Tragovi Broj6 10 Cijelibroj

Tragovi
doi: https://doi.org/10.52328/t
Impressum
TRAGOVI – Časopis za srpske i hrvatske teme

Izdavač:
Srpsko narodno vijeće
Arhiv Srba u Hrvatskoj
Za izdavača:
Milorad Pupovac
Adresa uredništva:
Uredništvo Tragova, Preradovićeva 21, 10 000 Zagreb
e-mail: tragovi.redakcija@gmail.com
Uredništvo:
Snježana Banović, Nada Beroš, Dimitrije Birač, Nebojša Blanuša, Kosta Bovan,
Đurđica Čilić, Nina Čolović, Igor Drvendžija, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović,
Karlo Jurak, Hrvoje Klasić, Dušan Marinković, Nenad Moačanin, Zvezdana
Anastasija Ostojić, Tihomir Ponoš, Milan Radanović, Ilija Ranić, Drago Roksan-
dić, Filip Škiljan, Siniša Tatalović, Čedomir Višnjić, Nikola Vukobratović
Glavni i odgovorni urednik:
Dejan Jović
Izvršni urednik:
Milan Radanović
Urednik prikaza knjiga:
Karlo Jurak
Dizajn i prijelom:
Parabureau / Igor Stanišljević, Tena Križanec
lektura:
Neda Rudež
Fotografija na koricama:
Tošo Dabac: Trg Republike, oko 1950.
Arhiv Tošo Dabac / Muzej suvremene umjetnosti / Grad Zagreb
Naklada: 250
Tisak: Kerschoffset
ISSN: 2623-8926
UDK: 323.15 (=1/=8) (051)
doi: https://doi.org/10.52328/t
Cijena: 50 kuna
IBAN: HR9823600001502433740
SWIFT: ZABAHR2X
Prilozi objavljeni u časopisu Tragovi referiraju se u akademskim bazama:

CEEOL – Central and Eastern European Online Library
Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske
Ovaj broj Tragova objavljen je uz potporu Ureda za ljudska prava

i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske.
Sadržaj
/ članci
7 Filip Škiljan
Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba na području Grubišnog Polja
i Bjelovara
73 Vinko Drača
Izvještaji iz “Balvanije”: imagološka artikulacija pobune Srba u Hrvatskoj
u “Slobodnoj Dalmaciji” i “Glasu Slavonije”
102 Stefan Gužvica
Jugoslavija ili Balkanska federacija? Dileme jugoslovenskih komunista
u doba Oktobarske revolucije
/ svjedočanstva
137 Krešimir Dabo
Ruku pod ruku, Kolo i Lado, ponovno zajedno
/ istraživačka bilješka
163 Željko Karaula
Jedan izvor o Stjepanu Radiću i njegovom “političkom preokretu”
u proljeće 1918. godine
/ polemika
183 Davorka Turk
Pravilo pretjerane generalizacije: o knjizi Lee David “Prošlost nas
ne može izliječiti”
/ prikazi knjiga
197 Dejan Jović
František Šistek (ur.): Imagining Bosnian Muslims in Central Europe:
Representations, Transfers and Exchanges
207 Milan Radanović
Milan Koljanin (prir.): Ustaška zverstva: zbornik dokumenata (1941 — 1942)
216 Andrej Šimić
Veselin Golubović: Zagrebačka filozofija prakse: na putu k povijesnom
mišljenju novog
224 Dejan Jović
Mila Dragojević: Identiteti u ratu: civilne žrtve u komparativnoj perspektivi
230 Tihomir Ponoš
Igor Čoko i Slaven Rašković: Život u limbu: knjiga ožiljaka
235 Dejan Jović
Nikola Petković: O čemu govorimo kada govorimo o identitetu
/ članci
IZVORNI ZNANSTVENI RAD
DOI: https://doi.org/10.52328/t.4.1.1 / PRIMLJENO: 19. prosinca 2020.
Identitet, stradanje, sjećanje

i asimilacija Srba na području
Grubišnog Polja i Bjelovara
FILIP ŠKILJAN
Institut za migracije i narodnosti, Zagreb
Autor na temelju usmenih iskaza prikupljenih na terenu na području Bilogore

između Bjelovara i Grubišnog Polja i objavljene literature, donosi informacije o
nekim bitnim identitetskim obilježjima Srba koji žive na tom području (običaji oko
rođenja djeteta, vjenčanja, smrti, o vjerskim običajima i krsnim slavama). Potom
istražuje koji su faktori utjecali u socijalističkom razdoblju na povećanu asimilaci-
ju Srba (antifašistička borba i sjećanje na nju, jugoslavenstvo, ateizacija i slično).
Posebno se bavi sjećanjima na prošli, Domovinski rat (1991. — 1995.) i na stradanja
stanovništva Grubišnog Polja i bjelovarskog kraja u tome ratu.
KLJUČNE RIJEČI: Grubišno Polje; Bjelovar; Bilogora; identitet; asimilacija; Srbi;

pravoslavna vjeroispovijest
Kratki povijesni uvod – fragmenti povijesti Srba

na području Bilogore kao temelj identiteta
Geografski okvir
P odručje Grubišnog Polja i Bjelovara nalazi se pod južnim obroncima Bilo-

gore. Radi se o mikroregiji Bjelovarske kotline i Bilogore kojima pripadaju
općine Veliki Grđevac, Velika Pisanica, Veliko Trojstvo, Zrinski Topolovac, Šan-
drovac, Nova Rača, Rovišće i Kapela te gradovi Bjelovar i Grubišno Polje. Na
sjeveru je granica ovog područja prema Podravini sljeme Bilogore, na istoku je
granica prijelaz Bilogore u Papuk, na zapadu je granica rijeka Velika, a na jugu
je granica prema Moslavini rijeka Česma i u jednom dijelu rijeka Ilova.
filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 7

Prvi preci današnjih Srba u sjeverozapadnoj Hrvatskoj
Prvi preci današnjih Srba na području sjeverozapadne Hrvatske, odnosno u

Kraljevini Slavoniji, naseljavaju se već u 15. stoljeću. 1 Kralj Albert darovao je
Kalnik srpskom despotu Brankoviću koji je ondje imenovao svoje kaštelane.
Preci današnjih pravoslavnih Srba su tako doselili na područje zapadnog dijela
Kraljevine Slavonije radi vojne službe u posadi Ulricha II. Celjskog koji se
1434. godine oženio Katarinom Kantakuzinom, kćeri srpskog despota Đurađa
Brankovića koja je 1453. boravila u Varaždinu. Za nju je ondje prepisan Apostol,
važna bogoslužbena knjiga. Evidentno je da su tijekom 15. stoljeća pravoslav-
ni bili zastupljeni kao pojedinci ili u većem broju u posadama oba Kalnika,
Rakovcu, Koprivnici i u Medvedgradu. Utvrde Veliki i Mali Kalnik bile su u
drugoj polovici 15. stoljeća u vlasništvu Vladislava Hercegovića Kosače. Njegov
sin Balša živio je na Malom Kalniku, a posjedovao je i posjed Glogovnicu.
Brojnija doseljavanja pravoslavnih na područje Varaždinskog generalata
Na području koje su držali Osmanlije na prostoru današnje istočne Bilogore,

tijekom prve polovine 16. stoljeća u manjim utvrdama nastanjeni su preci
današnjih Srba, martolozi, koji su bili doseljeni s područja današnje Bosanske
krajine, a koji su početkom 16. stoljeća doselili na prostore oko današnje Banje
Luke, Prnjavora i Prijedora s prostora gornje Drine, Neretve, Tare i Pive. Oni
nisu primili islam, bili su pravoslavne vjere i razlikovali su se od starosjedilaca
ijekavskim govorom i novom akcentuacijom. Nakon poraza Osmanlija kod
Siska, počinje opadanje osmanske moći, pa i do tada njima vjerni martolozi
prelaze na stranu austrijske Slavonske vojne granice. Dugim ratom između
1593. i 1606. započinje novo razdoblje u povijesti Vojne krajine. U to vrijeme
dolazi do prvih naseljavanja pravoslavnih na područje Varaždinskog generala-
ta (od 1595.), dakle i na područje pod kontrolom Habsburške Monarhije. Izu-
zetan događaj predstavlja pojava srpskog episkopa Vasilija koji je 1595. godine
prebjegao iz Osmanskog Carstva na područje Križevaca, a nešto kasnije smje-
šta svoj centar u selo Rovišće nedaleko današnjeg Bjelovara. U posljednjem
desetljeću 16. stoljeća veći broj predaka današnjih Srba preseljava s područja
1 O povijesti Srba u grubišnopoljskom i bjelovarskom kraju vidi najbolje u: Kašić (2004), Kašić
(1971), Šematizam (2009), Petrić, Holjevac i Karaula (2013), Karaula (2019).
8 TRAGOVI, god. 4, br. 1

Osmanlijskog Carstva na teritorij Habsburške Monarhije budući da su životni
uvjeti u Habsburškoj Monarhiji bili znatno povoljniji od onih u Osmanskom
Carstvu. Jedan dio pravoslavnih su zarobljeni u pohodima habsburške vojske
na području Slavonije koja je bila u osmanlijskim rukama te su nakon toga
naseljeni uz habsburško-osmanlijsku granicu. Iz lijevoga Poilovlja, koje je po-
četkom 17. stoljeća još pripadalo Osmanlijama, iseljava se između 1597. i 1602.
godine 1000 obitelji koje su uglavnom bile pravoslavne vjere na prostore izme-
đu Ivanića, Dubrave, Križevaca, Koprivnice i Ludbrega. Pravoslavni doseljenici
su od 1597. do 1610. u Počesamlju nastanili cijelo zemljište od granice do Rače,
Bedenika, Kapele i Bolča.
Krajem 16. i početkom 17. stoljeća preci današnjih Srba naselili su područ-
je Brezovca, Novih Pavljana, Korenova, Galovca, Obrovnice, Gudovca, Plavnice,
Novoseljana, Prokljuvana, Ždralova, Prespe, Letičana, Kupinovca, Markovca,
Grginca, Ivanovčana, Diklenice, Hrgovljana, Severina i Sredica. Pred osman-
sku katastrofu krajem 17. stoljeća najistočnija naselja na ovom području su
Zdjelice, Ciglena, Orovac i Bedenik te Orlovac. U tim naseljima istočnog dijela
do 1650. godine pravoslavni su činili većinu stanovništva. Dakle, područje
istočnije od Bedenika i Orovca bilo je ničija zemlja, a Osmanlije su držale zonu
istočno i južno od rijeke Ilove i Grđevice. Nakon poraza Osmanlija pravoslavno
stanovništvo se naseljava na jugoistočnom dijelu današnjeg bjelovarskog kraja
u Babincu, Bedeniku, Pisanici, Lasovcu, Bedeničkoj, Bačkovici i u Čađavcu kao
i u naselja oko Velikog Grđevca i Grubišnog Polja.
Već u 17. stoljeću te posebno u 18. stoljeća nastaju i pravoslavne crkve na
tome području kao što su one u Brezovcu (17. stoljeće), Novoseljanima (1700.),
Kupinovcu (1758.), Rovišću (1796.), Podgorcima (1722.), Novim Pavljanima
(1693.), Severinu (1770.), Orovcu (1754.), Gornjim Sredicama (1757.), Bede-
niku (početak 18. stoljeća), Lasovcu (1726.), Velikoj Pisanici (1713.), Donjoj
Kovačici (1720.), Čađavcu (1746.), Ribnjačkoj (1722.), Velikom Grđevcu (1796.),
Malom Grđevcu (18. stoljeće), Pavlovcu, Grubišnom Polju (1773. — 1775.),
Velikoj Peratovici (18. stoljeće), Turčević Polju, Rašenici (1709.), Rastovcu,
(1730.) Velikim Zdencima (1744.), Velikoj Dapčevici (1720.), Malim Zdencima
(1761.), Velikoj Barni (18. stoljeće), Gudovcu (1724.), Velikim Sredicama te u
Bjelovaru (1784. — 1795.). O dugotrajnoj prisutnosti Srba na području bjelo-
varskog i grubišnopoljskog kraja govore i brojni toponimi.

Statuta Valachorum
Austrijske vlasti morale su obećati novonaseljenima stanovnicima ista prava

koja su imali prije dolaska u Habsburšku Monarhiju, dok su se nalazili pod
turskom vlašću. Zato je nadvojvoda Ferdinand još početkom 1597. izdao
zaštitno pismo za slavonske doseljenike kojim je garantirao oslobođenje od
svih “nameta, rabota i sličnih tereta”. Onima koji su došli u Hrvatsku obećane
su “uskočke sloboštine”. Feudalci se u prvo vrijeme nisu protivili davanjima
povlastica novonaseljenim pravoslavcima uz obavezu vojne službe, jer im je
obećano da je naseljavanje privremeno, a zemlja koju su naseljavali Srbi dotada
ionako ništa nije donosila, budući da na njoj do tada, zbog turske opasnosti,
nije bilo stanovnika. U Slavonskoj krajini nadvojvodinim obećanjima 1599.
usprotivio se zagrebački biskup. Statuta Valachorum nastaju 1630. godine.
Statuti su podijeljeni doseljenicima između Save i Drave, a u njima se najprije
regulira unutarnja uprava. Na čelu svakog sela je knez kojega svake godine na
Đurđevdan bira zajednica njegova sela. Njegov izbor daje se na znanje generalu.
Svaka od triju kapetanija (Križevačka, Koprivnička i Ivanićka) ima svoga veli-
kog suca s osam prisjednika, koje biraju na godinu dana svi knezovi iz pojedine
kapetanije, a potvrđuje ih general. Knezovi vode katalog vojnih obveznika
od 17. godine naviše. Novi doseljenici moraju imati dozvolu velikog kapetana
za naseljavanje. Statuta Valachorum daju doseljenicima pravo na unutrašnju
autonomiju, no pokušavaju im oduzeti mogućnost sazivanja narodnih zborova
ili bar nastoje da svako narodno okupljanje bude pod nadzorom vojnih vlasti.
Manastir Marča
Za povijest bjelovarskog i grubišnopoljskog kraja te za povijest Srba u Hrvat-

skoj vrlo je važan i historijat manastira Marče. Godine 1609. prebjegli kaluđeri
iz manastira Rmnja u Bosni podigli su manastir Marču na području sjeverno od
Kloštar Ivanića. Međutim, Rimokatolička crkva pravila je pritiske na pravo-
slavno stanovništvo i na svećenstvo da prijeđu na rimokatoličku vjeroispovi-
jest. Tako je episkop Simeon Vretanijski 1611. otišao u Rim priznati Papu koji
mu je iste godine izdao imenovanje za episkopa srpskog naroda u Ugarskoj,
Slavoniji i Hrvatskoj. Tako je episkop Simeon Vretanja (1611. — 1630.) prvi uni-
jatski vladika u Marči. Njegovi nasljednici sve do Pavla Zorčića (1671. — 1685.)
nisu priznavali unijatstvo ni Papu već su se borili za očuvanje pravoslavlja.

Od Pavla Zorčića marčanski unijatski biskupi djeluju kao vikari zagrebačkih
biskupa. Zorčić je započeo otvoreni progon pravoslavnih, a njegovi su nasljed-
nici nastojali uvesti katoličku crkvenu hijerarhiju. Unija među narodom ni
u to vrijeme nije bila ostvarena, a svećenstvo je odlazilo na rukopoloženje
k pravoslavnim episkopima. Zbog nasilja koje je provodio unijatski biskup
Rafailo Marković izbile su bune koje su dovele do ukidanja manastira Marče
kao sjedišta pravoslavne eparhije. Tako je 1726. postavljeno pitanje uspostav-
ljanja nove nove pravoslavne eparhije u Varaždinskom generalatu. Međutim,
rad povjerenstva za popis krajišnika po vjerskoj pripadnosti ustanovio je da u
Varaždinskom generalatu ne živi niti jedan unijat. Dvorsko ratno vijeće prihva-
tilo je 1734. molbu za osnivanje nove pravoslavne eparhije, pa je tako osnovana
Lepavinsko-severinska eparhija kojoj je prvi vladika bio Simeon Filipović.
Pokušaj nametanja unijata Silvestra Ivanovića za marčanskog episkopa izazvao
je nemire uslijed kojih je Ivanović s trojicom unijatskih monaha napustio Mar-
ču, dok su pravoslavni monasi za svojeg episkopa izabrali Simeona Filipovića.
Kada je naređeno predavanje manastira grkokatolicima, pravoslavni vjernici su
spalili manastir prenijevši prethodno povlastice i arhiv u Severin i u manastir
Lepavinu. Godine 1753. zapovjednik Varaždinskog generalata izbacio je iz ma-
nastira Marče pravoslavno svećenstvo te je u Marči 1754. ustoličio unijatskog
biskupa. Pravoslavni Srbi su se odrekli 1755. prava na manastir Marču ukoliko
manastir ne pripadne unijatima, već rimokatolicima. Marča je od tada, pa do
1775. godine bila u posjedu redovnika pijarista.
Severinska buna
Jedan od fragmenata povijesti Srba Varaždinskog generalata priča je o Seve-

rinskoj buni koja se direktno veže na osnutak grada Bjelovara. Tijekom 1755.
pravoslavni i katolici Varaždinskog generalata zajedno su podigli Severinsku
bunu koja je bila potaknuta financijskim opterećivanjem krajišnika. Na čelu
pobune nalazio se Petar Ljubojević. Iako je buna završila neuspjehom, kao
njezin rezultat pojavila su se dva faktora: buna seljaka u okolini Križevaca i
Vrbovca, koji su se željeli priključiti Vojnoj krajini, nadajući se boljim uvjetima
života, i izgradnja grada Bjelovara. Pobuna seljaka u okolini Križevaca bila je,
kao i Severinska buna, krvavo ugušena, a grad Bjelovar i dandanas svoj nasta-
nak može zahvaliti pobuni krajišnika. Naime, na prostoru Bjelovara bila je u
prvoj polovici 18. stoljeća manja utvrda. Severinska buna je upozorila bečke

vojne stratege Habsburške Monarhije na moguće slabosti obrane Vojne krajine
na prostoru između Čazme, Križevaca i Đurđevca. Naime, u slučaju da se krajiš-
nici pobune na ovom prostoru, sva značajnija središta su predaleko da bi suzbila
pobunu u trenu. Izgradnja središnje jezgre utvrde (400 × 400 metara) započela
je 1756. na temelju odluke carice Marije Terezije.
18 — 19. stoljeće na području Bjelovara i Grubišnog Polja
Marija Terezija 1772. proglašava Bjelovar gradskom općinom s posebnim povla-

sticama. Cilj odluke je ojačati obrt i trgovinu u gradu. Tako je u gradu proradila
svilana 1786. godine. Marijaterezijansko doba je ulazak u moderno razdoblje
ovog dijela Hrvatske. Marija Terezija osniva 1746. dvije vojne regimente:
Križevačku i Đurđevačku. Tada za potrebe graničara nastaje današnje naselje
Grubišno Polje. Godine 1825. započinje naseljavanje Čeha u Ivanovo Selo i Veli-
ke Zdence. Tijekom 18. i 19. stoljeća ovo područje doživljava veliki napredak. U
većini velikih naselja niču zidane crkve, osnivaju se škole, otvaraju se čitaonice,
osnivaju sportska društva, obrtne zadruge i dobrovoljna vatrogasna društva.
Tako je u Bjelovaru prva škola osnovana 1761. godine. U Grubišnom Polju 1786.
je otvorena trivijalna škola, a pučka četverogodišnja škola je otvorena 1826. go-
dine. Vlast Vojne krajine zadržala se do 1871. godine. Te je godine, kraljevskim
rješenjem od 6. srpnja, na području Krajine uvedena građanska uprava. Proces
demilitarizacije Vojne krajine tekao je sporo, pa je razvojačanje proglašeno tek
1873. godine, ali je pravno Vojna krajina prestala postojati 1. siječnja 1882. Upra-
vu u Varaždinskom generalatu koji je ukinut 1871. preuzela je banska vlast. Na
području Bjelovara tada je stvorena županija koja se 1886. godine spojila s križe-
vačkom županijom u Bjelovarsko-križevačku županiju sa sjedištem u Bjelovaru.
Bjelovarsko-križevačka županija je prema popisu 1880. imala 219.529 stanovni-
ka. Krajem 19. stoljeća započinje i razvoj željezničkog i cestovnog prometa.
Istraživanje nacionalnog identiteta

i asimilacije bilogorskih Srba
U kolektivnom sjećanju pripadnici nacionalne zajednice osmišljavaju svoju

prošlost, sadašnjost i budućnost. Što su događaji i procesi turbulentniji, to su
promjene u kolektivnom sjećanju veće. Važna su individualna i obiteljska

sjećanja, naracije i razgovori kojima mikrozajednica prenosi sadržaje koji su
značajni za povijest dotične nacije. Sjećanje i pamćenje su slični individualni
i kolektivni psihološki procesi, među kojima također postoje razlike. Za sje-
ćanje je važna socijalna interakcija i komunikacija s drugima, iz čega sjećanje
proizlazi, da bi povezanost tih sjećanja činilo pamćenje. Usmena povijest,
ponovnim uspostavljanjem životnih sudbina pojedinaca, želi oživjeti ono što
bi inače ostalo lišeno svakog glasa. Usmena povijest prije svega bilježi iskaze
običnog čovjeka, iskaze koji govore o njegovoj svakodnevici i njegovom životu,
ali ona kroz to svjedočenje bilježi svakodnevicu proživljene epohe, odnosno
povijesnog trenutka. Budući da ljudski život ima granice, svakodnevno nam u
nepovrat odlaze brojne informacije koje nam potencijalni kazivači mogu dati.
Asimilacija2 koja je uzela maha u dvadesetom stoljeću kod bilogorskih Srba u
velikoj je mjeri odredila i stanje njihova nacionalnog identiteta početkom 21.
stoljeća. Dva rata koja su vođena sredinom i krajem dvadesetog stoljeća uvelike
su ruinirala i devastirala ono što je čuvano stoljećima.
Sjećanja koja smo prikupili tek su reminiscencije toga što je ostalo od
nacionalnog identiteta, a stupanj asimilacije mnogo je veći nego što je to slučaj
na primjer u istočnoj Slavoniji, Baranji ili na području Kninske krajine gdje
usprkos ratnim događajima identitet nije toliko narušen asimilacijom. Devede-
sete godine dvadesetog stoljeća svakako su bile presudne u zatiranju identiteta
bilogorskih Srba kao i u dodatno pojačanoj asimilaciji prouzročenoj strahom i
nesigurnošću za vlastitu egzistenciju. Običaji (npr. kod vjenčanja, krsnih slava,
pa i kramova i sahrana) koji su popisani u prvom dijelu ovoga rada, devedesetih
godina dvadesetog stoljeća uvelike su zaboravljeni i zbog asimilacije, iselja-
vanja i protjerivanja srpskog stanovništva, etnomimikrije, ubrzanog načina
života, migracija iz sela u grad i mnogobrojnih nacionalno mješovitih brakova
preostali su tek kod malobrojnih Srba koji su ostali živjeti na ovim prostorima.
Stoga su nam od iznimne vrijednosti iskazi koji su prikupljeni prilikom istraži-
vanja sa Srbima na Bilogori.3
2 Ovdje se pod pojmom asimilacije smatra gubljenje kulturnih i nacionalnih obilježja Srba u
spomenutom području. Na stupanj asimilacije utječe više čimbenika, etničko ili nacionalno
podrijetlo, religija, svjetonazor, ekonomski status, izobrazba, mješoviti brakovi i dr., a to znači
i sklapanje ženidbenih i prijateljskih veza između pripadnika većine i manjine.
3 O usmenoj povijesti i kulturi sjećanja vidi i u: Connerton (2004), Brkljačić i Prlenda (2006),
Assmann (2005), Cupek Hamill (2002), Dukovski (2001), Leček (1999), Leček (2000), Leček
(2001), Leček (2003).

U istraživanju smo pokušali doći do preciznih informacija o svakodnev-
nom životu srpskog stanovništva Bjelovarsko-bilogorske županije (područje
Grubišnog Polja i Bjelovara) tijekom dvadesetog stoljeća, na temelju usme-
nih iskaza koji su prikupljeni u naseljima Bjelovar, Kašljavac, Tvrda Rijeka,
Prokljuvani, Letičani, Grubišno Polje, Veliki Zdenci, Velika Pisanica te od
Bilogoraca sada nastanjenih u Srbiji.4 Svakodnevni život se odnosio na čuvanje
običaja i nacionalnog identiteta tijekom dvadesetog stoljeća, odnosno na ratna
događanja tijekom Drugog svjetskog rata i na ratna događanja u posljednjem
ratu između 1991. i 1995. godine te na stupanj asimilacije koji je na Bilogori
zbog višenacionalnih naselja viši nego u drugim zonama gdje su naselja jedno-
nacionalna. Raspon godišta kazivača kreće se od 1930. do 1966. Najstariji kazi-
vači koji su donedavno živjeli u selima umrli su prije nekoliko godina. Unatoč
tome što ova metoda ima već poznate slabosti, ona je u principu nezamjenjiva
za proučavanje povijesti seoskog stanovništva, koje samo ne ostavlja pisanog
traga za sobom, a o kojemu najčešće pišu drugi, tj. pripadnici školovane elite,
kako navodi Suzana Leček, “često neobjektivno, tendenciozno, a svakako
nepotpuno”.
Morali smo pritom kreirati jasna pitanja i postaviti ih u logičan sklop. Pri
ispitivanju susreli smo se s brojnim problemima poput problema nepouzda-
nosti sjećanja, prilagođavanja onome što ispitivač očekuje, selekcije pitanja i
odgovora, ali i s problemima etičke prirode (poput zalaženja u intiman život
pojedinca).
Pitanja koja su bila postavljena kazivačima su:
A skupina pitanja
1. Ime i prezime
2. Kako je izgledala Vaša obitelji u vrijeme Vašeg djetinjstva?
4 Kazivači su bili: Grozdana Margetić (r. Opačić), 1940. g., Letičani; Čedomir Opačić, 1935.
g., Letičani; Nikola Ištef, 1953. g., Novi Pavljani; Ranko Radelić, 1947. g., Kašljavac; Dušan
Vukobradić, 1948. g., Tvrda Rijeka; Radovan Dožudić, 1956. g., Zagreb (Grubišno Polje); Dušan
Zorić, 1948. g., Prokljuvani; Mile Radovanović, 1944. g., Narta; Dušan Margetić, 1946. g., Bje-
lovar; Pavo Ćetković, 1960. g., Skender Vakuf (sada Velika Pisanica); Gordana Ćetković, 1966.
g., Bjelovar (Velika Pisanica); Milan Knežević, 1946. g., Kraljevo (sada Grubišno Polje); Milan
Bobić, 1949. g., Grubišno Polje; Branko Kašić, 1955. g., Grubišno Polje; Milan Mačak, 1940. g.,
Gakovo; Pero Robić, 1930. g., Veliki Zdenci; Rada Gottstein (rođ. Bastašić), 1949. g., Grubišno
Polje; Ranko Radelić, 1951. g., Pupelica.

3. Kako je izgledalo rođenje djeteta u Bilogori?
4. Kako su izgledala vjenčanja na Bilogori?
5. Kako su izgledale sahrane na Bilogori?
6. Kako je izgledala krsna slava na Bilogori?
7. Kako su izgledali kramovi na Bilogori?
8. Koji su još elementi identiteta Srba na Bilogori?
B skupina pitanja
1. Koliko su Srbi na Bilogori držali do antifašizma?

2. Koliko su Srbi na Bilogori držali do pravoslavne vjeroispovijesti u socijalistič-
kom periodu?
3. Kakvi su bili međunacionalni odnosi na Bilogori između Čeha, Srba, Mađara
i Hrvata u vrijeme socijalizma? Kako su se Srbi na Bilogori odnosili prema svo-
jim susjedima nakon događaja iz Drugog svjetskog rata (zločini, prisilna
iseljavanja i prekrštavanja)?
4. Kako su Srbi iz Gakova i Brzaje doživjeli raseljavanje svojih sela?
5. Kada su se počeli osjećati nacionalizmi među hrvatskim i srpskim stanov-
ništvom bilogorskih sela i kako su izgledale kasne osamdesete u tim selima
od Letičana do Djakovca?
6. Kako su Srbi Bilogore doživjeli dolazak HDZ-a u Hrvatskoj na vlast 1990.?
Da li je to podsjećalo na 1941. godinu i koliko je to podsjećalo na to vrijeme?
7. Kako su Srbi s Bilogore doživjeli svoj egzodus u listopadu i studenom 1991.
godine? Da li su smatrali da će se vratiti svojim kućama i u koje su krajeve
u najvećoj mjeri otišli nakon akcije Otkos?
8. Kako Srbi s Bilogore danas u Srbiji i Vojvodini percipiraju Hrvatsku, svoju
Bilogoru, život u Hrvatskoj, mogućnost povratka ili posjeta svojim selima
i slično?
9. Kako Vam se čini da Srbi s Bilogore koji žive u Srbiji percipiraju Srbe koji danas
žive na Bilogori, odnosno ono malo preostalih posljednjih Mohikanaca
po nekada srpskim selima? Da li se Srbi s Bilogore u Srbiji osjećaju različiti
od Srba iz Srbije i koliko su i po čemu oni različiti?

