“Nakon više od dvadeset godina, ime

Aleksandre Zec još uvijek je demarkaciona

linija u hrvatskom društvu. S jedne strane su
oni koji lamentiraju nad pravosudnom farsom
koja je poznate ubojice, bez obzira na njihova
priznanja i materijalne dokaze, ostavila na
slobodi. S druge pak oni kojima Aleksandra
Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike

aleksandra zec
između ‘naših’ i ‘njihovih’ žrtava. Pokazuje se
da dominatna matrica mišljenja Domovinskog
rata nije otišla daleko od ove viktimološke
dihotomije. Ova predstava bi pak pokušala
napraviti nešto drugo. Ona bi pokušala
vidjeti koliko je hrvatsko društvo, ako se
izuzme dugogodišnja medijska eksploatacija,
18 godina nakon rata, spremno za suočavanje
s onim što za njega realno i simbolički
predstavlja stradanje obitelji Zec. Kao i
Antigona, mi se još uvijek spotičemo o previše
leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani..”
— Oliver Frljić aleksandra zec
aleksand
ndra zec
In dubio pro reo

akon više od dvadeset

godina, ime Aleksandre
Oliver Frljić Zec još uvijek je
demarkaciona linija u
hrvatskom društvu. S
jedne strane su oni koji
lamentiraju nad pravosudnom farsom koja
je poznate ubojice, bez obzira na njihova
priznanja i materijalne dokaze, ostavila na
slobodi. S druge pak oni kojima Aleksandra
Zec služi isključivo za uspostavljanje
razlike između ‘naših’ i ‘njihovih’ žrtava.
U takvoj viktimološkoj dihotomiji ‘naše
žrtve’ dobivaju mjesta posebnog pijeteta
i “mramor ih se sjeća”, dok ‘njihove’
ostavljamo medijskim strvinama, stalno
novom prežvakavanju onoga što nacionalno
lobotomirana svijest nikako ne može
provariti.

8
 Iako će i najrigidniji hrvatski šovinist
promrmljati nekoliko fraza o tome
da je, kad govorimo o ubojstvu
dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, riječ
o strašnoj tragediji, pritom redovito
zaboravljajući na smrt njezinih majke i oca,
takvu licemjernu lamentaciju i pripadajuću
joj frazeologiju uvijek će pratiti i podsjetnik
na ‘naše žrtve’, nebavljenje njima i
repertoar sličnih optužbi koje demaskiraju
ono što se doista krije iza deklarativne
uplakanosti pripadnika većinskog naroda
– nemogućnost shvaćanja da Aleksandra
Zec i njezini roditelji jesu ‘naše žrtve’. Oni
su ‘naše žrtve’ jer su ih ubili pripadnici
‘naše vojske’, u ‘našoj zemlji’, a te iste
‘naše ubojice’ su oslobodili ‘naši sudovi’, a
pojedine od njih odlikovali i amnestirali
‘naši državni poglavari’.
A kad su već jednom izbjegli ruci selektivne
hrvatske pravde, ‘naše ubojice’ su ponovno
postali ‘naši sugrađani’, divno oprimjerujući
jednu varijantu nacionalne pomirbe u
kojoj ostatak društva mirno koegzistira sa
zločincima jer je riječ o ‘našim zločincima’.
Međutim, riskirajući da na ovom mjestu
uznemirim samu esenciju nacionalno
pomirenog bića, postavit ću nekoliko
pitanja koja mi se čine logična. Najprije ovo:
‘Ako su Siniša Rimac, Munib Suljić, Igor
Mikola, Nebojša Hodak i Snježana Živanović,
uz sve materijalne dokaze i priznanja data
istražnom sucu, oslobođeni za ono što
su nedvojbeno počinili, tko je onda za to
odgovoran?’
9
“Ovaj sud, dakle, smatra da sama
okolnost da su članovi obitelji Zec
lišeni života oružjem kojima je bila
zadužena postrojba čiji su pripadnici
bili okrivljenici, te okolnost da
sud smatra utvrđenim da su Zec
Aleksandra i Zec Marija prevezene
iz Poljaničke ulice na Sljeme kombi
vozilom marke ‘Citroen’, koje je
također bilo na raspolaganju svim
pripadnicima postrojbe, ama baš
ničim ne dokazuje da su upravo
okrivljenici kritične zgode bili u
Poljaničkoj ulici, tamo lišili života
Zec Mihajla, a zatim njegovu suprugu
i kćer odvezli na Sljeme, gdje bi ih
zajedno lišili života...”
Ono što je Okružni sud, uz svo ‘amakanje’,
nedvojbeno utvrdio – tu neznatnu
‘okolnost’ da su članovi obitelji Zec ubijeni
oružjem jedinice pričuvnog sastava
Ministarstva unutarnjih poslova, te da
su dvanaestogodišnja Aleksandra i majka
joj Marija do mjesta egzekucije odvezene
vozilom te iste postrojbe – nije bilo dovoljno
da bi Državno odvjetništvo pokrenulo
postupak koji bi postavio sljedeće logično
pitanje:
‘Tko je odgovoran za to da su Siniša Rimac,
Munib Suljić, Igor Mikola, Nebojša Hodak,
Snježana Živanović i ostali pripadnici
jedinice pričuvnog sastava MUP-a mogli,
kad im se i kako htjelo, uzeti oružje i vozilo
svoje postrojbe bez ikakve evidencije?’
Drugim riječima, kakva je to vojska u kojoj
je moguće da njezini pripadnici bez ikakve
kontrole uzimaju i vraćaju oružje, a da pri
tom nitko u zapovjednom lancu ne postavlja
pitanje što se u međuvremenu s tim
oružjem radilo?
Pošto se na to pitanje do sada nije bilo
odgovora, pokušat ću ga dati sam.
Vojska je to koja je za sebe apriori odlučila,
kao što smo nebrojeno puta u proteklih
dvadesetak godina čuli, da ne može
počiniti ratni zločin jer vodi obrambeni
rat. Zašto bi se onda ta i takva vojska, koja
ne može počiniti ratni zločin, zamarala
formalnostima kao što je evidentiranje tko
i kada uzima što iz njezina arsenala? Takva
praksa pokazuje onu beskrajnu vjeru u
poštenje i pravednost hrvatskog ratnika,
u njegove moralnu čistoću, o čemu su se,
između ostalih, mogli osvjedočiti i sami
članovi obitelji Zec. A kad se, eto, ratni
zločin u Domovinskom ratu ipak nekim
čudom dogodi, što je po samoj definiciji tog
rata nemoguće, onda će ranije spomenuta
praksa biti garant da za njega neće nitko
odgovarati. Budući da se nikada ne može
sa sigurnošću utvrditi tko je i kada koristio
oružje određene postrojbe, ne može se
utvrditi ni eventualni krivac za zločine
počinjene tim istim oružjem. Govoriti pak
o zapovjednoj odgovornosti već ulazi u
domenu, čemu smo također nebrojeno puta
svjedočili, kriminalizacije Domovinskog rata.
Desetak godina kasnije, kad se pod
različitim međunarodnim pritiscima i uz
velike otpore ipak shvatilo da hrvatski
vojnici, a i domovina za koju su ubijali, nisu
tako moralno neupitni kako se vjerovala
početkom devedesetih, donesen je Zakonu
kojim se
“uređuje odgovornost Republike
Hrvatske za štetu koju su tijekom
Domovinskog rata od 17. kolovoza
1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali
pripadnici hrvatskih oružanih i
redarstvenih snaga u vojnoj ili
redarstvenoj službi ili u svezi s tom
službom.”
Dušan i Gordana Zec, Aleksandrini brat
i sestra, koji nekim čudom nisu i sami
postali dio, kako je to elegantno definirao
zakonodavac, štete koju su tijekom
Domovinskog rata “uzrokovali pripadnici
hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga”,
odlučili su 2004. pokrenuti građansku
parnicu pred Općinskim sudom u Zagrebu
protiv Republike Hrvatske.
“Suosjećamo s obitelji Zec, ali to
nam ne daje za pravo da utječemo
na odluku državnog odvjetnika koji
je obrazložio da je država odgovorna
samo ako je nedjelo počinjeno u
njezinoj službi. Prvo treba utvrditi
jesu li za to ubojstvo osumnjičeni
policajci to počinili po nalogu i u
službi države”,
riječi su tadašnjeg premijera Ive Sanadera.
Čak i da su ubojice zločin počinili u
svoje slobodno vrijeme i bez ikakvog
državnog naloga, vođeni isključivo svojim
domoljubnim nagnućima i vjerom da
nadležne institucije njihove zločine nad
pripadnicima nepoćudne nacionalne
manjine neće sankcionirati, i dalje ostaje
(ne)odgovornost države za propuste
onih državnih službenika koji su napravili
proceduralne greške zbog kojih su u
konačnici ubojice oslobođeni.
10
Epilog sudskog procesa iz 2004., koji je
trebao konačno označiti pravog krivca za
smrt članova obitelji Zec, nikada se nije
dogodio. Nakon što je sutkinja Općinskog
suda dozvolila da se priznanja o ubojstvima,
koje je petorka dala pred istražnim sucem
1991., koriste kao dokaz u ovom postupku,
vlada je brže-bolje donijela odluku o isplati
jednokratne novčane pomoći preživjelim,
čime je de facto zaustavila proces. U
njezinom priopćenju stajalo je da se
“sredstva dodjeljuju kao pomoć za
podmirenje dosadašnjih troškova
života, budući da su dvoje preživjelih
članova obitelji Zec kao maloljetna
djeca ostala bez hranitelja i ikakvih
izvora sredstava za život”.
Kako su i zašto “preživjeli članovi obitelji
Zec kao maloljetna djeca ostala bez
hranitelja i ikakvih izvora sredstava za
život”, vlada nije našla za shodno da
napiše u svom obraćanju javnosti. Zašto bi,
uostalom, država trošila svoja priopćenja
na takve trice kakve su kontekst i okolnosti
u kojima su ubijeni Marija i Mihajlo Zec
ili na opisivanje opstrukcije pravde koja
je njihovoj preživjeloj djeci priskrbila
dugogodišnji život bez ikakvih sredstava za
uzdržavanje?
“Jednokratnu novčanu pomoć” obitelji
Zec vjerojatno je ispravnije označiti riječju
milodar, budući da nije došla niti kao
rezultat strukturnog rješavanje problema
žrtava državnog terorizma, niti presude
u građanskoj parnici protiv Republike
Hrvatske koju su pokrenuli njezini preživjeli
članovi, već isključivo kao izraz samovolje i
političke procjene tadašnje vlade.
Zaustavljajući sudski proces već nakon
prvog ročišta, ukidajući mogućnost da
priznanja ubojica Aleksandre Zec konačno
postanu valjani dokazi, prevenirajući
mogući pravni presedan koji bi i drugim
žrtvama nelegalnog državnog nasilja dao
mogućnost dobivanja materijalne i moralne
zadovoljštine, tadašnja je hrvatska vlada
upostavila kontinuitet s onim politikama
po čijem nalogu ili uz prešutan blagoslov se
ubojstvo obitelji Zec dogodilo.
Jedna od tih politika zaslužna je za njihovu
smrt, a druga za simboličko prisvajanje te
smrti. Platili smo vam milijun i pol kuna,
sad konačno imamo eksluzivno pravo na
interpretaciju onoga što smo pošteno platili
– smrt vaših najmilijih.
Hrvatsko je glumište povratak ubojica
članova obitelji Zec u zajednicu slobodnih
građana pozdravilo šutnjom. Ta šutnja
je do danas ostala sve što je na tu temu
kazališna zajednica imala za reći. Muk po
ovom pitanju bio je obrnuto proporcionalan
gromoglanosti kojom se to isto glumište
dodvoravalo politici koja je imala i provodila
plan kako da Hrvatsku učini nacionalno
monolitnom državom.  z
11
Munib Suljić
Nebojša Hodak
Siniša Rimac
Igor Mikola
1990.
¶ Siječnja 1990. u Beogradu održan Četrnaesti
kongres SKJ. Delegacija Saveza komunista
Slovenije napušta kongres, slijedi je hrvatska.
Rasap SKJ.
¶ 22. travnja održani prvi višestranački izbori u
Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, uvjerljiva
pobjeda HDZ-a.
¶ 13. svibnja – Izgredi na utakmici Dinamo-
Crvena zvezda.
¶ 30. svibnja konstituiran prvi višestranački
Sabor RH. SR Hrvatska postaje Republika
Hrvatska. Za predsjednika Republike izabran
je Franjo Tuđman, za predsjednika Vlade
Stjepan Mesić, a za predsjednika Sabora
Žarko Domljan.
¶ srpanj i kolovoz – pobuna Srba u Hrvatskoj,
označena kao ‘balvan-revolucija’.
¶ 21. prosinca samoproglašena vlada hrvatskih
Srba na čelu s Milanom Babićem objavila je
osnutak Srpske Autonomne Oblasti Krajine.

