Simmel – nasilje kao sinkroni događaj, kao vrsta društvenih odnosa između individua i kolektiviteta koji

služi specifičnim ciljevima na razini unutar grupe i između grupa. – funkcionalni pristup koji podloga za
moderno istraživanje nasilja koje ih promatra kao društvenu akciju ovisnu o interesima i uvjerenjima
svjesnih aktera.

Tri glavna pristupa

1. operacionalni – etska perspektiva antagonizma, posebice mjerljivi materijal i politički uzroci konflikta
2. kognitivni – emski pristup kulturne konstrukcije rata u datom društvu
3. iskustveni – nasilje nije ograničeno na konflikt između grupa već kao nešto povezano s individualnom
subjektivnošću, nešto što strukturira svakodnevni život ljudi, čak i u odsustvu ratnom stanja
->idealni tipovi

-nasilje kao kompletna društvena činjenica

-ova tri aspekta nasilja skupa čine spektar nasilja kako se ono pojavljuje u antropološkoj analizi

Praksa nasilja

-kompeticija „kada dvije ili više individua, populacija, ili vrsti istovremeno koriste ograničeni resurs“ –
nasilje ne proizlazi automatski niti nužno iz ovog – nenaislna rješenja; konflikti se češće rješavaju
preventivnim strategijama ili strategijama kompenzacije – manje efektivne, ali i manje utroška

-nasilje – adaptivni benefiti strani koja pobijedi – smatra se da nasilje kao dugoročna strategija važna u
oblikovanju psihološke sklonosti grupe ka nasilju

1. nasilje nikad nije posve idiosinkratično – uvijek izražava neku vrst odnosa s drugom grupom i nasilni
činovi nisu nasumični (iako individualna žrtva vjerojatno predstavnik veće kategorije)
2. nasilje nikada nije posve besmisleno ili bez značenja počinitelju – može se činiti besmisleno, ali nije
bez značenja žrtvi ili promatraču. Kao društveno djelovanje, ono nikada ne može biti razdvojeno od
instrumentalne racionalnosti
3. nikada nije posve izoliran čin – ali je povezano s kompetitivnim odnosom i proizvod povijesnog
procesa koji može sezati daleko u prošlost

-međutim, nasilje je više od instrumentalnog ponašanja – kao povijesno uvjetovana praksa, na njega
utječu materijalna ograničenja i poticaji kao i povijesne strukture i kulturno predstavljanje tih dva seta
uvjeta

David Riches – nasilje je čin fizčke ozlijede kojoj legitimnost daje počinitelj i svjedok

-nasilje nema puno veze s ljudskom prirodom i rijetko ga potiču strukturalni čimbenici zbog kojih se ne-
nasilna rješenja čine nepraktičnima

-nasilje je povezano s kulturnim čimbenicima – konflikte posreduje društvena kulturna percepcija koja
daje specifično značenje situaciji pri čemu ju procjenjuje na osnovi iskustva prijašnjih konflikata koji su
pohranjeni kao objektificirano znanje u društvenom sjećanju grupe.

-rat – stanje sukoba u kojem je mogućnost nasilja stalno prisutna i strana koja provodi nasilje ju smatra
legitimnom, i regularno se javljaju nasilni sukobi.; ono je također odnos političkih kolektiviteta iznad
obiteljske razine, od družina do država
-interesi elita, onih koje imaju moć u društvu – oni su obično upisani u moralni idiom koji se odnosi na
nasilni sukob (od dužnosti osvete do „dobro za naciju“); utuvi se moralni diiom
-iako strukturalni uvjeti kao nejednak pristup resursima ili vanjski pritisci uzrokuju konflikte, ratovi nisu
njihov automatski rezultat

-o ratovima odlučuju individue, grupe i klase koje imaju moć uspješno predstaviti nasilje kao prikladni
način djelovanja u određenoj situaciji; od nasilja može profitirati ne samo elita, nego i razni drugi,
kriminalci, sadisti, novinari…

