REGIONALNI SIMPOZIJ SOCIJALNIH RADNIKA

SOCIJALNI RAD U PROCESIMA DEINSTITUCIONALIZACIJE I U UVJETIMA SIROMAŠTVA

Osijek, 28.–30. svibnja 2018.

PLENARNO IZLAGANJE

SIROMAŠTVO KAO SOCIOETIČKI PROBLEM

izlagatelj: izv. prof. dr. sc. Josip Berdica
Sveučilište J. J. Strossmayera u Osijeku, Pravni fakultet, Stjepana Radića 13, HR-31000 Osijek
jberdica@pravos.hr

„I kada umru, kao da je umro komarac“.

(beskućnik iz Zagreba)

§ 1. Uvodno

Siromaštvo je socijalni, etički, politički i nadasve egzistencijalni problem. Prvi je korak u rješavanju
problema da ga identificiramo, što znači da ga treba najprije definirati. Drugi je korak procjena veličine
problema, što zahtijeva izradu modela kojim ga možemo mjeriti. Kad je problem identificiran, definiran i
izmjeren, sljedeći je korak otkriti što ga uzrokuje. Tek pošto smo dobili odgovore na pitanja „što je
siromaštvo?“, „koliki je opseg siromaštva?“ i „što su uzroci siromaštvu?“ – može se postaviti pitanje –
„koja su rješenja problema siromaštva?“1

Ovo izlaganje neće obuhvatiti sva ova pitanja, još manje će ponuditi konačne odgovore. Vodeći računa
o nama koji ovdje sjedimo cilj mi je podsvijestiti problem siromaštva kroz njegove osobito dvije
dimenzije. Ponajprije (1) siromaštvo kao socijalni problem koji se manifestira prije svega u sve većem
broju naših sugrađana koji se nalaze u „začaranom krugu“ različitih okolnosti koje kao da se udružuju da
siromahe zadrže u siromaštvu. Koliki je opseg tog kruga svjedoče i statistička mjerenja siromaštva
usredotočena prije svega na brojčane pokazatelje i njegove učinke. No, (2) siromaštvo je i etički
problem unutar kojega se uočavaju različite ne samo socijalne već i egzistencijalne posljedice koje
otvaraju mnoga pitanja: tko je kriv za siromaštvo? Jesu li siromašni sposobni izvući se sami iz
siromaštva uz nužnu ruku društva i njegovih institucija? Siromaštvo je i jedna od najozbiljnijih prijetnji
suvremenom društvu. Sve će više sukoba i nereda izbijati upravo zbog toga što neki članovi našega
1
Usp. Michael Haralambos; Robin Heald, Uvod u sociologiju, Nakladni zavod Globus, Zagreb 1994., str. 142.

1
društva nemaju osnovne preduvjete za koliko toliko normalan život. Siromašni nemaju što drugo izgubiti
osim vlastitih okova koji ih drže. To se ne može reći za one na drugom kraju štapa.

Pitanja kojih se ovdje dotičemo niti su nova niti su moja. Dugo se znanstvenici, političari, književnici
bave ovakvim i sličnim pitanjima, nude bezbrojne odgovore i nove pristupe, teorije. Čini se da ključ za
razumijevanje i rješavanje problema siromašnih leži u angažmanu šire zajednice koja će u siromaštvu,
osobito siromašnima, vidjeti potencijalna rješenja a ne uvijek nove probleme.

§ 2. Siromaštvo kao socijalni problem

Siromaštvo je vrlo moćno. Za one koji su njime zahvaćeni ono utječe na svaki aspekt svakodnevice.
„Siromašan se budim, siromašan navečer legnem“ nedavno je izjavio jedan korisnik Caritasove pučke
kuhinje. Ljudi koji su se rodili siromašni troše manje od onih rođenih u bogatstvu. Imaju lošiji pristup
obrazovanju, zdravstvenoj njezi i često su izloženi raznim oblicima nasilja (što je posljedica nedostatka
ljudskosti).

Među zamke patologije siromaštva Marx uvrštava i glavni okidač za klasne sukobe – između onih koji
posjeduju i onih koji nemaju ništa – a to je privatno vlasništvo. Pročišćavanjem ove inače vrlo isfurane i
banalizirane hipoteze uz pomoć koje su njezinog autora optužili za ekonomski determinizam i koncept
besmislene (i neizvedive) jednakosti dolazi se do onog prvog pitanja: da li je činjenica bogatstva ili
siromaštva stvar nečije sreće odnosno nesreće? Nema nikog sretnijeg ako se rodi u bogatoj ili
dobrostojećoj obitelji. No, s druge strane, nema nikog s više peha od onoga koji je rođen u siromašnoj
obitelji. Njima se puno toga u životu mora doslovce „poklopiti“ da bi se na društvenoj ljestvici uspjeli
popeti svega nekoliko stepenica. A onda, ako se i popnu, tamo najčešće ostaju usamljeni jer iza sebe
nemaju nikoga tko bi ih „štitio“, čuvao im leđa ili ih „gurao“ naprijed. Siromaštvo je, dakle, moćno,
sveobuhvatno i totalno socijalno (psihološko) i etičko stanje koje nas može obilježiti tijekom cijeloga
života. Nema predaha od siromaštva.