18
19
1991.
¶ 25. ožujka u Karađorđevu se sastali Slobodan Milošević i
Franjo Tuđman.
¶ 31. ožujka pogibijom Josipa Jovića na Plitvicama simbolično
je započeo ‘Domovinski rat’.
¶ 1. travnja vlada SAO Krajine proglasila odvajanje od
Hrvatske i priključivanje Srbiji.
¶ 22. travnja donesen Zakon o pretvorbi društvenih
poduzeća.
¶ 19. svibnja Referendum o samostalnosti.
¶ 25. lipnja Hrvatski sabor proglašava neovisnost i donosi
odluku da se taj dan slavi kao Dan državnosti.
¶ 27. lipnja intervencijom JNA počeo rat u Sloveniji.
¶ 25. kolovoza napadom JNA i paravojnih srpskih snaga
počela bitka za Vukovar.
¶ 8. listopada Hrvatski sabor donosi Odluku o raskidu
državnopravnih sveza s ostalim republikama i pokrajinama
SFRJ.
¶ 8. studenog EZ nametnula sankcije Jugoslaviji.
¶ 17.‒18. studenog nakon tromjesečne opsade, pao je
grad Vukovar.
¶ 18. studenog proglašena je Hrvatska Zajednica
Herceg‑Bosna.
¶ 21. prosinca, prva međunarodna priznanja RH.
¶ 23. prosinca u opticaj je pušten hrvatski dinar.

20
21
7/12/1991.
Munib Suljić, Igor Rimac, Nebojša
Hodak, Igor Mikola i Snježana Živanović,
pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a,
ubili su Mihajla Zeca i oteli mu kćer
Aleksandru i suprugu Mariju.

22
“Te večeri sam spavao u svojoj sobi, a onda je
došla seka Aki (Aleksandra), probudila me i rekla
da je došla policija. Ustao sam i sa sekom otišao
do hodnika gdje sam vidio gardista u maskirnoj
uniformi i s crnim čizmama. Na rukavu je imao
hrvatski grb, a ispod njega sliku dvije ukrštene
puške. Imao je bradu, žućkaste brkove i jako guste
obrve koje su stršale malo prema vani. Mama je
stajala do tog stričeka koji ju je držao za ruku…
Seka Gordana je isto bila u hodniku i vikala da
puste mamu, a ovaj stric je bio dobar i rekao da
će mama brzo doći. Mama nam je rekla da odemo
susjedi Ciliki. Onda su mamu poveli, a tatu su
odveli još prije. Aki je isto otišla dolje pred kuću, a
onda je otišla kod mamine prijateljice Ljubice u
Brdovečku ulicu. Tako su mi rekli rođaci.
23
Nakon toga sam pogledao kroz prozor dnevne
sobe. Vidio sam kombi plave boje i više
gardista, a mame nije bilo pa sam otišao
u radnu sobu gdje sam na pisaćem stolu
vidio njenu otvorenu torbu… Telefonom
sam nazvao dedu Božu i baku Ciliku koji
žive u susjednoj kući i kod kojih je već
otišla seka Gordana. Nakon pet minuta
je došao deda Božo koji me je odveo k
sebi. Kada smo išli ulicom stavio mi je
ruku preko očiju, rekao mi da su ubili
nekog psa i da to ne moram gledati.”

24
Sjećanje je ovo Dušana Zeca,
jedanaestogodišnjeg dječaka, zabilježeno
tijekom informativnog razgovora s
policijskim istražiteljima nakon večeri koja
mu je zauvijek promijenila život.
Dušan i njegove sestre Gordana i Aleksandra,
“Nakon toga sam se u nekoliko navrata
djeca sa zagrebačke Trešnjevke, bezbrižno
su proživljavali svoje djetinjstvo. Otac
Mihajlo, koji je bio poslovođa u mesnici
Križevčanka, slovio je za čovjeka koji je
imao veliki krug znanaca i kojeg politika nije
‘malom srpskom kurvom’”, kazao je Mesić.
zanimala. Krajem osamdesetih je na tržnici
Dolac zakupio i poslovni prostor u kojem je
otvorio buffet Luplja koji je vodila njegova
supruga Marija. Obiteljsku idilu prekinuo je
“Vi Srbi morate iseliti iz Hrvatske države
početak ratnih godina.
“Krajem 11. mjeseca nazvao me šogor
Mihajlo i rekao da hitno dođem kod njih
doma. U njihovoj obiteljskoj kući zatekao
sam sestru Mariju koja je kroz plač govorila
da im prijeti susjed. Potom je došao i
Mihajlo i kazao mi da mu je susjed Damir,
pripadnik Zbora narodne garde, u oči kazao
da se moraju iseliti iz Zagreba te da je već
planirana njegova likvidacija. Rekao mi je da
će se s obitelji odseliti u Banja Luku, gdje je prijetnjama. U nedjeljnoj noći 7. prosinca,
već našao kuću koju će zamijeniti za svoju.
Kazao sam da znam da mu je teško, ali da
25
ne može otići, na što mi je odgovorio da je
to njegova definitivna odluka”, posvjedočio
je Zlatko Mesić, Marijin brat, koji je u
svom iskazu pred istražiteljima potvrdio
da je obitelj Zec u to doba svakog mjeseca
izdvajala sredstva za financijsku pomoć RH.
telefonski čuo s Marijom koja mi je
ponavljala kako joj je teško izdržati loše
susjedske odnose te da su djeca u školi
često zadirkivala Aleksandru nazivajući je
Prema tvrdnjama Milana Labusa, Mihajlova
prijatelja, obitelj Zec je tih dana na kućnu
adresu primila pismo sljedećeg sadržaja:
i možete sa sobom ponijeti samo neke
stvari, a ne kuće i imanja. To ostaje Republici
Hrvatskoj. Mi znamo da imaš zlato i novac
u inozemstvu, a nekretnine zaboravi, to
ostaje Hrvatskoj.”
U potpisu je stajalo “Za dom – spremni”.
Provokacije i šikaniranja, kakvima je
početkom devedesetih svjedočila većina
građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj,
za obitelj Zec nisu se zaustavile samo na
one su za ovu zagrebačku obitelj postale
stvarnost.
“Dan prije događaja sam od T. Z. dobio nalog “Mama me je stavila na spavanje, nakon
da privedem mesara Mihajla Zeca, jer je on
član četničke organizacije Ravna Gora, te
da ga trebamo ispitati i ubiti… Osim toga
mi je rekao da dovedem i njegovu familiju
ako nije brojna. Toga sam dana saznao gdje
Zec stanuje jer sam se o tome raspitivao
na tržnici Dolac. Kasnije smo se Nebojša
Hodak, Igor Mikola, Siniša Rimac i ja
dogovorili da ćemo akciju izvesti te večeri
i da ćemo se naći u Internacionalu (op.a. –
hotel) oko 22 sata”, posvjedočio je Munib
Suljić, tada tridesetdvogodišnji pripadnik
pričuvne postrojbe Ministarstva unutarnjih
poslova, poznatije i kao Merčepova
postrojba, koja je za vrijeme rata djelovala
na području Vukovara i Pakračke Poljane.
Četvorici vojnika pridružila se i njihova
dvadesetogodišnja kolegica iz postrojbe
Snježana Živanović, koja je u tom periodu
očekivala prvo dijete sa spomenutim
Mikolom. Petorka raspoređena u dva vozila,
tamnoplavi automobil i svijetlosmeđi kombi, namjeru pucati u vrata. No, taj muškarac je
te se večeri odvezla do obiteljske kuće
obitelji Zec smještene u Poljaničkoj ulici.
čega je otišla gledati TV u dnevni boravak.
Tata, braco i seka su već spavali u
svojim sobama. Onda sam čula zvono na
vratima”, posvjedočila je tijekom istrage
sedmogodišnja Gordana Zec.
“Suljić je pozvonio. Čini mi se da je ženski
glas pitao tko zvoni. Odgovorio je : ‘Policija’.
Nakon toga su se čuli koraci, a na trokrilnim
staklenim vratima pojavili su se muškarac i
žena”, potvrdio je Igor Mikola. Nakon što im
je Marija Zec na katu kuće pokazala potvrde
da su već policiji predali oružje koje su imali,
Munib Suljić je naredio Mihajlu da se obuče
i pođe s njima. Mihajlo je u pratnji Rimca i
Suljića krenuo prema izlazu kuće.
“Kada je taj muškarac prošao pokraj mene
i krenuo dolje, ja sam mislio da će obući
cipele. Međutim, on je izašao na ulicu.
Ja sam tada došao do vrata i repetirao
automatsku pušku Hoeckler. Imao sam
pustio vrata. Vidio sam da trči na ulicu. Već
se nalazio na sredini raskršća i tada sam
ispalio jedan metak iz puške. Vidio sam da je
posrnuo. Ispalio sam još jedan metak i vidio
sam da je pao. Tada sam uletio u kuću, rekao
sam da sam pucao u Zeca i odmah sam
istrčao van. Bio sam preplašen. Vidio sam
na raskršću da se taj čovjek valja po zemlji,
a vidio sam i da me je jedan susjed gledao
kroz prozor”, priznao je pred istražiteljima
devetnaestogodišnji vojnik Siniša Rimac.
26
“Igor i ja smo imali namjeru da Zeca ubacimo
u kombi, no vidio sam da mu krv izlazi na
usta, pa sam smatrao da će ionako umrijeti i
nisam ga htio vući, iako je još davao znakove
života. Krenuo sam prema kući i vidio
djevojčicu u rozom kupaćem ogrtaču ili
pidžami kako je istrčala kroz vrata.”
Rimac je potom Mikoli naredio da se
doveze kombijem do ulaza u kuću u kojeg
su potom ugurali Aleksandru i Mariju Zec
i odvezli ih do Adolfovca, planinarskog
doma na Sljemenu u kojem su boravili
pripadnici pričuvnog sastava MUP-a. Na
putu do Sljemena, Rimac je vikao na Mariju i
Aleksandru da prestanu plakati.
27
“Siniša je iz kombija doveo ženu u dom,
posjeo je na stolicu, uzeo je bijelu krpu i
zavezao joj usta i ruke za stolicu. Zatim je
doveo i djevojčicu koju je također vezao, ali
joj je uskoro skinuo povez s usta i počeo s
njom razgovarati... Rekao joj je da su ona i
majka tu jer su vidjele da je on ubio njezina
oca. Ja sam isto tako počela razgovarati s
djevojčicom pa sam je pitala kako se zove.
Rekla je da se zove Aleksandra i da ima
dvanaest godina… Siniša je uzeo pušku,
rekao da su i njegovi ubijeni u Vukovaru
i ispalio jedan metak u zid iznad glave
djevojčice”, kazala je istražiteljima Snježana
Živanović, koja je nakon opisanog događaja
četvoricu kolega odvela do smetlišta
kojeg je nekoliko dana ranije tijekom
šetnje s Igorom Mikolom uočila u blizini
planinarskog doma.
8/12/1991.
Nakon što su ubili Aleksandru i Mariju,
vojnici su tijela zakopali u blizini
planinarskog doma na Sljemenu.

“Nebojša i Munib nosili su kramp i lopatu,

a kada smo došli do smetlišta, počeli su
kopati. Igoru i meni su naredili da idemo po
ženu. Igor ju je vodio prema smetlištu, a ja
sam išla za njim. Sve se događalo oko ponoći.
Bio je mrak, a ja sam osvjetljivala put
baterijskom lampom”, dodala je Živanović.
Mikola je potom doveo Mariju Zec, koja
je imala povez oko glave i vezane ruke na
leđima, do ruba jame.
“Cijev Hoecklera sam joj uperio u glavu,
zažmirio sam, okrenuo sam glavu na drugu
stranu i ispalio jedan metak. Kada sam
otvorio oči, vidio sam da je žena pala na
zemlju pored jame. Tada je Igor iz mojih
ruku uzeo svoju pušku i ispalio još nekoliko
metaka u ženu. Nebojša se nalazio u rupi
i počeo je vući tijelo”, potvrdio je Munib
Suljić.

