Esej iz predmeta „Etika javne riječi“

Tema:

Istina i objektivnost u novinarstvu

Student: Mentor:
Amina Jašaragić prof. dr. Amila Šljivo Grbo
Komunikologija MA Lamija Silajdžić
5082/R

Sarajevo, maj/svibanj 2020.

„Etika ne podrazumijeva ni specifičan moralni kod, niti dogovoreni spisak specifičnih, usko
ograničenih vrlina, već otvoren proces razmišljanja o tome kako treba djelovati da bismo
mogli dobro živjeti, kako individualno, tako i kolektivno“ (Tabs, S. (2013), Komunikacija
principi i konteksti, Beograd: Clio, str. 274.)
Istina i objektivnost u novinarstvu usko je vezana za etiku novinara. Navedena definicija
sugestira razmišljanje! Novinar kao individualac bi trebao razmišljati prije nego posegne za
neistinom i za preoblikovanom informacijom čijom distribucijom zadovoljava isključivo
vlastite potrebe. Kada govorimo o vlastitim potrebama, za mnoge “kvazi“ novinare one su
uvijek na prvom mjestu, kao da ne znaju šta je to opće dobro, šta je zajednica? U prethodno
citiranoj Tabsovoj definiciji spominje se djelovanje da bismo mogli dobro živjeti
individualno, ali i kolektivno! Nije rijedak slučaj da mnogi često zaborave na kolektiv, na
zajedničko dobro, i to je zaista greška koja može ljudsku vrstu dovesti do, blago rečeno,
propasti.
„Etika odražava shvatanje društva o tome šta jeste, a šta nije ispravno u nekom činu, kao i
razlike između dobra i zla. Etika se često opisuje kao skup principa ili kao kodeks moralnog
ponašanja. U svijetu novinarstva konstantno se javljaju dileme oko stvari za koje se smatra
da su dobre, ali i oko onih za koje se smatra da su loše.“ (Alvin Dej, L. (2004): Etika u
medijima, Beograd: Medija centar, Beograd/Plus, str. 20.)

Dobro i zlo možemo poistovijetiti sa istinom i laži. U vezi s tim postoji apsolutna
jednoglasnost, a također i potpuna konfuzija: Svi se slažu da novinari moraju reći istinu. Želja
da informacije budu istinite je elementarna. Budući da su vijesti materijal koji ljudi koriste
kako bi naučili i razmišljali o svijetu izvan sebe, najvažnija kvaliteta je ta da on bude
upotrebljiv i pouzdan.
Čini se da je istina previše komplikovana da bismo je slijedili. Ili, možda, ne postoji, jer smo u
vrijeme danjašnjice svi subjektivni pojedinci. Sami novinari nikada nisu bili jasni šta oni
smatraju pod terminom “istina“. Novinarstvo je po prirodi reaktivno i praktično. Kako
izvještavanja mogu biti jako uspješna, sa druge strane neuspjeh novinara da izvještava o
dešavanjima “blizu kuće“ (npr. u državi), ostavlja građane u sumnji i sve više utiče na
nepovjerenje. Primjer možemo uzeti u izvještavanjima o virusu Covid19 i broju zaraženih u
našoj državi. Mislim da je svima poznata priča o preminuloj ženi iz Hrasnice, sa općine Ilidža
u Sarajevu, koja je, kako je navedeno na portalima, preminula usljed posljedica od korona
virusa, gdje se još navodi i to da je ona prešutjela da boluje od virusa te da je bila u kontaktu
sa kćerkom koja je prethodno došla iz jedne od zemalja pogođenih ovim virusom. Zatim,

1
nakon njene smrti se oglašava kćerka koja demantuje sve ove informacije za koje se
ispostavlja da su lažne. Ako u ovakvim situacijama mediji štite “nekog većeg“, u pitanjima
života i smrti, šta dalje možemo očekivati? To je jedan od razloga zašto je pojam
objektivnosti postao takva zamka.
Prof. dr. Amila Šljivo-Grbo kaže: „Novinarstvo je teško zamisliti bez subjektivnog stava
novinara, a objektivnost je obavezujući kriterij. Ta raspetost zapravo upozorava na kritični
momenat ličnosti novinara koji opredjeljuje moral novinara. Subjektivan doživljaj (viđenje)
može doprinijeti istinitosti informacije, ali je može i zamagliti. Stoga se govori o
osposobljenosti novinara za poziv.“ (Istina – kriterij novinarske profesije, 113.)
Greške se dešavaju u svakom poslu i pozivu, pa tako i u novinarstvu. Čovjek griješi dok je
živ, ali novinari trebaju biti svjesni uloge kakvu imaju u društvu. Novinari su ti koji imaju
veliku odgovornost na svojim leđima, i trebaju biti svjesni da za svaku namjerno plasiranu
neistinu mogu biti osuđivani, i tada se u pitanje dovodi njihova sposobnost za rad i njihova
dobronamjernost.
Kaže se za novinarsku istinu da je ona više od puke tačnosti, da je proces sortiranja koji se
razvija između početne priče i interakcije javnosti i novinara. Novinarska istina je proces koji
započinje profesionalnom disciplinom sastavljanja i provjeravanja činjenica. Novinari moraju
prenositi pouzdan prikaz njihovog istraživanja. Potrebno je biti transparentan kada govorimo
o izvorima i metodama, kako bi publika mogla vlastito procijeniti procijeniti informacije.
Rast interneta i rast društvenih medija demokratizirali su prikazivanje vijesti od rijetkih do
mnogih. Međutim, tokom ovog perioda bez presedana, polarizacija mišljenja i širenje lažnih
vijesti potkopali su povjerenje i sposobnost prepoznavanja onoga što je zapravo istina.
Definitivno je to da se možemo “zahvaliti“ političkoj sceni u Bosni i Hercegovini za svaku
lažnu informaciju koja nam se plasira. Novinari su, na kraju, ipak samo ljudi koji u cijelom
ovom bunilu od države kući imaju porodice za koje bi i prekršili etiku novinarstva jer u ovoj
državi, zadržati svoj posao, u ovom slučaju konkretnije posao novinara, je zaista teško.
Kakav novinar treba biti da bi informacija bila tačna i objektivna? Prof.dr. Amila Šljivo-Grbo
kaže „...odgovor bi sadržavao tri momenta, odnosno tri profesionalne osobine ili tri
karakterne crte njegove ličnosti: mudrost, istraživačka hrabrost i znanje.“ (Istina – kriterij
novinarske profesije, 113.)

2
KORIŠTENA LITERARURA
Alvin Dej, L. (2004): Etika u medijima, Beograd: Medija centar, Beograd/Plus
Korni, D. (1999): Etika informisanja, Beograd: Clio
Malović S., (2007.), Vjerodostojnost novina, Zagreb: ICEJ
Šljivo-Grbo A., (2009.;2000.): Mediji i demokratizacija društva; Istina – kriterij novinarske
profesije, Sarajevo: Fakultet političkih nauka
Tabs, S. (2013): Komunikacija principi i konteksti, Beograd: Clio
Valić-Nedeljković, Dubravka (2007): O novinarstvu i novinarima, Novi Sad: KriMel,