Hrvatsko društvo obilježeno je siromaštvom. Nismo mi nikakav izuzetak niti smo neki specifikum.
Ujedinjeni su narodi (Program UN-a za hranu – WFP) procijenili da gotovo 1,5 milijardi ljudi iz 91 zemlje
u razvoju živi u potpunom siromaštvu. Nešto više od 2,2 milijarde ljudi u svijetu je siromašno ili blizu

2
granice siromaštva govore podaci iz 2014. godine.2 Podaci su zapravo još alarmantniji ako uzmemo u
obzir da je samo gladnih u svijetu 795 milijuna.3 S druge strane, broj siromašnih je, ako je vjerovati
Svjetskoj banci, u padu. Oni tvrde kako je „po prvi puta u povijesti“ broj siromašnih „pao“ ispod 10 %
svjetske populacije u 2015. (9,6 %, odnosno oko 702 milijuna ljudi s dnevnim primanjem manjim od 1,9
$, tj. nešto oko 12 kuna dnevno).4

No, kako ne bismo pomislili da su se problemi počeli rješavati, čini se da se oni zapravo sve više
usložnjavaju. Međunarodna konfederacija humanitarnih organizacija (OXFAM) iznosi podatak da se broj
milijardera 2017. godine povećao kao nikada do sada. Bogati su uspjeli zaraditi čak 762 milijarde
dolara, a 82% novoostvarenog bogatstva otišlo je u ruke 1% stanovništva. Dok bogatstvo milijardera
neprestano raste prosječne plaće „običnih ljudi“ ostaju iste, ili se smanjuju. 50% svjetske populacije od
navedenog iznosa nije imalo nikakve koristi. Uspoređujući rast plaća „običnih ljudi“ i rast bogatstva
milijardera ovi zadnji „rastu“ šest puta brže. Bogatstvo osam najbogatijih pojedinaca 2017. godine
jednako je imovini najsiromašnije polovine svijeta.5 Kako prenosi magazin Lider, u Hrvatskoj je skoro 12
tisuća „malih milijunaša“, 120 ih je „teško“ preko 30 milijuna $, dok njih 11 ima više od 100 milijuna $.
Broj supermilijunaša u Hrvatskoj je u prošlom desetljeću porastao za 33% (u Europi je riječ o 17%).6

Skoro pet godina po ulasku u Europsku uniju Hrvatska je jedna od najsiromašnijih članica. Uzmemo li
kao mjerilo BDP po glavi stanovnika, od nas je lošija jedino Bugarska. U Europskoj uniji u prosjeku je
nešto više od 17% građana (više od 74 milijuna) izloženo riziku od siromaštva dok je u Hrvatskoj taj
postotak skoro oko petine, odnosno 19,9% (ili nešto više od 670 tisuća).

2
On-line poveznica: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/u-svijetu-vise-od-dvije-milijarde-siromasnih, datum
pristupa: 27. 5. 2018.
3
On-line poveznica: http://publications.wfp.org/en/annual-report/2016/section_1.html, datum pristupa: 27. 5.
2018.
4
Uzmemo li tih 12 kuna i pomnožimo s prosječnih 30 dana u mjesecu dolazimo do mjesečnog primanja od 360
kuna što na godišnjoj razini iznosi 4,320 kuna. Dodamo li da prema izračunu Sindikata prosječna mjesečna
košarica za hrvatsku četveročlanu obitelj u prosincu 2010. godine iznosi oko 6,600 kuna (on-line poveznica:
http://www.nhs.hr/gospodarstvo/kosarica/izvjesca/, datum pristupa: 27. 5. 2018.) sasvim je jasno o kakvim je
mjerilima, ali i dimenzijama, siromaštva riječ. Dodajmo samo kako je samo „srednja uskrsna košarica“ u
Hrvatskoj 2018. godine iznosila 1,224 kune (http://www.poslovni.hr/hrvatska/evo-koliko-iznosi-uskrsna-
kosarica-za-cetveroclanu-obitelj-za-2018-godinu-339258, datum pristupa: 27. 5. 2018.).
5
On-line poveznica: https://www.klix.ba/biznis/svijet-u-2017-dobio-najvise-milijardera-u-historiji-do-broj-
siromasnih-raste/180122082, datum pristupa: 27. 5. 2018.
6
On-line poveznica: https://lider.media/aktualno/biznis-i-politika/hrvatska/zemlja-bogatasa-u-hrvatskoj-zivi-
oko-12-tisuca-milijunasa/, datum pristupa: 27. 5. 2018.

3
Siromaštvo je teško mjeriti jer ono sa sobom nosi društvenu stigmu zbog čega ankete i nisu
najpouzdanija metoda prikupljanja podataka. Vrlo vjerojatno stvarnu brojku siromašnih nikada nećemo
ni saznati jer izvjestan je broj onih koji se ne prijavljuju zbog neznanja, stida ili rezignacije. Kod nas se
apsolutno siromaštvo primjerice ne mjeri sustavno zbog čega se već godinama „vrti“ podatak o otprilike
20% siromašnih u Hrvatskoj dok mi zapravo i ne znamo stvaran broj siromašnih već onih koji imaju
dohodak ispod praga rizika od siromaštva. Ono na što stručnjaci osobito upozoravaju jest činjenica sve
većeg raslojavanja i sve izraženijih nejednakosti. Osobito se kritiziraju tzv. „socijalni transferi“ (bez kojih
se procjenjuje da bi stopa siromaštva iznosila oko 45%) smatrajući da bi oni trebali biti više ciljani i
preciznije štititi one u stvarnim potrebama a ne svima dijeliti jednako.7 Naime, „istinska jednakost ne
znači da se sve ljude tretira na jednak način, već da se jednako pridaje briga svačijim posebnim
potrebama“. Ljudske potrebe nisu međusobno proporcionalne te ih je nemoguće mjeriti istim aršinom. 8