30
 Rimac, Mikola i Živanović su se potom vratili Petorka se zatim vratila do doma, gdje je
do doma po Aleksandru. Mikola s puške oprao tragove krvi. Potom
“Djevojčica je izašla kroz vrata, ruke su je uslijedila rasprava. No, u predvorju
joj bile zavezane. Međutim, padao je Adolfovca suborci nisu razgovarali o
snijeg pa je ona počela posklizavati na ubojstvima koje su netom počinili, već o
snježnom tlu. Podigao sam je u naručje i podjeli novca kojeg su ukrali iz kuće obitelji
nosio je… Netko mi je rekao da joj vežem Zec. Iznos od 30.000 ondašnjih dinara,
oči, uzeo sam komad plahte koji joj je visio podijelili su među sobom. Ključeve, koje su
oko vrata… Nakon toga sam se okrenuo također ukrali u kući, Munib Suljić je bacio u
i nisam htio gledati. Potom sam čuo više šumu. Siniša Rimac je nakon svega otišao na
pucnjeva. Kada sam se ponovno okrenuo, tavan Adolfovca, gdje je sakrio pušku kojom
u Munibovoj ruci vidio sam Hoeckler”, je ubio Mihajla Zeca.
priznao je Rimac. Nakon što joj je Suljić
ispalio šest metaka u potiljak, Aleksandra
je pala na zemlju. Hodak i Rimac su potom
beživotno tijelo bacili u jamu. Budući da su
začuli hropac, Mikola je uzeo svoju pušku
i zapucao u tijela koja su se nalazila u jami.
“Netko je predložio da Igor i ja idemo u dom
po kantu za smeće. Dok smo mi to činili,
ostala trojica zakopala su ženu i dijete u
rupu koja je prethodno iskopana. Kada
smo došli, vidjela sam da Munib i Rimac još
skidaju krvavu zemlju, i to na onom mjestu
gdje je djevojčica pala nakon vriska. Kada
su pobacali i tu zemlju, istresli su smeće
da se ne vidi da je bilo kopano”, kazala je
Živanović.

31
12/12/1991.
Zagrebačka policija obavila informativni
razgovor s Marijinim bratom Zlatkom Mesićem.

32
33
14/12/1991.
Zagrebačka policija pronašla je tijela i skrivenu
pušku kojom je ubijen Mihajlo Zec. Rimac,
Hodak, Mikola i Suljić su privedeni u razmacima
od nekoliko dana.

“Bili smo djeca, nisu nam baš puno

objašnjavali. Rekli su nam tada u školi da
se dogodila tragedija. Bili smo potpuno
šokirani”, prisjetila se nakon niza godina
Aleksandrina prijateljica iz Osnovne
škole August Šenoa tijekom razgovora s
novinarima. Kolege iz razreda u nekoliko
navrata su iz znatiželje okrenuli telefonski
broj obitelji Zec, ali im se nitko nije javljao.

34
Istodobno, zagrebačka policija u razmacima
od nekoliko dana uhitila je Sinišu Rimca,
Nebojšu Hodaka, Igora Mikolu i Muniba
Suljića pod sumnjom da su počini kazneno
djelo ubojstva. Pripadnici Policijske uprave
Zagreb u jutarnjim satima 14. prosinca
u blizini planinarskog doma Adolfovac
pronašli su dva ženska tijela za koje se
sumnjalo da se radi o Mariji i Aleksandri Zec.
Uz istražitelje i članove specijalne policijske
jedinice, koja je osiguravala mjesto zločina,
uviđaju su prisustvovali i Hodak i Rimac
kako bi pokazali mjesto na kojem su
zakopana tijela.
35
“Na kraju staze nalazi se jama na čijem dnu
su otpaci. U samoj jami vidljivo je da je ista
dijelom očišćena od smeća i otpadaka u
njenom sjevernom dijelu te da je uklonjen
dio sloja zemlje u dnu jame na sjevernom
dijelu. Iz toga dijela jame izviruje tijelo
mrtve osobe u predjelu kuka… Noge su
gotovo ispružene s manjim pregibom
u koljenu desne noge, a na nogama su
platnene kućne papuče. Ruke su vezane na
leđima i to u predjelu zapešća šaka nekom
bijelom tkaninom zavezanom s dva obična
čvora. Na očima joj je jedan povez bijele
tkanine koji je čvrsto vezan s dva obična
čvora, a povez od identičnog materijala
je i preko ustiju postavljen više na donju
vilicu. Mrtvo tijelo djevojčice je obučeno u
kućnu ljubičastu haljinu, ljubičastu komplet
pidžamu i bijelu majicu. Na prstenjaku
lijeve ruke je prsten, a u ušima tri naušnice
od kojih na jednoj na tankim lančićima se
nalaze dva mala privjeska u obliku zeca”,
stoji u zapisniku očevida tijekom kojeg
je utvrđen identitet ubijenih. Prilikom
pretrage prostora planinarskog doma u
kojem je boravila petorka, na tavanu je
pronađena i skrivena puška Hoeckler.
20/12/1991.
Policija je u vozilu Stjepana Manđerala,
pripadnika pričuvne postrojbe MUP-a, pronašla
drugu pušku iz koje su ubijene Aleksandra
i Marija Zec. Privedeni, kojima se uskoro
pridružila i Živanović, pred istražiteljima su
priznali da su počinili ubojstva.
Dan nakon provedene istrage na Sljemenu,
policija je u terenskom vozilu u vlasništvu
Stjepana Manđerala, također pripadnika
postrojbe kojom je zapovijedao Tomislav
Merčep, pronašla drugu automatsku pušku
iz koje su ubijene Aleksandra i Marija Zec.
Manđeralo je pred istražiteljima tvrdio da
mu je pušku, za koju je znao da pripada Igoru
Mikoli, u automobilu ostavila Snježana
Živanović. Balističkim vještačenjem
uskoro je utvrđeno da su članovi obitelji
Zec nedvojbeno lišeni života pronađenim
oružjem, a analizom mikrotragova izuzetih
iz kombija kojim su Aleksandra i Marija
odvezene na Sljeme, utvrđeno je da su
vlakna pronađena u vozilu jednaka onima
iz sastava materijala odjevnih predmeta
ubijene djevojčice i žene. Zahvaljujući
pronađenim tragovima, uhićenoj četvorki
uskoro se u pritvoru pridružila i Snježana
Živanović.
Policija je u međuvremenu obavila
informativne razgovore s članovima,
prijateljima, kolegama i susjedima obitelji
Zec te ostalim pripadnicima pričuvne
postrojbe MUP-a koji su bili u kontaktu s
uhićenima.
Među njima je bio i Jozo Schmuch, koji je
za vrijeme ubojstva Aleksandre i Marije
boravio u Adolfovcu.
36
“Osjetio sam otprilike
kakve su namjere ostalih,
ali nisam pokušao
djelovati kako bih im
promijenio mišljenje
jer sam smatrao da u
tome ne bih uspio te da
bih mogao samo imati
neugodnosti. Odlučio
sam otići na spavanje
kako bih se isključio iz
svega, a prije odlaska u
sobu Snježana me upitala Informativni razgovor 20. prosinca obavljen
je i s Rimcem, Suljićem, Hodakom, Mikolom
hoće li se za ovo ikad i Živanović. Nakon gotovo devet sati
ispitivanja, osumnjičeni su u potpunosti
saznati. Odgovorio sam priznali da su počinili ubojstva. Njihovi
iskazi razlikovali su se samo u dijelovima u
joj da ne znam… kojima se trebalo utvrditi tko je točno i u
kolikoj mjeri odgovoran za pojedine detalje
Za sat ili dva probudio počinjenog zločina – Mikola i Živanović su
se kao ljubavni par međusobno štitili, Suljić
me Hodak i s vrata sobe je inzistirao na činjenici da mu je Rimac
naredio da ubije djevojčicu i ženu, Hodak
mi doviknuo da su osobe je potvrdio da je Mikola pucao po mrtvim
tijelima, a Rimac je priznao da je naredio da
ubijene i zakopane.” se u djevojčicu ispali “samo jedan metak”.

37
23/12/1991.
Novinar Srđan Španović u Slobodnom
tjedniku br. 92 objavljuje prvi tekst u kojem
ubojstvo Mihajla Zeca povezuje s pripadnicima
Merčepove jedinice. Pomoćnik ministra
unutarnjih poslova Smiljan Reljić negirat će
postojanje takve postrojbe.

38
39
26/3/1992.
Zapisnici o ispitivanju izdvojeni su iz spisa
i nisu razmatrani kao dokaz na suđenju
jer su okrivljenici ispitani bez prisutnosti
odvjetnika.

Iako su tijekom ispitivanja priznali

odgovornost za počinjena ubojstva,
zapisnici o ispitivanju okrivljenika
naposljetku su na zahtjev njihovih
odvjetnika izdvojeni iz spisa i nisu
razmatrani kao dokaz na suđenju. Kako je
obrazložio istražni sudac Božidar Jovanović,
zagrebački Okružni sud uvažio je argumente
branitelja osumnjičenih za ubojstvo članova
obitelji Zec da dokazi nisu prikupljeni na
zakonit način. Naime, okrivljenici su od
strane sudaca zagrebačkog Okružnog suda
ispitivani bez prisutnosti odvjetnika, što
je u suprotnosti s pravnom praksom da
okrivljenik mora imati branitelja već pri
prvom ispitivanju ako se postupak vodi
zbog kaznenog djela za koje se može izreći
kazna zatvora u trajanju od 20 godina, što je
bio slučaj u ovom postupku.

40
“Predsjednik suda Vojko Madirazza
uvjeravao me kako u zakonu piše da se
branitelj po službenoj dužnosti postavlja
onome tko je gluh, nijem i nesposoban se
braniti ili mu prijeti smrtna kazna. Smrtne
više nije bilo, a zakonodavac je umjesto
nje propustio navesti najvišu kaznu od
20 godina zatvora… Madirazza je sazvao
neformalni uži kolegij sudaca i iznio načelni
sukob između mene i njega. Zbog straha ili
nekih drugih okolnosti, svi kolege su stali
na njegovu stranu, osim Katje Miličić. Stoga
je zaključeno da nije potreban branitelj po
službenoj dužnosti”, objasnio je kasnije
novinarima Božidar Jovanović, bivši istražni
sudac na slučajevima obitelji Zec i Pakračka
Poljana.
Vladimir Šeks, kojeg su mnogi prozivali za
odgovornost jer je tijekom 1992. godine
obnašao dužnost državnog odvjetnika, za
propust je optužio upravo Jovanovića i
Rubešu.
“Imenovan sam 10. travnja, a sredinom
travnja formalno sam preuzeo dužnosti. Svi
propusti dogodili su se mnogo prije nego
što sam došao na dužnost”, tvrdio je Šeks,
koji je u to vrijeme bio blizak s Tomislavom
Merčepom.

“Svi tadašnji zamjenici tužitelja, uključujući

mene, tražili su nazočnost odvjetnika pri
saslušanju, što je bila i zakonska obveza.
No, tadašnji predsjednik Okružnog suda
u Zagrebu je smatrao da ta nazočnost
nije neophodna i zbog, rečeno nam je,
štednje, pa odvjetnici nisu angažirani”,
posvjedočio je kasnije i Tihomir Rubeša, koji
je u to vrijeme bio zaposlen u Državnom
tužiteljstvu. Upravo ta proceduralna
pogreška kasnije se pokazala glavnim
kamenom spoticanja tijekom dokazivanja
krivnje optuženim pripadnicima pričuvne
postrojbe MUP-a.

41
42
43
15/6/1992.
Otpočela je glavna rasprava u sudskom
procesu u kojem se pripadnike pričuvne
postrojbe MUP-a tereti za ubojstva i
pljačku.

44
Nakon pola godine koju su Rimac, Suljić,
Hodak, Mikola i Živanović proveli u
okružnom pritvoru, otpočela je glavna
rasprava u sudskom procesu. Početku
rasprave prisustvovala su samo dva
novinara, obojica dopisnici srpskih novina,
a većinu prostora sudnice ispunili su vojnici
koji su za tu prigodu autobusima stigli
ravno s fronte. Posebne simpatije publika
je iskazala za Krešimira Krsnika, odvjetnika
Snježane Živanović. Naime, Krsnik je tražio
da se glavna rasprava proglasi tajnom zbog
zaštite članova obitelji Vukovaraca Rimca,
Mikole i Hodaka, budući da su se članovi
njihovih obitelji nalazili u logorima u Srbiji.
Također, napomenuo je da bi se u postupku
mogli iznijeti podaci koji su važni za obranu
RH. Nakon svega je zatražio i razdvajanje
krivičnog postupka u odnosu na Živanović
te da je se pusti na slobodu s obzirom na
to da se nalazi u poodmaklom stupnju
trudnoće. Posebne salve oduševljenja
uslijedile su nakon što je Krsnik kao
argument za izuzećem Tihomira Rubeše i
Ante Nobila, zamjenika Okružnog javnog
tužitelja, naveo da je “do demokratskih
izbora javno tužilaštvo Hrvatske štitilo
ideologiju jedne stranke” te da su “svi
napori tadašnjih djelatnika tužilaštva
išli nauštrb hrvatskog naroda u kome se
amputiralo srbožderstvo i genocidnost
hrvatskog naroda te kako je tadašnje
javno tužilaštvo postupalo iz velikosrpskih
interesa”. Sud je odbio prijedloge odvjetnika.

