8

Može li se bez nasilja govoriti o vlasti? (zapovijed-poslušnost) – pitanje arhaičnih društava, imaju li vlast
– u arhaičnih Indijanaca nijedan poglavica ne posjeduje „vlast“
-u njih je političko polje izvan svake prisile i nasilja, izvan hijerarhijske subordinacije, ne očituje se
nikakav odnos zapovijed-poslušnost – po tome su homogeni – no oni nisu pred-politički
9
-naredbe poglavica isključivo u iznimnim slučajevima ratnih pohoda
-Irokeze savez nije globalno društvo nego politički savez
10
-pojam gospodarstvo preživljavanja odražava više zapadne koncepcije nego stvarnost – arhaična
društva, iako arhaična, prva su društva izobilja i proizvode dvostruko suviška
12
-naša kultura promišlja vlast kroz hijerarhizirane i autoritarne odnose zapovijedi-poslušnosti
-etnocentrizam
13
-biologijske metafore: embrionalni – embrionalna vlast – podrazumijeva da se može razviti do odraslog
stanja
-također se u Zapadnoj misli smatra da ta društva pokušavaju „napredovati“ u smislu vlasti i države –
srodnost ideologije i etnologije (14)
14
-političko se u arhaičnim društvima ostvaruje kao negiranje onoga što političko jest u zapadnom svijetu
(možemo reći da ga ima svugdje, u srodničkim grupama, dobnim razredima… a ako svugdje onda kao da
je i nigdje)
-negiranje ne znači ništavnost i kad nam zrcalo ne vraća naš odraz, to ne dokazuje da se nema što vidjeti
15
-narodi bez pisma nisu manje odrasli od društva s pismom
-u društvima bez odnosa zapovijedi-poslušnosti (bez političke vlasti) zajednički projekt se ne održava
posredstvom neposredne društvene kontrole koja se označuje apolitičkom – apolitička su jedino
životinjska društva koja se baziraju na prirodnim odnosima prevlasti-pokornosti
16
-odbaciti etnocentrizam da je granica vlasti prisila i vlast u Indijanskim i primitivnim društvima postoji
potpuno odvojena od nasilja i izvan svake hijerarhije; sva društva su politička, arhaična ili ne, čak i ako
treba rasplesti zagonetku „nemoćne“ vlasti
1) društva nije moguće razvrstati u dvije skupine: s vlasti i ona bez – politička je vlast univerzalna,
imanentna društvenome (bilo da je društveno određeno „krvnim vezama“ ili društvenim klasama) no
ostvaruje se na dva osnovna načina: prisilna vlast i vlast bez prisile
2) politička vlast kao prisila (odnos zapovijedi-poslušnosti) samo je poseban slučaj, konkretno ozbiljenje
političke vlasti u pojedinim kulturama – nema razloga privilegirati taj modalitet vlasti kao referentnu
točku i načelo za objašnjenje ostalih modaliteta
3) čak i u društvima u kojima je politička ustanova odsutna (npr. nema poglavice), čak je i tu političko
prisutno, i postavlja se pitanje vlasti, u smislu da na tajanstven način nešto postoji u odsutnosti –
politička vlast nerazdvdojiva je od društvenog života – može se misliti političko bez nasilja, no ne i
društveno bez političkoga: nema društava bez vlasti; političko je u samom središtu društvenoga no ne u
smislu da je polje političkoga „osobna nadmoć“ jakih osobnosti
17
-u zapadnim društvima vlast proizlazi iz inovacije, no ne i u Indijanskim, gdje nema odnosa zapovijedi-
poslušnosti – društvena inovacija možda je temelj prisilne političke vlasti, no ne i ove druge
-politička vlast kao prisila ili nasilje obilježje je povijesnih društava, društava koja u sebi nose uzrok
inovacije, promjene, historiciteta – novi tip klasifikacije: društva s političkom vlasti bez prisile su bez
povijesti, a ova s prisilnom su povijesna
inovacija je temelj prisile, a ne političkoga
18
2 pitanja: 1) što je politička vlast? Odnosno: što je društvo? i 2) kako se i zašto prelazi od političke vlasti
bez prisile k prisilnoj političkoj vlasti? Odnosno: što je povijest?
-potreban je kopernikanski obrat kako bi se shvatilo ta druga društva, da bi se iznašlo ograničenja
mišljenja zapadnog društva, „heliocentrična pretvorba“

Razmjena i vlast: filozofija indijanskog poglavištva

22
-manjak autoriteta kod indijanskog poglavice
-pomanjkanje društvenog raslojavanja i autoriteta kao značajna crta političke organizacije Indijanaca
23
Lowie:
1) poglavica je „mirotvorac“, posredujuća instanca skupine, kao što svjedoči česta podjela vlasti na
civilnu i vojnu;
2) dužan je biti velikodušan sa svojim dobrima i ne može odbaciti neprestane zahtjeve onih kojima
„upravlja“
3) samo dobar govornik može postati poglavicom
-za vrijeme rata apsolutna vlast poglavice nad ratnicima; gubi moć čim je mir uspostavljen – prisilna vlast
samo u iznimnim okolnostima – vanjska prijetnja
-normalna, civilna vlast, utemeljena na consensus omnium, a ne na prinudi, po naravi je miroljubiva,
njezina je funkcija „mirotvorna“: poglavica je zadužen za očuvanje mira i sklada u skupini; dužan
smirivati kavge i razrješavati sporove, bez upotrebe sile koju ne posjeduje, nego se oslanjajući na vrline
svojeg ugleda, pravičnosti i riječi
-velikodušnost poglavice više je od zadaće: to je sužanjstvo – pravo da poglavicu neprestano pljačkaju –
da bi se bilo poglavica, mora se biti velikodušan (24)
24
-Indijanci cijene riječi poglavice – oratorski je dar uvjet, ali i sredstvo političke vlasti – moraju držati
poučne govore kojima potiču narod da živi prema tradiciji – usko povezano s funkcijom mirotvoraca
-poligamija kao povlastica poglavice
25
-većina prakticira poligamiju, mali Guayaki lovci od 30 ili sela Tupija s preko 1000 – nije iz demografskih
razloga – no uvijek ograničena na poglavica ili mali broj pojedinaca
26
-rijetkost opće poligamije – jedino nije ograničena na poglavicu kad se temelji na kulturalnim
uvjetovanostima: postojanju kasta, praksi robovlasništva te ratničkoj aktivnosti – ugl mahom rezervirano
za aristokraciju i tak u tim društvima koja su uvijek raslojena
poligamija je tijesno uglobljena s političkom institucijom vlasti
27
-u nekim društvima dobri lovci mogu poligamni – lov najvažnija gospodarska djelatnost
-poglavica se izdvaja u 4 crte: „profesionalni mirotvorac“, velikodušan i dobar govornik; poligamija je
njegova povlastica
28
-vlast poglavice ovisi o dobroj volji skupine – interes poglavice da održi mir
-trojstvo predikata: govornički dar, velikodušnost i poligamija, povezanih s osobom vođe, odnosi se na te
elemente od kojih razmjena i promet tvore društvo kao takvo, potvrđuju prijelaz s prirode na kulturu
-društvo se prije svega određuje prema trima temeljnim razinama razmjene dobara, žena i riječi ; sfera
političkoga u indijanskim društvima također se uspostavlja izravnim pozivanjem na ta tri tipa „znaka“
29
-razmjena skupine i pojedinca? – ne baš – žene više vrijede od besjede, nejednaka „razmjena“
30
-drama vlasti ne odigrava se dijakronijski nego sinkronijski; poglavištvo je patrilinearno i nasljedno, ne
poništava se poligamija poglavičinim kćerima – nije razmjena žena nego čisti dar grupe svojemu vođi,
dar bez uzvrata, naizgled s ciljem da se potvrdi društveni status posjednika jedne obveze koja je
ustanovljena zato da se ne bi izvršavala
-isto vrijedi i na gospodarskoj razini s darovima; poglavice često moraju raditi i smisliti kako darove –
vođa najnapornije radi (31)
31
-konačno, onaj koji govori je poglavica, to je dužnost poglavice
-ta tri tipa znaka se ne pojavljuju kao razmjenske vrijednosti, reciprocitet ne uređuje njihov promet i
svaki ispada iz komunikacijskog univerzuma; negativno
-relacija predjela vlasti i biti skupine: vlast održava povlašten odnos s elementima čije recipročno gibanje
utemeljuje samu strukturu društva: ali ta relacija, odričući im vrijednost koja je razmjenska na razini
skupine, uvodi političku sferu ne samo kao izvanjsku spram strukture skupine nego kao negaciju
strukture: vlast je protiv skupine, a odbijanje reciprociteta kao ontologijske dimenzije društva jest
odbijanje društva samoga – ovime razrješavamo početni problem: odsutnost autoriteta poglavice – da bi
neki aspekt društvene strukture mogao imati utjecaj na tu istu strukturu, potrebno je da odnos toga
partikularnog sustava i globalnog sustava ne bude negativan – politička je funkcija isključena iz skupine i
za nju nesnošljiva (32)
32
-korijen nemoći političke funkcije je upravo u negativnoj relaciji koju ona održava sa skupinom :
odbacivanje političke funkcije izvan društva samo je sredstvo njezina svođenja na nemoćnost
33
-poistovjećivanje vlasti i prirode – kultura je negacija obe i to u smislu u kojem kultura poima vlast kao
samo ponovno izviranje prirode
-blisko srodstvo vlasti i prirode kao dvostrukog ograničenja svijeta kulture – izumili sredstvo za
neutraliziranje otrovnosti političkog autoriteta – indijanska društva su izabrala da sama budu
utemeljitelji tog autoriteta, ali tako da se vlast očituje kao zauzdana negativnost

