ZAŠTITA VLASTITE NACIONALNE MANJINE

KAO IZLIKA, A NE ARGUMENT ZA OPRAVDANOST AGRESIJE

Razni su argumenti o opravdanosti

agresije (najčešće) na susjednu
državu. Jedan od njih je zaštita
pripadnika nacionalne manjine koji
pripadaju matičnom narodu države
koja izvršava agresiju. Taj se argument
često zlorabi. Naime, kako bi bio valjan
potrebno je imati dokazni materijal o
tome kako vlastita manjina u susjednoj
državi (a) nema ista ili ima značajno
manja prava od matičnog naroda
dovoljno dugo razdoblje i (b) kako su
ta prava značajno manja u odnosu na
matični narod nego što su prava
manjine suprotne strane u susjednoj državi (velika neproporcionalnost). Kako bi se (a) i (b) uopće mogli
procijeniti potrebno je usporediti opće stanje prava u obje države jer ta se stanja mogu razlikovati
(primjerice na svjetskim ljestvicama vladavine prava, zaštite ljudskih prava, ekonomske slobode i stupnja
demokratičnosti Ukrajina stoji puno bolje od Rusije; de facto se od nje razlikuje u vrsti dok se primjerice
od Hrvatske razlikuje u stupnju). (Iako formalno nije, svakim novim danom rata Ukrajina je sve udaljenija
od Rusije i obrnuto, očito nije usamljena i prepuštena sama sebi i de facto je sve više članica EU i NATO-a.)
No pretpostavimo kako su države usporedive i kako postoje dokazni materijali o (a) i (b).

Pokretanje agresije pod izgovorom takvog stanja za početak nije prvi niti racionalan postupak jer postoje
postupci koji su prvotniji i racionalniji. Za početak potrebno je vidjeti je li ikako moguće sklopiti sporazum
o proporcionalnom zadovoljenju prava manjina u obje države i time bi stvar bila riješena. Zatim, ako je to
nemoguće, uz cijeli niz međuslučajeva, dolazi se do prvog radikalnog rješenja, a to je obostrana prodaja
imovine i ostalog i preseljenje manjine iz susjedne države u matičnu (tj. onih koji to žele pri čemu se
onima koji to ne prihvate ne mogu garantirati nikakva prava niti zaštita nego vjerojatna asimilacija). To je
najbolje učiniti obostrano i proporcionalno, ali moguće je i jednostrano (npr. ovdje treba uzeti u obzir i
nasilno naseljavanje pripadnika matičnog naroda u novopripojena ili osvojena područja, nametanje
jezika, religije itd. što je svakako dominantno u slučaju povijesnog širenja Rusije dok nije dominantno u
slučaju Ukrajine). Ovakvih primjera ima tijekom povijesti i 20. st. još radikalniji slučaj je obostrana
proporcionalna zamjena teritorija među državama i to onog na kojem živi velika većina manjine svake od
njih u susjednoj državi (ovo je ekstremno rijetka pojava).

I sad ako sve od navedenog i cijeli niz drugih mogućnosti propadne i ako su zadovoljeni uvjeti (a) i (b)
čime je egzistencija manjine u susjednoj državi značajno ugrožena (uskraćena su prava na identitet, jezik,
religiju, obrazovanje, zaposlenje, vlasništvo nad imovinom, poslovanje itd.), onda je agresiju moguće
opravdati. Poteškoća je u tome što je agresija najgora mogućnost jer pripadnici manjine najčešće najviše
stradavaju u takvim agresijama (broj mrtvih i ranjenih pripadnika lokalnih snaga koje se u Ukrajini bore
na strani Rusije je stravično visok; neki izvori tvrde da se radi o 70% odraslih muškaraca). Najčešće dolazi
do korjenitog uništenja izvora energije, hrane, vode, infrastrukture itd. i cijelo područje je nepogodno za
život što rezultira prisilnim napuštanjem teritorija što se de facto moglo postići dogovornim preseljenjem
bez žrtava. Tako je jedini moguć rezultat agresije osvajanje teritorija bez stanovnika i bez uvjeta za život i
napredak. Agresija je de facto izlika za osvajanje teritorija jer zaštita manjine se ne postiže nego puno
vjerojatnije uništenje vlastite manjine. Ukratko, zaštite vlastite manjine u susjednoj državi nije dobar
argument za agresiju na tu državu jer se zaštita najčešće ne postiže, tj. uopće nije argument nego izlika.