45
16/6/1992.
Tijekom suđenja, petorka se cijelo vrijeme
branila šutnjom.

46
“Ne razumijem
optužnicu… Ostajem kod
ranije iznesenog stava
da se branim šutnjom.
Ne želim odgovarati na
postavljena pitanja”
rekao je Munib Suljić
tijekom iznošenja
svoje obrane. Njegov
primjer slijedili su i
ostali okrivljenici.

47
24/6/1992.
Za razliku od rodbine i prijatelja obitelji Zec,
čija su se svjedočanstva u najvećoj mjeri
podudarala s ranije danim iskazima, među
pripadnicima pričuvne postrojbe MUP-a
nastupila je kolektivna amnezija.

48
 Tijekom glavne sudske rasprave, koja je
trajala dvanaest dana, proveden je dokazni
postupak na kojem su prisustvovali ranije
ispitani svjedoci. Božidar Kuman, susjed
obitelji Zec koji je u noći ubojstva sklonio
Dušana i Gordanu u svoju kuću, potvrdio je
da je te noći pogledao kroz prozor i uočio
muškarca u maskirnoj uniformi koji ga je
upitao: “Što gledaš, gospodine?”.

Za razliku od Kumana, koji je tvrdio da nije

imao saznanja da se obitelj Zec tih dana
suočavala s mnogobrojnim prijetnjama,
Zlatko Mesić, brat pokojne Marije potvrdio
je suprotno. Za razliku od rodbine i prijatelja
obitelji Zec, čija su se svjedočanstva u
najvećoj mjeri podudarala s ranije danim
iskazima, među pripadnicima pričuvne
postrojbe MUP-a nastupila je kolektivna
amnezija. Stjepan Manđeralo, u čijem
terenskom vozilu je pronađena puška kojom
su ubijene Aleksandra i Marija Zec, sada je
sud uvjeravao u suprotno.

“Živanović mi nije dala nikakvo oružje na

čuvanje, niti je ona na to imala pravo, to
nije niti njezin zadatak, s oružjem su se
bavili drugi pripadnici jedinice”, rekao
je Manđeralo na svjedočenju. Slično je
postupio i Jozo Schmuch, koji je pred
sucima tvrdio da je za vrijeme njegova
boravka planinarski dom bio prazan te da
okrivljenika poznaje samo iz viđenja.

49
6/7/1992.
Okružni sud u Zagrebu donio je
rješenje kojim je okrivljenicima
ukinut pritvor.

50
 “U svoje ime, a i u ime ostalih
okrivljenika pružam garanciju
da ćemo se u slučaju ukidanja
pritvora uredno odazivati
pozivima suda… Nitko od nas
ionako nema domovnicu i nemamo
kamo otići zbog obiteljske
situacije, tako da nema straha od
našeg bijega. Nama je mjesto na
fronti, a ne u pritvoru”, rekao je
Nebojša Hodak na nastavku glave
rasprave. Zamjenik okružnog
javnog tužitelja usprotivio se
takvom prijedlogu te zatražio
produljenje pritvora za četvoricu
vojnika s izuzetkom Snježane
Živanović zbog visokog stupnja
trudnoće u kojem se nalazila.
Istog dana Okružni sud u Zagrebu
donio je rješenje kojim je svim
okrivljenicima ukinut pritvor.

51
8/7/1992.
Tijekom iznošenja završne riječi,
odvjetnici petorke tvrdili su da su
tijekom vještačenja i istrage učinjeni
brojni propusti.

52
Tijekom iznošenja završne riječi, odvjetnici
petorke inzistirali su na uvažavanju “prilika
kakve su bile na snazi u vrijeme počinjenih
krivičnih djela”. U tom kontekstu posebnu
pažnju posvetili su analizi načina rada
policije te inzistiranju da tijekom postupka
nije utvrđeno ni dokazano da su okrivljenici
počinili kazneno djelo.

“U vrijeme kada je vršen očevid kraj doma “Tijekom vještačenja učinjeni su propusti
na Adolfovcu, policija je već očito imala jer su vještačena samo vlakna koja su
saznanja da su tamo pokopana tijela Marije i sastavu odgovarala onima pronađena
Aleksandre Zec pa se postavlja pitanje kome na odjeći oštećenica. S obzirom na to da
su tamo okrivljenici naknadno pokazali to takvih vlakana ima i u cijelom nizu drugih
mjesto. S obzirom na prilike u to vrijeme, materijala, time se ništa ne može dokazati.”
smatramo da su radnici policije bili pod
Odvjetnici petorke inzistirali su i
imperativom da pronađu krivce te da je
na činjenici da tijekom suđenja nije
upravo taj imperativ utjecao da oni rade
dokazano da je u jedinici kojoj su
na način na koji su radili, a koji očito nije
pripadali okrivljenici postojao sustav
zakonit”, istaknuli su odvjetnici, koji su se
pojedinačnog zaduživanja oružja.
osvrnuli i na vještačenje vlakana pronađenih
u kombiju kojim su Aleksandra i Marija Zec
odvezene na Sljeme.

53
9/7/1992.
Zagrebački Okružni sud je za
svih petero osumnjičenih donio
oslobađajuću presudu.
Unatoč priznanju ubojstva zabilježenog
u spisima koji su kasnije izuzeti iz
procesa, pronalaska oružja kojima su
ubijeni Aleksandra, Marija i Mihajlo Zec,
Zagrebački Okružni sud je za sve petero
osumnjičenih donio oslobađajuću presudu.
“Na temelju analize provedenog dokaznog
postupka, ovaj sud je utvrdio da nema
ni jednog dokaza koji bi ukazivao da je
Siniša Rimac ubio Mihajla Zeca, odnosno
da su svi okrivljenici, ili bar netko od
njih, počinili krivično djelo ubojstva Zec
Marije i Zec Aleksandre. Istina, postoje
određene indicije, no one niti same za sebe,
niti u svojoj ukupnosti ne predstavljaju
čvrstu, zatvorenu i logičnu cjelinu, koja
bi isključivala i neke druge mogućnosti,
već upravo suprotno te indicije kada ih
se brižljivo analizira, upravo u pogledu
bitnih okolnosti, pružaju cijeli niz i drugih
mogućnosti”, navodi se u presudi koju je
potpisao Mitko Naumovski, predsjednik
sudskog vijeća.
U presudi se navodi da je u postupku
neosporno utvrđeno da su Mihajlo, Marija
i Aleksandra Zec stradali nasilnom smrću
uslijed povreda koje su zadobili projektilima
ručnog vatrenog oružja.
“Ovaj sud je utvrdio da fragment košuljice
zrna koje je pronađeno ispod tijela Zec
Mihajla potječe od zrna koje je ispaljeno iz
automata marke Hoeckler & Koch, tvornički
broj S 07759, a to je automat koji je kasnije
pronađen na tavanu planinarskog doma
Adolfovac. Nadalje, pet čahura koje su
pronađene kraj mjesta na kojem su nađena
mrtva tijela Zec Marije i Zec Aleksandre
ispaljene su također iz automata Hoeckler &
Koch tvornički broj S 07861, a to je automat
koji je nađen u kombi vozilu Manđeralo
Stjepana… na platnenom remenu tog
automata vidljiv je natpis pisan kemijskom
olovkom velikim slovima koja su poredana
jedno ispod drugog, a natpis glasi MIGOR…
No ovaj sud utvrdio je da u posebnoj jedinici
MUP-a u vrijeme kada su njezini pripadnici
bili okrivljenici nisu vođene evidencije o
individualnim zaduženjima oružja, već je
samo jedinica bila zadužena određenom
količinom i vrstom oružja.“
54
 U presudi se ističe i kako nitko od susjeda
obitelji Zec tijekom dokaznog postupka
nije potvrdio u kojoj se točno vrsti vozila
petorka u noći ubojstva Mihajla Zeca
dovezla u Poljaničku ulicu.
“Saslušavši svjedoke, susjede obitelji Zec,
ovaj je sud utvrdio da nitko od njih nije
pobliže upoznat s onim što se kritične zgode
dogodilo, već svatko od njih tom prilikom
uočava po neki detalj… Kuman Božidar nije
u mogućnosti niti pobliže opisati, a kamoli
prepoznati osobu koja mu se te večeri
obratila dok je gledao kroz prozor.”
Sud je naglasio i činjenicu da “nema nikakve
procesne mogućnosti da se zapisnici koji
su izdvojeni pravomoćnim rješenjem u
kasnijem tijeku postupka ponovno koriste”.
55
Istom presudom Munib Suljić kažnjen je
kaznom zatvora u trajanju od godine dana,
a Siniša Rimac od sedam mjeseci. Naime,
ovim sudskim postupkom obuhvaćeno je
i razbojništvo koje su počinili 4. studenog
1991. Uniformirani i naoružani, zajedno s još
dvije nepoznate muške osobe, ušli su u stan
Miroslava Kijačića od kojeg su zahtijevali
da im preda svo oružje koje posjeduje.
Oružje i streljivo u iznosu od oko 230 tisuća
ondašnjih dinara zadržali su za sebe.
56
57
8/6/1993.
Državno odvjetništvo ne ulaže žalbu na
oslobađajuću presudu.

Iako je na oslobađajuću presudu

Državno odvjetništvo imalo pravo
uložiti žalbu, to nije učinjeno.

58
Za razliku od DORH-a, obrana
je uložila žalbu pa je presudom
Vrhovnog suda Munibu Suljiću
kazna zatvora od godinu dana
preinačena u deset mjeseci, a Siniši
Rimcu sa sedam na šest mjeseci.
Optuženicima je u izrečene kazne
uračunato vrijeme provedeno u
pritvoru i to svakom za razdoblje od
13. prosinca 1991. do 6. srpnja 1992.
godine. Žalba je usvojena s obzirom
na činjenicu da je nakon izricanja
presude Okružnog suda stupila na
snagu izmjena Krivičnog zakona
koji podrazumijeva blaže sankcije.

59
14/7/1993.
Vrhovni sud donio je presudu kojom se
odbija zahtjev za zaštitu zakonitosti koji
je podnio državni odvjetnik Republike
Hrvatske. Zahtjev se odnosio na rješenje
Okružnog suda kojim su izdvojeni zapisnici
o ispitivanju okrivljenika tijekom kojeg su
priznali počinjenje ubojstava.

60
61
62
63
64
Više od godinu nakon završetka sudskog
procesa, Vrhovni sud donio je presudu
kojom se kao neosnovan odbija zahtjev za
zaštitu zakonitosti koju je podnio državni
odvjetnik Republike Hrvatske. Naime,
državno je tužiteljstvo podnijelo zahtjev
za zaštitu zakonitosti tek 8. ožujka 1993.,
odnosno, kada je na mjesto javnog tužitelja
došao Stjepan Herceg. Zahtjev se odnosio
na rješenje Okružnog suda u Zagrebu od
26. ožujka 1992. godine, kojim su izdvojeni
zapisnici o ispitivanju okrivljenika tijekom
kojeg su priznali počinjenje ubojstava.
DORH je u svom zahtjevu istaknuo da je
pobijenim rješenjem povrijeđen zakon
jer je u vrijeme ispitivanja okrivljenika bio
na snazi propis koji je obvezivao sud da
osigura branitelja okrivljenika već pri prvom
ispitivanju samo u slučaju ako se postupak
vodi zbog krivičnog djela za koje se može
izreći smrtna kazna, što u ovom procesu nije
bio slučaj.

65
1994.
¶ 22. siječnja RH i SRJ u
Ženevi potpisuju Deklaraciju
o normalizaciji odnosa i
otvaranju ureda u Beogradu i
Zagrebu.
¶ 18. ožujka potpisan je
Washingtonski sporazum
kojim je okončan hrvatsko-
bošnjački rat u BiH i kojim je
stvorena Federacija BiH.