Neovisnost i egzogamija
38
-ratobornost i atomizam plemena su se previše naglašavali
39
-u tropskoj šumi preživljavaju od zemljoradnje, a prinos od nje je jednak kao i od lova; po ekosustavu i
tehnologiji su homogeni
40
-nije moguće da jedna proširena obitelj (politička samostalna zajednica) čini zajednicu od stotinjak ljudi –
preispitat ćemo brojke
41
-marginalizirani su tu u malim skupinama lovci sakupljači. Većina su sjedilački zemljoradnici – paralelno
nomadi i sjedilački opstoje
-oni su kao neovisni i to smatralo se; pitanje
42
-nisu proširene obitelji, a nisu ni rodovi – istinski rod sadrži potomstvo povezano na unilinearan način, a
ovdje je bilateralan
-u njihovom slučaju promjena prebivališta podrazumijeva promjenu sociologijskog statusa – dakle isto to
znači da nisu rodovi
43
-pitanje terminologije – egzogamni dem, tj. prebivališne zajednice čija egzogamija i unilokalnost
prebivališta opovrgavaju bilateralnost potomstva i daju im privid rodova ili klanova
-lokalna zajednica premašuje proširenu obitelj - svaki dem je sastavljen od mnogih proširenih obitelji, a
one su povezano po patrilinearnoj ili matrilinearnoj osnovi; rodoslovna dubina tih zajednica ide dalje od
triju generacija – težnja za unilinearnošću; velika komunalna kuća maloca izražava tu dimenziju
-broj proširenih obitelji koje čine jedan dem ovisi o veličini zajednice
44
-govoriti o demima kao o socio-političkim jedinicama implicira njihovo funkcioniranje prema jedinstvenoj
shemi „organskih“ cjelina te duboku uklopljenost sastavnih elemenata: to se odražava postojanjem
„zajedničkog duha“ kao samosvijesti skupine i stalnom solidarnošću njezinih pripadnika
-to su „homogena društva“, tj zajednice bez društvenog raslojavanja ili vodoravne hijerarhije
-rascjepi do kojih u njima dolazi odnose se na spol, dob i srodničke odnose; a to se „stapanje“ izražava
kroz gotovo uvijek zajedničke djelatnosti presudne za život grupe: izgradnju kuće, krčenje vrtova, berbu,
religijski život…
-no homogenost nije na svim razinama društvenog života – različitost i sukob mogući na razini političkog
autoriteta
-svakom zajednicom upravlja poglavica a svaka proširena obitelj ima svog vođu, obično najstarijeg
muškarca; naravno nema utrke za vlašću, nasljednost političke obaveze to rješava
-no autoritet, nipošto jedinstven, rascjepkava se i postaje višestruk; zadržavanjem svojeg vlastitog vođe,
svaka proširena obitelj, prenosi „volju“ za održanjem svog identiteta; to unutar skupine oslobađa snage
koje mogu biti raznorodne: ne prerasta u prijetnju razaranjem skupine i tu nastupa glavna funkcija
poglavice: njegov poziv pomiritelja, „ujedinitelja“ različitosti
-onda vidimo kako se društvena struktura skupine i struktura njezine vlasti utemeljuju, jedna drugu
pozivaju i upotpunjuju te svaka u onoj drugoj nalazi smisao svoje nužnosti i svoje opravdanje
-poglavica kao središnja institucija koja ujedinjuje dopušta centrifugalnu snagu, ostvarene težnjom svake
skupine za očuvanjem svoje osobitosti , i zauzvrat višestrukost oprečnih težnji opravdava objediniteljsku
djelatnost glavnog poglavištva; ravnoteža rubnog i središnjeg
45
-dakle otvoren sukob nije izvan biti skupine nego dimenzija kolektivnog života stvorena samom
društvenom strukturom
-primitivna se društva, baš kao i zapadna, savršeno znaju nositi s mogućnošću različitosti u identitetu,
drugosti u homogenome
-egzogamni demi sastavljeni od nekoliko proširenih obitelji povezanih matrilinearnim ili patrilinearnim
odnosom
-većina prakticira lokalnu egzogamiju
46-47
-egzogamije nužna uslijed naravi zajednice – maloca je sklonište cijeloj skupini, njezini se pripadnici u
svakom slučaju bliski srodnici pa zabrana braka unutar skupine i obveza lokalne egzogamije.
-zajednica prebivališta u jednoj velikoj kući i kulturno priznata pripadnost istom skupu srodnika
uspostavljaju skupine iz Tropske Kišne Šume kao sociologijske cjeline među kojima se obavljaju razmjene
i sklapaju savezi: egzogamije, koja je u isti mah i uvjet i sredstvo, neophodna je za strukturu tih cjelina i
njihovo održanje kao takvih
-lokalna narav egzogamije je jer su zajednice geografski udaljene
-otvaranje prema vani, prema drugim zajednicama – dakle nije apsolutna autonomija
-zajednice vode samostalan život na nekoliko osnovnih razina: gospodarski, obredni, unutarnja politička
organizacija, općenitost lokalne egzogamije čini nemogućnom potpunu neovisnost svake zajednice;
razmjena žena između maloca, uz uspostavljanje srodničkih spona između proširenih obitelji i dema,
samim time ustanovljuje političke odnose, koji onemogućavaju da se brakom ujedinjeni susjedne grupe
smatraju strancima ili neprijateljima
47-48
-brak kao savez obitelji ili dema pridonosi uklapanju zajednica u jednu cjelinu, zacijelo nestalnu, no koja
se mora odrediti sustavom koji podrazumijeva uzajamna prava i obveze, solidarnošću koja se pokazuje
na djelu u ozbiljnim okolnostima te sigurnošću svake zajednice da je u ozbiljnim okolnostima okružena
saveznicima i srodnicima
48
-jedini raspoloživi partneri pripadaju zajednicama različitim od zajednice Ega; također unakrsni rođaci su
preferirani – razmjena žena se odvija među skupinama zatvorenim u mrežu tijesnih srodničkih spona
-srodnički odnosi i egzogamija udružuju učinke kako bi svaku zajednicu izvukli iz njezine jedinstvenosti te
razvijaju sustav koji transcendira svaki od svojih elemenata
48-19
-funkcija lokalne egzogamije nije negativna: osigurati zabranu incesta, nego pozitivna: primorati na
sklapanje braka izvan izvorne zajednice – ona pronalazi svoj smisao u funkciji koju obnaša: ona je
sredstvo političkog saveza
49
-bračne razmjene između najmanje triju zajednica
-megacjeline od tri do osam lokalnih zajednica su polidemske strukture – sporo djelovanje ujedinjujućih
sila slabi pseudoatomizam tih kultura te ih okuplja u cjeline promjenjivih dimenzija
50
-sve ovo dosad na razini strukture, sinkronija
-kod njih dijakronijski nemamo povijest nego dinamiku
-svaki Ego je povezan sa svojim srodnicima kojima živi, bilo matrilinearnom ili patrilinearnom – npr ako
patrilinearno onda prema patrilinearnim rođacima privrženost – postupna preobrazba u unilinearne
rodove, jedan dio priče ovo
-također, kontinuitet; zajednica se ne raspada smrću poglavice jer nasljednost političke zadaće je znak
postojanosti društvene strukture u vremenu
51
-težnja za naglašavanjem jednog od dvaju genealogijskih stabala roditelja i osiguranjem njegova
kontinuiteta, dem se usmjerava k rodu, a pokretač te dinamike je proturječje između bilateralnog
sustava potomstva i unilokalnog prebivališta, tj bilateralne zakonitosti i unilinearne zbiljnosti
-istinski su rodovi tek ako je spona neovisna o prebivalištu – no tu žena ne ostaje član svoje izvorne
grupe nakon odlaska radi braka
-no kod Tupija centripetalne struje, zgusnuta struktura sela
52
-dvije sociologijske mogućnosti: ili se težnja za ujedinjavanjem i uključivanjem u cjelinu iskazuje
postupnim rastakanjem tih elementarnih zajednica ili opadanjem njenih strukturalnih funkcija i
javljanjem začetka društvenog raslojavanja; ili zajednice traju i postaju jače
-prva mogućnost Chibcha s područja circum-Cariba – razvoj brojnih malih „država“, feudalnih posjeda,
aristokracija upravlja „plebejcima“ i klasom robova; druga mogućnost su Tupi – kod njih ratni zatočenici
pružali ugled ratnicima i radije bi sami ne jeli nego njih izgladnjivali, također su se brzo uklapali u
zajednicu gospodara, a uklapanje u društvo je potpuno kada bi ga pojeli
-dakle nisu bila raslojena društva Tupi; podjele i silnice oko kojih su se gradila bila su: spol, dob, srodnost
te sužavanje i skupljanje općeg modela društvene organizacije s više zajednica, čiji je prostorni izraz selo,
nije imalo ulogu objedinjavajućeg načela kojim bi se dovela u pitanje „osobnost“ svakog od elemenata, u
ovom slučaju dema
53
-naprotiv, sama pojava centripetalne sile usmjerene ka kristalizaciji „plutajuće“ strukture odredila je
simetrično jačanje centrifugalnih težnji imanentnih strukturi dema – ta dinamika je dijalektičke naravi,
jer kako se potvrđuje uspostavljanje sustava, elementi koji ga čine odgovaraju na tu preobrazbu svog
statusa isticanjem svoje konkretne partikularnosti, svoje individualnosti
-ostvarenje globalne strukture ne uzrokuje ukidanje dema – što bi omogućilo raslojavanje – nego
strukturalnu preinaku zajednica – te zajednice su suštinski srodničke grupe, a njihov odgovor na
izjednačavanje udruživanjem je isticanje latentne unilinearnosti koji će zakon pripadnosti usmjeriti na
podrijetlo i demi se preobražavaju u rodove
-taj prijelaz je povezan s poviješću, a ne strukturom
-promjena dema u rod je vodi k razvijanju odnošajne biti svake zajednice – rodovi postoje unutar „jakog“
sustava i promaknuće takvog sustava dovodi ili do društvenog raslojavanja koje negira strukturnu
vrijednost pravila podrijetla ili pretjeranog valoriziranja tih pravila: rod je dijakritičke naravi
54
-također sustav poglavica i potpoglavica; vijeće staraca
55
-autoritet poglavice kod nekih ne samo nad velikom kućom, nego i cjelokupnom zajednicom
-ugl dosta su se znala širit, svoj autoritet isto i tako
56
-to nisu društva bez povijesti; no nisu ni povijesna društva – tu se razlikuju od andskih kultura
57
-Tupi i ekipa s kišne šume su pretpovijesni, a marginalni su bespovijesni, Inke povijesni – dinamika
Tropske kišne šume je uvjet mogućnosti povijesti koja je osvojila Ande
Elementi demografije američkih Indijanaca
63
-Južna Amerika 1500. godine je najveći dio kontinenta društva sjedilačkih ratara (ne lovaca sakupljača);
ratarstvo je bilo prisutno ondje gdje je to ekološki i tehnologijski bilo moguće
-Guayaki i još neki su npr odustali od ratarstva

