeme
NDH javljao se u mnogim časopisima. Zbog kontakata s vođama NDH bio je
izopćen, poslije Drugoga svjetskog rata mu je suđeno, a ostao je i bez svoje
mirovine. Umro je u Sarajevu 29. siječnja 1954. godine.
Danas je Mulabdić lektirni pisac i pomalo mu se vraća značaj koji je imao za
razvoj bošnjačke kulture i prosvjete. Maglajska manifestacija "Mulabdićevi
dani kulture" u cijelosti je posvećena imenu i djelu ovog značajnog
književnika.

Fabula: Po strani je pristali Ahmet, sin ugledne Omerefendinice, koja rano

ostade bez muža sa tri sina. Ahmet je inače skroman i stidan kao kakva
čestita djevojka. Kod njega nema nikakve raskalašenosti. Nije on bilo ko, niti
je iz bilo koje kuće. Njegova kuća je na glasu. Njena čeljad su čestita,
školovana. U njoj se veoma mnogo drži do škole i nauke. Ahmet je već svoj
čovjek. Završio je već ruždiju i već kao činovnik radi u gruntovnici i kreće se
među obrazovanim i ozbiljnim ljudima. Ali to nije razlog njegova držanja po
strani. Ahmet ima probleme druge vrste. Zaljubio se u Muharem-aginu lijepu
Aišu, pa ga njena slika progoni: to čarobno lice, umiljat pogled i slatke riječi.
Muharem-aga je bio protiv Ahmeta. To je čovjek starog kova i ne voli one
koji se po sudu povlače i miješaju sa Osmanlijama. Drži ga za jednog od
ulizica, koje nije mogao da podnosi. Ovaj momenat za oštro odvajanje
“pravih turaka” tj. bošnjačkih muslimana, od Osmanlija, doseljenika,
činovnika iz Turske, upliće se ljubavna fabula i stvara teškoće njenom
ostvarenju.
U isto vrijeme kada se u Ahmetu nakon bratovog saopćenja da je Bosna data
Austriji, javlja dilema – na jednoj strani, ljubav prema Aiši i planovi u vezi sa
njom, na drugoj strani prodata Bosna, njegov revolt prema Osmanlijama i
osjećanje dužnosti da brani domovinu – dolazi centralni zaplet romana.
Sukob oportunista i fanatičnih pristalica otpora prvi je rezultat ovog zapleta.
Čim su došle prve vijesti o predaji Bosne, dolazi do podjele stavova
bošnjačkog stanovništva prema novim vladaocima, neizvjesnosti, brige o
čaršiji, pri čemu se mržnja okreće više prema izdajniku Osmanlijama, nego
prema napadaču i okupatoru.
Atmosfera predbojnog raspoloženja i bezvlašća, sa konačnim definiranjem
strukture otpornika ("bijahu sami seljaci, sluge, a među njima građanina ni od
lijeka"), u kojoj Ahmet ostavlja svoju porodicu i djevojku i priključuje se
ustanicima, prerasta u atmosferu napetog iščekivanja neprijatelja sa
glasovima uznemirenja među građanstvom, panikom, sakrivanjem
dragocijenosti i spremnom za bijeg. Otpor ustanika je nakon kraćeg vremena
slomljen. U Maglaju Austrougari uspostavljaju svoju vlast. U pljačkaškom
napadu predstavnika ratnog ološa jedne večeri je poginula Ahmetova majaka,
a brat mu Mehmed biva ranjen. Uskoro poslije toga dolazi vijest o
Ahmetovoj pogibiji. Ovaj događaj, zajedno sa prethodnim uokviruje
stradanje ove porodice. Mehmed nešto zbog majčine smrti, nešto zbog novog
incidenta – podmetanje požara – počinje piti, Aiša tuguje za Ahmetom,
evocirajući slike iz prošlosti sa njime uz odluku da mu ostane vjerna, pored
očeve namjere da je uda za Rašida.
Roman se tako, nakon ratnog vihora, pokreta masa i vremena, smiruje u
melanholiji koja prožima nered, dileme i nespokojstva u dušama ljudi. Pod
utiskom porodične tragedije i poražen postupcima susjeda, Mehmed se
propije, prodaje imanje. Nakon toga mlađeg brata Aliju koji se druži sa
Aišinim bratom – Mustafom – Mehmed pošalje na školovanje u Sarajevo uz
komentare: "Alija je uistinu otišao, i to da je kud na tursku nauku – već u
