MOSKOVSKI BROD BUDALA

Esej iz religijsko-političkog idiotizma

Kristijan Krkač

Zagreb, 2022.

1
Kazalo sadržaja
Sažetak .................................................................................................................................................................................. 2
Ključne riječi ....................................................................................................................................................................... 2
Uvod ....................................................................................................................................................................................... 3
1. Bio jednom jedan budalast čovjek ........................................................................................................................ 3
2. Bila jednom vrlo velika skupina budala ............................................................................................................... 5
3. U Moskovskoj kneževini Bog je odavno mrtav ................................................................................................ 8
4. Trajanje zloporabe religijskog apokaliptizma i svetog rata u političke svrhe .................................... 9
5. Bila jednom jedna razumna država na istoku Zapada ............................................................................... 13
6. Dodatak 1: Nastavak moskovske zlouporabe – marginalni ratni vođe i sumnjivi ideolozi ....... 15
7. Dodatak 2: Moskovsko uvođenje svete mržnje ............................................................................................. 17
8. Dodatak 3: Kad i kako je sve počelo s crnom magijom?....................................................................... 18
9. Dodatak 4: Tko zaista koristi crnu magiju?.................................................................................................... 21
10. Prvi pokušaj pojašnjenja – Epstein: Moskovljani imaju šizofašizam ................................................ 22
11. Drugi pokušaj pojašnjenja – Ferris: Moskovljani pate od egzistencijalne krize ........................... 24
12. Treći pokušaj pojašnjenja – Moskovljani vjeruju u fikcije ..................................................................... 27
Umjesto zaključka ......................................................................................................................................................... 32
13. Postskript .................................................................................................................................................................. 32

Sažetak Esej pokušava opisati rusku političko-religijsku narativnu zloporabu

teološkog apokaliptičnog vokabulara (Armagedon, Sudnji dan, Anđeoska vojska,
Vojska demona, vrag, sotonisti i sl.) pri opisu Ukrajinaca i sebe samih. Ta naracija ima
rasprostranjenost (iskazuju je vrhovi političke, crkvene i medijske vlasti), ima
kontinuitet (traje od početka sukoba 2014., a intenzivirana je od početka ruske
invazije na Ukrajinu 2022.), ima progresiju (od borbe protiv npr. „sotonista“ do
borbe protiv samog „vraga“), ima unutrašnja proturječja i paradokse (dok optužuju
Ukrajince za npr. crnu magiju sami ju koriste) i vjerojatno je lažna u slučaju
Ukrajinaca, a licemjerna u njihovom slučaju (jer sve za što optužuju Ukrajince je
netočno, a vjerojatno je točno u njihovom slučaju). Te pojave će biti opisane u
glavnom dijelu teksta koliko provjerljivi izvori to dopuštaju. U posljednjem dijelu
teksta ponuditi će se dva pojašnjenja tih bitno neshvatljivih naracija i pojava; jedno
od strane drugih izvora, a drugo od strane autora teksta. No, niti jedno od tih
pojašnjenja u potpunosti ne pojašnjava pojavu i ona zasad ostaje nejasna kako u
strukturi i sadržaju, tako i u funkciji, svrsi i uspješnosti. Tekst temeljem opisa i
pojmovne analize te naracije oblikuje sedam hipoteza (H1–H8) koje bi mogle biti
pogodne za daljnja znanstvena (kvantitativna) istraživanja.

Ključne riječi Moskovska kneževina (tj. RF), Ukrajina, Putin, Medvedev,

patrijarh Kiril I., ruski novinari, Sudnji dan, Armagedon, Apokalipsa, vrag, sotonisti,
demoni, crna magija, sveta mržnja, anđeoska vojska, nacisti.1

1Esej je pregledan sustavom Plagscan 04/12/2022 i nakon manjih ispravaka u ovoj konačnoj inačici sadrži 0% plagijata. Na
komentarima i kritika zahvaljujem prof. dr. sc. Igoru Lorencinu (u tekstu I.L.). Izvadci iz ovog teksta korišteni su pri odgovorima u
emisiji „1 na 1“ Romana Bolkovića na HTV-u 13/12/2022.

2
 Uvod

Smrt. „Ireverzibilni prestanak bioloških funkcija koje održavaju organizam na životu“.

Traumatičan događaj za skoro sve uključene; one koju umiru, one koji brinu za njih, one koji
preživljavaju i proživljavaju smrt bližnjih, osim za one koji su mrtvi. Smrt je osobita i za
religiozne i nereligiozne. Dok nereligiozni često gube njima dragog čovjeka koji zauvijek
prestaje postojati i na kojeg ostaje samo sjećanje, dotle religiozni vjeruju kako mrtav ima
mogućnost nastavka života u vječnosti u društvu drugih mrtvih i raznih Bogova, božanstava,
duhova ili sila koje to omogućuju preminulome pod nekim uvjetima koji nerijetko uključuju
način života. Briga za preminulog čovjeka nakon smrti također je važna. Često se nad tijelom
mrtvog bdije, održava se obredna gozba i na koncu religijski obred i ukop tijela. To je sastavni i
bitan dio religijskog razumijevanja života i ispravan način ispraćaja preminulog koji se
razlikuje od religije do religije. Ljudi koji se ponose svojom religioznošću brinut će se za svoje
mrtve. Neće dopustiti da se tijela nekontrolirano i nezbrinuto raspadaju. I sad zamislimo takve
ljude koji se ponose svojom religioznošću, štoviše pozivaju se na mnoge njezine elemente pri
počinjenju ratno-zločinačke invazije na susjednu državu, a većinu zlorabe i kako pri toj invaziji
gube recimo 500 vojnika/dnevno. Očekivali bismo kako će se pobrinuti za svoje poginule
suborce. Ne bismo očekivali kako će ostaviti njihove leševe da trunu u blatu bojišta. Očekivali
bismo kako će ih predati njihovim obiteljima koje će im, ako već neće država, pripraviti obred
ukopa. Ne bismo očekivali kako će nijekati čak i njihovo postojanje, kako će umanjivati njihovu
žrtvu na koju su ih natjerali zakonskim aktima iako su znali kako će vrlo vjerojatno brzo
poginuti.
Osobito je perverzno i nastrano, sablasno i sadistički u 21. stoljeću pogotovo na Zapadu, iako
ovdje na Zapadu Azije, a ne na Zapadu, zlonamjerno upotrebljavati ili zlorabiti religijske
simbole, vjerovanja, pokliče i pozive na djelovanje od strane ne samo najviših vjerskih vođa
(patrijarha, mitropolita, svećenika, redovnika) nego i od strane najviših političkih (izvršnih,
zakonodavnih, sudbenih i medijskih) kao opravdanje ratno-zločinačke invazije na susjednu
državu. Zloporaba se sastoji vjerojatno u pokušaju opravdanja djelovanja države i opravdanja
gubitaka na bojnom polju pred pretpostavimo podosta neukom nacijom, koja je barem
minimalno religiozna kako bi shvatila takve poruke. Takvu zloporabu religije u političke,
ideološke i ratno-zločinačke svrhe potrebno je utvrditi, opisati, pokušati pojasniti i na nju
odgovoriti. Ne odgovoriti značilo bi tolerirati takvu zloporabu. Odgovoriti mlako značilo bi
pristati na to da se i nama isto tako mlako odgovori kad bismo se našli u situaciji kad bismo
prihvatili samo oštar odgovor. Odgovoriti žustro, oštro i istovremeno bez imalo licemjerja,
preseravanja i lažne uravnoteženosti ili svestranosti od koje bismo istog trena odustali da smo
žrtve takve zloporabe moguć je način odgovora, a alternativa mu je guranje glave u pijesak.
Ukratko, kakva zloporaba, takva i reakcija (Milo za drago ili Tit-for-tat).
Zapad se od Srednjeg vijeka odviknuo od takvog političkog apokaliptizma, zazivanja Sudnjeg
dana, Svetog rata i bitke Dobra i Zla (blagi oblik u odnosu Trumpa i „White Evangelical
Christians“ u SAD-u postoji, ali ne doseže apokaliptizam). Te su mu pojave ostale rezervirane za
povijest, egzegezu Otkrivenja i za aktualnost u slučaju „radikalnog čitanja“ Islama. Samim time
su mu daleke i strane. Njihova ponovna pojava na Zapadu, štoviše u moskovskom pravoslavlju,
tim ga više šokira i ostavlja u nevjerici koliko god to pravoslavlje bilo fiktivno Zapadno, a ne de
facto Azijsko i fiktivno pravovjerno, a ne de facto heretičko. Štoviše, osobito perverzan oblik
bezboštva. Promotrimo ga. Započnimo s jednim udaljenim, ali ilustrativnim primjerom i to baš
jednim sa Zapada i prijeđimo neprimjetno u primjer iz zapadne Azije na prvi pogled sličan, ali
ipak kako ćemo pokušati prikazati i pojasniti stubokom različit i nepojmljiv.

1. Bio jednom jedan budalast čovjek

Bio je jednom jedan šašav čovjek koji je vjerovao „kako će veliki vjerski vođa doći mirno i
stvoriti 7,5 godina mira, ali kako će Rusija nakon 3,5 godine sa svojim bliskoistočnim

3
saveznicima (Perzijcima) prekinuti mir i napasti Izrael. No, Rusija i saveznici bit će desetkovani
nuklearnim naoružanjem i Rusija će biti potisnuta u Sibir. Zatim će i Kina pokrenuti invaziju, ali i
ona će biti uništena po Isusovom povratku.“ Zastupao je vrlo osebujno doslovno tumačenje
Otkrivenja prema kojem je „Zvijer“ doslovno politički vođa, a „Lažni prorok“ doslovno
jedinstveni svjetski vjerski vođa („odvajanje Otkrivenja od starozavjetne simbolike omogućuje
ovakva tumačenja“ I.L.). Vjerovao je kako je papa Franjo vjerski vođa koji predsjeda tijekom
Armagedona. Vjerovao je kako će velika i vodeća svjetska religija biti Krislam.

EKSKURS 1 „Krislam“ = Kršćanstvo + Islam. Pojam je izmislio G. K. Chesterton u

romanu „The Flying Inn“ 1914., a kao izmišljenu religiju spominje ga i A. C. Clarke u
romanu „The Hammer of God“ 1993. Yorube u Nigeriji zaista prakticiraju Krislam, tj.
Ifeoluwa pogotovo u Lagosu.

Taj je čovjek bio televizijski propovjednik poznat po svojoj TV emisiji u kojoj je eshatološki
komentirao tjedne događaje koristeći tumačenja Biblije. Bio je poznat pod nadimkom „Hodajuća
Biblija“ jer je znao cijelu Bibliju napamet. Diplomirao je 1952. na Detroitskom Biblijskom
Institutu. Od 1950-ih objavio je na desetke snimljenih propovijedi.
Jedna od njegovih propovijedi je „The Coming War With Russia, Where? When? Why?“
objavljena kao LP 1969. Taj čovjek je američki propovjednik Jack Van Impe (1931.-2020.), (vidi
Ilustraciju 1).

Ilustracija 1. (Izvor: Wikipedia, slobodna uporaba).

Istina, Jack Van Impe vjerovao je u bliskost Sudnjeg dana kao vjerski apokaliptizam. Takvih ima
puno napose u SAD-u. No, on nije bio predsjednik SAD-a, nije bio član svjetovne vlasti, nije bio
čak niti blizak vlasti, a na koncu nije bio niti utjecajan vjerski vođa SAD-a svog vremena iako mu
je TV emisija bila vrlo popularna. Njegovo tumačenje Biblije možemo držati teološki pogrešnim,
njegovo povezivanje Sudnjeg dana sa stvarnim ili budućim svjetskim zbivanjima također, ali
njega teško možemo držati čovjekom koji je usmjerio svjetska zbivanja. Za razliku od njega
danas imamo primjer ne samo jednog njemu sličnog čovjeka nego i primjer u kojem je taj čovjek
predsjednik države i govori slično njemu, a podržavaju ga ne samo mnogi ispod njega u vlasti
nego i najviši vjerski poglavari te države, mediji, komentatori i analitičari („dakako i neke
Zapadne demokracije mogu biti primjer“, I.L.). Nije sigurno hoćemo li uspjeti, ali možemo
pokušati zamisliti kakav kuršlus se zbiva u glavama vjernika koji nisu previše pametni,
obrazovani niti teološki potkovani kad čuju govor o Svetom ratu, borbi anđela i demona, borbi
protiv vraga i Sudnjem danu ne samo od najvažnijih političara i novinara nego i vjerskih vođa.

EKSKURS 2 Apokaliptizam je religijsko vjerovanje o kraju svijeta i ljudskog roda na

Zemlji pri čemu je taj kraj vrlo blizu i zbiti će se praćen velikim katastrofama

4
 (prirodnim i natprirodnim). Zatim slijedi posljednji sud. Često ga zastupaju razni
vjerski vođe monoteističkih religija (pogotovo Židovstva, Kršćanstva i Islama; u
Hinduizmu je stvar drugačija). Ponekad je apokaliptizam politički kad se religijski
događaji sparuju s političkim pa se osobe iz političkog života povezuju s osobama iz
vjerskih tekstova o Apokalipsi. Najčešće se među političkim osobama traže zlikovci i
vrag osobno. U Kršćanstvu je apokaliptizam vezan uz Isusove riječi o tome kako će
se vratiti pa su prvi kršćani mislili kako je to ubrzo. No kad su vidjeli da se ne vraća
nastao je teološki problem koji se naziva eshatološkim (od grč. eskhatos, eshaton =
posljednje, posljednje vrijeme) ili o posljednjim stvarima. Nitko ne zna kad će se to
zbiti jer je između ostalog Isus rekao kako će se vratiti kad se nitko neće nadati. Uz
prenošenje apokaliptizma iz religije u politiku što je zloporaba jer vjerski vođe svoju
aktivnost zaogrću u politički apokaliptizam, postoji i prenošenje apokaliptizma iz
politike u religiju pri čemu političari svoje aktivnosti zaodijevaju u apokaliptički
žargon. Rezultati je isti. Neprijatelji su demoni, njihov vođa je vođa demona ili vrag
osobno, a njihova borba je borba njih kao dobra protiv neprijatelja kao zla. Samim
time što su neprijatelji nadnaravni i njihova borba i oni sami su nadnaravni.

2. Bila jednom vrlo velika skupina budala

Činjenica je kako u Moskovskoj kneževini osim prosvjeda protiv mobilizacije nema relevantnih
prosvjeda protiv invazije na Ukrajinu. Podaci o podršci invaziji jako variraju i nisu provjerljivi.
Na početku invazije pisalo se o 80-90% podrške invaziji, a tijekom prosinca o podršci koja je
varirala od čak 74% do samo 25%. Kako god bilo, podrška vjerojatno nikad nije pala ispod 30%,
a vjerojatno je oko 50%. Vjerojatan uzrok je nizak stupanj demokratizacije društva.
Uz sve što znamo o tolikoj ne-demokratičnosti da ima smisla govoriti o totalitarizmu, o ne-
slobodi tržišta, o ne-vladavini prava, korupciji i ne-slobodi medija znamo i da je u Moskovskoj
kneževini nizak IQ (statistička činjenica), znamo da vrlo malo troše na obrazovanje, znamo da je
kratak životni vijek, da je visoka konzumacija alkohola, da je visoka stopa smrtnosti od bolesti
uzrokovanih alkoholizmom, visoka stopa obiteljskog nasilja, da imaju najviši udio ljudi sa
smrtonosnim problemima vezanima uz HIV (na 100.000 stanovnika), da ima najveću
diskrepanciju između postotka religioznih i ateista (nemali dio su i religiozni i ateisti), da je
najviši stupanj pobačaja, da imaju najviši postotak članova klera (na 100.000 stanovnika) koji su
surađivali s komunističkim službama, da pravoslavna crkva egzorcizam shvaća u najširem
mogućem smislu tako da ga „provodi svaki kršćanin koji se bori protiv grijeha i zla“ i da je
moskovska vlast imperijalna, invazivna, ratno-zločinačka i „teroristička“ (Latvija, Poljska, Češka,
Slovačka, Nizozemska, Europski parlament i Parlamentarna skupština NATO saveza) isto takve
ideologije i njezine propagande koja ne poznaje granice pa se prelijeva iz naravnog u
nadnaravno ili ovozemaljskog u celestijalno i obrnuto.
Velika skupina budala doslovno se odnosi na sve koji posredno ili neposredno sudjeluju u vlasti
(izvršnoj, zakonodavnoj, sudbenoj, gospodarskoj, sigurnosnoj, medijskoj, vjerskoj, znanstvenoj,
intelektualnoj ili ideološkoj vlasti) i invaziji (vojni vrh, zapovjedništva, postrojbe koje provode
invaziju itd.). Broj tih ljudi varira od 800 do 20.000 i to su samo najviše rangirani. Ta skupina
doslovno se odnosi i na sve građane koji sudjeluju u invaziji (profesionalno, dragovoljno ili
pristankom na mobilizaciju) ili ju podržavaju. Broj tih ljudi kako smo rekli nije moguće
pouzdano utvrditi, ali zasigurno se tijekom invazije radi o minimalno 50% građana (70
milijuna). Dakle radi se o velikoj skupini.
Pogledajmo sad što ta skupina čini i može li ih se nazvati budalama? No da se ta i takva vlast (i
oni koji ju podržavaju) dovede do „denacifikacije“ (borbe protiv „nacističkih narkomana“)
države koja ako i ima „nacista“, svakako ih ima manje od nje same, ali i do „desotonizacije“
(borbe protiv sotonista) što je prvo notorna idiotarija, ali i teška zlouporaba religije, tj.
pravoslavnog shvaćanja egzorcizma, u ideološke i propagandne svrhe totalitarne, ratno-
zločinačke i „terorističke“ vlasti potpuno je neobjašnjivo čak i ako znamo sve što znamo.

5
Naime, „desotonizacija“ nije teza nekog marginalnog moskovskog čudaka koji je dovoljno
shizofren kako bi nacionalnom mediju koji ga prenosi donio profit, a sebi popularnost nego je
teza samog državnog vrha, predsjednika osobno, ponavljaju je za njim niže državne instance,
svećenici, državni mediji, navodni stručnjaci koji na njima gostuju, nadri-filozofi, kvazi-
intelektualci nadasve dvojbene formacije i pedigrea i ne budi lijen novinari u tim istim medijima
(vidi Ilustraciju 2). To je budalaština, a oni koju ju iznose su budale.