-ugl Indijanaca u J Americi je bilo puno više nego što se klasično mislilo
-Guaranija je milijun ipo (1500. godine), što odbacuje onda teze da je to gospodarstvo pukog
preživljavanja – to ratarstvo nije nesposobno da prehrani veliko pučanstvo
71
-dolazilo je do ogromnih pada populacije od 1500.; npr predio Anahuac sa 25 milja na milijun
-Guaranija je dva stoljeća kasnije ostalo 150 000
72-73
-politička implikacija, tj pitanje političke vlasti, glede ovih brojki je da je razlika vođa nomadskih lovaca
Guayakija ili poglavica ratnika u Chacou te vođa Tupi-Guuaranija, koji imali armade od više tisuća ljudi
-ugl, potvrdom berkeleyevskih hipoteza, treba da prihvatimo demografsku jaku hipotezu za cijelu
Ameriku – dakle možda 80 ili sto milijuna ih je moglo bit

Luk i košara
76
-opreka muškaraca i žena organizira svakodnevni život Guayakija (Ache) – snažno obilježene spolnom
podjelom zadaća tvore dva odvojena i komplementarna polja – nema oblika rada u kojem istodobno
sudjeluju
-nomadi, nema ratarstva – iskorištavanje prirodnih bogatstava šume: proizvodi lova i proizvodi
sakupljanja
-muškarci love i sakupljaju – teške sakupljačke radnje kao otkrivanje košnica, vađenje meda, obaranje
drveća – nisu pogodne za žene – žene se praktično ne bave sakupljanjem jer nema gotovo ničeg za
sakupljanje
77
-žene – prenošenje obiteljskih dobara, ali i prave košare, grnčariju, tetive za lukove, kuhaju, brinu se za
djecu
-muškarci imaju monopol u „proizvođenju“ hrane – razlika m i ž na razini gospodarskog života je opreka
skupine proizvođača i potrošača
-misao Guayakija zorno izražava prirodu te opreke koja upravlja gospodarstvom svakodnevice i daje
smisao cijelom skupu stavova kroz koje se tka predivo društvenih odnosa
-prostor sjedilačkih, za razliku od lovaca je koncentrični krugovi, prostor kulture (vrtovi i selo) i šume
(priroda); kod Guayakija (nomadi) prostor je neprestano homogen, sveden na čisto širenje gdje kao da se
ukida razlika prirode i kulture
-no na razini materijalnog života opreka m i ž stvara načelo dihotomije prostora – muški i ženski prostor,
šuma gdje love muškarci, i logor gdje vladaju žene
-za m je šuma prostor pogibelji, rizika i pustolovine, a za žene jednoličan i zamoran prijelaz, prostor
između 2 odmorišta. Logor lovcu pruža spokoj odmora i priliku za rutinsko bavljenje sitnicama, a ženama
je mjesto gdje izvršavaju aktivnosti i gdje se odvija obiteljski život koje nadziru
78
-šumu i logor obilježavaju suprotni znakovi ovisno je li riječ o m ili ž; šuma kao prostor svakodnevne
banalnosti za ž, a logor za m; pravi život za m kao lovci u šumi, a ž u logoru kao supruge i majke

-neuravnoteženost gospodarskih odnosa lovaca i supruga se izražava kao opreka luka i košare – svako od
tih 2 oruđa je sredstvo, znak i sažetak oprečnih i razdvojenih životnih stilova; luk isključivo m, košara
isključivo ž – m love, ž nose
-vidljivo sve to u odgoju djece; kad lovac umre, luk i strijele se spaljuju, i posljednja košara žene: jer kao
sami znakovi osoba ne bi ih mogli nadživjeti
-zabrana ženama da diraju luk lovaca, i muškarcima da nose košaru; ostali instrumenti i oruđa su spolno
neutralni osim ta dva – tabu u pogledu fizičkog dodira omogućuje da se izbjegne kršenje društveno-
spolnog poretka koji uređuje život skupine
-spoj muškaraca i luka ne može se prekinuti a da se ne preobrazi u opreku i nadopunu: spoj žene i košare
– ako prestane biti lovac prestaje biti muškarac, metaforički postaje žena
-2 muškarca koja nosila košaru – jedan je bio pane (nesreća u lovu) – jedino rukom lovio ljuskare;
udovac, kako je bio pane nijedna žena ga nije htjela, čak ni kao sekundarnog muža, nosio košaru kad
skupljao s ženama
-drugi, Krembegi, je sodomit – živio s ženama i imao dulju kosu, radio samo ženske poslove, izrađivao
ogrlice, tkao i nosio košaru – i sam se doživljavao ženom i ponašao se tako – odbio dodir s lukom; bio
homoseksualanc jer je bio pane – službeno homo kad je postala očigledna njegova nesposobnost da se
služi lukom
-prvi je bio predmet opće poruge, a Krembegi nije izazivao pažnju – nesposobnost u lovu i
homoseksualnost se smatrale jasnima
81
-oba su negativno istovjetni, oba pane, ali pozitivni status nije jednakovrijedan jer prvi je ostao
muškarac, iako odustao od muških odlika, a drugi prihvatio sudbinu muškarca koji ne lovi i postao žena –
pronašao je topos kojemu ga je logički vodila nesposobnost da zauzima prostor muškaraca; prvi je
odbijajući kretanje iste logike isključen iz kruga m a da se nije uklopio u prostor ž – nije se nalazio nigdje
-Krembegi je zauzimao određeno mjesto, očišćen od dvosmislenosti, a prvi tvorio logički skandal, nije se
postavio na jasno odredivo mjesto, izmicao je sustavu i u njega uvodio činitelj nereda: nenormalan je bio
on, a ne drugi
82
-razlika u pjesmi muškaraca i žena: oprečne po stilu i sadržaju, dva načina bivstovanja, različita sustava
vrijednosti; kod ž „plačljivi pozdrav“, žalopojke, narikače – uvijek obredne okolnosti – pjesma nikad nije
radosna, teme uvijek smrt, bolest, nasilje bijelaca, pa žene preuzimaju u žalosti pjeva svu bol i tjeskobu
Achea
-spolna podjela jezičnog rada – sve negativne aspekte života preuzimaju žene, a muškarci proslava; lovac
u pjevanju podignute glave odaje zanosu, srčano, jezik m pjevanja iskrivljen, improvizacija, gotovo drugi
jezik
83
-zanosan hvalospjev koji pjevač upućuje sam sebi: govori o lovačkim pothvatima, životinjama koje
susreo, ranama, umješnosti, naglašava „ja“, prvo lice
-kod žena zborno jadikovanje danju, a kod m noću, i iako istodobno, svaki je pjevač solist; ženski pjev
automatski ponavljani iskazi prilagođeni obrednim prigodama, muški ovisi o raspoloženju i prema
osobnosti, osobna improvizacija
-kolektivno pjevanje kod žena, individualno kod muškaraca vraća nas na polaznu opreku – kao jedini
istinski „proizvodni“ element društva Guayakija, lovac na jezičnom planu uživa stvaralačku slobodu koju
ženama brani njihov položaj „potrošačke“ skupine.
-no preko pjevanja m se otkriva druga opreka, podsvjesna, opreka lovaca među sobom
-za Ache lovca prehrambeni tabu mu brani uzimanje mesa od svojih vlastitih ulova
84
-kad dolazi u logor proizvod lova dijeli obitelji i ostalim pripadnicima skupine
-posljedica je da brani disperziranost Indijanca u elementarne obitelji – treba se kretati u skupini; ako se
jede to meso, onda se privuče pane; domorodačka teorija je ideja da spoj lovaca i mrtvih životinja na
planu uzimanja hrane dovodi do razdvajanja lovaca i živih životinja na razini „proizvodnje“
-ta zabrana djeluje kao strukturno načelo koje utemeljuje društvo Guayakija; tabu kao temeljni čin
razmjene hrane, tj. temelj samog društva
-prisiljavajući pojedinca na razdvajanje od svoje divljači primorava ga na povjerenje prema drugima,
omogućujući stvaranje neraskidive društvene spone; međuovisnost lovaca jamči čvrstoću i stalnost
spone, a društvo dobiva na snazi ono što pojedinci gube na samostalnosti
-tabu je u središtu Kulture a na Prirodu odbacuje dodir lovca s hranom; nameće posredovanje ostalih
lovaca između lovca i njegove hrane
85
-razmjena divljači preobražava svakog lovca u odnos; ista odnošajna struktura je i na razini institucije
braka
-poliandrija i sekundarni muževi
86
-m prihvaćaju poliandriju ali se ne osjećaju ugodno
87
-odobravaju ju jer je nužna, ali podnose kao nelagodnu obvezu
-Guayaki supruge imaju ulogu posrednika između onih koji uzimaju i daju žene i između uzimatelja žena;
primatelj poruke morat će podijeliti čitanje s drugim muškarcem; poliandrija omogućava da se kao
kultura sačuva društveni život do kojeg skupina dolazi razmjenom žena, postavlja se iznad razmjene žena
-dakle neka vrst viših državnih obzira navodi muževe da prihvate poliandriju – kako bi pleme moglo
opstati kao društvena cjelina
88
-što se tiče m kao lovca i supruga, životinje i žene zauzimaju jednako mjesto – odvojen od proizvoda lova
jer ga ne smije jesti, i nikad u potpunosti suprug nego polusuprug, umeće se treći član izmedu m i ž,
sekundarni suprug; muž da bi konzumirao suprugu ovisi o drugom suprugu čije želje mora poštovati
-i divljač i žena imaju s muškarcem posredovan odnos: odnos prema životinjskoj hrani i ženama prelazi
preko drugih muškaraca
-prehrambeni tabu i manjak žena imaju paralelne funkcije: jamčiti bit društva međuovisnošću lovaca i
osigurati trajnost diobom žena; uvode između m i njegove divljači i žene međuprostor koji će ispuniti
društvo. Darivanje divljači i dioba supruge upućuju na dva od tri glavna potpornja na kojima počiva
zdanje kulture: razmjena dobara i razmjena žena
89
međutim, jezik kao razmjena poruka, treći aspekt – muško pjevanje je izvan jezika – sam predmet i
subjekt svojeg pjevanja – zatočenici razmjene koja ih utvrđuje samo kao elemente sustava – jedino
pribježište je u jeziku – na razini jezika odbijaju razmjenu koju ne mogu ukinuti na razini dobara i žena –
himna svojoj slobodi
90
-„sučeljavanje sam sa sobom“; pjevanja Guayakija podsjećaju nas da se ne može u svemu pobijediti, da
se moraju poštovati pravila društvene igre; pjevanje omogućuje m izlaz iz društvenog života odbijanjem
razmjene na kojoj se temelji
91
-navodi ga također da sebe zamišlja kao u sebe zatvorenu konkretnu individualnost – isti m postoji kao
čist odnos na razini razmjene dobara i žena, te kao monada na razini jezika; kroz pjevanje dospijeva o
svijesti o sebi kao Ja; muškarac za sebe postoji u svojem pjevanju i kroz njega , on je sam vlastito
pjevanje: pjevam, dakle jesam
-pjesma Guayakija upućuje na dvojaku i istinsku narav jezika koja se pokazuje čas u otvorenoj
komunikacijskoj funkciji čas u zatvorenoj funkciji uspostave Ja: to počiva na mogućnosti podjele jezika na
znak i vrijednost
-napadanje jezika u obliku kršenja njegove funkcije – riječ, koja nije sredstvo komunikacije, odnos prema
Drugom, razdvojeno od prirode znakova, riječi su same sebi svrha i za onog tko ih izgovara pretvaraju se
u vrijednosti
-no time jezik ne prestaje biti mjesto smisla: meta-društveno nije pod-individualno; smisao opstaje, lišen
svake poruke – pjevanje poziva da čujemo kako govoriti ne znači uvijek drugog uvesti u igru, da se
jezikom može služiti za sebe – pjesma Guayakija je samorefleksija jezika koji ukida društveni svijet
znakova da bi dao mjesta nastanku smisla kao apsolutne vrijednosti
92
-na raskid riječi i znaka u pjevanju odgovara raskid čovjeka i društva za pjevača, a pretvorba smisla u
vrijednost je pretvorba pojedinca u subjekt svoje usamljenosti
-čovjek kao „bolesna životinja“ – iz nespokoja nastaje žudnja za bijegom od nužnosti, odbijanje prisilne
razmjene, odbijanje svog društvenog bitka radi oslobođenja svog stanja (condition) – u pjevanju se budi
univerzalni san da više ne budemo ono što jesmo
-srodnost čovjeka i jezika koja postoji jedino kod primitivnog čovjeka – podsjeća nas da jezik nije puki
instrument, da čovjek može biti u istoj razini s njime te da moderni Zapad gubi smisao njegove
vrijednosti zbog pretjerane upotrebe
93
-jezik civiliziranog čovjeka njemu je postao vanjski jer je sredstvo komuniciranja i obavještavanja;
primitivnim je više stalo da jezik slave, znale su održati unutarnji odnos koji je savez sa sakralnim – za
primitivnog ne postoji poetički jezik jer njegov je jezik po sebi prirodna pjesma u kojoj počiva vrijednost
riječi