Georg Elwert – tržišta nasilja – arene dugoročne nasilne interakcije, koje ne zauzdavaju nadređene
strukture moći i normi, gdje nekoliko racionalnih aktera koriste nasilje kao strategiju da se bore za moć i
materijalne koristi
-rat je igra koju igraju vođe ili elite koje strateški planiraju a oni koji počinjaju nasilna djela nisu više od
pijuna; na obje razine motivacija prati određenu gramatiku kulture – ona pruže trajnije značenje
nasilnom sukobu i nudi dodatni motivacijski okvir koji nudi poticaje koji nadilaze interese individualnih
aktera
-vojne sukobe vodi vlastita logika koja može biti nepovezana s izvornim uzrocima konflikta

Performativna značajka nasilja – nasilje bez publike je društveno bez smisla – nasilni činovi su učinkoviti
jer stavljaju na pozornicu moć i legitimitet; rat kao dugoročni proces samo ponekad kulminira u stvarnim
činovima nasilja, i mnoge individua nisu suočene s nasiljem, ali nasilje kao performans nadilazi svoju
učinkovitost i jasno šalje poruku većini ljudi koji nisu fizički suočeni s nasiljem. Također, performativna
značajka čini nasilje svakidašnjim iskustvom a da pritom nitko nije svakog dana izložen fizičkoj boli.

-simbolička dimenzija nasilja može se iskoristiti protiv počinitelja

-žrtve nasilja mogu podrivati namjeru dominantne grupe da ih zastraši nasiljem time da daju kulturno
značenje vlastitoj patnji, značenje koje im dopušta da ponovno preuzmu agentivnost i politički identitet

Uspoređivanje nasilja
-Nasilje je osnovan oblik društvene akcije koji se događa unutar određenih uvjeta, cilja na konkretne
žrtve, stvara konkretne okolnosti i proizvodi konkretne rezultate – sve te dimenzije se može
komparativno analizirati; nasilje može usporediti u odnosu s njegovim uzrocima, samom događaju i
posljedicama
uzroci: nasilje je rezultat sukoba uzrokovanih natjecanjem za (društvene i/ili materijalne) resurse
događaji: nasilni činovi su veoma vidljivi i obično u javnoj areni; događaji se odvijaju u definiranim
prostorima unutar određenog vremenskog raspona
-iako je iskustvo nasilja važan aspekt nasilja kao društvenog fenomena, ne smatraju da se pravo
razumijevanje nasilnih činova može ostvariti time što im se izlažemo (direktno ili indirektno, kroz
narative) – subjektivistički pristup je to
-smatraju da se nasilni čin ne može posve razumijeti ako ga se ne promatra kao jedna karika u lancu
dugog procesa događaja od koji se svaki odnosi na sustav kulturne i materijalne strukture koja se može
uspoređivati sa sličnim strukturama drugdje
rezultati: nasilje proizvodi jedinstvena iskustva koja su kulturno posredovana i pohranjena u kolektivnom
sjećanju društva. Njihovo predstavljanje je važan resurs za percepciju i legitimaciju budućeg nasilja.
Reprezentacija (predstavljanje) prošlog nasilja je važno za ideologiju nasilja, prošli mrtvi, gubici i patnje
-Weber, koncept legitimnosti se odnosi na to da je društveni poredak prihvaćen kao validan ili zbog svoje
povijesnosti, emocionalne vrijednosti ili instrumentalnog rasuđivanja – na ta tri aspekta se bazira
legitimnost nasilja – rekreira ideje i modele ponašanja iz prošlosti; poziva se na snažene osjećaje; i
predstavlja se kao najdirektniji način ostvarivanja interesa
-pitanje legitimnog nasilja (Weberova definicija prije) je često stvar prijepora čak i za čalnove istog
društva: žensko obrezivanje i ljudske žrtve – legitimnost je više kulturno vezana nego uzroci nasilja i teže
ju uspoređivati