Običaji bilogorskih Srba kao temelji
srpskog identiteta na Bilogori
Srpska obitelj na Bilogori
Prosječna srpska obitelj na području istočne Bilogore uoči Drugog svjetskog

rata imala je 5,16 članova, dok je nakon Drugog svjetskog rata spala na svega
3,45 članova prema popisu iz 1948. godine. Na dijelu Bilogore koji se nalazi za-
padnije, na području nekadašnje općine Bjelovar situacija je ipak bila nešto po-
voljnija, pa je prosječna veličina obitelji u selu Pupelici prije Drugog svjetskog
rata iznosila 4,93 članova po porodici, a nakon Drugog svjetskog rata 4,39, dok
je 1958. nakon migracija pojedinih obitelji taj broj spao u selu Pupelica na 4,14.
Vidljivo je da je po crkvenim podacima iz 1898. godine najveće obitelji imala
parohija Turčević Polje (7,98 članova po obitelji) te parohija Velika Barna
(7,91), dok su najmanje obitelji bile na području Male Črešnjevice (5,98) na
susjednom đurđevačkom području.
Sela bliže Bjelovaru bi nakon Drugog svjetskog sasvim sigurno dostigla
predratnu populaciju da nije bilo poslijeratnih migracija. Grubišnopoljsko i đu-
rđevačko područje nastanjeno Srbima, nakon gubitaka u Drugog svjetskog rata
nije se više moglo nakon rata regenerirati. Kako piše Karl Kaser, pritisak na
podjelu porodičnih zadruga bio je prisutan još i na Vojnoj krajini, ali vlasti to
nisu dozvoljavale, kako zbog nepotrebnog administriranja, a još više zbog toga
što malobrojne porodice ne bi mogle osigurati zbog svog opstanka, ponekad i
mjesecima odsutnog vojnog obveznika na Krajini. Tako se odmah po ukidanju
Vojne krajine 1871, po crkvenim vizitacijama iz 1869. i 1899, broj pravoslavnih
domova u istočnoj Bilogori povećao sa 1.461 na 2.588, broj žitelja neznatno po-
rastao sa 15.327 na 16.015, a sa 10,49 po domu broj članova pao na 6,12. Nakon
Prvog svjetskog rata više nema zadružnih obitelji, tako da na istom prostoru
1929. ima Srba 19.023, koji žive u 3.802 doma sa po prosječno 5,00 članova.5
Ipak, i u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, u pravoslavnim selima Bilogore
bilo je još uvijek tzv. proširenih obitelji gdje su i po četiri generacije živjele za-
jedno. Prema riječima Ranka Radelića u selu Pupelica u parohiji Severin on se
rodio u kući u kojoj su zajedno živjele četiri generacije. Prije 1941. godine četiri
generacije pod istim krovom bile su gotovo redovita pojava. Naime, pri skla-
5 Ove podatke prikupio je na temelju sačuvanih matičnih knjiga Ranko Radelić iz sela Pupelica.

panju braka Srpkinje sa Bilogore bile su prosječno stare 19,5 godina, a Srbi 22,5
godina. Tako su muškarci i žene mogli gotovo sigurno očekivati da će u svojem
životu doživjeti da imaju praunučad. U obitelji Ranka Radelića prabaka Sava je
rođena 1873., njezin sin Nikola 1904., snaha Marija 1906., stariji unuk 1924.,
njegova supruga 1931., mlađi unuk 1929. godine, unuka 1935., a praunuk 1951.
godine. Čedomir Opačić iz sela Letičani nedaleko Bjelovara prisjeća se da je
njegova obitelj na područje Letičana doselila 1909. iz Kuzme Perjasičke na
Kordunu. Mnogočlana kordunska obitelj bila je među najbrojnijima u selu,
dok su ostale obitelji brojale po tri člana. Otac je bio neupitan autoritet i svi su
ga slušali. “Puno je radio i nije se igrao sa nama. Na selu u to vrijeme nije bilo
mašina, pa je sve morao raditi ručno”. Kod Dušana Vukobradića rođenog 1948.
godine u Tvrdoj Rijeci živjeli su skupa otac, majka, polubrat i on. Kod Ranka
Radelića iz Kašljavca (rođ. 1947.) u kući su zajedno živjele tri generacije (djed
i baka, otac i majka te on i sestra). Obitelji su, dakle, bile relativno velike. Ipak,
u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata, zbog migracija u velike gradove i u
druge republike, obitelji su se smanjile, a prosjek starosti ukućana jednog do-
maćinstva značajno se povećao. Zbog brojnih nacionalno mješovitih brakova
broj Srba i pravoslavnih vjernika također je opao, a opadanju broja je pridonije-
la i činjenica značajnije asimilacije, pojave jugoslavenske nacionalnosti i opća
nezainteresiranost za nacionalni i vjerski identitet. Smanjivanje tradicional-
nih obitelji nije bilo prisutno samo kod Srba, već i kod ostalih naroda (Hrvata,
Čeha i Mađara) pod Bilogorom, ali su Srbi u dvadesetom stoljeću najdrastičnije
stradali i uvelike gubili svoj nacionalni identitet.
Kram u bilogorskim selima
Svako selo na Bilogori imalo je svoj kram6, bilo uz crkvu, bilo oko krsta koji se
nalazio u selu. Od najstarijih vremena prostor uz crkvu se nazivao “cintor” i
ondje su se okupljali mještani određenog sela i okolnih sela u važnim prilika-
ma, a jedna od takvih bila je i kram. Na kramove Katoličke crkve dolazili su
pravoslavni i kalvini, kao što je to bio slučaj i na kramovima pravoslavne crkve
gdje su dolazili katolici i kalvini. Na kramovima su se pekla pečenja, a licitari
i trgovci su postavljali šatore gdje bi se, među ostalim, dogovarali i poslovi. Na
6
Kramom se naziva proštenje u pravoslavnim selima Bilogore. Ono što se u Slavoniji naziva
zbor to je na Bilogori kram.

Đurđevdan su se u Bedeniku okupljali i oni koji su se nudili kao sluge i koji
su tražili posao kod imućnijih. Tom bi prilikom imali za šeširom zataknutu
zelenu grančicu koja bi bila znak raspoznavanja. Za starije generacije, prema
pisanju Radelića, kram je imao sentimentalnu notu, odnosno to je bilo mjesto
gdje su najčešće prvi put vidjeli svoje buduće supružnike, gdje su zaplesali
prvi ples i izišli iz crkve kao mladoženja i nevjesta. Posebnu pažnju na kra-
movima su privlačile djevojke s dukatima. Njih su nosile isključilo Srpkinje u
Bilogori, a kram je bio jedno od onih rijetkih mjesta gdje su se oni pokazivali. S
jedne strane, oni su bili znak ekonomske moći porodice, ali i dio miraza koji će
djevojka ponijeti u mladoženjinu kuću. Ponekad se za te dukate moglo kupiti
i “četrdeset dobrih krava”, ali oni u pravilu nisu trošeni, o njima su isključi-
vo odlučivale žene i nasljeđivani su po ženskoj liniji. Kramovi su do Drugog
svjetskog rata održavani u svim naseljima koja su imala pravoslavne hramove
i to na dan patrona određene crkve. Tamo gdje nije bilo crkve, već samo krst,
kramovi su se održavali na dan patrona krsta. Takvi su kramovi recimo posto-
jali u Topolovici oko krsta osvećenog Svetoj Ani, odnosno u Cremušini oko
krsta posvećenog Svetom Iliji. U Gornjoj Kovačici nije postojao niti krst, već
samo zapis na starom hrastu u predjelu Đelasica, stari hrast s ikonom osvećen
skoro tri stoljeća ranije.7 Oko krsta su se okupljali i rimokatolici i pravoslavni
na Svetog Georgija8, a hrast je rascijepljen udarom groma 1973. godine.
Nakon Drugog svjetskog rata smanjio se broj posjetitelja kramova, iako su se i
nadalje održavali u naseljima koja nisu raseljena. Tek osamdesetih godina dva-
desetog stoljeća broj posjetitelja kramova se ponovno povećao, što je bilo ve-
zano uz buđenje nacionalizma i oživljavanje elemenata srpskog nacionalnog
identiteta. Posebno su bili posjećivani kramovi u Velikoj Barni i u Grubišnom
Polju. Važan detalj za kramove bila je i posjeta kućama prijatelja i poznanika
u selima gdje se kram održavao. Prije Drugog svjetskog rata ujutro se odlazilo
u crkvu, a kasnije kod prijatelja na ručak, a nakon rata, kada je opao interes
za vjeroispovijest i općenito za vjeru, odlazilo se na ručak, a potom na kram
7 Zapis je istovremeno naziv za znamenje koje se zapisuje ili kao ikona postavlja na drvo, ali i
naziv za samo to drvo koje ima funkciju crkve na otvorenom. Od starih Slavena koji su oko
hrama sadili dva reda cerova – hrastova (među kojima se, ako se tu sklonio, ni neprijatelj nije
smio dirati) dolazi i naziv za crkvu, ali zapis je moglo biti i neko drugo sveto, dugovječno ili
poštovano drvo, poput npr. kruške u Pupelici.
8 Nа “mladi Đurđevdan”, kako se u narodu govorilo, 13. svibnja na sv. apostola Jakova Zabedeje-
va ili prvu sljedeću nedjelju ako ovaj datum ne pada u nedjelju.

ispred crkve, a ne u crkvu. Čedomir Opačić se sa svojom sestrom Grozdanom
Margetić prisjeća kramova:
U Novoseljanima je bio najbliži kram. Ondje je bila Mala
Gospojina. Svi su dolazili na kramove. Crkvena služba je bila
do podne, a poslije podne su se ljudi skupljali oko crkve. Uvi-
jek su bile podignute šatre. Sva sela su dolazila. Iz početka
su ljudi dolazili zaprežnim kolima, kasnije automobilima.
Ondje su se prodavale drvene igračke, licitari. U ovom ratu se
sve to izgubilo. Obnovilo se nakon rata u Novoseljanima, ali
u Kupinovcu više nije.
Grozdana se prisjeća da je samo jednom otišla u Lepavinu. “Ondje ima bunar
s ljekovitom vodom, pa su naši ljudi točili u flašice i nosili to kućama.” Nikola
Ištef prisjeća se krama u Novim Pavljanima. “Kod nas su dva krama: Sveta
Petka (27. listopada) i Sveta Ana (7. kolovoza). Sveštenik bi išao s litijama oko
crkve, a u ‘cintoru’ su bile šatre. Do večernjih sati se zabavljalo pod šatrama, a
poslije se odlazilo u školu gdje se nekada ostajalo i do jutarnjih sati.” Ranko
Radelić iz Kašljavca kazuje kako je odlazio na kram u Severin.
Naš je kram bio 12. srpnja. Starija bi populacija u vrijeme
socijalizma odlazila na službu, a mi mlađi smo bili uglavnom
oko crkve. Već dan ranije su bile postavljene šatre, ugostitelji
i licitari. Slavilo se, pjevalo, jelo i pilo i tako je bilo do 1991.
godine kada je sve stalo. Onda je opet započelo prije desetak
godina, ali nekako stidljivo. Održava se, ali u manjem opsegu.
Nema više mladih ljudi.
I Dušan Vukobradić kazuje kako su svi odlazili na kramove. “Naš je kram bio
u Gornjim Sredicama, ali smo odlazili i na obližnje katoličke kramove: u To-
polovac, u Kapelu i u Jakopovac. Najveći je kram bio Ilindan u Novoseljanima
gdje je znalo doći i po 10.000 ljudi. Na katolički kram u Novu Raču je dolazilo
i po 15.000. Sada je to opustjelo, većinom više nitko ne ide na ta događanja.”
Kramovi koji se više ne obilježavaju, osobito nakon devedesetih, ukazuju na
drastično smanjenje broja stanovnika.
U socijalizmu su kramove, usprkos tome što se često nije odlazilo u crkvu,
posjećivali i katolici i pravoslavci (iako su Srbi manje držali do svojih kramova
od Hrvata). Nakon rata, kao što ističe jedan kazivač, posjećivanja kramova
relativno dugo (10 godina) nije bilo, a potom se vratilo tome običaju, nekako
stidljivo. To ukazuje na činjenicu da su Srbi svoje običaje, u strahu za vlastitu

egzistenciju, “kako ne bi izazivali one druge”, u jednom trenutku zanemarili,
gotovo zaustavili, a potom, dakako, u znatno manjoj mjeri, što zbog starog
stanovništva, što zbog stupnja asimilacije, što zbog etnomimikrije, obnovili. I
sami kazivači kazuju da više nikada nije bilo kao prije 1991., jer, treba kazati, ni
katolici u značajnijem broju više ne dolaze na pravoslavne kramove, a i popula-
cijska masa Srba Bilogore zbog navedenih razloga značajno se smanjila.
Krsne slave pravoslavnih Srba na Bilogori
Najčešća krsna slava kod bilogorskih Srba bio je Sveti otac Nikolaj (oko 31,6%
krsnih slava), Sveti Velikomučenik Georgije (23,51% krsnih slava) i Sveti Jovan
Krstitelj (19.57% krsnih slava). Na području istočne Bilogore (dakle današnje
područje Grubišnog Polja i istočni dio bivše općine Bjelovar), bilo je prisutno
čak 25 od ukupno 78 različitih srpskih slava, ali su tri navedene bile najčešće.9
Slavski kolač i svijeća su se rijetko prije i poslije 1945. nosili u crkvu. Kolač je
na Bilogori bio osvećen neposredno prije slavske gozbe kada bi se svi ljudi oku-
pili. Obredu su, za razliku od Srbije, najčešće prisustvovale i žene. Prije 1945.
postojao je običaj da se jedna stolica na čelu stola obavezno ostavi prazna. Ona
je bila namijenjena drevnom pretku i nije ostala prazna ukoliko bi se netko
nepredviđen i nepozvan pojavio usred slavske gozbe u kući. Taj neočekivani
gost je mogao biti personifikacija nekog sveca, zaštitnika kuće, ali i sam Bog,
koji kuša srce domaćina. Na slavu se obično dolazilo bez poziva, a znalo se i
zvati pojedince. Govorilo se da se zovu svi, a dolaze oni čiji je red. Dolazili su
dakle članovi obitelji koji su bili u krvnom srodstvu s kućedomaćinom, jer je
slava bila isprva namijenjena precima, a nakon Drugog svjetskog rata počeli
su dolaziti i prijatelji s kojima nije bilo rodoslovnih veza. Slava je trajala samo
jedan dan. U Bilogori se nije nosio poklon za domaćine sve do novijeg vremena
osim slatkiša za djecu. Prije Drugog svjetskog rata nosile su se kruške, jabuke,
dunje i drugo voće. Pucanje iz vatrenog oružja i drugih eksplozivnih naprava
bilo je neizostavno na slavi, a to je bila i omiljena zabava muške djece i odraslih
muškaraca. Na slavu se dolazilo prije ručka, u podne, a izuzetno poslije podne
na Svetog Stefana (9. siječnja) i ostajalo se dugo uz pjesmu i muziku. Ranko
Radelić iz Pupelice se prisjeća da je kod ujaka Emila Škrbine koji se priženio u
obitelj Bogdanović išao kao dijete od šest godina (1957./1958.) u Orovac gdje se
9 Podatke je prikupio Ranko Radelić iz Pupelice.

slavila slava Svetog Jovana 20. siječnja. “Ondje je bila i muzika s radio aparata, a
uz radio je bio sanduk s baterijama od 4,5 V. Radio se palio uglavnom samo tom
prilikom te izuzetno u nekim drugim prilikama.”
Postoji red iznošenja jela na slavi s tradicijom koja seže u duboku prošlost i
koji se nije mijenjao sve do osamdesetih godina dvadesetog stoljeća, kad se po-
nešto modernizirao jelovnik nakon prvog jela, koljiva. Koljivo se iznosilo kao
supstitucija za drevnu krvnu žrtvu precima te je služeno odmah po dolasku
u kuću. U Bilogori je to bilo kuhano zrno pšenice, nije se mljelo i miješalo se s
dodacima (orah i slično) te je bilo blago zaslađeno s medom ili šećerom. Potom
se pio gutljaj crnog vina kod osvećenja slavskog kolača od kojeg je svakom
gostu ponuđen komad. Potom se jelo pečenje od svinje ili janjca kao ostatak
tradicije kada je to bilo meso žrtvene životinje. Sve do pred kraj 19. stoljeća
na Bilogori su se uzgajale ovce, a tada je uzgajanje ovaca prestalo budući da su
postale prijenosnici crijevnih nametnika. Na Bilogori se na Đurđevdan jelo
janjeće pečenje. Govorilo se da je uobičajeno da se uzme prvo ojanjeno muško
janje te sezone. Prije klanja mu se u štali vezivala crvena vrpca. Potom se jela
pileća juha s rezancima, zatim meso od peradi (piletina, puretina, pačje meso),
potom sarma i zatim debeli kolači. Debeli kolači bili su s orasima, makom,
rogačom, sirom i cvebama (kasnije su cvebe zamijenjene grožđicama). Sitni
kolači se nisu u selima Bilogore pekli do Drugog svjetskog rata. Pivo se iznosilo
na stol prilikom slava tek od šezdesetih godina, dok su se dotad koristili vino
i rakija iz vlastite proizvodnje. Jedino su Česi imali vlastitu proizvodnju piva.
Ponekad se koristio i tzv. gverc – bezalkoholno piće kod kojeg se u čaši s vodom
rastopio šećer, sipalo malo octa i na vrhu noža dodavalo sode bikarbone čime
se dobivao osvježavajući efekt. Kava se također nije pila prije Drugog svjetskog
rata na selu, već samo u urbaniziranim sredinama. Ranko Radelić iz Pupelice se
prisjeća kako je njegov djed Stevan Škrbina (1895. — 1971.), pio prvi put kavu
tijekom Drugog svjetskog rata u izbjeglištvu u Srbiji kada je posjetio u Beogra-
du neke rođake koji su iz Pupelice iselili desetljeće ili dva prije rata:
U ratnoj oskudici počašćen je kavom koja se tada na crnoj ber-
zi plaćala maltene zlatom i time mu je iskazana izuzetna čast,
što je do njega doprlo tek godinama nakon toga. Po povratku
u selo Ratare kod Smederevske Palanke, gdje je porodica bila
smještena, pita ga baka Kata kako je dočekan i ugošćen. On
odgovori: “Ma pusti, skuvala mi neku malu šaljićku kafe, nije
metla ni cukora, grko ko sam vrag!“

Od pečenja nadalje red služenja hrane na Bilogori jednak je i kod sahrane, vjen-
čanja i na Božić.
Na Đurđevdan je još jedan detalj vrlo interesantan. To je sakupljanje maj-
ske rose, za koju se vjerovalo da mladoj djevojci koja je sakupi prije izlaska sun-
ca osigurava lijep ten, ljepotu i mladolik izgled. Na Bilogori se ta rosa sakupljala
plahtom koja se vukla po livadi prije izlaska sunca. Ranko Radelić iz Pupelice
ističe da je za taj običaj posljednji put čuo oko 1970. u Velikom Grđevcu kada
je njegova daljnja tetka Julka Bajević tu rosu tresla na mak vjerujući da će tako
povećati njegov prinos. Vjerovalo se da rosa stimulira napredovanje biljaka, ali
se zbog male količine rose biralo pojedine usjeve.
Treba također kazati da narod nije znao prave razloge za pojedine običaje,
pa su običavali reći “valja se” smatrajući da je to ispravno jer su tako radili i
njihovi preci. Pojedinci se prisjećaju kako su obilježavali svoje slave. Tako su
Čedo Opačić i njegova sestra Grozdana Margetić iz Letičana slavili slavu Svetog
Luke 31. listopada.
To je bio zakon. Tu su dolazili oni koje si zvao, ali je mogao
doći i tko god je htio. Kuhalo se koljivo koje se samljelo s
orasima poput torte te se nosilo u crkvu. Pekla se pečenica, a
priređivala su se i razna druga jela. Sve je to tako bilo do prije
petnaestak godina. Od tada više nema koga da dođe na slavu.
Dušan Vukobradić obilježava krsnu slavu 20. siječnja na Jovandan.
Znalo je nekada biti i do dvadeset ili trideset ljudi, a sjećam se
i sviraca, obično iz katoličkog Jakopovca. Tata je bio dobar sa
svima, pa su svi dolazili na našu slavu.
Zanimljive su opaske Pave i Gordane Ćetković iz Velike Pisanice. Pavina se obi-
telj doselila u Veliku Pisanicu iz Skender Vakufa 1961. godine. Običaji “doma-
ćih” Srba i “doseljenih” Srba ponešto su se razlikovali. Tako Pavo ističe kako su
krsne slave u njegovoj obitelji proslavljane slave znatno “opsežnije” nego kod
domaćih Srba.
Već uoči slave dolazili su nam prijatelji i rodbina. Dolazili su i
Hrvati i Srbi, a znalo je biti i do 30 ljudi. Nakon našeg dolaska
počeli su i starosjedioci više držati do krsne slave.
Gordana, koja potječe iz starosjedilačke obitelji, kazuje kako je u Velikoj Pisani-
ci bilo “uobičajeno da se krsna slava obilježava unutar najuže obitelji. Bio je to
dan poput Božića. Sjećam se da su dolazili zetovi i bakina sestra na našu krsnu
slavu, ali da prijatelji nisu dolazili. To nije bilo uobičajeno.”

Krsna slava je zapravo ono što je do danas preostalo od srpskih običaja kod Srba
Bilogore. Oni malobrojni Srbi koji žive na Bilogori još uvijek drže do krsne sla-
ve. Međutim, činjenica je da je očuvanje krsne slave “stidljivije” kod starosjedi-
laca nego što je to slučaj kod doseljenika iz Bosne i Hercegovine koji su pristigli
iz “etničkih čistih” srpskih sredina šezdesetih godina. Dakle, Srbi starosjedioci
krsnu slavu slave skromnije i svega jedan dan, dok kod doseljenika krsna slava
traje i po dva ili čak i tri dana, a na slavu dolaze ne samo obitelj i prijatelji, već
i poznanici. Čini se da je dolazak “novih” Srba šezdesetih godina dvadesetog
stoljeća i kod starosjedilaca potaknuo očuvanje ovoga običaja te ga na neki
način i “osvježio” (barem u okolici Bjelovara i i okolici Velike Pisanice gdje
je bilo najviše doseljenika). Time je ovaj element identiteta izbjegao zaborav,
odnosno očuvao jedan dio Srba Bilogore od asimilacije.
Rođenja u pravoslavnim kućama na Bilogori
Žene su u seljačkim obiteljima prije Drugog svjetskog rata uglavnom rađale

kod kuće, ali u nevolji, kao u primjeru koji navodi Ranko Radelić iz Pupelice i
na drugim mjestima, kao na primjer u polju:
Tako je moja baka Ekaterina (Kata) Škrbina rodila moju
majku Milicu 1931. u kukuruzima – radilo se nešto u polju,
pa su Katu, od koje nije moglo biti previše pomoći, poslali da
završi ručak do njihovog povratka. Ona je između 11 i 12,30
rodila dijete (osmo po redu), obavila što je bilo potrebno kod
porođaja, došla kući i priredila ručak (užinu, kako se to zvalo
podnevno jelo).
Još tridesetih godina dvadesetog stoljeća smrtnost djece pri porodu i u prvim
mjesecima života bila je vrlo visoka. Kod porođaja se nije odlazilo u bolnice
koje su tada postojale u Virovitici, Bjelovaru i Daruvaru, već su porođaj poma-
gale babice iz većih naselja kao što su Velika Pisanica, Grubišno Polje, Veliki
Grđevac i druga. Međutim, ukoliko se nije stiglo otići po babicu, u svakom je
selu postojala i starija žena koja je imala iskustva i koja je mogla pomoći pri sa-
mom porodu. U to je vrijeme prirodna selekcija bila znatno veća nego što je to
danas. Stoga je žena koja je uspjela roditi dijete bez komplikacija i čije je dijete
bilo nakon poroda zdravo mogla biti zadovoljna jer je mogla pretpostaviti da
će dijete, ako ne dobije neku bolest, poživjeti. Danas bezazlene dječje bolesti
poput kozica i šarlaha, kosile su malu djecu. U vrijeme prije Drugog svjetskog

rata znalo se reći da je dječja smrt kao kada se ugasi vatra u ognjištu ili kao kada
padne crijep s krova. Nastojalo se da dijete ne umre nekršteno te da se dijete što
prije zaprežnim kolima odveze s majkom i ocem te kumovima u najbližu paro-
hijalnu crkvu. To je bilo najčešće već prve nedjelje nakon rođenja. Po povratku,
svekrva bi ih dočekala s bogatim ručkom, a uz kumove su bili i bliži rođaci iz
sela. Nakon toga, svake nedjelje se očekivalo goste koji su dolazili na babinje
(nàbabne), te su donosili rakije i kolače, a ponekad i zlatne naušnice za žensko
dijete. Pri tome se djetetu stavljalo pod glavu novac, a u novije vrijeme novac
se stavljao pod jastuk. Bilo je to simbolično kako dijete nikada ne bi ostalo kada
poraste bez novaca. Taj je novac šezdesetih godina dvadesetog stoljeća povećan
i za pet do deset puta, a novac nisu davali samo bližnji rođaci već i susjedi (koji
su tu obavezu posebno imali ukoliko bi ih zadužili u sličnoj prilici). Tradicija je
nalagala da se na babine ide najkasnije tri mjeseca od rođenja djeteta, a ukoliko
se to nije dogodilo, poklon se nosio i majci i djetetu prilikom prvog posjeta. Od
1960. sve je manje bilo krštenja djece.
Potrebno je naglasiti da su običaji vezani za period poslije rođenja do danas
gotovo iščezli, odnosno da su se sačuvali u ponešto modificiranom obliku.
Međutim, svi ovi običaji nisu bili vezani za pojedinu nacionalnost, već su bili
unificirani u čitavom bilogorskom prostoru, pa stoga njihov nestanak i modifi-
kacija nisu vezani za asimilacijske procese, već isključivo za “pražnjenja sela”.
Sahrana
Odličan opis klasične sahrane kod pravoslavnih mještana Bilogore dao je Ran-
ko Radelić iz Pupelice:
Uz klasičnu sahranu moramo pomenuti i jedan broj radnji i
postupaka koji su joj prethodili. Naime, ako je sam pojedinac
na kraju životnog puta predosjećao da mu se bliži smrt, te
ako je bilo vremena, tražio je da do njega dođe sveštenik da ga
ispovijedi. Danas će izgledati neobično, ali pripadnici starijih
generacija, pomireni sa ljudima i Bogom, nisu imali strah, ili
bar takav strah od smrti kao današnji ljudi, pa su ponekad i
godinama unaprijed pripremili odjeću u kojoj će biti sahra-
njeni i dali uputstva mlađima o ostalim detaljima vezanim
za taj čin i za vrijeme kada njih ne bude. Tako je moja baka,
Kata Škrbina (1897. — 1969.) tražila od sina Dušana sa kojim

je živjela u domaćinstvu u Pupelici, da zove ostalih svojih
šestoro braće i sestara u prvu nedjelju, da im saopšti šta ima,
jer da ona iduću nedjelju neće doživjeti. Tako je i bilo, a sudac
se kasnije na ostavinskoj raspravi čudom čudio, kako nikada
nije doživio da potomci bez ikakvog prigovora prihvate sve
odluke preminulog u vezi sa nasljedstvom.
Vijest da je neko na umoru obišla je selo, pa je bio red da ga
prijatelji i poznanici još jednom vide i obiđu, bez obzira da li
je bio pri svijesti ili ne. Na vijest o smrti, porodica preminulog
imala je svu potrebnu pomoć, prvenstveno susjeda, bez obzi-
ra na vjeru i naciju, od sređivanja kuće, pripreme za sahranu i
daću za dušu umrlog, kopanje rake, odlazak u okolna naselja
da se obavijesti rodbina o sahrani itd. Preminuli je morao
jednu noć još provesti u kući, tu je u za to ispražnjenoj sobi
pripremljen odar, a porodica, susjedi i mještani dolazili su da
obiđu pokojnika, zapale svijeću i na grudi pokojnika stave
poneku novčanicu za pomoć porodici oko sahrane. Posjeti-
oci su se prekrstili pri ulazu, paljenju svijeće i pri odlasku iz
prostorije, tu su proveli nekoliko minuta, izrazili saučešče, a
nakon toga u nekoj od susjednih prostorija proveli još neko
vrijeme u priči o pokojniku s mještanima, gdje im je ponuđe-
no piće i neki kolač, a u periodu nakon Drugog svjetskog rata
i kava. Prije ispijanja pića, nekoliko kapi se prosulo na pod za
dušu pokojnika. Staro je vjerovanje da duše pokojnika žeđaju,
pa se i na ovaj način tome udovoljavalo, uz onaj osnovni – da
se do groblja mora prijeći voda. Ako reljef sela tome nije udo-
voljavao, tada se, bez obzira na to da li je voda, odnosno potok
prisutan, ispod odra u pravoslavnim kućama, sve do najnovi-
jih vremena, stavljala posuda, najčešće lavor ispunjen vodom.
Bilo je pravilo da uz pokojnika na odru čitavu noć neko mora
probdjeti i ostati budan, čime se sprečavalo da mračne sile ne
ostvare neki svoj nepoželjni trag.
Prije Drugog svjetskog rata su svi sahranjivani uz sudjelova-
nje sveštenika, a nakon rata bez sveštenika samo komunisti,
ali ne i stariji članovi njihovih porodica. Po starijoj tradiciji,
sva nekrštena djeca sahranjivana su bez sveštenika, uz vanj-

sku ogradu groblja. Interesantno je da su poginuli partizani
u toku Drugog svjetskog sahranjivani skoro isključivo u
pravoslavnim grobljima (budući da su oslobođena područja
bila uglavnom naseljena Srbima), pa i stradali Jevreji (primjer
petoro strijeljanih Jevreja u Velikom Grđevcu 1941. plitko
zakopanih na stratištu, za koje je Marija Piščević r. Gazdić
kao Hrvatica, organizirala kasnije sahranu na pravoslavnom
groblju). Opijelo je sveštenik držao u dvorištu pred kućom sa
otvorenim lijesom (ako je u selu groblje bilo uz crkvu ili se
prolazilo uz crkvu do groblja, tada je obred obavljan u crkvi),
pogrebna povorka (gdje su tradicionalno lijes nosila četiri
jača muškarca i imali zamjene) se zaustavljala na svakom
raskršću gdje je sveštenik prigodno “čatio”, a pri dolasku na
groblje su poslije isto tako kratkog obreda, u lijes ukucavani
ekseri i na užadima je spuštan u raku. Nakon što je sveštenik
bacio na lijes grumenčić zemlje, svi prisutni su učinili isto,
prekrstivši se pritom. Time je obred na groblju završen, što
je djelovalo pomalo nepotpuno u usporedbi sa poslijeratnim
dugim govorima komunista sa pohvalama pokojniku, pa su
o tom osjećaju nedorečenosti govorili i vjernici, te je zabilje-
žen niz slučajeva da je neko od prisutnih poslije sveštenika
i na takvim sahranama izrekao nekoliko prigodnih rečenica
opraštajući se sa pokojnikom.
Međutim, izvorni obred nije završavao na groblju da bi time
djelovao nedorečen, već su se svi prisutni našli potom u kući
iz koje je pokojnik. Prethodno je domaćin pozvao sve prisut-
ne na groblju da dođu na daću, a ona je po svojoj drevnoj ulozi
u religiji starih Slavena, gozba za dušu umrlog, ispraćaj sa
hranom.
Prije sjedanja za sto, ako to već nije obavljeno na groblju
svako je uzeo kašičicu panaije (žrtvenog jela po sastavu
identičnom koljivu na svadbi) i gutljaj crnog vina. Ako je bio
prisutan sveštenik, onda se počelo sa jelom poslije njegovih
nekoliko riječi i želje za mirom duše pokojnika, to je mogao
izreći i neko od domaćih ili bliskih domaćinu, a u toku jela i
razgovora bilo je preporučljivo da se razgovara o pokojniku

i uspomenama na njega. Na kraju, prije odlaska, ispijala se
čaša i nazdravljalo prisutnima, živima, što je bio jasan znak da
život mora ići dalje.
Poslije 40 dana je uz pozivanje učesnika, bliske rodbine i
prijatelja, održan parastos za dušu pokojnika. Poslije crkvenog
obreda išlo se sa sveštenikom na groblje, kao i na prigodni ru-
čak, što sve predstavlja kratku rekapitulaciju obreda sahrane
i sa istim ciljem – da duša pokojnika nađe svoj mir. U još skro-
mnijem obliku, pokojnik je spominjan sve dok je bilo živih
koji su ga se sjećali, na godišnjim pomenima (zadušnicama),
a čuo sam od pojedinih sveštenika da preporučuju da svako,
barem jednom u životu, u dogovoru sa lokalnim sveštenikom,
organizuje parastos na kojem će se pomenuti svi preci kuće,
te poimenično svi oni koji se još pamte u porodičnoj tradiciji.
Iz iskaza Ranka Radelića iz Pupelice jasno je vidljivo da su u vrijeme socija-
lizma iščezli neki običaji koji su bili vezani za sahranu. Naime, tada se komu-
nisti, kojih je među Srbima na području Bilogore bilo dosta, nisu pokapali uz
prisustvo sveštenika, već bi u njihovu čast govor održao neki od prisutnih
prijatelja, rođaka, sudrugova… Time je jedan važan element srpskog nacional-
nog identiteta izbrisan (barem kod pripadnika Saveza komunista), a prihvaćen
je jedan drugi, ideološki faktor koji je kroz četrdeset i pet godina zanemarivao
pravoslavnu vjeroispovijest. I na taj način je poticana asimilacija, a specifično-
sti srpske kulture na Bilogori su nestajale.
Svadba kod pravoslavnih žitelja Bilogore
Podatak da je 1905. na području istočne Bilogore bilo 3.374 braka od kojih

su tek 22 bila “vjerski mješovita” govori o tome da su pravoslavni gotovo
stopostotno početkom dvadesetog stoljeća birali pravoslavne za svoje bračne
drugove. Međutim, nacionalno i vjerski mješoviti brakovi uslijedili su nakon
tragedije Drugog svjetskog rata, nakon velikih migracija prema gradovima i
zapadnoeuropskim zemljama šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog
stoljeća. Tada su pravoslavni svoje bračne partnere morali tražiti na širem po-
dručju. Tako su mješoviti brakovi devedesetih godina prošloga stoljeća postali
nešto uobičajeno, a prema saznanjima Ranka Radelića iz Pupelice, bilo ih je čak
30 posto. Crkvena vjenčanja bila su sve rjeđa, a običaji se u vrijeme socijalizma