66
67
9/4/1995.
Tjednik Nacional objavio je transkript
razgovora između predsjednika Franje
Tuđmana i Tomislava Merčepa tijekom
kojeg je zapovjednik postrojbe
pričuvnog sastava MUP-a tvrdio da je
ubojstvo obitelji Zec naredio njegov
suradnik Zvonimir Trusić.

68
“Ali ja za obitelj Zec nisam čuo u životu,
vjerujete li vi u to. Ja čuo nisam u životu
za njih, to je Trusić Zvonko naredio. Dakle,
a po čijoj direktivi? Po Šeparovićevoj i
Vekićevoj”, rekao je Tomislav Merčep u
razgovoru Franji Tuđmanu, čiji je transkript
početkom 2000. godine objavljen u tjedniku
Nacional. Merčep je odgovornost prebacio
na svog tadašnjeg suborca, sugerirajući
da je i Trusić samo slijedio upute tadašnjih
ministara. Nacional je iste godine objavio
i razgovor sa Stjepanom Mesićem u kojem
je tvrdio da je početkom 1992. godine,
ponukan činjenicom da je djevojačko
prezime Marije Zec bilo Mesić, o cijelom
slučaju razgovarao s Franjom Tuđmanom.
“Tuđman mi je tada odgovorio: ‘Pusti,
pusti, možda će mi ti dečki još trebati’.“

69
30/5/1995.
Siniša Rimac, ubojica Mihajla Zeca,
nagrađen je odlikovanjem reda Nikole
Šubića Zrinskog.

70

Tri i pol godine nakon
oslobađajuće presude, Siniša
Rimac, ubojica Mihajla Zeca, koji
je u međuvremenu promoviran u
pripadnika osiguranja ministra
obrane Gojka Šuška, nagrađen je
odlikovanjem reda Nikole Šubića
Zrinskog. Priznanje “za junački čin
u ratu” dodijelo mu je predsjednik
Republike Hrvatske dr. Franjo
Tuđman koji je dobitnicima
odlikovanja na prigodnoj proslavi
poručio:
71
“Odličja koja ste primili znak su
priznanja, ali ona vas i obvezuju
da nastavite onako kako ste
to i do sada činili, zasluživši
ta odličja i promaknuća, da
budete uzor drugima i opravdate
povjerenje koje sam vam
kao državni poglavar u ime
domovine odijelio… Želim vam
mnogo uspjeha u daljnjem radu
u interesu naše oružane sile,
nacionalne sigurnosti, u interesu
naše hrvatske domovine”.
Godinu dana kasnije, Rimac je postao bogatiji
za još jedan orden – Red hrvatskog križa.
1996.
¶ 6. listopada Hrvatska je nakon prihvaćanja 21
uvjeta postala članicom Vijeća Europe.
¶ 20. studenog Vijeće za telekomunikacije
donijelo je odluku da koncesiju Radija 101 ustupi
tek osnovanoj tvrtki Globus 101, u vlasništvu
Europapress holdinga. Takva odluka naišla je
na masovno nezadovoljstvo građana koje je
kulminiralo sljedećeg dana na zagrebačkom Trgu
bana Jelačića.

72
73
1/9/1997.
Tjednik Feral Tribune objavio je
razgovor s Mirom Bajramovićem,
pripadnikom Merčepove postrojbe,
u kojem je opisao ubojstva koja
je zajedno s kolegama počinio
na području Gospića i Pakračke
Poljane. Županijskom državnom
odvjetništvu njegovo priznanje je bilo
motiv da podigne optužnicu protiv
osumnjičenih. Među njima su bili
Suljić, Rimac, Hodak i Mikola.

74
75
“Zovem se Miro Bajramović i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi. Ja s
tom činjenicom navečer zaspim i ujutro se budim, ako zaspim. Svojom sam
rukom ubio sedamdeset dvoje ljudi, među njima je bilo i devet žena. Nismo
radili razliku, ništa nismo pitali, oni su za nas bili četnici i neprijatelji. Najteže
ti je zapaliti prvu kuću i ubiti prvog čovjeka. Poslije sve ide po šablonu.”

Riječi su to bivšeg pripadnika Merčepove

postrojbe kojima je otpočeo svoju ispovijest
objavljenju u tjedniku Feral Tribune.
Bajramović je do najsitnijih detalja ispričao
stravične zločine koje je njegova postrojba
počinila na području Gospića i Pakračke
Poljane.

76
“Palite zatvorenika – plamenom iz boce
plina i onda ga polijete octom, a to radite
uglavnom po genitalijama i očima. Zatim,
postoji mali induktor, poljski telefon, pa
Srbina priključiš na to… Najbolnije je zabiti
male čavle pod nokte. Kad na to spojite
trofaznu struju od čovjeka ne ostane ni
traga. Pepeo!”
Bajramović se u razgovoru dotakao i
ubojstva obitelji Zec. “Za mene je samo
jedno nepojmljivo – zašto od obitelji Zec
čine karizmatične osobe? Jako se dobro
zna da je Mihajlo Zec radio za protivničku
stranu, za Srbe, premda je bio hadezeovac
i premda je pokušavao pomoći Hrvatskoj
vojsci. Činjenično stanje je takvo da smo
mi čuvajući punktove u selu Dobrovcu kod
Lipika saznali da se Milorad Zec, Mihajlov
brat, svake noći iz Subotske vraća doma
spavati. I mi smo ga jedne večeri sačekali
u njegovoj kući u Dobrovcu. Možemo
razgovarati na koji smo način mi vršili
operativnu obradu osobe, ali tu nema tajni
– tu se batinalo, maltretiralo, iznuđivalo se
priznanje na bilo koji način. Tada je on nama
priznao za svoga brata Mihajla, što i za
koga on radi. Kad sam došao u Zagreb, dao
sam zapovijed da se privede Mihajlo Zec,
a ja sam tu zapovijed dobio od Tomislava
Merčepa. Nama je Mihajlo Zec više vrijedio
živ nego mrtav. Ali onda se grupi koja je
trebala privesti Zeca samoinicijativno, ne
po zapovijedi, priključio Munib Suljić, koji
je te večeri bio nadrogiran i pijan. Ja sam
Siniši Rimcu rekao da samo u slučaju otpora
privođenju likvidira Mihajla… Neki dan je u
Nacionalu izišao Suljićev demanti da on to
ubojstvo nikad nije priznao. Točno je da je
Suljić po uhićenju sve ispričao, sve priznao,
te je s djelatnicima Policijske uprave iz
Đorđićeve otišao na Sljeme i pokazao
grobove. I tad je priznao da je on učinio
likvidaciju. Najžalosnije je što je on prijetio
Nebojši Hodaku-Ćeni, Igoru Mikoli, Siniši
Rimcu i maloj Snježani Živanović iz Gospića
te natjerao Mikolu da ispali dvadeset
metaka u malu Aleksandru i gospođu Zec.
Da bi on, kao, bio siguran. I natjerao ih je da
zakopavaju leševe. Samo su zbog toga oni
umiješani u tu aferu. Jer Rimac je u istrazi
javno priznao: ‘Ja sam ubio Mihajla Zeca, a u
drugo me ne miješajte.’ To je istina”.
Iako je Bajramović kasnije tvrdio da su
ovaj iskaz od njega iznudile tajne službe,
Županijskom državnom odvjetništvu
njegovo priznanje je bio motiv da podigne
optužnicu protiv osumnjičenih u slučaju
Pakračke poljane. Među njima su bili Suljić,
Rimac, Hodak i Mikola.
Nakon objavljenog članka, u redakciju
Feral Tribunea stizali su telefonski pozivi
s jednom porukom: “Ubit ćemo vas i vašu
djecu!”.
77
1998.
¶ 15. siječnja završetkom mandat UNTAES-a
Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srijem
u potpunosti su vraćeni u hrvatski ustavni
poredak
¶ Zbog pritiska međunarodne zajednice,
predsjednik Tuđman je ublažio svoj stav
prema NDH-a, pa je na Četvrtom saboru
HDZ-a, održanom u veljači, osudio ustaške
vlasti, istodobno odbijajući priznati da je NDH
bila fašistička.

78
79
31/5/1999.
Svi osumnjičeni su oslobođeni
nepravomoćnom presudom. Sljedeće
godine suđenje je krenulo iznova.

80
 Istražne radnje koje su rezultirale
mršavom optužnicom dodatno je
poljuljala još jedna epizoda amnezije
među svjedocima. Uz točke optužnice koje
su se bavile “protupravnim lišavanjem
slobode” i “protupravnim stjecanjem
imovinske koristi”,  jedino ubojstvo koje
se merčepovcima stavljalo na teret bila je
likvidacija Aleksandra Saše Antića, također
pripadnika njihove postrojbe. Budući da
su svjedoci ubojstva, odnosno dvojica
zarobljenika koji su, kako su tvrdili tijekom
istrage, kopali jamu za tijelo, najednom
tijekom svjedočenja pred Županijskim
sudom u Zagrebu zanijemili, te da je sud
Miru Bajramovića diskvalificirao kao
neuravnoteženu osobu, osumnjičeni su
nepravomoćnom presudom oslobođeni.
Suljić je na izlasku iz sudnice pljunuo
novinara koje je pratio slučaj i izjavio:
“Od danas će u lisicama biti novinari, a ne ja”. Suljić je u međuvremenu i ostvario svoje
prijetnje. Zbog prijetnji, ali i fizičkih napada
na ulici, dio novinara koji su izvještavali o
slučaju ubojstva obitelji Zec i Pakračkoj
Poljani, dobio je policijsku zaštitu.
Merčepovcima je 2001. planove pomrsio
Vrhovni sud koji je ukinuo oslobađajuće
presude za ubojstvo Antića i nezakonito
uhićenje trojice Zagrepčana srpske
nacionalnosti. Sljedeće godine suđenje je
krenulo iznova.

81
2000.
¶ 3. siječnja na parlamentarnim izborima
pobjedu je odnijela koalicija SDP-HSLS i
četiriju manjih stranaka.
¶ 7. veljače u drugom krugu izbora Stjepan
Mesić izabran je za novog predsjednika
Republike Hrvatske.

82
83
2001.
¶ 11. veljače na splitskoj rivi održan je
nacionalistički miting ‘Svi smo mi
Mirko Norac’, na kojem su generali i
opozicija prizivali vojni udar.
¶ 20. srpnja održana je izvanredna
sjednica Vlade na kojoj se raspravljalo
o haaškim optužnicama protiv
hrvatskih generala. Iste je večeri Ante
Gotovina pobjegao iz zemlje.

84
85
2002.
¶ 23. travnja Tonino Picula, ministar vanjskih poslova,
u Beogradu se sastao s Vojislavom Koštunicom,
predsjednikom SRJ. Bio je to prvi hrvatski službeni
posjet Srbiji nakon završetka rata.
¶ 5. srpnja premijer Ivica Račan podnio je ostavku
zbog nesuglasica s glavnim koalicijskim partnerom,
čelnikom HSLS-a Draženom Budišom.
Predsjednik Stjepan Mesić dao je Račanu mandat za
sastavljanje nove vlade.

86
31/10/2003.
Odvjetnik Anto Nobilo u ime Dušana i Gordane Zec
te njihove bake Bose, podigao je tužbu za naknadu
štete protiv Republike Hrvatske.

88
Budući da je koalicijska Vlada pod vodstvom Ivice Račana
odbila izvansudsku nagodbu s preživjelim članovima obitelji
Zec, odvjetnik Anto Nobilo je u ime Dušana i Gordane Zec
te njihove bake Bose, s kojom djeca žive od 1992. godine u
Banjoj Luci, podigao tužbu za naknadu štete protiv Republike
Hrvatske. Tužba je podignuta zbog činjenice da je

“nedvojbeno da su štetni događaj

uzrokovali pripadnici hrvatskih
oružanih snaga temeljem Zakona o
odgovornosti Republike Hrvatske
za štetu uzrokovanu od pripadnika
hrvatskih oružanih i redarstvenih
snaga tijekom Domovinskog rata”.
Preživjeli članovi obitelji Zec, koji su sve do 2002. godine, kada
je Gordani odobreno pravo na obiteljsku mirovinu, mjesečno
živjeli od 90 konvertibilnih maraka mirovine Bose Zec,
potražuju naknadu štete u iznosu od 2,16 milijuna kuna.