Nasilni imaginariji
-nasilje se mora zamisliti da bi se moglo počiniti. Grupe ne napadaju nasumično nego prate kulturne
modele prikladnog djelovanja
-rat se uokviruje u kod legitimacije koji proglašava da su mu interesi povezani s moralnim imperativima.
Najvažniji kod legitimacije rata je njegova povijesnost. Simboličko značenje prošlih ratova se ponovno
odigrava i reinterpretira u sadašnjosti i sadašnje nasilje stvara simboličku vrijednost koja će se
upotrijebiti u budućim sukobima. Ratovi se bore iz sjećanja i često za sjećanje, za moć da bi se utvrdio
pogled jedne grupe na povijest kao legitiman. Nasilje kao resurs za stvaranje svijeta, da se ustanovi
svojatanje istine i povijesti od strane jedne grupe protiv svih rivalskih svojatanja, sa svim društvenim i
ekonomskim posljedicama koje to donosi. Ne mogu se nasilni sukobi izmisliti iz ničega, obično postoji
hegemonijsko slaganje među ljudima da je nasilno djelovanje koje su osmislili elite opravdano
-nasilni imaginariji, naglašavanje povijesnosti sukoba u sadašnjosti mogu se predstaviti kroz narative,
performanse i inskripcije. Svaka od njih se može manipulirati i jako su fragmentirane; nove verzije
autoritativnih predstavljanja su česte; razlika mikronarativa „promatrača sa sudjelovanjem“ (politički
akteri) i makronarativi „promatrača koji interpretiraju“ (medija i akademici)
-nasilni imaginariji nisu monolitični
narativi: održavaju sjećanje na prošle konflikte i nasilje živo u pričama, ili glorificirajući postignuća
vlastite grupe ili neprade, gubitke, patnju – to društveno sjećanje mogu iskoristiti elite i razraditi
hegemonijsku ideologiju nasilja
performansi: performativna predstavljanja nasilnih sukoba su jabni rituali u kojima su antagonistički
odnosi namještene i prototipske slike nasilja su odigrane. Različite „ratne ceremonije“ prije rata i poslije
igraju važnu ulogu u društvima bez država, no tog ima i u modernim društvima – performativna kvaliteta
je dio javnih nastupa vođa u vrijeme rata (fašistička iTalija i njemačka – war frenzy)
inskripcije: nasilni imaginariji mogu biti inskribirani u kulturni krajobraz kao slike na zastavama ili
muraliam, također slike na TVu imaju tu svrhu; vizualni prikazi antagonizma

Karakteristični elementi simbolizma nasilnih imaginarija

-polarizirana struktura mi oni bez prostora za dvoznačnost
-primjena principa totaliteta na sve aspekte dihotomije: svako djelovanje druge strane je prijetnja
-identifikacija naše strane s preživljavanjem i blagostanjem svake individue: borba je važna za život grupe
i svakog njenog člana
-moralna superiornost naše strane ne ovisi o ishodu sukoba, poraz to ne dovodi u pitanje
-poslijeratno društvo je predstavljeno na strašan način: ili potpuna pobjeda ili poraz

-elementi povijesti se dekontekstualiziraju i reinterpretiraju kao dio zajedničke legende o sukobu što
stvara imaginarij unutarnje solidarnosti i vanjskog neprijateljstva; fragmenti sjećanja se pomiču kako bi
stvorili nove definicije kolektivnog identiteta
-u moderno doba najčešća valuta nasilnih imaginarija su nacionalizam i etnicitet – način da se u
globalizirajućem svijetu stvori oblik sigurnosti time što se nasilno naglašava lokalni identitet naspram
drugih
-postkomunistički scenarij pokazuje da nakon pada velikih narativa i struktura moći treba stvoriti nove
veze lojalnosti – dokaz da nije slijepa mržnja (jer prije bio miran suživot) već da to organiziraju akteri
svjesni toga što rade i koji ganjaju konkretne ciljeve; nasilni imaginariji se ne pretvaraju u nasilne prakse
sami od sebe, već se implementiraju kroz ljudsku agentivnost.

-perspektive na nasilne događaje ne mogu biti neutralne ili objektivne. Fundamentalni „trokut nasilja“
uključuje počinitelje, žrtve i promatrače od kojih je svaki uvučen u vlastiti interpretativni okvir i vlastiti
plan djelovanja
-kako konflikti eskaliraju i novi sukobi se nadograđuju na stare antagonizme žrtve mogu postati
počinitelji i obratno, a promatrači aktivni sudionici