MANJINE U BOSNI I HERCEGOVINI: IZMEU PRIVIDNE TOLERANCIJE I STVARNOG IGNORISANJA Manjinska prava, stav prema manjinama i nain na koji

se u nekom drutvu tretiraju svi oni koji ne spadaju u veinski kontekst, mjera je vrijednosti i demokratinosti tog drutva. Odnos prema onima koji su na bilo koji nain drugaiji ili se ne uklapaju pokazuje koliko je neko drutvo spremno suoiti se s izazovima razliitosti i koliko je tolerantno i progresivno. To na prvi pogled moe djelovati kao floskula, ali sutinski radi se o tome da svako od nas pojedinano i svi mi, kao zajednica/drutvo/drava imamo obavezu (za)titi one koji su najranjiviji u drutvu, a to su obino drugi i drugaiji. I ma koliko esto podsjeali na obavezu zatite manjinskih prava, iz dana u dan svjedoimo, svako po svom iskustvu, ali i na razini zajednice, ugroavanju tih prava ili potpunom zanemarivanju razliitosti u savremenom drutvu. Stoga je znaajno zapitati se kako u Bosni i Hercegovini stoje stvari kad je rije o manjinama, njihovim pravima i svakodnevnim problemima sa kojima se suoavaju. Bosna i Hercegovina po svemu je specifina i atipina zemlja pa i kad je rije o stanju, pravima i odnosu prema manjinama. Manjine u Bosni i Hercegovini shvataju se na razliite, esto kontradiktorne naine, to uzrokuje i vrlo razliit pristup manjinskim pitanjima, ovisno o tome o kojim manjinama se radi. Naime, manjine, ako ih shvatimo kao zajednice po teritorijalnoj pripadnosti i brojnosti na odreenom teritoriju, moemo posmatrati kao etnike/kulturne/nacionalne... U BiH, kada je rije o etnikim/nacionalnim skupinama, razlikujemo dvojako shvatanje pojma manjina: Jedno je shvatanje manjina kao konstitutivnih (pojam koji uvodi prof. Ugo Vlaisavljevi), dok drugo shvatanje manjina obuhvata dravljane BiH koji se nazivaju ostalim. Konstitutivne manjine ine pripadnici konstitutivnih naroda u BiH, i to oni naseljeni na dijelu teritorije/entitetu u kojem ne ine preovlaujuu skupinu: Srbi u FBiH i Hrvati i Bonjaci u RS, dok u ostale ubrajamo tzv. nacionalne manjine kojih u BiH ima 17: Albanci, Crnogorci, esi, Italijani, Jevreji, Maari, Makedonci, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumuni, Rusi, Rusini, Slovaci, Slovenci, Turci i Ukrajinci. (www.oscebih.org/.../nationalminorities.asp). Dodatna specifinost bosanskohercegovakog konteksta odraava se i u injenici da su u BiH manjina i graani, oni koji su odluili da im etnonacionalni identitet nije jedina ili nije glavna odrednica identiteta. U ovom kontekstu moemo govoriti i o svojevrsnom apsurdu; naime, manjinu u BiH ine i oni graani ija je nacionalnost Bosanac (a ne Srbin, Bonjak ili Hrvat). Openito, u bosanskohercegovakom drutvu uglavnom se razmatra stanje konstitutivnih manjina, o ostalim se govori uglavnom u kontekstu nekih prigodniarskih dogaaja (ako je rije o nekom njihovom prazniku, posjeti politiara njihovoj zajednici i sl.) ili u sluaju nekih incidentnih situacija (ije su rtve ili koje su izazvali pripadnici te skupine), dok se kategorija graana BiH potpuno zanemaruje. Takoer, sve tri ove kategorije manjina vrlo esto se koriste u politike svrhe, odnosno njima se manipulira na razini dnevno-politikih dogaaja i retorike politiara koji, toboe, tite i deklarativno se zalau za njihova prava, to njima ne olakava poziciju, naprotiv.

