DOPPELGÄNGER – ZLI DVOJNIK

Jednom mi se učinilo, ima tome više od 10

godina, da čekajući pred haustorom u jednoj
zagrebačkoj ulici tijekom sunčanog i vrućeg dana
oko podne na udaljenosti od oko 30-ak metara
vidim čovjeka koji gleda u mom smjeru, odjeven
je kao ja i izgleda kao ja. To je trajalo samo
trenutak. Već sljedećeg trenutka tog čovjeka nije
bilo na tom mjestu niti bilo gdje blizu jer brzo
sam se približio tom mjestu i pregledao okolni
prostor. Vjerovanje u egzaktnog dvojnika (njem.
Doppelgänger = dvostruki šetač) koji nam nije
nikako biološki srodan kao „navjestitelja
nesreće“ (engl. harbringer of bad luck) ili „zlog
blizanca“ je poznata pojava. Zabilježena je u
egipatskoj, grčkoj, finskoj i drugim mitologijama.
Ciceron je skovao sličan pojam „alter ego“.

Njemački liječnik iz 18. st. Anton Mesmer

vjerovao je u alter ego (nastojao ga je odvojiti
hipnozom) kao i kasnije neki psihoanalitičari.
Noviji slučajevi navodnih doppelgängera
započinju izvještajem Izaaka Waltona o tome
kako je engleski metafizički pjesnik John Donne
1612. u Parizu vidio doppelgängera svoje supruge. Najnoviji popularan primjer je doppelgänger FBI
agenta Dalea Coopera kojeg zaposjeda zli Bob u 3. Sezoni tv serije „Twin Peaks“ D. Lyncha. Pitanje je –
radi li se o praznovjerju, vjerovanju u paranormalno ili možda o činjenici? Heautoskopija je pojava
halucinacije pri kojoj onaj koji halucinira na nekoj udaljenosti vidi samoga sebe ili vlastitog egzaktnog
dvojnika (pojavljuje se kod shizofrenije i epilepsije). Liječnici tako objašnjavaju vjerovanje u egzaktnog
dvojnika.

Danas, zahvaljujući internetu i lakom pretraživanju sličnih fotografija ako u tražilicu postavite svoju
fotografiju možete vidjeti dosta ljudi koji vam se čine identičnima. Neki ljudi imat će na prvi pogled
egzaktne dvojnike (neki su dani u ilustraciji koja je dio fotografskog projekta "I'm not a look-alike!"
Kanadskog umjetnika François Brunellea). Od 32 fotografirana čovjeka 16 ljudi imali su toliko sličnosti da
program za prepoznavanje lica nije mogao razlikovati te parove od blizanaca. Preostalih 16, iako su
ljudskom oku potpuno identični, program je razlikovao. Dakako, ljudi na fotografijama, tj. u parovima
nemaju nikakve poznate srodnosti najmanje posljednjih 100 godina, nisu proizvod mračnih obiteljskih
tajni ili zlog genskog inženjeringa.

Zatim su stručnjaci napravili DNK test tih ljudi koji nisu u rodu, ali koje program nije mogao razlikovati od
jednojajčanih blizanaca. Radi se o istraživanju objavljenom u članku Joshi, R. S. et. al. „Look-alike humans
identified by facial recognition algorithms show genetic similarities“ u časopisu Cell Reports, Volume 40,
Issue 8 (23/08/2022 URL: https://www.cell.com/cell-reports/fulltext/S2211-1247(22)01075-0). Test je
pokazao mnoge sličnosti, ali to je dakako proizvod mnogih slučajnosti. No test je pokazao i mnoge genske
razlike. Danas je na svijetu ljudi više nego ikad prije i sustav proizvodi ljude koji nisu međusobno srodni
ali dijele mnoge DNK sekvence i tako dobivamo „blizance“ koji to de facto nisu. Uz to, danas je puno lakše
pretraživati lica ljudi putem raznih tražilica (npr. Google Images) koje izbacuju „slične fotografije“ s
interneta ljudi koji su živjeli u prošlosti ili su živi istovremeno kao i onaj tko pretražuje slike.

Ono zanimljivo je kako je kod nekih koje program nije mogao razlikovati od blizanaca pronađeno ne samo
dosta genskih sličnosti nego i sličnosti prema mjerilu raznih sklonosti, stupnja obrazovanja, posla itd.
Ukratko, danas postoje parovi živih ljudi istog spola, približno iste dobi koji ljudskom oku izgledaju kao
jednojajčani blizanci, koje program za prepoznavanje lica ne može razlikovati od blizanaca, koji dijele
neke DNK sekvence (dijele i neke razlike), koji dijele neka druga svojstva (obrazovanje, posao, interesi
itd.), ali koji nisu ni u kakvom rodu (posljednjih 100 godina). Znači li to kako neki od nas ili možda svi
imamo zle doppelgängere? Možda.
No s povećanjem broja ljudi na Zemlji povećava se i vjerojatnost da sustav proizvodi ljude koji nisu u rodu
i koji dijele dosta DNK sekvenci, a dojam kako tih slučajeva danas ima još više nego što sustav proizvodi
dolazi s jedne strane od mogućnosti online pretraživanja sličnih ljudi (često lica) i od toga kako ljudsko
oko vidi identitet tamo gdje sustav za prepoznavanje lica ipak vidi razlike (oko 50% ljudskom oku
potpuno identičnih ljudi). Povrh toga, zasad nema nikakvog dokaza o tome kako su vrlo slični ljudi koje
sustav za prepoznavanje ne razlikuje od blizanaca iako to nisu, koji dijele DNK sekvence i koji dijele druge
sličnosti takvi da je jedan od njih dobar, a drugi zao dvojnik. Vjerovanje u zle dvojnike je praznovjerje jer
ljudsko je oko nesavršeno i čak i ljudi koji su vrlo slični sustavima preciznijim od ljudskog oka uz to što
dijele sličnosti dijele i razlike i dakle nisu dvojnici, a još manje je jedan od njih zli dvojnik.

No možda zli dvojnik nije potpuna izmišljotina i praznovjerje. Na stranu genetika. Na stranu i psihijatrija i
psihologija. U ljudskim životima postoje događaji i njihove posljedice s kojima se ljudi teško nose. Zaista,
nikako se ne nose. Tim više ako sebe vide kao sudionika bilo propustom ili činom u takvim događajima ili
njihovim učincima. Možda je ljudima tad moralno nemoguće prihvatiti činjenicu takvog sudjelovanja.
Zatim ju pripisuju nekom dijelu sebe nad kojim nemaju kontrolu. Možda je to ponekad dio moralne
svijesti. Neka vrsta alternativne moralne svijesti. Možda je to ponekad cijeli zli dvojnik kojim objašnjavaju
svoje sudioništvo. Možda ponekad i haluciniraju kako vide takvog dvojnika izvan svog vlastitog tijela.
Možda je doppelgänger način nošenja sa svijetom i sa samim sobom. Način preživljavanja. No, ovo je samo
moje nagađanje za koje nemam čak niti loš argument.

K.K. Zagreb 26/08/2022 09:40