zaboravljaju. Civilni brak postaje punovažan, pa stoga crkvena vjenčanja nisu
više bila potrebna.
Bilogorsku svadbu može se podijeliti u pet faza: prosidbu (prošnju), rakiju,
jabuku, svadbu i prviće. Prosidba je bila jedini običajni oblik ženidbene proce-
dure. Nastojalo se da mlada i mladoženja budu iz kuća koje su prema imovnom
stanju jednake. Tadašnji način života obavezivao je članove obitelji da ženidbu
organiziraju u određeno vrijeme. Mladići i djevojke su se trebali vjenčati kako
bi pomladili obitelj. Ako bi mladić nakon odslužene vojske oklijevao s vjenča-
njem pronalazili bi se socijalni mehanizmi kako da se mladiću pronađe ade-
kvatna mlada. Jedan od njih je bilo tzv. posredovanje između roditelja preko
rođaka koji su poznavali prednosti i mane obje obitelji.
Drugi pristup bio je jednostrana inicijativa obitelji budućeg mladoženje. U
prošnju je mladić obično dolazio u pratnji dva oženjena muškarca, obično oca
i strica, ujaka ili nekog drugog rođaka. Prosci se nisu odbijali, čak ni onda kada
nisu odgovarali ni djevojci ni roditeljima. Nakon dolaska u kuću razgovaralo se
o uobičajenim temama, vremenu, usjevima, a tek potom o prosidbi, odnosno o
poslu zbog kojeg su došli. Razgovaralo se bez djevojke i u toj fazi se moglo reći
da je djevojka premlada, da nije planirana udaja za tu godinu i tome slično. Ako
su prosci bili roditeljima prihvatljivi, konačnu odluku prepuštalo se djevojci
koja bi tada izišla iz sobe i prihvatila ili odbila prosce. Do Drugog svjetskog rata
odluka se mogla prolongirati i za tjedan dana, pa su tada prosci ponovno dola-
zili po konačan odgovor. U prosidbu se odlazilo uvečer. Smatralo se da će tako
sramota biti manja ukoliko prosci budu odbijeni. Ukoliko bi djevojka prihvatila
prosce i ponudu, ugovarao se naredni sastanak u djevojčinoj kući. Uz roditelje
mladoženje na taj sastanak su odlazile još dvije ili tri osobe iz najbliže obitelji.
Jedna od tih osoba morala je biti i u organizaciji same svadbene ceremonije.
Ovaj susret (rakija) je bio upriličen zato da bi se uz rakiju dogovorili termin
jabuke i svadbe. Ni tada, a ni kasnije nije se razgovaralo o mirazu. On je prepu-
šten odluci djevojčinih roditelja.
U periodu do Drugog svjetskog rata bilo je uobičajeno da djevojke dobiju u
miraz 1 — 3 jutra zemlje, a sinovi kod osnivanja vlastitog domaćinstva oko šest
jutara. Budući mladenci su se mogli nakon toga dogovora vidjeti na nekom od
kramova ili na nekom drugom mjestu, ali samo uz nekog iz djevojčine obitelji.
Za jesen je dogovarana tzv. jabuka. Sve do održavanja jabuke vjeridba se mogla
prekinuti, ali uz veliki rizik za ugled obitelji. Tri ili četiri tjedna prije svadbe
domaćin kuće i mladoženja su zajedno odlazili na više mjesta i obilazili obitelj,

susjede i prijatelje s rakijom u čuturi ili boci oko koje je bio obavijen ružmarin
te su ih zvali u svatove. Isti zadatak morao je obaviti i domaćin iz djevojčine
kuće pozivajući na jabuku. Pozivanje se obavilo u nekoliko dana budući da
su rođaci, prijatelji i susjedi živjeli u nekoliko naselja koja su međusobno bila
blizu. Prvo se odlazilo do kuma obitelji koji je bio dobro obaviješten i koji je
davao suglasnost za novu vezu. Za kumove su se birali krsni kumovi, oni sami
ili netko od njihovih potomaka. Pozivalo se sve bliske rođake (bliski rođaci su
bili svi do razine praunuka zajedničkog pretka), a ukoliko se nekoga nije zvalo,
a trebao je po obiteljskoj liniji biti pozvan, radilo se o iznimnoj netrpeljivosti
između dviju kuća. Za potvrdu poziva jedan iz obitelji pozvanih, najčešće
domaćin, uzeo bi bocu, prekrstio se i otpio malo rakije. Bocu bi se tada nadolilo
rakijom i vraćalo u torbu pozivara.
Jabuka se ubrajala u najljepše dijelove svadbe. Gosti bi se sakupili na
večeru u djevojčinu kuću, gdje je pozvana sa rakijom i ružmarinom sva njezina
rodbina, prijatelji i susjedi, a s muške strane su bili braća i sestre mladoženje,
stričevi, ujaci i tetke te njihovi supružnici. Na jabuku su sve obitelji koje su bile
pozvane morale donijeti tzv. kovrtanj, odnosno svadbeni kolač od finog bijelog
brašna. Jabuka je trajala jedan dan i na njoj su se služila četiri obroka. Prva
dva, večera i ponoćni obrok, uključivši piće i ostalo, donosili su sami jabučari
iz kuće mladoženje. Doručak i ručak pripremala je kuća djevojke. Na večeri se
pred svakim gostom nalazila u tanjuru jabuka koju je morao otkupiti, što je bio
dar za mladenku. Osim mladoženje svi su mladu darivali, a dar od budućeg sve-
kra i svekrve mlada bi vratila. Za vrijeme trajanja jabuke nitko nije smio ići na
spavanje jer se to smatralo lošim znakom. Drugog dana su gosti iz mladoženji-
ne kuće iza ručka odlazili kući, a za tu priliku je mlada ukrasila kola, a na glavu
svakog konja vezivala ručinik. Ostali gosti bi još ostali. Dan dva nakon jabuke
mladoženja bi odlazio s nekom ženskom osobom iz njegove kuće do mladine
obitelji po mladenkine stvari. Ipak, jedan dio stvari je ostajao još u mladenki-
noj kući. Iz popisa stvari koje je mladoženja nosio u svoju kuću iz mladenkine
kuće vidljivo je da je mladenka posjedovala ćilime, jastuke, blazine, plahte,
slamarice, vreće za žito, bisage za sijanje žita, zobnice za konje, ručnike, krpe
za suđe, rupce i stolnjake. Treba kazati da je pripremanje djevojačke spreme
započelo već nakon njezina rođenja, a nabrojeni predmeti bili su u seoskoj
obitelji prve polovice dvadesetog stoljeća iznimno vrijedni i važni. Dio spreme
bila je i drvena škrinja u kojoj je sve spomenuto čuvano. U spremu su ulazila i
dva kreveta, dva noćna ormarića, jedan ili dva ormara i psiha (ogledalo) s orma-

rićem. Te predmete su po narudžbi izrađivali stolari u Velikoj Pisanici, Velikom
Grđevcu ili Grubišnom Polju, a najčešće su naručitelji dobavljali drvo sa svojih
posjeda kako bi cijena izrade bila što niža.
Sama priprema za svadbu koja se trebala odviti šest dana nakon jabuke
bio je trenutak velike solidarnosti u selu. Naime, tada su svi mještani, ako se
radilo o manjem naselju, bez obzira jesu li bili pozvani ili ne i bez obzira na
nacionalnost ili vjeroispovijest, pomagali obitelji koja je pripremala svadbeno
veselje. Tada bi donosili košaru s najneophodnijim potrepštinama poput šećera,
začina, pića i živine (buklija). Dakle, u tim prilikama vraćalo se svima na isti
način, također bez obzira na vjeroispovijest ili nacionalnost. Uoči same svadbe,
nakon jabučara već sljedeće jutro mladoj je mladoženja trebao odnijeti doručak,
budući da po tradiciji ona više nije pripadala svojem roditeljskom rodu. Večer
uoči svadbe, netko iz kuće domaćina preuzima odgovornost da s muzikom obi-
đe sve kuće u selu iz kojih su pozvani gosti i da ih još jednom pozove na svadbu.
Večera kod kuma na kojoj su bili mladoženja i mladoženjini roditelji bila je isto
tako vrlo važna, obredna radnja gdje se ispijanjem vina potvrđivalo kumstvo
kao srodstvo po Bogu, a nosila je i svoj poseban naziv – zapijanje kuma.
Svadbeno jutro započinje okupljanjem gostiju za doručak. Po djevojku se
odlazilo još po mraku, ako je živjela u kojem udaljenijem selu. Djevojke bi prije
prelaska kućnog praga okitile goste ružmarinom koji je za tu priliku godinama
uzgajan u posudama. Ponuđena je rakija, a za stolom pečenica, krvavice i kolači.
Svatova je pri polasku morao biti paran broj, a uz svatove su polazili i jahači.
Putovalo se sa sedam do deset zaprežnih kola koja su bila ukrašena cvijećem,
crnogoricom i šarenim papirićima. Posebno su bili važni ručinici. Na svaku
zastavu, a one su bile na svim kolima (osim na onima za mladu), bio je obješen
ručinik. Djever i djeveruša i svaki svirac također su nosili ručinike. Dio svadbe-
ne povorke činili su i jahači, neparan broj njih. Na čelu jahača bio je “vojvoda”,
iako na Bilogori nije nosio to ime. Jahači su često bili obučeni u svečanu unifor-
mu (ako su bili u državnoj službi), a na glavi su imali kapu s fazanovim perom i
srpskom trobojkom. Inače je sve do Drugog svjetskog rata obavezni dio opreme
jahača bila kapa identična kapi uniforme krajiškog vojnika iz Varaždinskog ge-
neralata. Ako bi pao snijeg, onda su kola bila zamijenjena saonicama. Svatovi bi
uz put do mlade jukali i vriskali kako bi otjerali uroke od mladoženja. Prilikom
ulaska u dvor na visokom štapu je bila obješena jabuka koju bi tom prilikom iz
puške trebao pogoditi mladoženja, a tom prilikom su mu mogli pomoći i kum i
stari svat.

Prema pisanju Ranka Radelića posljednja takva starinska svadba održana
je 1981./1982. u Velikoj Peratovici. Kasnije su konji zamijenjeni automobilima
(promjena se dogodila između 1971. i 1981.). Sam dolazak do mlade odvijao
se tako da se povorka zaustavila podalje, nekoliko stotina metara od kuće
mlade, a vođa jahača bi produžio do mladine kuće i ondje ispričao priču o jatu
golubova koje je izgubilo golubicu. Saznavši da se golubica nalazi u kući jahač
izmjenjuje rakiju okićenu ružmarinom i ispaljuje jedan hitac kako bi pozvao
povorku da krene prema kući. Izvođenju mlade iz kuće prethodili su šaljivi
dijalozi između gostiju i ukućana i pokušaji podmetanja lažne mlade. Brat
konačno izvodi pravu mladu pred svatove, a to je mogao biti brat od strica
ili ujaka i predaje je djeveru. Nakon toga, svi svatovi ulaze u kuću okićenu
ćilimima i sjedaju za stol, gdje stari svat podiže zdravicu i vodi glavni razgovor.
Potom slijedi ručak koji je ovisno o dogovoru i dužini puta mogao biti manje
ili više obilan. Potom svatovi ponovno kreću na put zajedno s mladenkom, a
mladenkini roditelji ostaju kod kuće. Uz pucnjavu kolona kreće na vjenčanje u
parohijalnu crkvu koja je često i kilometrima udaljena od mjesta gdje je živjela
mladenka. Sveštenik za vjenčanje nije imao utvrđenu naknadu već je to pre-
puštano mogućnostima pravoslavne obitelji. Pri ulasku u crkvu mladenci će
se prvi put naći zajedno. Mladenci se u crkvi prvo ispovjede. Potom sveštenik
očita molitvu i izmjeni mladencima prstenje. Mladenci se uzmu za ruke preko
kojih kum veže ručinik kao simbol vječite životne vezanosti, sloge, vjernosti
i uzajamnog pomaganja. Slijedi molitva kojom se blagosilja brak. Poslije ovog
blagoslova na čelu sa sveštenikom i kumom te djeverom s upaljenim svijeća-
ma iza njih, mladenci obilaze tri puta časnu trpezu, a kada sveštenik završi
posljednje Isaije likuj, skida im vijence s glava te im se obrati slovom o znače-
nju braka i poželi im sreću. Zatim skida ručinik kojim su im bile vezane ruke i
traži da se mladenci poljube.
Već nakon izlaska iz crkve započinje veselje, muzika i započinje pucnjava,
a kum zasipa novcem mladence. Ako se kojim slučajem dogodilo da se sretnu
dvoji svatovi, djever i djeveruša su zaklanjali ili pokrivali mladenku jer se
vjerovalo da ona čije lice vide drugi svatovi neće poživjeti ni godinu dana. Na
ulazu u mladoženjinu kuću čekali su mladu svekar i svekrva sa sitom pše-
nice. Svekrva dodaje snahi sito još u kolima prije nego što ona siđe, a snaha
rasipa žito iza sebe na sve četiri strane svijeta, kao najavu plodnosti i izobilja
u budućem životu. Bilogorska mlada nakon ulaska u kuću dolazi do stola koji
je smješten u uglu prostorije uz ikonu i na kojem je čaša sa crnim vinom. Ona

tri puta obilazi oko stola i svaki put se zaustavlja na njegovom uglu, pije gutljaj
vina i govori: “Svi živi i ja sa vama!” Nakon toga svi ulaze u kuću i sjedaju za
stol. Muzika je morala dočekati i prviće iz mladine najbliže obitelji koji nisu išli
sa svatovskom kolonom i čiji je boravak u svatovima ograničen samo do jutra,
tako da ne ostaju na doručku. U svatovskoj koloni nije bilo kume, koja po tradi-
cionalnoj praksi nije smjela ništa vidjeti od svadbe do trenutka kada su svatovi
na sigurnom. Neposredno pred večeru muzika je išla po kumu, koja je do tada
čekala kod rođaka ili poznanika u selu.
Prije početka večere na postavljene tanjure ili djeveru ili djeveruši
uručivani su pokloni za mladence. Večera je imala istovjetan sadržaj kao i za
Božić, slavu i sahranu (o tome vidi u poglavlju o krsnoj slavi). Za svadbu od 150
pozvanih gostiju trebalo je imati pripremljeno 150 litara vina i 50 litara rakije.
Poslije večere raskrčen je dio stolova i iznijet napolje da bi se dobio prostor za
ples. Plesali su se polka, valcer, čardaš i domaći plesovi te kola, a plesali su i
mladi i stari. Zanimljiv je bio i ples ciganjac koji su plesali solo muškarci koji su
se na taj način natjecali sve brže plešući između dva ukrštena štapa tako da ih
ne pomaknu. U ponoć mlada se povlači, pa se potom presvlači i vraća se natrag
te prvi put pleše s mladoženjom. Mladu dalje preuzimaju muški i ženski gosti
koji plaćaju djeveru ili djeveruši za ples s mladom.
Poslije ponoći mladenci s povlače na počinak. Mjesto gdje su se mladenci
smjestili bilo je često tajno zato da ih mlađarija ne bi uznemiravala pod prozori-
ma provokativnim komentarima. Za to vrijeme među svatovima je započinjao
najživlji dio noći, ples i muzika i pjesma u pauzama kada su muzičari trebali
predahnuti. Sljedeće jutro mlada je morala pomesti novi dom prije doručka, a
preostali svatovi su je ljutili radeći i dalje nered. Potom bi svekrva preuzela me-
tlu, a mlada bi točila ispred kuće rakiju preostalim gostima prije doručka. Na
doručku nisu bili samo prvići dok su svi ostali gosti bili prisutni. Posljednji dio
svadbene svečanosti bio je ručak drugog dana kada su kum i kuma pred sobom
izložili darove za svoju kumčad i bogatu bukliju koja se sastojala od komplet-
nog jela i pića za sve goste uz obaveznu pečenicu. Prvi tjedan nakon vjenčanja
mladencima su na ručak došli roditelji mlade i najbliža rodbina, desetak osoba,
koliko je stalo u dvije kočije. Ovaj posjet bi sljedeće nedjelje bio uzvraćen mla-
dinim roditeljima. Tek nakon toga je svadba okončana. Rastava gotovo uopće
nije bilo.
Što se tiče priženivanja, stariji sinovi su se često priženili u obitelji bez
muških potomaka. U ranijim vremenima oni su primali i prezime i slavu

mladenke da se kontinuitet obitelji i njezinog imena ne bi ugasio, a u matič-
noj obitelji mladoženje imanje je naslijedio najmlađi sin.10 Ovaj je element
osobito važan za čuvanje nacionalnog identiteta Srba na Bilogori. Naime, do
danas većina nabrojenih običaja nije sačuvana, a nacionalno mješoviti brakovi
su uglavnom stvarnost, pa čak i jedina mogućnost u brojnim naseljima. Stoga
posebni srpski običaji, koji su opisani u prethodnom tekstu, uglavnom se u tim
prilikama više ne koriste, a djeca iz nacionalno mješovitih brakova uglavnom
se izjašnjavaju i osjećaju kao pripadnici većinskog naroda.
Sekundarni elementi nacionalnog identiteta
Od sekundarnih elemenata nacionalnog identiteta Srba na Bilogori treba

spomenuti maramu šamiju, Đurđare, ples taraban te štokavski ijekavski govor
kojim govore Srbi na Bilogori. Šamija je vrsta tradicionalne šarene ili crne
marame koja se veže na vratu ispod potiljka, a koju su nosile Srpkinje prije, a
starije žene i nakon Drugog svjetskog rata.
Đurđari su upisani kod UNESCO-a u hrvatsku nematerijalnu kulturnu
baštinu, a radi se i o srpskom običaju, gdje su grupe djece i mlađarije uoči Đur-
đevdana obilazile prvenstveno porodice koje slave Đurđevdan kao krsnu slavu,
a nerijetko i druge pravoslavne, te uz prigodne obredne napjeve ukućanima
poželjeli svako dobro. Postojalo je niz varijanti ovih napjeva, nisu svi zabilje-
ženi, a dužnost domaćina bila je da Đurđarima daju neki poklon u hrani (jaja,
kolači, kobasice i sl.) ili novcu.
Taraban je vrsta plesa s pjevanjem bez pratnje muzičkih instrumenata,
koji kao dio svadbenog običaja ponajviše odražava identitet Bilogoraca. Plesali
su ga muškarci zagrljeni u kolu, već dobro napiti vinom, kasno u noć kada mla-
đi gosti odu na spavanje, a samo trajanje tarabana je bilo ograničeno izlaskom
sunca. Izvođenje tarabana ima dva dijela – u prvom vodeći glas otpjeva stih
koji svi ponove, slijedi isti postupak s narednim stihom, a potom se u drugom
dijelu pleše dok se isti ili novi prvi glas ne prisjeti ili netom ne izmisli dalje sti-
hove; dva stiha tarabana su u desetercu, prvi je uvodni bezazlenog, a ponekad
i provokativnog sadržaja da privuče pažnju, dok drugi predstavlja dramatičan,
neočekivan obrt sa sadržajem koji lakonski, britkom prodornošću izražava
neki šaljivi, politički ili uvijek aktualni erotski sadržaj. Izvorni stihovi taraba-
10 Najveći dio informacija o svadbi na Bilogori vidi u: Radelić (2012).

na razlikuju se od bećarca po rimovanju stihova, tako da se prvi i drugi stih ne
rimuju, već je rima sadržana u drugom stihu.
Jezik bilogorskih Srba se i poslije čitavog stoljeća nakon usvajanja štokav-
skog kao književnog jezika u Hrvatskoj, još uvijek, sve do 1991., mogao razliko-
vati od govora drugih nacionalnih skupina. Postojale su prvo razlike u govoru i
naglasku između Srba i Hrvata iz kontaktnih regionalnih zona – prema Podra-
vini, Bjelovaru, zapadnoj Bilogori. Nadalje, jasno se moglo prepoznati članove
nacionalnih skupina kojima to nije bio materinji jezik, Čehe i Hrvate, posebno
one starijih generacije i s nižim stupnjem obrazovanja. Intenzivno naseljava-
nje nakon ukidanja Vojne krajine donijelo je s Hrvatima iz drugih krajeva i niz
riječi po kojima su se prepoznavali i generacijama poslije, a i Srbi su ih koristili
ponekad kao sinonime, kada su željeli nešto posebno naglasiti ili se našaliti. I
kada bi se sve to apstrahiralo, ostao je još jedan detalj koji je svakom Srbinu, već
poslije najviše tri — četiri rečenice nepogrešivo otkrivao da mu je sugovornik
Hrvat, koji ponekad nije razlikovao glasove č i ć, najčešće glas č umekšavao, a
samo iznimno, među potomcima Hercegovaca, izgovarao ispravno.
Šamije i tarabani su uglavnom nestali, a čuvaju se tek u folklornim druš-
tvima kojih je sa srpskim predznakom pod Bilogorom vrlo malo. Što se jezika
tiče, danas je vrlo teško razlikovati Srbe od Hrvata pod Bilogorom, osobito
među mlađom generacijom, koji uglavnom sele u gradove i žive u gradovima,
pa ondje preuzimaju i elemente gradskog govora. Tek kod starijih seljaka koji
su živjeli u svojem selu izolirano (čega je danas vrlo malo) moguće je ustanoviti
jezične razlike između Srba i Hrvata. S obzirom da naselja nestaju ili su već
nestala, odnosno da se stanovništvo uvelike iseljava ili je tijekom rata istjerano,
jezične usporedbe Srba i Hrvata na Bilogori današnjem su istraživaču gotovo
nemoguće.
Sjećanje na ratna stradanja 1941. — 1945.,

socijalističko razdoblje i Domovinski rat

Stradanja Srba Bilogore u Drugom svjetskom ratu
Stradanja Srba u vrijeme Drugog svjetskog rata uvelike su odredila njihov

odnos prema vjeroispovijesti i nacionalnosti nakon Drugog svjetskog rata. Dio
Srba stradao je tijekom Drugog svjetskog rata, a osobito mnogo njih u prvim

mjesecima, neposredno nakon uspostave NDH, kada su imućniji i istaknutiji
Srbi odvedeni prvo u logor Danicu, a potom u Jadovno gdje su i ubijeni. Veliki
broj ubijenih u Jadovnom su upravo s područja kotara Grubišno Polje. Od 574
upućena Grubišnopoljca u logor Danicu 560 ih je izgubilo živote u Jadovnom
(Dizdar, 2002: 388). Prema istraživanjima koja je poduzeo Ranko Radelić, s
područja Bilogore (nekadašnje općine Grubišno Polje, jugoistočni dio općine
Bjelovar te jugoistočni dio općine Đurđevac) u logoru Jadovno ubijeno je čak
697 osoba (od toga s područja Grubišnog Polja njih 653, s područja Đurđevca
28, a s područja Bjelovara 15). Mnogo je Srba stradalo i u Jasenovcu i Staroj
Gradiški te na kućnim pragovima (najpoznatiji je pokolj u selu Gudovac).
Pokolj u selu Gudovac bio je prvi nakon uspostave NDH. Noću 27. travnja
1941. ranjen je na cesti koja iz Gudovca vodi u Velike Sredice neki pripadnik
Hrvatske seljačke zaštite dok je jedan vojnik navodno ubijen. Ustaše su tvrdili
da su taj napad organizirali gudovački “četnici”, iako na području Gudovca nije
postojala četnička organizacija.11 Za odmazdu, kako piše Slavko Goldstein u
knjizi 1941.: godina koja se vraća Dido Kvaternik je naredio i nadzirao hapšenje
oko 200 Srba iz Gudovca, Velikog i Malog Korenova, Prgomelja, Tuka, Breze,
Stančića, Klokočevca i Bolča. Hapsili su ih pripadnici Hrvatske seljačke zaštite
pretvoreni u poluvojničku ustašku postrojbu pod zapovjedništvom predrat-
nog zakletog ustaše Martina Cikoša, a među uhićenicima je bilo nekoliko
viđenijih Srba te nekoliko učitelja i svećenika (Goldstein, 2007: 91—96). Usta-
še su tada izbrojili 187 ljudi, ali ih je nakon prebrojavanja došlo još najmanje
desetak. Pokolj su prema iskazu Ilije Jarića preživjela, uz njega, još trojica koje
je vidio u bolnici u Bjelovaru (Bjelovitić i Jarić, 2002: 44—46). Ustaše su natje-
rali Srbe iz okolnih mjesta da iskopaju rake za poubijane u Gudovcu, a jame su
zasuli vapnom.
Prvo hapšenje na području kotara Grubišno Polje izvršeno je po nalogu
Eugena Dide Kvaternika 26. — 27. travnja 1941., a tada je s područja kotara
Grubišno Polje odvedeno 504 Srba. Najveći broj tada uhapšenih završio je
prvo u logoru Danica, a potom u logoru Jadovno, odakle se nitko od njih nije
vratio. Drugo veliko hapšenje u Grubišnom Polju zbilo se 28. rujna 1942.
11 Četnička organizacija postojala je u Bjelovaru prije Drugog svjetskog rata i brojala je oko 900
članova, a tek su pojedinci iz Gudovca pripadali toj organizaciji, ali oni nisu posjedovali oružje.
O tome vidi u: HAD (Hrvatski državni arhiv), ZKRZ (Zemaljska komisija za utvrđivanje
zločina okupatora i njihovih pomagača), kutija 691, Masovni pokolj u Gudovcu; Izvještaj o
strijeljanju u Gudovcu u toku okupacije.

godine kada je ubijeno 33 Srba u Kiševom jarku, odnosno na Trandlerovoj
djetelini gdje je strijeljano 26 Srba iz pet obitelji te neutvrđeni broj Kozarčana
i Slovenaca koji su našli smještaj kod Srba u Grubišnom Polju. Istoga dana,
prema kazivanju domaćih Roma, na Stalovici i u Živkovoj šumi ubijeno je još
15 ljudi. Tih dana su ubijeni i brojni mještani sela Brzaja, Sibenik, Topolovica
i Mali Grđevac, a oko 2.500 ljudi s područja kotara Grubišno Polje odvedeno
je u logore Jasenovac i Stara Gradiška. Iz popisa koje donose Vladimir Žerjavić
i Ranko Radelić vidljivo je kolike su bile žrtve u Drugom svjetskom ratu iz
kotareva Bjelovar i Grubišno Polje.
Tablica I. Pregled žrtava fašizma kotara Grubišno Polje (po mjestu rođenja ili stanovanja
do 6. travnja 1941.) po načinu stradanja u Drugom svjetskom ratu12 području kotareva
Bjelovar i Grubišno Polje.
R. br. Način stradanja Broj žrtava
1. Ubijeni u sistemu logora Koprivnica, Jadovno — Pag 619
2. Ubijeni u sistemu logora Jasenovac — Sisak — Stara Gradiška 1.820
3. Ubijeni u drugim logorima i zatvorima 97
4. Ubijeni u mjestu stanovanja 690
5. Ubijeni na drugim i nepoznatim lokacijama 290
6. Ubijeni u toku borbi ili bombardiranja 62
7. Ubijeni na prinudnom radu 8
8. Umrli ili ubijeni u prihvatilištima 19
9. Ubijeni deportacijom i na druge načine 114
10. Broj žrtava nepoznatog imena i prezimena** 119
11. Stradali od posljedica rata 22
12. Poginuli borci antifašisti 530
UKUPNO (bez 10.) 4.271
12 Podaci su iz neobjavljene knjige Ranka Radelića, Žrtve Bilogore XX vijeka te su moguće manje
izmjene zbog povremenih novih saznanja, ali su oni daleko pouzdaniji od onih koji se mogu
naći u dosadašnjim institucionalnim popisima i radovima pojedinačnih istraživača.

* Kotar Grubišno Polje obuhvaćao je prije Drugog svjetskog rata i selo Jasenaš, ali ne i Velike
Zdence. Nakon rata u općini Grubišno Polje nalaze se Veliki Zdenci, a Jasenaš je pridružen Vi-
rovitici. Ovdje se nalaze podaci za oba naselja, Jasenaš koji je imao ukupno 167 žrtava i Veliki
Zdenci 92.
** Žrtve koje nisu unijete u konačan broj, za 69 nisu poznata imena, a 50 je sporno.
Tablica II. Žrtve općine Grubišno Polje prema rezultatima istraživanja Muzeja genocida
iz Beograda.
Nacionalnost žrtava Broj žrtava
Srbi 2.694
Hrvati 165
Romi 78
Židovi 47
Ostali 124
Ukupno 3.108
Tablica III. Žrtve Drugog svjetskog rata na području kotara Bjelovar

(prema Žerjavić, 1989).
Sveu-
kupno Pali Ukupno U nase- Žrtve
Općina Logori Srbi Hrvati Židovi Ostali
poginuli borci žrtve ljima rata
i umrli
Bjelovar 2.168 583 1.585 839 686 60 1.300 500 230 138
Grubišno
2.697 297 2.400 961 1.324 115 2.400 250 20 27
Polje
Na području bjelovarsko-bilogorskog kraja provedena su tijekom 1941. godine,

kao i u ostalim predjelima sjeverozapadne Hrvatske, prisilna iseljavanja Srba i
oduzimanja njihove imovine. Masovna prisilna preseljavanja Srba na područje
Srbije preko logora u Capragu, Požegi i u Bjelovaru poduzeta su upravo s po-
dručja kotareva Bjelovar (njih 2.037) i s područja kotara Grubišno Polje (njih
2.721) (v. Škiljan, 2015).
U vrijeme Drugog svjetskog rata Srbi Bilogore bili su u velikom broju
prekrštavani s pravoslavne na rimokatoličku i grkokatoličku vjeroispovijest.

Prema sumarnim podacima koje donosim u ovoj tablici najmanje njih 2.861
je zatražilo prijelaz s pravoslavne na rimokatoličku vjeroispovijest, a bilo je
i masovnih prijelaza na grkokatoličku vjeroispovijest koji poimenično nisu
zabilježeni. Iz Vjerskog odsjeka Državnog ravnateljstva za ponovu potječe i
dokument u kojem stoji da je na području kotara Bjelovar 2.336 osoba do 17.
studenog 1941. godine prijavljeno za prijelaz iz jedne vjere u drugu. Daka-
ko, najveći broj podnesenih prijava i izdanih potvrdi o prijavama odnosio se
na prijelaz s pravoslavne na rimokatoličku vjeru. Treba također još jednom
spomenuti da se kotar Bjelovar prostirao na području općina Farkaševac i
Ivanska koje se nakon Drugog svjetskog rata nisu nalazile u kotaru, a kasnije
ni u općini Bjelovar.13 Sačuvan nam je u istom fondu i izvještaj za period 18.
studenog 1941. — 8. siječnja 1942. iz kojeg je vidljivo da je u tome periodu bilo
podneseno još 887 prijava.14 Evidentno je da svi koji su podnijeli prijavu za
prijelaz nisu u konačnici prešli, kao i to da neki koji su prešli nisu očigledno
imali potvrdu kotarske oblasti u Bjelovaru o prijavi za prijelaz. U bjelovar-
skom kotaru uspostavljena je grkokatolička župa u Bjelovaru sa selima Narta,
Sredice, Gudovac, Prgomelje, Klokočevac te Stari i Novi Pavljani s oko 2.000
vjernika. Njome je upravljao Janko Heraković (Bunjevac, 5. lipnja 2005.). Na
području Velikih Zdenaca još je najmanje 57 obitelji dobilo rješenje da mogu
prijeći na grkokatoličku vjeroispovijest.15 Tijekom Drugog svjetskog rata
na bjelovarskom i grubišnopoljskom području ustaše su oštetili i srušili niz
hramova. Tako su spaljeni hramovi u Orovcu, Ribnjačkoj i Velikoj Dapčevici,
razrušen je hram u Lasovcu, a početo je rušenje hrama u Velikoj Pisanici te su
teško oštećeni hramovi u Čađavcu i Velikim Zdencima.16
13 HDA (Hrvatski državni arhiv), Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584,
415/1941.
14 HDA, Državno ravnateljstvo za ponovu, Vjerski odsjek, kutija 584, 768/1941.
15 HDA, MPB NDH, OB, kutija 42, 5285-B-1942.
16 O prekrštavanjima Srba na grubšnopoljskom i na bjelovarskom području vidi Škiljan (2019:
101–240).