EKSKURS 3 Neke od apokaliptičnih izjava Moskovljana su sljedeće (dane u

Ilustraciji 2): „Potiskivanje slobode je oblik religije – otvoreni sotonizam.“ (Putin),
„Borimo se za svoje, stekli smo svetu moć. Sveti ruski cilj je zaustaviti gospodara
pakla.“ (Medvedev), „Blagoslivljam rat u Ukrajini.“ „Umiranje u Ukrajini poništava
sve grijehe.“ (07/07/2022, patrijarh Kiril, suradnik KGB-a koji se 1990-ih bavio
švercom cigareta), „Antikrist napreduje na svetoj ruskoj zemlji. Ovo je duhovni rat.
Ovako molite dok punite spremnik automatskog oružja.“ (pravoslavni redovnik),
„Ovo je veliki Džihad!“ (Kadirov), „Ovo je rat raja protiv pakla.“ (Dugin), „Ovo je sveti
rat.“, „Zapad priprema put Antikristu.“, „Rat je de-sotonizacija susjednih zemalja.“
(razni novinari).

To je dakle novi ratno-zločinački poklič Velikog Moskovskog Inkvizitora (moj izraz), novi motto
moskovskog topovskog mesa, nova raketna krilatica koju će popušiti neuki vjernici kojima
vjerojatno i više nego u drugim postkomunističkim kulturama nedostaje religijske kulture tim
više ako je u protuprirodnom odnošaju s patriotizmom kao nasilnim imperijalizmom. No to nije
dovoljno za objašnjenje. Potrebno je još nešto dublje, mračnije, zlokobnije i na prvi pogled
prpošno, prozračno, prozaično i pitoreskno.

Ilustracija 2. (Izvor: Twitter (svi Twitter izvori su od A. Gerashckenka), Facebook i Index).

6
 (H1) Potreban je infantilizam; slika naivnog i nedužnog moskovskog djeteta
nesposobnog za grijeh koje odlazi u pobjedu protiv Sotone osobno, ali potrebno je i
samoproglašeno mučeništvo; slika sebe samog kao izmišljeno ugroženog koji traži
svoja prava i mjesto pod suncem optužujući sve osim sebe za svoje bijedno stanje; tj.
ukratko „Napast nedužnosti“ (kako je pisao P. Bruckner u istoimenoj knjizi, NZMH,
Zagreb, 1997.).

Pod pretpostavkom „napasti nedužnosti“ poklič „Desotonizacija!“ Velikog Moskovskog

Inkvizitora (poremećaj grandioznosti?) ima smisla vjerojatno dobrom dijelu nacije (vjerojatno
još uvijek barem 50%) i predstavlja im prirodan poredak stvari jer nakon borbe protiv
zemaljskog zla (denacifikacija) naravno ili nadnaravno je na redu borba protiv celestijalnog zla
(desotonizacija). Ovo je zasad (03/11/2022) dakako samo borba protiv „sotonista“, ali ne treba
isključiti i borbu protiv samog Sotone kao krajnji korak. No ako je Veliki Inkvizitor na strani
dobra koje po definiciji mora pobijediti zlo, kako to da onda gubi na svim bojnim poljima, od
doslovnih bojišta nadalje? Pa zar mu je Krist okrenuo leđa? Ili on možda uopće nije Veliki
Moskovski Inkvizitor nego mali KGB-ovski štakor ili miš koji je eto dohvatio priliku kolo voditi
dok nije bilo mačke? Oteo se zločinu i kazni i sad nitko ne zna kako ga spriječiti?
Znajući sve što znamo, iako samo anegdotalno, o propasti velikih carstava, o smjeni vlasti u
totalitarnim, ratno-zločinačkim i terorističkim režimima i o nasljeđu nasilnih smrti u njima, ali
znajući i sve što smo prije spomenuli teško kako će niži kriminalci, siloviki ili razne agenture, a
najmanje nacija sama svrgnuti štakora s vlasti jer trebat će pomoć i mrskih neprijatelja e kako
konačni pad ne bi ujedno značio i početak rasapa cijele kneževine. Nakon ove invazije i rata
kojeg kneževina više ne može dobiti desetljećima, a možda i stoljećima neće biti velesila, a drugi
to neće mirno promatrati nego si ugrabiti dio kolača koji su eto budale ponudile na stolu
svjetske pozornice.

Ilustracija 3. (Izvor: Twitter i Facebook.)

Kako sam u jučerašnjem dijelu teksta pretpostavio kako će Moskovljani prije ili kasnije napraviti
korak naprijed to su danas (04/11/2022) i učinili. On se sastoji u tome da su se od borbe protiv
NACISTA I NARKOMANA pomaknuli na borbu protiv SOTONISTA, a brzina novog pomaka i
mene je iznenadila, tj. pomak od borbe protiv SOTONISTA na borbu protiv GOSPODARA PAKLA
a.k.a. vraga osobno. To im uspijeva jer su "anđeoski ratnici" (Dugin), a sad imaju i "svetu moć"
(Medvedev) pa se cilj "desotonizacije" (Putler) može planirati i provesti do kraja.

(H2) Nema ničega u fikciji, a niti u stvarnosti što bi moglo potkrijepiti, a još manje
objasniti ovakva moskovska uvjerenja, izjave, opravdanja i propagandu „napasti
nedužnosti“, ali postoji pretpostavimo nešto u klinici (kompleks grandioznosti) što bi
ovim ljudima osiguralo bezbrižnu doživotnu kolektivnu institucionalizaciju u
objektu zatvorenog tipa. Iako je kompleks superiornosti jasan poremećaj ipak nije
jasno ako je obrambeni mehanizam od čega brani pri čemu je najizgledniji kandidat
osjećaj inferiornosti (kod vođa i podanika).

7
Kao pravi mali Kristijan čekam očitovanje Vatikana e kako ne bih zaglibio u kakvo neznaboštvo,
krivovjerje ili praznovjerje. Zasad znam kako je Vatikan obranu invazije od strane Moskovskog
patrijarha Kirila „nazvao“ herezom (vidi Ilustraciju 3). Nazvati i proglasiti nešto herezom
različite su stvari. Sam papa Franjo podosta je ambivalentan u svojim izjavama o Moskovskoj
kneževini i patrijaršiji. Nekako se ljudski i vjernički nada da postoji neko zrnce dobra u tom
moru nemorala. Dakako, on zna stvari koje mi ne znamo pa njegove izjave tako treba i čitati i
nije do nas propitivati ih jer Roma locuta, causa finita.
U novijem intervjuu (28/11/2022) za America, The Jesuit Review na pitanje o Ukrajini između
ostalog je rekao sljedeće: „Kad govorim o Ukrajini, govorim o ljudima koji su mučenici. Ako
imate narod mučenika, imate nekoga tko ih muči. Kad govorim o Ukrajini, govorim o okrutnosti
jer imam mnogo informacija o okrutnosti trupa koje dolaze. Generalno, najokrutniji su možda
oni koji su iz Rusije, ali nisu ruske tradicije, kao što su Čečeni, Burjati, i tako dalje. Svakako, ona
koja napada je ruska država. Ovo je vrlo jasno. Ponekad se trudim ne precizirati da ne uvrijedim,
nego općenito osudim, iako se zna koga osuđujem. Nije potrebno da stavljam ime i prezime.“
(nav. dj.). Ovdje je i dalje suzdržan, ali je puno jasniji nego u prethodnim izjavama.

3. U Moskovskoj kneževini Bog je odavno mrtav

Jučer (06/11/2022) smo vidjeli snimak (neprovjeren, ali vjerojatno autentičan) moskovskog
redovnika koji tvrdi kako „Rusija vodi duhovni rat protiv Antikrista i kako podučava kako moliti
dok se metke utiskuje u spremnik automatske puške“ (vidi Ilustraciju 4 lijevo). Vjerojatno će
takvog dokaznog materijala biti na pretek.
Svećenici su ipak pragmatični ljudi koji će nekako morati pojasniti neukim vjernicima po
pustopoljinama Moskovske patrijaršije zašto su im sinovi mrtvi ili će izgubiti te vjernike. Dio tog
pojašnjenja svakako je optuživanje neprijatelja kojeg su sami napali kako je Antikrist osobno, a
dio je svakako optuživanje samih vjernika kako ne vjeruju dovoljno ili snažno pa im zato sinovi
stradavaju. Optuživanje svjetovnih vlasti je malo vjerojatno, ali nije nemoguće. Vjerojatno će biti
nekoliko začina tim optužbama, ali u srži to bi moglo biti to.

Ilustracija 4. (Izvor: Twitter.)

Kako sam i pretpostavio jučer (08/11/2022) se oglasio i moskovski islamski vođa (vidi
Ilustraciju 5). Između ostalog tvrdio je kako „Rusija oslobađa Ukrajinu i njezine ljude koji dugo
pate od LGTB i drugih sotonskih zloduha“ (Ilustracija 5). Ova priča o vragu, paklu, sotonistima i

8
sotonizmu očito ne samo kako ne prestaje nego i uzima maha. Predstavnici moskovskih
dalekoistočnih buddhista i šamanista još nisu dali svoj sud o invaziji, ali s obzirom na broj
mrtvih regrutiranih iz tih oblasti, a i na narav spomenutih religija teško kako će se složiti (osim
ako nemaju državne verzije religija poput kineskih katolika).
Kako će cijela stvar završiti ne znam, a bojim se da nitko ne zna. Znamo doduše kako je završio
moskovski svećenik koji je majkama sugerirao da rađaju više djece kako se ne bi bojale slati
najstarije sinove u Ukrajinu. Naime, ubijen je u Ukrajini (vidi Ilustraciju 4 desno).
Vjerojatno će se cijela stvar s apokaliptičnim scenarijem (zloporabom apokaliptičkog jezika),
Sudnjim danom, borbom moskovskih pravoslavaca protiv Antikrista itd. ispuhati i za vjernike
završiti na više načina. Sa sve većim brojem mrtvih mnogi će vjernici vjerojatno shvatiti kako s
cijelom pričom nešto nije u redu jer nemoguće je da zlo nadvlada dobro. Neki će pomisliti kako
se uopće ne radi o takvoj borbi. Rijetki bi mogli shvatiti kako su njihovi sinovi de facto u službi
zla, a oni koje napadaju su u službi dobra.
Istovremeno, moskovska vlast jako dobro zna koliko je narod pametan, koliko je obrazovan i
koliko drži barem do privida religioznosti i zato planski upotrebljava tu priču kako bi motivirao
na mobilizaciju „topovskog mesa“ i kasnije utješio kad to „topovsko meso“ pogine. No, stvar
može doseći kritičnu masu. Malo ili ništa osvojenog teritorija, konstantni gubitci, hrpe
moskovskih leševa gomilaju se i groblja se pune.
Dio vjernika mogao bi nastaviti vjerovati, ali ovaj put u to kako nisu neprijatelji zli nego kako je
zla njihova vjerska i svjetovna vlast. Takvi fanatični vjernici nisu poput građana koji prosvjeduju
u velikim gradovima protiv mobilizacije, režima i Putina. To su ljudi spremni ubiti i biti ubijeni
jer im je vlast uništila vjeru i pobila djecu za svoje osobne ciljeve među kojima im je najvažniji
doživotni o(p)stanak na vlasti.

Ilustracija 5. (Izvor: Twitter).

4. Trajanje zloporabe religijskog apokaliptizma i svetog rata u

političke svrhe

U međuvremenu moskovski režimski novinari ne prestaju s religijskim kontekstom moskovske

invazije i s imaginarnim ratovima koji se ne odvijaju. (3. svjetski rat, rat dobra i zla i sl.).
Novinari poput Vladimira Solovyova kojeg ne treba miješati s filozofom Vladimirom
Solovyovom istaknutim slavenofilom (vidi Ilustraciju 6).
Dakako, Solovyov kao ne previše pametan novinar nije sam izmislio fraze koje rabi. Čuo ih je iz
drugih izvora kojima služi (Putin, Medvedev, itd.) i kojima se divi (Dugin i duga plejada
moskovskih imperijalnih mislitelja). O tome ću nešto reći malo kasnije nakon što dočaram

9
korjenitost i sablasnost na njegovom primjeru koje bi zaista bile to što je su kad ne bi bile
komične ili zabrinjavajuće ako smo primjerice psihijatri.

(H3) Ovdje se ne radi samo o eskalaciji ove apokaliptične sudnjodanske naracije

začinjene prijetnjama okrunjenima nuklearnim naoružanjem, tj. eskalaciji od sjetimo
se „ukrajinskih nacista“, „narkomana“ i sl. preko „sotonista“, „zloduha“ pa do
„denacifikacije“ i „desotonizacije“ i borbe protiv Gospodara pakla osobno, tj. vraga
itd. nego se radi o eskalaciji koja ima svoju povijest koja seže puno dalje u prošlost
od početka invazije na Ukrajinu i koja nije objašnjenje, ali pojašnjava kako
prosječnom Moskovljanu takva priča može biti „poznata“ i „prihvatljiva“.

Većina ljudi uglavnom misli kako je ta naracija o ukrajinskim nacistima, sotonistima, sotonama i
sl. novijeg datuma, tj. kako je počela s početkom moskovske ratno-zločinačke invazije na
Ukrajinu, ali nije. Ona postoji već godinama i prije aneksije Krima. Paradoks u cijeloj stvari je taj
da su Moskovljani, ovdje navedeni i ostali, doslovno pripisali Ukrajincima ono što sami imaju u
svojoj Moskovskoj kneževini. Desetljećima su neonacisti bili značajno zastupljeni u rubnoj i
manje rubnoj moskovskoj politici i svakako zastupljeniji nego u ukrajinskoj, a kudikamo
zastupljeniji nego u mnogim državama Europe i Zapada.

Ilustracija 6. (Izvor: Twitter).

10
Spomenuti novinar Solovyov, de facto Putinov režimski propagandist, puno dulje od početka
moskovske invazije optužuje ne samo Ukrajince za neonacizam i slične pojave dok je doslovno
istovremeno, točnije 2013. autor filma o Mussoliniju (Ilustracija 6, gore desno) u kojem iskazuje
simpatije prema njemu i tvrdi kako je bio zaista samo neshvaćen i to nasuprot činjenici kako je
taj isti Mussolini jedan od vodećih totalitarnih, diktatora i masovnih ubojica Europe u 20.
stoljeću. Slično Solovyovu i u ilustracijama spomenut A. Dugin (vidi Ilustraciju 2, lijevo i
Ilustraciju 7) ima dugotrajnu naraciju koja pokriva ne samo izmišljeno hvaljenje Moskve koja
zasad još postoji i „Ruskog svijeta“ koji de facto ne postoji nego i potpuno neutemeljenu kritiku
svih koji se ne drže dijelom tog svijeta niti to pod ikakvim okolnostima žele biti.

Ilustracija 7. (Izvor: Twitter).

Dugin ovdje nije sam. Postoji cijela povijest razvoja ovih i sličnih imaginarnih pojmova
Moskovljana o sebi samima, o kneževini, točnije o Rutheniji Albi i o njezinim neprijateljima i to
od samih nasilnih začetaka Moskovske kneževine pod mongolskom čizmom od 1238. nadalje
(vidi Tablicu 1; podjele su okvirne i ilustrativne).

Tablica 1. (izradio autora teksta).

11
 EKSURS 4 Cijela moskovska povijest prepuna je laži, krađa, okrutnih invazija,
genocida i prisilne rusifikacije u svim smjerovima, najviše na jug i istok, a kasnije i
na zapad. Ukupnost tih imaginarnih pojmova kojima se racionalizira iznimna
okrutnost prema svim „ne-Rusima“ može se uvjetno nazvati proruskom ideologijom
koja je i sama bitno imaginarna i koja je tijekom stoljeća nakon niza uspjeha
uglavnom na jugu i istoku doživjela teško otrežnjenje baš na zapadu i to baš od
strane susjeda Ukrajinaca. Ovaj put najnoviji pokušaj širenja imaginarnog i zaista
nepostojećeg ruskog svijeta na zapad mogao bi rezultirati ozbiljnim nagrizanjem
same kneževine ako ne i nečim dalekosežnijim iz čega se desetljećima neće izvući.
Paradoks pojma ruskog svijeta je da se radi izvorno o pojmu kojeg je prvi uporabio
veliki princ Iziaslav I. Kyivski u napomeni papi Klementu II., dakle, pojam se prvo
odnosio na Kyivski Rus, a ne na Moskovsku patrijaršiju, kasnije kneževinu koja ga je
počela prisvajati tijekom 16. st. Iako je za Moskovljane to uvijek bio nacionalistički i
konzervativni pojam, ipak se tek u 20. st. počeo upotrebljavati za područja izvan
današnje Moskovske kneževine, tj. uključujući i dijasporu u susjednim državama.

Evo još jedan jučerašnji (11/11/2022) primjer krajnje morbidnog prijedloga. Novinarka
predlaže „da se u Glavnoj katedrali moskovskih oružanih snaga jednom kad pobijede načini
freska koja će prikazivati zemaljsku vojsku i nebesku vojsku, a to će biti moskovski vojnici koji
sad provode „Specijalnu vojnu operaciju“ i kako će jedno od lica biti ono Kirilla“ (misli na
Stremousova, poginulog pro-moskovskog zamjenika vojno-civilne uprave Hersona) (vidi
Ilustraciju 8).

Ilustracija 8. (Izvor: Twitter).

(H4) Moskovski brod, realno „Moskva“, a imaginarno cijela Moskovska kneževina sa

svojim „ruskim svijetom“ i „ruskom ratno-zločinačkom dušom“, bilo da se radi o
tvorcima te maligne, ekspanzionističke i okrutne ideologije, o ratno-zločinačkim
provoditeljima, bilo o vjernicima i sljedbenicima jer ta je ideologija jedina istinska
ruska vjera, de facto je brod budala koje su mislile, a možda još uvijek misle ili pak
nemaju izbora i moraju misliti kako ona još uvijek ima bilo kakvu tržišnu vrijednost

12
 na tržnici ideologija, a ima nikakvu ili predbankrotnu u svijetu, a koliko čujemo niti u
samoj Moskvi ne stoji najbolje.