89
16/4/2004.
DORH je odbio nagodbu s obitelji Zec s
obrazloženjem da nije jasno jesu li članove
obitelji Zec “ubili pripadnici rezervnog
sastava MUP-a u obavljanju službe ili u svezi
sa službom ili su pak, zločin počinili izvan
službe kao civili”.

90
“Zasad nisu ispunjene sve pretpostavke za
nagodbu jer u slučaju ubojstva troje članova
obitelji Zec postoje neke sporne činjenice
koje, prema našem mišljenju, treba sudski
razjasniti i utvrditi”, izvijestio je Jadranko
Jug, zamjenik glavnog državnog odvjetnika,
nakon što je odvjetnički tim obitelji Zec još
jednom ponudio nagodbu Vladi i DORH-u.
U identičnom prijedlogu kakav je odaslan
i Račanovoj vladi, Nobilo je premijeru Ivi
Sanaderu i glavnom državnom odvjetniku
Mladenu Bajiću predložio da Republika
91
Hrvatska njegovim klijentima isplati 1,08
milijuna kuna odštete. Jug je objasnio kako
prema mišljenju DORH-a nisu ispunjene sve
pretpostavke za nagodbu te da nije jasan
motiv ubojstva kao ni jesu li članove obitelji
Zec “ubili pripadnici rezervnog sastava
MUP-a u obavljanju službe ili u svezi sa
službom ili su pak, zločin počini izvan službe
kao civili”.
20/4/2004.
Na zagrebačkom Općinskog sudu započela je
glavna rasprava u procesu kojim su preživjeli
članovi obitelji Zec potraživali naknadu za
pretrpljenu štetu.

92
Na zagrebačkom Općinskog sudu započela
je glavna rasprava kojoj nisu prisustvovali
Dušan, Gordana i Bosa Zec. Iako se
predstavnik DORH-a usprotivio zahtjevu
odvjetnika obitelji Zec da se izvrši uvid u
zapisnik iz istrage u kojem su osumnjičeni
priznali ubojstvo, sud je odbacio navode
Državnog odvjetništva tvrdeći da u
građanskim parnicama, za razliku od
kaznenih, nema nevaljalih dokaza. Maro
Mihočević, jedan od odvjetnika obitelji Zec,
nakon suđenja je novinarima komentirao
nastojanje tužilaštva da ospori uzročno-
posljedičnu vezu između obavljanja vojne
93
ili redarstvene službe i nastupa štetne
posljedice.
“Petorka je bila obučena u odore MUP-a, do
doma obitelji Zec došli su u vozilu MUP-a,
nosili oružje zaduženo kod MUP-a, a Marija i
Aleksandra su bile odvedene u objekt koji je
koristio MUP”, rekao je Mihočević te dodao
da DORH nije pristao na nagodbu samo zato
što država želi štedjeti novac, pa makar i na
tragediji. “Osim naknade zbog izgubljenog
uzdržavanja i duševnih boli zbog ubojstva
majke, oca i sestre, Gordana i Dušan Zec od
države očekuju da im kaže oprosti”, poručio
je odvjetnik.
21/4/2004.
Saborski zastupnici pozvali su Vladu da
plati odštetu s obzirom na činjenicu da su
ubojice puštene na slobodu zbog kardinalne
pogreške tadašnjeg državnog odvjetnika
Vladimira Šeksa.

94
 Uskoro je isto objašnjenje pred saborskim
zastupnicima iznio i premijer Sanader:
“Suosjećamo s obitelji Zec, ali to nam ne daje
za pravo da utječemo na odluku državnog
odvjetnika koji je obrazložio da je država
odgovorna samo ako je nedjelo počinjeno
u njezinoj službi. Prvo treba utvrditi jesu
li za to ubojstvo osumnjičeni policajci to
počinili po nalogu i u službi države”, rekao
je Sanader i dodao kako “taj slučaj treba
riješiti, ali ne na štetu države”.
IDS-ov zastupnik Damir Kajin odgovorio mu
je kako je jasno da se država boji poplava
odštetnih zahtjeva zbog slučajeva Gospića,
Pakračke Poljane ili Lore, ali da bi se ona
95
usprkos svemu trebala izdignuti iznad toga.
U raspravu se uključio i SDP-ov Mato
Gavran koji je također pozvao Vladu da
plati odštetu s obzirom na činjenicu da su
ubojice puštene na slobodu zbog kardinalne
pogreške tadašnjeg državnog odvjetnika.
Isprovocirani Vladimir Šeks, na kojeg se
odnosio ovaj komentar, još jednom je
ponovio da on tada nije bio na toj funkciji.
Naime, prema njegovom tumačenju,
glavnim državnim odvjetnikom postao je
tek u travnju 1992. godine. No, tijekom
sljedeća četiri mjeseca, koliko je ostao na toj
funkciji, Okružni sud donio je presudu kojom
su ubojice puštene na slobodu.
29/4/2004.
Vlada RH je donijela odluku o isplati
jednokratne novčane pomoći članovima
obitelji Zec u iznosu od 1.500.000 kuna.

96
 Na zatvorenom dijelu sjednice, Vlada
RH je najednom donijela odluku o isplati
jednokratne novčane pomoći članovima
obitelji Zec u iznosu od 1.500.000 kuna.
“Sredstva se dodjeljuju kao pomoć za
podmirenje dosadašnjih troškova života
budući da su kao maloljetna djeca ostala bez
hranitelja i ikakvih izvora sredstava za život.
Novčana pomoć Vlade namijenjena je i za
stvaranje preduvjeta za njihov samostalan
život”, navodi se u priopćenju Vlade. Kako
je uskoro izvijestio odvjetnik Anto Nobilo,
preživjeli članovi obitelji Zec apsolutno su
zadovoljni ovom odlukom zbog čega je već
idućeg dana u njihovo ime povukao tužbu
protiv države. Predviđanja pojedinih stručnjaka da
je Vlada odlukom o isplati jednokratne
novčane pomoći neposredno priznala da
bi taj spor vjerojatno izgubila pred sudom,
što bi kreiralo sudski presedan na kojem
bi se stvorila sudska praksa u procesima
kojima obitelji žrtava nastoje dobiti
obeštećenje, uskoro se pokazao točnim.
Naime, civilne žrtve rata, a posebice
članovi obitelji usmrćenih, od Republike
Hrvatske još uvijek nisu dobili nikakvo
priznanje. Budući da se tijekom spora za
naknadu nematerijalne štete smrt žrtve
mora utvrditi sudskom presudom, obitelji
žrtava koje odluče pokrenuti tužbu protiv
države na kraju se još i kažnjavaju plaćanjem
parničnih troškova koji u nekim slučajevima
premašuju iznos od 100.000 kuna.

97
30/4/2004.
Odluku o isplati jednokratne novčane pomoći
Dušanu i Gordani Zec osobno je uručila
Jadranka Kosor, tadašnja potpredsjednica
Vlade.

Odluku o isplati jednokratne novčane

pomoći Vlada je odlučila osobno uručiti
Dušanu i Gordani Zec. Iako je baka Bosa bila
protiv, Dušan i Gordana stigli su u Zagreb
prvi put nakon gotovo 13 godina od ubojstva
njihove majke, oca i sestre. Na prijem kod
Jadranke Kosor, potpredsjednice Vlade
RH zadužene za društvene djelatnosti
i ljudska prava, doputovali su u pratnji
zaštitara. Polusatni susret održan je iza
zatvorenih vrata, a glasnogovornik Vlade
Vlatko Maček zamolio je novinare da nakon
sastanka Dušanu i Gordani ne postavljaju
pitanja “kako ne bi traumatizirali djecu”.
“Mislim da će taj novac poslužiti za stvaranje
preduvjeta za njihov samostalan život
u budućnosti… Izrazila sam im duboko
suosjećanje zbog njihove obiteljske
tragedije i poželjela im puno sreće i zdravlja
u životu. Puno smo razgovarali o njihovoj
budućnosti i tome što dolazi, čime se bave,
o čemu razmišljaju i maštaju. Bio je to vrlo
zgodan susret i razgovor, dogovorili smo se
da ćemo se susresti opet”, izjavila je Kosor.

98
 “U Zagreb ćemo navraćati, ali
u njemu nećemo nikada živjeti.
Previše se toga ovdje dogodilo,
Na Trešnjevku nismo željeli otići.
Nismo imali snage suočiti se sa
tom kućom, tom ulicom”, rekao je
Dušan prije povratka u Banju Luku,
tijekom kojeg su vozilo u kojem
su se nalazili Gordana i on ponovo
Dušan Zec se tom prilikom osim svom osiguravali zaštitari.
odvjetniku i svim medijima koji su
pratili slučaj, zahvalio i Vladi, premijeru i
potpredsjednici na “ovom našem malom
dogovoru”.
“Zagreb danas nije onaj isti grad iz kojeg
smo otišli 1991. Ipak, i meni i Gogi kroz
glavu je proletjelo tisuću osjećaja, od
straha i nelagode do zadovoljstva konačnim
rješenjem našeg problema… Za nas ovo
nije isti HDZ koji je bio na vlasti kada je
dogodilo to što se dogodilo. Ovo je nešto
drugo. SDP nas je hladno odbio, a ova Vlada,
iako iz istog miljea iz kojeg su ubojice naše
sestre i roditelja, pokazala je suosjećanje
i, što je najvažnije, smogla snage reći
oprostite… Ubojice i nalogodavci, oni su
krivci. I tadašnji predsjednik Tuđman. Znao
je tko su krivci, ali razmišljao je ‘još će mi
trebati’ i oprostio im”, rekao je Dušan Zec
prilikom obraćanja novinarima i dodao da ga
je posebno zaboljela smrt Aleksandre.

99
15/9/2005.
Zbog zločina u Pakračkoj Poljani, Županijski
sud osudio je Suljića na deset, Rimca na
osam, a Mikolu na pet godina zatvora.
Budući da su Suljić i Mikola bili u bijegu,
priveden je samo Rimac.

Dan prije objavljivanja presude u iznova

pokrenutom slučaju povodom ubojstva u
Pakračkoj Poljani došlo je do djelomičnih
izmjena optužnice, pa se Muniba Suljića,
Sinišu Rimca i Igora Mikolu umjesto za
ubojstvo Aleksandra Antića, čiji tijelo
nikada nije pronađeno, teretilo za ubojstvo
nepoznate osobe. Osumnjičeni su baš i
kao tijekom suđenja za ubojstva članova
obitelji Zec i ovaj put tvrdili da nisu krivi. No,
pravosuđe im je još jednom išlo na ruku pa
su se branili sa slobode. Naposljetku ih je
Županijski sud proglasio krivima. Suljić je
osuđen na deset, Rimac na osam, a Mikola
na pet godina zatvora. Obrazlažući svoju
odluku, sutkinja Rajka Tomerlin Almer je
ustvrdila da su osuđenici sudjelovali u
stvaranju ilegalnog nekontroliranog logora
u kojemu se prema ljudima postupalo kao
u vrijeme nacizma. “Tu se ne radi o ratnim
zločinima, već zločinima u ratnim uvjetima”,
ustvrdila je sutkinja. Obrana je pak smatrala
da njihovim branjenicima ništa nije
dokazano i tvrdi kako su visoke zatvorske
kazne dosuđene “pravim ratnicima i
junacima”.

100
Budući da su Suljić i Mikola bili u bijegu,
priveden je samo Rimac. “Jedna osoba
sa suda mi je dan prije presude doslovce
rekla: ‘Bježite što dalje nakon rasprave jer će
presuda biti užasna po vas, Mikolu i Rimca’…
Zvao sam ih obojicu da bježimo, a poslušao
me samo Mikola. Rimac mi je rekao da je
umoran od svega i da vjeruje pravnoj državi.
Eto mu sada naše pravne države!”, rekao je
Suljić u intervjuu kojeg je na tajnoj lokaciji
dao novinaru Slobodne Dalmacije.

Tomislav Merčep je nakon presude sazvao

konferenciju za novinare. Uz tvrdnje kako
je riječ o sramoti te da je presuda politička,
Merčep je rekao i da “ti dečki ne smiju
plaćati cijenu ulaska Hrvatske u EU”.

101
2006.
¶ 11. ožujka u pritvorskoj jedinici UN-a u
Scheveningenu umro Slobodan Milošević.
¶ Na kraju godine Hrvatska je u pregovorima o
pristupanju Europskoj uniji imala pet otvorenih
poglavlja, od kojih su dva privremeno zatvorena
(Znanost i istraživanje i Obrazovanje i kultura).

102
2007.
¶ Nakon održanih parlamentarnih izbora
25. studenog, Ivo Sanader objavio je pobjedu
HDZ-a. Na vlast je došla koalicija sastavljena
od HDZ-a, HSS-a, HSLS-a i SDSS-a.