Socijalne transfere ne kritiziraju samo oni koji smatraju da ih treba pravilno usmjeravati već i oni koji
smatraju da ih treba zapravo ukinuti. Neoliberalni program ide za time da se plaće smanje na minimalnu
razinu te srezati socijalne službe kako bi državu blagostanja stavili na raspolaganje novim „korisnicima
socijalne pomoći“ (bogatima i poduzećima) i sve privatizirati.9 U pozadini svega stoji čini se odlučnost da
se sva odgovornost za vlastitu dobrobit prebaci na pojedinca. Država se polako povlači iz sfere pružanja
socijalne skrbi i smanjuje svoju ulogu u područjima zdravstvene zaštite, javnog obrazovanja i socijalnih
usluga što kao posljedicu proizvodi sve veće segmente populacije u siromaštvu. „Mreža socijalne zaštite
svedena je na goli minimum u korist sistema koji naglašava osobnu odgovornost. Osobni neuspjesi u
pravilu se pripisuju osobnim nedostacima, pa žrtve i previše često snose još i krivnju“. 10 No, kapitalizam
i jest sistem koji proizvodi siromaštvo i krizu.11

7
Usp. Ana Blašković, „Oko petine građana u Hrvatskoj izloženo riziku od siromaštva“, Poslovni dnevnik, 4.
travnja 2018. (on-line poveznica: http://www.poslovni.hr/hrvatska/oko-petine-graana-u-hrvatskoj-izlozeno-
riziku-od-siromastva-339468, datum pristupa: 24. svibnja 2018.). Novac sam po sebi nije dovoljan – važno je
kako je raspodijeljen kaže Bregman (str. 69.).
8
Usp. Terry Eagleton, Zašto je Marx bio u pravu?, Naklada Ljevak, Zagreb 2011., str. 105.
9
Maurizio Lazzarato, Proizvodnja zaduženog čovjeka, Udruga Bijeli val, Zagreb 2013., str. 11.
10
David Harvey, Kratka povijest neoliberalizma, VBZ, Zagreb 2013., str. 78.
11
Usp. Boris Kagarlitsky, Novi realizam, novi barbarizam: socijalistička teorija u eri globalizacije, Jesenski i
Turk, Zagreb 2009., str. 13. Sabato nadodaje: „Ne radi se o krizi kapitalističkog sustava kao što mnogi misle:
radi se o čitavoj jednoj koncepciji svijeta i života, temeljenoj na idolatriji tehnike i na eksploataciji čovjeka. Da
bi se zaradio novac, koriste se sva sredstva“ (Ernesto Sabato, Otpor, Euroknjiga, Zagreb 2005., str. 78.).

4
 1. Statistički pokazatelji

Prema zadnjim dostupnim podacima12 za 2016. godini (vidi Tablicu 1.) u Hrvatskoj je prag rizika od
siromaštva za jednočlano kućanstvo iznosio 25 668 kuna na godinu, dok je za kućanstvo s dvije odrasle
osobe i dvoje djece mlađe od 14 godina taj iznos bio 53 903 kune na godinu. Stopa rizika od siromaštva
za isti promatrani period iznosio je 19,9% dok je osoba u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti
bilo 28,5% (to je više od milijun građana Hrvatske). Stopa teške materijalne deprivacije iznosi 12,6%.
Usporedba osnovne stope rizika od siromaštva i stope rizika od siromaštva prije socijalnih transfera
pokazuje da izuzimanje socijalnih transfera iz dohotka utječe na povećanje postotka osoba koje su u
riziku od siromaštva s osnovnih 19,9 na stopu od 27,8%. Ako se iz dohotka izuzmu i socijalni transferi i
mirovine, tada stopa rizika od siromaštva iznosi 44,9%.13

Tablica 1. Ključni pokazatelji siromaštva i socijalne isključenosti 2016.

Stopa rizika od siromaštva, % 19,9

Osobe u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, % 28,5

Osobe u teškoj materijalnoj deprivaciji, % 12,6

Prag rizika od siromaštva, kune

Jednočlano kućanstvo 25 668

Kućanstvo s dvije odrasle osobe i dvoje djece 53 903

Stopa rizika od siromaštva prije socijalnih transfera, %

Socijalni transferi nisu uključeni u dohodak 27,8

Mirovine i socijalni transferi nisu uključeni u dohodak 44,9

Izvor: www.dzs.hr

Po prvi puta možemo službeno (DZS) uspoređivati i niže prostorne razine u Hrvatskoj kada je u pitanju
siromaštvo (vidi Tablicu 2.). Tako stopa rizika od siromaštva za Jadransku Hrvatsku u 2016. godini

12
Usp. „Pokazatelji siromaštva i socijalne isključenosti u 2016.“ (on-line poveznica: www.dzs.hr, datum
pristupa: 25. 5. 2018.).
13
Od Hrvatske su po ovom podatku lošije Grčka (52,9%), Rumunjska (49,5%), Madžarska (47,6%), Španjolska
(46,8%), Bugarska (45,5) i Švedska (45,0). Što se tiče izdvajanja Hrvatske za sve naknade socijalne zaštite ono
iznosi 21,4% BDP-a.

5
iznosi 15,8% dok je za Kontinentalnu Hrvatsku iznosila 21,9%. Osoba u riziku od siromaštva ili socijalne
isključenosti za Jadransku Hrvatsku iznosio je 24,0%, a za Kontinentalnu Hrvatsku 30,8%.

Tablica 2. Siromaštvo i socijalna isključenost po nižim prostornim razinama 2016.

Republika Jadranska Kontinentalna

Hrvatska Hrvatska Hrvatska

Stopa rizika od siromaštva, % 19,9 15,8 21,9

Osobe u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, % 28,5 24,0 30,8

Izvor: www.dzs.hr

Pogledamo li županije Osječko-baranjska, usprkos tome što ima najniži broj siromašnih u Srednjem i
istočnom statističkom području, ima najveću koncentraciju siromašnih. Županija s najvećim udjelom
siromašnih pojedinaca je u Jadranskom dijelu – Splitsko-dalmatinska – koja je ujedno i županija s
najvišom stopom siromaštva u Jadranskoj regiji. Grad Zagreb također udomljava značajan dio
siromašnih s oko 6,3% svih siromašnih u zemlji. Iako su podaci iz 2016. godine (ali ne i za tu godinu)
uočljivo je kako je siromaštvo dvostruko prisutnije u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Socijalni transferi
najviše „popravljaju“ sliku u Osječko-baranjskoj zatim u Šibensko-kninskoj županiji.