Tablica IV. Broj podnesenih molbi za prijelaz s pravoslavne na rimokatoličku vjeroispovi-
jest prema župama na području Bilogore:
Župa 1941. 1942. 1943. 1944. 1945. Ukupno
Bjelovar 560 521 79 4 0 1.164
Ciglena 230 1 0 0 0 231
Donji Mosti 25 9 0 0 0 34
Grubišno Polje 109 262 12 0 0 383
Kapela 19 106 10 0 0 135
Nevinac 0 29 271 0 0 300
Nova Rača 0 20 0 0 0 20
Rovišće 0 141 1 0 0 142
Šandrovac 23 8 0 0 0 31
Velika Pisanica 0 22 0 0 0 22
Veliki Grđevac 158 49 2 0 0 209
Veliki Zdenci 0 1 0 0 0 1
Veliko Trojstvo 26 66 27 0 0 119
Zrinski Topolovac 19 50 1 0 0 70
Ukupno 1.169 1.285 403 4 0 2.861
Činjenica da je Drugi svjetski rat odnio brojne živote, ali i činjenica da su broj-
ni Bilogorci srpske nacionalnosti već tada bili prisilno iseljeni u Srbiju te da su
brojni Srbi spašavajući svoje živote bili prisiljeni prijeći na rimokatoličku ili
grkokatoličku vjeroispovijest, ukazuje na to da se srpska populacija na Bilogori
brojčano značajno smanjila. Poslijeratno siromaštvo, promoviranje brat-
stva i jedinstva, sakrivanje ratnih strahota “pod tepih”, želja za stvaranjem
jugoslavenske nacije, zanemarivanje osnovnog stupa identiteta pravoslavne
vjeroispovijesti, dodatno su oslabile srpsku populaciju na Bilogori i pridonijele
njezinoj bržoj asimilaciji. Tekovine antifašizma su se čuvale i kroz te tekovine
se čuvalo i srpske žrtve (vojne i civilne) koje su na komemoracijama obilje-
žavane zajedno s hrvatskim antifašističkim žrtvama. Sjećanja i traume iz

Drugog svjetskog rata prepričavane su kod kuće, pa su kazivači zapamtili kako
su njihovi preci preživjeli Drugi svjetski rat.
Koliko su se žrtve Drugog svjetskog rata usjekle u sjećanja kazivača go-
vore i njihove priče iz prognanstva u Srbiji, odnosno kasnija čuvanja tekovina
antifašizma i antifašističke borbe te brojne komemoracije kojima je iskazi-
vana počast poginulim borcima i civilnim žrtvama. Čedo Opačić, koji je bio
transportiran zajedno sa svojom obitelji u Paromlin u Bjelovaru zato da bi bio
prisilno iseljen u Srbiju, kaže:
Otac i stric su bili u zatvoru, a mi smo bili zatvoreni u Paro-
mlinu i čekali smo deportaciju za Srbiju. U Beogradu smo
se našli s ocem. Bili smo smješteni u selu Međulužje kod
Mladenovca. Bili smo kod srpske obitelji i bilo nas je sveuku-
pno 16. Nakon završetka rata vratili smo se u Letičane i ondje
smo zatekli Dalmatince u našoj kući. Naša je kuća bila bogata
1941., a kada smo se vratili ništa nas nije dočekalo.
Drugo je sjećanje Laze Starčevića koji je kao dijete od dvije godine i tri mjeseca
bio protjeran iz Pavlovca u Srbiju:
Rođen sam u svibnju 1939. i bio sam star dvije godine i tri
mjeseca kada smo protjerani u Srbiju. Kažem protjerani, jer
još uvijek nailazim na tekstove u kojima nas se pogrešno
imenuje kao izbjeglice. Moja sposobnost uočavanja svijeta
oko mene uramljena je u ondašnju stvarnost. Nisam mogao
razumjeti pričanja o ratu, ali znam da se djed bojao što će
biti s nama Srbima ako Hitler napadne i pobijedi. Djed je
bio neosporni autoritet, okolina ga je držala kao pismena
čovjeka, pa se njegova riječ uvažavala. Izgon iz NDH prihva-
tio je kao neminovnost koje se ranije bojao. Ipak, nije mogao
vjerovati, pa ni shvatiti, da je ostao bez svoje prekrasne
zemlje – nešto manje od 40 jutara, sa šumom i ribnjacima, sa
kućom i bogatijim stajama za konje, goveda i ostalu stoku. Za
ondašnje pojmove on je bio bogat seljak. Porodica je brojala
pet odraslih ljudi: djed i baba, moj otac i majka i jedna tetka.
Druga tetka bila je udana. Kasnije sam saznao da su je ustaše
poslale u Jasenovac, a muža da su ubili... ali o tome se nikada
nije raspravljalo. Činjenica djedovoga autoriteta osiguravala
je i mir u kući: nije se kritički osvrtalo na sutrašnje izvršenje

dnevnih obaveza, a razgovor o visokoj politici djed je izbjega-
vao: naime, nije mu se sviđala Kraljevina Jugoslavija, a da ne
spominjem NDH. Kao izgnanik, morao je prihvatiti činjenicu
da više nije gazda nego najamni radnik i švercer. Cijela izbje-
glička obitelj morala je prodavati svoj rad za mizeran novac
da bi mogla preživjeti. Nastojalo se da ja imam najosnovnije
za život. Djed je inzistirao da ja ne budem gladan.
Komemoriranje žrtava fašizma i palih boraca bilo je uobičajeno za socijali-
stički period. Međutim, na nacionalnosti žrtava nije se inzistiralo. Odlasci u
Jasenovac s područja Bjelovara i Grubišnog Polja bili su uglavnom organizirani
u okviru nastave, a tek su pojedinci koji su izgubili svoje najmilije u Jasenovcu
odlazili ondje u vlastitoj organizaciji na komemoracije. Gordana Ćetković se
prisjeća da je njezin otac zabranio njoj i njezinoj sestri da odu na izlet u Jase-
novac sa školom jer “nije htio da gledamo te slike koje su tamo prezentirane”.
Pero Robić iz Velikih Zdenaca se prisjeća da je redovito odlazio na komemora-
cije u Jasenovac. “U Jasenovcu su mi ostali đed, tata i brat. Kada sam iz logora
u Sisku preko Ždale stigao kući postao sam kućedomaćin s 14 godina.” Nikola
Ištef kazuje kako je njegova majka bila s njegovom kćeri na otvorenju spo-
men-hrama u Jasenovcu. “Znate, tada su na otvorenje došli oni sa šajkačama iz
Srbije, pa je mojoj majci bilo neugodno.“
Posebno su komemorirane gudovačke žrtve. Grozdana Margetić prisjeća
se kako su obitelji uvijek krajem travnja dolazile na komemoraciju.
Međutim, sjećam se da smo prilikom dolaska na komemora-
ciju 1991. godine bili pregledavani da li nosimo naoružanje.
Sjećam se i kada je spomenik u Gudovcu dignut. Bila je to
grozna eksplozija i bili smo u velikom strahu. I danas se odr-
žava komemoracija, ali je mnogo manje ljudi.
S područja Grubišnog Polja i okolice mnogo je Srba stradalo u Jadovnom. Milan
Bobić se prisjeća kako je njegov “đed imao šest sinova od kojih su četiri strada-
la u Jadovnom i Jasenovcu”. Milan Knežević kazuje kako se do tih žrtava “nije
dovoljno držalo”:
Tamo (u Jadovnom, op.a.) je stajala samo mala tabla koju je
postavila AFŽ. Da su držali do toga postavili bi spomenik s
imenima i prezimenima stradalih.
Ranko Radelić iz Pupelice ističe kako je Jasenovac bio za bilogorske Srbe
“sublimacija za sva stradanja u Drugom svjetskom ratu, a kako su i ostali

stradalnici poput Roma i Židova s bjelovarskog i grubišnopoljskog područja bili
obilježeni stradanjima u Drugom svjetskom ratu”.
Možemo slobodno zaključiti, iako to nije bilo prisutno u
svijesti bilogorskih Srba, da je odnos prema Jasenovcu i
ustaškom progonu bio prvi uz Kosovski zavjet i nezaobilazni
dio njihovog identiteta. To se na neki način projiciralo i na
njihove sapatnike, Jevreje i Rome, tako da se ne sjećam da
sam ikada u djetinjstvu među Srbima čuo ružnu riječ o ova
dva naroda, a od majke sam više puta čuo priču o Jevrejki
koja joj je, bosoj, iz svoje prodavnice iznijela i dala cipele
kada su protjerivani iz Pupelice u Srbiju. Još kao dijete sam
u 4. razredu osnovne škole došao u sukob sa učiteljem koji
je, po mom uvjerenju, ponižavao četvoro Cigana iz razreda.
Mnogo godina kasnije, jednom od njih sam bio vjenčani kum,
a saznao sam i to, više od pola vijeka nakon rata, da je iz tog
mog Velikog Grđevca 70 Roma ubijeno od ustaša. Jasenovac je
ovdje samo sublimirani pojam, koji uključuje u sebi sve druge
nemile događaje iz Drugog svjetskog rata, bez obzira na vrstu
i opseg počinjenog nasilja.
Srbi su tako, čuvajući uspomenu na svoje poginule i ubijene pretke, rođake i
prijatelje, čuvali i antifašizam koji je bio duboko ukorijenjen u srpskoj popu-
laciji na Bilogori. Ipak, na taj način čini se da je zamijenjen jedan od osnovnih
elemenata nacionalnog identiteta koji je bio prisutan do Drugog svjetskog rata
– pravoslavna vjeroispovijest. Naime, ikone u kućama prvoboraca bilogorskog
kraja bile su u postratnom socijalističkom periodu zamijenjene slikama Josipa
Broza Tita. Sve je to vodilo ka asimilaciji Srba na Bilogori. Prema mišljenju Laze
Starčevića iz Pavlovca:
Pravoslavni živalj uglavnom je podržavao socijalistički režim,
mada suzdržano, jer mu je NOB donio slobodu, pa i određene
privilegije u odnosu na Hrvate. Srbi su bili uvjereni da im te
privilegije pripadaju (npr. prednost pri zapošljavanju ili pri
dobivanju funkcija). Te privilegije Srbima (smatrali su) nitko
ne smije osporavati jer su stečene u NOB-u, a Hrvati su potiho
rogoborili, odbijajući svaku pomisao da do kraja priznaju
rezultate Drugog svjetskog rata. Njihov pasivan otpor nikada
nije splasnuo.

Nikola Ištef ističe kako se nekada do jugoslavenskih državnih praznika držalo.
Sjećam se da smo držali do antifašističke tradicije. Znate,
onda se već u prvom razredu osnovne znalo kada je Dan
Republike (29. studenog). Danas nitko ne zna kada je Dan
državnosti.
Ranko Radelić iz Kašljavca prisjeća se da je najveći narodni skup u bjelovar-
skom kraju bio “u Podgariću te da se ondje odlazilo organizirano”. Pod Bilo-
gorom na području Velike Pisanice Dan borca (4. srpnja) proslavljao se u selu
Bačkovici kod spomenika Vojina Bakića bilogorskom partizanu, koji je uništen
i rastaljen 1991. godine.
Očevi mojih kazivača uglavnom su bili prvoborci i partizani, pa su stoga i
obilježavanja državnih praznika bila nešto do čega se držalo u obitelji. Ranko
Radelić iz Pupelice daje opsežan odgovor o tome koliko je antifašistička tradici-
ja bila bitan element nacionalnog identiteta Srba s područja Bilogore:
Srbi Bilogore su bili najbrojnija grupa civilnih žrtava Drugog
svjetskog rata. Takođe, bili su najbrojniji u sastavu partizan-
skih jedinica i poginulih u njihovom sastavu (541 poginuli
– 67,46%). U Bilogori nije bilo četnika, a svih devet Srba koji
su bili vojnici u fašističkim formacijama (osam u NDH i jedan
u sastavu SS) poginuli su u ratu ili pogubljeni nakon rata. U
toj situaciji, gdje je skoro svaka srpska porodica imala nekog
poginulog partizana iz najuže porodice ili bliskog rođaka, te
što nije bilo ideološke podjele između dva pokreta koji bi se,
kao u Srbiji ili Crnoj Gori, deklarisali kao antifašistički, dalo je
osnovu da se u poslijeratnom periodu u punoj mjeri i u skladu
sa partijskim direktivama poštuju i obilježavaju tekovine
NOB-a, tako da je svake godine na Dan borca, 4. srpnja, uz
narodno veselje održavan brojan narodni zbor na mjestu
osnivanja Bilogorske partizanske čete u Malojasenovačkim
Brdima, organizovan obilazak majkama poginulih boraca
8. marta, obilježavani značajni datumi i polagani vijenci na
spomen-obilježjima. Tome je pridonijelo i učešće brojnih pri-
padnika drugih nacionalnih skupina u partizanskom pokretu,
pa je opština Grubišno Polje bila u prvo vrijeme nakon rata i
domicilna opština za češku brigadu “Jan Žižka z Trocnova” i
mađarsku “Sándor Petőfi”. Ako tome dodamo činjenicu da

je Drago Vrbanić-Rezbar, Hrvat iz Ribnjačke, bio vođa prve
partizanske grupe u Bilogori i poginuo 1941. od ustaša u
Kašljavcu neposredno prije susreta sa Gedeonom Bogdano-
vićem – Gecom, tada vođom otpora Srba još bez ideoloških
obilježja, onda je jasno da su postojale sve pretpostavke da se
nakon rata prevaziđu ili bar priguše nacionalni antagonizmi.
Međutim, pitanje je da li su antagonizmi između jednih i drugih nakon rata
prevaziđeni. Možda tek u mlađim generacijama, dok su starije generacije
pamtile događaje iz Drugog svjetskog rata. Usprkos tome što Čedo Opačić iz
Letičana tvrdi da su međunacionalni odnosi bili dobri nakon rata i da se sve
zaboravilo iz vremena Drugog svjetskog rata, ipak kazuje kako su pojedine
priče i osobni doživljaji opterećivali međunacionalne odnose.
Moj je tata bio u zatvoru, a mati je tražila susjeda Sabola da
posvjedoči da otac nije bio četnik. On je na to odgovorio:
“Ne znam ja što je tko bio!” i nije želio svjedočiti za oca. Toga
istoga je nakon rata ubio auto pred kućom. To ga je Bog
kaznio.
Dušan Zorić iz Prokljuvana kazuje kako su njegovi susjedi “tjerali njegova oca
s puškom u Srbiju”.
I znate, nakon rata su oni svi ostali zajedno živjeti, zalazili
su jedni drugim u kuće, a neke su se stvari prešućivale, stav-
ljale pod tepih.
Gordana Ćetković, koja potječe iz starosjedilačke obitelji, prisjeća se kako je
srpska zajednica u Pisanici bila zatvorena.
Bilo je trideset ili četrdeset pravoslavnih kuća u selu i one su
međusobno bile oslonjene jedne na druge. Loše su prošli u
Drugom svjetskom ratu i zbog toga nisu željeli surađivati s
ostalima. Znate, u Drugom svjetskom ratu ustaše su kod nas
ubijali po vjeroispovijesti. Ubili su mi djeda u dvorištu, dok
su tatini bili protjerani u Srbiju. Kada su se vratili našli su
opljačkano i uništeno imanje.
Činjenica je da su ostali brojni ožiljci na međunacionalnim odnosima nakon
Drugog svjetskog rata pod Bilogorom. Srbi Bilogore nisu mogli zaboraviti
svoje žrtve, prisilna iseljavanja i prekrštavanja na grkokatoličku i rimokatolič-
ku vjeroispovijest, odnosno rušenje pravoslavnih hramova. Ranko Radelić iz
Pupelice svjedoči o tome:

Svijest o tome da su (Srbi) kao kolektivitet bili glavna ciljna
grupa zatiranja od strane NDH i da je rimokatoličko svešten-
stvo bilo promotor ustaške ideologije, inicijator rušenja pra-
voslavnih hramova i pokrštavanja, kao i da su glavni izvršioci
tog posla bili rimokatolici iz sastava hrvatskog narodnog kor-
pusa, nakon rata je ostavilo dubok jaz između ovih nacional-
nih skupina, pojačalo osjećaj srpskog nacionalnog identiteta,
koji bi bez političke aktivnosti komunista znatno duže
istrajavao u isključivosti. To je išlo toliko daleko da, primjera
radi, moj rođeni stric Stevan Radelić (r. 1929.), po povratku iz
Srbije, na seoskim zabavama i svečanostima, nije čak htio ni
da pleše sa Hrvaticama. Kasnije, po završetku vojne akade-
mije, za vjerenicu je imao Hrvaticu. U jednoj anegdoti iz tog
vremena, braća Milakovići, Srbi iz Lasovca, svratili su jedno
veče kod nekog Tudića, Hrvata iz ovog mjesta i tražili da ih
ispovijedi. On se branio da nije pop, ponajmanje pravoslavni,
ali oni mu rekoše da živi u kući koja je napravljena od cigle
crkve sv. Jovana koja je u ovom naselju srušena 20. januara
1942, pa neka bira – da li će on ispovjediti njih ili oni njega.
Neki se, prema priči Milana Bobića iz izbjeglištva u Srbiji nikada nisu vratili:
Moj je stric vidio kako sa stanice tjeraju njegova oca u logor,
a njega i obitelj su otjerali u Srbiju. Živio je nakon rata u
Aleksandrovcu. Onda je 1970. godine došao u Grubišno Polje
i rekao mi je kada sam ga pitao zašto se nije vratio da mu je
ostalo u glavi i u srcu i u duši kada je gledao kako tatu zaveza-
nog vode u logor sa stanice i kako se nakon toga nije želio vra-
titi u Grubišno Polje. Bilo je to čudno vrijeme i čudno nebo!
Istodobno, ima i mnogo dobrih primjera suživota i zajedničkog života iz peri-
oda socijalizma u bjelovarskom kraju. Ti primjeri pokazuju da ništa u ratu nije
crno-bijelo i da su, kao što kazivači ističu, ljudi uvijek ljudi, a neljudi neljudi
bez obzira na naciju ili vjeroispovijest. Dušan Margetić iz Velikih Sredica navo-
di pojedince koji su spasili njegove pretke i njihov imetak od ustaša.
Nitko nakon rata nije spominjao Ivana Posavca iz Velikih Sre-
dica koji je stao pred Martina Cikoša kada je htio na gubilište
u Gudovac odvesti Srbe iz Velikih Sredica. Nitko od Srediča-
na nije završio u Gudovcu. Nakon rata su Posavca partizani

uhapsili, a onda su ga spasili Sredičani. Svi koji su se vratili u
Sredice bili su mu zahvalni. Moji su 1941. odvedeni u Srbiju
preko bjelovarskog paromlina. Kada su se vratili na imanju ih
je čekao Hrvat iz Gudovca. Dočekao je djeda, stričeve i oca i
sve im je predao kako je bilo u prvotnom stanju.
Pavo i Gordana Ćetković ističu kako se u socijalizmu nije gledalo na naciju,
nego kakvi su ljudi. Pavini su u Veliku Pisanicu doselili 1961. te se prisjeća
kako su im prvi susjedi bili Hrvati koji su im pomagali.
Zbog propagirane politike bratstva i jedinstva u socijalizmu, zločini iz
Drugog svjetskog rata manje su spominjani i često “skrivani ispod tepiha”
kako bi se omogućilo čuvanje zajedničke države. Štoviše, Srbi su u socija-
lističkom razdoblju zanemarivali svoj nacionalni identitet i jedan dio njih se
počeo iskazivati kao Jugoslaveni, smatrajući Jugoslaviju svojom domovinom.
Na taj je način asimilacija uzela maha, a srpsko stanovništvo je, čak i kada se
službeno nisu izjašnjavali kao Jugoslaveni, osjećalo jugoslavensku naciju kao
svoju. Nacionalno mješoviti brakovi, kojih je nakon Drugog svjetskog rata
bilo znatno više nego prije, pridonosili su tome da se djeca iz takvih brakova,
vrlo često, iskazuju kao Jugoslaveni. Srbi su “bratstvo i jedinstvo” doživljavali
kao politiku “integralnog jugoslavenstva”, iako to nije bila službena politika.
Činjenica da je 1981. godine, kada je prema popisu bilo najviše Jugoslavena na
području SR Hrvatske, na području općine Bjelovar bilo 8.952 Jugoslavena (ili
13,4%), a na području općine Grubišno Polje 2.140 Jugoslavena (ili 13,58%), a
da je upravo te godine pao broj Srba na području Bjelovara za gotovo 3.000
(ili 33%) u odnosu na popis iz 1971., a na području Grubišnog Polja za više od
2.000 (ili 32%) u odnosu na popis iz 1971. ukazuju na snagu integralnog jugo-
slavenstva te pojačanu asimilaciju Srba pod Bilogorom (vidi: Gelo, Klemenčić i
Crkenčić, 1998).
I kazivači kroz svoje iskaze ističu tu povezanost s Jugoslavijom. Ranko
Radelić iz Kašljavca ističe kako je još kao student bio Jugoslaven.
I otac i ja i sestra smo se pisali kao Jugoslaveni. Bio sam za-
ljubljen u Jugoslaviju. Kada sam izgubio Jugoslaviju, izgubio
sam državu.
Dušan Vukobradić iz Tvrde Rijeke ističe da je odgajan da voli Jugoslaviju i kaže
da su Srbi voljeli Jugoslaviju iako se u selu i okolici ljudi nisu iskazivali kao
Jugoslaveni.
Milan Bobić ističe kako su Srbi u Hrvatskoj bili najveći Jugoslaveni.

Bio je to emotivni doživljaj Srba da pripadaju Jugoslaviji.
Osim toga, bilo je mnogo mješovitih brakova. Ti iz mješovi-
tih brakova bili su najčešće Jugoslaveni i neopredijeljeni. Bilo
je bratstvo i jedinstvo i politika pomirenja.
Pavo i Gordana Ćetković ističu da su Srbi u pisaničkom kraju bili često Jugo-
slaveni. “Oni su se nadali da bi u nekom sljedećem sukobu bili pošteđeni.” Ta
nesigurnost se očitovala u tome što su Srbi iz Velike Pisanice počeli graditi u
Srbiji kuće. Tako su gradili kuće po Smederevu, Aranđelovcu i Kruševcu. Kada
je bio popis iz 1971. godine, prisjeća se Gordana, “otac mi je rekao da šutim i da
ne pričam, a ako me pitaju da odgovorim da sam Jugoslavenka”. Dakle, Srbima
Bilogore povezanost s Jugoslavijom značila je sigurnost, a odanost novoj drža-
vi i socijalističkom režimu osiguravala im je neku vrstu posebnog položaja.
Činjenica je da su se međunacionalni odnosi u periodu socijalizma ipak
izgladili i da su ljudi nastavili živjeti zajedno čuvajući bratstvo i jedinstvo.
Ranko Radelić iz Pupelice ne sjeća se da bi ti međunacionalni odnosi u tome
periodu bili glumljeni.
Ne sjećam se ni iz vlastitog iskustva, ni iz priča drugih, doga-
đaja koje bi mogli okarakterisati kao međunacionalni sukob,
polemiku ili bilo što slično. Netrpeljivost, ako je i bila, zadr-
žavana je u zatvorenim krugovima, a u seoskim sredinama
su ljudi svakodnevno upućeni jedni na druge, mnogi poslovi
se bez saradnje ne bi mogli ni odvijati. S vremenom, kako je
rat bio sve dalje u sjećanju, otvarani su industrijski pogoni u
kojima se radilo zajedno, a uspostavljani su i višenacionalni
brakovi, sve češće se odlazilo prijateljima u goste i na njihove
glavne vjerske praznike kada su obilježavani, učestvovalo
u češkom običaju Obžinkove slavnosti, a plesalo se, sve dok
mlađi nisu preuzeli druge ritmove, sa istom strašću češku po-
lku, mađarski čardaš i bilogorski taraban. Uobičajeno je bilo
da se pazi na praznike koje je obilježavao susjed druge vjere.
Sjećam se tako da je moja baka izgrdila oca što je namjerio da
nešto radi po dvorištu na neki takav dan. Zaboravljalo se če-
sto i na svoje ‘svece’, ali se to nije smjelo desiti sa susjedovim,
da ne izgleda da ga se namjerno provocira. Susjedu se nije ni
pripisivalo zlo iz Drugog svjetskog rata. Hrvati su često znali
spomenuti, a većina Srba bi se sa time i složila, da su najveća

zla u Bilogori napravili pridošlice, najčešće Hercegovci dose-
ljeni 1941. ili oružane formacije dovedene iz drugih sredina.
Nesumnjivo je da je u pljački napuštene srpske imovine uče-
stvovalo i domaće stanovništvo, ali je isto tako i niz primjera
spašavanja života, pa i izvlačenja Srba iz logora od strane
Hrvata. Među Srbima sve to nije zaboravljeno, decenijama
su se prepričavali događaji iz tog rata, po zlu su spominjana
i mnoga imena, ali se u osnovi i nije imalo kome opraštati –
egzekutori su već davno i sami izgubili glave, a promotori zla
bili su i dalje nedostupni.
Uz razvoj jugoslavenstva Srbi Bilogore gubili su onaj osnovni stup identiteta,
a to je pravoslavna vjeroispovijest. Asimilacija je kroz odanost socijalizmu
uzela maha, a nepovjerljivost prema Crkvi bila je prisutna zbog njezine uloge
u Drugom svjetskom ratu i ideološke matrice Saveza komunista Jugoslavije.
Činjenica je da u ratu nisu bili sa svojom pastvom. Najbolji iskaz o tome dao je
Ranko Radelić iz Pupelice. On isprva govori o tome koliko su Srbi prije Drugog
svjetskog rata držali do vjeroispovijesti, a koliko su to zanemarili nakon rata.
Predratne Srbe Bilogore mogli bismo opisati u većini kao
vrijedne, poštene i “bogobojazne” hrišćane. Kada je to bilo
moguće zbog udaljenosti ili vremenskih prilika, bar jedan
od ukućana je nedjeljom išao na jutarnju službu, redovno se
učestvovalo u svim obredima godišnjeg ciklusa, od velikih
praznika do osvećenja kuće i održavanja krsne slave. Crkva
i sveštenik su bili nezaobilazni i kod značajnih porodičnih
događaja, krštenja, svadbe i opijela. Do odstupanja od crkve-
nih pravila dolazilo je uglavnom tamo gdje su godišnji ciklusi
crkvenih obreda, posta i obilježavanja manjih praznika, koji
su zahtijevali suzdržavanje od ozbiljnijeg rada, dolazili u
koliziju sa ciklusima poljoprivrednih radova ili vremenskih
prilika. Tako ni ispovijed i pričest nisu bili tako česti, postilo
se u pravilu srijedom i petkom, a dugi periodi propisanih
postova nisu striktno poštovani.17
17 Interesantan običaj zabilježen je u naseljima parohije Severin. Ako se desilo da je netko imao
ozbiljan problem na pravoslavni ili katolički praznik posvećen nekom značajnom svecu,
pozvao ga je u pomoć i obećao da će učiniti ovo ili ono ako mu pomogne. Ako se to i desilo,
poštivano je obećanje, bez obzira o kojoj se vjeri ili vjerniku radilo, pa je ovaj postao zagovoran

Poslije rata, crkva je među Srbima imala sve manju ulogu, u
porodicama koje su imale člana Partije i ono što je poštivano
svodilo se na strogo kućni obred, post se sveo na naviku da
se srijedom i petkom sprema hrana bez mesa, a s vremenom
su se održali samo najveći praznici, gdje su najizraženiji
bili Uskrs i Božić, gdje se pri unošenju Badnjaka zadržao u
nesmanjenoj mjeri običaj pucanja iz vatrenog oružja. Sjećam
se jednog Uskrsa šezdesetih godina, kada je ovaj pokretni
praznik pao u isti dan za katolike i pravoslavne i kada je po
priči očevica u Velikom Grđevcu, iz rimokatoličke župne
crkve Svetoga Duha poslije mise izašao “pun put svijeta”, a
iz parohijalne pravoslavne crkve sv. Trojice “samo tri bakice”.
Naprotiv, u obilježavanju seoskih litija i prigodnih kramova,
ništa bitno se nije promijenilo od prijeratnog vremena.
Negdje od 1989., kada se već na širem planu počeo pripre-
mati raspad Jugoslavije, Srbi su sa nekom vrstom ishitrene
prilježnosti, skoro pa preko noći obnavljali zapuštene običaje,
otvoreno počeli slaviti slave, pa i brojnije posjećivati crkve.
Zabilježen je tako i jedan slučaj koji se već pretočio u urbanu
legendu, gdje je jedan Srbin iz Dapčevice, inače član opštin-
skog partijskog komiteta, poslije završene sjednice pozvao
sve prisutne na slavu. Upita ga u čudu jedan Hrvat, kakav je
on to komunist kada slavi slavu. Ovaj 'ladno odgovori: “Pa
pravoslavni!” Priča se završava time da su se svi pozvani našli
na slavi, a jedan od njih je upamćen po izjavi: “Jest da smo mi
komunisti, ali janjac nema ni vjeru ni naciju!”
Dakle, unatoč tome što su njihovi susjedi Hrvati čuvali svoju vjeroispovijest,
Srbi su zanemarili pravoslavlje, a posjećivanje crkava na blagdane uglavnom
je bilo rezervirano za one najstarije ukućane, posebno žene. Valja spomenuti
i činjenicu da su Srbi zanemarili svoje hramove, pa su tako pojedini hramovi
koji su nastradali u Drugom svjetskom ratu ostali nepopravljeni i nakon rata.
Pojedini hramovi poput onoga u Jasenašu (koji je nekada potpadao pod kotar
Grubišno Polje) urušili su se od dotrajalosti (1982.). I hram u Rovišću srušio
i na taj praznik odlazio u obližnju katoličku ili pravoslavnu crkvu, noseći prigodni milodar.

se od zapuštenosti 1979. godine18, a neki drugi srušeni do temelja za vrijeme
posljednjeg rata. Takav je slučaj bio s hramom Časnog Krsta u Velikim Zden-
cima koji je do temelja srušen u vrijeme Domovinskog rata. Prema kazivanju
Pere Robića iz Velikih Zdenaca hram je trebao biti popravljen tijekom socijaliz-
ma, ali se od toga odustalo jer nije prodan komad zemlje koji je trebao pokriti
troškove popravka. U vrijeme rata u hramu je bio smješten neki uređaj Unpro-
fora, pa se vrh tornja hrama zbog vibracija toga uređaja urušio, a ostatak hrama
je srušen, a materijal razvezen (Radelić 2015: 164—173).
Činjenica je da su pojedina naselja nekadašnje općine Grubišno Polje u
vrijeme socijalizma raseljena. Radilo se o trima naseljima daleko od prometni-
ca: Gakovu, Brzaju i Malojasenovačkim Brdima. Gakovo je naselje koje se nalazi
još desetak kilometara od Velike Peratovice blizu tromeđe nekadašnjih općina
Đurđevac, Grubišno Polje i Virovitica. Brzaja je također bila udaljena, ali nije
ciljano raseljevana poput Gakova. Prema riječima Ranka Radelića iz Pupelice:
... kao konkretan razlog raseljavanja navođena su velika sred-
stva potrebna za izgradnju puta, udaljenost od pruge, otku-
pnih centara i industrijskih pogona. Sela postradala u ratu i
sa brojnim partizanskim borcima ne bi se mogla iseliti bez
obećanja boljeg života i intenzivnog političkog rada na kojem
su, poput Cvjetka Bosanca u Brzaji, bili angažovani istaknu-
tiji pojedinci porijeklom iz tih sela. Taoci svoje partizanske
prošlosti, žitelji naselja nevoljko su uz sva obećanja pristali
da odu u Grubišno Polje i druga veća naselja, pa i van Bilogore,
ali se žal za rodnim mjestima mogao osjetiti na godišnjim
skupovima raseljenih (1988. — 1990. bio sam prisutan u Br-
zaji i Gakovu) i decenijama kasnije. Tek nakon 1971. i buđenja
hrvatskog nacionalizma, raseljavanje srpskih sela do čijih
napuštenih selišta nakon toga ne samo makadam, već ni asfalt
nije bio preskup, počelo se čitati kao politički čin sa ciljem
razbijanja srpskog narodnog korpusa na Bilogori, a 1990. se
Gakovo našlo i u projektu za odlaganje radioaktivnog otpada
iz elektrane Krško.
Prema kazivanju Milana Kneževića, prije raseljavanja Gakovo je brojilo čak 110
domaćinstava, a selo je raseljeno zbog nemogućnosti dovođenja struje u naselje:
18 Prije nekoliko godina (2012.) srušio se i hram u Gudovcu, također zbog dotrajalosti.