Nju će nadajmo se jednog lijepog sunčanog dana zamijeniti pogled u ogledalo i osjećaj
posvemašnje ispunjenosti ničime ili priprosto rečeno posvemašnje praznine. “The human race
was dyin' out. No one left to scream and shout. People walking on the Moon. Smog will get you
pretty soon. Everyone was hanging out. Hanging up and hanging down. Hanging in and holding
fast. Hope our little world will last.” (The Doors, “Ship of Fools”, “Morrison Hotel”, 1970.).
Jučer (13/11/2022) smo dobili suprotnu vijest iz moskovskog pravoslavnog tabora. Nasuprot
Patrijarhu Kirilu i cijelom nizu svećenika koji su pozivali na rat i ubijanje Ukrajinaca, pojavio se
Metropolit Tikhon koji slovi za osobnog Putlerovog ispovjednika. Taj isti odjednom izjavljuje
kako je „Potreban mir po volji Božjoj kako bi se razriješila bitka između braće, a to može
razriješiti samo Bog.“ (vidi Ilustraciju 9). Bliskost Putleru mogla bi značiti kako Tikhon
progovara umjesto njega, ali sumnjam kako će ta izjava naići i na minimalno stvarno
razumijevanje Ukrajinaca. Formalno će dakako u duhu mira prihvatiti takvu poruku, ali zaista
nemaju o čemu pregovarati, a najmanje s Putlerom ili Lavrovom. Mogući su pregovori s nekim
drugim tko je spreman napustiti cjelokupni teritorij Ukrajine i platiti ratnu odštetu budućoj
članici NATO-a i EU.

Ilustracija 9. (Izvor: Twitter).

5. Bila jednom jedna razumna država na istoku Zapada

5.1. Razuman pristup religioznosti u Ukrajini

Najvećoj i među najmnogoljudnijim europskim državama nije potrebna nikakva dodatna

motivacija, indoktrinacija ili ideologija osim činjenice da su istočni susjedni na nju poduzeli
ratno-zločinačku invaziju. Nije zabilježeno kako su bilo istaknuti pojedinci bilo relevantno velike
skupine u Ukrajini prihvatile izazov moskovske apokaliptične fantazije i odgovorile na nju istom
ili sličnom mjerom.
Vodstvo države bavi se obranom zemlje, održavanjem sustava i obnovom, a ne ideologijom.
Štoviše, usred rata vodstvo se odlučilo početi obračunavati s ukrajinskom korupcijom i
oligarsima što je vrlo hrabar potez, ali očito nužan jer postoji snažna podrška javnosti da se
obračun barem započne (ne budi lijen, čini upravo ono što je npr. Hrvatska propustila učiniti do
1995. ili barem 1998. pri čemu posljedice tog propusta osjećamo i danas).

13
Ukrajinski vojnici vrlo rijetko ističu svoje vjerske simbole i prakse. Vrlo su rijetke snimke
osobnih vjerskih čina (križanja, molitvi) i vjerskih simbola iako znamo kako je postotak vjernika
u Ukrajini zavidan (ne budi lijen, moskovska vjerska apokaliptična naracija u potpunoj je
suprotnosti s postupcima i simbolima Moskovljana na bojištima; oni se ne križaju, ne mole se, a i
ističu sovjetske komunističke simbole, tj. simbole totalitarnog režima koji je progonio vjernike
što bi bilo ozbiljno paradoksalno da prije toga nije znak ozbiljnog čušpajza u moskovskim
glavama). Nasuprot tome ukrajinski vojnici često se okreću tzv. „ratnom humoru“, plesu i zabavi
kad god im se pruži prilika, ali i humanitarnom radu u oslobođenim područjima pa i spašavanju
životinja.
Ukrajinski svećenici o kojima ne znamo skoro ništa vjerojatno obavljaju svoje svećeničke
dužnosti i humanitarne djelatnosti (o čemu ima nekih informacija). Očito postoji prešutan
konsenzus kako ne treba pretjerivati sa stvarima koje pridonose bilo kakvom razdoru unutar
nacije, a inzistirati na stvarima koje ju ujedinjuju.
Na koncu službena ukrajinska pravoslavna crkva (kako smo doznali 07/11/2022) odlučila je
„dopustiti“ vjernicima slavljenje Božića 25. prosinca. Za vjerovati je kako će se vjernici masovno
okrenuti ponuđenom datumu koji je istovjetan datumu slavlja Katoličke crkve. Pravoslavci su
prema podatcima iz 2018. činili 67% stanovništva, a katolici 10-17% pri čemu je značajniji udio
grkokatolika nego rimokatolika (pogotovo na zapadu gdje čine skoro 1/3 svim građana).

5.2. Slučaj „Saint Javelin“

Jedina stvar, ni najmanje usporediva s moskovskim apokaliptičnim bajkama, je internetski mem

„Saint Javelin“ (koji je dobio i natuknicu na engleskoj Wikipediji). Radi se memu koji ocrtava
ženski lik nalik na sveca (stilizirana Majka Božja) koja u naručju brižno grli umjesto bebe Isusa
ručni raketni bacač FGM-148 Javelin (vidi Ilustraciju 10). Autor mema je ukrajinsko-kanadski
novinar Christian Borys koji ga je načinio tijekom 2022., tj. tijekom ruske invazije na Ukrajinu.
Mem je dobio mnoge inačice i potaknuo prodaju raznih predmeta i potaknuo humanitarnu
pomoć Ukrajini. Sveukrajinski koncil crkava osudio je takvu uporabu religijskog simbola kao
blasfemiju, pogotovo mural s tom temom koji je osvanuo u Kyivu.

Ilustracija 10. (Izvor: Saint Javelin Web Shop, URL:

https://www.saintjavelin.com/products/made-in-ukraine-pins, pristupljeno: 22/11/2022.)

Prvo, to je mem novinara. Drugo, to nije službeni stav ukrajinskih vlasti. Treće, taj je mem
pridonio podizanju motivacije ukrajinske vojske i potaknuo humanitarnu pomoć Ukrajini.
Četvrto, crkvene vlasti su osudile uporabu religijskog simbola. Peto i posljednje, ali ne i
najmanje važno, taj je mem rijetka iznimka, a ne pravilo.

5.3. Slučaj zabrane Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini

Čini se kako su ukrajinske državne službe u nekim samostanima utvrdili prorusko djelovanje
nakon što su temeljem dokaznog materijala upale u njih. Također, čini se da je podosta

14
ukrajinskih gradonačelnika zabranilo Ukrajinsku ortodoksnu crkvu Moskovske patrijaršije
(UOC) i koju treba razlikovati od Ortodoksne crkve Ukrajine (OCU).
Danas (23/11/2022) Europska stranka solidarnosti ukrajinskom saboru (Vrhovnoj Radi)
podnijela je Prijedlog Zakona o zabrani Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini. Zakon predviđa i
zabranu rada svih vjerskih organizacija i institucija koje su pod utjecajem Moskovske
patrijaršije. Razlog je taj što se nakupilo dosta dokaznog materijala o tome kako su svećenici i
zaposlenici tih institucija „agenti Kremlja“. Tvrdi se kako Moskovska patrijaršija nije vjerska
organizacija nego ideološka organizacija koja promovira „Ruski svijet“. Zasad je nepoznato kako
će proći taj prijedlog tog zakona. Nedavno (02/12/2022) Ukrajina Zelenskij je rekao kako će
vlada parlamentu podnijeti prijedlog zakona kojim se zabranjuju vjerske skupine "povezane s
centrima utjecaja u Rusiji". Sigurnosna služba pronašla je na puno „ruskih građana, velike svote
novca i prorusku literaturu i vjerskim objektima.



Dovršavam ovaj tekst na dan kad su moskovski okupatori u Ukrajini pobjegli s posljednjeg
komada okupiranog teritorija na zapadu Ukrajine; iz Hersona na istočnu obalu Dnipra. Ne b idi
lijen još jednom vidimo ostavljene leševe moskovskih okupatora na obalama Dnipra. Nesretnici
koji se nisu stigli ukrcati u čamce i pobjeći na istočnu obalu. Uskoro bi mogli bježati s
okupiranog ostatka juga, Krima i istoka Ukrajine i ostati tamo gdje im je i mjesto; u Moskovskoj
kneževini ili preciznije na sjeverozapadu Azije. Tamo kamo i pripadaju s ideologijom Svetog
rata, Sudnjeg dana i borbe Dobra i Zla. Ukrajinci istovremeno na sjevernoj granici grade zide
prema Bjelorusiji (uključuje betonski zid, bodljikavu žicu, nasip i kanal). Poljaci su već prije
počeli graditi zid prema Rusiji, a slično je najavila Finska i Baltičke države. Ukrajina Moskovsku
kneževinu vraća u Aziju, a sebe smješta među države Zapada kojima i pripada, a ova tema
najbolji je dokaz te pripadnosti.
Cijela Moskovska kneževima razotkrila se kao azijski divljački čušpajz invazivnosti, svirepog
nasilja, ateizma, praznovjerja, krivovjerja i lažnog religijskog apokaliptizma čime spada u Aziju,
a ne u Europu kojoj je cijele svoje bijedne povijesti težila, ali tu težnju nije bila sposobna izraziti
kao težnju suživotu i napretku nego samo kao težnju osvajanju i uništavanju što su vjerojatno
naučili od svojih prvih mongolskih gospodara pa tako neka im se sad i vrati u čemu ima poetske
pravde. S obzirom da u ime žrtava ovakvih svirepih nije potrebno odgovarati mislim kako je
navedeni tekst sam po sebi sasvim dostatan odgovor.

6. Dodatak 1: Nastavak moskovske zlouporabe – marginalni ratni

vođe i sumnjivi ideolozi

Usprkos dvojbenoj učinkovitosti moskovske zlouporabe religijskog apokaliptizma i svetog rata

u političke svrhe ona i dalje skoro na dnevnoj razini nastavlja s tom zlouporabom. Ona se
paralelno pojavljuje kod ratnih vođa, ali i kod dvojbenih ideologa.
Primjer nastavka je današnja izjava Kadyrova koja lijepo ukazuje na zbrku u odabiru uvreda
koje se upućuju Ukrajini, Ukrajincima, ukrajinskoj vlasti i braniteljima (vidi Ilustraciju 11).
Kadyrov je malo zbunjen mnoštvom izraza pa ih za svaki slučaj nabraja sve jer ne zna za koji se
odlučiti pa tako govori „sotonisti, fašisti, nacisti, azovisti“ i na kraju „vragovi“. No ostavimo se
neukog Kadyrova. Njegovi vojnici ionako masovno stradavaju jer su napokon iskusili pravi rat i
uskoro bismo mogli svjedočiti njihovom kraju.
Pogledajmo što na prvi pogled obrazovaniji A. Dugin piše u svom tekstu 09/11/2022 „Ruska
ideologija i civilizacija Antikrista“ (pišem „na prvi pogled“ jer njegova edukacija djeluje
impresivno, ali i u zastrašujućoj disproporciji s onim što temeljem nje pruža u javnosti; portal:
geopolitika.ru, URL: https://www.geopolitika.ru/sr/article/ruska-ideologija-i-civilizacija-
antihrista). Između ostalog piše sljedeće:

15
 Ilustracija 11. (Izvor: Twitter).

„Čitav spektar suvremenih ideologija sad je pod potpunom kontrolom globalista. Ušli
su u posljednji krug u kretanju k postizanju potpune nadmoći nad čovječanstvom.
Danas je, pritom, očigledno, da su uništavanje tradicionalnih vrijednosti,
kapitalizam, materijalizam, progresivizam i sekularizam bili samo uvod u
neposredan i otvoren sotonizam, u civilizaciju Antikrista. (…) Pobijediti takav –
otvoreno sotonistički – Zapad, naslanjajući se na njegovu ideologiju, na njegove
metode, načela, postavke i pravila je nemoguće. Čak i ako sadašnjem stanju zapadne
civilizacije suprotstavimo njezine prethodne – ne tako otkriveno monstruozne
oblike – to nema nikakvog smisla, to jednostavno nije djelotvorno. Naravno da prije
sto godina Zapad nije bio tako otvoreno okrenut vragu. Ali se, ipak, radi o
različitim – uzastopnim – fazama jednog te istog procesa. (…) Od samog početka
novog doba, Zapad se kretao k tome kakav je danas. To nije nesporazum: iza pobune
protiv Krista uvijek i isključivo jest samo Antikrist. Na početku tajno, a zatim javno.
Zato smo bespovratno stupili na područje Apokalipse. A „Apokalipsa” je na grčkom
„Otkrivenje”. Od sada je sve otkriveno. (…) Eto s kim mi danas ratujemo, protiv koga
je naša Specijalna vojna operacija. Bez ikakvih metafora. Naš neprijatelj je
Antikrist i njegova civilizacija. A, kapitalizam, materijalizam, ateizam, tehnički i
društveni „napredak” prethodnih epoha bili su upravo prolegomena za planetarni
trijumf vraga. Kasno je za kočnice – čovječanstvo je zarobio vrag i ono sada juri u
bezdan punom brzinom. (…) Da, ovo je pravi sveti rat, kakav se vodi protiv
pobunjenih demona – protiv civilizacije demona. A onaj tko se bori protiv njih –
automatski se upisuje u tabor anđeoske vojske. I nikako drugačije. (…) Specijalna
vojna operacija – to je već Armagedon. Ne nadolazeći, nego je već tu.“ (Dugin, A.
2022, nav. dj. istaknuto: autor teksta).

Poteškoća s ovakvim tekstovima i zamislima koje opisuje ili iskazuje je što su nerijetko vrlo
konzistentni i moguće im je ili naći unutrašnju inkonzistenciju ili poricanje činjenica na
rubovima ili u samoj srži. Poteškoća s autorima takvih tekstova nerijetko je u tome što imaju
više nego jedan mentalni poremećaj ili bolest. Poteškoća s ovakvim tekstovima i ovakvim
autorima ako pripadaju velikim društvima koja su pred propašću ili barem nazadovanjem koje
će ih relativno toliko unazaditi da se više neće moći govoriti o istim društvima je u tome što
imaju poremećaj grandioznosti (na Zapadu on je rezerviran za rijetke političare ili one koji duže
vrijeme ostaju na vlasti ili za vrlo uspješne poslovne ljude). Doslovno ne mogu zamisliti svijet
bez svog društva, zajednice, organizacije, nacije, države i sebe samih kao njihovih vođa.
I tu leži prva pogreška koja se sastoji u povijesnoj činjenici kako su sva poznata velika društva
(kraljevstva, carstva, države itd.) imale svoj razvoj, uspon, kulminaciju i propast. Čak i
Kršćanstvo, tj. religije, na koje se poziva autor (koji je svojevremeno bio i zadrti ateist) ne može
se pohvaliti dugotrajnošću ako se pod time podrazumijeva relevantan utjecaj na vladare
društava. Čak i puno starije religije od Kršćanstva, poput Hinduizma, Zoroastrizma,

16
staroegipatske religije ili animističkih religija pretrpjele su promjene pa i toliko velike raskole
da ih se više ne može držati istima i snažnima kakve su bile prije 3 ili 4.000 godina. Nema
organizacije koja je uspinjući se preživjela poznatu povijest čovječanstva. Jedino je mijena
stalna. Dakle, to bi bila činjenična pogreška.
Druga pogreška sastoji se u novovjekovnoj religijskoj priči o mnoštvu zala koja su se nadvila nad
religiju napose na Zapadu pri čemu autor odabire kapitalizam, materijalizam i sekularizam. Ta
ista zla postoje već stoljećima i to njegovo društvo moglo je započeti svoj sveti rat stotinama
puta, ali nije. Štoviše, u više navrata je prigrlilo ta zla, a neka od njih puno doslovnije i pogubnije
od zlog Zapada. Dakle, to bi bila inkonzistencija u zamisli autora.
Treća stvar je možda djelomični pogodak. Moguće je kako se radi o Sudnjem danu, o konačnoj
propasti. No, ne radi se o propasti svijeta nego vjerojatno o propasti autorova društva. Čak i ako
bi se zbio svjetski nuklearni sukob i tad to vjerojatno ne bi bila propast svijeta. Iako potpuno
beznačajni, bespomoćni i u sveopćem kaosu opstali bi čak i neki ljudi na zaraćenim stranama, ali
opstale bi i milijarde na drugim kontinentima i vjerojatno niti jedna od zaraćenih strana ne bi
predstavljala bilo kakav važan čimbenik u novom svjetskom poretku. U tom se sastoji i
djelomični promašaj.
Posljednje, ali ne i najmanje važno, osobna povijest samog autora i cijeli niz političkih,
ideoloških i filozofskih stajališta koja je zastupao ne čine nikakav razvoj, izbjegavanje priznatih
pogrešaka i sl. nego čušpajz koji je samo to i ne čini nikakav napor autora prema istini, ali
svakako čini napor dodvoravanju određenim skupinama u društvu i usponu na ljestvama
utjecaja i moći.
Kako je predloženo u (H1-2) ništa od navedenog ne može objasniti ovakvu priču i nije sasvim
jasno kome je ona namijenjena. Ako u tu priču vjeruje barem 50% podanika kneževine po kraju
invazije, porazu i teškom otrežnjenju gubitak te vjere mogao bi značajno utjecati na unutrašnje
nemire u samoj kneževini jer netko će trebati biti okrivljen, optužen i kažnjen. Ipak, činjenica
jest kako Moskovska kneževina direktno od vlasti ili preko državno kontroliranih medija i
crkvenih vlasti plasira ovakvu priču zasigurno od početka invazije, ali i prije.

7. Dodatak 2: Moskovsko uvođenje svete mržnje

Nov teološki pojam koji se pojavio kod moskovskih propagandista (19/11/2022) je „sveta
mržnja“ (vidi Ilustraciju 12).

Ilustracija 12. (Izvor: Twitter).