Uzmemo li primjerice pet najvećih gradova u Hrvatskoj (vidi Tablicu 3.) dolazimo do podatka da je
najveća stopa rizika od siromaštva u Zadru (19,6%), a slijede Osijek (18,3%), Split (13,4%), Rijeka
(10,9%) dok je najmanja u Zagrebu (9,8%).14 Ipak, podaci govore da je stopa rizika od siromaštva
manja u gradovima (18,5%) u odnosu na općine (27,1%). Prije krize 2007. i 2008. godine siromaštvo je
bilo povezano uglavnom s dugotrajnom nezaposlenošću pogađajući većinom niskokvalificiranu radnu
snagu. Danas siromaštvo pogađa više razvijenije i urbane dijelove Hrvatske. Predviđa se da će

14
To, ipak, ne znači da su građani Zagreba ujedno i najsretniji građani Hrvatske. Naime, prema istraživanju NIS-
a iz 2011. (http://www.poslovni.hr/vijesti/stanovnici-zagreba-najnezadovoljniji-graani-hrvatske-185992, datum
pristupa: 25. 5. 2018.) godine stanovnici Zagreba su najnezadovoljniji građani Hrvatske, odnosno gotovo sve su
komponente indeksa za Grad Zagreb bile ispod razine zemlje, a većina njih na samom dnu ljestvice. Stanovnici
Zagreba su sa 63,1 bodom opće razine indeksa, uz regiju sjeverne Hrvatske, najmanje sretni građani, najlošijeg
su emotivnog stanja (58,7 bodova), procjenjuju da im je standard života najniži (pristup životnim potrebama 57,2
boda), te su najnezadovoljniji osobnim razvojem i socijalnom okolinom (67,3 boda). Samo su Dalmatinci
nezadovoljniji radnom okolinom od stanovnika Zagreba (71,8 bodova), pa je stoga je Grad Zagreb među
najpesimističnijim regijama Hrvatske (59,9 bodova). To nas sve skupa može (ponovno) navesti na zaključak da
materijalno bogatstvo (ili odsutnost siromaštva) nije ujedno i znak/jamstvo sreće.
6
siromaštvo znatnije rasti u bogatijim sredinama zbog pada zaposlenosti u industrijaliziranim i urbanim
regijama Hrvatske.15

Tablica 3. Stope rizika od siromaštva u pet najvećih gradova Hrvatske 2016.

Grad Stopa rizika od

siromaštva, %

Zadar 19,6

Osijek16 18,3

Split 13,4

Rijeka 10,9

Zagreb 9,8

Izvor: https://razvoj.gov.hr/

Siromaštvo u Hrvatskoj ima i teritorijalnu dimenziju. Najveća prostorna koncentracija faktora koji utječu
na udio ljudi koji su u riziku od siromaštva može se naći u malim gradovima i naseljima na istoku i
jugoistoku zemlje, uglavnom uz granicu s Bosnom i Hercegovinom i Srbijom, područjima koja su najviše
bila zahvaćena Domovinskim ratom 1990-tih, kao i ruralnim područjima. Svjetska banka je (još prije
desetak godina) u svom izvješću Hrvatska: ocjena životnog standarda ustvrdila kako kod nas
rangiranjem regija po razini incidencije siromaštva tako nastaje sljedeća široka tipologija:

 nisko siromaštvo: zagrebačka regija, sjeverni Jadran i urbani južni Jadran (uzeti zajedno, oni
sačinjavaju oko polovicu hrvatskog stanovništva, ali je u njima samo jedna šestina siromašnih);

 umjereno siromaštvo: ruralni južni Jadran, urbana središnja regija, urbana istočna regija
(otprilike jedna četvrtina hrvatskog stanovništva i oko 30 posto siromašnih);

15
Usp. http://www.poslovni.hr/vijesti/sisacki-sindrom-siromastvo-sve-vise-pogaa-urbane-dijelove-hrvatske-
201220, datum pristupa: 25. 5. 2018.
16
Grad Osijek je u 2017. godini za potrebe socijalne skrbi izdvojio nešto više od 14 milijuna kuna od čega je
najviše izdvojeno za naknade troškova stanovanja (3,2 milijuna) te za jednokratne pomoći umirovljenicima za
Božić i Uskrs (2,7). Potpora i donacija ustanovama, zakladi i udrugama u socijalnoj skrbi isplaćeno je skoro 3,5
milijuna kuna (podaci preuzeti iz Izvješća o realizaciji programa javnih potreba u socijalnoj skrbi i zdravstvu
grada Osijeka za 2017., on-line poveznica: http://dms.osijek.hr/JavniDokumenti/00367570335057_1.pdf, datum
pristupa: 26. 5. 2018.). Prema podacima Udruge „Rijeka ljubavi“ u njihovoj evidenciji socijalno ugroženih
građana Osijeka nalazi se 1320 obitelji, preko 3500 članova i oko 620 djece.

7
  visoko siromaštvo: ruralna središnja i ruralna istočna regija (otprilike jedna četvrtina
stanovništva, ali više od polovice siromašnih).