104
105
2008.
¶ 11. ožujka pred Međunarodnim sudom u
Haagu započelo je suđenje generalima Anti
Gotovinu, Ivanu Čermaku i Mladenu Markaču.
Optuženi su tvrdili da nisi krivi za počinjenje
ratnih zločina koji su im se stavili na teret.

106
107
2009.
¶ 7. travnja Hrvatska je postala članica
NATO saveza.
¶ 1. srpnja premijer Ivo Sanader podnio
je ostavku. Novom predsjednicom
vlade imenovana je Jadranka Kosor.

108
109
6/1/2010.
Odlukom predsjednika Stjepana
Mesića, Siniša Rimac pomilovan je
godinu dana prije isteka zatvorske
kazne.

110
“Molbu sam pisao sam, iz razloga da pokažem
sebe, svoj život i događaje od neposrednog
utjecaja koji su formirali mene kao osobu
o kojoj ćete odlučivati... stoga je uvažite i
vratite me u život, obvezama rada, brige za
obitelj i odgoj djece”, stoji na kraju molbe za
pomilovanje, koju je Siniša Rimac nakon sedam
godina provedenih u zatvoru uputio na adresu
predsjednika Stjepana Mesića. Iako je ovaj čin
izazvao oštre reakcije u javnosti, predsjednička
Komisija za pomilovanja na kraju je Rimca
pomilovala godinu dana prije isteka zatvorske
kazne.
“Čin pomilovanja ni na koji način nije povezan s
presudom, nego samo uzima u obzir okolnosti
koje su nastale nakon izricanja pravomoćne
presude. Pomilovanjem se ni na koji način ne
želi umanjiti težina zločina ili visina presude”,
stajalo je u priopćenju s Pantovčaka. Kako je
objašnjeno, kazna mu je smanjena jer se na
izdržavanju kazne dobro vladao i jer je u vrijeme
počinjenja zločina imao samo 18 godina.

111
2011.
¶ 4. prosinca održani su parlamentarni
izbori na kojima je pobijedila
Kukuriku koalicija, sastavljena od
SDP-a, HNS-a, IDS-a i HSU-a. Novi
premijer postao je SDP-ov Zoran
Milanović.

112
113
10/2/2012.
Županijsko državno odvjetništvo podignulo
je optužnicu protiv Tomislava Merčepa.
Na teret mu se, među ostalim, stavlja
odgovornost za ubojstvo članova obitelji
Zec.

Nakon šestomjesečne istrage, Županijsko Rimac je tijekom svjedočenja na većinu

državno odvjetništvo u Zagrebu naposljetku
je podignulo optužnicu i protiv Tomislava
Merčepa zbog ratnih zločina nad civilima
koje je njegova postrojba počinila u drugoj
polovici 1991. godine na području Zagreba,
Pakraca i Kutine. Merčepa se tereti po
zapovjednoj odgovornosti, odnosno da
nije spriječio da postrojba pod njegovim
zapovjedništvom odvodi, muči i ubija
civile te da je nekim od navedenih zlodjela
i sam prisustvovao. Na teret mu se stavlja
odgovornost za odvođenje sedam osoba
koje su zatim premlaćivane, mučene i
opljačkane, ali i za ubojstvo i nestanak
25 nepoznatih osoba te 21 identificirane.
Među potonjima je i zagrebačka obitelj
Zec. Tijekom suđenja, koje je još uvijek u
tijeku na zagrebačkom Županijskom sudu,
u ulozi svjedoka su se pojavili Siniša Rimac,
Snježana Živanović i Nebojša Hodak.
postavljenih pitanja odgovarao s “ne sjećam
se”. “Znam da je Mihajlo Zec ubijen, ali
ništa više ne znam o tom slučaju. Ja sam bio
procesuiran zbog njega, ali sam pravomoćno
oslobođen”, rekao je Rimac, koji je nakon
izlaska iz zatvora treći put postao otac.
Da o ubojstvu obitelji Zec ama baš ništa
ne zna, pred sudom je tvrdila i Živanović.
Svjedokinja je potvrdila da je 1991. bila
smještena u domu Adolfovac s još 20-ak
osoba i dodala da joj je to bilo najdosadnije
razdoblje u životu jer ništa nije radila.
Upitana je li tamo netko pucao, rekla je sucu
da ne razumije zašto je to pita.
“Ne želim govoriti o ubojstvu obitelji Zec.
Zbog toga se vodio sudski postupak u kojem
sam oslobođena. Osim toga, i ne znam jesu
li ubojstvo počinili pripadnici Merčepove
postrojbe”, rekla je Živanović, razvedena
samohrana majka dvoje djece koja se u
međuvremenu našla na sudu još dva puta.
Prvi put nakon što joj bivši muž Igor Mikola
nije plaćao alimentaciju, a drugi 2007.
godine kada je uhićena zbog pokušaja krađe
cigareta iz kamiona u Donjoj Kupčini kraj
Jastrebarskog.

114
 Svoju upletenost u ubojstvo obitelji Zec
zanijekao je i Nebojša Hodak.
“Nemam nikakve veze s ubojstvom obitelji
Zec niti sam ikada bio na Adolfovcu. Ne
znam zašto u zapisniku stoji da sam ja
pokazao mjesto na kojem su zakopana tijela
ubijenih članova obitelji. Mene su uhitili kod
zagrebačkog hotela ‘Panorama’ kad sam
došao u posjet kumu. Ni u Pakračkoj Poljani
nikada nisam bio”, rekao je Hodak, koji je na
izlasku iz sudnice Merčepu poručio:
“Heroju moj, drži se”.
Hodak je godinu dana prije svjedočenja
u postupku koji se vodi protiv tzv.
vukovarskog Napoleona također boravio u
prostorijama zagrebačkog Županijskog suda.
No ovoga puta zbog posjedovanja heroina
kojeg je trebao preprodati. Tom prilikom
osuđen je na tri godine zatvora.
115
U postupku koji se još uvijek vodi protiv
Tomislava Merčepa neće svjedočiti
Munib Suljić i Igor Mikola.
Osim zbog umiješanosti u počinjene ratne
zločine, Mikola je u više navrata boravio
u zeničkom i remetinečkom zatvoru zbog
reketarenja i iznuda unutar mafijaških
krugova. Od 14. rujna 2005. godine,
odnosno izricanja presude za zločine u
Pakračkoj Poljani, pa do danas, Mikola je
još uvijek u bijegu. Prema navodima medija,
ovaj četrdesetdvogodišnjak trenutno se
nalazi u Kolumbiji.
Munjib Suljić, prema vlastitom priznanju
ubojica Aleksandre Zec, 25. kolovoza 2006.
godine preminuo je od karcinoma bronha.
Nakon što je nekoliko mjeseci proveo u
bijegu, Suljić je uhićen u Haagu odakle je
prebačen u zagrebačku zatvorsku bolnicu u
kojoj je proveo svoje posljednje dane.
2013.
¶ 14. travnja održani su prvi izbori za
Europski parlament na kojima su
hrvatski birači izabrali 12 zastupnika.
¶ Nakon osam godina pregovora,
Hrvatska je 1. srpnja službeno postala
28. članica Europske unije.

116
117
15/4/2014.
Premijera predstave ‘Aleksandra Zec’,
autorskog djela redatelja Olivera Frljića u
HKD Teatru, Rijeka.

118
Dvadeset tri godine nakon njezinog ubojstva, u
riječkom kazalištu HKD premijerno je izvedena
predstava ‘Aleksandra Zec’, autorsko djelo
redatelja Olivera Frljića. U njoj je pokušao
pokazati ono što se u službenim historiografskim
narativima ne može naći, ono o čemu djeca
ne uče u školama i za što još uvijek ne postoje
spomenička obilježja i mjesta posebnog pijeteta
– kako se stvaranje nacionalne države reflektiralo
na živote (dok su još trajali) onih njezinih
građana koji su bili ostavljeni na milost i nemilost
kolektivne nacionalne histerije. U toj predstavi
ime Aleksandre Zec stoji za svako dijete, u bilo
kojem dijelu svijeta, koje je ubijeno u ime bilo
kakvog državnog projekta. Dvadesettrogodišnja
kazališna šutnja o ovom slučaju govori najglasnije
što i kako hrvatsko glumište misli o njemu.  z

119
HKD Teatar Međunarodni festival malih scena
Rijeka • Strossmayerova 1

Aleksandra Zec
autorski projekt  Olivera Frljića

Redatelj Oliver Frljić

Dramaturg Marin Blažević

Izvode Ivana Roščić

Jelena Lopatić
Tanja Smoje
Igor Kovač
Nikola Nedić
Jurica Marčec
i djevojčice Jana Mileusnić
Lucija Filičić
Nina Batinić
Morana Mladić,
članice dramskog studija
ZiM (Zajc i Malik) iz Rijeke

Scenografkinja Ljerka Hribar

Kostimografkinja Sandra Dekanić

Design svjetla Dalibor Fugošić

Voditelj tona Aleksandar Jovanović

Asistentica redatelja Denis Kirinčić

Inspicijentica Renata Fugošić

Premijera 15/4/2014.
u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku
Umjetnički voditelj HKD MFMS Nenad Šegvić

Predstavu su podržali Grad Rijeka, Odjel za kulturu

Primorsko-goranska županija
Srpsko narodno vijeće
[Vlada RH • Savjet za nacionalne manjine]
Ministarstvo kulture RH

120
HKD Teatar je udruga kazališnih
profesionalaca, koju su 1993. pokrenuli
dramski glumac Nenad Šegvić i redatelj Lary
Zappia u želji da u se u Rijeci zaigra jedan
drugačiji dramski repertoar: klasici XX. st.,
koji još nisu igrani na hrvatskome jeziku u
Rijeci te aktualne dramske uspješnice sa
svjetskih kazališnih scena.

Malobrojna skupina započela je radom na

pozornici Hrvatskog kulturnog doma i, s
izuzetkom dviju predstava (‘U očekivanju
Godota’, 1995. i ‘Sekretarice’, 1996.g., koje
su zbog rekonstrukcije pozornice Doma
izvedene u dvorani Filodrammaticae),
do danas djeluje na istoj sceni u
Strossmayerovoj 1, gdje ima i sjedište.
Od 2014. registrirana je kao umjetnička
organizacija.

Rastom organizacije Hrvatskog festivala

malih scena u Rijeci te promjenom imena u
Međunarodni festival malih scena, udruga
stavlja u ime i riječ festival te službeni naziv
umjetničke organizacije postaje HKD Teatar
Međunarodni festival malih scena Rijeka.

Od 15. listopada 1993. i uspjeha premijere

predstave ‘Tko se boji Virginije Woolf’?
do danas HKD Teatar je izveo još 23 što
premijere, što praizvedbe, od toga dvije u
koprodukciji s Hrvatskom dramom HNK
Ivana pl. Zajca, ostalo samostalno.

Sve je to rezultiralo s ukupno 200 izvedbi

ne samo u Rijeci, Zagrebu, Splitu, Ljubljani,
Beogradu, Sarajevu, već i na festivalima u
Crnoj Gori, Sloveniji, Bosni, Rusiji i Gruziji.