školu".
Najzad Aišu otac udaje za Rašida, koji je po općem uvjerenju pisca "čestiti
momak i pravi turčin". Ali Aiša vehne za Ahmetom i naposljetku umre, kao
tragična žrtva sudbine, okupacije, ali i očevog protivljenja da se uda za
Ahmeta u pravo vrijeme.
"Aiša vene od tuge, obilaze je, a ona u teškoj vrućici. Žene uče, plaču, mati
krši ruke. U sumrak ona umrije, a plač žena razliježe se. A sama sahrana je
pravi pogreb pod prstenom djevojke .Alija se povratio sa pokopa Aišina,
posjetio onda majčin grob, otišao sjutri dan na preslicu, da vidi, gdje mu je
brat pao, a kad se vratio u Maglaj opazio gore, malo više Delibegova hana,
lijep spomenik onim vojnicima koji padoše za Maglaj. Sve je obišao, suzna
oka promatrao one nevine žrtve onog vremena, sudbine, koje je sada
pokrivalo zeleno busenje...".
Prvi bošnjački roman, a ujedno i magistralno djelo Edhema Mulabdića je
Zeleno busenje (1898). To je historijski, porodični i ljubavni roman u kome
je Mulabdić sabrao sve svoje dotadašnje književne i životne preokupacije.
Zeleno busenje počinje slikom Maglaja ispunjenog prazničnom atmosferom u
predvečerje divnog ljetnog dana. U toj ljepoti prirode i raspoloženja izdvaja
se mladić Ahmet koji je zaljubljen i zanesen likom lijepe Aiše. Na piščev
pripovjedački manir prelaska s općeg plana zbivanja na plan glavnog junaka
ukazuje Muhsin Rizvić kao na “šablon hrvatske proze na prelazu od
romantizma ka realizmu”. Opis glavnog junaka
Ahmeta zasnovan je na epsko-lirskom poimanju muške ljepote, a njegove
karakterne crte upućuju na lik idealnog mladića, na što je već ukazano kao
vrlo čest motiv u Mulabdićevoj prozi.
“Među ovim skupinama vesele čeljadi išao stasit i tankovijast momak, i kao
da je izbjegavao svakom društvu. Bio mlad, nausnice istom trgle; nešto crne
masti, crna oka, žarka pogleda.”
“Ali on nije ni nalik na današnju mlađariju. On hodao po mahalama, al’
vazda skroman i stidan kao djevojka, nikad riječi, nikad one razuzdanosti kao
u druge momčadi. Na prvi mah vidjelo se da je sin čuvenog Omer-efendije
koji je nekad kasabom upravljao.” Daljni tok radnje ide predstavljanjem
njegove porodice, starijeg brata Mehmeda, pisara kod kadije, mlađeg Alije,
koji je još dječak, i njihove majke Omerefendinice. Ona je brižna, pazi na
svoju djecu, a oni poslušni, skromni i obrazovani, što pisac posebno ističe
kao jednu od važnijih ideja koja se provlači kroz cijeli roman. Ljubavna sreća
između dvoje mladih narušava se u momentu kada Aišin otac Muharemaga
zabranjuje joj udaju za Ahmeta zbog mržnje prema njegovoj porodici,
smatrajući ih ulizicama osmanlijskim. Ali njih dvoje ne odriču se svoje
ljubavi iako njen otac ima plan da je uda za Rašida, sina svoga prijatelja.
Ovakav pripovjedni model zasnovan je na našoj narodnoj poeziji, ali i na
tadašnjim turskim ljubavnim romanima.
Nakon sentimentalno-ljubavnih epizoda u romanu se počinje realizovati
realistična slika svijeta. Bosna je data Austriji, oružani sukob je neizbježan, a
pisac se identifikuje s likovima, izražavajući svoj antiosmanlijski stav.
Zaplet radnje počinje sukobom između hadži Selim-age, koji je pristaša
otpora, i racionalnog Numan-efendije, kroz čiji lik i sam pisac izražava stav
po kome je otpor austrijskoj sili zabluda. U Ahmetu se javlja dilema; ljubav
prema Aiši i osjećanje prema domovini koju mora odbraniti. Epski narativ
prikazan je u opisu atmosfere nakon vijesti da je “Bosna data Švabi”.
“U trećoj Arapovoj kahvi sjedila je mladež i slušala kroz otvorene prozore