Prema njihovom istraživanju, Osječko-baranjska županija ima karakteristike područja umjerenog do

visokog rizika od siromaštva, ovisno radi li se o urbanim ili ruralnim dijelovima županije.17 No, što god i
kako god čitali ove podatke činjenica je da su od Osječko-baranjske županije, barem kada je stopa
siromaštva računata po dohodovnoj metodi 2011. godine, lošije tek Vukovarsko-srijemska, Virovitičko-
podravska i Brodsko-posavska županija.

Uzmemo li u obzir još dvije dimenzije siromaštva – dob i spol onih kojima siromaštvo prijeti – (vidi
Tablicu 4.) naše statistike govore da je stopa rizika od siromaštva najviša u osoba starijih od 65 godina
te iznosi 28,0%. U toj je dobnoj skupini razlika prema spolu najveća te stopa rizika od siromaštva u žena
iznosi 30,8% a u muškaraca 23,8%. Nije na odmet istaknuti i kako je prosječna mirovina u Hrvatskoj
otprilike 300 eura na mjesec.18 Najniža stopa rizika od siromaštva bilježi se za osobe u dobi od 25 do 54
godine i iznosi 15,8%. U muškaraca te dobi iznosi 16,6%, a u žena 14,9%.

Tablica 4. Stopa rizika od siromaštva prema dobi i spolu u 2016.

Ukupno Muški Ženski

Dobne skupine

Ukupno 19,9 18,9 20,8

0 – 17 godina 20,7 19,5 21,9

18 – 24 godine 19,6 19,3 19,9
25 – 54 godine 15,8 16,7 14,9
55 – 64 godine 20,0 19,2 20,7
65 ili više godina 28,0 23,8 30,8

17
Usp. Savjet za socijalnu skrb Osječko-baranjske županije, Prijedlog socijalnog plana Osječko-baranjske
županije 2015 – 2020 (on-line poveznica:
http://www.obz.hr/hr/pdf/2015/17_sjednica/19_prijedlog_socijalnog_plana_obz_2015_2020.pdf, datum pristupa:
25. 5. 2018.). Ističem da je prema Izvješću o realizaciji programa u djelatnosti socijalne skrbi na području
Osječko-baranjske županije za 2017. godinu Caritasova pučka kuhinja u 2017. godini pripremila i podijelila
ukupno 63.112 kuhana obroka – prosječno dnevno za 173 korisnika (on-line poveznica:
http://www.obz.hr/hr/pdf/2018/10_sjednica/09_izvjesce_o_izvrsenju_programa_javnih_potreba_u_djelatnosti_s
ocijalne_skrbi_na_podrucju_obz_za_2017.pdf, datum pristupa: 26. 5. 2018.).
18
Stanje je zapravo puno lošije uzmemo li u obzir i činjenicu da preko 40 % hrvatskih umirovljenika prima
mirovinu manju od 2 000 kuna što u kombinaciji povećanja indeksa potrošačkih cijena dobara i usluga samo
dodatno pojačava ionako lošu sliku siromaštva u Hrvatskoj.

8
 Izvor: www.dzs.hr

Budući se radi o posebno osjetljivom pitanju kada su djeca po srijedi (kod njih je osobito prisutno
stigmatiziranje i traumatiziranje, bez obzira radi li se o primarnom ili sekundarnom), treba istaknuti kako
je i iz dostupnih podataka uočljivo da je Hrvatska jedna od onih zemalja „s višim stopama relativnog
siromaštva djece“ s time što starija djeca (od 15 do 17 godina) imaju veću stopu siromaštva. Stope
rizika od siromaštva djece ovisit će i o broju uzdržavane djece u kućanstvu. Odnosno, kako raste broj
djece u kućanstvu tako se i stopa njihova siromaštva povećava.19 Drugi je važan indikator siromaštva
djece potencijalni gubitak posla barem jednog od roditelja što se pokazalo izravno povezanim.20
Dovoljno je istaknuti podatak kako 56% siromašne djece dolazi iz obitelji u kojima nitko nije zaposlen.
Ako nam je poznato „kako su djeca odrasla u siromaštvu sklonija poremećajima ponašanja“21 onda
možemo pretpostaviti kakve će to učinke imati po hrvatsko društvo u doglednoj budućnosti. Jedno je
američko istraživanje pokazalo da su problemi u ponašanju djece koja su se izvukla iz siromaštva pali
za 40%. Također je opala i stopa maloljetničkog kriminala, kao i zloporaba droge i alkohola, dok su im
se ocjene u školi znatno poboljšale. Prema tome, socijalne intervencije mogu imati zavidan učinak, i to
ne samo na djecu već i na roditelje koji su se primjerice zaposlili, oslobodili pritiska te su se mogli više
posvetiti djeci i roditeljstvu umjesto da se brinu zbog novca.22 Apel da se načelo individualnosti ispravi
obiteljskim načelom očito još uvijek nije došao do onih koji se bave socijalnim transferima. „Društvo još
ne obraća dovoljno pozornosti niti dovoljno cijeni žene i muškarce koji ulažu u obitelj“. Možemo govoriti
o strukturnoj bezobzirnosti prema obitelji. „U središtu je uvijek pojedinac sa svojom produktivnošću,
bolje rečeno: porezni obveznik. Djeca i osobe koje se u obiteljima skrbe za djecu s tog su gledišta
veličine koje treba zanemariti“.23