Argument zaštite prava vlastite manjine u susjednoj državi kao izlika za agresiju na tu državu korišten je
tijekom povijesti, a i u 20. st. Koristio ga je Hitler, zatim Milošević, sad ga koristi Putin, a za mađarske
medije 15/07/2022 ministar vanjskih poslova Mađarske Péter Szijjártó je rekao da je Budimpešta
spremna stati u obranu 150 tisuća etničkih Mađara koji žive u Zakarpatju na zapadu Ukrajine. Mađarska
je, po njemu, “pripremila hitne ratne scenarije u slučaju rata na Zakarpatju” zbog čega su ga kritizirali i
sami Mađari koji žive u Ukrajini i njezini su državljani. Mnogi narodi Europe koji su bili dio Sovjetskog
saveza Varšavskog pakta zaista se strašno boje Rusije (mnogi su pokleknuli šutke kad su se Rusi dovezli
sa svojim tenkovima, a samo rijetki su pružali barem neki otpor). Mnogi od njih, kako ruska invazija na
Ukrajinu odmiče prema polovici godine, vide kako je taj strah bio neopravdan i kako Rusija nije nikakva
velesila nego banda divljih osvajača i ratnih zločinaca s nadmoćnim konvencionalnim naoružanjem i
nuklearnim naoružanjem. Orbán se dakako boji Rusa i bez daljnjeg je proruski orijentiran pri čemu to
najčešće zamagljuje zaštitom nacionalnih energetskih interesa, a sad i interesa svoje nacionale manjine u
Ukrajini. No Mađarska je članica EU i NATO-a i sve su to skupa mađarska naklapanja jer bi mađarska
agresija na Ukrajinu bila agresija NATO-a. Štoviše, a i da cijela stvar bude smješnija i da Orbán ispadne još
veći strašljivac, sama mađarska manjina u Ukrajini uživa sve povlastice manjine i ima sva prava kao i
matični narod i ne pada im na pamet žaliti se, ali zato su se obrušili na njega kao kukavicu. Ako mu je
toliko stalo do zaštite Mađara izvan Mađarske, zašto ne napadne npr. Slovačku, Rumunjsku, Srbiju ili
Hrvatsku istovremeno?

Zaključno, argument zaštite prava vlastite nacionalne manjine u susjednoj državi kao argument za
invaziju na tu državu nije dovoljan argument kako bi iz njega slijedio zaključak o opravdanosti invazije
ako nisu zadovoljeni uvjeti (a) i (b). Niti u jedno slučaju okupacije/invazije u 20. st. (Hitler, Milošević,
Putin, a sad i prazne prijetnje Orbánovog ministra) pod tim argumentom nisu završile zaštitom vlastite
manjine. Manjini je ili bilo još gore, tj. stradala je ili joj je bilo s vremenom bolje jer ju je matični narod
države u kojoj žive promovirao, ali njezin matični narod najčešće nije ju uspio zaštititi. Tako se radi o
argumentu koji je izgovor ili izlika za invaziju. Naime, svaka invazija koja je argumentirana tim
argumentom je neopravdana jer sam argument nema snagu ne samo jer najčešće nisu zadovoljeni uvjeti
(a) i (b) nego i zato što prethodno invaziji nisu poduzeti napori za druga rješenja koja bi de facto zaštitila
manjinu, a ne ju uništila. Realno govoreći, matične države pogotovo „shizofašističke“ poput Rusije vlastite
nacionalne manjine u susjednim državama (koje su nerijetko proizvele stoljećima planskog naseljavanja)
drže vlastitim tampon zonama (u kojima ih se čak i ubija kako bi se prikazalo kako su ugroženi) i
topovskim mesom u slučaju da poduzmu invaziju (što je u Ukrajini čini se slučaj). Njihovi pripadnici za
takve matične države nerijetko su drugorazredni građani koji ako su dovoljno dugo u susjednoj državi
nisu čak niti dobrodošli u matičnu državu; jednako su drugorazredni kao i pripadnici drugih nacionalnih
manjina u vlastitim državama (dovoljno je pogledati strukturu poginulih ruskih vojnika u Ukrajini jer čak
i za one za koje je to Rusija priznala vidi se kako su uglavnom pripadnici nacionalnih manjina koji žive u
udaljenim, siromašnim južnim i istočnim oblastima Rusije).

K. K. Zagreb 19/07/2022