Psihologija rata i mira

Elementi tvrdokornog sukoba na primjeru 2 sela: Valjuna i Blagaja

Coleman (2000) dugotrajne sukobe definira kroz 6 elemenata: vrijeme i intenzitet, centralnost,
beznadnost, motivaciju za nanošenje štete, opiranje rješavanju i sposobnost utjecaja na društvo.

Pitanja oko kojih nastaju ovakvi sukobi su često pitanja identiteta i o tome se i ovdje radi.
Suprotstavljene strane su Srbi i Hrvati iz Valjuna i Blagaja i okolnih sela. Zapravo je etnički animozitet
umjetno stvoren nastojanjima NDH da dadnu „legalnost“ hapšenju Srba iz ostalih krajeva. Zločin
motiviran pljačkanjem prozvali su politički motiviranim zločinom Srba protiv Hrvata i NDH, što je dovelo
do dugogdišnjih sukoba. Ovakvo povremeno izbijanje nasilja tijekom više generacija jedan je od
navedenih elemenata dugotrajnog sukoba. Prvi sukob dogodio se 1991. godine, kada su po presudbi
prijekog suda strijeljana 35 muškarca Srpske nacionalnosti, za zločin kojeg je po svjedočenju preživjele
kćeri Jose Mravunca počinilo 2 do 3 osobe. Drugi sukob desio se tijekom noći na sljedeći dan, kada je
ubijeno između 150 do 600 Srba u Blagaju. Zatim je uslijedilo paljenje Hrvatskih kuća u Blagaju od strane
Srpskih udovica 1942., ubijanje partizana 1943., tjeranje Hrvatskog stanovništa iz Blagaja i pljačkanje i
rušenje njihovih kuća 1991., tjeranje Srba iz Veljuna i ubijanje nekoliko preostalih staraca 1995.,
oskvrnuće spomenika Srpskim žrtvama kod kosturnice 1999. Iz ovih primjera se vidi centralnost sukoba u
životima mještana tog područja. Od njegovih elemenata nisu mogli odustati jer bi to dovelo do gubitka
vrijednosti, koje su važne za identitet i samopoštovanje. Možda razlog za to nije samo etnička
netrpeljivost, već činjenica da se radi o precima koji su im u bliskom srodstvu i koji su u bliskoj prošlosti
obitavali na istom teritoriju kao i oni. Jedan od elemata dugotrajnih sukoba je beznadnost mirovnog
rješavanja. On je ovdje također prisutan jer se navodi da su vlasti nastojale razrješiti animozitet tijekom
cijelog postojanja bivše države, ali da nisu uspjele. Vjerojatno su vlasti koristile tradicionalne metode
rješavanja sukoba, ali su kod stanovništa naišli na otpor. Iz navedenih sukoba vidi se da su strane
motivirane za nanošenje uzajamne štete. Moguć razlog za to je negiranje moralnosti i ljudskosti
protivničke strane za koju se navodi da se vršila i prenosila na buduće generacije kroz prepričavanje
neistinitih i bizarnih događaja o zlodjelima protivničke strane i stvaranje urbanih legendi o zlu prisutnom
kod njenih pripadnika.

Po mojem mišljenju, spirala nasilja među tamošnjim stanovništvom danas bi se mogla zaustaviti lakše
nego prije. Tamo je ostalo vrlo malen broj stanovnika i moguće je da su ostali oni koji za taj kraj ne vežu
negativne emocije. Osim toga, o oskvrnuću spomenika srpskih žrtva ponekad se i danas govori u
medijima te je taj događaj izazvao intenzivno gađenje, pa je možda potaknuo hrvatsko stanovništvo na
promišljanje. Stoga mislim da bi sada tradicionalne metode zaustavljanja sukoba mogle upaliti. Pri tome
mislim na medijaciju, diplomaciju, obrazovanje, pregovaranje, itd.