onaj razgovor. Mladež kô mladež; krvca uzavrela, mašta se razigrala, pa
škripalo zubima, htjelo se nešto, al’ niko nije znao što.”
Ali i Ahmetovoj junačkoj odluci da brani domovinu i pridruži se hadži Selim-
agi.
“Muško bajagi, a krije se sa ženskinjem! Jok! Ići u boj! Da svakako ljepše,
dostojnije ovakvog momka; pa ili obraniti i majku i dragu svoju i vatan i sve,
ili poginuti. A poginuti, ah to je sveto, to je ... stoput bolje nego li sramotno
živjet! A ko zna, kad bi on tako kukavan Scena sastanka Ahmeta i Aiše uzeta
je iz narodne poezije,
pa Muhsin Rizvić kaže:
“Psihologija i motivika narodne poezije prisutna je i u sceni sastanka
Ahmetovog sa Aišom, u kojoj se polariziraju njegova odluka da se odupre
neprijatelju i njeno strahovanje koje se transformira u sjetno blaženstvo, u
kojoj mu ona daje čevru da se njome razgovara pošto
je prethodno stavi u njedra, a tako isto i u završnoj sceni halala, opraštanja.”
“ Ona jecala, tiho plakala.
- Naš će nam halal dati više snage da podnosimo ovo, pratit će nas
svud sreća i naposljetku ćemo se opet sastat. Zar mi nećeš halaliti? – šaptao
on.
- Ja ti halalim! – izusti ona kroz plač. A tada se trznu, skoči, stade uz
prozor pa zakrši prstima.
Njegov se šapat čuo iz mraka:
- Ne tuguj, Ajiša! Skoro ćemo se vidjeti ... – i nestade ga.”
Slikom rastanka Ahmeta i Aiše pisac završava sedmu glavu romana u
baladno-lirskom maniru, a daljni tok radnje dobija epske elemente.
Osvanuo je petak, dan pun straha, brige, a u čaršiji vlada pustoš. Ahmet, s
drugovima Arapom i Gazijom, sprema se u junački boj.
“Nastala prava galama, vika. Oni spolja, koji su samo strijeljali vatrenim
očima, upadali jedan po jedan u kahvu i pripomagali dizati svijet u vatru.
Vrata se i ne zatvaraju, jedni ulaze, a drugi izlaze. Čas od časa zamašniji,
napetost, uzrujanje, vri, sve u boj!” Deveta glava romana ujedno je i centralni
dio u kome se realizuje ključni događaj; ulazak Švaba u Maglaj. Muhsin
Rizvić naziva ovaj dio andrićevskim i kaže: “Ima u njemu kolektivnog
zbivanja, kolektivne psihologije, pokreta masa, vizuelnog, slušnog i
psihološkog jedinstva i sinhroniteta, i proste dinamike, koja odapinje grč
napetosti nekud u prazno, u svima, jednim povikom kao sa onog svijeta i
dolazi kao apokaliptična, neumitna, i nejasna, neshvatljiva, nemušta sveopšta
kazna.”
“Sunce već spalo na samu ićindiju, pošto je dotle peklo odozgor i uprav
zažeglo onaj pijesak na prudu. Svak klonuo od silne žege, a duhom umoran
od puste brige, kretao se čaršijom zabrinut, il sjedio pred svojom kućom i
spokojno čekao udarac nesretne sudbine. Svud grobna tišina. Najedanput
kao sami grom razleže se ovom tišinom odnekle glas krupan, tugaljiv:
Evo Švabee! (...) Nasta strava.”
Ono što Rizvić još primjećuje su i dva paralelna pripovjedna toka romana.
Jedan je vezan za direktna ratna zbivanja u koja je uključen i glavni junak
Ahmet, a drugi prati ratnu pozadinu i dešavanja vezana za njegovu porodicu.
Na kraju XVI glave romana, austrijska vojska ulazi u Maglaj, a Ahmetov
ratni pohod i dalje se nastavlja. Mehmed-efendija i porodica
su na selu, a Omerefendinica je neutješna, iščekivajući vijesti o Ahmetu.
Slika zbivanja prelazi na Muharemaginu porodicu i njegovu Aišu, koja boluje
za Ahmetom.
Slijedi tragičan niz događaja, epizoda pljačkaškog napada na Ahmetovu
porodicu, u kome gine njegova majka, a brat biva ranjen, što je i piščev lični
doživljaj. Nakon toga dolazi vijest o Ahmetovoj pogibiji
i tako se završava tragični ciklus ove porodične priče.