Zastupnik moskovskog sabora Boris Chernyshov u emisiji na državnoj televiziji tvrdio je kako su
moskovski napadi na Ukrajinu „izraz svete mržnje“ njih prema Ukrajincima i kako je cilj svrgnuti
ukrajinskog predsjednika. U Bibliji postoji „ljutnja i mržnja protiv grijeha“ (u SZ i NZ) i uglavnom

17
je rezervirana za Boga koji „mrzi grešnike“ („točnije „sveta ljutnja“ rezervirana je za Boga, a
„mržnju“ iskazuju vjernici prema grešnicima“, I.L.). Ako je Bog svet, onda je i njegova mržnja
sveta. Iako ne postoji nikakva preporuka kako bi vjernici trebali osjećati tu mržnju, ipak ju često
osjećaju. Štoviše, nejasno je kako čovjek može osjećati „svetu mržnju“ koja je rezervirana za
Boga? Ipak, mržnja prema grešnicima bila je neka vrsta preporuke u SZ. Evo samo jedan primjer.

„Jahve, zar da ne mrzim tvoje mrzitelje?

Zar da mi se ne gade protivnici tvoji?
22 Mržnjom dubokom ja ih mrzim
i držim ih svojim neprijateljima.“
(Ps 139:21-22)

NZ donosi obrat jer Isus govori kako je rečeno da treba mrziti neprijatelje, a on govori kako
treba „ljubiti progonitelje i neprijatelje“ (Mt 5:44). Utoliko je pozivanje na „svetu mržnju“ u
najmanju ruku suprotno Isusovim preporukama ako ne već zapovijedima. Naime, ljubav prema
bližnjem bi mogla biti nadređena ljubavi prema neprijatelju jer u ratu nam je uz suborce prvi
sljedeći najbliži ili bližnji baš neprijatelj pa bi imalo smisla ljubiti neprijatelje. Ako Moskovljani
Ukrajince doživljavaju kao neprijatelje i ako su kršćani, a ne krivovjerci, onda bi trebali ljubiti
Ukrajince. Ne bi bilo nikakvo čudo da uskoro čujemo kako je moskovska „sveta mržnja“ osobit
oblik njihove ljubavi prema ukrajinskim civilima utjelovljen u njihovim projektilima koje
lansiraju na Ukrajinu.

8. Dodatak 3: Kad i kako je sve počelo s crnom magijom?

Ako izostavimo moskovsku optužbu Ukrajinaca za nacizam jer ovo nije rasprava o političkim
nego religijskim temama, tj. o njihovoj zloporabi u političkim opravdanjima ratnih postupaka,
sve je započelo s optužbama za crnu magiju. Bez obzira što su postojale veze nacizma s okultnim
to ovdje nije dovoljno kako bi pojasnilo moskovske optužbe na račun Ukrajinaca zato što je u
Kneževini kudikamo više neonacista nego u Ukrajini i kudikamo su bliže vlasti, paramilitarnim
skupinama. Priča je došla i do engleske Wikipedije (što i nije osobit izvor, ali sugerira kako se
radi o općem mjestu: „Disinformation in the 2022 Russian invasion of Ukraine“ (URL:
https://en.wikipedia.org/wiki/Disinformation_in_the_2022_Russian_invasion_of_Ukraine#Ukra
inian_satanism_and_use_of_black_magic, pristupljeno: 19/11/2022., vidi Tablicu 2).

Ukrainian Satanism and use of black Ukrajinski sotonizam i korištenje crne

magic
“In May 2022, as the invasion continued,
Russian state media claimed that Ukraine
was using black magic to fend off the
Russian military. RIA Novosti claimed that
evidence of black magic had been
found in an eastern Ukrainian village;
according to their report, Ukrainian
soldiers had allegedly consecrated their
"weapons with blood magic" at a location
with a "satanic seal".[83][84]
In October 2022, assistant secretary of the
Security Council of Russia Aleksey Pavlov
called for the "de-Satanization" of
Ukraine, claiming that the country had
turned into a "totalitarian
hypersect".[85] In an article for the
magije
„U svibnju 2022., dok se invazija nastavljala,
ruski državni mediji tvrdili su da Ukrajina
koristi crnu magiju kako bi se obranila od
ruske vojske. RIA Novosti je tvrdila da su
dokazi crne magije pronađeni u jednom
selu u istočnoj Ukrajini; prema njihovom
izvješću, ukrajinski vojnici su navodno
posvetili svoje "oružje magijom krvi" na
mjestu sa "sotonskim pečatom".[83][84]
U listopadu 2022. pomoćnik tajnika Vijeća
sigurnosti Rusije Aleksej Pavlov pozvao je
na "desotonizaciju" Ukrajine, tvrdeći da se
zemlja pretvorila u "totalitarnu
hipersektu". [85] U članku za ruske
državne novine Argumenty i Fakty
identificirao je Hasidski pokret Chabad-

18
 Russian state-owned Argumenty i Fakty
newspaper, he identified the Chabad-
Lubavitch Hasidic movement as one of
the "hundreds of neo-pagan cults"
operating in Ukraine. Russia's chief rabbi
Berel Lazar wrote a letter to Russian
authorities, asking them to condemn
Aleksey Pavlov's comments, which he
described as "a new variety of old blood
libels".[86] About 70% of Ukrainians are
religious, and half of those attend religious
services.[87]”
Tablica 2. (uradak autora teksta).
Lubavitch kao jedan od "stotina
neopoganskih kultova" koji djeluju u
Ukrajini. Glavni ruski rabin Berel Lazar
napisao je pismo ruskim vlastima, tražeći od
njih da osude komentare Alekseja
Pavlova, koje je opisao kao "novu vrstu
starih krvnih kleveta".[86] Oko 70%
Ukrajinaca su religiozni, a polovica njih
pohađa vjerske službe.[87]

Izvori na koje se citirani odjeljak citirane natuknice ovdje poziva, tj. pod brojevima od 83 do 87
zaista su pouzdani i doslovno govore točno to što se u odjeljku sažima. Dakle, po pitanju
autentičnosti moskovskih optužbi nema sumnje; one su se zaista zbile i zaista su navedenog
sadržaja. Ovo je vrlo važno jer jednog dana bi se moglo tvrditi kako to nitko nikad nije tvrdio.
No, to nije ograničeno samo na optužbe moskovskih političara nego i svećenika koji su započeli
tu priču prije njih, tj. u travnju, ako ne i prije (što nije moguće sa tvrditi temeljem provjerljivih
izvora). Moskovska pravoslavna crkva sigurno je već početkom travnja 2022. iznijela optužbu o
„ukrajinskoj uporabi crne magije i vještica protiv ruskih snaga“ (vidi Ilustraciju 13).

Ilustracija 13. (Izvor: Twitter, Kyiv Post).

Kao i u većini europskih društava u povijesti pa tako i u Ukrajini i tadašnjoj Moskovskoj

kneževini prakticirana su razna praznovjerja (dulje kod Moskovljana jer su pokršteni kasnije od
Ukrajinaca). Vjerojatno se radilo o pretkršćanskim religijskim obredima koje su pokršteni
opisali kao crnu magiju ili vještičarenje kako bi iskorijenili staru religiju i lakše nametnuli
kršćanstvo. U Ukrajini nikad nije bilo progona vještica poput onih u Zapadnoj Europi (često su
bile ispitivane od strane predstavnika naroda ili vladara na dvoru), ali je zato u Moskovskoj
kneževini između 1622. i 1700. godine zabilježeno najmanje između 99 i 136 službenih progona
vještica (naravno, „diljem Europe je bilo progona“ (I.L.), ali argument je ovdje kako ih je bilo
značajno više u Moskovskoj kneževini nego u Ukrajini). Očito Moskovljani imaju dugo nasljeđe
viđenja vještica, crne magije i vraga na svakom koraku usprkos činjenici kako ni u jednom

19
slučaju nisu postojali nikakvi mjerljivi dokazi o postojanju ijedne vještice. Za razliku od
Ukrajinaca Moskovljani su čak do 1916. godine vjerovali kojekakvim vjerskim šarlatanima bez
ikakve službe i statusa u pravoslavnoj crkvi koji su značajno utjecali na državnu politiku, a od
među kojima je Grigori Yefimovič Rasputin daleko najpoznatiji. Tadašnji protivnici carske vlasti,
ali i njezini članovi pa i članovi crkvene vlasti optuživali su Rasputina za herezu, a bilo je i
optužbi za crnu magiju i vještičarenje. Prisjetimo se kako je Rasputin ubijen 1916., dakle,
početkom 20. st. Sličnih pojava u tom vremenu u Ukrajini nije bilo.

EKSKURS 5 Rečeno potvrđuje i znanstvena literatura koja se bavi tom temom u

Ukrajini, vidi npr. Bogatyrev, Petr (1998). Vampires in the Carpathians: Magical Acts,
Rites, and Beliefs in Sub-Carpathian Rus'. Trans. Stephen Reynolds, Patricia A.
Krafcik. New York: Columbia University Press; Kononenko, Natalie (1998). Strike
Now and Ask Questions Later: Witchcraft Stories in Ukraine, Ethnologies, Vol. 20(1),
pp. 67-90; Kukharenko Svitlana P. (2007). Animal Magic: Contemporary Beliefs and
Practices in Ukrainian Villages, Folklorica, 2007, XII, pp. 53-76.). Ne postoji ništa
osobito različito u ukrajinskim praznovjerjima niti u povijesti, a još manje danas što
bi dalo bilo kakav temelj moskovskim optužbama. Štoviše, čini se kako su sami
Moskovljani kudikamo skloniji praznovjerjima i optuživanju drugih za praznovjerja.

Temeljem rečenog pokazuje se kako je početak cijele priče u slučaju Moskovljana kudikamo
stariji od par mjeseci, par godina i prije se tiče nekoliko stoljeća. To se prije svega odnosi na
optuživanje za herezu i praznovjerje kojem su Moskovljani skloni u međusobnim odnosima, ali i
prema izvanjskim neprijateljima. Pri tome je značajno kako su vlastitom praznovjerju puno
dulje skloniji sami Moskovljani od Ukrajinca pa tako i vještičarenju i crnoj magiji. To je
uglavnom stvar činjenice kako su kršćanstvo primili kasnije od Ukrajinaca, ozbiljnije su
progonili vještice i državne vlasti vjerovale su vjerskim šarlatanima donedavno. Temeljem
rečenog moguće je predložiti kao prihvatljivu sljedeću hipotezu (dakako, za njezino
opovrgavanje ili potvrdu potrebno je puno više snažnog dokaznog materijala, ali to niti je
zadaća ovog teksta, a niti je zadaća dokaza plauzibilnosti hipoteze; stoga se u sljedećem obliku, a
temeljem rečenog H4 čini plauzibilnom za daljnje istraživanje).

(H5) Iz svega navedenog slijedi ne samo kako Moskovljani imaju dugo nasljeđe
optuživanja za crnu magiju, vještičarenje i herezu i progon navodnih praktičara nego
da stvar bude paradoksalna sami su to donedavno prakticirali usprkos navodnoj
velikoj religioznosti naroda čak i u vrijeme komunističkog terora za razliku od
Ukrajinaca koji nemaju takvo nasljeđe. To ne objašnjava tu istu pojavu nešto više od
100 godina kasnije 2022., ali pojašnjava povijesno uporište, nasljeđe i kontinuitet
pojave i prakse ne samo praznovjerja nego i optuživanja za praznovjerje.

(A) Vjerovanje u optužbe

Oni koji iznose optužbe
(A1) Sami ne vjeruju (A2) Sami vjeruju u
(npr. o crnoj magiji)
u optužbe optužbe
(B1) Ne znaju (A1-B1) Sami ne (A2-B1) Sami vjeruju
koliko su vjeruju u optužbe i ne u optužbe i ne znaju
podanici skloni znaju koliko su koliko su podanici
(B) povjerovati u podanici skloni skloni povjerovati u
Znanje o optužbe povjerovati u optužbe optužbe
vjerovanju (B2) Znaju (A1-B2) Sami ne (A2-B2) Sami vjeruju
podanika koliko su vjeruju u optužbe i u optužbe i znaju
podanici skloni znaju koliko su koliko su podanici
povjerovati u podanici skloni skloni povjerovati u
optužbe povjerovati u optužbe optužbe
Tablica 3. (Uradak autora teksta).

20
Ova hipoteza (H4) čak i ako bi bila potvrđena ne bi objasnila suvremenu praksu 2022. godine.
Za pretpostaviti je kako su se Moskovljani barem posljednjih 32 godine barem malo
modernizirali kako ne bi prihvatili takve optužbe ne toliko od strane svećenstva pravoslavne
crkve, koliko od strane političara i ratnih vođa. Ipak, čini se kako tome nije tako. Neke od uzroka
koji to mogu pojasniti naveli smo na početku (Odjeljak 2.). Mogućnosti su sljedeće (ima i drugih
podjela, ali ova se čini prigodnom; vidi Tablicu 3).
Mogućnosti možemo imenovati: (A1-B1) = nevjerničko-neznalački, (A2-B1) = vjerničko-
neznalački, (A1-B2) = nevjerničko-znalački i (A2-B2) = vjerničko-znalački. S obzirom da se radi
o lažnim optužbama, vjerničke su mogućnosti puno lošije od nevjerničkih. Naime, ako oni koji
iznose optužbe koje su lažne vjeruju u njih onda su puno iracionalniji nego u situaciji da ne
vjeruju u njih, tj. znaju da su lažne jer su manje iracionalni ili su neiskreni, lažu i obmanjuju.
Također, neznalačke su mogućnosti puno lošije od znalačkih. Naime, ako ne znaju vjeruju li oni
koji čuju za optužbe, ne znaju kako će postupiti jer mogu vjerovati, ali mogu i ne vjerovati i
misliti kako su optužitelji poludjeli, a to optužitelji žele znati. Ali, ako znaju vjeruju li oni koji
čuju optužbe, onda znaju kako će postupiti, tj. biti će motiviraniji za uništavanje neprijatelja.
Dakle, nevjerničko-znalačke (A1-B2) mogućnosti su najbolje jer sami ne vjeruju u lažnu optužbu
i znaju vjeruju li podanici ili ne, tj. kako će postupiti. Sve ostale mogućnosti su vrlo iracionalne i
nemoralne i samim time su oni koji iznose optužbe puno rizičniji, tj. u visokorizičnoj skupini
onih koji su skloni počiniti nešto vrlo iracionalno i vrlo nemoralno.
Hipoteza (H4) nije sama po sebi zanimljiva osim možda kulturnim antropolozima,
komparativnim religiolozima i filozofima religije nego je zanimljiva i zato što ju iznose ne samo
svećenici nego i političari na najvišim državnim pozicijama, režimski intelektualci, analitičari,
komentatori i novinari kako bi njome učinili nešto. Mogućnosti je više i međusobno se ne
isključuju, tj. takvim optužbama žele:
(a) motivirali populaciju na podršku nelegalnoj invaziji i mobilizaciji,
(b) motivirali vojnike na ratne zločine,
(c) skinuli odgovornost sa sebe u slučaju gubitaka,
(d) opravdati gubitak mrtvih vojnika na bojištima,
(e) spriječiti okretanje vlastite populacije protiv sebe.
Takve optužbe o crnoj magiji, vještičarenju, sotonizmu, progonu sotonista, Sudnjem danu, borbi
dobra protiv zla, anđeoske vojske protiv demona itd. mogu (a) snažno motivirati kako smo rekli
na početku skupine koje su nisko opće-obrazovane, nisko religijski obrazovane, sklone su
praznovjerju i iracionalnostima, imaju povijest prihvaćanja takvih optužbi i poistovjećuju
političko s religijskim (što kod Pravoslavaca i npr. u Islamu nije problematično na više razina).
Dakle, mogućnost (a) čini se najvjerojatnijom, ali ona ne isključuje ostale, štoviše k nekima
direktno vodi npr. (b) pa možda i (c) i (d).

9. Dodatak 4: Tko zaista koristi crnu magiju?

Insider (a prenosi Index) je objavio tekst koji se temelji na otkrivenom izvješću moskovskog FSO
(Federalne službe zaštite, rus. Federalnaya sluzhba okhrany) (vidi Ilustraciju 14).
Kao što se vidi na ilustraciji i izvadcima iz tekst FSO u pripremi za obranu Kremlja i
predsjednika od „masivnog ideološkog napada“ neprijatelj će koristiti „psihogeneratore“ (?!).
Kao obranu FSO planira između ostalog koristiti i „odlazak u crkvu“. Aleksandar Komov koji je
zamjenik ravnatelja FSO-a navodno sluša savjete „astrologa i vidovnjaka“. Vanjski savjetnici
FSO-a uključuju „astrologe, znalce crne magije i vidovnjake“ (provjerljivost je ovdje upitna, I.L.).
Dakle, Moskovljani optužuju Ukrajince za korištenje crne magije, a postoje slutnje kako ju sami
koriste i to ne od strane neke rubne alternativne skupine nego u samim vrhovima izvršne vlasti
i najvažnijih državnih službi. Ono što osobito plijeni pažnju je u itom dokumentu navođenje
„odlazak u crkvu“ i „konzultiranje stručnjaka za crnu magiju“. To svjedoči o čušpajzu u glavama
najvažnijih ljudi kneževine.

21
Dakle, izgleda kako Moskovljani ne samo što lažno optužuju Ukrajince za prakticiranje crne
magije nego ju kako se čini, ako su izvori točni, sami prakticiraju i „eksperti“ takvih praksi su
najozbiljniji savjetnici najviših moskovskih državnih organizacija i institucija. Ovo se zasad ne
može pretvoriti u plauzibilnu hipotezu jer je premalo izvora koji bi ju podržali, a i njihovu
točnost nemoguće je daljnje utvrditi.