Ugl zanimljiv esej Luk i Košara

84
-opisuje razloge zašto lovac ne smije jesti divljač, tabu koji osigurava društvenu koheziju, osigurava
povjerenje prema drugima

92-93
-razlika u ulozi jezika na Zapadu i u primitivnim, jezik kao instrument ili kao sebi svrha

Čemu se smiju Indijanci

95
-mit može ujedno govoriti o ozbiljnim stvarima i nasmijati one koji ga slušaju
-primitivni se često podsmjehuju vlastitim strahovanjima; mitovi za zabavu, dedramatizraju njihov život
-Čovjek kojem se ništa nije moglo reći i Pustolovine jaguara
104
-prvi je stari šaman, groteskni junak koji miješa riječi i smisao i upušta se u luckastu ekspediciju s ostalim
šamanima gdje mu ne treba puno povoda da zaboravi cilj misije
-drugi je putovanje, tj šetnja jaguara gdje opetovano upada u stupice
-oba su žrtve vlastite gluposti i taštine, koje zavrjeđuju grohotan smijeh
105
-oba su zapravo opasna bića, sposobna da pobude strah, poštovanje ili mržnju
-šamani dijele s poglavicama ugled i autoritet – važna figura, poštuju ga, obožavaju i plaše se – jedini
posjeduje nadnaravne moći; on je liječnik, sposoban da izazove život, ali te iste moći mu daju da
gospodari smrću – to je čovjek koji može ubiti – opasan, uznemirujući, treba bit na oprezu pred njim
-odgovoran za svaki izvanredan događaj i ubija ga se jer ga se plaši; znači da se kreće u udaljenom,
izvanjskom prostoru u odnosu na skupinu da bi u stvarnom životu dopustili smijehu da mu se približi
(zato je ovo mit, ne stvarni život)
-jaguar kao uspješan lovac, napada divljač koju vole Indijanci – jaguar kao važan takmac više nego
zastrašujući neprijatelj. No i opasan je, napada Indijance. A njegove kvalitete lovca i prevlast nad šumom
potiču Indijance da ga cijene i nikada ne podcijene: u njemu poštuju sebi ravna i nikada ne rugaju
-u stvarnom životu isto ko sa šamanom, smijeh ljudi i jaguar uvijek postoje razdvojeno
106
1) dva mita prikazuju šamana i jaguara kao groteskna bića i povod za smijeh
2) na planu istinskih odnosa ljudi i šamana i jaguara položaj potonjih je suprotan onom u mitovima: oni
su opasna i poštovanja dostojna bića, dakle iznad smijeha
3) proturječnost imaginarnog mita i stvarnosti svakodnevnog života razrješava se kad u mitovima
prepoznamo podrugljivu namjeru: Chulupi na razini mita čine ono što im je zabranjeno na razini
zbiljnosti – riječ je da učine upitnim, u vlastitim očima demistificiraju strahove i poštovanje koje izazivaju
jaguari i šamani;
dva načina tog stavljanja u pitanje: istinski, ubiti šamana i jaguara; simbolički, preko smijeha, a mit
izumijeva vrstu šamana i jaguara kojima se moguće izrugivati jer su lišeni svojih istinskih atributa i
preobraženi u seoske lude
-analiza prvog mita – šaman radi sve suprotno od onog kako bi u životu trebao i kako šamani rade,
(skoro pa parodija)
107
-katarzična funkcija mita: oslobađa strast Indijanaca, tajnu opčinjenost ismijavanjem onoga čega se
bojimo; na razini jezika obezvrjeđuje ono što se ne bi moglo obezvrijediti u stvarnosti i, otkrivajući u
smijehu ekvivalent smrti, uči nas da kod Indijanaca smiješno ubija
-mitologijska analogija jaguara i šamana je preobrazba stvarne analogije; otkrivena jednakovrijednost
ostaje izvanjska, a određenja koja ih spajaju upućuju uvijek na trećeg člana: istinski stav Indijanaca
prema šamanima i jaguarima
-u oba mita putovanje posijano preprekama – burleskne pustolovine skrivaju ozbiljan poduhvat,
putovanje koje šamane vodi do Sunca
-Šamani iz Chacoa nisu samo liječnici nego i vračevi sposobni predvidjeti budućnost – katkada pitaju
savjet Sunce, sveznajuće biće
108
-samo najbolji šamani mogu savladati prepreke na putu do sunca, iskušenja; obavljaju se u skupini zbog
težine
-burleskna parodija putovanja do Sunca u slučaju mita sa šamanom koja za izgovor uzima temu poznatiju
Indijancima (šamansko liječenje) da bi se dvojako narugala vračevima
-u drugom mitu scenarij putovanja do sunca isto, a različite igre jaguarove su prepreke
-dva mita služe se motivom Velikog putovanja da bi izvela karikaturu šamana i jaguara
109
-najbolji vračevi prema Chaco Indijancima se mogu preobraziti u jaguare – šamani jesu jaguari, i obratno,
šamani su jaguari (prema jednom mitu da su u davna vremena jaguari bili šamani, ali loši)
-dakle međusobna zamjenjivost šamana i jaguara potvrđuje istovrsnost dva mita i početnu hipotezu: oni
uspostavljaju neku vrstu skupine u kojoj svaki od dvaju elemenata koji je čine može biti shvaćen samo
upućivanjem na onaj drugi element
110
-mitovi prenose kulturu i podučavaju Indijance, vesela znanost Indijanaca