ak i najpovrnijem analitiaru stanja manjina u Bosni i Hercegovini jasno je da nae drutvo jo uvijek nije spremno suoiti se s izazovima razliitosti, iako se esto, upravo tolerancija i koegzistencija razliitosti navodi kao specifika bh. drutva. Meutim, kada se euforino i afirmativno govori o bosanskohercegovakom suivotu i toleranciji, uglavnom se navode primjeri skladnog odnosa razliitih etnikih i drugih skupina od prije rata, dakle od prije dvadeset i vie godina, to ve, samo po sebi, zabrinjava. U drutvima u kojima postoji tolerancija, ne treba je reklamirati na plakatima, duhovito je i nadasve tano prije nekoliko godina primijetio jedan ovdanji intelektualac, aludirajui na sve uestalije medijske kampanje koje pokreu razliite meunarodne organizacije i koje su usmjerene na podizanje svijesti graana o obavezi zatite manjinskih prava. Graani Bosne i Hercegovine deklarativno su tolerantni kad je rije o drugim i drugaijim, ali primjeri iz prakse pokazuju da kada manjine zaista insistiraju na svojim pravima i kada se od veinske populacije trai da demonstrira stvarnu toleranciju, pozitivna reakcija izostaje ili se, ak, deavaju sluajevi jasnog i javnog ispoljavanja netolerancije, pa ak i mrnje. Ta netolerancija nije vezana iskljuivo za nacionalne razliitosti i konstitutivne manjine (iako e upravo primjeri sukoba i jezika mrnje vezanog za pripadnike razliitih etnonacionalnih skupina nai najvie prostora i reakcija u bosanskohercegovakim medijima). Puno ei, a sa daleko manje odjeka u javnosti su primjeri neprihvatanja razliitosti koja nema veze sa etnikim ili nacionalnim odreenjem neke osobe ili grupe (kao Srbina, Hrvata, Bonjaka). Poznat je, recimo, sluaj iz 2009. godine, kada je iz jednog mostarskog vrtia majka ispisala svoju ker, jer u njega idu i djeca romske nacionalnosti, uz argument da se s njima nije dobro mijeati ili izjava direktora Studentskih domova u Sarajevu iz jula 2009. godine koji je na pitanje o pravu homoseksualaca da stanuju u Domu, kazao: "Niti postoje takva pravila, niti elim da imam bilo ta sa tim osobama! Ne zanimaju me homoseksualci i, da budem iskren, poruio bih im neka sebi naprave studentski dom, ali kilometrima daleko od naih! Ako nee oni, neka im drava pravi! Nema tu neke tolerancije, jer za mene te osobe prije svega nisu naisto sa sobom! to e onda meni u domu? Samo e mi uzbunu napraviti meu normalnim studentima i eto ti belaja (dnevne novine SAN, 08.07.2009.) Ova dva primjera nisu naila na znaajniju osudu javnosti, uz izuzetak nekih nevladinih organizacija, to samo govori u prilog tvrdnji da su bh. graani uglavnom osjetljivi na ugroavanje prava konstitutivnih manjina, dok se o svim ostalim manjinskim skupinama ili uope ne razmilja ili se smatra da su one, naprosto, osuene da se suoavaju sa potekoama i problemima, da im je to usud i da se nita tu ne moe uiniti, ni na individualnom, ni na kolektivnom planu.

Jos jedan, dodatni problem, kad je rije o manjinama, jeste taj da se o njima govori jezikom vrijednosnih sudova, a ne snagom argumenata. Jezik vrijednosnih sudova je, sam po sebi, nedokaziv i njime se ne mogu manjine razumijevati, nego se boje crnobijelo (mioni, nainjihovi, pripadajuinepripadajui), degradiraju ili prenaglaavaju. O manjinama se govori proizvoljno i neargumentirano, a javnost ih shvata kao neto egzotino, radikalno drugaije i nepomirljivo, pa se i sam pojam tolerancije shvata kao trpljenje neijeg prisustva, a ne kao koegzistencija s njim. Prigodniarsko izvjetavanje o manjinama koje prakticiraju mediji (iskljuivo