Ilustracija 14. (Izvor: Insider, Index.hr)

10. Prvi pokušaj pojašnjenja – Epstein: Moskovljani imaju šizofašizam

Mikhail Epstein (Emory College, profesor Kulturne teorije i ruske književnosti, Google Scholar:
2113) u svom novom članku Epstein, M. (2022) „Schizophrenic fascism: on Russia’s war in
Ukraine” tvrdi kako je ruski stav i djelovanje prema Ukrajini šizofašizam (šizofašizam, skratio
sam kao ŠIFA) ili šizofreni fašizam. ŠIFA je stajalište i način djelovanja koji prihvaća
kontradikciju između:
(a) arhaičnih mitova, šovinizma i ksenofobije s jedne strane i
(b) korupcije i cinizma s druge.
Epstein citira vrlo kontroverzne rezultate ruskih anketa koje pokazuju kako Rusi istovremeno
(a) žele prijateljstvo s Ukrajinom i
(b) podržavaju invaziju na Ukrajinu
to prikazuje kao znak duboke ŠIFA ambivalencije kod Rusa između
(a) nasljedovanja Zlatne horde i Moskovske kneževine s jedne strane i
(b) nasljedovanja nomadizma, militarizma, mesijanizma i (socijalističkog)
samoupravljanja i samodostatnosti države s druge strane.
Nekoliko stvari treba razjasniti.
Prvo, šizofreniju i fašizam jer njihova kombinacija leži u srži Epsteinovog objašnjenja ili
pokušaja objašnjenja. Pritom, treba uzeti u obzir da je do 1990. Epstein radio na sveučilištu u
Moskvi i vrlo dobro zna o čemu govori, tj. ima iskustvo iz prve ruke, a nakon 1990. do danas radi
na sveučilištu u SAD-u.

22
 (a) „Šizofrenija je mentalni poremećaj koji karakteriziraju kontinuirane ili ponavljajuće
epizode psihoze čiji su glavni simptomi halucinacije, zablude, paranoja i neorganizirano
mišljenje, a pojavljuju se i povlačenje iz društva, smanjenje pokazivanja emocija i apatija
i ti simptomi tipično se razvijaju postepeno, često tijekom djetinjstva i mladosti nadalje i
nikad ih se ne rješava.“
(b) „Fašizam je radikalno-desna, ultranacionalistička politička ideologija i pokret koji
karakteriziraju diktatorstvo, militarizam, suzbijanje svake opozicije, podređivanje
pojedinačnih interesa dobru nacije i stroga disciplina društva i gospodarstva. Prva
fašistička društva nastala su u Italiji (tijekom WW1), zatim u Sovjetskom savezu i u
nacističkoj Njemačkoj, kasnije u državama Azije, Srednje i Južne Amerike i Afrike).“
(c) Kad se spoje (a) i (b) dobiva se shizofašizam Ukratko, Rusi su shizofreni fašisti.
Drugo i možda važnije i kudikamo kontroverznije je kome Epstein pripisuje ŠIFA. To da se
mnogim totalitaristima pripisivao niz mentalnih poremećaja nije tajna niti rijetkost i najčešće je
u korjenitoj disproporciji s kliničkim znanjem o njihovom zdravlju iz prve ruke koje ne postoji jer
uz sve ostalo često taje i svoje zdravstveno stanje. Dakle, takvo se objašnjenje često temelji na
posrednim i teško provjerljivim izvorima. Oni mogu biti potpuno zdravi što se dostupnih dokaza
tiče. I tu je slabost Epsteinova argumenta s obzirom na Putina osobno.
Treće, Epstein ŠIFA ne pripisuje samo Putinu pa čak niti određenom krugu ljudi oko njega koji
ovisno o moći i položaju varira od 200 do čak 20.000. On ŠIFA pripisuje Rusima kao naciji, tj.
barem onima koji podržavaju Putina i invaziju na Ukrajinu. Pritom se prema raznim procjenama
(ruskim i međunarodnim) radi o 70-90% stanovnika Rusije (a slično i kod manjeg dijela Rusa
izvan Rusije). To je od 80-130 milijuna Rusa pri čemu bi oni koji su protiv činili oko 10-20
milijuna (vjerojatno većinom locirani u zapadnim velikim gradovima i na krajnjem dalekom
istoku; Vladivostok). Dosad smo imali teorije o Putinovom mentalnom poremećaju pa i teorije o
mentalnim poremećajima ljudi oko njega (njih 200-20.000), ali ovdje je to prošireno na cijelu
naciju, tj. veliku većinu. Neki podaci sugeriraju kako je u Rusiji nešto veći postotak mentalnih
poremećaja u odnosu na svjetski prosjek. Također značajno je veći postotak samoubojstava.
Ipak ti i slični podaci koji se tiču par postotaka ne mogu objasniti mentalni poremećaj npr. 90%
stanovnika. Ovo je pak slabost Epsteinova argumenta s obzirom na Moskovljane.

(H6) Ono što bi moglo objasniti šizofašizam (ŠIFA) je to da Moskovljani i posljedično

Veliki Vođa de facto nikad nisu živjeli u demokraciji. Od svojih početaka ili su žrtve
krvavog ugnjetavanja i totalitarizma (Mongoli) ili ga sami provode među sobom i
najčešće u odnosu na sve koje su napali i prisvojili (Carska Rusija, Sovjetski savez,
Putinova Rusija). Dakle, može se reći kako su tijekom vlastite povijesti napose
tijekom nastanka Moskovske kneževine (apsolutne nevažne državice na istoku)
trpjeli zlostavljanje i nastavili su ga provoditi nad samima sobom i ostalima (u
početku nad svim istočnim susjednim narodima koje su pokorili, prisilili na učenje
ruskog i pokrstili). Kratka razdoblja navodne demokracije de facto se mogu opisati
kao procesi raspada jednog totalitarnog režima i uspona drugog, a ne kao pokušaj
razvoja punokrvne demokracije (primjerice 1990-e u Rusiji do dolaska Putina na
vlast).

Kako god bilo, Epstein veli da većina Rusa ima ŠIFA pa ako je tako, onda je vrlo vjerojatno kako
će ŠIFA imati i vođa i time je za njega stvar riješena. Ipak, mislim da pripisivanje ŠIFA cijelom
narodu (većini koja podržava politiku), a posljedično i vođi argumentativno ima više smisla
nego samo vođi, tj. manje je licemjerno jer o dokazima nema niti govora. No, pripisati ŠIFA
cijeloj naciji je teorijski, klinički sumnjivo, a moralno uvredljivo. Naime, velikoj većini Zapada
tijekom 2000-ih pa i početkom 2010-ih Putin je bio dobar, iako su mu prigovarali autokraciju
što se tijekom 2022. naglo promijenilo u ratno-zločinački totalitarizam i ekspanzionizam (što je
dakako bio i prije, ali to se ne govori nekome od koga se kupuje jeftin plin i nafta). Kako se ŠIFA
ne razvija preko noći nego godinama i desetljećima (vjerojatno od Putinovog pristupanja KGB-u
nadalje), nacija i on sam imali su ŠIFA cijelo vrijeme.

23
Teorija o tome kako je Putin bio dobar i zdrav, a preko noći postao zao i lud i za koju nema
nikakvih neposrednih, a još manje kliničkih dokaza i de facto je opravdanje Zapada pred samim
sobom. Naime, shizofrenija se ne dobiva preko noći. Istina, neki se simptomi mogu pripisati
Putinu kao i neki rizični čimbenici, ali to se može mnogima. Dakle, ili je cijelo vrijeme zao i lud ili
uopće nije niti zao ni lud. Pretpostavimo kako je cijelo vrijeme i zao i lud. Sad, ili je Zapad znao
kako je zao i lud cijelo vrijeme, ali je to prešućivao jer je od njega imao interesa i mislio je da ga
može kontrolirati što se pokazalo pogrešnim pa se licemjerno vadi na priču o tome kako je
preko noći poludio ili Zapad to nije znao što je još gore, ali je svakako manje vjerojatno (svi su
zapadni čelnici bili u višestrukim susretima s Putinom tijekom desetljeća pa su vjerojatno i
brifirani i znali su razne obavještajne podatke) pa Zapad ispada neznalački i naivan (ovdje nije
pitanje „rata SAD-a i Moskovske kneževine“ (I.L.), što je možda slučaj, nego je pitanje zloporabe
religijske naracije u invazivne svrhe Moskovske kneževine koja je napala Ukrajinu, a nije Zapad
napao npr. kneževinu niti mu to uopće pada na pamet, a niti ovaj tekst ne nastoji prisiliti na
odabir strane nego opisati i pojasniti zloporabu religijske naracije u političke svrhe).
Epstein misli kako je Zapad znao da Rusi i Putin imaju ŠIFA i ništa nije poduzimao jer se bojao
kako neće ostvariti svoje interese. Nakon svih ostalih žrtve su sad Ukrajinci i to žrtve toleriranja
ruskog ŠIFA od strane Zapada i Zapad sad jedino što može, a to je ujedno i dužan je pomagati
Ukrajini da pobijedi ŠIFA. Na koji način, u kojoj mjeri i u kojem roku sad nije tema, ali ako ŠIFA
ne bude poražen na tlu Europe i potisnut u Aziju, onda slijedi podizanje novog zida i
višedesetljetna izolacija Rusije koja može rezultirati njezinim krvavim unutrašnjim raspadom
što je također velika opasnost za Zapad, ali i prilika za neke druge. Narod koji ima ŠIFA kako
tvrdi Epstein u slučaju kad nema koga za pridobiti ili napasti počet će se boriti između sebe i
vjerojatno zastati iscrpljen ogromnim žrtvama i prijetnjom vlastitog samouništenja. Koliko je
ovaj argument podložan kritikama nije sumnjivo jer usprkos nekim podacima o Putinovom
mentalnom zdravlju i osobnoj povijesti ipak ne postoje pouzdani klinički podaci o mentalnom
stanju i također usprkos nekim statističkim podacima o cijeloj naciji ipak to su u najmanju ruku
slutnje, a ne argumenti.
Epsteinov najjači argument je onaj iz nepostojanja demokracije (tj. postojanje samo različitih
oblika totalitarizma i autokracije), vladavine prava, slobodnog tržišta i postojanja visokog
stupnja birokratizacije, korupcije, obiteljskog nasilja, alkoholizma itd. što kod Moskovljana traje
kontinuirano već više od 100 godina što je najtrajnija totalitarna vladavina modernog doba i
vjerojatno nitko živ ne zna kakve mentalne poremećaje tako dugotrajna vladavina ostavlja na
generacije totalitarnih podanika; kako individualne tako i kolektivne. Tako da mogućnost ŠIFA
ne možemo isključiti, ali mu zasad nemamo razloga pridati ništa više osim zanemarive
vjerojatnosti jer istraživanje ŠIFA (pogotovo kolektivnog) unutar samog totalitarnog sustava je
vjerojatno kažnjivo, a zbog zatvorenosti sustava i krivotvorenja podataka je vjerojatno
nemoguće izvana.

11. Drugi pokušaj pojašnjenja – Ferris: Moskovljani pate od

egzistencijalne krize

E. Ferris je suradnica u „International Security Studies department at RUSI (The Royal United
Services Institute, UK)“ koja se specijalizirala za pitanja o Rusiji. Na službenoj stranici RUSI
objavila je komentar pod naslovom: „How Russia’s Narratives on Ukraine Reflect its Existential
Crisis“ („Kako ruski narativi o Ukrajini reflektiraju njezinu egzistencijalnu krizu“, URL:
https://rusi.org/explore-our-research/publications/commentary/how-russias-narratives-
ukraine-reflect-its-existential-crisis, 27 July 2022, pristupljeno: 25/11/2022). U prvom odjeljku
komentara piše sljedeće (vidi Tablicu 4.).
Egzistencijalna kriza (egzistencijalni strah, strepnja, užas, tjeskoba, neuroza, bolest, poremećaj,
otuđenost) pojam je psihologije i psihoterapije o kojima trenutačni autor ne zna previše, ali čini
se kako se radi o nekoj vrsti unutrašnjeg sukoba koji se manifestira osjećajem gubitka smisla
postojanja. Razrješenje krize se uobičajeno opisuje kao suočavanje s unutrašnjim sukobom i

24
pronalaženjem novog smisla postojanja. Radi se o unutrašnjem sukobu koji rezultira
unutrašnjom krizom pojedinog čovjeka, a ne o izvanjskom sukobu i krizi poput društvene ili
financijske. Utoliko nije jasno pripisuje li autorica Moskovljanima doslovno egzistencijalnu krizu
ili samo metaforički ili analogijom, jer društvo teško može imati takvu krizu (u najboljem slučaju
manja skupina ljudi u ekstremnim životnim okolnostima). Pretpostavimo kako se radi o
analogiji.
Najčešći uzroci egzistencijalne krize su: krivnja zbog nečega, gubitak voljene osobe, suočavanje s
vlastitom smrtnošću, osjećaj društvene neispunjenosti, nezadovoljstvo samim sobom i sl. Ovo se
također ne može pripisati Moskovljanima kao naciji (iako ima naznaka kako su mentalni
poremećaji češći kod njih nego u svjetskom prosjeku; ali to se može pripisati poremećajima
uzrokovanima prekomjernom konzumacijom snažnih alkoholnih pića), ali može se pripisati
uskoj skupini njihovog vodstva koje vlada kneževinom posljednjih 20-ak godina. Naime, većina
njih našla se početkom 2000-ih u čudnoj situaciji. Moskovska kneževina, navodno velik SSSR
koji je bio dio njihovih formativnih godina je propao pa samim time i njihov identitet.
Demokratizacija koja je isprobana 1990-ih je propala u moru kriminala. Nije bilo niti stare ni
nove Kneževine. Nastao je vakuum.

How Russia’s Narratives on Ukraine Reflect
its Existential Crisis
„The Ukraine war has become an existential
crisis for Russia. Its senior leadership now
appears to be talking in apocalyptic terms
about the risk of Russia’s very survival, and
to be on a messianic mission of which
Ukraine is only part of the picture. The
Kremlin’s framing sees Russia not only pitted
against the West, but acting as the vanguard
and protector of a collective civilization under
attack, through the retelling of historical
memory that casts Russia as the aggressor. The
current situation is no longer about which
parts of Ukrainian territory Russia is willing to
cede, but a fundamental reimagining of
Russian national identity.“ (nav. dj.)
Tablica 4. (Uradak autora teksta).
Kako ruski narativi o Ukrajini reflektiraju
njezinu egzistencijalnu krizu
„Rat u Ukrajini postao je egzistencijalna
kriza za Rusiju. Čini se da njezino više
vodstvo sad apokaliptično govori o riziku
samog opstanka Rusije i da je u
mesijanskoj misiji u kojoj je Ukrajina samo
dio slike. U perspektivi Kremlja Rusija se ne
sukobljava samo sa Zapadom, već djeluje kao
avangarda i zaštitnica napadnute kolektivne
civilizacije, kroz prepričavanje povijesnog
sjećanja koje Rusiju prikazuje kao agresora.
Trenutačna situacija više se ne vrti oko toga
koje je dijelove ukrajinskog teritorija Rusija
spremna ustupiti, već oko toga kako temeljno
ponovno osmisliti ruski nacionali
identitet.“

U tom vakuumu oni su preuzeli vlast onako kako se u kneževini preuzima vlast, udružili su se s
kojekakvim kriminalcima, mutnim poslovnim ljudima itd. To nije bilo dovoljno jer SSSR u kojem
su odrasli više ne postoji, demokratska kneževina nikad nije zaživjela, a nove nema pa ju je
trebalo stvoriti. Umjesto da, kao svaki razumni vladari, nastoje poboljšati stanje svojih građana,
podići standard života, obrazovanje, zdravstvo, socijalnu sigurnost, mogućnost sigurnog života i
barem malo luksuza itd., oni su stvari ostavili istima i kneževinu ostavili gdje je i bila; uglavnom
kao izvoznika resursa među kojima se ističu energenti (bajke koje smo slušali o diversifikaciji
njihovog gospodarstva pale su u vodu kad smo vidjeli da ne mogu proizvoditi čak niti dronove i
projektile koji su im potrebni za invaziju nego ih moraju uvoziti), a na unutrašnjem planu barem
50% države ne može uopće preživjeti bez pomoći Moskve, dobar dio tog postotka nemaju niti
ceste, a barem 1/3 nema čak niti elementarne higijenske uvjete života (npr. WC-u u kućama).
Stvar je puno gora nego što se činila.
Preostalo im je da izmisle priču o kneževini kako bi pojasnili naciji njezino bijedno stanje, a i
sami sebe uvjerili u tu priču koja će im predstavljati nov smisao života. No temelja za tu priču
nisu pronalazi u povijesti koja je, kao i svaka druga povijest, čušpajz uglavnom neželjenih stvari
s par koliko-toliko dobrih poteza. Bilo je potrebno falsificirati povijest, a zatim temeljem toga
falsificirati i sadašnjost. Dio te falsifikacije je izmišljena priča o velikoj Rusiji, Ruskom svijetu,
sudbonosnoj ulozi kneževine u povijesti svijeta. Nešto čega nije bilo, a sigurno nema, a to da toga
nema najbolje dokazuje Ukrajina. Ta izmišljena sudbonosna uloga ugrožena je napadima sa svih

25
strana; napadima koji ju žele uništiti. I tako dolazimo do izmišljene egzistencijalne prijetnje.
Kneževina je ugrožena i pred izumiranjem.
Kako sad tu falsifikaciju približiti puku? Najbolje je iskoristiti izvor koji velika većina poznaje:
religiju. Govor o neprijateljima kao zlima, kao samom vragu, o sebi kao anđeoskim ratnicima s
mesijanskom ulogom i o stanju kao o Sudnjem danu i Apokalipsi tijekom koje je nužno zauzeti
stranu i boriti se bez iznimke i do posljednjeg čovjeka. Religijska priča dio je šire izmišljene
priče, a korištena je vjerojatno kao najpogodniji način i kanal komunikacije jer je većina
mobiliziranih vojnika iz područja u kojima živi ne-rusko stanovništvo, siromašno stanovništvo,
slabo obrazovano stanovništvo, ali pokršteno stanovništvo koje vjeruje svećenicima. Iako nema
dokaza o direktnim instrukcijama iz Moskve, sigurno je sasvim jasno da su svećenici po
pustopoljinama kneževine pozorno slušali što u medijima govori pravoslavna glava u Moskvi. I
tako je potjera za identitetom i smislom života vjerojatno uskog kruga vladara u Kremlju, a
posljedično i oko 20.000 njihovih slijepih sljedbenika i ovisnika, počela onime čime je jedino i
mogla. Kako su odagnali svaku mogućnost kneževinu učiniti boljom i stanovnike sretnijima,
dakle bili su nesposobni definirati sami sebe iz samih sebe, okrenuli su se jedinoj mogućnosti:
napadu na druge kako bi kroz suprotstavljanje drugima pokušali shvatiti što su oni sami.
Paradoks u cijeloj ovoj situaciji je stravičan. Naime, zbog egzistencijalne krize u potjeri za
vlastitim identitetom i smislom života izmislili su priču o ugroženosti ne samo sebe samih nego
cijele nacije, o borbi za opstanak, a ta borba dovela ih je do niza agresija od kojih je ova
posljednja takva da će njihovu izmišljenu priču o ugroženosti vlastitog opstanka učiniti
stvarnošću jer će na koncu zbog agresije na Ukrajinu kneževina zaista biti egzistencijalno
ugrožena (neka vrsta negativnog samo-ispunjavajućeg proročanstva). Pri stvaranju te potpuno
izmišljene priče, autorica podosta detaljno komentira Sergeija Naryshkina koji je 2016.
postavljen za šefa Međunarodne sigurnosne službe kneževine usprkos tome što je 2015.
utvrđeno kako je više od 50% disertacije iz ekonomije plagirao (utvrdila je građanska udruga
Disident koja se bavi izbacivanjem plagijata iz znanosti). Štoviše u to vrijeme bio je direktor
„Komisije za povijesnu istinu“ u koju ga je imenovao Medvedev, a kasnije je napredovao
zahvaljujući svom školskom kolegi u KGB-u, Vladolfu Putleru. Naryshkin je značajno sudjelovao
ne samo u propagandi protiv Ukrajine nego i u promociji naracije o Ukrajincima kao nacistima
(vidi Ilustraciju 15.).