Gakovčani su prodali svoje kuće, a mnogi su ih i rastavili i po-
novno montirali na drugim mjestima (osobito u Grubišnom
Polju i Velikom Grđevcu). Ostale su svega tri kuće koje su
predane vojsci. Već i nakon dolaska vojske ostale su bile još
dvije kuće koje se nisu željele iseliti, ali nakon smrti njiho-
vih kućedomaćina i ta su domaćinstva utrnula. Svakih deset
godina od raseljavanja organiziran je sastanak Gakovčana u
staroj školi koji je organizirala vojska. Tada se posjećivalo i
groblje. Tako je bilo do 1991. godine.
I ta raseljavanja Srba s određenih područja bila su raširena u doba socijalizma.
Samo u Hrvatskoj Srbi su raseljeni iz tri zone kako bi na tim područjima bili
uspostavljeni vojni poligoni. Tako su raseljena sela jugozapadno od Slunja pre-
ma Ogulinu te je ondje formiran Vojni poligon Slunj, potom su raseljena sela
Veliko i Malo Nabrđe te je ondje formiran Vojni poligon Gašinci, a kao treći je
formiran spomenuti Vojni poligon Gakovo. Gakovo, kao što smo spomenuli,
nije prvotno bilo raseljeno radi stvaranja vojnog poligona, već zbog izolira-
nosti i loše infrastrukture. Dakle, čini se da ta preseljavanja na Bilogori nisu
imala za cilj raseljavanje Srba.
Kraj socijalizma i raspad države

Osamdesete godine dvadesetog stoljeća donijele su “odumiranje” zajednič-
ke države. Na lokalnim nivoima Srbi i Hrvati su funkcionirali dobro i nakon
Titove smrti, a kazivači su loših međunacionalnih odnosa postajali svjesni u
vrijeme kada su odlazili u vojsku. Početak previranja na nacionalnoj osnovi u
većem dijelu Hrvatske u krajevima gdje su Srbi bili u apsolutnoj većini datira u
1989. godinu, ali se na području Grubišnog Polja i Bjelovara ta previranja nisu
osjećala budući da ondje Srbi nisu činili većinsko stanovništvo, već su živjeli
zajedno s Hrvatima, Česima, Mađarima i drugima u multinacionalnoj sredini.
Stoga su se svi narodi i narodnosti koji su živjeli na tome području nadali da do
raspada zajedničke države i rata neće doći. Na čelu općinskih vlasti bili su čla-
novi Saveza komunista Hrvatske koji su se brinuli da se u raznim rukovodnim
tijelima, kao što piše Vjenceslav Herout (2014), poštuje približni paritet prema
nacionalnoj strukturi stanovništva. Pripreme za izbore 1990. započeli su već
u veljači, a Općinski komitet Saveza komunista Hrvatske u Grubišnom Polju

prihvatio je program za izbore u kojem je težište bilo na socijalnim pravima i
gospodarskom napretku.
Usprkos tome što do otvorenih sukoba nije dolazilo, kazivači ističu kako
je postojala određena napetost koja je rasla približavanjem izbora. Nikola Ištef
iz Novih Pavljana prisjeća se kako su se 1990. osjetile prve međunacionalne
napetosti.
Sjećam se jedne situacije kada je neki poznanik iz sela
“tukao” po nacionalnoj osnovi (pričao protiv Srba, op.a.).
Drugi su ga smirivali jer je bilo mješovito društvo. Ja sam mu
tada kazao: “Ti si sretan čovjek jer si prije rođenja izabrao
koje ćeš biti nacije.“
Radovan Dožudić iz Grubišnog Polja se prisjeća kako mu nikako nije bilo
jasno da se država raspada: “Svakako da je glavna stvar bio ekonomski faktor,
industrija koja je propadala.” Milan Bobić iz Grubišnog Polja prisjeća se kako se
već između 1983. i 1989. unutar Partije i na lokalnoj razini moglo osjetiti na-
cionalne napetosti. “Bilo je to loše za narod, a nacionalizmi su se raspirivali na
pričama iz Drugog svjetskog rata. Srbi su se u to vrijeme bojali da bi se mogli
ponoviti događaji iz 1941.” Bobić kazuje kako su u Velikim Zdencima pojedini
političari na mitinzima davali izjave da će se u ove sredine doseljavati novi
stanovnici i slično, što je domaće srpsko stanovništvo podsjećalo na prisilna
iseljavanja iz vremena Drugog svjetskog rata. Milan Knežević izjavljuje da
je u firmi (Zdenka) u kojoj je tada radio, osjećao da se nešto “kuva u zraku”.
Branko Kašić ističe kako je u to vrijeme došlo do polarizacije društva. “Došlo
je do velikog nepovjerenja između Srba i Hrvata na našem grubišnopoljskom
području. Mnogi su Srbi otpušteni s posla, a brojni su potom, ali i prije otpušta-
nja, otišli u šume.” Kneževiću se to nikako nije činilo dobro. “Znate, nije bilo
normalno da su oni otišli gore, a da smo mi ostali u Grubišnom Polju. Nismo
znali što se zapravo događa.” Bio je to znak da dolazi do velikih promjena koje
će uzrokovati rat.
Politička događanja i ratni sukobi 1990. — 1992.

Na području općine Grubišno Polje osnovana je podružnica HDZ-a, 19. travnja
1990. godine u Velikim Zdencima, a tek potom u Velikom Grđevcu i Grubiš-
nom Polju (13. svibnja 1990.), dok je Srpska demokratska stranka osnovana tek

nakon izbora, 9. lipnja 1990. godine. Bjelovarski i grubišnopoljski Srbi podržali
su na izborima u travnju i svibnju 1990. godine Savez komunista Hrvatske –
Stranku demokratskih promjena. Na području Bjelovara pobijedio je kandidat
Hrvatske demokratske zajednice, a na području Grubišnog Polja kandidat
SKH-SDP. Odaziv na izbore na području Grubišnog Polja bio je iznimno velik,
odnosno 90,8% upisanih birača. Ranko Radelić iz Pupelice ističe kako je SDP
vlast u općini dobio zahvaljujući srpskim glasovima. “U opštini Grubišno Polje
izbore je dobio SDP zahvaljujući glasovima Srba, ali i glasača drugih nacional-
nosti. Manji dio Srba glasao je za JSDS, a od hrvatskih stranaka na izborima je
učestvovao HDZ i KNS (Koalicija narodnog sporazuma).“
Činjenica je da su i s jedne i s druge strane postojale pripreme za sukob.
Nacionalizmi su buktjeli na području s nacionalno mješovitim stanovništvom
već krajem osamdesetih i 1990. godine, širili su se politički neporazumi i
konflikti, a dolazilo je i do incidentnih situacija. Smijenjen je veći broj Srba s
rukovodećih dužnosti a bilo je i otpuštanja s posla koja su imala nacionalnu
konotaciju. Brojne izjave HDZ-ovih dužnosnika kao i pisanje i izvještavanje
nekih medija, u kojima su Srbi optuživani za antihrvatstvo i u kojima je bilo
otvorenih pokušaja rehabilitacije NDH, te brojni grafiti s ustaškim slovom
U i slično suviše su podsjećali na 1941. godinu. Na osnivanju podružnice
Srpske demokratske stranke u Grubišnom Polju 9. lipnja 1990., na kojoj je bio
prisutan i Jovan Rašković, predsjednik stranke i predstavnici SDS-a iz Karlovca,
Vojnića, Zagreba, Siska, Petrinje, Nove Gradiške, Podravske Slatine, Virovitice
i Daruvara, Rašković je najavio osnivanje posebne srpske televizije te borbu
protiv ograničenja prava Srba u Hrvatskoj.
Nakon višestranačkih izbora i pobjede HDZ-a 30. svibnja 1990. konstitu-
iran je novi Hrvatski sabor, formirana je nova Vlada i na taj je način HDZ pre-
uzeo vlast u Hrvatskoj. Hrvatski sabor je 25. srpnja 1990. prihvatio promjene
u Ustavu. Iz naziva republike ispušten je naziv socijalistička, a te su promjene
dodatno zaoštrile već ionako napetu situaciju. Debata o ustavnim dopunama
Ustava Republike Hrvatske nije održana na razini SO Grubišno Polje. Pred-
sjedništvo Općine prihvatilo je prijedlog općinskog Predsjedništva SDS-a
Grubišnog Polja da se dopune vrate nadležnoj komisiji Sabora kao neprihvat-
ljive. Branko Popović, koji je bio izabran na listi SKH/SDP postaje predsjednik
općinske organizacije SDS-a u Grubišnom Polju te otvoreno podržava referen-
dum Srba Grubišnog Polja za priključenje Općini Daruvar misleći da bi se na
taj način Srbi bolje povezali i sa Srbima pakračkog kraja. Na skupu osnivanja

podružnice SDS-a u Daruvaru 27. srpnja 1990. zasigurno su sudjelovali i brojni
grubišnopoljski Srbi, a među porukama sa tog skupa bila je i prijetnja da će
svakom tko se bude protivio ostvarivanju njihova programa “zadrhtati ruka sa
žlicom i vilicom”.
Na području Općine Grubišno Polje organiziran je krajem kolovoza
1990. referendum o srpskoj autonomiji u Hrvatskoj.19 Na referendumu se 26.
kolovoza 1990. izjasnilo 2.676 sudionika srpske nacionalnosti, ili 91,5% (Ružić,
2014).20 Pojedine provokacije, poput oštećivanja spomenika kralju Tomislavu
u Velikim Zdencima u rujnu 1990., stvarale su atmosferu još napetijom. Ipak,
nada da će se sve završiti mirnim putem, tinjala je, prema kazivanju Ranka Ra-
delića iz Pupelice sve do pred kraj 1990. Prvo naoružanje hrvatsko stanovniš-
tvo dobilo je 21. listopada 1990. kada je u Grubišno Polje stiglo 25 kalašnjikova s
borbenim kompletima koji su podijeljeni među članovima HDZ-a.21 Bilogorski
Srbi su, kako kazuje Radelić:
... prvo u vojnu komandu u Bjelovaru poslali delegaciju od
pet članova, rezervnih starješina (ogromna većina bilogor-
19 Referendum o o srpskoj autonomiji trajao je od 19. kolovoza do 2. rujna 1990.

20 Na području općine Bjelovar HDZ je na prvim višestranačkim izborima 1990. osvojio 50 od 90
odborničkih mjesta. Srbi su kao i na području Grubišnog Polja i u Bjelovaru glasali za SKH-SDP.
SDS je u Bjelovaru osnovan tek nakon višestranačkih izbora. Inicijativni odbor za osnivanje
SDS-a bio je organiziran u mjestu Čađavac i na njemu je prisustvovalo 250 ljudi. Ogranak je
trebao pokrivati Mjesnu zajednicu Velika Pisanica. Zatim je u pravoslavnoj crkvi Svete Trojice
u Bjelovaru održan inicijativni odbor SDS-a Općine Bjelovar u koji su ušli predstavnici 17 sela iz
bjelovarske općine. Uz SDS osnovani su i ogranci Jugoslavenske samostalne demokratske stran-
ke te ogranak stranke Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju, ali ove dvije stranke nisu imale
većeg uspjeha među glasačima. Općina Bjelovar imala je najmanji postotak srpskog stanovniš-
tva (svega 8,9%) od svih zapadnoslavonskih općina (odnosno općina koje su trebale ući u dio
SAO Zapadne Slavonije). Bjelovar je bio vojna baza JNA, a općina Bjelovar strateški vrlo važno
područje čiji su dijelovi trebali ući u SAO Zapadnu Slavoniju. Izjašnjavanje o srpskoj autono-
miji na području bjelovarske općine provedeno je 1. i 2. rujna u mjestima Bjelovar i Čađavac u
kojima je odaziv na glasovanje iznosio 81,56% (ili 2.319 od 2.843 glasača). Svi glasači su se opre-
dijelili za autonomiju srpskog naroda u Hrvatskoj. Izjašnjavanje je vrlo vjerojatno provedeno i
u naseljima Bačkovica, Polum i Bedenička. Vrlo je vjerojatno da je dio Srba iz bjelovarskog kraja
glasovao i na području Malog Grđevca koji se teritorijalno nalazio na području općine Grubišno
Polje. Sredinom kolovoza proglašena je SAO Zapadna Slavonija, a naselja Kašljavac, Pupelica,
Ravneš, Lasovac, Ribnjačka, Bedenička, Bačkovica, Čađavac, Babinac i Polum s područja Općine
Bjelovar trebala su biti priključena općini Grubišno Polje. (Sekula Gibač, 2014).
21 Vidi Debić i Delić (1999: 36). O stanju na području Grubišnog Polja 1990. najbolje vidi u Herout
(2014).

skih rezervnih starješina, bez obzira na nacionalnost, bili
su u mješovitim brakovima) koji su prenijeli molbu naroda
bilogorskih sela u tri varijante: a) da se mobiliše Bilogorski
bataljon iz sastava 2. lake brigade ili b) da se na vojni poligon
u Gakovu preveze formacijsko naoružanje i oprema bataljo-
na, te tamo stacionira vod vojnika na služenju vojnog roka
da ga čuva, s tim da će ga narod hraniti i pojiti dokle god to
situacija bude zahtijevala, ako treba i ptičjim mlijekom, ili
c) da se, ako je prethodno neizvodivo, rezervnim oficirima
podijeli naoružanje koje formacijski duže, da ne može baš
svaka baba da ih ubije. Bio sam u toj delegaciji, u prolazu sam
vidio vojni džip kako ulazi u krug policijske stanice Bjelovar,
koja je već bila impregnirana HDZ kadrovima. Dočekali su
nas pukovnik i potpukovnik, na stolu se vidno istaknuta
kočila partijska knjižica SKJ-PJ. Kad je pukovnik odbio i
treću varijantu molbe, rekoh: “Šefe, ako ne date puške, mogli
ste nam dati barem pištolje. Za kog đavola sam ja osvajao one
silne medalje u gađanju na Dan armije.” Pukovnik je samo
odgovorio: “Mali, ne zajebavaj!”
Krajem siječnja 1991. godine simpatizeri HDZ-a i HDS-a dali su podršku
politici hrvatskog vrhovništva, a SDS i njegovi pristaše Predsjedništvu SFRJ sa
zahtjevom da uvede ustavni poredak i da JNA stavi pred lice pravde “sve tero-
riste”. Zbog tih zbivanja predsjednik SO Grubišno Polje Čedo Bubulj sazvao je
u restoranu u Velikim Zdencima skup čelnika stranaka i vjerskih zajednica na
kojem se govorilo kako održati mir na grubišnopoljskom području. U veljači
1991. godine Srbi iz općine Grubišno Polje formirali su štab TO općine Grubiš-
no Polje u Velikoj Peratovici.22 Krajem veljače 1991. čelnik SDS-a Grubišnog
Polja Branko Popović na sastanku s općinskim čelništvom odbacuje hrvatski
okvir rješavanja općinskih problema kao i onih na republičkoj razini. Navodi
da su neovisna Hrvatska i konfederativna Jugoslavija podvala srpskom narodu
i da će se Srbi, raspadom Jugoslavije, boriti da žive u jednoj državi. Također je
zahtijevao da se Srbi na bilogorskom području pripoje daruvarskoj općini.
22 Na čelu Štaba TO Grubišno Polje nalazio se zapovjednik Rade Čakmak te politički komesar
Živko Zagorac. Jakša Raguž (2015: 186) spominje da je štab TO Grubišno Polje aktivan od 1.
kolovoza 1991. godine te da je u listopadu 1991. TO brojio oko 750 ljudi.

Nakon događaja u Pakracu početkom ožujka 1991. Srbi s područja bilo-
gorskih sela postavljaju barikade na prometnicu Grubišno Polje — Virovitica.
Radikalizacija stanja nastupila je nakon komemoriranja žrtava Jadovna u
Grubišnom Polju 27. travnja 1991. U svibnju je proveden referendum o hrvat-
skoj neovisnosti, a kao odgovor na taj referendum u lipnju je proveden drugi
referendum u kojem je srpsko stanovništvo općine Grubišno Polje poduprlo
pripajanje te općine SAO Krajini. Nakon toga je po Grubišnom Polju i okolici
počela kružiti brošura pod naslovom Tko je tko u Grubišnom Polju? u kojoj su
se nalazila imena i prezimena onih koji su se navodno izjasnili za autonomi-
ju. Bio je to svojevrstan popis za otpis, a oni koji su se našli na popisu mogli
su očekivati, u najmanju ruku, da će biti otpušteni sa svojih radnih mjesta.
Popis je za područje općine Grubišno Polje imenovao oko 2.700 Srba koji su se
navodno izjasnili za osnivanje SAO Krajine.
Lazo Starčević se prisjeća kako je strahovao da se nalazi na tome popisu:
Štampali su brošuru “Tko je tko u Grubišnom Polju”, ili tako
nekako, ali moga imena na tim popisima “za otpis” nije bilo.
Naime, svojedobno sam, kao šef pogona u Tvornici olovaka,
osnovao u Pavlovcu jednu malu jedinicu za montažu kemij-
skih olovaka, i zaposlio šest žena. Bile su raznih vjera, jer ja
sam tražio samo da bude ispunjen taj uvjet. Neke od tih žena
ostvarile su i penzije, pa računam da je to bio glavni razlog
za izostavljanje moga imena sa popisa nepoželjnih. A ja sam
autorima popisa rekao samo jednu rečenicu: “Dečki, čujem
da spremate nekakav popis. Nemojte se igrati sa mnom!” Od-
govorili su mi dugim ne: “Neeee, šefe, niste vi tamo!”.
Već u lipnju u bilogorskim selima su danonoćno stražarili muškarci strahujući
da bi se mogla ponoviti 1941. Tako je u lipnju 1991. formiran u Velikoj Perato-
vici Bilogorski odred, civilni organi vlasti Općine Grubišno Polje SAO Zapadne
Slavonije te milicija čije su predstavnike predstavljali prebjegli milicajci srpske
nacionalnosti iz Grubišnog Polja i okolice. Tijekom srpnja 1991. blokiran je
prilaz selima oko Velike Peratovice, a 10. i 11. srpnja 1991. veliki broj Srba
iz okolice Grubišnog Polja pristiže u Veliku Peratovicu kao centar pobune.
Čelnici SDP-a Grubišnog Polja su se slabo snalazili u novoj situaciji. Sve je više
članova SDP-a srpske nacionalnosti prelazilo u SDS tijekom proljeća i ljeta
1991. godine. Tada su čelnici SDP-a predložili da 18. kolovoza 1991. bude potpi-
sana deklaracija o suživotu i miru u Grubišnom Polju. U Grubišnom Polju je 12.

kolovoza 1991. HDZ od članova Štaba Odreda narodne zaštite formirao Krizni
štab Općine Grubišno Polje unutar kojeg su se nalazile mjesne zajednice koje
su bile pod kontrolom hrvatskih snaga.
“Na Ivanjdan, 7. jula je prvo naoružanje pristiglo u bilogorska sela ohra-
brivši stanovništvo, a onda je 30. jula 1991. sve bilo gotovo. Iz Virovitice je
preko Lončarice, Velike Dapčevice i Dapčevačkih Brđana i dalje, kroz Grubišno
Polje, magistralnim putem prošla duga kolona do zuba naoružanih zengovaca”,
kazuje Ranko Radelić iz Pupelice. Pripadnici Bilogorskog odreda su 11. kolovo-
za stavili pod kontrolu prometnicu Grubišno Polje — Virovitica postavivši za-
sjede u selima Lončarica i Dapčevački Brđani. Dvanaestog kolovoza proglašena
je SAO Zapadna Slavonija koja je obuhvaćala, među ostalim teritorijama, sela
nastanjena srpskim stanovništvom grubišnopoljskog područja. Dana 17. kolo-
voza kroz Grubišno Polje prolazi kolona JNA od 32 oklopna vozila koja je išla
od Bjelovara do Okučana kako bi smirila napetu situaciju. Istoga dana izvršen
je minobacački napad srpskih snaga TO Grubišno Polje iz Velike Peratovice na
Grubišno Polje i tom je prilikom ranjeno šest građana. U Grubišnom Polju je za
povjerenika vlade 29. kolovoza 1991. imenovan Ivica Volf.
Dana 15. rujna u Velikoj Peratovici objavljen je proglas “Opštinskog štaba
TO Grubišno Polje” o općoj mobilizaciji muških osoba od 18 do 60 godina.
Tijekom kolovoza i rujna 1991. Bilogorski odred je poduzimao vojne aktivnosti
te ih je usmjeravao prema civilnom hrvatskom stanovništvu grubišnopolj-
skog i daruvarskog kraja. Pojedince su pripadnici Bilogorskog odreda zatvorili
u novoformirani zatvor u Velikoj Peratovici, a napadi su vršeni najčešće na
područje Ivanovog Sela, Velike Barne, Gornje Rašenice, Grubišnog Polja i
okolice koju su držale hrvatske snage. Sela koja nisu bila pod kontrolom Bilo-
gorskog odreda uglavnom su čuvale slabo naoružane seoske straže. Dana 17.
rujna 1991. hrvatske snage su se dokopale naoružanja zauzimanjem vojarne
Polom kod Daruvara. Dana 21. rujna 1991. posebno teško je stradalo češko
selo Ivanovo Selo gdje je uslijed napada Bilogorskog odreda ubijeno više civila.
Cilj akcije je bilo zauzimanje puta prema Grubišnom Polju. Nedugo potom, u
Operaciji Otkos-10, krajem listopada i početkom studenog 1991., Hrvatska je
vojska uspjela zauzeti područje općine Grubišno Polje.23 U toj je akciji i nešto
23 Sela u nekadašnjoj općini Bjelovar nisu bila pod kontrolom srpskih snaga, a u Jasenaš su
hrvatske snage ušle 2. rujna 1991. Operacija Otkos-10 bila je jedna od prvih operacija Hrvatske
vojske u Domovinskom ratu. Izvedena je na području Bjelovarsko-bilogorske i Virovitičko-po-
dravske županije, a započela je 31. listopada 1991. i završila 12. studenog 1991. Odvijala se u

prije nje poginulo 15 osoba srpske nacionalnosti s područja općine Grubišno
Polje. Prilikom povlačenja pripadnici Bilogorskog odreda su sa sobom poveli i
neke zatočene civile te su ih poubijali, čineći na taj način ratne zločine prema
civilnom stanovništvu. Prema podacima koje je prikupio Vjenceslav Herout, s
područja nekadašnje općine Grubišno Polje stradao je 41 civil.24
Kako su izgledala sela u okolici Grubišnog Polja nakon operacije Otkos-10
govori Pavo Ćetković: “Obišao sam krajem 1991. ta sva sela. Bio sam u Malom
Grđevcu, u Sibeniku i u okolnim selima. Bilo je sve minirano, opljačkano i
zapaljeno. Jednom riječju – zapaljena zemlja.” Činjenica je da su u tome vre-
menu uništene i dvije najvrednije drvene kapelice na području Bilogore: hram
Svetog Dimitrija u Rastovcu i hram Presvete Bogorodice u Donjoj Rašenici,
oba biseri narodnog graditeljstva iz 18. stoljeća, a teško su oštećene i devasti-
rane i crkve u Velikoj Peratovici, Sibeniku, Malom Grđevcu i Turčević Polju. O
napuštanju svojih domova zbog ratnih sukoba i progonu Srba s ovog područja
krajem listopada 1991. godine kazivao je Ranko Radelić iz Pupelice:
Oko mjesec dana prije početka hrvatske akcije Otkos, srpski
Štab TO Opštine Grubišno Polje je zbog sigurnosti organi-
zovano u Srbiju uputio sve žene sa djecom mlađom od 15
godina. Počevši od 18,00 sati 31. oktobra 1991, u naredna 24
sata, prešlo je rijeku Ilovu i napustilo istočnu Bilogoru pod
vojnim pritiskom hrvatskih snaga, skoro kompletno srpsko
stanovništvo iz 23 naselja i dijelova još 15 bilogorskih sela.
Među preko 4.000 ljudi u egzodusu bilo je i oko 250 pripad-
nika drugih nacionalnosti, Čeha, Hrvata, Roma, Mađara, pa
i Talijana. Treba imati u vidu da je u godinama neposredno
prije rata, čak 30 posto sklopljenih brakova spadalo u tzv.
mješovite brakove, što je njihove porodice, od slučaja do
slučaja, pozicioniralo na jednoj ili drugoj sukobljenoj strani.
Tako je egzodus Srba iz Bilogore narod doživljavao kao izdaju
i optuživao za nju vojni vrh i rukovodstvo SFRJ. Taj osjećaj
dvije faze. Prva faza počela je 31. listopada i završila je 4. studenog, a druga je trajala 11. i 12.
studenog. Zauzeto je područje istočne Bilogore, oko 300 četvornih kilometara.
24 Svi podaci o događajima i kronologiji događanja na području općine Grubišno Polje 1990. i
1991. preuzeti su iz Herout (2014). O situaciji na području Grubišnog Polja 1990. i 1991. godine,
vidi i Bašić i Miškulin (2007), te Bašić i Miškulin (2010).

revolta išao je tako daleko da ga možda najbolje ilustruje slje-
deća epizoda. Dugu kolonu vozila sa promrzlim i deprimira-
nim ljudima 2. novembra 1991. je na putu prema Okučanima,
na Papuku presrela kolona sa desetak autobusa, koju su na
vijest o padu Bilogore, za spas starih i nemoćnih, poslani
direktno iz Beograda. Nitko, ama baš nitko, pa ni bolesni ni
ranjeni se nisu željeli ukrcati u te autobuse i oni su se prazni
vratili odakle su i došli. Povratak je bio na dugom štapu, veći-
na Bilogoraca smjestila se na prijedlog Branislava Crnčevića
u Baranji, a poslije Oluje više ni naivni nisu u njega vjerovali.
Nakon sporazuma sa Hrvatskom u vezi Slavonije, Baranje
i Zapadnog Srema, u toku 1996. Bilogorci su se iz Baranje
preselili u Srbiju. Posljednji Bilogorac koji je napustio Bara-
nju, u čamcu preko Dunava, bio je Rade Kljajić u društvu sa
domaćim Mađarom Deneš Ištvanom zvanim Japan.
Na području istočne Bilogore u periodu do 31. listopada 1991. ubijene su ili su
stradale ukupno 34 osobe, od toga 26 civila, u operaciji Otkos sveukupno 27
osoba, od toga 15 civila, a nakon operacije Otkos između 1992. i 1995. njih još
12, a nakon rata (od posljedica rata) umrlo je još njih troje. Od toga ih je bilo
70 Srba, troje Hrvata i troje iz nacionalno mješovitih brakova. 64 stradalih je
poginulo na Bilogori, a šestero na području Baranje.25
Sudbina srpskog stanovništva na bjelovarskom

i grubišnopoljskom području pod kontrolom
hrvatskih vlasti 1991. — 1995.
Područje bjelovarske i grubišnopoljske okolice tijekom posljednjeg rata

doživjelo je tragičnu sudbinu. Najveći dio stanovništva napustio je svoja vje-
kovna ognjišta kao posljedicu ratnih sukoba, ali i sustavnog nasilja i progona.
Neposredno nakon demokratskih promjena i HDZ-ova preuzimanja vlasti Srbi
25 Ove podatke donosi Radelić (bez godine, 15–49). On poimenično navodi svaku žrtvu u
spomenutom tekstu te okolnosti pogibije. Iz redova Hrvatske vojske na području Bjelovar-
sko-bilogorske županije stradalo je 288 hrvatskih branitelja (Živić, 2001: 472). Na području
pod kontrolom Srba u zapadnoj Slavoniji ostalo je nakon povlačenja s Bilogore sveukupno 101
grubišnopoljski Srbin, od čega njih 62 na području općine Okučani (Raguž, 2015: 190).

ovoga kraja bili su konstatno plašeni, tjerani da se isele iz svojih domova, otpu-
štani s posla, optuživani za suradnju sa Srbima na području zauzetih dijelova
Hrvatske. Bilo je i fizičkih likvidacija, a za vrijeme ratnih sukoba i višestrukih
ubojstva. Priče kazivača otkrivaju duboke rane koje su ostale nakon ratnih
događanja i koje su im prouzročile trajne strahove. Jedna od kazivačica udala se
u selo Gudovac u neposrednoj blizini Bjelovara.
1991. godine živjeti u Gudovcu bilo je upravo nemoguće. Tri
puta je pucano na nas automatom i tri puta su nam minirani
gospodarski objekti i kuća. Tjerali su nas da zamijenimo našu
kuću i gospodarstvo s nekima u Vojvodini. Dolazilo je nuditi
preko dvadesetero ljudi zemlju i kuću za zamjenu, ali nismo
pristajali. Nakon mnogih detonacija, moj je suprug otišao
u Ministarstvo unutrašnjih poslova i tražio zaštitu. Nakon
toga su nam došli specijalci i spavali su u kući tjedan dana i
više nije bilo daljnjih miniranja. Najgore je bilo to što su svi
susjedi znali što će nam se dogoditi i nitko nam to nije rekao.26
Nikome od susjeda nisu stradala ni stakla od detonacija, a
naše je sve popucalo. Proglasili su nas četnicima i optuživali
nas da su naši kukuruzi puni četnika.
Jedan kazivač ističe kako mu je pravoslavni paroh iz Narte rekao da bi se začu-
dio koliko je pravoslavnih došlo da se izbrišu iz pravoslavne vjeroispovijesti.
Znak je to značajne asimilacije Srba ovoga kraja devedesetih godina prošloga
stoljeća (ali i kasnije). Strah kod Srba stvarao je etnomimikriju, što je pogodova-
lo asimilaciji, osobito osoba mlađe životne dobi. Brojni poznanici kazivača više
nisu spremni reći da su Srbi, odnosno da su pravoslavne vjeroispovijesti. Strah
koji je zavladao 1991. prisutan je kod jednog dijela Srba toga kraja i danas. Srbi
koji su se našli unutar SAO Krajine bili su na neki način pošteđeni toga straha.
Kazivač iz Kašljavca prisjeća se kako je atmosfera u proljeće i ljeto 1991.
godine u njegovu selu bila nepodnošljiva:
Već su postavljane seoske straže, a pojedini objekti u selu bili
su oštećeni zbog bacanja bombi na njih ili postavljanja ek-
sploziva. Jedan od naših Srba u Kašljavcu čuvao je svoj objekt.
26 Možda je to u ovom slučaju istina, ali puno je primjera da su susjedi jedni drugima usprkos rat-
nom stanju pomagali te su međusobno dojavljivali informacije koje su saznavali. No, činjenica
je da susjedi najčešće nisu znali što će se dogoditi.