Pripovjedni modeli Mulabdića zasnovani su na epskom i lirskom narativu,

istočnjačkoj priči i priči iz života. Lešić uočava da bošnjački pripovjedači
“nisu voljeli čvrstu narativnu strukturu, pa su se radije opre- djeljivali za duge
i difuzne pripovijesti, u kojima priča teče kao nadošla
Težak društveno-politički život Bošnjaka u tome vremenu bio je osnova
Mulabdiću za uvođenje socijalne tematike u svoja djela. Neki kritičari
nastojali su oduzeti umjetničku vrijednost ovoj prozi i odrediti joj ulogu
angažirane književnosti. Pisana na bosanskom jeziku i u duhu tradicionalnog
i neoromantičarskog naslijeđa, književnost preporodnog perioda postavila je
temelje modernoj bošnjačkoj prozi i zbog toga ne bi trebala i ne bi smejela
izgubiti svoj književni i kulturno-prosvjetni značaj.
S obzirom na to da pritom da nije imao tradiciju romana bošnjački roman
konstruisan je tradicija literaturi usmeni i pisani koja lirska. Sevdalinka i
Balada tako su, takve, veoma važni elementi koji su implicitno prisutni u
romanu i Irskoj strukturu bošnjačkog romana. Bitnosti vrijednosti se da
Lykke uočili su još u pjesmama Safvet-bega Bašagića, Musa Ćazima Ćatića
te pripovijetkama Edhema Mulabdića u primjeru romana Zeleno busenje kao
prozi prosvjetiteljskog realizma Očigledno je prisustvo se sevdalinsko-
baladesknog narativa i tu samoj fabularnu liniji. No, sem se sevdalinsko-
baladeskni narativ u ovom romanu nije takav da bi se moglo kazati da je
roman nastao u takvom obrascu nego taj narativ postoji tek u jednom
segmentu romana.Austro-Ugarska tema odgovor je na izvanknjiževnu
realizaciju-ona prikazuje čin Austro-Ugarske okupacije Bosni u ljeto 1878.
Te, je upravo takva tema ključni konstrukt romana prikazuje moći povijesti u
čijem se krugu nalazi Aiša i Ahmet slijedeći, naknadno, elemente sevdalinke
i balade. Ljubavna priča Ajiše i Ahmeta doista odgovara tematici pjesmi o
sevdahu/ ljubavnoj čežnji. Uzaludno djevojačko čekanje i neostvarena ljubav
tipični su motivi sevdalinke baš kao u ovome romanu, u primjeru tu je
ljubavna čežnja. Tematika sevdalinke vezana je za takav život bošnjačke
kasabe, pun dinamike i kontrasta, blizine neizvjesnosti i smrti, ljubavni
pomame i propasti u strogim propisima jednog patrijarhalnog života. Upravo
je lik Ajiše identičan liku djevojke iz sevdalinke, oko nje prisutna je erotska
fama. U sevdalinci i ljepota i privlačnost djevojke nadaleko su poznati.