Dužnost govorenja

-vladar despot jedini izvor legitimne riječi kojoj je ime zapovijed i traži samo poslušnost, svako osvajanje
vlasti je zadobivanje riječi – vrijedi za društva utemeljena na podjeli: gospodari-robovi i sl.
-najvažnije obilježje te podjele je vlast otkinuta od globalnog društva time što je drži nekoliko pripadnika
društva i koja se, odvojena od društva, nad njime, po potrebni protiv njega obnaša – društva s državom
-dakle bliskost riječi i vlasti kod takvih
112
-i u primitivnim društvima, Indijancima, poglavica, posjeduje monopol nad govorenjem, zovu ga
gospodar govorenja – dakle vlast i riječ su nerazdvojne
-razlika je da u društvima s državom govorenje pravo vlasti, a u društvima bez države dužnost vlasti –
Indijanska društva ne priznaju poglavici pravo na govorenje zato jer je poglavica: ona zahtijevaju od
muškarca koji želi postati poglavica da na riječima dokaže svoju prevlast; govorenje je imperativna
obveza za poglavicu
-tu nije u pitanju estetika nego politika – iz obveze govorenja izbija cijela filozofija primitivnog društva –
narav tog hvastavog govora označuje zbiljsko mjesto vlasti
-govorenje poglavice je obredni čin – svakodnevno u zoru i sumrak očekivana besjeda – svatko nastavlja
svoje poslove dok on govori – Govor poglavice nije iznesen da bi se slušao.
113
-nitko ne obraća pozornost na besjedu, ili se hini nepažnja – obveza poglavice da govori i ljudi da se
prave da ga ne slušaju
-poglavica ne kaže doslovno ništa: beskonačno ponavljano slavljenje tradicionalnih normi života
-poglavica mora govoriti da ne bi ništa rekao; prazno govorenje koje izvire iz prividnog mjesta vlasti –
besjeda poglavice je prazna jer nije diskurs vlasti poglavica je razdvojen od govorenja zato što je
razdvojen od vlasti; vlast se ne nalazi kod njega, pa njegovo govorenje nije govorenje vlasti, autoriteta,
zapovijedanja
-on ne može izdati zapovijed, to je punina uskraćena njegovu govorenju – poglavica koji bi izigravao
poglavicu bio bi napušten – primitivno društvo je mjesto odbijanja odijeljene vlasti jer je zbiljsko mjesto
vlasti društvo samo
-prim.društvo zna da je nasilje bit vlasti; briga za neprestano održanje na udaljenosti vlasti i institucije,
zapovijedanja i poglavice, a polje riječi osigurava razgraničenje i ocrtava liniju podjele
-prisiljavajući poglavicu na kretanje samo unutar govorenja, na suprotnoj krajnosti od nasilja, pleme se
uvjerava da sve stvari ostaju na mjestu, da se os vlasti ograničava na tijelo društva
-zadaća poglavičina govorenja, bujica praznih riječi koju je dužan, njegov je neizmjeran dug, jamstvo koje
brani čovjeku riječi da postane čovjek vlasti.

Proroci u džungli
-velike vjerske selidbe u potrazi za Zemljom bez zla Mbya Indijanaca (pleme Tupi Guaranija)
116
-zato šamani imali znatan utjecaj na plemena, naročito najveći od njih, karai
-Mbya su dugo očuvali svoj način života i plemenski identitet
117
-Mbaye nisu pokršteni, kultura gotovo čista od posudbi, nema nikakvog sinkretizma
-vezivno tkivo jedinstva Mbaya je njihova zajednica vjere – sustav vjerovanja i vrijednosti tvori skupinu
takvom i to odlučno zatvaranje u svoje sebstvo navodi skupinu da ostane zaštitnikom svojih bogova i
čuvarem svog zakona
-šamani su znalci – ponovno se otkriva kako Indijanci imaju sklonost prema riječi, kao govornici i
slušatelji: gospodari riječi koje gorljivo žele izgovoriti, poglavice-šamani uvijek nalaze publiku spremnu da
ih čuje
-teme govora: sudbina Mbaya na zemlji, nužnost obraćanja pozornosti na norme koje bogovi utvrdili,
nada u postizanje stanje savršenstva koje dopušta onima koji ga dožive da im se otvori put ka zemlji bez
zla
-šamani, katkada liječnici, manje skrbe za vraćanje zdravlja bolesnom tijelu negoli za stjecanje, kroz
plesove, govore i meditacije, te unutarnje snage, srčanosti; više od liječnika, oni su mislioci
-kod Mbaya dvije naslage usmene književnosti: svjetovna (cjelokupna mitologija) i posvećena (molitve,
vjerski spjevovi i improvizacije pa'ia (šamana)); ti šamani, gotovo proroci – poetičko bogatstvo jezika –
zorno se prikazuje zaokupljenost Indijanaca da odrede jednu oblast posvećenog da jezik koji je izriče sam
bude negacija svjetovnog jezika
-do kraja još možda dopisat

O jednome bez višestrukoga

-kao što skužili iz posljednjeg poglavlja, Guarani sebe nazivaju Posljednjim Ljudima; žive na nesavršenoj
zemlji
124
-karai kaže da su stvari loše, ljudi su žitelji nesavršene zemlje, genealogija nesreće; Guarani nikad nisu bili
dobri divljaci jer ih je mučilo uvjerenje da nisu stvoreni za nesreću i sigurnost da će jednog dana doći u
Zemlju Bez Zla
-njihovi mudraci se pitaju zašto nastanjuju nesavršenu zemlju – u čemu je ukorijenjeno nesavršenstvo
koje se svaljuje na ljude, a koje nisu željeli – ono je iz toga što su stvari u cijelosti jedno – to objašnjenje
do vrtoglavice potresa zapadnjačku misao – nesreća nastaje u nesavršenosti svijeta zato što je za sve
stvari koje čine nesavršen svijet moguće reći da su jedno. Biti jednost: to je svojstvo stvari svijeta.
Jednost: to je ime Nesavršenoga. ->Jedno jest Zlo.
-nesreća ljudskog bivstovanja, nesavršenost svijeta, jedinstvo kao napuklina upisana u središte stvari
koje čine svijet – to navodi Guarane da tragaju za drugim prostorom da bi ondje upoznali sreću
bivstovanja oslobođenog Jednoga
125
-no kakav je ne-Jedan; ako kod Guarana pobuna protiv carstva Jednoga, a kod Grka kontemplativna
nostalgija za Jednim, Guarani ne potvrđuju Višestruko, ne otkrivaju Dobro, Savršeno, u automatskom
rastvaranju Jednog
-stvari su u cijelosti jedno za Guarane, no ne imenuju Sve. Svaka od pojedinačno uzetih „stvari“ koje čine
svijet – nebo i zemlja, voda i vatra, biljke, životinje i ljudi – obilježeni su žigom Jednog
-Jedno je svaka pokvarljiva stvar; način postojanja Jednog je privremenost, kratkotrajnost, prolaznost;
ono što se rađa, raste i razvija s ciljem nestajanje se naziva Jednim
-odbačeno na stranu pokvarljivog, Jedno postaje znak Konačnog – sve stvari u kretanju po putanji, sve
smrtne stvari su jedno. Jedno: sidrište smrti. Smrt: sudbina onog što je jedno. Stvari koje čine nesavršeni
svijet su smrtne jer su konačne, nepotpune. Pokvarljivo umire od nepotpunosti, Jedno označava
nepotpuno.
-objašnjenje (na neku foru) „Nesavršena zemlja gdje „su stvari u njihovoj cijelosti jedno“ vladavina je
nepotpunoga i prostor konačnoga, polje je dosljedne primjene načela identiteta.
-reći da je A=A, da čovjek jest čovjek znači objaviti da A nije ne-A, da ovo nije ono, da ljudi nisu bogovi
-Imenovati jedinstvo u stvarima, nazvati stvari prema njihovu jedinstvu, isto je što i odrediti im granice,
konačnost, nepotpunost
126
-to znači tragično otkriti da moć označavanja svijeta i određivanja bića (ovo je ovo a ne drugo) je
ismijavanje prave moći koja može iskazivati da ovo jest ovo a u isto vrijeme i ono, Guarani i ljudi i bogovi
-u zemlji ne-Jednoga, gdje se ukida nesreća, kukuruz raste sam, strijela donosi divljač… a ljudi vječno
mladi žive vječno. Žitelj zemlje bez zla ne može se odrediti jednoznačno: on je čovjek, no također i bog.
Zlo, to je Jedno. Dobro, to nije višestruko, to je dva, istodobno jedan i njegov drugi, dva koji istinski
označava potpuna bića. Odredište Posljednjih Ljudi ne pruže zaklon ljudima ni bogovima: samo
jednakima, bogovima-ljudima, ljudima-bogovima, takvima da se nijedan od njih ne može označiti prema
Jednom
…

O mučenju u primitivnim društvima

1. zakon pismo
-sjećanje na strogost zakona kod nas se održava školstvom, besplatnim i obveznim – nitko se ne može
pozvati na neznanje – zakon je u isto vrijeme i pismo, pismo služi zakonu, zakon nastanjuje pismo; znati
jedno znači ne moći ne poznavati drugo
-svaki je zakon napisan, svako je pismo naznaka zakona

2. pismo tijelo
-Kafka označuje tijelo kao površinu pisma, površinu pogodnu da primi čitljivi tekst zakona
-trostruki savez zakona, pisma i tijela
-kod Kafke sustav zakona ima potrebu za strojem radi pisanja teksta na tijelu zatočenika, a u istinskom
logoru (SSSR-a) trostruki savez ukida nužnost stroja: sam se zatočenik preobražava u stroj za pisanje
zakona te ga ispisuje na vlastitom tijelu (tetovaža) – strogost zakona nalazi samu ruku, tijelo krivca-žrtve.
Granica je dosegnuta, zatočenik je apsolutno izvan zakona: njegovo ispisano tijelo to govori

3.tijelo obred
-obredi zrelosti (rites de passage) – ti inicijacijski obredi često čine glavnu os u odnosu na koju se u
cijelosti određuje društveni i vjerski život zajednice. A inicijacijski se obred gotovo uvijek odvija kroz
priznavanje tijela posvećenih – društvo označuje tijelo kao jedini prostor pogodan da ponese znak
jednog vremena, trag jednog prijelaza, pripisivanje jedne sudbine
-obred na tren u potpunosti obuzima tijelo posvećenog
-blizina, suradnja tijela i tajne, tijela i istine koju otkriva inicijacija – pojedinačno tijelo kao točka u kojoj
se koncentrira plemenski ethos, tajna se prenosi samo posredstvom društvene operacije obreda na tijelu
mladića. Tijelo posreduje stjecanje nekog znanja, a to se znanje upisuje na tijelo

4. obred mučenje
-u mnogim plemenima razlikuju se tehnike, no svrha ostaje ista: izazvati patnju
-u primitivnim društvima mučenje je bit inicijacijskog obreda
-ako se ograničimo na to da je mučenje mjera sposobnosti fizičke otpornosti mladića, dokazivanje
osobne vrijednosti, osuđeni smo ne upoznati funkciju patnje te zaboraviti da kroz nju pleme nečemu uči
pojedinca