Ilustracija 15. (Izvor, „Sergey Naryshkin“, Wikipedia, free use, URL:

https://en.wikipedia.org/wiki/Sergey_Naryshkin, pristupljeno: 25/11/2022).

Kako bi potkrijepila svoju glavnu tvrdnju autorica navodi i Lavrova koji je pripomogao toj
egzistencijalnoj krizi u smislu potjere za novim smislom i to tvrđenjem kako je „Zapad objavio

26
totalni rat ne samo Rusiji nego i cijelom Ruskom svijetu“. Nadalje se poziva i na Nikolaija
Patrusheva, šefa Vijeća sigurnosti kneževine koji je javno izrekao kako „Zapad pokušava utjecati
na ruske duhovne i moralne vrijednosti s ciljem uništenja Rusije“. Time je odlučujući korak
prema krizi religije učinjen i komotno se s „nacista“ moglo prijeći na „sotoniste“, „sotonu“ itd.
Pritom su Moskovljani dakako na strani apsolutnog dobra, dio „Anđeoske vojske“, nesposobni
počiniti grijeh, a i ako ga počine samim sudjelovanjem u invaziji „svi će im grijesi biti oprošteni“.
A sve to skupa jer nacija ima egzistencijalnu krizu, a de facto vjerojatno samo šačica
vlastodržaca koji pred kraj karijera i života žele ostaviti neki trag i svom vlastitim životu dati
neki smisao. Kad se to proširi, onda nailazi na oblik kneževine kao Rusije i Ruskog svijeta koji na
svojim nedužnim napaćenim plećima nosi i odgovara za sudbinu cijelog svijeta (mesijanizam) i
to baš u velikom sukobu sa Zapadom kojeg je sam Zapad isprovocirao i provocira ga
pomaganjem Ukrajini koja je u njihovim očima dio njihovog svijeta, iako je rekla da nije niti želi
biti (apokaliptizam). Koliko je ovo pojašnjenje autorice prihvatljivo teško je reći. Nekoliko je
mogućih prigovora: (1) Egzistencijalna kriza tiče se pojedinca i pojedinčevog života, a ne velikih
skupina popu nacija, (2) Iako koraci od egzistencijalne krize do mesijanskog i apokaliptičnog
žargona imaju smisla, ipak se čine ne previše prirodno povezanima. Dakako, autorica jako dobro
poznaje okolnosti u kneževini i tu joj ne treba prigovarati, ali teško je sklopiti konzistentnu
naraciju o svim navedenim su-uzrocima i motivima. Pojedinačno uzeti oni bi mogli biti uvjerljivi.
Osobno mi se čini kako je konzistencija ona koja izvire iz paradoksa. Moskovljani ove generacije
vladara našli su se u raskoraku ili vakuumu pri čemu od kneževine nije učinjeno ništa bolje nego
što je to bila prije 30 godina, a oni sami to ne mogu niti ne žele (možda je to previše posla za koji
su potrebne generacije, a oni su stari i na izmaku snaga kako god se uzme). Njihov svijet nema
smisla; komunizam pa propast komunizma, demokratizacija pa propast demokratizacije i što
sad? Izmislimo izvanjskog neprijatelja i definirajmo se u suprotnosti prema njemu jer se ne
možemo sami iz sebe jer smo hrpa promašaja i propasti. Definirajući se na taj način utvrdimo
kako je pitanje vlastitog opstanka poraz neprijatelja; opstanka ne samo nacije nego i njih samim
što je dakako izmišljotina. No, poraz neprijatelja je sve manje vjerojatan (sadašnji izgledi u
invaziji su 50/50); sve je vjerojatnija pobjeda neprijatelja i njihov poraz koji su si sami
uzrokovali izmišljanjem neprijatelja i egzistencijalne ugroze koja ih je dovela do stvarne
egzistencijalne ugroze. I na koncu, njihov umišljeni zamišljaj o ugrozi države i nacije njihovim
postupcima dovodi do stvarne ugroze i do sve vjerojatnije propasti ili barem povratka na
komunističke SSSR postavke od oka 1970-ih godina. Ipak, hipoteza autorice dovoljna je kako bi
pojasnila zloporabu religijske naracije u okviru šire naracije, iako ta šira naracija nije sasvim
konzistentna, tj. ima i inačice koje su jednostavnije, a objašnjenja ne treba umnažati više nego što
je nužno.

12. Treći pokušaj pojašnjenja – Moskovljani vjeruju u fikcije

Za razliku od prethodne hipoteze o motivima, razlozima i uzrocima Moskovske invazije na

Ukrajinu pa samim time i apokaliptične naracije kao dijela opravdanja te invazije ovdje ću
pretpostaviti nešto puno prizemnije.

(H7) Moguće je da Moskovljani (nacija i vodstvo ili vodstvo i nacija) već dulje
vrijeme vjeruju isključivo u narative o samima sebi i drugima, napose susjedima.
Prvo, moskovske narodne priče, basne, bajke i književna djela u samoj kneževini i
globalno kotiraju značajno više od svega ostalog pa cijela stvar možda ima i dublje
korijene („slično je kod nekih balkanskih naroda“ (I.L.) i to očito nije specifično
moskovska pojava). Drugo, već više od 100 godina Moskovljani žive u totalitarnom
režimu raznih oblika (danas Rashism = Rusija + nacizam), a on je poznat po
korupciji, manipulaciji, zastrašivanju, laganju, izmišljanju itd. Manipulacija
podanicima i neprijateljima putem sve razvijenijih masovnih medija možda je
rezultirala osobitim „ispiranjem mozgova“ koje se proteže generacijama i nitko se

27
 više ne sjeća drugačijeg stanja. Treće, samo vodstvo, dok je izmišljalo te naracije
možda je podleglo samoobmani i počelo vjerovati kako „tu ima istine“ i prešlo
nevidljivu, ali zastrašujuću granicu iz fikcije u stvarnost i počelo vjerovati o sebi
nešto što sa stvarnošću nema nikakve veze.

Narativ je „društveno konstruirana priča ili kazivanje koja može biti zbiljska ili fiktivna“. Izrazi
poput: priča se, naš kaj sam čul, veli mi neki čovek, ljudi vele, naš kaj mi se dogodilo, anegdota,
prepričavanje, zapričavanje, pričanje priče, rekla-kazala, trač i sl. su oni prema kojima
prepoznajemo početak naracije. Sinonimi narativa su: povijesno, anegdotalno, fiktivno,
prepričano i sl. Antonimi su: stvarnost, istina, činjenica, nefiktivno, dokumentarno i sl. Ono
suprotno narativu može biti ili nenarativno kao neuređeno, nestrukturirano i sl. ili kao uređeno
na drugi specifičan način npr. kao znanstveni rezultat, kao jasan opis činjenica, kao autentičan
dokument, kao dokazni materijal i sl. Narativ je takav da se ni na koji način iz njega samog ili
njime samime ne može utvrditi koliko je stvaran, a koliko prividan; činjeničan ili izmišljen,
realan ili pretjeran i sl. što je u neskladu s time da dolazi od lat. narrare = reći, a to pak od lat.
gnarus = znalački, vješto pri čemu jedino što u narativu može biti vješto jest sam narator ili
kazivatelj priče. Naracija je „proces prezentacije narativa“. Najraniji oblik naracije je govorno
pričanje priča (pisane priče su puno kasnije) kako u individualnom razvoju čovjeka (kod djece)
tako vjerojatno i u razvoju ljudske vrste. Znanost koja proučava narative zove se naratologija.
Narativ se sastoji od procesa naracije koji znači strukturu događaja, stvari, ljudi ili postupaka
koji se opisuju ili zaplet. Struktura je arbitrarna, tj. način kazivanja dijelova i njihov poredak.
Svojstvo ili sposobnost građenja strukture narativa i naracije zove se narativnost. Postoji
podosta dokaznog materijala kako ljudi u većini kultura svoj identitet grade na temelju naracija
koje prvo čuju od drugih, a zatim i naracija koje imaju sami o sebi. Tako je prihvaćanje nekih
narativa kao svojih i izmišljanje vlastitih važno za osobni identitet čovjeka. No, opasnost
narativa krije se u tome što ljudi temeljem njih bilo da ih čuju ili i čuju i vide bilo od drugih bilo
da ih sami skuju o sebi mogu početi misliti o njima kao da su nenarativi, mogu odlučiti nešto ili
čak i učiniti nešto sebi, drugima ili mnogima napose ako je to nešto loše za njih ili ostale.
Naracije su možda podjednako važne kao i nenaracije (uglavnom dokumenti, činjenice i sl.)
pogotovo one strukturirane na drugačije nenarativne načine, a jednako je važno razlikovanje
narativa od nenarativa koje i samo može biti narativno ili nenarativno. Oba razlikovanja imaju
probleme. Priča o razlici priče od ne-priče i sama je priča i ne izvlači srž ne-priče ili činjenicu, a
niti može jer činjenica ne spada u naraciju. Činjeničan govor o razlici između činjenica i ne-
činjenica i sam je pojmovna analiza koja ne izvlači srž priče. Usporedba te priče i tog govora ne
pruža mogućnost oblikovanja zajedničkog mjerila razlikovanja. Poteškoća je u tome što ne
postoji neki nadređeni ne-formalni pojam govora koji bi podjelom dao narative i nenarative.
Zbog toga ljudi često miješaju i lako pogledom prelaze s narativa na nenarative i nazad na
narative i više ne znaju što su narativi, a što su nenarativi što može biti pogubno.

EKSKURS 6 Evo možda suprotan primjer kojeg svi znamo. Camus „Stranca“
započinje rečenicom: „Aujourd'hui, maman est morte.“ („Danas, mama je mrtva.“).
Iako se rečenica ne čini teškom za razumijevanje i prijevod, ipak je otvorila raspravu
koja traje do danas. Puno toga ovisi o tome kako razumijemo riječ „maman“. Radi li
se o „majci“ ili o „mami“ ili čak „mamici“? Prijevod „Majka je danas umrla.“ (ili „Danas
je majka umrla.“ jer i ovdje ima razlike) i „Mama je danas umrla.“ očito su različiti jer
nije isto „majka“ i „mama“. Iz „majka“ ne saznajemo ništa o osjećajima lika
(Meursault), ali iz „mama“ ili „mamica“ saznajemo. Prvo je nenaracija, a drugo je
naracija. Riječ „maman“ (mama) je negdje između „mère“ (majka, rodilja) i mamica
(majčica). Ispravno razumijevanje i prijevod bili bi: „Danas; mama je umrla.“
(mogućnost „Danas je mama umrla.“ Ili „Mama je umrla danas.“ predstavljaju
sintaksu koja ne odgovara izvorniku). Liku su svi dani isti, ali čezne za „mamom“
koja je umrla (njezina smrt je prekinula istost), a vjerojatno čezne i Camus koji je
jako volio majku koja je bila nepismena, napola gluha i imala je probleme s govorom.
Dakle, ne postoji srednji put između ta dva razumijevanja i prijevoda. Ipak, Camus ga

28
 je možda našao kako u nenaraciji (svom životu), tako i u naraciji (svom romanu).
Ipak, ako nas netko pita u čemu se sastoji razlika „mame“ od „majke“ s jedne i
„mamice“ s druge strane ili „majke“ od „rodilje“ s jedne i „mame“ s druge strane,
teško ćemo odgovoriti kako bez naracije tako i bez nenaracije. U tome je cijeli
problem.

Mitovi i činjenice kao dio šire moskovske naracije

MIT ČINJENICA
Trenutačna ruska invazija na Rusija krši međunarodno pravo i nezakonito otima dijelove ukrajinskog
Ukrajinu rezultat je agresivne teritorija. Čini ratne zločine protiv civila (čak djece (najmlađa silovana
politike Ukrajine i njezinih djevojčica imala je 4 godine) i trudnica) i zarobljenika. Ukrajina s druge
saveznika prema Rusiji. Rusija strane, nije nikakva prijetnja Rusiji, niti vojno, ni ekonomski, ni drugačije
samo brani svoje legitimne pa samim time ne može biti nikako značajno agresivna prema Rusiji.
interese.
Situacija u Ukrajini bila je Rusi su izmislili genocid nad Rusima na istoku Ukrajine kako bi opravdali
okidač za rusku invaziju. svoje vojne akcije. Primjerice, optužba za razapinjanje na križ ruskog
Postoje dokazi da je Ukrajina dječaka dokazana je kao potpuna ruska izmišljotina. Nadalje, Rusi i
počinila zločine protiv ruskog Ukrajinci iako su susjedni narodi ipak su dva različita naroda s različitom
stanovništva na istoku države. ne samo poviješću, jezikom, kulturom itd., nego i s različitim početkom
Dakle, Rusija ima pravo jer naime dok je Ukrajina bila civilizirana zemlja Europe prije 1000
intervenirati jer Rusi i godina dotle je Moskovska kneževina još bila u povojima i pod
Ukrajinci su jedan narod. mongolsko-tatarskim patronatom. Konačno, pojam „sfere interesa“ nema
mjesta u međunarodnoj politici 21. stoljeća u slučaju međunarodno
priznatih i suverenih država jer se korištenjem tog pojma narušava
suverenitet država.
U svakom slučaju Ukrajina Ukrajina ima ugovore s EU i njezin je najbliži partner izvan EU. Od 2014.
se treba okrenuti Rusiji jer EU je kroz razne programe pomogla Ukrajini s otprilike 14 milijardi
Zapad i Europa nema interesa eura.
u Ukrajini i napustili su ju.
Trenutačna ruska invazija na Takvo obećanje nikad nije dano i tako nešto nikad nije traženo od NATO-
Ukrajinu uzrokovana je a. Ruski mediji često ponavljaju kako je postojalo usmeno obećanje
politikom SAD-a i NATO-a koji Gorbačovu kako se NATO neće širiti preko granica ujedinjene Njemačke.
se nasuprot obećanju nastavio No, sam Gorbačov 2014. je porekao da se to ikad dogodilo.
širiti na istok Europe.
Zbog širenja NATO-a Rusija je Nitko nikad nije planirao nikakvu agresiju na Rusiju niti joj je
danas okružena neprijateljima predstavljao bilo kakvu relevantnu prijetnju. Teško je uopće zamisliti
i mora se braniti od njih. napad na Rusiju bilo koga danas (npr. NATO-a, Kine itd.) jer Rusija ne
Njezina obrana je legitiman samo da je nuklearna sila nego je i prevelika za invaziju, a i relevantan je
odgovor na neprijateljsku izvoznik značajnih energenata i ruda na svjetska tržišta pa bi agresija
prisutnost. izazvala velike gospodarske poremećaje,nestašice itd.
Rusija nije odgovorna za Rusija je potpisnica sporazuma (Minsk 1 i 2) u kojima stoji kako je
invaziju na Ukrajinu nego Ukrajina suverena država. Dovođenjem vojske na granicu Ukrajine i
sama Ukrajina koja je izvođenjem invazije Rusija je prekršila sporazume koje je sama potpisala.
prekršila razne sporazume i
time je jedina odgovorna.
EU je nevažna i zašto se uopće EU se pokazala složnijom nego ikad prije, spremnom na uvođenje i
baviti s EU u ovom sukobu. provođenje najsnažnijih sankcija nekoj državi, a svakako svjetskoj sili
Lavrov je u siječnju 2022. EU poput Rusije, spremnom na pomoć Ukrajini slanjem oružja, drugih
opisao kao „impotentnu“. resursa i novčane pomoći kao i prihvatom njezinih izbjeglica davanja im
statusa koji im omogućuje normalan život i rad u EU, ali i spremnost na
naoružavanje i vojni odgovor Rusiji ako bi ova napala bilo koju članicu
EU napose one u sklopu NATO saveza (Članak 5. Sjevernoatlantskog
ugovora). Europske sankcije Rusiji već polako pokazuju rezultate, zaista
puno prije od očekivanog, a pravi rezultati se očekuju na djelu tek
početkom ljeta,ako ne i tek koncem 2022. godine.
Postoji još niz mitova i činjenica kojima ih se razotkriva kao mitove, ali oni ovdje ne mogu biti tema.
Navedeno je sasvim dovoljno za argument.
Tablica 5. (Uradak autora teksta).