19
Usp. Marko Ledić, „Dohodovno i multidimenzionalno siromaštvo djece u Hrvatskoj“, Privredna kretanja i
ekonomska politika 26 (2018) 2, str. 7., 27. Na istome mjestu čitamo da su u 2014. godini „djeca iz kućanstava s
četvero ili više djece imala tri puta veći rizik od siromaštva u odnosu na djecu koja nemaju maloljetne braće ili
sestara“. Isto tako, „stopa siromaštva djece koja žive u rijetko naseljenim područjima dvostruko je veća od stope
siromaštva djece koja žive u gusto naseljenim područjima“ (str. 49.). Usp. ovu tvrdnju i kod: Reinhard Marx,
Kapital: Pledoaje za čovjeka, Naklada Zadro, Zagreb 2009., str. 86.
20
Čitamo: „Godišnja izvješća biskupijskih Caritasa o socijalnoj skrbi i pruženim uslugama u mreži pokazuju
porast ovih korisničkih kategorija: obitelji s 3 i više djece, starih, umirovljenika koji žive s prihodima ispod
razine siromaštva i obitelji samohranih roditelja. Obitelji u kojima je barem jedan roditelj izgubio posao obično
traže pomoć za plaćanje režijskih životnih troškova (struja, grijanje, plin, rate stambenih kredita itd.)“ (on-line
poveznica: http://www.caritas.eu/sites/default/files/cs_hrvatska.pdf, datum pristupa: 26. 5. 2018.).
21
Rutger Bregman, Utopija za realiste, Naklada Ljevak, Zagreb 2017., str. 58.
22
Usp. Ibid., str. 59–60.
23
Usp. Reinhard Marx, Kapital: Pledoaje za čovjeka, Naklada Zadro, Zagreb 2009., str. 86–87.

9
 2. Siromaštvo kao uskraćenost sposobnosti

Svi su ovi podaci usredotočeni na jedno – prihode, odnosno bogatstvo, točnije njegovu odsutnost. No,
siromaštvo nisu samo brojke, statistike. Stvari se možda najuspješnije zamagljuju statistikama na koje
se tako često volimo pozivati. Siromaštvo je multidimenzionalna stvarnost koju se ne može svesti samo
na puke brojke koje se tiču nečijih prihoda i financijskih (ne)mogućnosti. „Pri prosuđivanju prednosti koje
različiti ljudi imaju u međusobnoj usporedbi“, kaže Nobelovac Amartya Sen, „moramo gledati ukupne
sposobnosti koje uspijevaju imati“. 24 Upravo pristup sposobnosti fokusira se na život ljudi, ne samo na
njihove resurse u vidu posjedovanja ili korištenja. Često se smatra da su dohodak i bogatstvo glavni
kriteriji čovjekova uspjeha. Ovdje činimo pomak od sredstava življenja k stvarnim mogućnostima koje
osoba ima. A različiti ljudi mogu imati posve različite mogućnosti da dohodak i druga primarna dobra
pretvore u značajke dobrog življenja. Nekoliko je različitih preduvjeta koji stvaraju varijacije prilikom
pretvaranja sredstava življenja k stvarnim mogućnostima na koje treba obratiti pozornost:

 osobne heterogenosti – različite tjelesne značajke zbog kojih su potrebe posebne za svakog
čovjeka ponaosob (dob, rod, invalidnost25, sklonost bolestima, i sl.);

 razlike u fizičkoj okolini – klimatski uvjeti;

 varijacije društvene klime – društveni uvjeti poput javne zdravstvene skrbi i epidemiologija,
sustavi javnog obrazovanja, pojavnost zločina, kriminala i nasilja;

 razlike u društvenim odnosima – ustaljeni obrasci ponašanja u zajednici (primjerice „skuplje“

odijevanje u bogatijim društvima) koji su povezani i s elementarnom potrebom
samopoštovanja.26

Problem siromaštva postaje još složeniji uključimo li u ove preduvjete još i razloge zašto dolazi do
uskraćenosti, „a to može biti presudno za razumijevanje siromaštva i donošenje mjera javnih politika za
njegovo rješavanje“.27 Hendikepi poput starosti, invalidnosti ili bolesti umanjuju sposobnost zarađivanja.

24
Amartya Sen, Ideja pravednosti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2017., str. 243.
25
Prema procjeni Svjetske banke više od 600 milijuna ljudi – oko desetine svjetske populacije – živi s nekim
oblikom ozbiljne invalidnosti (usp. Ibid., str. 247.).
26
Usp. Ibid., str. 244–245.
27
Ibid., str. 246.

10
Riječima Ernesta Sabata, „naše napredno društvo ostavlja po strani one koji ne proizvode“. 28 Ove
skupine ne samo da žive s tim hendikepom već i proživljavaju svojevrsni „hendikep konverzije“ vlastitih
prihoda u kvalitetno življenje. Stoga stvarno siromaštvo (kao uskraćenost sposobnosti) može biti
kudikamo teže nego što se može zaključiti iz podataka o dohotku. Uključimo li u sve ovo još i obitelj čiji
dohodak stvaraju samo neki njezini članovi (a ne svi pojedinci) dodatno kompliciramo dohodovni pristup
siromaštvu.

§ 3. Siromaštvo kao etički problem

Kada govorimo o siromaštvu jedno od temeljnih pitanje je: siromašni smo ali u odnosu na što? U
odnosu na neko predmnijevano „bogatstvo“ ili, u krajnjoj mjeri, blagostanje. „Da dohodak ili bogatstvo
nisu primjeren način prosuđivanja o koristi vrlo je jasno rekao Aristotel u Nikomahovoj etici: 'Bogatstvo
bjelodano nije dobro koje tražimo. Ono je naime korisno samo radi nečega drugog'“.29 Ekonomist i
nobelovac Amartya Sen će reći da bogatstvo nije nešto do čega držimo radi bogatstva samoga, niti je
ono uvijek dobar i relevantan pokazatelj kakav način života možemo postići temeljem vlastitog
bogatstva.30 I Aristotelov učitelj Platon je rekao kako potraga za bogatstvom predstavlja nadomjestak za
duhovno zakržljao život. Teško je govoriti o pravednom društvu, o društvu blagostanja, o društvu visokih
moralnih, ljudskih i socijalnih kriterija „naočigled patnje ljudi, siromašnih, koji svojoj djeci ne mogu dati
kruha za jelo, koji nemaju prava na liječničku skrb, kojima je uskraćeno školovanje, koji su isključeni iz
društvenoga i kulturalnog života, koji su potisnuti na rub te ih se osjeća kao teret i pogibelj za životni stil
nekolicine bogatih“.31 Parafrazirajući jednu poznatu poslovicu s početka 20. stoljeća možemo reći da
ćemo sud o nekom društvu najbolje donijeti ako vidimo kako se ono odnosi prema onima koji se nalaze
u najnepovoljnijem položaju – djeci i siromašnima. Nažalost, nerijetko su ove dvije skupine zapravo
jedna.