5. mučenje sjećanje
-skrb za intenzitet patnje – da bude što bolnije
-točno u mjeri u kojoj je inicijacija iskušavanje osobne hrabrosti, ova se izražava u tišini suprotstavljenoj
patnji
-nakon inicijacije, sa svom patnjom već zaboravljenom, preostaje neopozivi suvišak, tragovi koje na tijelu
ostavlja operacija nožem ili kamenom, ožiljci od nanesenih ozljeda. Posvećen čovjek jest obilježen čovjek
-cilj inicijacije, za vrijeme mučenja, je obilježiti tijelo: u inicijacijskom obredu društvo utiskuje svoj biljeg
na tijelo mladića. Ožiljak, trag ili biljeg neizbrisivi su, vječni. Biljeg je prepreka zaboravu, tijelo samo nosi
na sebi utisnute tragove uspomene, tijelo je sjećanje
-sjećanje na tajnu koje pleme povjerava, sjećanje na znanje koje od inicijacije čuvaju mladi posvećenici –
biljeg označuje njihovu pripadnost skupini
-izmjeriti osobnu izdržljivost, označiti društvenu pripadnost: to su dvije očigledne funkcije inicijacije kao
upisivanja biljega na tijelo

6. sjećanje zakon
-obred inicijacije je odgoj koji ide od skupine k pojedincu, od plemena k mladeži. Odgoj potvrđivanja, a
ne dijalog: stoga posvećeni moraju ostati nijemi pod mukama. Tko riječi ne izgovori, pristaje prihvatiti
sebe onim što od tog trenutka jest: punopravni pripadnik zajednice. Ništa manje, ništa više
-„jedan od nas. Svatko od vas nam je sličan, svatko od vas je slična drugima.“, nose isto ime i neće ga
promijeniti, svatko zauzima isti prostor i isto mjesto, nitko nije manje od nas, nitko nije više od nas –
oznake na to podsjećaju
društvo propisuje zakon svojim pripadnicima, ono zapisuje tekst zakona na površini tijela – zakon koji
utemeljuje društveni život plemena nitko ne smije zaboraviti
-ta plemena nisu poznavala strog razdvojeni zakon, onaj koji u podijeljenom društvu vlast nekolicine
nameće svima ostalima – zakon kralja, Države im je nepoznat
-zakon koji se oni uče u boli spoznavati je zakon primitivnog društva: Ti ne vrijediš manje od nekog
drugog, ti ne vrijediš više od nekog drugog
-zakon upisan na tijelu iskazuje odbijanje primitivnog društva da se izloži pogibelji vlasti odvojene od
same sebe, vlasti koja bi tom društvu izmakla
-primitivni zakon, okrutno podučavan, jest zabrana nejednakosti koje će se svatko sjećati
-sama supstancija skupine, primitivni zakon postaje supstancija pojedinca, osobna volja za izvršenjem
zakona
-mladog Mandana sa sobovom lubanjom zakačenom u nozi je gurala želja da bude odan zakonu, da
bude, ni više ni manje, jednak ostalim posvećenima
-svaki je zakon pisan – uspostavlja se opet trojaki savez: tijelo, pismo, zakon – po tijelu ocrtani ožiljci
ispisani je tekst primitivnog zakona, to je pismo na tijelu
-primitivna su društva društva obilježavanja – u toj su mjeri ona doista društva bez pisma, ali ako pismo
na prvome mjestu označava odvojen, dalek, despotski zakon, zakon države koji po tijelima pišu oni
robijaši što prije spomenuli (SSSR)
-primitivni se zakon uspostavlja protiv zakona države, kako bi se odvratio taj zakon koji utemeljuje i jamči
nejednakost
-arhaična društva, društva žiga, društva su bez države, društva protiv države. Žig na tijelu, jednak na svim
tijelima, izriče: nećeš imati želju za vlašću, nećeš imati želju za podređivanjem. A da bi se ispisao, taj
nerazdvojeni zakon može naći samo nerazdvojeni prostor: tijelo samo
-Divljaci su sve to unaprijed znali i bdjeli, po cijenu užasne okrutnosti, kako bi spriječili ostvarenje još
užasnije okrutnosti: zakon napisan na tijelu nezaboravna je uspomena