29
Na sličan način Moskovljani su prešli granicu iz naracije u nenaraciju kao da granice nema.
Počeli su vjerovati da je njihova fikcija stvarnost (istovremeno vjeruju kako je stvarnost, npr. na
bojištu, fikcija). Poput nedorasle djece vjeruju u priče i kao odrasli. No ta vjera ima stravične
posljedice jer im fikcija oblikuje individualni i kolektivni identitet. Kao nedorasli (kako smo prije
slijedeći Brucknera rekli infantilni) nesposobni su se identificirati iz sebe samih nego im je
potreban drugi i jedino u suprotstavljanju prema drugom mogu znati tko su. Da je živ možda bi i
danas Gotovac za njih rekao: „Oni nemaju majke. Oni nemaju oca.“. Tko zna. Postoji niz
moskovskih mitova o svim tim temama, ali za svrhe argumenta navedimo samo nekoliko
eklatantno lažnih i izmišljenih (vidi Tablicu 5.).
Ta fiktivna stvarnost koja je prenesena u svijet lažnih činjenica ima sumnjivu širinu (obuhvaća
Moskovsku kneževinu, susjede, Europu, Zapad i cijeli svijet) i dubinu (obuhvaća cjelokupnu
povijest kneževine, a mnoge stvari de facto izmišlja). I tako na pozornicu laži stupaju mitovi.
Navedeni u Tablici 5. samo su neki aktualni, ali ima ih na pretek. No, ovi su dovoljni za argument
koji kaže kako moskovska široka povijesno-politička naracija počiva na nizu mitova. U redu,
svaka država, napose velike i utjecajne, ima niz takvih naracija o sebi i drugima (najpoznatija je
američka naracija i iračkom posjedovanju nuklearnog oružja koja se pokazala potpunom
izmišljotinom). Ipak, u 21. st. napasti višestruko slabiju (i nikakvu prijetnju u vojnom,
gospodarskom ili kulturnom smislu) susjednu međunarodno priznatu državu pod tvrdnjom
kako je fiktivna, kako njezina nacija ne postoji, kako njome vladaju nacisti i pritom počiniti niz
ratnih zločina sasvim je druga stvar potpuno je suludo i izvan granica zdravog razuma.
Toj naraciji još pridodati i religijske konotacije zasigurno je toliko udaljeno od zdravog razuma
da sam pojam zdravog razuma više nema smisla. Sad, to pridodavanje je dvojbeno. Poteškoća je
u tome što je moguće kako je religijski sloj fikcije sveprisutan od početka i u svim područjima jer
u autokefalnim crkvama crkvenost jest država i državnost jest crkvena kako načelno, tako i u
nizu konkretnih slučajeva (što je spomenuto prije), ali moguće je kako je pridodan naknadno
kako bi se naracija pojačala kod onih koji ne reagiraju na povijesne koliko na religijske fikcije.
Sama po sebi povijesno-politička naracija nije religijska. Treba ju učiniti takvom. Pitanje su kako
je to učinjeno, s kojim ciljem i je li cilj ostvaren?

EKSKURS 7 Prijenos iz političke normacije ili vrednovanja u etičku normaciju već je

sam po sebi dvojben jer barem prema jednom stajalištu o odnosu politike i etike etici
nema mjesta u politici. Ako je tako, onda je besmisleno politički čin nazvati moralno
ispravnim ili neispravnim, dobrim ili zlim. Ipak, ta naracija je itekako prisutna ne
samo u nedemokratskim političkim praksama koje demokratske nazivaju
nemoralnima i zlima nego čak i u demokratskim koja svoje neprijatelje nazivaju
zlima (primjer je porast uporabe riječi „zlo“ nakon 9/11 u SAD-u koja je korištena u
kontekstu navođenja i opisivanja terorista, islamista itd., vidi: Bernstein, R. J. (2005)
The Abuse of Evil – The Corruption of Politics and Religion since 9/11, Cambridge:
Polity Press). No, ovdje se zbila i religijska uporaba riječi „zlo“ u smislu da su oni
kojima se pridijeva religijski zli. To je u demokracijama poželjno kritizirati i odbaciti
jer je demokratski loše, a i na djelu je odijeljenost države od religije.
Ovakav prijenos fikcije u zbilju kao cinična uporaba religije u političke svrhe osuđen
je od strane Ujedinjenih naroda. „Ženeva (19 August 2022) – The cynical abuse of
religion or belief as a tool of discrimination, hostility and violence should be
condemned by all actors at every level of society, UN experts and senior UN officials
said today. Ahead of the International day to commemorate victims of acts of
violence based on religion or belief, they issue the following joint statement: The
United Nations General Assembly designated 22 August as the International Day
Commemorating the Victims of Acts of Violence Based on Religion or Belief,
deploring the widespread violations suffered by individuals, and persons belonging
to minorities, who are targeted on the basis of their religion or belief.” (UN; 2022). S
druge strane, u nedemokratskim državama poput mnogih islamskih gdje vlada
šerijatski zakon takav je prijenos fikcije u stvarnost pa i religijske tako reći zadan, a

30
 kritika je kažnjiva. Slična je situacija u pravoslavnim nedemokratskim državama u
kojima spoj autokefalnosti nacionalne crkve i državno sponzoriranog nacionalizma
nerijetko rezultira agresivnim djelovanjem pa je i tu prijenos fikcije u stvarnost pa i
religijske također zadan, a kritika je kažnjiva. Ukratko, taj je prijenos religijske fikcije
u zbilju negdje zadan i kritika je kažnjiva, negdje moguć i kritika je poželjna, a negdje
vrlo malo vjerojatan, a kritika se podrazumijeva.
Neki vjeruju kako je ta pojava čak i univerzalna, ali nije u svim društvima jednako
politički relevantna (no tome u prilog ne postoje jasni dokazi nego samo pojedinačni
slučajevi). Primjerice na Zapadu je tijekom porasta tzv. „suverenističkih“ politika
kod konzervativnih demokrata (za razliku od liberalnih i socijaldemokrata) pojavila
tendencija pretvaranja „vjerske slobode“ u oruđe kojim se nastoji poticati institucije
na diskriminaciju (pogotovo u SAD-u). Čak i da konzervativci preuzmu vlast u većini
država Zapada, teško kako bi bili spremni mijenjati ustave svojih država ili kršiti
načela međunarodnih organizacija kojih su im države članice. Ukratko, prijenos
religijske fikcije u političku zbilju puno je teži u demokratskim (liberalnim i
socijalnim demokracijama) pa i malo vjerojatan u konzervativnim demokracijama
nego u ne-demokracijama koje su bilo blisko vezane uz vjerske institucije koje su
nacionalne ili i same sadrže zakone koji su vjerski, a ne građanski.
Neki autori poput Ch. Kimballa pokušavaju odrediti znakove „iskvarenosti“ religije
(vidi Kimball, Ch. (2008) „When Religion Becomes Evil“, New York: Harper Collins)
koje omogućuje prijenos religije u politiku i ideologiju. Kimball navodi sljedećih 5
znakova iskvarenosti (engl. corruption): (1) tvrdnje apsolutne vrijednosti (uvijek,
svuda, svatko, svi i sl.), (2) slijepa poslušnost, (3) određivanje „idealnog“ vremena,
(4) cilj opravdava svako sredstvo i (5) objavljivanje Svetog rata (nav. dj.). „Znakovi“
dakako nisu dostatni uvjeti prijenosa religije u političku fikciju i političku agresiju,
ali nisu niti daleko od njih, iako bi se moglo raspravljati o ovih 5 znakova, tj. zašto
baš ti i tim redom, a ne neki drugi? Slično postupaju mnogi istraživači koji nastoje
pojasniti radikalizaciju društva koje dovodi do agresije i zločina. Neki od pouzdanih
izvora na tu temu se sljedeći: Murray, E. H. (2015) Disrupting Pathways to Genocide,
The Process of Ideological Radicalization, Palgrave, Macmillan i Jayakumar, Sh.
(2019) (ed.) Terrorism, Radicalization & Countering Violent Extremism, Palgrave,
Macmillan.

Moskovski prijenos fikcije (naracije) u zbilju (nenaraciju) nije nužno religijski. Kako bi bio
religijski potreban je dodatni korak. Taj korak mogao bi se sastojati u robovanju mitu o
„Zlatnom dobu“ ili „prošlim boljim vremenima“ koji zahtijeva:
(a) falsifikaciju i po potrebi izmišljanje prošlih vremena,
(b) tvrđenja kako su bila bolja i
(c) tvrđenje kako će nas povratak k njima odvesti u „bolju budućnost“.
Zamislimo kako su (a)–(c) zadovoljeni i pitajmo se na koje se to zlatno doba pozivaju
Moskovljani? „Moskovsko zlatno doba“ (koje to de facto nije bilo) čušpajz je navodno slavne
srednjovjekovne povijesti (koja to nije bila), slavne moskovske religioznosti (koja ni po čemu
nije osobita ili izdvojiva nad drugim pravoslavnim religioznostima; štoviše, nekima je i teološki
inferiorna), slavnog carstva (koje to nije bilo, nego je nastojalo postići minimalnu relevantnost
na Zapadu) i slavnog SSSR-a (koji je negirao sve prethodne dijelove čušpajza; štoviše de facto
zagovaratelje prethodnih dijelova je pobio, porobio i poslao u gulage). Važan dio tog čušpajza je
i moskovska religioznost (koja to nije jer imaju visok postotak ateista) koja je po Moskovskoj
patrijaršiji navodno nadmoćna ostalim pravoslavnim crkvama (što de facto nije barem nekima
od kojih je za početak mlađa, a i kako smo rekli među bivšim komunističkim državama imala je
najveći udio špijuna tajnih službi u najvišim crkvenim redovima) i treba biti podijeljena s
drugima (sad, nasilnim pokrštavanjem, podvođenjem pod vlast Moskovske patrijaršije,
invazijom ili pokoljem). Nitko, ali baš nitko u kneževini zasad nije prigovorio tom čušpajzu i
unutar njega lažnoj slici moskovskog pravoslavlja i mješavini s očito protu-religijskim
ideološkim postavkama (npr. komunističkim).

31
Naracija o Zlatnom dobu pravoslavlja je skovana. Pomiješana je s naracijama o Zlatnom dobu
carske Rusije, komunističke Rusije itd. i dobivena je velika naracija (fikcija) koja ne izaziva
kuršlus u Weltanschauungu, razlotavanje mozgova i popuštanje izolacije na živcima moskovskog
puka. Štoviše, prihvatljiva im je. I zatim je prenesena u stvarnost. Počinjena je kobna pogreška. I
sad se ta fikcija prenesena u stvarnost sudara sa stvarnošću koja nije nimalo fiktivna;
stvarnošću masovne pogibije Moskovljana u Ukrajini (cca. 600 vojnika/dnevno (cca. 1 bojna)
posljednja 3 tjedna); pogibije koja ih često ostavlja mrtve na bojištu, od suboraca nezbrinute
leševe koje nitko ne odvozi, leševe koji ne dobivaju niti kršćanski pogreb. Ako to nije u najmanju
ruku ateistički potez, onda je teško reći što jest.

Umjesto zaključka

U ovom eseju pretpostavio sam kako je pojava zloporabe religijskog žargona na način opisa,
objašnjenja pa i utjehe postojeća i dovoljno kontinuirana, snažna i utjecajna. Sve to pokazalo se
točnim. Mislim da je dovoljno dokumentirana u smislu postojanja, njezin kontinuitet je također
lako dokaziv, njezina snaga je sama po sebi zadana, ali utjecajnost malo manje jer nema dokaza
koliko se primila u moskovskom puku, tj. koliko je utjecajna.
Kako god bilo sve više od toga ostaje nejasno, a najviše pojašnjenje sveze uzroka, razloga i
motiva s jedne strane i učinaka tog žargona s druge strane. Moguće je kako se radi o čušpajzu
dezinformacija, falsificiranja, preseravanja, dramatiziranja, zastrašivanja i davanja na važnosti
samima sebi pred samim moskovskim pukom, pred Ukrajincima, pred Zapadom i pred ostatkom
svijeta. No za tako nešto nemamo dokaze. Ono što znamo jest kako se radi o teškoj zloporabi
religijskog žargona kako bi se njime prije svega opisalo bitno invazivno i ratno-zločinačko
djelovanje pod vidovima uzroka, razloga, motiva i načina. No, već je i to sasvim dovoljno za
tešku osudu. Naime, mnogim ljudima je religija jedina utjeha u teškim životnim okolnostima
kojih u kneževini, napose u siromašnim oblastima iz kojih je većina regrutirana, ne nedostaje i
bez rata, a s ratom su te okolnosti još teže jer je velika vjerojatnost kako će regrutirani pomrijeti
u Ukrajini i time će te zajednice i obitelji ostati slabije za puno mladih i radno sposobnih.
Na koncu će puk izgubiti i vjeru, ako ju je i imao, koju su i crkvena i svjetovna vlast zlorabile u
svrhe invazije i ništa ih više neće moći utješiti pred potpunim promašajem u kojem su
sudjelovali oni, članovi njihovih obitelji, njihovi bližnji i cijela nacija ili barem velika većina
(barem potporom). Ono što gledamo moglo bi se pokazati kao propast svih moskovskih mitova
od Srednjeg vijeka do danas u jednom jedinom mitu – mitu o tome kako svijet ne može postojati
bez njih. No može. Kako uostalom može i bez svake druge države i nacije pod kapom nebeskom.

13. Postskript

Svrha ovog postskripta je višestruka; prva je dodavanje novog dokaznog materijala o

kontinuitetu moskovske religijske naracije koja ne prestaje ne samo od početka invazije nego
čak i od rata u Donbasu i aneksije Krima (a vjerojatno traje i prije), druga je ukazivanje na
daljnju progresiju te naracije (pišem „naracije“ jer nastojim ostati u okviru trećeg pokušaja
pojašnjenja), a treća je pokušaj dodatka trećem pokušaju pojašnjenja (iz pojma ekstremne vjere
u potpune fikcije) pri čemu se tom pojašnjenju dodaju nizak stupanj demokratizacije (i sve što
ide uz to) i visoka sprega države i crkve (napose u autokefalnim crkvama).

Kontinuitet, progresija i proširenje moskovskih optužbi iz svih centara moći

U religijskom vokabularu pa čak i toliko perverznoj zloporabi koju čine Moskovljani ne postoji
daljnji korak od proglašavanja neprijatelja samim vragom. Naime, ne postoji veće zlo od vraga
osobno. Tako, nakon što se jednom postigao taj maksimum i Ukrajince se proglasilo štovateljima
vraga, a Zelenskog samim vragom nije postojao daljnji korak. Progresija je naizgled stala.

32
Nasuprot sotonistima i vragu su dakako oni sami koji su na strani Boga i dio su kako smo citirali
„anđeoske vojske“ koja bije boj na Sudnji dan svijeta. Jedina stvar koju propagandisti nisu
učinili, a to samo zato jer ne mogu, je službeno proglašenje Ukrajinaca sotonistima i Zelenskog
Antikristom, ali to su kako ćemo vidjeti javno zatražili od patrijarha Kirila. Kako će Kiril
odgovoriti na ovaj zahtjev trebamo tek vidjeti.
No propagandisti su se tad dosjetili novom triku. Ne želeći priznati da ne mogu dalje i da mogu
samo ponavljati što su već rekli, odlučili su načiniti korak unazad i početi ispočetka, ali ovaj put
u drugim smjerovima. Prvi smjer su dakako svi pomagači ukrajinskih sotonista. Ovdje dajem
primjer optužbe Nijemaca za „sotonizam“ i ne bi nas trebalo čuditi proširenje na ostale
saveznike Ukrajine od cijelih nacija do trenutačnog vodstva. Drugi smjer je optužba katolika i
samog pape da „donosi smrt“ (Solovyov; vidi Ilustraciju 19.).
To bi značilo sljedeću propagandnu taktiku. Kad se jednom postigla maksimalna optužba
Ukrajinaca i ukrajinskog vodstva (Moskovljani još uvijek nisu iscrpili cjelokupno ukrajinskog
vodstvo i tu ima prostora) tad se čini korak unazad i kreće se s ponovnom progresijom, ali sad s
obzirom na nacije i vodstva ukrajinskih saveznika i religije i vjerske vođe Zapada (Moskovljani
su zasad stali na katolicima i papi, ali još ima prostora s obzirom na reformirane kršćane
Zapada, ali vjerojatno im je taj pojam podosta stran u puku pa ne bi naišao na dovoljan odjek).
Ovaj korak nadovezuje se na dosadašnju progresiju (vidi Ilustraciju 2.) i dovoljno je složen kako
bi ga trebalo pojasniti posebnom skicom (vidi Tablicu 6.).

Tablica 6. (uradak autora teksta).

Tablica 6. ponavlja prethodno sadržane dijelove pojave, tj.:

(a) činjenicu da pojava lažnih i izmišljenih religijskih optužaba postoji,
(b) činjenicu da je ta pojava cjelovita, tj. iznose ju svi segmenti vlasti i moći,
(c) činjenicu kako postoji kontinuitet te pojave,
(d) činjenicu kako postoji progresija u snazi optužbi
i dvije novosti, tj.
(e) činjenicu kako postoji zahtjev prema crkvenim vlastima da formalno iskaže te optužbe
(f) i činjenicu da se optužbe proširuju prema istom modelu progresije prema ne-
Ukrajincima i prema drugim religijskim skupinama.

33
Koraci (a)–(d) dosad su bili poznati i utvrđeni, a koraci (e)–(f) predstavljaju novost. S obzirom
na složenost ove naracije i naznake sustavnosti (kod medijskih propagandista, iako ne i kod
ratnih vođa) pitanje je – Je li ona sustavno planirana ili se samo izmišlja usput. Ovaj posljednji
korak sugerira kako nije u potpunosti planirana i kako nailazi na probleme u konzistentnosti i
koherentnosti same propagande. Pukotine postaju naznake kontradikcija i cijela naracija mogla
bi postati smiješna samom moskovskom puku kojem je vjerojatno i namijenjena.
U prilog dijelom (a)–(d), ali svakako (e)–(f) možemo navesti nekoliko ilustrativnih slučajeva.
Dok pokušavam sročiti zamisao ovog dijela teksta (28/11/2022) vijesti sugeriraju kako
Moskovljani ne posustaju s navedenom religijskom naracijom. U njoj u zadnje vrijeme prednjači
Kadyrov pa nije loše započeti s tim jer stvar se ne smiruje, iako sami Moskovljani, barem
službeni, zasad su smanjili količinu te naracije u službenim izjavama i medijima (vidi Ilustraciju
16.). Evo nekoliko primjera. Krenimo s Kadyrovim.

Ilustracija 16. (Izvor: Twitter).