izvjetavanje o nacionalnim praznicima, obiajima i sl. ili o nekim posjetama politiara manjinskim skupinama) daje vrlo limitiran broj informacija o drugima i drugaijima, to je pogodno tlo za razvijanje stereotipa, a potenciranje incidentnih situacija iji su akteri pripadnici manjine, samo potie strah i netrpeljivost javnosti prema razliitostima. Tako vrlo esto u naim medijima nalazimo primjere degradacije Roma, etiketiranja ove populacije kao problematine, nasilnike itd. Kada se desi neki incident u kojem su sudjelovali Romi, u senzacionalistikim naslovima navodi se njihovo ime i prezime, ak i kad su maloljetni, uz gotovo pa obaveznu napomenu da je rije o pripadnicima romske manjine. Ilustrativan je primjer teksta iz Dnevnog lista (februar 2005. godine), u kojem se navodi neprovjerena informacija zasnovana na neimenovanim izvorima, prema kojoj su Romi pokuali kidnapirati dvoje djece (to je i naslov teksta). Autor na kraju teksta priznaje kako nije jasno da li je otmice uope bilo, ali dodaje komentar: Ipak, svjesni smo injenice da se Romi kreu kuda i kada ele, pa se ne samo djeca, ve i odrasli ne osjeaju ugodno. (Prema: Halilovi, Mehmed: Diskriminacija i mrnja na balkanski nain: http://www.netnovinar.org/netnovinar/dsp_page.cfm?articleid). Ovo je klasian primjer jezika mrnje zasnovanog na predrasudama prema Romima koji, navodno, ugroavaju druge i ine da se ljudi osjeaju neugodno u njihovom prisustvu.

Kada, dakle, govorimo o odnosu veina-manjina u Bosni i Hercegovini, moemo zakljuiti da je veinska skupina deklarativno tolerantna, ali kad je potrebna neka konkretna aktivnost, ono to manjine mogu oekivati je ignoriranje ili iskrivljena slika o sebi, ako ne i direktno ispoljavanje animoziteta. Zaboravlja se (sluajno ili namjerno) injenica da manjine trae priznavanje i prilagoavanje njihovim kulturnim (i drugim) razlikama, a ne toleranciju u smislu trpeljivosti, pa se manjinama slobode i prava garantiraju deklarativno i u onoj mjeri u kojoj se ne ugroava postojee stanje. Dok god su svedeni na nivo egzotinog i dok ostaju manjine, zajednica ih je spremna tolerirati (trpjeti), im se postojei balans promijeni, veina manjini ne priznaje prava. Borba za prava manjina nije (ili ne bi trebala biti) borba za to da veina primijeti, razumije i prihvati manjinu, ve borba da joj se priznaju jednaka prava i da postane nevidljiva u pozitivnom smislu (pa da nije potrebno da neko naglasi da je manjina da bi ostvario neko svoje temeljno pravo). Danas imamo situaciju da su manjine nevidljive u negativnom smislu (ili asimilirane /bh. dijaspora/ ili izolirane i neprihvaene /Romi/ ili kriju identitet /queer populacija/).

Za poziciju i stanje manjina u Bosni i Hercegovini odgovoran je svako od nas ponaosob i svi mi kao zajednica. Bosanskohercegovako drutvo mora razvijati i snanije ispoljavati senzibilitet prema razliitostima, naprosto zbog injenice da, ako manjinske skupine shvatimo kao zajednice na razini svijesti (identifikacije, svjetonazora), onda je svako, ovisno o okolnostima, manjina (po izgledu, seksualnom opredjeljenju, muzici koju slua, knjigama koje ita, izboru da bude ili ne bude religiozan itd.). Stoga stalno i uvijek iznova treba naglaavati kako se poloajem manjina ocjenjuje zrelost veine. Kako to primjeuje prof. Stjepan Malovi: Ne potujemo manjinu samo zbog nje same, ve potujemo svoju potrebu da kao veina brinemo o manjini, omoguujemo joj ravnopravnost i sva prava koja imamo i mi, veina. Kada veina prestane brinuti o

manjini ubrzo e se nai u slinom poloaju, jer ogranienje sloboda manjine tek je prvi korak u ogranienju sloboda svih nas.

Lejla Turilo (turcilol@fpn.unsa.ba) je docentica na Fakultetu politikih nauka Univerziteta u Sarajevu, gdje obavlja i poslove koordinatorice za meunarodnu saradnju Fakulteta. Aktivna je sudionica brojnih konferencija i diskusija kao i istraivakih projekata. Autorica je knjige Online komuniciranje i off-line politika u BiH (2006) i ko-autorica nekoliko publikacija o medijima, komunikacijama i manjinama u javnom diskursu.