Jedne je večeri vidio da mu se netko “muva” po dvorištu te
je pucao na tu osobu i ranio ga u ruku. Nakon toga, čitavo
je selo bilo opkoljeno pod izlikom da su u selu četnici. Dva
dana su vršeni pretresi, a čovjek koji je pucao i štitio svoju
imovinu pritvoren je i ispremlaćen u zatvoru.
Kazivač iz okolice Bjelovara prisjeća se da je ostao jedini u naselju u vrijeme
kada se spremao napad na kasarnu u Bjelovaru. “Nitko nije došao po mene i
obavijestio me o tome što se događa zbog moje nacionalne pripadnosti.“
Na području Bjelovara bilo je osobito mnogo objekata pripadnika srpske
nacionalnosti koji su bili minirani ili na neki način oštećeni. Kazivač iz okolice
Bjelovara prisjeća se kako je sasvim drugačije bilo na koprivničkom području.
Naime, u okolici Koprivnice nije bilo toliko miniranih objekata zbog manjeg
utjecaja ljudi koji su “stigli sa strane”, odnosno iz nekog drugog dijela Hrvat-
ske ili iz Bosne i Hercegovine. Čini se da nisu dozvolili tome “novom menta-
litetu” da zauzme prostora i da se agresivno raširi, kao što je to bio slučaj na
području Bjelovara i okolice.
Moji su mi prijatelji nudili da se preselim u Koprivnicu, da
će mi biti sigurnije. Miniranje kuća nije imalo za cilj da ubije
ljude, već da ih se poplaši da odu i da odsele iz Hrvatske.
Dušan Margetić iz Bjelovara doživio je da su mu u kuću u listopadu 1991. go-
dine banula četiri HOS-ovca koji su ga optužili da je pokušao toga dana atentat
na jednu poznatu osobu te su mu oduzeli novac i automobil.
Rekli su mi da me vode u Pakračku Poljanu, ali me na kraju
nisu odvezli. Svoj sam automobil kasnije pronašao u Zenici.
U Velikoj Pisanici također su vladale psihoza i strah među Srbima. Prema rije-
čima kazivača iz Pisanice Srbima u Pisanici pojedinci su utjerivali strah u kosti.
Najgore je kada vas netko plaši, a u Velikoj Pisanici rata nije
bilo. Ljudi su se iz straha bojali družiti sa Srbima. Naši Srbi se
nisu primili naoružanja i nisu otišli na onu stranu. Međutim,
jako su se bojali. Jedne večeri je jedan čovjek došao s vije-
stima iz Male Pisanice da će tu večer pokupiti sve Srbe. I mi
smo tada otišli na tjedan dana u Bosnu, iz straha.
Potom je u Velikoj Pisanici minirano još pet kuća. Kuće su minirane kako bi
zastrašili lokalne Srbe.
Lošije su prošli oni Srbi koji su se jako bojali. Sreća je što smo
svi mi bili vezani jedni za druge i tako smo štitili jedni druge.

Pisanički Srbi koji su proživjeli Drugi svjetski rat ukazivali su
onim mlađima da ne bježe prema Srbiji, jer da ondje neće biti
dobro dočekani te da im je bolje da bježe na zapad.
Pavo Ćetković se prisjeća kako su njegova braća planirala zamjenu kuća i ima-
nja s Hrvatima u Srbiji i u Bosni. Ipak, do zamjena na kraju nije došlo. Grubišno-
poljski Srbi prošli su još gore od bjelovarskih i pisaničkih Srba. Ondje je, naime,
rat podijelio Srbe na one koji su ostali u bilogorskim selima pod kontrolom
srpskih snaga i one koji su ostali u Grubišnom Polju i naseljima u ravnici pod
kontrolom hrvatskih snaga. Oni koji su ostali u zoni pod kontrolom hrvatskih
vlasti doživljavali su najrazličitije neugodnosti.
Informator iz Grubišnog Polja kazuje kako su ljudi u ljeto 1991. godine
“imali osjećaj da se ponavlja 1941. godina”.
Bilo je toga zavedenoga i s jedne i s druge strane. Svatko se
okrenuo prema svojima i tamo gdje si se našao nisi imao
izbora. Pitanje je što bi se dogodilo da se netko suprotstavio
tadašnjim vlastima s jedne ili s druge strane. Kada je zapo-
čeo rat Srbi s Bilogore su nas zvali ustašama jer smo ostali u
Grubišnom Polju, a Hrvati su nas zvali četnicima misleći da
surađujemo sa Srbima na Bilogori.
I kazivačica iz Grubišnog Polja prisjeća se kako je jedan dio Srba iz Grubišnog
Polja otišao u kolovozu u Veliku Peratovicu gdje je bio centar srpskih snaga
Teritorijalne obrane. Koliko je to vrijeme bilo teško govori i činjenica da je srela
jednog svojeg susjeda koji joj je rekao: “Bježimo odavde. Nema nama tu mjesta.”
“Bojala sam se za svoj život”, kaže.
Kazivač iz Grubišnog Polja prisjeća se svojeg zadnjeg posjeta Virovitici
prije prekida prometnih veza.
Sjećam se svojeg posljednjeg odlaska u Viroviticu, u vrijeme
kada se već zatvrala prometnica kroz Bilogoru. Imao sam dvo-
je djece i s njima sam odlučio posjetiti suprugu u bolnici. Rekli
su mi u Grubišnom Polju da idem na vlastitu odgovornost. Na
Bilogori su me zaustavili i provjeravali da li imam naoružanje.
Kada sam se želio vratiti natrag nisam više mogao preko Bilo-
gore. Drugi put sam skoro nastradao kada su me zaustavili u
Lozanu. Uzeli su nam osobne iskaznice (moju i prijateljevu) i
tko zna što bi se dogodilo da se tamo nije našao jedan moj stari
prijatelj iz Vukosavljevice koji me je pustio kući.

Svi kazivači iz Grubišnog Polja izgubili su devedesetih godina zaposlenje. Nije
bilo u pitanju samo zaposlenje, već su i prijatelji iz straha prekidali veze. Opće
stanje osamljenosti, straha i nesigurnosti tada je vladalo među bilogorskim
Srbima koji su ostali na području pod kontrolom hrvatskih vlasti. Usprkos
tome što su njihovi preci već četiri stoljeća živjeli na tome teritoriju i što su
bili izvrsno integrirani u sredinu gdje su živjeli, unatoč tome što su bili odani
svim državama u kojima su živjeli, bilogorski Srbi našli su se 1991. osamljeni,
prepušteni etnomimikriji i konačnoj asimilaciji. Informator iz Velikih Zdenaca
se prisjeća kako su ga susjedi ostavili na cjedilu početkom rata.
Išao sam na Božić Česima i oni meni. Međutim, u jednom su
trenutku Česi meni otkazali, a prihvatili su me drugi susjedi
Hrvati. Taj stari Čeh mi je rekao: “Čuješ, gine se, tuku se,
nećemo mi slaviti. Jedni ginu, a drugi da slave”. Znate, Česi su
veći Hrvati i od Hrvata.
Najtragičnije je bilo napuštanje bilogorskih sela u operaciji Otkos. U studenom
1991. godine, kada je bila operacija Otkos, kazivačica iz Grubišnog Polja ostala
je na svojem radnom mjestu, iako je njezin nadređeni sve ostale poslao kućama.
Bježala sam kući i jedva stigla. Linija je bila sjeverno od centra
i naša kuća je bila gađana. Pogođena je i kuća Milana Basta-
šića koju smo pokušali ugasiti. Zbog toga smo imali velikih
neugodnosti.
Tih događaja se prisjeća i drugi kazivač:
Sjećam se da su svi otišli, od Bačkovice do Djakovca. Oni
malobrojni koji su ostali kasnije su stradali, zameo im se svaki
trag. Oni koji su bježali mislili su da idu na svega pet ili šest
dana. Mi koji smo ostali u Grubišnom Polju bili smo sretni što
nas nitko ne dira. Mnogi su se od nas okretali i pljuvali nas,
a nema što im dobro nismo uradili. Bilo je i onih koji su nas
znali pitati da li nam štogod fali, da li nas tko dira. Sjećam se
jednog svojeg prijatelja iz Vukosavljevice koji me je posjetio
svega nekoliko dana nakon Otkosa da vidi da li sam u redu.
Ovaj posljednji iskaz govori da je bilo i onih među pripadnicima većinskog
naroda i ostalih nacionalnih manjina koji su zbog prijateljstva, privrženosti,
rodbinskih odnosa i susjedskih odnosa bili spremni riskirati da ih oni najradi-
kalniji iz njihove vlastite zajednice proglase izdajnicima i neprijateljima.

Zaključak – asimilacija i nestanak?
A što je ostalo od Srba na području Grubišnog Polja i Bjelovara? Čini se da
Bilogorci ne gledaju događaje iz 1941. i 1991. godine odvojeno. I jedini i drugi
događaji nanijeli su Srbima na Bilogori nepopravljivu štetu. Među Bilogorci-
ma je prošireno uvjerenje da će jednog dana doći trenutak kada će se ispuniti
pravda i Srbima s Bilogore nadoknaditi šteta iz ratova dvadesetog stoljeća. Kao
što pravilno zaključuje Ranko Radelić iz Pupelice vidljivo je da se Srbi s Bilo-
gore koji danas žive u Srbiji nemaju namjeru vratiti u Hrvatsku. Naime, mlađe
generacije su uglavnom u potpunosti zaboravile Bilogoru (danas su to ljudi
između 30 i 40 godina) te su se integrirali u srpsku sredinu, trudeći se da se ne
razlikuju od starosjedilačkog stanovništva.
Sasvim je druga priča o ljudima već pri kraju životnog puta,
koji bi listom, prije nego što umru, obišli rodni kraj i zapalili
svijeću na grobovima predaka. Međutim, oni koji su takvu
priliku i imali, donose razočaravajuće izvještaje – sela se
više ne prepoznaju, šume porušene, susjedi i poznanici već
poumirali, a kada se u šetnji kroz Grubišno Polje ili Veliki Gr-
đevac i ugleda neko poznato lice, pa i Hrvata, Čeha ili Mađara,
čovjek mu se obraduje kao da mu je rod rođeni, pa i da su se
prije tri decenije i preko nišana gledali.
Na području Grubišnog Polja i Bjelovara broj Srba se smanjio drastično. Kon-
kretni primjeri pokazuju da su malobrojne obitelji koje su ostale ili vrlo stare
ili da su prešle na rimokatoličku vjeroispovijest, odnosno da uopće ne drže do
srpstva. U bilogorskim parohijama više nema mnogo sveštenika, a godišnje se
obavlja tek desetak krštenja, a mnogo više sahrana.
Zločini nad Srbima u Drugom svjetskom ratu, napuštanje naselja, istje-
rivanje iz domova, ratni zločini, uništavanje imovine tijekom posljednjeg
Domovinskog rata utjecali su da je broj Srba na području Bilogore višestruko
opao u roku od stotinu godina. U ratnim događanjima 1991. i 1992. iznimno
veliki broj Srba s područja Grubišnog Polja i Bjelovara napustili su svoje domo-
ve i otišli na područje istočne Slavonije, Baranje i Bosne, a kasnije i u Srbiju.
Opustjela su sela na Bilogori (Bačkovica, Bedenička, Polum. Čađavac, Zrinska,
Sibenik, Gornja Kovačica, Mali Grđevac, Cremušina, Velika Peratovica, Mala
Barna, Mala Jasenovača, Mala Peratovica, Brđani Dapčevički, Velika Dapčevica,

Mala Dapčevica, Lončarica, Rastovac, Turčević Polje i Djakovac). Najveći broj
tih Srba nikada se više nisu vratili na područje Bilogore, pa i danas, kao što je
to vidljivo prema popisu stanovništva iz 2011., ta naselja zjape gotovo prazna
(ili eventualno tek ponegdje nastanjena novim žiteljima).
U nekim selima došlo je do promjene etničke strukture stanovnika. Kao
primjer treba uzeti selo Gornju Kovačicu koja je 1991. godine brojila 350 sta-
novnika od čega 207 Srba. Godine 2011. selo broji 290 stanovnika, od čega ih se
svega 16 izjasnilo kao Srbi. Slično je i s naseljem Velika Barna gdje je prije rata
živjelo 335 Srba (od ukupno 729 stanovnika). Nakon posljednjeg rata broj Srba
je pao na 57 (od ukupno 335 stanovnika). Činjenica je da je nakon posljednjeg
rata na području Grubišnog Polja ostalo svega četvrtina nekadašnje predratne
srpske populacije, a da se sada taj broj još više smanjuje, kao što je to vidljivo u
popisu iz 2011. godine. Na području bivše općine Bjelovar srpska se populacija
prepolovila. Treba napomenuti da je asimilacija uzela maha, pa je u brojnim
naseljima koja nisu pretrpjela ratna razaranja, a koja su bila nekada naseljena
Srbima, gotovo u potpunosti nestalo Srba. Činjenica je da je u tim zonama
živjelo i prije posljednjeg rata staro stanovništvo, da je zbog brojnih nacional-
no-mješovitih naselja sklapan veći broj nacionalno mješovitih brakova te da
su djeca rođena u tim brakovima najčešće bila bilježena u popisu stanovništva
kao pripadnici hrvatske nacionalnosti. Nažalost, brojni su primjeri gdje se i
osobe iz etnički čistih srpskih obitelji iskazuju kao pripadnici većinskog naro-
da ili neke od nacionalnih manjina. Naredni popis stanovništva 2021. godine
sasvim sigurno će pokazati još značajniju stopu asimilacije i starenja stanov-
ništva kod srpske populacije na Bilogori. Kao zaključak služe nam neke misli
kazivača iz Grubišnog Polja koji smatraju da im treba pomoći da ovdje žive ili
da ih kompletno isele.
Taj svijet koji je stvarao antifašističku borbu morao je napu-
stiti Hrvatsku. Oni mogu živjeti svuda, samo ne mogu živjeti
u Hrvatskoj, u svojoj zemlji.

Prilog: Statistički podaci o broju Srba
na području Bjelovara i Grubišnog Polja
Tablica I. Broj Srba po godinama na području kotareva Bjelovar i Grubišno Polje
između 1880. — 2011.
Kotar 1880. 1890. 1900. 1910. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991. 2001. 2011.
Bjelovar 11.323 11.960 12.030 12.069 10.134 9.998 9.635 8.689 5.897 5.898 2.858 2.563
Grubišno
7.842 9.194 10.155 10.466 7.834 8.089 7.821 6.633 4.555 4.540 1.139 744
Polje
Graf. I.
Bjelovar
Grubišno Polje
Tablica II. Broj Srba na području općina i gradova nekadašnje općine Bjelovar
i Grubišno Polje 2001. i 2011. godine, prema Državnom zavodu za statistiku:

Općina/grad Broj Srba 2001. Broj Srba 2011.
Bjelovar 1.980 1.877
Grubišno Polje 872 576
Kapela 118 85
Nova Rača 66 45
Rovišće 95 73
Severin 85 72
Šandrovac 169 152
Velika Pisanica 305 231
Veliki Grđevac 267 168
Veliko Trojstvo 40 28
Ukupno 3.997 3.307
Graf II.
Broj Srba 2001.

Broj Srba 2011.

Tablica III. Naselja u kojima su bili nastanjeni u apsolutnoj većini Srbi 1991.
prema popisima 1991., 2001. i 2011. godine27
1991. (Broj Srba/Uku- 2001. (Ukupan broj 2011. (Broj Srba/Uku-

Ime naselja
pan broj stanovnika) stanovnika) pan broj stanovnika)
Bačkovica 151/168 85 46
Bedenička 36/54 23 16
Čađavac 137/165 116 81
Polum 110/124 49 39
Brđani Dapčevički 101/110 107 50
Cremušina 78/83 3 1
Djakovac 57/105 47 32
Gornja Kovačica 207/350 309 16/290
Lončarica 186/199 110 79
Mala Barna 79/106 29 30
Mala Dapčevica 55/61 14 3
Mala Jasenovača 71/72 12 5
Mala Peratovica 187/199 105 65
Mali Grđevac 175/205 13 6
Sibenik 93/124 38 19
Turčević Polje 90/158 71 44
Velika Barna 335/729 411 57/335
Velika Dapčevica 94/105 85 32
Velika Peratovica 164/172 37 26
Zrinska 132/313 153 13/130
27 Podaci su preuzeti iz Gelo i dr (1998).

Graf III.
1991.
2001.
2011.

Popis literature i izvora
Izvori – Knežević, Milan, 1946. g., Kraljevo (sada

Grubišno Polje)
Tiskani izvori: – Mačak, Milan, 1940. g., Gakovo
– Margetić (r. Opačić), Grozdana, 1940. g.,
Gelo Jakov, Klemenčić, Mladen, Crkvenčić, Letičani
Ivan, Narodnosni i vjerski sastav stanov- – Margetić, Dušan, 1946. g., Bjelovar
ništva Hrvatske 1880. — 1991. po naseljima, – Opačić, Čedomir, 1935. g., Letičani
Državni zavod za statistiku Republike – Radelić, Ranko, 1951. g., Pupelica
Hrvatske, Zagreb 1998. – Radelić. Ranko, 1947. g., Kašljavac
– Radovanović, Mile, 1944. g., Narta
Arhivski izvori: – Robić, Pero, 1930. g., Veliki Zdenci
– Vukobradić, Dušan, 1948. g., Tvrda Rijeka
HDA (Hrvatski državni arhiv), Državno – Zorić, Dušan, 1948. g., Prokljuvani
ravnateljstvo za ponovu
Literatura
HDA, MPB NDH (Ministarstvo pravosuđa
i bogoštovlja), OB (Odjel bogoštovlja). Knjige:
HDA, ZKRZ (Zemaljska komisija za Assmann, Alaida, Duga senka prošlosti.

utvrđivanje zločina okupatora i njihovih Kultura sećanja i politika povesti. Biblioteka
pomagača), kutija 691, Masovni pokolj u XX vek, Beograd 2011.
Gudovcu; Izvještaj o strijeljanju u Gudovcu
u toku okupacije. Assmann, Jan, Kulturno pamćenje. Pismo,
sjećanje i politički identitet u ranim visokim
Internetski izvori: kulturama. Vrijeme, Zenica 2005.
– Web stranica Državnog zavoda za statisti- Bjelovitić, Miloš; Jarić, Ilija, Gudovac 1941.
ku: www.dzs.hr. – Da se ne zaboravi, Matica srpska, Banja
Luka 2002.
Kazivači:
– Bobić, Milan, 1949. g., Grubišno Polje Brkljačić, Maja; Prlenda, Sandra (prir.),
– Ćetković, Gordana, 1966. g., Bjelovar Kultura pamćenja i historija, Golden marke-
(Velika Pisanica) ting-Tehnička knjiga, Zagreb 2006.
– Ćetković, Pavo, 1960. g., Skender Vakuf
(sada Velika Pisanica) Connerton, Paul, Kako se društva sjećaju,
– Dožudić, Radovan, 1956. g., Zagreb (Gru- Antibarbarus, Zagreb 2004.
bišno Polje)
– Gottstein (rođ. Bastašić), Rada, 1949. g., Debić, Ivica; Delić, Antun, Otkos, Matica
Grubišno Polje hrvatska Grubišno Polje, Bjelovar 1999.
– Ištef, Nikola, 1953. g., Novi Pavljani
– Kašić, Branko, 1955. g., Grubišno Polje Goldstein, Slavko, 1941. Godina koja se
vraća, Novi liber, Zagreb 2007.

Karaula, Željko, Povijest Grubišnog Polja, Hr- Žerjavić, Vladimir, Gubici stanovništva
vatska akademija znanosti i umjetnosti, Za- Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu, vlastita
vod za znanstvenoistraživački i umjetnički naklada, Zagreb 1989.
rad u Bjelovaru, Zagreb i Bjelovar 2019.
Članci:
Kašić, Dušan, Srpska naselja i crkve u sjever-
noj Hrvatskoj i Slavoniji, Eparhijski upravni Bašić, Petar i Miškulin, Ivica. 2007. Gru-
odbor Mitropolije Zagrebačko-Ljubljanske, bišnopoljska kronika 1990. — 1991. (I. dio),
Zagreb 2004. Scrinia slavonica, 7: 342—370.
Kašić, Dušan, Srpski manastiri u Hrvatskoj i Bašić, Petar i Miškulin, Ivica. 2010. Grubiš-
Slavoniji, Srpska patrijaršija, Beograd 1971. nopoljska kronika 1990. — 1991. (II. dio),
Scrinia slavonica, 10: 454—494.
Leček, Suzana, Seljačka obitelj u sjeveroza-
padnoj Hrvatskoj, Srednja Europa, Hrvatski Cupek Hamill, Mirjana. 2002. Arhivistika
institut za povijest – Podružnica za povijest i usmena povijest, Arhivski vjesnik, 45:
Slavonije, Baranje i Srijema, Zagreb 2003. 219—226.
Petrić, Hrvoje; Holjevac, Željko; Karaula, Dizdar, Zdravko. 2002. Ljudski gubici
Željko, Povijest Bjelovara od početka naselja- logora Danica kod Koprivnice 1941. —
vanja do kraja Domovinskog rata, Hrvatska 1942., Časopis za suvremenu povijest, 34 (2):
akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za 377—407.
znanstvenoistraživački i umjetnički rad
Bjelovar, Zagreb — Bjelovar 2013. Dukovski, Darko. 2001. Povijest mentalite-
ta, metoda oral history i teorija kaosa, Časo-
Radelić, Ranko, Bilogorska svadba, Prilozi pis za suvremenu povijest, 33 (1): 155—162. i
za etnologiju Srba istočne Bilogore, Smede- 199—200.
revska Palanka 2012. (https://www.yumpu.
com/xx/document/view/36848036/-ja- Herout, Vjenceslav. 2014. Civilno stanov-
dovno-1941.) ništvo daruvarskog i grubišnopoljskog po-
dručja u zbivanjima 1990. — 1991. godine,
Radelić, Ranko, Bilogorske svetinje, Zavi- Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački rad
čajno udruženje Bilogora, Smederevska u Bjelovaru, 8: 319—355.
Palanka 2015.
Leček, Suzana. 1999. “A mi smo kak su stari
Radelić, Ranko, Žrtve Bilogore XX vijeka rekli”: mladi u seljačkim obiteljima Prigorja
(neobjavljeno) i Hrvatskog zagorja između dva svjetska
rata, Etnološka tribina, 29 (23): 231—246.
Srpska pravoslavna crkva, Mitropolija Za-
grebačko-ljubljanska, Šematizam, Mitropo- Leček, Suzana. 2000. “Nisu dali gospodaru
lija Zagrebačko-ljubljanska, Zagreb 2009. ‘z ruk...’”: starost u prigorskim i zagorskim
selima između dva svjetska rata. Etnološka
Škiljan, Filip, Organizirana prisilna iselja- tribina, 30 (23): 25—47.
vanja Srba iz NDH, Srpsko narodno vijeće,
Zagreb 2015.

Leček, Suzana. 2001. Usmena povijest – po- Sekula Gibač, Janja. 2014. Bjelovar u plano-
vijest ili etnologija? Mogućnosti suradnje vima i aktivnostima Srpske demokratske
povjesničara i etnologa. Časopis za suvreme- stranke. Radovi Zavoda za znanstvenoi-
nu povijest, 33 (1): 149—154. straživački i umjetnički rad u Bjelovaru, 8:
205—225.
Radelić, Ranko. Bez godine. Žrtve istočne
Bilogore od 1991. do 1997. godine. Fragmen- Škiljan, Filip. 2019. Vjerski prijelazi s pravo-
ti, Zavičajno udruženje Bilogora, 15—49. slavne na rimokatoličku i grkokatoličku
vjeroispovijest (prekrštavanja) na području
Raguž, Jakša. 2015. Ustrojavanje i raspad Zagrebačke nadbiskupije između 1941. i
teritorijalne obrane Srpske autonomne 1945., Pokatoličavanje Srba u NDH. Srpsko
oblasti (SAO) zapadne Slavonije 1991. godi- narodno vijeće, Zagreb: 101—240.
ne. Zbornik Janković, 1: 181—194.
Živić, Dražen. 2001. Izravni demografski
Ružić, Slaven. 2014. Izravni demografski gubitci (ratne žrtve) Hrvatske (1990. —
gubici na privremeno okupiranom područ- 1998.) uzrokovani velikosrpskom agresi-
ju općina Daruvar i Grubišno Polje 1991. jom i neke njihove posljedice. Društvena
godine na temelju arhivskog gradiva “RSK”. istraživanja: časopis za opća društvena
Radovi Zavoda za znanstvenoistraživački i pitanja, 10 (3): 451—484.
umjetnički rad u Bjelovaru, 8: 237—255.
FILIP ŠKILJAN
Identity, Suffering, Memory and Assimilation of Serbs
in the area of Grubišno Polje and Bjelovar
Author based this article on oral testimonies collected in the area of

Bilogora between Bjelovar and Grubišno Polje and on published lite-
rature. In the article, the author provides information on the customs
of childbirth, weddings, deaths, religious customs, and then deals
with the elements that influenced assimilation in socialism (anti-fas-
cist struggle and its memory, Yugoslavism, atheism of Serbs, etc.). He
especially deals with memories of the past, the Homeland War (1991
— 1995) and the suffering of the population of Grubišno Polje and the
Bjelovar region in that war.
KEYWORDS: Grubišno Polje; Bjelovar; Bilogora; identity; assimilation;

Serbs; orthodox religion

DOI: https://doi.org/10.52328/t.4.1.2 / PRIMLJENO: 13. siječnja 2021.
Izvještaji iz “Balvanije”:
imagološka artikulacija
pobune Srba u Hrvatskoj
u Slobodnoj Dalmaciji
i Glasu Slavonije
Vinko Drača
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
Članak nudi imagološku analizu izvještavanja o pobuni Srba u Hrvatskoj u dva

regionalno snažna dnevna lista: Slobodnoj Dalmaciji i Glasu Slavonije tijekom
1990. i 1991. godine. Izvještavanje i komentiranje samih početaka ratnih zbivanja
u dnevnom tisku promatra se kroz tri česta i zastupljena skupa imagema preko
koje se percipiralo Srbe u Hrvatskoj: imagem “Balkana” i “Europe” kao semantički
suprotstavljenih pojmova kroz koje se percipiralo Srbe i Hrvate, imageme “hajdu-
čiji” i “razbojništvu” i narativ o “zavjeraštvu”. Svi navedeni imagemi evocirali su
etničke stereotipe i poticali strah i mržnju prema Srbima i s vremenom su postupno
uklopljeni u dominantan nacionalistički narativ.
KLJUČNE RIJEČI: Srbi; imagologija; etnički stereotipi; dnevni tisak; nacionalizam;

Slobodna Dalmacija; Glas Slavonije
U zroci raspada Jugoslavije i krvavih sukoba u 1990-ima tema su rasprava i

kontroverzi među društvenim znanstvenicima i političkim analitičarima.
Dejan Jović u svojoj knjizi Jugoslavija: država koja je odumrla prepoznaje čak
osam razloga raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji su
prisutni u akademskim publikacijama: ekonomska kriza, nacionalizam, kul-
turalne razlike među jugoslavenskim narodima, promjene u međunarodnoj
vinko drača Izvještaji iz “Balvanije” 73

politici, ulogu određenih ličnosti u stvaranju i razaranju jugoslavenske države,
predmoderni karakter jugoslavenske države i strukturalno-institucionalne
razloge (Jović, 2003: 23). Iako, nijedna od tih interpretacija nije adekvatna
ako ju se smatra jedinim uzrokom raspada Jugoslavije, Jović smatra da je svaki
od navedenih pristupa dao bitan doprinos razumijevanju raspada Jugoslavije
i ratova devedesetih godina prošlog stoljeća, osim pristupa koji uzrok raspadu
Jugoslavije vidi u drevnoj mržnji (Jović 2003:24). Usprkos tome, pretpostavka
da se Jugoslavija raspala “jer su se njezini narodi oduvijek mrzili, a bili prisi-
ljeni živjeti zajedno u umjetnoj tvorevini versajskog poretka” (Jović, 2003:
37) ostaje jedan od najrasprostranjenijih pristupa u novinskim analizama i
u javnom mišljenju na Zapadu i prema Joviću, neopravdana popularnost te
teorije je najzaslužnija za nerazumijevanje uzroka raspada Jugoslavije. Teorije
o “drevnoj mržnji” i nemogućnosti suživota između Srba i Hrvata postale su,
usprkos svojoj ahistoričnosti, zastupljenije i u hrvatskoj i srpskoj historiografi-
ji od devedesetih godina nadalje.
Uistinu, svaka teorija koja esencijalizira i kolektivizira nešto inherentno
subjektivno i osobno kao što je emocija mržnje pati od nebrojenih problema,
koji se vrlo često ističu ako se toj, u javnom diskursu često isticanoj teoriji
pristupa kritički. Jedan od najočitijih problema je da samo opravdavanje
političkih procesa mržnjom oduzima mogućnost kompleksnijih motivacija
za političko djelovanje, kako političkih elita, tako i običnih građana koji su se
našli usred međuetničkog sukoba. Dapače, i sam kompleksan interplay između
nosioca političke vlasti, različitih političkih stranaka i drugih grupacija i “obič-
nih ljudi” je posve odsutan u teorijama koje ističu mržnju kao glavni uzrok
raspada: narodi djeluju kao homogene skupine, vođene jednom razornom
emocijom. Ne može se izbjeći dojam da takvi pristupi često polaze od pojedno-
stavljene orijentalizirane predodžbe područja jugoistočne Europe kao prostora
stalnih plemenskih borbi, te konstruiraju Srbe i Hrvate unutar egzotične
heteropredodžbe mitomanskih nacija opsjednutih vlastitom krvavom prošlo-
šću koja se stalno ponavlja. Kao primjer takvog seta predodžbi služe, između
ostalih, teze Josipa Županova o “dobuanskoj” teoriji sukoba između Hrvata
i Srba gdje se tvrdi da je suživot Hrvata i Srba bio opterećen stalnim, gotovo
patološkim strahom, te putopisno povijesna studija američkog novinara
Roberta D. Kaplana Balkanski duhovi (2004). Također, takve predodžbe ne
uspijevaju objasniti izostanak većih međuetničkih sukoba između Hrvata
i Srba prije dvadesetog stoljeća, iako su navedeni narodi stoljećima dijelili