Siromaštvo, dakle, nije samo statistički problem. Statistika naime govori o svima ali ne o pojedinačnim
osobama sa svojom poviješću, potrebama, dostojanstvom. Siromaštvo ima i svoju etičku dimenziju.
Etika siromaštva zapravo je etika preživljavanja budući da se radi o stalnoj borbi s golom egzistencijom.

28
Ernesto Sabato, Otpor, Euroknjiga, Zagreb 2005., str. 61.
29
Amartya Sen, Ideja pravednosti, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb 2017., str. 243.
30
Usp. Ibid.
31
Gerhard Ludwig Müller, Siromaštvo: Izazov za vjeru, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2015., str. 27.

11
Ta borba ima odlike usredotočenosti na sebe i svoje najbliže ali i umješnosti („siromaštvo nas čini
lukavima“) jer kako drugačije opisati one koji mjesečno preživljavaju s manje od tisuću ili petsto kuna!?
Onima koji to nisu iskusili zvuči zapravo nestvarno ali je činjenica da više od 90 tisuća umirovljenika u
Hrvatskoj živi s mirovinom manjom od 500 kuna.32 Upravo ovo „sužavanje fokusa“ predstavlja zajednički
nazivnik siromašnih diljem svijeta. Ne samo da preživljavaju već i govore u prilog činjenici da su
sposobni preživjeti. Čovjek je sposoban od prepreka napraviti nove putove jer životu je dovoljan prostor
pukotine kako bi dobio jedno sasvim novo usmjerenje.33

Socijalna pomoć postoji kako bi se siromaštvo spriječilo a ne pojačavalo ili naglašavalo. Ona je
zamišljena kao prijelazni stadij kako bi se ljudima što prije omogućilo da svoj život samoodgovorno
uobliče. Socijalna pomoć je svojevrsna „pomoć za samopomoć“ a ne okidač za „kulturu ovisnosti“. Ona
nije zamišljena i ne smije biti oblik socijalne sterilizacije i pasivizacije onih u najnepovoljnijem položaju. 34
U konačnici, ekonomska nesloboda potencijalno može razviti i socijalnu neslobodu. S druge strane,
sloboda je i odgovornost. Ona se ne sastoji od povlastica kako neki misle, već ponajprije od dužnosti
rekao je Camus.

Treća važna etička dimenzija koju nam siromaštvo otkriva jest besperspektivnost zapostavljenih ljudi, s
kojom se naše društvo miri. Postali smo ravnodušni prema siromašnima koji će takvima ionako ostati
cijeloga života. Stoga se prijetnja siromaštva više ne odnosi samo na određena životna razdoblja, već
postoji opasnost da se ona ustali (ako ste izgubili posao i dulje od godinu dana čekate na novi povratak
na tržište rada bit će sve teži). Tom su činjenicom opet najpogođenija djeca koja nerijetko nasljeđuju
siromaštvo svojih roditelja. Mnogo je istraživanja o učincima tzv. „prenesene deprivacije“.

Usko uz ovo povezana je i četvrta etička dimenzija siromaštva koja je usredotočena na obrazovanje
koje se sve više i kod nas povezuje sa socijalnim podrijetlom. Govori se sve češće o tzv. „obrazovnom

32
Mirovinu manju od 2000 kuna u Hrvatskoj prima 323 000 građana. Matica umirovljenika Hrvatske izračunala
je da je u travnju 2016. godine čak 868 830 umirovljenika (njih 76,3%) primilo prosječnu mirovinu u iznosu od
1682 kune. Podaci Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje govore da je u travnju 2016. godine mirovinu
manju od 500 kuna dobilo 67.515 umirovljenika. Njih 55.254 primilo je između 500 i 1000 kuna, a 74.409 ima
mjesečna primanja između 1000 i 1500 kuna. Nadalje, 125.782 umirovljenika preživljava s 1500 do 2000 kuna
mjesečno, 219.891 umirovljenik mjesečno na ime mirovine primi između 2000 i 3000 kuna. On-line poveznica:
http://www.glas-slavonije.hr/306883/1/Mirovinu-manju-od-2000-kuna-prima-323000-gradjana, datum pristupa:
28. 5. 2018.
33
Ovdje parafraziram Ernesta Sabata (str. 101.).
34
Usp. Reinhard Marx, Kapital: Pledoaje za čovjeka, Naklada Zadro, Zagreb 2009., str. 84. Prema posljednjim
objavljenim podacima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku za prosinac 2017.,
socijalnu su pomoć u Hrvatskoj primale 86 623 osobe. Polovica njih su radno sposobne, na burzu prijavljene
nezaposlene osobe. Socijalna pomoć za samca ili nositelja kućanstva iznosi 800 kuna mjesečno, za drugu odraslu
osobu 480 kuna, a za dijete 320 kuna.