121
Oliver Frljić diplomirao je filozofiju i
religijsku kulturu, te kazališnu režiju
i radiofoniju. Već tijekom studija na
zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti
profesionalno režira, a nakon studija
počinje njegova regionalna i međunarodna
afirmacija. Produkcije su mu predstavljene
na najznačajnijim domaćim (Splitsko ljeto,
Gavelline večeri, Dubrovačke ljetne igre,
Marulićevi dani, Festival malih scena, Rječke
ljetne noći, Tjedan suvremenog plesa, Zlatni
lav, Osječko ljeto kulture...), regionalnim
(Borštnikova srečanja, Bitef, Sterijino
pozorje, MESS, Kotor-art, MOT, Ex Ponto,
Tedan slovenske drame, Desire Festiva...)
i međunarodnim festivalima (Wiener
Festwochen Beč, Kunstenfestivaldesarts
Bruxelles, Dialog Festival Wroclaw,
Lessingtage Hamburg, Neue Stücke aus
Europa Wiesbaden, Festival Divadelná
Nitra...).
Frljić je do sada radio u Hrvatskoj, Sloveniji,
Srbiji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori,
Austriji, Njemačkoj, Poljskoj i Belgiji.
Produkcije su mu predstavljene na
festivalima i u kazališnim kućama u Europi,
Sjevernoj i Južnoj Americi, Aziji, a predstava
‘Mrzim istinu’ pozvana je na sljedeće izdanje
The Sydney Festivala.
Njegov ‘Preklet naj bo izdajalec svoje
domovine’ iz Slovenskog mladinskog
gledališča predstava je s najvećim brojem
međunarodnih gostovanja u povijesti tog
kazališta. ‘Mrzim istinu’, koju je realizirao u
Teatru &TD, najuspješnija je predstava tog
kazališta po broju gostovanja i osvojenih
nagrada (među njima i nagrade Hrvatskog
glumišta za najbolju predstavu). ‘Otac na
službenom putu’, koju je režirao u Ateljeu
212, najnagrađivanija je predstava tog
teatra (dobitnica, između ostalih nagrada,
i Srebrenog lovorovog vijenca za najbolju
predstavu na sarajevskom MESS-u.).
Uz rad u institucijama, Frljić je surađivao i s
većinom skupina sa zagrebačke nezavisne
scene (Montažstroj, BADco, OOUR,
Sodaberg...).
Uz režiju, Frljić je bio i član uređivačkog
odbora časopisa za izvedbene umjetnosti
‘Frakcija’, te predsjednik Centra za dramsku
umjetnost. Također je radio i kao vanjski
suradnik emisije ‘Kazalištarije’ Trećeg
programa Hrvatskog radija. Objavljivao je
u novosadskoj ‘Sceni’, ‘Hrvatkom glumištu’,
‘Kazalištu’..
2012. bio je član žirija Nagrade za dramsko
djelo ‘Marin Držić’.
122
Nagrade  Nagrada za najbolju režiju (Međunarodni
festival komornog teatra Zlatni lav) za
režiju predstave ‘Turbo-folk’ (2008.)
 Nagrada ‘Anđelko Štimac’ (Međunarodni
festival malih scena) za režiju predstava
‘Turbo-folk’ i ‘Bahke’. (2009.)
 Nagrada za najbolju režiju (10. Festival
bosanskohercegovačke drame, Zenica)
za režiju predstave ‘Kukavičluk’ (2011.)
 Sterijina nagrada (Sterijino pozorje, Novi
Sad) za režiju predstave ‘Kukavičluk’
(2011.)
 Zlatni lovorov vijenac (MESS, Sarajevo)
za režiju predstave ‘Otac na službenom
putu’ (2011.)
 Nagrada za najbolju režiju (Susreti
profesionalnih pozorišta, Brčko) za režiju
predstave ‘Pismo iz 1920.’ (2011.)
 Nagrada za najbolju režiju (11. Festival
bosanskohercegovačke drame, Zenica)
za režiju predstave ‘Mrzim istinu’ (2012.)
 Nagrada za najbolji tekst izvedbe (15.
Teatar Fest Petar Kočić, Banja Luka) za
tekst predstave ‘Mrzim istinu’ (2012.)
 Nagrada ‘Biljana Kovačević-Vučo’ za
zaštitu i unaprjeđenje ljudskih prava,
Beograd (2012.)
 Orlando (Dubrovačke ljetne igre) za režiju
predstave ‘Dantonova smrt’ (2012.)
 nagrada Fonda ‘Borislav Mihajlović Mihiz’,
Srbija, za dramatičarska i dramaturška
dostignuća u projektima ‘Proklet bio
izdajica svoje domovine’, ‘Kukavičluk’,
‘Zoran Đinđić’ i ‘Mrzim istinu’ (2012.)
 Grand Prix Bitefa za predstavu ‘Zoran
Đinđić’ (2013.)

123
Izabrani tekstovi
1991.
¶ Srđan Španović: ‘Zeca ubili Merčepovi ljudi?!’,
Slobodni tjednik br. 92, Zagreb 23/12/1991.
¶ Većeslav Kocijan: ‘Ubijena žena koja je previše
znala!’, Slobodni tjednik br. 95., Zagreb
15/01/1992.
1992.
¶ Robert Naprta: Intervju s Tomislavom
Merčepom, Globus, Zagreb 3/01/1992.
¶ Jasna Babić: ‘Nema dokaza za eskadrone
smrti’, Globus, Zagreb 11/09/1992.
1994.
¶ ‘Suljić je djevojčicu postavio uz rub grabe,
uzeo Hekler i pucao joj u glavu’, dijelove
zapisnika sa saslušanja priredio i komentirao
Davor Butković, Globus, Zagreb 20/05/1994. •
preneseno, Novi list, Rijeka 23/05/1994.
¶ Davor Butković: ‘Zašto Vladimir Šeks nije
gonio ubojice obitelji Zec?’, Globus, Zagreb
20/05/1994.
1995.
¶ Viktor Ivančić/Predrag Lucić: ‘Put do
ordenancije’, Feral Tribune, Split 5/06/1995.
1997.
¶ Ivica Đikić: ‘Miro Bajramović - Kako smo
ubijali u Pakračkoj poljani’, Feral Tribune,
Split 1/09/1997.
preneseno na
http://www.lupiga.com/vijesti/
svjedocanstvo-mire-bajramovica-kako-
je-mercepova-banda-ubijala-u-pakrackoj-
poljani
2000.
¶ Denis Kuljiš: ‘Sledio sam se kad mi je Merčep
zaprijetio: »Ti i tvoja djeca završit ćete kao
obitelj Zec«’, Globus, Zagreb 31/03/2000.
¶ Zvonimir Despot: ‘Razgovor Božidar
Jovanović: Merčep nije znao za ubojstvo
obitelji Zec’, Večernji list, Zagreb 19/10/2000.
2003.
¶ Kristina Turčin: ‘Što je danas mogla biti
Aleksandra Zec?’, Jutarnji list, Zagreb
17/05/2003.
2004.
¶ ‘Rodbina ubijenih tuži državu’, Slobodna
Dalmacija, Split 22/02/2004.
¶ Ana Knifer: ‘»Svjedoci« pred svjedocima’,
Globus, Zagreb 5/03/2004.
¶ HINA: ‘Odvjetništvo odbilo nagodbu s obitelji
Zec’, Jutarnji list, Zagreb 17/04/2004.
¶ Sanja Modrić: ‘Slučaj Zec — Pošto sestra,
mati i otac?’, Jutarnji list, Zagreb 20/04/2004.
¶ ‘Sanader o odšteti obitelji Zec’, Iskon.hr,
Zagreb 21/04/2004.
¶ Jelena Lovrić: ‘Državna egzekucija preživjelih
članova smaknute obitelji Zec’, Globus,
Zagreb 23/04/2004.
¶ Davor Butković: ‘Hladnokrvno ubojstvo’,
Jutarnji list, Zagreb 24/04/2004.
¶ Frenki Laušić: ‘Tumor na savjesti’, Slobodna
Dalmacija, Split 24/04/2004.
¶ Slobodan Šnajder: ‘Hrvatsko uvikivalo’, Novi
list, Rijeka 26/04/2004.
¶ Berislav Jelinić: ‘Sanader odlučio: Zbog
moralne obveze RH će obeštetiti obitelj Zec’,
Nacional br.441, Zagreb 27/04/2004.
126
¶ ‘Tuđman štitio ubojice Mihajla, Marije i
Aleksandre Zec’, Index.hr, Zagreb 27/04/2004.
¶ Jasna Babić: ‘Vlada će ipak platiti odštetu
za trostruko ubojstvo 1991.’, Večernji list,
Zagreb 28/04/2004.
¶ Željko Peratović: ‘Jesu li merčepovci ispitani
bez branitelja kako im se ne bi moralo suditi’,
Vjesnik, Zagreb 29/04/2004.
¶ ‘Sanader: Obeštetiti obitelj Zec’, Iskon.hr,
Zagreb 03/05/2004.
¶ Tihomir Ponoš: ‘Isplata pomoći obitelji Zec:
uspostava principa ili arbitrarnosti’, Vjesnik,
Zagreb 4/05/2004
2005.
¶ Marko Didić: ‘Intervju Munib Suljić: Sve su
mi kao i Glavašu smjestili neki političari’ •
Jasna Babić: ‘Od reketa do “odreda smrti’’’,
Slobodna Dalmacija, Split 24/10/2005.
¶ Željka Matković: ‘Povratak na mjesto zločina’,
Jutarnji list, Zagreb 8/01/2005.
2006.
¶ Berislav Jelinić: ‘Optužnica protiv Merčepa u
rujnu’, Nacional, Zagreb 30/05/2006.
¶ ‘Munib Suljić – Pokajnik s računicom’,
Jutarnji list, Zagreb 10/06/2006.
2010.
¶ Vesna Roller: ‘Pomilovanje Siniše Rimca
novi doprinos nepravdi’, Novi list, Rijeka
9/01/2010.
¶ Zoran Ferić: ‘Spomenik Aleksandri Zec’,
Nacional, Zagreb 19/01/2010.
¶ Boris Dežulović: ‘Mesiću, vratite u život
Mihajla Zeca, ne Rimca’, Globus, Zagreb
15/01/2010.
¶ Slavica Lukić: ‘Karlovački slučaj Zec –
Preklinjala sam susjeda da poštedi moju kćer,
a on joj je pucao u leđa’, Jutarnji list, Zagreb
29/03/2010.
¶ Anita Malenica: ‘Pupovac: Domljan je
sugerirao da je obitelj Zec ubijena »s
pravom«’, Večernji list, Zagreb 30/06/2010.
2011.
¶ Željka Godeč: ‘Božica (ne)pravde’, Globus,
Zagreb 18/01/2011.
¶ ‘Šeks demantirao propuste u slučaju ubojstva
obitelji Zec’, Večernji list, Zagreb 11/07/2011.
2012.
¶ ‘Ubojstvo obitelji Zec najveća je mrlja
Domovinskog rata’, 24 sata Express, Zagreb
26/06/2012.
2013.
¶ Mašenjka Bašić: ‘Fina mrtva djevojka’,
halter.hr, Zagreb 24/01/2013.
¶ Marinko Jurasić: ‘Propust ili namjera?
Večernji prvi u posjedu dosjea slučaja Zec’,
Večernji list, Zagreb 03/02/2013.
¶ Sven Milekić: ‘Zašto Zagreb skriva svoju
sramotu?’, halter.hr, Zagreb 10/12/2013.
2014.
¶ Barbara Matejčić: Intervju Dušan Zec,
tportal.hr, Zagreb 3/01/2014.
http://www.tportal.hr/vijesti/
hrvatska/307598/Meni-su-pokrili-oci-da-ne-
pamtim-tijelo-mrtvog-oca.html
¶ ‘Kuljiš: Merčep mi je kazao da je Hrvatska
puna zečeva koje treba ukloniti’, Večernji list,
Zagreb 27/01/2014.
127
Aleksandra Zec
uz projekt Olivera Frljića

izdavač HKD Teatar Međunarodni festival malih scena

adresa Strossmayerova 1 • hr-51000 Rijeka
za izdavača Nenad Šegvić

urednik Saša Milošević
tekst priredila Tamara Opačić
lektura Sandra Sabovljev

design Dejan Kršić @ WHW

pisma Mote  [ Hrvoje Živčić • typonine ] •
Film Serif  [ Marko Hrastovec ]
papir Munken Pure 120 g
Metalprint 329 g [Igepa – Plana papiri]

tisak Tiskara Zelina d.d.

hr-10380 Sv. I. Zelina
K. Krizmanić 1
e-mail info@tiskara-zelina.hr

naklada 1000

Rijeka • travanj 2014.

“Nakon više od dvadeset godina, ime
Aleksandre Zec još uvijek je demarkaciona
linija u hrvatskom društvu. S jedne strane su
oni koji lamentiraju nad pravosudnom farsom
koja je poznate ubojice, bez obzira na njihova
priznanja i materijalne dokaze, ostavila na
slobodi. S druge pak oni kojima Aleksandra
Zec služi isključivo za uspostavljanje razlike

aleksandra zec
između ‘naših’ i ‘njihovih’ žrtava. Pokazuje se
da dominatna matrica mišljenja Domovinskog
rata nije otišla daleko od ove viktimološke
dihotomije. Ova predstava bi pak pokušala
napraviti nešto drugo. Ona bi pokušala
vidjeti koliko je hrvatsko društvo, ako se
izuzme dugogodišnja medijska eksploatacija,
18 godina nakon rata, spremno za suočavanje
s onim što za njega realno i simbolički
predstavlja stradanje obitelji Zec. Kao i
Antigona, mi se još uvijek spotičemo o previše
leševa koji nisu dobili pravo da budu ukopani..”
— Oliver Frljić aleksandra zec