životni prostor, te ignoriraju legitimitet koji je službena politika “bratstva i
jedinstva” uživala u socijalističkoj Jugoslaviji. Dapače, u pokušaju da objasne
uspješan i miran suživot različitih naroda u socijalističkoj Jugoslaviji, znan-
stvenici koji objašnjavaju sukob kroz prizmu etničke netrpeljivosti utiču se
“teoriji ledenice”. “Teorija ledenice” počiva na pretpostavci da su socijalistički
hladnoratovski režimi potisnuli i “zaledili” etničke netrpeljivosti, dok su
“otapanje” hladnoratovskih napetosti i pojava demokracije uzrokovali njihovo
ponovno aktualiziranje (Vejvoda, 1995: 44; Jović, 2003: 43). U jugoslaven-
skom slučaju, to bi značilo kako je etnička mržnja u nekadašnjoj zajedničkoj
državi bili suspregnuta, “zamrznuta” kombinacijom represivnih politika
koje su zabranjivale prisutnost tema iz nacionalne povijesti u obrazovanju i
javnom diskursu i propagandnim promicanjem ideologije jugoslavenstva. No
budući da je genocid nad Srbima, koji je pokrenula kvislinška ustaška vlast
u Drugom svjetskom ratu, bio jedini etnički motivirani zločin koji se ističe
svojom svirepošću u višestoljetnoj povijesti zajedničkog života Hrvata i Srba,
i budući da većina ozbiljnih studija Drugog svjetskog rata govori kako ustaški
režim nije imao široku podršku hrvatskog naroda, ostaje nejasno gdje je izvor
“povijesne mržnje” koju je socijalistički režim navodno “zaledio”. Mediji iz
Srbije su početkom devedesetih, često koristili traumu ustaškog genocida
kako bi mobilizirali hrvatske Srbe protiv HDZ-ove vlasti, no slične povijesne
traume se opetovano aktualiziraju diljem svijeta i rijetko su povod uskrsnuću
nacionalizma u društvima u kojima isti već ne postoji. Čini se da se u slučaje-
vima korištenja kolektivnih trauma u svrhu nacionalističke mobilizacije više
radi o naglašavanju prethodnih međuetničkih sukoba kako bi se povijesna
istina stavila u službu određenih politika, nego o dokazu povijesne mržnje.
Pristup ratovima devedesetih, kakav su primijenili znanstvenici poput
Valère Philipa Gagnona, Heike Karge i Sabrine Ramet, također osporava
tvrdnje da je rat u devedesetima bio posljedica međuetničke mržnje. U prilog
tome oni navode istraživanja javnog mnijenja u zadnjim godinama postojanja
Jugoslavije, koja govore da je samo mali postotak Hrvata i Srba isticao među-
etničke napetosti kao problem, te da je velik broj Hrvata i Srba u SR Hrvatskoj
imao pretežno pozitivnu sliku o drugom narodu. Gagnon tako navodi da su,
prema istraživanju provedenom 1989. godine u SR Hrvatskoj, dvije trećine
Hrvata i sedamdeset i dva posto Srba ocijenili odnose između naroda u svojoj
zajednici kao izrazito dobre ili uglavnom dobre, a tek 8.7 % Hrvata i 3.5 % Srba
kao izrazito loše ili uglavnom loše (Gagnon, 2004: 36) Osim toga, u trenuci-

ma neposredno prije raspada Jugoslavije, rastao je broj interetničkih brakova
između Hrvata i Srba, a ekstremno-nacionalističke stranke su 1990. dobile za-
nemariv broj glasova na izborima, dok su “umjereno” nacionalističke stranke
poput HDZ-a uspjele ostvariti parlamentarnu većinu, uglavnom zahvaljujući
izbornom sustavu koji im je išao na ruku i ublažavanjem nacionalističke reto-
rike neposredno prije izbora (ibid: 39). Prema tim istraživačima i istraživači-
cama ratovi iz devedesetih posljedica su nastojanja hrvatskih i srpskih elita da
političke sukobe oko budućnosti jugoslavenskih republika (uglavnom vezane
uz trendove koji su stremili većoj ili manjoj “centralizaciji” političke moći
unutar federacije) postave u etnički okvir i iskonstruiraju politički prostor
bivše Jugoslavije kao prostor na kojem se narodi bore za vlastiti opstanak. Poja-
va nacionalizma i etničkih netrpeljivosti nije produkt dubokih međuetničkih
netrpeljivosti, nepomirljivih kulturnih razlika ili kolektivnih trauma iz pret-
hodnih ratova, koje su zahtijevale osvetu, već proizvod smišljene politike elita
koje su nametnule nacionalizam kao dominantni okvir unutar kojeg će se na
jugoslavenskom prostoru konstruirati nove nacije-države. Etnički sukobi na
području Jugoslavije mogu se promatrati kao rat različitih etničkih naciona-
lizama protiv same ideje južnoslavenskog zajedništva na čijim je temeljima
Jugoslavija kao država izgrađena (Jović, 2003: 44).
Moje istraživanje oslanjat će se uglavnom na teorijska istraživanja ove
skupine istraživača, a fokus će biti na pitanjima: kako se razvijao medijski
diskurs o prvim sukobima između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, te kako su ti su-
kobi postavljeni u okvire isključivo nacionalnih dihotomija. Masovni mediji u
Hrvatskoj početkom su devedesetih još uvijek bili pod direktnom ili indirek-
tnom kontrolom državnih elita. Tako je HDZ-ova vlast već dva mjeseca nakon
prvih višestranačkih izbora donijela zakon o Radioteleviziji i Radioteleviziju
Zagreb (kasnije preimenovanu u Hrvatsku radioteleviziju – HRT) podvrgla
većoj kontroli državnih vlasti i pretvorila ju u 24-satno propagandno glasilo
novog režima (MacDonald, 2002: 101). Slična kontrola je, kroz imenovanje
podobnih kadrova i otpuštanje protivnika novog režima uspostavljena i u
glavnim tiskovnim medijima poput Vjesnika i Večernjeg lista. Gdje ta kontrola
nije postojala u početku, nezavisni mediji su nasilno gašeni (poput Danasa)
preuzimani u sumnjivim privatizacijama (Glas Slavonije, Slobodna Dalmaci-
ja) ili je njihov rad ometan pozivima na mobilizaciju, prijetnjama i sudskim
progonom (Feral Tribune). Rad će polaziti od pretpostavki da mediji ne djeluju
isključivo kao više ili manje objektivno sredstvo informiranja već kao “vratari”

(gatekeepers), prema network gatekeeper teoriji Karine Barzilai-Nahon. Gate-
keeping je proces preko kojeg se velik broj poruka selektira i transformira u
vijesti koje dolaze do javnosti (Shoemaker, prema Barzilai-Nahon, 2008: 1494
— 1495). Ta kontrola informacija je u nužnoj vezi s društvenim institucijama
koje imaju političku i ekonomsku moć nad medijima i koje kontroliraju mreže
distribucije informacija.
U radu ću, na primjeru dvaju regionalnih dnevnih listova, Slobodne
Dalmacije i Glasa Slavonije, nastojati istražiti kako su glavni mediji u Hrvatskoj,
kroz izvještavanje o aktualnim događajima, prenošenje poruka pripadnika
političkih i intelektualnih elita i objavljivanje kolumni oblikovali sliku Srba
kao neprijateljskog i prijetećeg Drugog, te tako normalizirali šovinistički
diskurs protiv Srba i kod jednog dijela populacije stvorili ravnodušnost prema
zločinima nad pripadnicima srpskog naroda. Razdoblje obuhvaćeno u istraži-
vanju je Gordana Vilović nazvala prvim razdobljem povijesti govora mržnje u
samostalnoj Hrvatskoj, za vrijeme kojeg govor mržnje prenose neki od glavnih
državnih medija, kao i “nezavisni” mediji poput Slobodnog tjednika (Vilović,
2011: 68). Slobodna Dalmacija i Glas Slavonije započinju s govorom mržnje
nakon što su ti listovi prošli privatizaciju. Ovo istraživanje otkriva i analizira
plasiranje negativnih predodžaba o hrvatskim Srbima u dvama dnevnim listo-
vima čiji su se novinari istodobno često suprotstavljali dominantnom narativu
i takvoj transformaciji njihovih novina.
Od devedesetih godina provedeno je nekoliko istraživanja o ulozi medija
u ratovima devedesetih. Ta istraživanja često nisu polazila iz historiografske
ili historijsko imagološke perspektive, već su uglavnom bila sociološke naravi,
a neka od njih su ratne sukobe na području bivše Jugoslavije promatrala kroz
prizmu šire problematike etičkog izvještavanja o međuetničkim sukobima.
Jedna od prvih studija objavljenih na tu temu bila je studija Marka Thompsona,
Kovanje rata: mediji u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini koja je svoje prvo,
englesko izdanje doživjela već 1994. godine. Thompsonova studija ne ulazi
u detalje procesa formiranja negativne slike etničkog Drugog u medijima i
normalizacije nacionalističkog diskursa, već više prati procese kojima su vlasti
u Hrvatskoj, SR Jugoslaviji i Bosni i Hercegovini vršile pritisak na medije i
borile se za kontrolu medijskog prostora u svrhu učinkovitijeg širenja ratne
propagande.
Bitan doprinos proučavanju antisrpske retorike u hrvatskim medijima
dao je i Boris Rašeta svojim člankom “Slobodni tjednik i Srbi u Hrvatskoj”

objavljenim 1998. u Ljetopisu Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Članak anali-
zira ratnohuškačku retoriku tabloida Slobodni tjednik. O širenju mržnje prema
Srbima i poticanju na nasilje prema njima na stranicama Slobodnog tjednika po-
četkom devedesetih godina do danas je napisano još nekoliko utjecajnih radova
– među ostalima nekoliko članaka Gordane Vilović o problemu govora mržnje
u hrvatskim medijima u devedesetim godinama prošlog stoljeća te diplomski
rad Josipe Perković “Kovanje rata u Sisku kroz pisanje lista Slobodni tjednik u
razdoblju 1990. — 1993. godine”, koji je obranjen 2015. na studiju sociologije na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Rad Igora Kanižaja “Propaganda
protiv istine: slike rata u medijima 1991. godine”, objavljen u zborniku Kultura
sjećanja: 1991. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti proučava ratno izvještava-
nje iz perspektive suvremenih teorija medija, no pretežno se jednostrano bavi
izvještavanjem režimskih medija u Srbiji i već u naslovu postavlja problema-
tiku medijskog diskursa na pojednostavljenu os suprotstavljanja propagande i
istine. Jedna od relevantnijih studija političkog i medijskog diskursa u devede-
setima, koja pokriva srpski, hrvatski i bošnjački tisak, studija je sociolingvista
Ive Žanića, Barjak na Planini: politička antropologija rata u Hrvatskoj i Bosni i
Hercegovini 1990 — 1995. objavljena 2018. godine. Žanić analizira prisutnost dis-
kursa koji evocira povijesnu mitologiju vezanu uz lik “hajduka” u političkom
govoru devedesetih. Od studija vezanih uz novinarstvo početka devedesetih
bitno je istaknuti i nedavnu studiju Borisa Pavelića Smijeh slobode: uvod u Feral
Tribune, iz 2014. godine.
Ovaj rad proučava tekstove objavljene u Slobodnoj Dalmaciji i Glasu Slavoni-
je tijekom 1990. i 1991. s naročitim osvrtom na ključne povijesne događaje koji
su prethodili otvorenom vojnom sukobu na području Hrvatske: prve višestra-
načke izbore za Hrvatski sabor, pobunu krajiških Srba u ljeto 1990. (tzv. “balvan
revolucija”), sukob u Pakracu u ožujku 1991., “krvavi Uskrs na Plitvicama”,
pogibiju hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu, i eskalaciju sukoba u Sjevernoj
Dalmaciji i Slavoniji u ljeto/jesen 1991. godine. Prije njihove nasilne privatiza-
cije i Slobodna Dalmacija i Glas Slavonije bili su listovi čije izvještavanje i pisanje
o sukobima na području bivše Jugoslavije nije bilo po volji novoizabranoj HDZ-
ovoj vlasti. Razlog tome je činjenica da su urednici navedenih novina nastojali
o događajima izvještavati nepristrano te u razjašnjavanje kompleksnih sukoba
uvesti što više dostupnih strana priče. Njihov gatekeeping nije se zadovoljavao
isključivo službenim priopćenjima, niti je uvijek reproducirao dominantnu re-
toriku stranke na vlasti. Kao mediji, navedene su tiskovine angažirano shvaćale

svoju ulogu informativnih i za rasprave otvorenih institucija. Usprkos image-
mima koji su se provlačili kroz retke navedenih novina, ne može se reći da je
nacionalna isključivost bila eksplicitan element uređivačke politike.
Slobodna Dalmacija je naročito dugo odolijevala političkim pritiscima na
njezine novinare te se u izvještavanju trudila zadržati dojam neutralnosti. O
žestini institucionalnih i izvaninstitucionalnih pritisaka na tu novinu svjedoči
i činjenica da su u ožujku 1991. organizirane demonstracije pred redakcijom
Slobodne Dalmacije u Splitu. Slobodnu Dalmaciju je u listopadu 1991. preuzeo
novi, HDZ-u skloni upravni odbor, a nakon štrajka novinara i brojnih upravnih
sporova, list je 13. svibnja 1993. prodan tajkunu Miroslavu Kutli. Glas Slavonije
bio je pod utjecajem žestokih političkih podjela u predratnom i ratnom Osije-
ku, gdje se odvijao sukob između Branimira Glavaša i umjerenijih struja HDZ-a,
koji se direktno odražavao na uređivačku politiku. U ljeto 1991. Branimir
Glavaš je nasilno preuzeo redakciju Glasa Slavonije. Od tog trenutka javljaju se
značajne razlike u izvještavanju ta dva lista: Slobodna Dalmacija zadržava do-
jam neutralnosti, iako često prenosi nacionalistički intonirane vijesti iz drugih
medija poput HINE i Vjesnika i daje prostor članovima nacionalističkih strana-
ka i predstavnicima vlasti. Glas Slavonije od ljeta 1991. posve usvaja ekstremno
nacionalistički diskurs i na svojim stranicama počinje s progonom “izdajnika”
i “petokolonaša”. Svejedno, unutar pluralističkog izvještavanja oblikovani su
brojni narativi koji su postavljali polje sukoba u jasno definirane epistemološ-
ke okvire s “mi — oni” dihotomijama, te su na krizu Jugoslavije gledali kroz
setove polarnih opozicija koje su s vremenom zadobivale nacionalni karakter i
služile nacionalnoj homogenizaciji i mobilizaciji.
Historijska imagologija kao metoda analize

povijesnih izvora
Tekstovi obuhvaćeni ovom studijom analizirani su metodom historijske imago-

logije. Historijska imagologija je pristup koji se razvio iz književne imagologije,
a koji analizira formiranje predodžbe o drugome u različitim vrstama povi-
jesnih izvora. Kao disciplina nastala pod utjecajem postkolonijalnih i literar-
no-kritičkih smjerova, imagologija predodžbe Drugog analizira na kritički i
dekonstrukcijski način (Leersen, 2007: 17), negirajući esencijalizam prisutan
u većini karakterizacija određene skupine (rasne, nacionalne, rodne, vjerske

ili neke druge), pokazujući interes za odnose moći pod utjecajem kojih su na-
vedene karakteristike formirane te na njihovu recepciju i utjecaj na društvene
procese. Historijska imagologija promatra setove stereotipa i karakteristika
koji se pripisuju pojedinoj naciji kao rezultate pristranih percepcija, često
i svjesnih iskrivljavanja činjenica koji služe pragmatičnom i često politič-
kom cilju. Samim time, ona je fokusirana na reprezentaciju kao tekstualnu
strategiju ili kao diskurs. Diskurs nacionalnih stereotipa funkcionira tako da
uspostavlja referencijalni odnos prema empirijskoj stvarnosti iznoseći tvrdnju
da skupina X ima karakteristiku Y kao unaprijed dato svojstvo (Leersen, 2007:
27). Takve tvrdnje iznesene unutar političkog polja, naročito od institucija
koje imaju epistemički autoritet objašnjavanja stvarnosti mogu dovesti do
internaliziranja predrasuda, koje se, u slučaju da se određena skupina nega-
tivno reprezentira, zatim mogu konkretizirati u konkretne političke akcije
diskriminacije i opresije.
Prvi korak u svakoj imagološkoj analizi je definiranje konkretnih tropa
i imagema kojima će se analiza baviti i objašnjavanje interteksta navedenih
tropa, kao i njihovog tekstualnog konteksta. Ovaj rad bavi se skupom ima-
gema pomoću kojih su Srbi bili predstavljani u dva regionalna dnevna lista
tijekom prve dvije godine oružanog sukoba u Hrvatskoj. Samim time, radi se o
primjerima nacionalne heteropredodžbe u medijima masovnog informiranja.
Formiranje nacionalnih heteropredodžbi (slika Drugog) i autopredodžbi (slika
nacije kojoj sami pripadamo) je proces konstruiranja specifične stvarnosti o
naciji ili nacijama o kojima se govori, proces koji oblikuje svjetonazor neke
zajednice i utječe na njene norme i vrijednosti (Neumann, 2009). Također, on
se gotovo uvijek formira kao opozicija: imaginarna slika Drugog će u procesu
interpretacije biti sukobljena slici zajednice kojoj pripada pošiljatelj poruke,
a često i slici zajednice koja je adresat te poruke. Naravno, postavljanje dvaju
skupina u opoziciju često se koristi kako bi esencijalizirao i objasnio pojedine
društvene napetosti i postavio ih u okvire definirane značenjskim i ideološ-
kim poljem (u ovom slučaju nacionalizma). Proces “stereotipiziranja” neke
skupine je pragmatičan proces orijentiran prema recipijentu poruke, a u mo-
derno doba sredstva javnog priopćavanja su jedan od najbržih načina širenja
poruke prema recipijentu.
U analizi će biti predstavljene tri osnovne diskurzivno/imagološke matri-
ce kroz koje su se promatrali sukobi u Hrvatskoj tih godina. Jedan je par često
preklapajućih reprezentacijskih dihotomija unutar kojih se hrvatski nacional-

ni identitet promatra kao europski i demokratski nasuprot “boljševičkom” i
“balkanskom” karakteru kako srbijanske vlasti, tako i politike Srba u Hrvatskoj.
Na njega se nadovezuje drugi imagem koji je na primjeru govora predstavnika
političke vlasti već analizirao Ivo Žanić a koji predstavlja pobunjene Srbe kao
“odmetnike”, “hajduke” i “nasilnike”, nasuprot ponašanju Hrvata i predstavni-
ka hrvatske vlasti koje se predstavlja kao djelovanje u okviru zakonskih i civi-
lizacijskih normi. Treći diskurs je diskurs raskrinkavanja Srba kao “petokolo-
naša” i različitih “zavjera” usmjerenih protiv hrvatske suverenosti i sigurnosti
hrvatskih građana, koje su postale naročito učestale nakon otvorene eskalacije
oružanih sukoba u ljeto 1991., ali koji su u obliku straha od “kosovizacije”
Hrvatske bile u određenoj mjeri prisutni još od ranih osamdesetih (Blanuša,
2011: 177). Imagemi “balkanizma”, “odmetništva i “nelojalnosti” bili su ciljano
perpetuirani od strane nositelja hrvatske političke vlasti, pripadnika političke i
intelektualne elite i od pojedinih novinara i ostalih opinion-makera u medijima.
Četvrti, često spominjali imagem Srba kao “remetilačkog faktora” u
Hrvatskoj, u velikoj se mjeri provlači kroz sva tri navedena imagema. Unutar
imagema o “balkanskom” karakteru Srba, Srbi djeluju remetilački zbog svoje
“zaostale kulture” koja je nekompatibilna s “europskom i demokratskom” kul-
turom Hrvata. Kad su predstavljeni kao teroristi i “hajduci” njihovo remetilač-
ko djelovanje se manifestira kroz sklonost bezakonju, dok unutar zavjeraškog
imagema, Srbi djeluju kao remetilački faktor putem navodnih spletki koje su
usmjerene protiv hrvatske nezavisnosti. Svrha tih imagoloških konstrukcija
bila je dvojaka: stvaranje atmosfere nepovjerenja prema Srbima u Hrvatskoj i
pretvaranje zajednice koja je dotad funkcionirala kao multietnička i koheziv-
na u zajednicu podijeljenu po etničkim linijama. Cilj je, također, i pozitivna
afirmacija nove HDZ-ove vlasti kao suvremene, europske, demokratske i
legitimne. Kao takvi, oni su bili sredstvo preko kojih se stvarnost, donedavno
obilježena suživotom, postavljala u okvire borbe “nas” protiv “njih”.
“Balkan” i “Europa”, boljševizam i demokracija
Prije početka otvorenih oružanih sukoba u Jugoslaviji, (i na početku pobune

hrvatskih Srba), u rujnu 1990. godine, novinarka Zrnka Novak napisat će za
sarajevsko Oslobođenje članak “Nema čistih ruku”. Novak će u njemu, zdvajaju-
ći nad eskalacijom međuetničkih napetosti, napisati da umjesto da postanemo

integralni dio Europe, “ponovno postajemo Balkan, tonemo u njega podjedna-
ko u Ljubljani, kao i u Zagrebu, u Beogradu, Staroj Pazovi i Foči, u Velikoj Kla-
duši, Prištini i Skopju” (Novak, rujna 1990). Pojam “Balkan” se tako devedese-
tih počinje vraćati u medijsku upotrebu sa svim svojim mračnim i negativnim
konotacijama, nakon što je u periodu socijalističke Jugoslavije bio odsutan
ili projiciran negdje izvan Jugoslavije, u susjedne i ne baš prijateljske zemlje:
Albaniju, Bugarsku i Rumunjsku. Kako tvrdi Bakić-Hayden, razlog tome je
dvojak: službena ideologija “bratstva i jedinstva” naglašavala je sličnosti među
jugoslavenskim narodima, prema tome, negativno konotiranje nekih naroda
kao “balkanskih” bilo bi shvaćano kao subverzivni nacionalizam. Drugi razlog
je vanjska politika socijalističke Jugoslavije, koja je u “pokretu nesvrstanih”
okupljala uglavnom nekadašnje kolonije europskih zemalja i time se odmicala
od eurocentrične slike svijeta čijem kulturnom imaginariju “orijentalizmi”
i iz njih derivirani “balkanizmi” pripadaju. Izbijanjem ekonomske krize
početkom osamdesetih, javljaju se podjele između ekonomski razvijenijih
i siromašnijih republika, koje će krajem osamdesetih prerasti u dihotomiju
između republika koje su civilizacijski dio Europe (Slovenija i Hrvatska) i one
koje su civilizacijski dio Balkana (Srbija, Makedonija, Crna Gora) (Bakić-Hay-
den, 2006: 38—40). Balkan, isprva korišten kao neprecizan geografski pojam
iz putopisne literature zapadnoeuropskih društvenih elita, dobiva negativne
konotacije nakon Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, a prema Mariji To-
dorovoj predstavlja spoj stereotipnih orijentalističkih predodžbi poput “neči-
stoće, pasivnosti, nepouzdanosti, mizoginije, sklonosti intrigama, neiskreno-
sti, oportunizma, lijenosti, praznovjerja, letargije, lijenosti, neučinkovitosti i
nesposobne birokracije”, s posebnom notom “okrutnosti, drskosti, (političke)
nestabilnosti i nepredvidivosti”. Taj set imagema stoji u suprotnosti s načinom
na koji se karakterizira Europu, kao središte razuma, čistoće, uređene vlasti,
samokontrole i osjećaja za pravdu (Todorova, 2009: 119). Dok je Orijent u eu-
ropskoj heteropredodžbi egzotični i “primitivni” drugi, Balkan će biti “tamna
strana” Europe, nasilan i zaostali poluotok na kojem počinju svjetski sukobi
i kojim dominira “tribalizam”, “plemenska mržnja” i “barbarstvo” (Todorova,
1994: 453). Dominantan nacionalni narativ u Hrvatskoj, prema članku polito-
loginje Nataše Zambelli počiva na autopredodžbi Hrvatske kao zemlje
...na rubnom području Zapadne Europe, a taj stav podupiru
povijesne činjenice o pripadnosti zapadnoeuropskim imperi-
jima, a ne Bizantu i Otomanskom Carstvu. Nadalje, koristi se

latinica, a ne ćirilica i dominantna vjeroispovijest nije pravo-
slavna, nego katolička, što također doprinosi identificiranju
hrvatskog identiteta kao pripadnog dijela zapadnoeuropske
civilizacije. (Zambelli, 2010: 61).
Zambelli dalje kaže kako, budući da je koncept Balkana negativno intoniran
kao “nasilno i neracionalno područje”, nasuprot “mirnom i racionalnom”
Zapadu, “postojanje stvarne ili realne opasnosti Hrvatskoj s ‘Balkana’ omogu-
ćuje Hrvatskoj približavanje i priključivanje Zapadu” (Ibid.) Balkan se dakle,
unutar hrvatskih i ostalih proeuropskih političkih narativa (koji su se nasta-
vili i nakon devedesetih, te su danas čak prisutni i u Srbiji) negativno konotira
kao zaostalo i nasilno područje te se dovodi u kontrast s “europejstvom” koje
se poistovjećuje s progresivnim vrijednostima razuma, mira, civilizacije i
demokracije. Granica između Europe i Balkana pritom postaje granica između
Hrvatske i Srbije.
Početkom devedesetih, balkanizam dakle postaje jedna od dominantnih
prizmi kroz koju se gleda sukob u bivšoj Jugoslaviji. No dio javnih osoba u
Hrvatskoj i Sloveniji će već krajem osamdesetih koristiti balkanizam kao skup
ideologema kojima će prikazivati ostale jugoslavenske republike i narode,
predstavljajući sebe kao Europu. U Hrvatskoj se takav pristup može iščitati
iz podjele koju je sociolog i kasniji savjetnik predsjednika Franje Tuđmana
Slaven Letica opisao u listu Danas 1989. godine, izjavivši da su se u Jugosla-
viji razvila dva idealtipska modela političkih sustava: “istočni model” koji je,
karakteriziran političkim monizmom, prisutan u Srbiji, Crnoj Gori i Makedo-
niji i “zapadni”, karakteriziran pluralizmom i parlamentarizmom i prisutan
u Sloveniji i Hrvatskoj (Letica, lipnja 1989). Povjesničarka umjetnosti Željka
Čorak pak izvodi iz oblika granica Hrvatske, zaključak o specifičnoj ulozi Hr-
vatske kao brane koja štiti Europu od istoka (Čorak, 1993: 56). I prije pobjede
HDZ-a na izborima i napuštanja socijalizma, u politički se diskurs polako
uvodi imaginarna geografska razdjelnica koja odvaja “europske” Hrvatsku
i Sloveniju od “balkanskih” istočnih republika. Napuštanje “Balkana” bilo
je percipirano dvojako: i kao put u suverenost i kao put prema demokraciji,
progresu i liberalnim i kapitalističkim vrijednostima. Nakon pobjede HDZ-a ta
dihotomija postaje dio službenog političkog diskursa te stranke. Marko Barišić
će tako u Glasniku Hrvatske demokratske zajednice, 7. kolovoza 1990., istaknuti
kako pobjeda HDZ-a znači povratak Hrvatske u Centralnu Europu kojoj je
uvijek pripadala osim “nedavne prošlosti” kad su “balkanizmi” i “samozvani

predstavnici naroda” podvrgavali hrvatski državni teritorij “azijatskom obliku
vladavine” (Barišić, kolovoza 1990).
Imagem balkanizma će se, s porastom međuetničkih napetosti sve
češće projicirati i na Srbe u Hrvatskoj pa će počeci pobune krajiških Srba biti
dočekani nizom epiteta koji promatraju njihovo političko djelovanje kao izraz
“balkanskog mentaliteta”. Slobodna Dalmacija i Glas Slavonije tako od sredine
kolovoza donose niz naslova koji prizivaju imaginarij kojim su se opisivali Bal-
kanski ratovi. U Glasu Slavonije se tako 11. kolovoza srpski zahtjevi za autono-
mijom svrstavaju u “pozamašnu košaru balkanizama”, zajedno s “onima koji
su još opterećeni četništvom, ustaštvom i partizanštinom” (GS, 11. kolovoza
1990). Tako će priopćenje grupe javnih, političkih, kulturnih i znanstvenih
ličnosti 19. kolovoza upućeno Saboru, Predsjedniku Republike i Vladi u kojem
komentiraju pobunu u Krajini istaknuti:
Hrvatski je narod u svojoj novijoj povijesti bio ne jednom
onemogućen da ostvari svoje povijesne težnje i da uredi
život sukladno evropskim civilizacijskim stečevinama. Sada
ga snage velikodržavnog hegemonizma opet pokušavaju
uvući u balkansku krčmu kako bi se spasio agresivni bastion
boljševizma u Srbiji. (SD, 19. kolovoza 1990)
U istom broju Slobodne Dalmacije Vlado Gotovac će u svom tekstu naslovlje-
nom “Balkanski barbarizam” optužiti Jovana Raškovića i ostale pobunjene
Srbe da “nas barbariziraju” i “skidaju s dnevnog reda Europu” (SD, 19. kolovoza
1990). Dva dana kasnije, pobuna Srba otvoreno je opisana kao “balkanska
oružana pobuna” (SD, 21. kolovoza 1990). Intenziviranjem sukoba između
hrvatske vlade i pobunjenih Srba, prostor koji su potonji kontrolirali postaje
zamišljeni prostor Balkana i Orijenta, pa možemo reći da se preko balkanistič-
kog diskursa ponovno aktualizira nacionalni mit o Hrvatskoj kao “predziđu
kršćanstva” samo je ovaj put prostor suverene Hrvatske aktualiziran kao
“predziđe Europe”. Tako će se u članku u Glasu Slavonije od 6. travnja 1991.,
napisanog nakon incidenta na Plitvičkim jezerima, kojeg potpisuje Anđelko
Milardović, prostor Krajine opisivati kao zamišljena zemlja “Balvanija”. Već
sama tvorba imena podsjeća na imena zemalja iz avanturističkih romana smje-
štenih na mitski Balkan ili u imaginarnu Europu poput Ruritanije ili Herzoslo-
vakije, kakvi su bili popularni u kasnom devetnaestom i ranom dvadesetom
stoljeću. “Balvanija” je nazvana po balvanima kojima su obilježene granice te
republike, a “balvan je arhaično, predcivilizacijsko sredstvo političke borbe”.

Državljane “Balvanije” Milardović opisuje kao priglupe, drske i patološki nasil-
ne “Balvance” koji slijepo slušaju svoje vođe “dentista” Babića i “harambašu”
Martića (GS, 6. travnja 1991). U opisu “Balvanije” pobunjenim su Srbima pri-
dodani svi uobičajeni orijentalizmi i balkanizmi, a pobuna je opisana kao puki
čin balkanskog primitivizma potaknuta od orijentalnih “voždova” iz Beograda.
“Balkanski karakter” Srba često se priziva pozivanjem na “primitivne” aspekte
njihova političkog djelovanja. Tako Željko Krušelj, na tragu Roberta Kaplana
koji u poznatom ulomku iz “Balkanskih duhova” smješta genezu ideologije
nacizma na Balkan, navodi da je “srbijanski koncept krvi i tla anakronizam
kakvom nema jednakog na starom kontinentu” (GS, 4. rujna 1991). Pritom
Krušelj zanemaruje da je Blut und Boden ideologija upravo produkt njemačkog
romantičnog nacionalizma, te da nije bila široko prisutna u nacionalističkim
narativima naroda Jugoslavije.
Paralelno s prikazivanjem Srba kao “Balkanaca” u javnom diskursu se
sve češće derogira i delegitimira socijalizam i Narodnooslobodilačka borba.
U mnogim tekstovima se, na tragu opreke Europa/Balkan “boljševičko” i
“totalitarno” dovodi u vezu sa srpskim, te se tako negdje implicitno, a negdje
eksplicitno Srbe dovodi u vezu s poslijeratnim egzekucijama i represijom koja
se događala za vrijeme socijalističke vlasti. Povijest se sve više revidira tako da
se Hrvate predstavlja kao žrtve eksplicitno državne opresije, a implicitno Srba.
U ranije spomenutom tekstu iz Glasa Slavonije se tako “partizanština”, stilski
označena pejorativom, zajedno sa četništvom, ustaštvom i separatizmom po-
bunjenih Srba stavlja u “košaru balkanizama”. Distanciranje od socijalističkog
nasljeđa, doduše oprezno, počinje već prije pobjede HDZ-a na izborima, izvje-
štajima s Bleiburškog polja i s ostalih mjesta na kojima su pogubljeni pripad-
nici poraženih vojski nakon Drugog svjetskog rata, a zahuktava se za vrijeme
i nakon nemirnog ljeta 1990. godine. Šestog srpnja, prije početka pobune
krajiških Srba, Slobodna Dalmacija će u rubrici “U zrcalu štampe” prenijeti in-
tervju s Pericom Juričem zamjenikom republičkog ministra policije originalno
objavljen u Večernjem listu. U njemu, Perica Jurič izjavljuje sljedeće:
Da su me u ovu kuću doveli prije nekoliko mjeseci, (zgradu
republičkog Sekretarijata za unutrašnje poslove n. a.) sigur-
no me ne bi mogli dovesti već donijeti! Imao sam predrasude
koje su bile opravdane, jer ljudi su, Hrvati, bili zatvarani, pro-
gonjeni, među ostalim i zbog ‘pevanja ustaške pesme Lepa
naša’ (SD, 6. srpnja 1990).