Društvo protiv države

-primitivna društva su društva bez države – iskazuje se time da su ona kao lišena nečega, države, što im
je nužno pa ih se smatra da nisu istinska društva, nisu uljuđena, i u bolnom su iskustvu manjka koja
navodno uzaludno pokušavaju ispuniti
-to je etnocentrično uporište
-također uvjerenje da je povijest jednosmjerna, da je svako društvo osuđeno da se uputi u povijest i
prođe etape od divljaštva do civilizacije
138
-arhaična društva su gotovo uvijek negativno određena, u vidu manjka: društva bez države, bez pisma,
bez povijesti
-određenje na ekonomskom planu – društva s gospodarstvom preživljavanja – dakle društva bez tržišta,
no čemu tržište ako nema suviška; navodno nemaju dovoljnu tehniku
-no ako se pod tehnikom razumije skup postupaka koje ljudi imaju ne da bi sebi osigurali potpuno
ovladavanje prirodom (što važi samo za naš svijet i njego kartezijanski projekt) nego da bi sebi osigurali
ovladavanje prirodnom sredinom prilagođenom i povezanom s njihovim potrebama, onda se više ne
može govoriti o tehničkoj inferiornosti primitivnih društava: ona pokazuju sposobnost zadovoljenja
svojih potreba barem ravnu onoj kojom se diči industrijsko i tehnicističko društvo – svaka ljudska skupina
uspijeva, silom, izvršiti nužan minimum ovladavanja sredinom koju zauzima
-svako društvo uspijeva ovladati prirodnim prostorom
-nema hijerarhije na polju tehnike, nema bolje ili lošije tehnologije; tehnologijsku je opremu moguće
ocjenjivati samo po njezinoj sposobnosti zadovoljavanja potreba društva u danoj sredini
-argument tehnologijske zaostalosti nije utemeljen ni u pravu ni u stvarnosti
-ni u pravu jer tehnička opremljenost jednog društva nije izravno usporediva s onom nekoga drukčijeg
društva
-ni u stvarnosti jer imamo dokaze unosnosti i djelotvornosti tehnologija u divljim društvima
-dakle ako se temelje na takozvanom gospodarstvu preživljavanja, to nije zbog manjka tehničkog znanja
– no pitanje što uopće znači gospodarstvo preživljavanja – smatra se gospodarstvom bez suviška i tržišta,
kao da pokreće proizvodne snage da pruži minimum za preživljavanje
-kod nas „raditi kao crnac“ je u J. Americi „besposlen poput Indijanca“
-postavlja se pitanje onda da li on možda ne živi u gospodarstvu preživljavanja pa si može dopustiti dulju
besposlenost
-to odmah skužili kod Indijanaca da ništa ne rade pa ih upregli jer su dva osnovna načela koja
usmjeravaju hod zapadne civilizacije: prvo je da se pravo društvo razvija u skrbničkoj sjenci države, a
drugo izriče kategorički imperativ: treba raditi
-gospodarstvo preživljavanja u Indijanaca je zapravo podudarno sa znatnim ograničenjem vremena
posvećenog proizvodnoj djelatnosti – besposličarenje
-muškarci krčili, dva mjeseca svake četiri godine, a ostatak vremena posvećivali zanimanjima koja nisu
doživljavali kao muku, rad, nego zadovoljstvo: lov, ribolov, svečanosti i pijanke i strastvena sklonost
ratovanju
-ugl sva istraživanja pokazuju da rade jako malo posvete radu, tipa tri sata il slično, i to ne svakoga dana
-dakle primitivna društva raspolažu, ako to žele, svim potrebnim vremenom za povećanje proizvodnje
dobara – čemu onda raditi više, čemu bi im služili nakupljeni suvišci
ljudi uvijek silom rade iznad svojih potreba, a ta je sila odsutna iz primitivnog svijeta, odsutnost
izvanjske sile definira čak narav primitivnih društava
-pod gospodarstvom preživljavanja dakle možemo koristiti ako se pod time ne shvaća nužnost neke
mane, ili nesposobnosti, inherentne tom tipu društva i njegovoj tehnologiji, nego naprotiv odbijanje
nekorisnog preobilja, volja za usklađivanjem proizvodne aktivnosti sa zadovoljavanjem potreba . I ništa
više.
-proizvodnja suviška doista postoji u primitivnim društvima: količina proizvedenih biljaka uvijek nadilazi
ono što je nužno za proizvodnju skupine, a taj je proizvodni višak u uključen u radno vrijeme
-taj je suvišak, dobiven bez viška rada, potrošen u političke svrhe, prilikom blagdana, poziva, posjeta
stranaca
-prednost metalne sjekire pred kamenom: s prvom se može deset puta više posla, ili isti posao u deset
puta kraćem vremenu – kad su ih Indijanci otkrili, poželjeli su ih posjedovati ne da bi proizveli više za
kraće vrijeme, nego isto toliko u deset puta kraćem vremenu – dogodilo se upravo suprotno, jer
metalnim sjekirama u primitivni svijet nahrupili nasilje, sila i vlast koju su civilizirani imali nad Divljacima
-primitivna su društva društva koja odbijaju rad – prva društva dokolica, prva društva obilja
-ekonomska antropologija primitivnih društava ako samo razmatra gospodarski život, ona ostaje u
opisivanju neautonomne dimenzije primitivnog društvenog života
-kad se ta dimenzija „totalne društvene činjenice“ konstruira kao autonomna sfera: kad nestaje
odbijanje rada i sklonost k akumuliranju nadomjesti smisao za dokolicu, kad u društvenom tijelu izađe na
vidjelo ta vanjska sila, sila bez koje Divljaci ne bi odustali od dokolice, i koja uništava društvo kao
primitivno društvo: ta sila je moć prinuđivanja, sposobnost prisile, to je politička vlast – otad
antropologija prestaje biti ekonomskom, gubi svoj predmet bavljenja te gospodarstvo postaje političko
-za čovjeka iz primitivnih društava proizvodna je aktivnost točno izmjerena, ograničena potrebama koje
valja zadovoljiti, a to su energetske potrebe: proizvodnja je svedena na obnovu zaliha potrošene energije
-drugim riječima, život kao priroda – izuzev dobara za blagdane – utemeljuje i određuje količinu vremena
posvećenog ponovnoj proizvodnji energije – kad je osigurano ništa više ne može navesti primitivno
društvo da svoje vrijeme otuđi kroz rad bez namjene kad je to vrijeme na raspolaganju za dokolicu, igru,
ratovanje ili blagdane
-pitanje podrijetla rada kao otuđenog rada
-muškarci u primitivnom društvu su gospodari svoje djelatnosti, gospodari nad kruženjem proizvoda te
djelatnosti: rade samo za sebe, čak i kad zakon razmjene dobara posreduje u izravnom odnosu između
muškarca i njegova proizvoda
-sve je poremećeno kada je proizvodna djelatnost odvraćena od svog izvornog cilja, kad umjesto da
proizvodi samo za sebe, primitivni muškarac proizvodi za druge, bez razmjene i uzajamnosti
-tada se može govoriti o radu: kada egalitarno pravilo razmjene prestaje činiti „građanski kodeks“
društva, kad proizvodna djelatnost teži udovoljiti potrebama drugih, kad pravilo razmjene zamijeni užas
od duga – Divljaci i Inke – prvi proizvodi za život, a drugi radi, preko toga, da bi izdržavao druge, one koji
ne rade i koji mu govore: valja platiti ono što nam duguješ, moraš nam vječno otplaćivati svoj dug
-kada se u primitivnom društvu ekonomsko dade izdvojiti kao autonomno i definirano polje, kada
proizvodna djelatnost postane otuđeni, knjiženi rad koji nameću oni koji će uživati plodove tog rada,
onda više nije primitivno, postalo je društvo podijeljeno na vladajuće i podvlaštene, gospodare i
podanike, prestalo je izgoniti ono čemu je suđeno da ga ubije: vlast i štovanje vlasti
-velika podjela društva, koja utemeljuje sve ostalo, uključujući i podjelu rada, je okomiti raspored između
baze i vrha, veliki politički rascjep između posjednika sile i onih koji su joj podvrgnuti
-politički odnos vlasti prethodi i osniva ekonomski odnos eksploatacije – prije nego što postane
gospodarsko, otuđenje je političko, vlast je prije rada, ono ekonomsko jest skretanje onog političkog, a
pomaljanje države određuje pojavljivanje klasa
144
-primitivno društvo nije nepotpunost, manjak – ono se nameće kao (143) pozitivnost, kao kontrola nad
prirodnom sredinom i društvenim projektom, kao slobodna volja da ne dopusti da izvan svojeg bitka
otkliže bilo što od onoga što bi ga moglo izmijeniti, pokvariti i rastočiti
-primitivna društva nisu zameci kasnijih, čiji je „normalan“ uzlet prekinut, ne nalaze se u početnoj točki
povijesne logike koja vodi zapisanom, no tek a posteriori saznatom svršetku, našem vlastitom
društvenom sustavom
-sve se to na razini gospodarskog života odražava u odbijanju primitivnih društava da dopuste da ih rad i
proizvodnja progutaju, u odluci da zalihe ograniče na društveno-političke potrebe, u unutrašnjoj
nemogućnosti konkurencije (čemu biti bogat među siromašnima) – u neuobličenoj zabrani nejednakosti
-gospodarstvo u primitivnom društvu nije političko jer ne funkcionira na autonoman način – primitivna
društva su društva bez gospodarstva zbog odbijanja gospodarstva
-krajnja raznolikost tipova društvene organizacije ne priječi mogućnost poretka u diskontinuitetu,
mogućnost svođenja te beskrajne množine razlika
-masivna redukcija jer nam povijest nudi samo dva tipa društva: primitivna, bez države, i društva s
državom
-s državom neizbrisiv rez Divljaka i Civiliziranih jer Vrijeme postaje Povijest
-neolitski rez
-prijelaz na sjedilački način nije nužno u neolitu, pomanjkanje ratarstva ide skupa sa sjedilaštvom –
potvrđuje onda da pojedini narodi nisu zadobili ratarstvo ne zbog tehnologijskog zaostatka ili kulturne
nerazvijenosti, nego jer im nije bilo potrebno
-grupe u pretkolumbovskoj Americi koje su nakon uvođenja konja napustile ratarstvo i posvetili se lovu a
da pritom to nije označilo demografsku rasijanost niti preobrazbu prethodne društvene organizacije
(dakle ovo je protivno Marxovoj važnosti baze)
146
-kretanje najvećeg broja društava od lova k ratarstvu i obrnuto nekolicine od ratarstva k lovu – (145) do
njega dolazi a da se ništa ne mijenja u naravi društva, da ono ostaje istovjetno samom sebi kad se
preobražavaju samo njegovi uvjeti materijalnog života, da neolitska revolucija automatski ne povlači za
sobom poremećaj društvenog poretka
-što se tiče primitivnih društava, promjena na razini ekonomske baze ne određuje njezin prirodni odraz,
političku nadgradnju (superstrukturu) jer ona djeluje neovisno o svojoj materijalnoj bazi
-samosvojnost gospodarstva i društva svakog za sebe
-lovci-sakupljači (nomadi ili ne) pokazuju ista društveno-politička svojstva kao i njihovi susjedi, sjedilački
ratari: „infrastrukture (baze) različite, „superstrukture“ (nadgradnje) istovjetne
-s druge strane, carska društva Centralne Amerike, društva s državom, ovisila o ratarstvu koje
intenzivnije, no s tehničke razine ništa manje slično ratarstvu divljih plemena Tropske Kišne Šume:
„infrastruktura“ istovjetna, no „superstrukture“ različite – u jednom slučaju društva bez države, a u
drugom o dovršenim državama
stoga je odlučujući bio politički rez, a ne gospodarska promjena – istinska revolucija nije ona iz neolita,
jer ona može ostaviti nedirnutom staru društvenu organizaciju, nego politička revolucija, tajanstvena,
nepovratna pojava, smrtonosna za primitivna društva – poznajemo ju pod imenom države
-ako želimo zadržati marksističke koncepte, infrastruktura je ravna politici, a superstruktura
gospodarstvu (dakle izvrtanje)
-jedan jedini strukturni poremećaj može preobraziti primitivno društvo – onaj koji dovodi do izbijanja,
iznutra ili izvana, onog čije pomanjkanje određuje ta društva – hijerarhiziranog autoriteta, odnosa vlasti,
pokoravanja ljudi, države
-izmjena gospodarske baze je nemoguća, ta izmjena odnosa u proizvodnji koja bi dijelila na bogate i
siromašne i dovela do uvođenja organa obnašanja vlasti prvih nad drugima
147
-da bi to bilo moguće treba da ljudi iz tog društva požele tu preobrazbu ili da se smatraju prinuđeni
vanjskim nasiljem
-država kao instrument koji vladajućoj klasi dopušta da vrši svoju nasilnu dominaciju nad podređenim