Noć je tamna da se prst pred okom ne vidi: no nije pusta i nijema kao drugi,
već ću ti se čini da iza svakog kuta viri neko, da za svaki vratima bdije po
jedan čuvar svog doma. (…) Ahmet prođe mimo svoju kuću: časak jedan
prisluškivao, pa kako vidje da je i uvijek sve budno, krenu kud je pošo. Na
malenom prozorčiću tamne sobe nađe on po običaju svoju Ajišu gdje ga čeka.

Istovremeno posmatrajući opće odlike balade i ljubavnu priču Ajiše i Ahmeta

primijetit ćemo iste postupke. Njihova sudbina, još od samog početka, kad
Muharema ga odbija da ti kćer za Ahmeta, osuđena je na prepreke, jer nakon
te slijedi naredna, još veća prepreka-kada Ahmet odluči krenuti u boj protiv
neprijateljske vojske. To ujedno predstavlja i dramske elemente jer između
realiziranje njihove ljubavi pusoji niz zabrana. Nadalje bitno je spomenuti i
navršavanje patrijarhalnih zakona jer ustvari krše spomenuta pravila samim
viđanjem na prozoru.

U Aiše tako postaje veliki boli, a ona se kronološki gledano, ogledaju najprije
u njihovoj / njenoj zakletvi, zabrani njenog oca Muharem-age, boju protiv
vojske Austro-ugarske u koji odlazi njezin Ahmet.Sve to dodatno pojačava
njezinu čežnju za Ahmetom zbog čega prolazi kroz očaj, što je saobrazno
arhetipu djevojke u sevdalinkama.
Ajišaa bijaše satrvena od tuge za Ahmetom , i koliko god se činilo da se
sirota oporavljala, bijaše se ipak svojom dušom odala nekoj sjeti pa živjela
tako iz dana u dan jedovito, kretala se po kući kao sjena, a glasa nikad da joj
čuješ. Očito je bilo da je našla utjehe u onoj nujnosti, sjeti…Samo
pojavljivanje dodatne osobe u vidu mladića koji prosi Ajišu dodatno pojačava
dramsku napetost, jer on dolazi nakon Ahmetove pogibije i Ajiša to da traži
njezinu ruku, saznaje pod stanjem ambisa i tuge za Ahmetom. Najčešći je
zaplet u baladi davanje mladih za nedrage, što čini porodica po svom
običajnom pravu iza čega se obično nalazi, nemotiviran u baladi, moralni ili
materijalni interes. Prosac je samim tim posljednji jaki potres u njezinoj psihi
nakon čega ostaje bez snage.

Kako je karakteristično obrascu balade, motiv smrti jeste na samome kraju -

jer i Ajiša umire, nakon Ahmetove pogibije.

Literatura:

Edhem Mulabdić: „Zeleno busenje“, Svjetlost, Sarajevo, 2002

Muhsin Rizvić: „Bosansko-muslimanska književnost u doba preporoda
(1887-1918)“, 2.izdanje, Mešihat Islamske zajednice, Sarajevo, 1990.
E.Spahić: Sevdalinsko-baladeskni narativ u romanu Zeleno busenje.
https://www.avlija.me/portreti/edhem-mulabdic