R.I.P. NICHOLAS RESCHER (1928.-2024.

)
“Curiously, success in life requires exactly the
same factors as success in murder, namely motive,
means, and opportunity.” (Rescher, N.
Autobiography, 2010:6)

Rođen je 1928. u Hagenu (Westphalia,

Njemačka). S 10 godina, 1938., s roditeljima
se odselio u SAD gdje je 1944. godine postao
američki državljanin. Radi se o njemačko-
američkom filozofu Nicholasu Rescheru.
Studirao je prvo matematiku i kasnije
filozofiju. Započeo je de facto sa svojom
disertacijom o Leibnizu (doktorirao je 1951. s 22 godine kao najmlađi doktor znanosti na
sveučilištu Princeton i to je bilo prvo djelo u SAD-u na temu Leibniza) koji je bio njegova
cjeloživotna preokupacija. Njegov mentor bio je poznati Alonzo Church (iako se nikad nije držao
njegovim učenikom jer ga je zanimala filozofska logika, a ne čista logika koju je predavao
Church), a on je između ostalih bio mentor poznatom Ernestu Sosi. Područja s kojima se
profesor Rescher bavio tijekom filozofske karijere teško je čak i nabrojati. Ušao je u filozofiju
prirodno preko logike i to arapske.
Zatim se otisnuo u ontologiju (idealizam) i epistemologiju (koherentizam), filozofiju znanosti, a
kasnije u pragmatizam (američki, ali i europski) i etiku. Autor je više od 100 knjiga i 400
znanstvenih članaka (Google Scholar s 06/01/2024 kaže kako Rescher ima 35188 citata svojih
radova pri čemu je izlistano ukupno 1259 radova, a citati se protežu u razdoblju od 70 godina).
Pripisuje mu se suautorstvo u razvijanju Delphi metode, autorstvo Rescher kvantifikatora,
aksiogeneze, pragmatičkog idealizma, metodološkog pragmatizma itd. što su sve redom njegove
zapažene, ali i utjecajne zamisli u logici, filozofiji i etici. Utemeljio je čak tri filozofska časopisa, tj.
American Philosophical Quarterly, History of Philosophy Quarterly i Public Affairs Quarterly. O
njegovoj filozofiji je objavljen cijeli niz članaka, knjiga i zbornika (autor jedne od poznatijih
knjiga je sam E. Sosa).
Nisam siguran, ali čini mi se da je bio jedan od posljednjih polihistora ili polimata u svjetskoj
filozofiji (grč. πολυμαθής, lat. homo universalis). Istovremena širina obrazovanja i interesa (i
izvan filozofije), ali i dubina pri razumijevanju vrlo specifičnih nerijetko sitnih i tehničkih
filozofskih problema nešto je što današnjih filozofima svakako nedostaje jer su redovito dobro
obrazovani samo u filozofiji bez previše znanja o bilo čemu drugome. Po tome me oduvijek
podsjećao na Wittgensteina. Nedavno je na predavanju profesor Hacker točno rekao kako je
Wittgenstein bio briljantan u tome da pogodi pravu misao o nekom problemu i kad bi ju pogodio
tad bi se ostavio teme i prešao na sljedeću, a na „nama“ je da to pojašnjavamo. Nedavno je te
Wittgensteinove pogotke (npr. priču o boci za hvatanje muha) J. C. Klagge nazvao
„Wittgensteinovom poezijom“ u svojoj knjizi „Wittgenstein's Artillery, Philosophy as Poetry“
(2021).
Rescheru su odgovori na pitanja redovito bili direktni, kratki, jasni i odriješiti kad je znao što
želi reći, a kad nije tad bi naglo i bez zadrške rekao ne znam, nisam siguran ili pitaj toga-i-toga, ja
se time ne bavim. Kad bi ga se pitalo da malo pojasni odgovor tad bi slijedilo pojašnjenje razloga
odgovora koje je u pokazivalo istovremeno njegovu strogu analitičku preciznost i zavidnu širinu
obrazovanja.
Negdje početkom 2000-ih tijekom Međunarodnog simpozija L. Wittgensteina u Kirchbergu am
Wechselu veli profesor – „Pogledao sam vaše radove na temu „O izvjesnosti“ i s pragmatizmom
se ne slažem jer mislim da nije dominantna tema, iako nisam siguran je li nevažna (kako zasad
stvari stoje, tu je pogriješio ako je novija literatura o Wittgensteinovom djelu „O izvjesnosti“ u
21. stoljeću u pravu), ali anti-realizam jest i tu ste 100% pogodili“ (iz privatnih bilježaka, K.K.).
Tako je započelo moje dopisivanje s profesorom Rescherom koje se ticalo Wittgensteina i
ontologije i kojem sam zahvalan na čitanju niza verzija mojih radova.
2002.-2003. sam napisao 20-ak stranica sažetka doktorske disertacije na engleskom kako bi mi
Rescher i drugi filozofi dali kritike na temeljnu analizu i argument, a kasnije sam to i objavio kao
članak o Wittgensteinu, a 2009. sam napisao 20-ak stranica sažetka knjige o ontologiji tropa na
engleskom kako bi mi N. Rescher i E. J. Lowe pružili korekcije, savjete i kritiku što su i učinili
(obojica su sad pokojni i itekako sam im zahvalan na komunikaciji i razgovorima).
Zadnja tema o kojoj smo razgovarali početkom 2010-ih bila je američki pragmatizam nove
generacije (kasniji Putnam (Rescherova generacija), Rorty itd.) prema kojem je bio vrlo kritičan
braneći klasike američkog pragmatizma (imao sam osjećaj da je prema Putnamu bio blaži nego
što je trebao jer je kao i on bio Židov (Rescher vuče podrijetlo stare židovske obitelji iz Švapske),
a prema Rortyju također jer je visoko cijenio širinu njegovog obrazovanja, iako nije odobravao
njegovu površnost u ime izvornosti (slično je mislio o danas popularnim piscima kao što su
Žižek ili Peterson)).
Kako god bilo, nekako mi se čini da je s Rescherom nestala strogost, stručnost, revnost i rezultati
vrijedni divljenja, ali i širina obrazovanja i izvan filozofije koja je u današnjoj filozofiji izgubljena
u ime stroge profesionalizacije, specijalizacije i subspecijalizacije koje rađaju radove koje jedva
da čitaju recenzenti, urednici i filozofi koji su u njima citirani, a ostali vjerojatno ne znaju da ti
autori uopće postoje. R.I.P. Profesor Nicholas Rescher.

K.K. 06/01/2024