klasama – da bi se pojavila država treba doći do podjele društva na suprotstavljene društvene klase,
međusobno povezane odnosima izrabljivanja – stoga bi struktura društva – podjela na klase – morala
prethoditi pojavi državnog stroja – međutim, ta instrumentalna koncepcija države je krhka – sposobnost
za nametanjem otuđenja počiva na upotrebi neke sile, onog što čini supstanciju države „monopol
legitimnog fizičkog nasilja“
-dakle pitanje još ostaje, jer povezivanje pojavljivanja državnog stroja s preobrazbom društvene
strukture vodi odgađanju problema
-ukratko, ne možemo na razini gospodarstva tražiti ishodište političkoga
148
-u gospodarskom funkcioniranju primitivnog društva nema ničeg što bi omogućilo uvođenje razlike
između bogatijih i siromašnijih – nemoguća je tu želja za posjedovanjem koja je ustvari želja za vlašću –
primitivno društvo, prvo društvo izobilja, ne ostavlja mjesta želji za preobiljem
-u plemenu nema kralja, nego poglavica koji nije poglavar države – ne raspolaže nikakvim autoritetom,
nikakvom vlašću prisile, nikakvim sredstvom za izdavanje zapovijedi; on nije zapovjednik, a ljudi iz
plemena nemaju zadaću poslušnosti – prostor poglavištva nije mjesto vlasti, a lik poglavice ne najavljuje
lik despota; iz primitivnog se poglavištva ne može izvesti državni aparat
149
-taj radikalni diskontinuitet po kojem je anticipiranje države nemoguće, po kojem je nezamisliv prijelaz
od primitivnog poglavištva k državnom stroju se temelji na odnosu isključivanja koji političku vlast
smješta izvan poglavištva
-funkcije poglavice nisu funkcije autoriteta – on za novo uspostavljanje poretka i sloge raspolaže jedino
ugledom – ugled ne znači vlast, pa su mu sredstva na raspolaganju za zadaću pomiritelja svode isključivo
na upotrebu riječi i to ne da posreduje, jer nije sudac, nego samo da bi vlastitom rječitošću uvjerio ljude
da se treba smiriti i ugledati na pretke – poduhvat čiji uspjeh nikad nije siguran, i može izgubiti ugled ako
ne uspije
-pleme cijeni da je neki muškarac dostojan postati poglavicom isključivo po njegovom „tehničkom“
poznavanju stvari: govorničkom daru, umješnosti u lovu, sposobnosti usklađivanja ratničkih, napadačkih
i obrambenih aktivnosti – društvo tako ni na koji način ne dopušta poglavici da prijeđe iznad tog
tehničkog ograničenja, ne dopušta preobrazbu tehničke nadmoći u autoritet
-poglavica je u službi društva, a društvo samo po sebi – istinsko mjesto moći/vlasti – kao takvo obnaša
autoritet nad poglavicom – upravo zato je poglavici nemoguće preokrenuti taj odnos, staviti društvo sebi
u službu, obnašati vlast nad plemenom jer primitivno društvo nikad neće tolerirati da se poglavica
pretvori u despota
-društvo strogom nadzoru podvrgava poglavicu, zatočenika u prostoru iz kojeg mu ne dopušta izići – taj
nadzor nije svjestan ni hotimičan nego iz same naravi primitivnog društva
150
-priprema i provedba vojnog pohoda su jedine okolnosti kada poglavica smije obnašati minimum
autoriteta, utemeljenog na njegovom tehničkom umijeću ratnika – međutim, kad je pohod okončan,
ponovno bez vlasti i ugled stečen nakon pobjede mu se ne preobražava u autoritet – razdvajanje vlasti i
ugleda
-rat je za ratnike najprikladniji način da se utaži žeđ za ugledom, a i za poglavicu – prisilni bijeg unaprijed
navodi ga da neprestance organizira ratniče pohode iz kojih računa izvući simboličku korist
-poglavica ponekad se pristaje izložiti pogibelji, da svoj osobni projekt nametne plemenu, zajednički
interes nadomjesti osobnim (151)
151
-preokrećući normalan odnos koji vođu određuje kao sredstvo u službi društveno ocrtanog cilja,
pokušava od društva napraviti sredstvo za ostvarenje čisto osobnog cilja: pleme u službi poglavice a ne
više poglavica u službi plemena – da uspije u tom imali bi rodno mjesto političke vlasti kao prinude i
nasilja, minimalan lik države – no nikada ne uspijeva
-poglavica ratnik mora ratom si priskrbljivati ugled koji pleme lako zaboravi – ako se njegova volja za
ratom pokuša usmjeriti na društvo koje ima volju za mirom, onda se odnos preokreće te vođa pokušava
upotrijebiti društvo kao oruđe svog pojedinačnog cilja, sredstvo za svoje osobne namjere – osuđen je na
samoću jer će ga pleme napustiti
-on je glavar bez vlasti te ne može nametnuti zakon, a u isti mah je zatočenik svoje želje za ugledom i
nemoći da ga zadobije
152
-smrt je sudbina ratnika (poglavice) (izbuše ga strijelama jer sam povede rat) jer primitivno društvo ne
dopušta da volju za ugledom zamijeni volja za vlašću – poglavica kao mogućnost volje za vlašću u
primitivnom društvu je unaprijed osuđen na smrt – razdvojena politička vlast je nemoguća jer nema
mjesta, nema praznine koju bi mogla ispuniti država
-Apače i Geronimo
153
-osnovno svojstvo (svojstvo koje se odnosi na bit) primitivnog društva jest obnašanje apsolutne i
potpune vlasti nad svime što ga sačinjava, zabrana samostalnosti bilo kojeg od podskupova koji ga čine,
održavanje svih unutarnjih, svjesnih i nesvjesnih kretanja koja pothranjuju društveni život u granicama i
smjeru koje društvo želi
-pleme izražava svoju volju (i nasiljem) za očuvanjem toga primitivnog društvenog poretka zabranom
nicanja političke vlasti koja bi bila osobna, središnja i razdvojena
-dakle društvo kojem ništa ne izmiče, koje ničemu ne dopušta da iziđe iz njega samog, jer svi su izlazi
zatvoreni
-postoji ipak polje koje djelomično izmiče kontroli društva, „protok“ kojem društvo kao da može
nametnuti tek nesavršeno „kodiranje“ – domena demografije – domena uređena kulturalnim pravilima,
ali i prirodnim zakonima, prostor razvitka života ukorijenjenog ujedno i u društvenome i u biološkome,
mjesto nekog „stroja“ koji možda funkcionira prema navlastitoj mehanici i prema tome izvan dosega
društvenog utjecaja
-ne zamjenjuje gospodarski determinizam demografskim ili da je on uzorak nužnoj posljedici preobrazbe
društvene organizacije, no ipak je nužno utvrditi sociologijsku težinu brojnosti pučanstva, sposobnost
povećanje gustoće da potrese primitivno društvo
-osnovni uvjet postojanja primitivnog društva je razmjerno slab demografski rast – stvari mogu
funkcionirati prema primitivnom modelu samo ako su ljudi malobrojni – da bi društvo bilo primitivno
ono mora biti brojčano malo
-u svijetu Divljaka imamo rascjepkanost „nacija“, plemena, društava u lokalnim skupinama koja bdiju nad
očuvanjem svoje samostalnosti unutar cjeline kojoj pripadaju; jedino privremeni savezi sa susjedima u
slučaju rata
-to atomiziranje plemenskog svijeta zacijelo je djelatno sredstvo za ometanje uspostavljanja društveno-
političkih cjelina koje bi uključivale lokalne skupine i za zabranu iznicanja države koja, u svojoj biti, jest
objedinjujuća
154
-Tupi-Guarani kad ih otkrila Europa se međutim udaljavali od primitivnog obrasca: stupanj demografske
gustoće prelazi onaj susjednih plemena, a veličina lokalnih skupina bez zajedničke mjere s onom
društveno-političkih jedinica Tropske Kišne Šume
-na toj pozadini demografskog širenja i zgušnjavanja pučanstva izdvaja se težnja poglavištava za
stjecanjem vlasti – nisu svakako bili despoti, no nisu bili ni bez vlasti
-ukratko, s jedne strane demografski rast, s druge pomaljanje političke vlasti kod Tupi-Guaranija
-međutim, to prekinuto dolaskom Europljana – no nije dolazak Zapadnjaka bilo to što je prekinulo
pomaljanje države kod njih, nego trzaj samog društva kao primitivnog društva (155), trzaj, ustanak u
neku ruku usmjeren ako ne izrijekom protiv poglavištava, onda barem takav po svojem učinku da je bio
razoran za vlast poglavice
155
-fenomen gorljivog propovijedanja pojedinih ljudi, koji su od skupine do skupine, pozivali Indijance da
sve ostave i upuste se u potragu za Zemljom Bez Zla, zemaljskim rajem
-poglavištvo i jezik u primitivnom društvu apsolutno su povezani, govorenje je jedina vlast povjerena
poglavici: čak i više od toga, govorenje je njegova dužnost
-no postoji drugo govorenje, besjeda, onih koji vodili Indijance u luđačke selidbe u potrazi za domovinom
bogova: besjeda karaia, proročko govorenje, govor jedak, subverzivan u pozivanju Indijanaca da
poduzmu uništenje društva
-poziv proroka da se napusti loša zemlja, tj društvo takvo kakvo je bilo da se dosegne Zemlja Bez Zla,
podrazumijevao je smrtnu osudu strukture društva i njegova sustava normi; a tom se društvu sve više
nametao žig autoriteta poglavica, teret njihove političke vlasti u nastajanju
-dakle zato proroci, iznikli iz srca društva, proglašavaju lošim svijet u kojem žive ljudi jer su otkrivali
nesreću, zlo, u toj sporoj smrti na koju je izbijanje vlasti osuđivalo društvo Tupi-Guaranija kao primitivno
društvo, društvo bez države
-ispunjeni osjećajem da se drevni svijet divljaka potresao u svojim temeljima, progonjeni predosjećajem
socio-kozmičke katastrofe, proroci su odlučili da valja promijeniti svijet, napustiti svijet ljudi i dočepati se
svijeta bogova
-govorenje proroka je još živo, kao u poglavljima „proroci u džungli“ i „o jednome bez višestrukoga“ –
karai više ne predvode plemena u potrazi za zemljom bez zla, ali manjak akcije je dopustio opijenost
misli, sve napregnutije produbljivanje razmišljanja o nesreći ljudske sudbine; ta nam divlja misao govori
da rodno mjesto Zla, izvor nesreće, jest Jedno
156
-što je Jedno? – Jedno jest zlo i to karai govorili od sela do sela i ljudi ih slijedili u potrazi za ne-Jednim –
vjerska selidba kao odbijanje puta kojim je poglavištvo usmjeravalo društvo, odbijanje razdvojene
političke vlasti, odbijanje države i s druge strane besjeda proroka koji prepoznaje Jedno kao korijen Zla i
utvrđuje kako mu se može pobjeći
-Jedno se može vidjeti pod uvjetom da na neki način bude vidljiva njegova omražena ili priželjkivana
prisutnost – pod metaforičkom jednadžbom Zlo=Jedno možemo otkriti skrovitiju jednadžbu koja
potpada u kategoriju političkoga, koja veli da Jedno jest država
-proroštvo Tupi-Guaranija herojski je pokušaj primitivnog društva da ukine nesreću u temeljnom
odbijanju Jednoga kao opće biti države
-dakle političko čitanje metafizičkog izrijeka
-no u zapadnoj metafizici Jedno je Dobro – misao divljih proroka i starih Grka promišljaju istu stvar,
Jedno, no Guaranima Jedno jest Zlo, a Heraklitu je ono Dobro – pod kojim uvjetima se Jedno može misliti
kao Dobro
-proročki „stroj“ Indijanaca – karai govorenjem poveli ogromne brojke Indijanaca
157
-dakle proroci, naoružani samo svojim logosom mogli odrediti „mobilizaciju“ Indijanaca, u vjerskoj
selidbi objedinili višestruku raznolikost plemena – jednim potezom ostvarili „program“ poglavica
-pobunjenički čin proroka protiv poglavica davao im je više vlasti nego što su poglavice imali – dakle
govorenje nije opreka nasilju – ako je divlji poglavica zaklet na zadaću nevinoga govorenja, primitivno
društvo se može u određenim uvjetima privoljeti slušanju nekog drugog govorenja, zaboravljajući da je
taj govor izrečen poput zapovijedi: govor proroka
-u besjedi proroka leži možda klica diskursa vlasti, a pod egzalitranim likom predvodnika koji izražava
želju ljudi možda tiha figura Despota
-proročansko govorenje, vlast govora: izvorno mjesto vlasti u najužem smislu, početak države u Riječi –
proroci osvajači duša prije nego gospodari ljudi?
-Divljaci nam pokazuju neprestan napor sprječavanja poglavica da budu poglavice, odbijanje
ujedinjavanja, urotničko djelovanje Jednoga, države – povijest naroda koji imaju povijest je povijest
klasne borbe, a povijest naroda bez povijesti je povijest njihove borbe protiv države