12
siromaštvu“ u okvirima kojega manjka pravednosti u obrazovnoj osposobljenosti djece i mladih iz
ugroženih obitelji.35 No, kad smo kod obrazovanja onda se nalazimo na tankom ledu formalizma i
uniformnosti. Skloni smo rezonirati da će obrazovanje riješiti siromaštvo. Taj stav proizlazi iz teze (ili
predrasude, kako god to nazivali) da su ljudi siromašni zato što nisu obrazovani te da bi ih obrazovanje
izvuklo iz siromaštva kroz tržišnu konkurentnost. A zapravo ne znamo što bi im drugo mogli uopće
ponuditi.36 Previđamo činjenicu „da siromašni nisu siromašni zato što su nepismeni ili neobrazovani,
nego zato što ne mogu zadržati plodove svoga rada – i to zato što nemaju pristup kapitalu i zato što oni
koji ga kontroliraju isključivo određuju pravila igra“.37 Asocira me to na tzv. „teoriju mrvica““ prema kojoj
„djelići bogatstva padaju sa stola najimućnijih te neprijeporno pridonose neizravnu poboljšanju sudbine
najpotrebitijih. No, jaz između jednih i drugih raste. Problem nije gospodarske, nego političke prirode
budući da raspodjela prihoda uvijek ovisi o raspodjeli moći“. 38 Zar siromašni po naravi stvari ne bi znali
koristiti kapital da im se da u ruke?39

Umjesto toga možemo ih smjestiti u klupe i podvrgnuti obrazovnim programima koji su većinom potpuno
neučinkoviti a samim siromašnima ne zanimljivi. Kako kaže Nobelovac Muhammad Yunus, „obrazovni
programi nastoje razvijati kod ljudi nova znanja umjesto da se oslanjaju na ona već postojeća. Ta nova
znanja“, nastavlja Yunus, „prenose se kandidatima na … način da oni imaju osjećaj da su potpune
neznalice ili glupi“.40 To ne znači da je svaki oblik obrazovanja a priori loš. Želim samo istaknuti da
„treba omogućiti prirođenim sposobnostima da se izraze, a ne ih gušiti u okviru jedne zadane
strukture“.41 Mnogo je produktivnije kreirati situaciju koja će ih potaknuti da se uključe u neki vid
obrazovanja a ne ih prisiljavati pod krinkom „to vam treba“. „Kada bi ga oni financirali, zacijelo bi ga
izabrali prema svojim potrebama. Ako vi plaćate, vi i birate“.42

35
Usp. Ibid., 84–85.
36
Usp. Muhammad Yunus, Bankar siromašnih, Poslovni dnevnik – MASMEDIA, Zagreb 2007., str. 201.
37
Usp. Ibid., str. 201–202.
38
Pascal Bruckner, Bijeda blagostanja: Tržišna religija i njezini neprijatelji, Algoritam, Zagreb 2004., str. 15.
39
Ovdje se naravno može postaviti i pitanje samozapošljavanja. Umjesto da se obrazuju kako bi radili kod
nekoga, zar ne bi bilo učinkovitije da oni uzmu svoju sudbinu u svoje ruke i da stvore vlastite aktivnosti? To
pretpostavlja formiranje prikladnih institucija i donošenje učinkovitih mjera a što je opet u koliziji s idejom
političke moći i kontrole.
40
Muhammad Yunus, Bankar siromašnih, Poslovni dnevnik – MASMEDIA, Zagreb 2007., str. 202.
41
Ibid. Bregman govori o tzv. „mentalnoj propusnosti podataka“.
42
Ibid.

13
Da bi se poboljšali ekonomski uvjeti jedne siromašne obitelji, potrebna je potpora šire zajednice.
Određeni novčani iznos može pomoći da se motor pokrene, ali da bi on ispunio svoju svrhu potrebno
mu je gorivo, redovito održavanje, povećanje kapaciteta i cesta u dobrom stanju. Nije toliko teško
osigurati preživljavanje, ali je za sve buduće etape potrebno organizirati učinkovit sustav zdravstvene
zaštite, mirovinski fond, dobra sredstva komunikacije i informacije.43 Kada takav cjelovit sustav ne
postoji uzalud su svi socijalni transferi. Sve skupa to onda izgleda kao da ste naučili nekoga plivati i
potom ga bacili u olujno more.

§ 4. Zaključno

Na koncu želim istaknuti jednu misao. Društvena intervencija protiv siromaštva mora uključiti prevenciju
kao način upravljanja i popravljanja. Ako zahtjevi pravednosti moraju dati prvenstvo uklanjanju
očigledne nepravednosti a ne koncentrirati se na dugu potragu za savršeno pravednim društvom, tada
prevencija i umanjivanje siromaštva moraju biti ključni u pothvatu promicanja pravednosti.44

Vjerujem da je uklanjanje siromaštva pitanje volje, a ne financijskih sredstava. Još ni danas ne

posvećujemo tom problemu dovoljno pažnje, vjerojatno zato što nismo osobno pogođeni. Mi nismo
siromašni. Mnogi se ljudi distanciraju od tog problema tvrdeći da ljudi ne bi bili siromašni kad bi više
radili. Milostinja koju im nudimo ne rješava ništa. Njome samo pogoršavamo situaciju i oduzimamo
siromašnima svaku inicijativu. Nama to, pak omogućuje da i dalje mirno živimo svoj život ne brinući se
za život drugih. Pravo rješenje bilo bi da omogućimo svima da se ravnopravno bore i da im osiguramo
istinsku jednakost šansi.45 Šanse na koju svatko od nas ima pravo. „Ako prekrižimo ruke bit ćemo
suučesnici u sustavu koji je ozakonio polagano umiranje“46 – ljudskosti.

43
Ibid., str. 203.
44
Parafraziram Amartyu Sena (str. 248.).
45
Parafraziram Muhammada Yunusa (str. 207.).
46
Ernesto Sabato, Otpor, Euroknjiga, Zagreb 2005., str. 84.

14