Kadyrov nastavlja s postojećim religijskom žargonom. Novost pridodana starim izrazima je

„širenje zlih duhova“. Za pomisliti je kako je taj žargon odsad rezerviran za takve ljude. Ipak,
prevario sam se jer neki poput V. Solovyova su neumorni u razvijanju teorije o vjerskom ratu
koji sad (30/11/2022) predviđaju Zapadnoj Europi (vidi Ilustracije 17. i 18).

Ilustracija 17. (Izvor: Twitter).

34
 Ilustracija 18. (Izvor: Twitter).

Solovyov je nedavno (02/12/2022) uz standardne optužbe za „sotonizam“ nadodao i

standardno moskovsko poricanje povijesnih činjenica poput poricanja uzroka Holodomora (hrv.
Gladomor) pripisujući uzrok samim Ukrajincima. U ovom svežnju lokalnih okupatora Ukrajine i
državnih propagandista samo je još nedostajao i vjerski vođa, ali na to nismo trebali dugo čekati.

Ilustracija 19. (Izvor: Francis Scarr, Twitter).

35
Isti taj Solovyov nakon papinog intervjua (01/12/2022) optužuje cijeli katolicizam i staje u
obranu moskovskih lamaista, budista i muslimana (vidi Ilustraciju 20.). Istog dana nakon
propagandista Solovyova nadovezuje se patrijarh Kiril, iako ovaj put kudikamo opreznije, ali
svakako još uvijek nadasve dvojbeno. Moskovski patrijarh Kiril, koji nije davao previše izjava,
ponovno se oglasio s podosta dvojbenom izjavom o tome kako je Donbas „prva crta obrane
ruskog svijeta“ te kako „ruski svijet nije samo Rusija – on je posvuda gdje žive ljudi koji su
odgajani na tradicijama pravoslavlja i na tradicijama ruskog morala“ (TASS 01/12/2022).

Ilustracija 20. (Izvor: TASS).

Sasvim jasno poistovjetio je ideološki pojam ruskog svijeta ne samo s bojištem nego i s ruskim
moralom i ruskim pravoslavljem. Ovakvih pojava trebalo bi biti još jer Moskovska kneževina
očito ne odustaje od svoje narativne fikcije. Evo još nekih dokaza.
Na vojskovođe, propagandiste i patrijarha nadovezuje se još propagandista (02/12/2022) sa
sasvim novim zamislima (vidi ilustraciju 21) proglašavanja ne samo Zelenskog „sotonskim“
nego „klasičnim Antikristom“, ali i kako bi crkva trebala dolazak Zelenskog „proglasiti dolaskom
Antikrista“. Pritom jedan od sugovornika tvrdi kako je Zelenski samo „mali demon“, a ne
Antikrist. Pritom jedan od sugovornika ničim izazvan predlaže svrhu te teme govoreći kako se
radi o „religijskoj, psihološkoj i narodnoj temi“ (nav. Ilustracija). Proglašavanjem te sulude teme
„narodnom“ sugovornik je dao naslutiti njezinu svrhu za koju možemo pretpostaviti kako se
radi o ocrnjivanju Zelenskog i Ukrajine u očima puka Moskovske kneževine kako bi podržao
invaziju i mobilizaciju (koja se konstantno odvija u nekim dijelovima države dok je u drugima
obustavljena iz nepoznatih razloga).

Dodatak trećem pokušaju pojašnjenja: moskovska vjera u fikcije potpomognuta je niskom

demokratizacijom i snažnom spregom države i crkve

Ovaj esej je u mnogočemu podbacio. Iako sam nadam se uspio u opisivanju pojave, tj. aktivnosti
pa čak i nekih svojstava pojave poput kontinuiteta, progresije i snage, ipak mislim da niti dva
tuđa pokušaja pojašnjenja pojave, a niti moje treće ne zadovoljavaju. Pojava ostaje neobjašnjiva;
čak niti primjereno opisiva. Štoviše, djeluje nam potpuno iracionalno, suludo i perverzno. Pojava
nam je (Zapadnjacima) šokantna i neobjašnjiva (a) jer se zbiva u kršćanstvu (doduše u
pravoslavnom i to moskovskom), (b) jer se zbiva na granici Europe, (c) jer se zbiva u 21. stoljeću
i (d) jer nam je neshvatljivo kako bilo koji kršćanin može pristati uz takvu retoriku.
Istovremeno, pojava nam je povijesno sasvim poznata i barem dijelom objašnjiva. Nama na
Zapadu poznata je povijesna srednjovjekovna kršćanska pojava Križarskih i Svetih ratova.
Poznat nam je suvremeni islamski pojam džihada kao svetog rata (de facto „obrane Islama“).
Vjerojatno su nam manje poznati hinduistički pojmovi religijskih sukoba kao i u ostalim

36
religijama, ali i oni postoje. Dakle, sad je odjednom pojava i poznata i objašnjiva. Čak i
primjereno opisiva (štoviše, tijekom srpske agresije na Hrvatsku i Domovinskog rata i Rata u
BiH svjedočili smo religijskoj radikalizaciji društva isto kao i danas od strane vjerskih i političkih
vođa napose kod Srbijanaca, Srba u Hrvatskoj i Muslimana u BiH, a značajno manje kod Hrvata u
Hrvatskoj, iako su Moskovljani otišli značajnije dalje sa Svetim ratom, Sudnjim danom i
Armagedonom što je vjerojatno kako smo spomenuli u svezi s njihovim poremećajem
grandioznosti).

Ilustracija 21. (Izvor: Julia Davis, Twitter).

Kad to dvoje spojimo pojava nam je istovremeno i opisiva i neopisiva; i shvatljiva i

neshvatljiva. Moguće je kako se ne radi o istoj pojavi. Ona opisiva i objašnjiva je pojava koja je
ili dio povijesti, a ne sadašnjosti ili je dio sadašnjosti, ali ne sadašnjosti Zapada nego sadašnjosti
Istoka. Ona neopisiva i neobjašnjiva je pojava navodno na Zapadu i to pojava unutar kršćanstva.
Zbog toga nam je šokantna.
No kad malo bolje pogledamo odnos religije i države, tj. stvarne odnose i povežemo ih s manje i
više demokratskim sustavima, stvari postaju jasnije. Tamo gdje su religija i država bliže i tamo
gdje je stupanj demokracije manji (što može biti proporcionalno, ali nije nužno) ujedno je i veća
vjerojatnost te pojave. Pravoslavlje se sastoji od autokefalnih crkava koje su ne samo nacionalne
i time vezane uz naciju, državu i državnu vlast nego su i takve da ne odgovaraju nikakvoj
nadnacionalnoj vlasti (pojam primata neke autokefalne crkve, npr. Jeruzalemske samo je kičasti
hommage nasljeđu, ali nema funkcionalnu vrijednost).

37
U manje demokratskim, autoritarnim ili ne-demokratskim i totalitarnim državama takve crkve
ako žele preživjeti, onda moraju biti bliske s državnim vlastima, a državne vlasti mogu zlorabiti
religiju u političke i ideološke svrhe pa i u svrhe invazije, rata, ratnih zločina itd. Ipak, i druge
države imaju pravoslavne autokefalne crkve (npr. Grčka, Bugarska itd.), ali ne pokazuju čak niti
naznake te pojave koja je na djelu u Moskovskoj kneževini. Očito je potrebna određena sprega
između religije i države koja omogućuje tu pojavu. T pojava moguća je i u demokratskim
društvima, ali je malo vjerojatna jer postoje mnoge nacionalne i međunarodne ustave ili brane
koji sprječavanju razmahivanje te pojave. Nadalje, čak i ako se takva pojava pojavi, još uvijek
nije jasno kako može prijeći sve stupnjeve bez ometanja, tj. vrlo brzo postići maksimalnu
primjenu.

(H8) Model koji dajem u Tablici 7. je samo model koji bi vrijedio za svaku religijsku
radikalizaciju svakog društva, a vjerojatniji je u društvima koja imaju: (a) nizak
stupanj demokratizacije (i sve što je s tim povezano poput niske vladavine prava,
visok stupanj korupcije i birokratizacije itd.) i (b) visok stupanj formalne i realne
sprege države i religije (koji garantira religiji opstanak, a državi zloporabu religije
kad joj je potrebna i sve što je s tim povezano poput visokog postotka religioznih,
niskog stupnja obrazovanja, korupcije u vjerskim i obrazovnim sustavima itd.).

Ovdje je pitanje jesu li uvjeti (a) i (b) nužni i dostatni kako bi opisali napredak od stupnja 1. do
stupnja 5., napose prijelaz s 3. na 4.? Možda jesu, možda nisu. Svakako se čini da bi to mogli biti
nužni uvjeti, ali nije sigurno jesu li i dostatni.

Stupnjevi razvoja zloporabe religije u ratno-zločinačke svrhe

1.  2.  3.  4.  5.
Politička Etička Moralno-
Ideološko Vjersko
DEMOKRATSKA BRANA I

neprihvatljivost neispravnost običajno zlo X-

zlo X-a zlo X-a
NEUPLITANJE CRKVE

X-a X-a a
Prijelaz s optužbi Prijelaz s
Prijelaz s
Standardna Prijelaz iz za zlo na ideološke ideoloških na
etičkih na
politička političke na optužbe = vjerske optužbe =
moralne
previranja etičku razinu neprijateljstvo, invazija, Sveti rat,
optužbe za zlo
agresija, rat Sudnji dan
Moskovska Moskovska Moskovska Moskovska Moskovska
kneževina + kneževina + kneževina + kneževina + kneževina +
Neke islamske Neke islamske Neke islamske Neke islamske Neke islamske
države + države + države + države + države +
SAD + SAD + SAD + SAD – SAD –
EU članice + EU članice + EU članice – EU članice – EU članice –
Tablica 7. (Uradak autora teksta).

Naime, moguće je kako sprega religije i države mora biti vrlo aktivna i na obostranu korist.
Crkva mora imati neku korist koju drži protuvrijednošću tome da ju država zlorabi za svoje
ideološke ciljeve, a država mora vidjeti korist od te zloporabe i procijeniti koliku vrijednost
tome pridaje i koju će predati crkvi.
Ovdje se s obzirom na (a) često radi o pojedinim i nerijetko najviše rangiranim službenicima
crkve i države, a ponekad i o visoko rangiranim skupinama pri čemu se trošak i dobrobit često
mjere kao osobne dobrobiti i troškove na obje osobne strane. Osobna bogatstva, moć i utjecaj
pojedinaca na takvim položajima i skupina njihovih najbližih suradnika često su pokazatelj
takve trgovine. No takve je podatke teško istražiti u takvim društvima i skoro je nemoguće
neovisno utvrditi važne pokazatelje.

EKSKURS 8 Prije nego što dodam nešto prethodnom zaključku mogao bih
napomenuti jednu slutnju. Moderni san o „dijalogu“, „suradnji“, „ekumenizmu“ i

38
 „ujedinjenju“ mnogih, ako ne i svih svjetskih religija ovom pojavom pada u vodu i
doživljava naglo i bolno otrežnjenje. I to već na prvom koraku, tj. između „religija“
(ovdje vjeroispovijesti (konfesija), tj. denominacija) koje su najbliže što mogu biti
jedna drugoj. Usprkos nastojanju umanjivanja ove pojave napose od strane katolika
pod vidom izjava moskovskog patrijarha Kirila, ali i drugih metropolita pa sve do
svećenika i redovnika, čini se kako će ova pojava u najmanju ruku zamrznuti odnose,
a moguće je kako će i produbiti postojeći tisućljetni raskol. U narednom vremenu bit
će osobito zanimljivo pratiti ekumenske i razne religijsko-dijaloške sastanke
katolika i ne-ruskih pravoslavaca, kao i kršćana i predstavnika drugih religija i
vidjeti kako će se postaviti prema ovoj pojavi.
Mi zapadni kršćani često se snošljivo odnosimo prema pojavama blagoslivljanja
oružja, vojnika koji odlaze u kojekakve misije i sl., ali nije li razlika između toga i
tvrđenja kako je moskovljanima koji poginu u Ukrajini svaki grijeh oprošten samo
razlika u stupnju, a ne u vrsti? Ova pojava u Moskovskoj kneževini sugerira nama
Zapadnjacima možda još oštrije odjeljivanje države od crkve i povlačenje puno
jasnijih granica jer s obzirom na pojavu radikalizacije u političkom i državnom
životu država Zapada samo je pitanje vremena kad bi se takva zloporaba religije
mogla zbiti i ovdje, ruku pod ruku kod spremnih članova državne vlasti, politike,
predstavnika religijskih zajednica, medijskih moćnika pa čak i skupine znanstvenika,
intelektualaca, ideologa i propagandista koji takvu priliku samo čekaju i pri čemu će
se dok ju iskorištavaju na optužbe o zloporabi svakako braniti pozivanjem na
slobodu vjeroispovijesti i sl. što je dakako zloporaba demokratskih sloboda pri
nastojanju njihovog gušenja i zatiranja.

Sažmimo dosad utvrđeno i pretpostavljeno. Ovo dvoje nisu iste stvari i ne treba ih miješati jer
jedno su činjenice, a drugo su pretpostavke koje ih objašnjavaju pri čemu u tom slučaju imamo
jako malo dokaznog materijala.
Utvrđeno je sljedeće: moskovske lažne i izmišljene religijske optužbe na račun Ukrajinaca
postoje. Ta je pojava: sveobuhvatna (iznose ju predstavnici svih oblika vlasti u kneževini pa i
vjerskih), kontinuirana (odvija se bez prekida tijekom invazije na Ukrajinu 2022., ali i prije od
2014., a o odnosu Moskovljana prema Ukrajincima prije toga ne možemo govoriti jer se radi o
povijesnom pitanju), progresivna (prije svega u sadržaju optužbi; od „sotonista“ do
„Antikrista“), utemeljujuća (postoje zahtjevi da crkvena vlast te optužbe formalizira i službeno
iskaže, tj. proglasi) i proširujuća (Moskovljani su prešli s Ukrajinaca na druge narode, ali i na
druge religijske skupine).
Pretpostavljeno je sljedeće: moskovske optužbe nemaju jasan motiv, razlog i uzrok s jedne
strane, ali niti svrhu, cilj i učinak s druge. Što se tiče uzroka, tu svakako treba pretpostaviti
sklonost takvim naracijama u pravoslavlju i totalitarnim režimima, tj. povijest te pojave na
području kneževine, ali i vrlo veliku bliskost države i religije. Po pitanju motiva za tu naraciju
treba pretpostaviti invazivnu i ratno-zločinačku propagandu koja ovim religijskim, što je njezin
cilj, dijelom nastoji motivirati religiozan dio populacije na mobilizaciju, dragovoljno
sudjelovanje i borbu, dijelom utješiti one koji izgube članove obitelji i dijelom umiriti sve koje bi
zbog takvog gubitka bili spremni prosvjedovati protiv vlasti. Po pitanju učinka stvari su
najnejasnije. Jasno je kako kod nisko obrazovanog stanovništva s relativnom religioznošću takva
naracija može biti lako primljena (a takvo je stanovništvo u većini područja odakle je
mobilizirana većina za invaziju na Ukrajinu). Koliko je takva naracija učinkovita nije jasno, ali
moguće je da djeluje na one koji su prijeko potrebni, a to su vojnici kojih u Ukrajini svakodnevno
umire na stotine (neka istraživanja sugeriraju kako je podrška ratu u kneževini čak 74%
koncem 2022. godine pa bi proizašlo kako je takva naracija podosta učinkovita).
Kako god bilo, sve ovdje rečeno teško je istražiti i potvrditi ili opovrgnuti s obzirom na
predložen model jer podatci su rijetki, na razini su slučaja, teško su provjerljivi i nepouzdani s
obzirom na razlike između izvora. I zbog toga je ovaj esej u mnogočemu podbacio. Temu
predajem stručnjacima za radikalizaciju, religiju, odnos religije i politike i obrnuto u nadi kako
će oni jer im je to specijalizacija uspjeti opisati i pojasniti ovu odurnu pojavu i praksu.

39
Recimo za kraj i nešto o predviđanju razvoja situacije: Iako je malo vjerojatno, ali svakako je
moguće (a tome smo svjedočili tijekom povijesti) da se ta propaganda, niz naracija u obliku
moskovskih lažnih i izmišljenih optužaba na račun Ukrajinaca, okrene protiv samih moskovskih
vlasti. Naime, religijski motiv može biti vrlo snažan i jednom kad je motivacija postignuta, teško
ju je nadzirati i moguće je da se okrene protiv onih koji umjetno proizveli tu motivaciju.
Jednostavno govoreći, a kako smo već spomenuli, oni koji su motivirani takvim lažnim
optužbama, napose ako imaju suprotna iskustva s bojišta (zarobljeni su, liječeni i razmijenjeni),
mogli bi se okrenuti protiv svoje vlasti. No, ovo nije samo načelno pitanje nego i pitanje kritične
mase takvih (ne vraćaju vlasti razmijenjene nazad na bojište slučajno; naime ne trebaju im u
državi ljudi koji će iz vlastitog iskustva govoriti suprotno vlasti).
Kako god bilo, nije nevjerojatno da se ova naracija, a ovisno o razvoju na bojištu (puno ranjenih,
invalida i ubijenih), ovisno o tome koliko je puk zaista religiozan i vjeruje u te naracije, ovisno o
tome koliko je spreman suprotstaviti se vjerskoj i državnoj vlasti i ovisno o kritičnoj masi takvih
ljudi zaista okrene protiv ne samo državne nego i crkvene vlasti. Dosadašnji prosvjedi protiv
mobilizacije i bijeg iz kneževine pred prijetnjom mobilizacije, čak i prosvjedi mobiliziranih i
minorni prosvjedi protiv invazije i protiv vlasti po najvećim gradovima ne mogu se računati kao
takva reakcija, ali mogu se udružiti s takvom reakcijom ako se pojavi. Priča o raspadu same
kneževine ovdje nije tema, ali mogućnost raspada sustava vrijednosti (ako takav uopće postoji u
kneževini) i njegovog religijskog dijela svakako nije potpuno nevjerojatan. Zloporaba religije od
strane države, ali i samih vjerskih poglavara, kao što znamo iz povijesti svjetskih religija,
najčešće završi pogubno za te iste religije u smislu unutar-religijskih sukoba, podjela i pada
broja vjernika.

U Zagrebu, 08/12/2022

40