Juričevo korištenje ekavice kad govori o “pevanju Lepe naše” (inače službene
himne SR Hrvatske za vrijeme SFRJ) služi identifikaciji hrvatskih Srba kao
onih koji su provodili navodnu represiju nad Hrvatima, implicirajući da su
odnosi moći prije promjene vlasti bili krojeni u korist Srba te da su oni tu moć
koristili kako bi progonili Hrvate na etničkoj osnovi. U Glasu Slavonije, 26. srp-
nja 1990., buduća ratna izvjestiteljica Ana Diklić će u tekstu “O oružju i ratu”
napisati da se politički predstavnici hrvatskih Srba “više ne mogu skrivati iza
firme jugoslavenstva” i “partije mirisnog cveća čiji stijeg su nosili upravo Srbi”
(GS, 26. srpnja 1990). Sličan obrazac primjenjuje se kad se govori o navodnim
zločinima partizana nakon Drugog svjetskog rata. Interes za slučajeve parti-
zanske odmazde nad članovima poraženih vojski i civilima snažno je porastao
nakon dolaska HDZ-a na vlast i brojna svjedočanstva i priče preživjelih iz
poratnog razdoblja su prenošene i u Slobodnoj Dalmaciji i u Glasu Slavonije, če-
sto s preuveličanim brojkama i bez navođenja nedvojbenih izvora za pojedine
informacije. Rijetka su bila čak i svjedočanstva iz prve ruke. Navedenim se
stradanjima često daje velik emotivni naboj i pretvara ih se u slučajeve naci-
onalnog progona Hrvata od strane Srba. Takvi primjeri odražavaju širi trend
historijskog revizionizma i negacionizma, koji se ponovno budi u zemljama
Srednje i Istočne Europe nakon pada Berlinskog zida.
U zemljama bivše Jugoslavije revizionizam se manifestira kao nova rein-
terpretacija Narodnooslobodilačke borbe. Narodnooslobodilačka borba u neku
ruku prestaje biti zajednička antifašistička borba jugoslavenskih naroda protiv
fašizma i okupacije i počinje se opisivati kao ideološki i etnički sukob, te kao
početak “komunističkog totalitarizma”. Između ostalog poticaj revizionizmu
dao je Franjo Tuđman reinterpretacijom hrvatske uloge u Drugom svjetskom
ratu. Te reinterpretacije, obavljivane isprva pod egidom akademske historio-
grafije, a kasnije kao dio novog odnosa prema povijesti, imale su za cilj obnav-
ljanje hrvatskog nacionalnog ponosa za koji je Tuđman smatrao da je narušen
nametanjem povijesne krivnje zbog kolaboracije dijela Hrvata s nacističkom
Njemačkom i sudjelovanja ustaša u Holokaustu (MacDonald, 2002: 166).
Tuđman je naročito bio posvećen umanjivanju ustaškog zločina u Jase-
novcu, tvrdeći da je Jasenovac uteg krivnje stavljen Hrvatima oko vrata kako
bi ih Srbi lakše držali u pokornosti (MacDonald, 2002: 166—167). Umanjivanje
broja Srba, Židova, Roma i protivnika zločinačke NDH u logoru smrti Jaseno-
vac, išlo je ruku pod ruku s naglašavanjem i komemoriranjem poslijeratnih
egzekucija koje su partizani 1945. izvršili nad pripadnicima poraženih vojski

i kolabocionistima. Komemoracija koja je privukla najviše pažnje početkom
1990-ih odvijala se na Bleiburškom polju, lokaciji koja je služila kao simbol
svih poslijeratnih odmazdi partizana nad poraženim vojskama. Poslijeratna
izvansudska smaknuća osoba za koje se vjerovalo da su surađivale s nacistima,
bila su izuzetno česta pojava u zemljama koje su iskusile nacističku okupaciju.
No, unutar novog nacionalističkog narativa, trudilo se instrumentalizirati
te egzekucije kako bi se antifašističku pobjedu u Drugom svjetskom ratu
prikazalo kao početak dugotrajne opresije Hrvata u socijalističkoj Jugoslaviji.
Iako je Jugoslavija bila višenacionalna federacija, u tim novim interpretacija-
ma povijesti ona je prikazivana kao instrument srpske opresije nad Hrvatima.
Samim time, stvarne i izmišljene odmazde antifašista nad kolaboracionistima
dobivaju nacionalni karakter, prvenstveno kao zločini Srba nad Hrvatima.
Premda je sam Tuđman, koji je bio sudionik Narodnooslobodilačke borbe,
oklijevao javno i oštro osuditi antifašizam Titovih partizana, u tisku se po-
vremeno javljaju članci koji povezuju antifašizam sa srpskim nacionalizmom
i predstavljaju Hrvate kao žrtve partizana. Glas Slavonije tako u srpnju 1990.
objavljuje nekoliko priča o prijekom sudu kojeg su partizani potkraj Drugog
svjetskog rata uspostavili u Tovarniku. Autor iznosi da su građani Tovarnika
bili “ubijani i mučeni zato što su Hrvati” (GS, 8. srpnja 1990). U nastavku član-
ka koji je objavljen pet dana kasnije, prenosi se priča o tome kako su partizani
u Slavoniji Hrvate “bacali s tornja Srpske pravoslavne crkve” (GS, 13. srpnja
1990). Može se reći da ta slika služi povezivanju Srba sa zločinima nad nevi-
nim civilima i ratnim zarobljenicima, a odabir bogomolje daje zločinu pomalo
ritualni ton i implicitno opet identificira Srbe kao počinitelje zločina. Sličnoj
svrsi služi i kovanica “srbopartizanski” koju je 11. kolovoza 1990. godine u
intervjuu danom Slobodnoj Dalmaciji upotrijebio glavni tajnik HDZ-a Miljenko
Žagar, izjavivši da je prije 1990. “sve što je bilo partizansko ili srbopartizansko
bilo dobro, a sve ostalo loše” (SD, 11. kolovoza 1991). Ta kovanica će se u nastav-
ku devedesetih povremeno koristiti u člancima koji govore o egzekucijama
koje su partizani 1945. provodili nad kolaboracionistima. Tako se s vremenom
“balkanizirani” hrvatski Srbi počinju poistovjećivati s autoritarnim vlasto-
dršcima jugoslavenskog perioda hrvatske povijesti te se pritom istovremeno
daje nacionalni naboj stvarnim i imaginarnim tragedijama hrvatskog naroda,
a Narodnooslobodilačka borba iz zajedničke borbe svih naroda Jugoslavije
naroda protiv fašističkog okupatora i domaćih kvislinga polako se redefini-
ra kao zločin komunista isključivo srpskog porijekla nad slobodoljubivim i

miroljubivim Hrvatima. Žagar će u tim procjenama otići osobito daleko i u
spomenutom intervjuu ustvrditi da su Hrvati najveće žrtve boljševizma i da
su u zločinima nad Hrvatima nakon rata stradavali i “od dijela Srba četničke
provenijencije” (SD, 11. kolovoza 1990).
Nakon izbijanja rata u Hrvatskoj, Srbi i komunisti/partizani postaju dio
istog negativno konotiranog ideologema neprijatelja i agresora. Slobodna Dal-
macija će tako ubrzo tijekom ljeta 1991. ukloniti iz svog impresuma podatak
o odlikovanju koje je Josip Broz Tito dodijelio listu. U Glasu Slavonije će se
objedinjavati srpski, jugoslavenski i komunistički karakter neprijatelja često i
pomoću novostvorenih kompozita poput “srbočetnika”, “srbo-jugoslavenske
armije” i “agresora” kojima “vrijeme urezuje zvjezdasto-kokardolike znakove
na čela” (GS, 4. rujna 1991). Pred početak školske godine, u rujnu 1991., Ne-
venka Levak je u Glasu Slavonije kritizirala udžbenike iz prirode i društva zbog
njihova sadržaja o Narodnooslobodilačkoj borbi. U članku “Srbo-komunističke
podvale u udžbenicima” autorica otvoreno uspoređuje partizane iz Drugog
svjetskog rata i pobunjene Srbe koje naziva “četnicima”, tvrdeći da su i jedni i
drugi dolazili do hrane i potrepština pljačkanjem Hrvata (GS, 11. rujna 1991). U
ratnim izvještajima se pak, učestalo izvještava da “okupatorska armija pokuša-
va uništiti sve što nije uspjela 1945.” (GS, 6. rujna 1991), čime se rat u Hrvat-
skoj predstavlja kao nastavak Drugog svjetskog rata, a narodnooslobodilačka
vojska se pritom grubo izjednačava sa srpskim nacionalistima i separatistima.
“Hajduci” i “teroristi”
Na negativnu heteropredodžbu Srba kao “Balkanaca” direktno se nadovezuje

niz predodžbi kojima se pobunjene Srbe opisuje kao “hajduke”, “odmetnike”
i “teroriste”. Takav vid izvještavanja je, kako upućuje Ivo Žanić direktno pre-
slikan od predstavnika političke vlasti u Hrvatskoj, koja se, iako u to vrijeme
u sukobu sa saveznom vladom, željela predstaviti kao legitimna. Povijesno,
hajduci su na području Balkana bili odmetnici koji su djelovali na razmeđi
Osmanskog i Habsburškog carstva te Venecije, djelujući kao razbojnici, ali
također uživajući i ugled kao borci protiv imperijalnih središta. Samim time,
njihov povijesni prikaz je višedimenzionalan i kompleksan i figura hajduka je
u različitim povijesnim kontekstima bila različito reprezentirana. Ponegdje
je tako imaginarij “hajdučije” bio apropriran kao znak borbe za nacionalno

oslobođenje od tuđinske vlasti ili okupatora, dok je ponegdje “hajduk” postao
simbolom osobe s druge strane zakona. Upravo predstavnici vlade najčešće
opisuju Srbe kao “hajduke” i “odmetnike”. Stjepan Mesić je tako nedugo na-
kon izbijanja takozvane “balvan revolucije” u kolovozu 1990. nazvao postav-
ljanje barikada i odricanje poslušnosti kninske milicije “cestovnom hajduči-
jom” (Vjesnik, kolovoza 1990). Sam pojam “hajduk”, kojim će se često nazivati
pobunjeni Krajišnici, povijesno je na prostoru jugoistočne Europe imao
ambivalentno značenje: u folklornim predajama hajduci su često bili pobunje-
nici protiv nelegitimne i tuđinske vlasti, dok se u povijesnim izvorima elita
hajduci povezuju s razbojništvom i okrutnostima. Prema tome, možemo reći
da predstavnici hrvatske vlasti preuzimaju percepciju hajduka iz austro-ugar-
skih, mletačkih ili turskih izvora, nasuprot “folklornom narativu o hajducima”
(Žanić, 2018: 94). Takva percepcija odaje da se hrvatski političari smatraju
predstavnicima centralne vlasti, pa se, u neku ruku, naglašava navodni kon-
tinuitet između tadašnje hrvatske vlasti i ranijih imperijalnih vlasti. Nadalje,
prostor Krajine i njegovi stanovnici, kad ih se naziva “hajducima”, a ne samo
“kriminalcima” ili “ teroristima” bivaju izmješteni iz trenutnog vremena u
daleku prošlost. Time se implicira da njihova pobuna nije samo nasilnička i
nelegitimna, već se njihovo djelovanje prikazuje kao arhaično, “primitivno” u
odnosu na “modernu” središnju vlast.
U ranijim izvještajima Srbe se najčešće naziva pobunjenicima ili odmetni-
cima, a u kasnijim ih se izvještajima predstavnika vlasti ili političkih stranaka
zove hajducima i teroristima. Situacija se značajno mijenja nakon napada
na policijsku stanicu u Pakracu, a osobito nakon plitvičkog uskrsnog inci-
denta kad i novinari počinju otvoreno opisivati ponašanje pobunjenih Srba
navedenim terminima. Tako će u nepotpisanom izvještaju od 5. ožujka 1991.
prenesenom u Glasu Slavonije upad kninskih milicionera u pretežno hrvatsko
selo Kijevo biti opisan kao “bezobzirni akt hajdučije” (GS, 5. ožujka, 1991), a
7. ožujka će pregled stanja u Krajini biti objavljen pod naslovom “Nastavlja se
hajdučija i razbojništvo”. Nakon obračuna na Plitvičkim jezerima, Slobodna
Dalmacija koristi za od Hrvatske odmetnute milicionere naziv “paradržavni
teroristi” a pokušaj zauzimanja nacionalnog parka opisuje “brutalnim terori-
stičkim činom” (SD, 1. travnja 1991). Pritom valja istaknuti da većina komenta-
tora koji pišu za Slobodnu Dalmaciju za eskalaciju sukoba podjednako optužuju
hrvatske, kninske i beogradske vlasti. Dominantni narativ zastupljen među
kolumnistima Slobodne Dalmacije tijekom travnja 1991. ističe da su političari i

stranački vođe, vođeni partikularnim interesima isprovocirali sukob i izazvali
pogibiju nedužnih ljudi (SD, 1. travnja 1991).
Glas Slavonije koji u to vrijeme djeluje pod mnogo direktnijim pritiskom
Branimira Glavaša i osječkog HDZ-a u puno većoj mjeri preuzima dominantni
narativ hrvatskih vlasti. Tako Drago Hedl o događajima na Plitvicama piše:
“Možda predugo tolerirano bezvlašće i hajdučija pretvorili su se u terorističku
akciju, pobunu i divljaštvo” (GS, 1. travnja 1991). Pobunjenike s Plitvica, Hedl
opisuje na izrazito emotivan način, odstupajući od uobičajeno odmjerenog
tona kojim je pisao uredničke priloge, kao “otpadnike, desperadose, pobunje-
nike, i – ne znamo uopće kako ih nazvati” (Ibid). U izvještavanju je vidljiva
razlika između afektivno neutralnije pravno-političke kvalifikacije “terorista”
i “naoružanih pobunjenika” i puno emotivnijih ideologema poput “despera-
dosa”, “odmetnika” i “hajduka”. Dok pojmovi iz prve skupine jednostavno
opisuju pobunu u pojmovima koji suprotstavljaju legitimne snage vlasti i
Srbe koji se za svoje interese bore nelegalnim i nelegitimnim putem, drugi set
pojmova nosi daleko veći emotivni naboj. Kategorije “hajduka” i “desperado-
sa” su pojmovi koji su krojeni da izazovu daleko veći strah i moralnu osudu, te
djeluju egzotizirajuće i pomalo dehumanizirajuće u odnosu na pobunjenike.
Žanićevim riječima, dok je terorist ili buntovnik netko tko se jednostavno
odrekao zakonitog i mirnog načina borbe za svoje interese, “hajduk” ili
“razbojnik” je netko tko krši državne i ljudske zakone iz niskih pobuda (Žanić,
2018: 94). Nazivanje Srba iz Hrvatske tim terminima je u travnju 1991. bilo to-
liko učestalo da je vijećnica Vera Đukarić prosvjedovala protiv predstavljanja
srpskog naroda u terminima “hajduka, bandita, desperadosa, odmetnika, ba-
rikada, revolucionara...” (GS, 13. travnja 1991). Prema izjavama koju je skupina
Srba iz Baranje dala Glasu Slavonije nazivanje Srba razbojnicima je do sredine
1991. postalo normom u hrvatskim mainstream medijima: “...svakog se dana
na njoj (HTV nap. a.) pet puta u svakim vijestima za Srbe kaže da su banditi,
naoružana banda, četnici, odmetnici, komandosi.” (Ibid).
Nakon incidenta u Borovu Selu diskurs razbojništva se intenzivira i slika
“hajduka odmetnutih od ljudskog zakona” transformira se u sliku pobunjenika
kao potpuno nehumanih i ponegdje čudovišnih osoba. U Slobodnoj Dalmaciji
su pripadnici paravojske iz Borova Sela opisivani u izrazito emotivno nabije-
nim pojmovima kao “životinjske spodobe u ljudskom obličju” i “bradate zvi-
jeri” (SD, 5. svibnja 1991). Glas Slavonije 4. svibnja prenosi izvještaj s prosvjed-
nog skupa u Osijeku na kojem je govorio i Petar Kljajić, predsjednik Okružnog

suda i jedan od osnivača HDZ-a u Osijeku, koji je, odgovarajući na uvredljivo
skandiranje okupljenih prosvjednika izjednačio Srbe s teroristima: “Zašto
vrijeđate poštene Cigane, jer Srbi nisu Cigani? Cigani i Romi nisu nikad bili
teroristi, to samo mogu biti Srbi, koji se još do danas nisu izjasnili da su lojalni
hrvatskoj republici i hrvatskom vrhovništvu” (GS, 4. svibnja 1991).
Iako su prosvjedi Hrvata nakon Borova Sela često postajali nasilni, nasilje
na tim prosvjedima je legitimirano u tisku, te nije opisano kao etnički motivi-
rano nasilje već kao legitiman izraz građanskog nezadovoljstva. Drugog svibnja,
koristeći kao povod umorstvo bibinjskog policajca Franka Lisice, ubijenog u
Polači, oko dvije tisuće ljudi naoružanih palicama i vatrenim oružjem protut-
njalo je središtem Zadra uništavajući izloge, ugostiteljske objekte i domove
zadarskih Srba. Uništeno je na desetke objekata, a narednih dana su još mnogi
lokali dignuti u zrak eksplozivom, a prema nekim navodima, počelo se s pro-
tjerivanjima, otmicama, pa i ubojstvima zadarskih Srba i “nelojalnih” Hrvata
(Marinković, ožujak 2010). Izvještavanje Slobodne Dalmacije o tom višednev-
nom divljanju, koje je rezultiralo milijunskom štetom, protjerivanjem građana,
pa čak i umorstvima, bilo je izrazito pristrano. U Slobodnoj Dalmaciji se tako 3.
svibnja govori jedino o “gnjevnom” prosvjedu Bibinjaca za koje se navodi da
su se “mirno razišli” (SD, 3. svibnja 1991). Sutradan, članak potpisan inicija-
lima J.Š. prenosi priopćenje Međustranačkog savjeta za obranu općine Zadar
u kojem se ističe kako je “prosvjed protekao dostojanstveno” ali da se “mali
dio malodobnih građana otrgao kontroli i počinio štetu na objektima čiji su
vlasnici i srpske i hrvatske nacionalnosti” (SD, 4. svibnja 1991). U broju od 5.
svibnja, govori se o sličnim prosvjedima diljem Hrvatske, pa se između ostalog
spominje i razbijanje izloga i uništavanje objekata. No, naoružane počinitelje
takvih radnji se ne naziva nasilnicima i kriminalcima, već te izraze etničkog
progona novinari Slobodne Dalmacije nazivaju iskazivanjem nezadovoljstva
građana zbog pogibije hrvatskih policajaca, a počinitelje ili neutralno nazivaju
“nepoznatim počiniteljima” ili “grupama građana” (SD, 4. svibnja 1991). Postup-
ke hrvatskih prosvjednika u Osijeku slično će braniti i novinar Glasa Slavonije.
Za prosvjed na kojem su se skandirale parole koje su pozivale na nasilje prema
Srbima i palile srpske, jugoslavenske i partijske zastave, izvjestitelj je rekao da
je “nabijen žestinom, hrvatski narod progovorio srcem” (GS, 4. svibnja 1991).
Kako se približavala jesen 1991., predodžba o hrvatskim Srbima kao krimi-
nalcima počinje u potpunosti dominirati u člancima u Glasu Slavonije. Prostor
Krajine tako postaje zemlja potpunog bezakonja gdje “tenkovi i transporteri

brinu o orgijanju” (GS, 4. rujna 1991), supruga jednog navodnog političkog
funkcionara Krajine je “krvava doktorica koja potiče supruga na svireposti i
pritom zacijelo doživljava orgazam” (GS, 5. rujna 1991), a borba protiv JNA i
srpskih pobunjenika postaje “otpor da se brani civilizacija” (ibid.). Od po-
četnih kvalifikacija o “terorizmu” i pobuni, preko definiranijih ideoloških
odrednica “hajdučije” i “razbojništva”, u drugoj polovici 1991. ratni sukob u
Hrvatskoj se sve više predstavlja kao manihejska borba Europe, civilizacije,
humanosti, reda i zakona protiv posve animalnih i dehumaniziranih pobu-
njenika. Postepeno je slika monstruoznih “bradatih zvijeri” i “razbojničkih
hordi”, kojima se suprotstavljaju građani motivirani pravedničkim gnjevom,
postala dominantnim načinom prikazivanja sukoba. Kategorije pridavane
hrvatskim vlastima s jedne i pripadnicima paravojski s druge strane, postat će
etničke kategorije – pravednih Hrvata koji se brane i krvoločnih Srba ogrezlih
u bezakonje.
Petokolonaši i zavjernici
Proliferacija raznih teorija zavjere i izvještaja o “unutarnjim neprijateljima”

učestala je pojava u vremenima društvenih kriza i sukoba. Politolog Nebojša
Blanuša objasnio je nastanak i ulogu teorija zavjere preko modela koji počiva
na lacanovskoj psihoanalizi. Ukratko, Blanušin model pretpostavlja da teorije
zavjere nastaju u trenucima kad dolazi do iznenadne i izvanredne situacije
koja “vodi prema krizi svijesti u kojoj se čini da je svijet izbačen iz ravnoteže
ili izokrenut naglavce” (Blanuša, 2011: 36). U takvim slučajevima traga se
za objašnjenjima “što ili (češće) tko je odgovoran za nastalu nevolju” a ta
objašnjenja rezultiraju procesom usidravanja, metaforizacije i konkretiziranja
slike podmuklih neprijatelja koje je potrebno pobijediti i/ili eliminirati (ibid.).
Antagonizmi, na kojim počiva svako društvo projiciraju se u specifičnu sliku
neprijatelja kojeg se smatra odgovornim za neuspjeh i nejednakosti u društvu
(ibid: 60). Kriza u kojoj se jugoslavensko društvo našlo osamdesetih godina
prošlog stoljeća, rezultirala je brojnim teorijama zavjere, isprva onima koje
su “identificirale” neprijatelje zajedničkog socijalističkog projekta (primjer
takvih su prozivke i afere vezane uz takozvanu “Bijelu knjigu” u kojoj su
brojni hrvatski i srpski intelektualci opisani kao širitelji subverzivnih i/ili
nacionalističkih ideja), a jačanjem nacionalizma (ponajprije u Srbiji, na-

kon uspona Slobodana Miloševića) sve su češće teorije zavjere koje za krizu
pronalaze krivce u pripadnicima drugih naroda Jugoslavije. Bez ulaženja u
konkretne psihoanalitičke temelje Blanušine teorije, za analizu teorija zavjere
u javnom prostoru nije toliko bitno jesu li one istinite, djelomično istinite ili
u potpunosti fabricirane, već način na koji se informacije o njima plasiraju u
medijski prostor i kako djeluju kao sredstvo proizvodnje diskursa ili sredstvo
mobilizacije populacije.
Negativna slika srpske politike kao inherentno zavjeraške je mnogo
starija od njezine konkretne manifestacije koja se u hrvatskoj javnosti pojavila
devedesetih godina prošlog stoljeća. Imagem Srba kao zavjeraškog naroda,
nadovezivao se na predodžbu hrvatske vlasti kao predstavnika legaliteta, javne
i demokratske vladavine, nasuprot skrivenih snaga koje žele tajno potkopati
same temelje društva. Povijesno, trop o “srpskoj zavjeri” dio je tradicije koja
srpsku političku povijest čita uglavnom kroz djelovanje tajnih društava poput
“Crne ruke”, a koja je postala uvriježenom interpretacijom uzroka Prvog svjet-
skog rata u Austro-Ugarskoj Monarhiji. U narativima hrvatskih nacionalista
u međuratnom razdoblju i u ustaškoj emigraciji poslije Drugog svjetskog rata,
više navodno srpskih tajnih društava, između ostalih “četnici”, “Crna ruka”,
“Slavenski jug” i “Orjuna” bivaju prokazanima u raznim teorijama zavjere kao
organizacije koje za glavni cilj imaju uništavanje hrvatskog nacionalnog identi-
teta i širenje “velikosrpskih” ideja (MacDonald, 2002: 109).
Na početku devedesetih, nakon prvih višestranačkih izbora, na tu se
bogatu tradiciju teorija zavjere u javni prostor počinju plasirati nove teze koje
govore o sličnim skupinama, u pravilu koordiniranima iz Srbije, koje djeluju
s ciljem destabilizacije nove hrvatske vlasti. Tako će se u priopćenju HSLS-a
povodom prekinute utakmice između Dinama i Crvene zvezde u Maksimi-
ru, 13. svibnja 1990. godine, reći da su navijački neredi “smišljeno izazivanje
incidenta sa svrhom destabiliziranja Hrvatske” (GS, 15. svibnja 1990). Četiri
dana kasnije, članak Darka Koričanca će iznijeti sumnju u sastav policijskih
snaga u Hrvatskoj, baziranoj na etničkoj strukturi policije. Koričanac se tako
pita: “Može li se država pouzdati u svoje policijske snage? Jesu li one uopće dr-
žavne ili bi se zbog svog heterogenog nacionalnog sastava u slučaju nereda ipak
opredijelile za jednu stranku?” (GS 19. svibnja 1990). Koričanac također ističe
bojazan zbog činjenice da su policijski komandiri često “pročetnički orijentira-
ni” (ibid.). Iako članak na kraju donosi brojke kojima dokazuje da je većina poli-
cajaca i komandira hrvatske narodnosti, čini se da je članak ipak odraz sumnje

u lojalnost policijskih snaga u vremenu kad su zagrebački policajci optuživani
za preveliku popustljivost prema “delijama” koji su izazivali nerede u Zagrebu.
Uz sumnju u odanost policijskih snaga, česte su i izjave o mogućem izvo-
zu Miloševićeve “antibirokratske revolucije” u Hrvatsku. Vlasti u Hrvatskoj će
na pobunu Srba u kolovozu gledati upravo kao na pokušaj izvoza antibirokrat-
ske revolucije, a takav diskurs će se redovito javljati i u medijima. Svetozar Sar-
kanjac će u Glasu Slavonije reći da je “nova Hrvatska postala metom unutarnje
i vanjske zavjere i antidemokratskih i dogmatskih hegemonističkih i unitari-
stičkih snaga... Oni idu za tim da Hrvatsku destabiliziraju i kosoviziraju” (GS,
7. kolovoza 1990). Sarkanjac ne imenuje jasno vanjske i unutarnje neprijatelje,
ali priča o kosovizaciji ne ostavlja sumnje da se u slučaju vanjskih neprijate-
lja radi o Miloševiću i rukovodstvu Srbije, koje se posredno identificira kao
savez “tvrdolinijaških” komunista (“antidemokratski”, “dogmatski”) i srpskih
nacionalista (“hegemonistički”, “unitaristički”). “Unutarnji neprijatelji” iz
članka su jasno identificirani kao kninski Srbi koji “u gradu hrvatskog kralja
Zvonimira” insceniraju “protuhrvatske, ekstremističko srpske i velikosrpsko
četničke skupove” (Ibid). Isticanje Knina kao “grada hrvatskog kralja Zvoni-
mira” ovdje služi legitimaciji Knina kao povijesnog hrvatskoga grada usprkos
njegovom etničkom sastavu 1990. godine, pretpostavljajući tako srednjovje-
kovnu prošlost sadašnjosti, odnosno tadašnjoj kompleksnosti nacionalnog
sastava stanovništva. Takva formula tipična je za nacionalistička “svojatanja”
etnički mješovitih teritorija kakva su česta u vremenu raspada Jugoslavije, a
nizanje kompozitnih i pomalo tautoloških buzzwordova naziva ostavlja dojam
da se radi o koluziji opasnih skupina antagonističkih spram percipirane nacio-
nalne zajednice koje su određene jedino negativnim atributima koji bi trebali
evocirati strah.
Takav diskurs dolazi iz samih centara političke moći. Dokaz tome je govor
Franje Tuđmana 15. kolovoza, na sastanku s novinarima redakcija iz Hrvatske
i dopisnicima iz Zagreba. Tuđman otvoreno govori da je Hrvatska suočena “s
dobro organiziranom urotom čiji je cilj destabilizacija demokracije u Hrvat-
skoj” (SD, 15. kolovoza 1990). Tuđman je kao organizatore te “urote” naveo
“ekstremne elemente među srpskim narodom” (ibid.). Paralelno s optužbama
za urotu s ciljem destabilizacije Hrvatske, počinje i traženje takozvanih “peto-
kolonaša”, osoba koje se medijski optužuje da prikriveno rade protiv interesa
hrvatskog naroda i djeluju kao agenti navedene destabilizacije. U danima koji
su prethodili “balvan revoluciji” u Glasu Slavonije mnogo medijskog prostora

dobiva sukob tadašnjeg osječkog gradonačelnika Zlatka Kramarića s rektorom
Osječkog sveučilišta pedagogom Milanom Ratkovićem. Zlatko Kramarić se
trudio umiješati u rad Sveučilišta i smijeniti rektora. U Glasu Slavonije prostor
je dan i jednom i drugom sugovorniku, ali se iz postavljenih pitanja vidi da je
novinar skloniji Kramariću. Kramarić je, tijekom 1990. i 1991. redovito pisao
kolumnu “Riječ gradonačelnika” u Glasu Slavonije u kojoj se nije libio kritizira-
ti neistomišljenike sa Sveučilišta, a glavni argumenti su mu bili njihova upitna
lojalnost i nacionalna pripadnost. U intervjuu se obrušio na netom izabranog
rektora i članove akademske zajednice koji su ga podržavali: za Kramarića
oni su ljudi “s pozamašnim stažom u službi starog režima i novim nastupom
boraca za srpska prava”, koji su “skinuli maske i pokazali svoje pravo, bradato
lice” (GS, 25. kolovoza 1990). Sveučilište i akademska zajednica će i kasnije
postati predmetom bezobzirnih napada: Nevenka Levak će tako u dva članka
objavljena 7. i 8. rujna 1991. prozivati profesore koji se nedovoljno angažiraju
oko obrane Osijeka ističući da su mnogi od njih “obrazovali četnike” (GS, 7, 8. i
9. rujna 1991).
Nakon incidenta u Borovu Selu, spominjanje urota protiv Hrvatske i op-
tužbe za “sumnjivu lojalnost” postat će česte i u Slobodnoj Dalmaciji, a u Glasu
Slavonije, koji je već pretrpio privatizaciju pod “dugim cijevima” od strane
Branimira Glavaša (Hedl, 2010: 83) doseći će izrazit intenzitet. U Slobodnoj
Dalmaciji će se Mislav Kukoč tako okomiti na hrvatske zastupnike u Save-
znom vijeću Savezne skupštine i tražiti obznanjivanje njihovih imena kako bi
se javnost upoznala s “pronositeljima izdaje nacionlnih interesa” (SD, 2. svib-
nja 1991). Kukoč će se 6. svibnja okomiti i na izvještavanje Yutela, nezavisne
televizijske kuće koja se nastojala suprotstaviti nacionalizmu i izvještavati o
krizi iz pro-jugoslavenske, ali ne i unitarističke perspektive. U članku naslov-
ljenom “Miris građanskog rata” Kukoč će ismijavati “neutralni Yutel koji sve
to (događaje iz Borova Sela, nap. a.) mrtav hladan prenosi s odmakom prividne
objektivnosti, trudeći se brižljivo da pod svaku cijenu uspostavi ekvidistanciju
osuda ‘obiju zaraćenih strana’” (SD, 6. svibnja 1991). Napad na novinare Yutela
bio je jedan od ranih pokušaja propitkivanja lojalnosti onih osoba unutar
javne sfere čije izvještavanje nije smatrano dovoljno “domoljubnim” u ratnim
događajima koji su uslijedili. No Kukočeve ironične kritike bile su blage u
usporedbi s tekstovima koji su u ljeto i jesen 1991. godine objavljivani u Glasu
Slavonije. Krajem srpnja 1991. Glas Slavonije koji je i prije bio pod velikim
pritiskom osječkog HDZ-a, sad je potpuno pao u ruke ljudi bliskih Branimiru

Glavašu i uskoro se počeo truditi da pronalaženjem izdajnika nadmaši i zlogla-
sni Slobodni tjednik. Već ranije, poslije napada na hrvatske policajce u Borovom
Selu, napad se promatra kao elaborirana obavještajna akcija. U organiziranju
zasjede je, navodno, sudjelovala dobro organizirana grupa terorista uglavnom
sačinjena od “profesionalnih ubojica, plaćenika i bivših agenata Sekuritatea
koje je kao prebjege iz Rumunjske prihvatila srbijanska služba državne sigur-
nosti” (GS, 6. svibnja 1991). “Pouzdan i anoniman izvor” je neimenovanom
novinaru prenio da su na tijelima poginulih terorista otkriveni “tetovirani
znakovi i šifre” koji ih odaju kao tajne agente. Isti članak netočno prenosi da
su hrvatski policajci ubili pedeset terorista, što je navodno potvrdio i MUP, kao
i da su policajci presreli šifrirane poruke na rumunjskom jeziku.
Kasniji članci u Glasu Slavonije ističu se još bezobzirnijim prozivanjima
hrvatskih Srba i “nelojalnih Hrvata”. Nevenka Levak tako u brojnim izvještaji-
ma od 14. rujna donosi popise imena Srba iz baranjskih sela koje naziva “zvije-
rima” (GS, 14. rujna 1991). U nepotpisanoj seriji članaka “Stanje u porobljenoj
Baranji” kaže se: “Raspolažemo i imenima Hrvata koji su spremno dočekali
svojih pet minuta da bi se stavili na dispoziciju novoj vlasti, ali još imaju
vremena dobro razmisliti o svom udjelu u baranjskoj tragediji”. Implicirana
prijetnja Hrvatima koji su se na nigdje specificiran način “stavili na dispoziciju
novoj vlasti” u sutrašnjem će nastavku biti mnogo eksplicitnije artikulira-
na, pa će tako biti objavljen dug popis imena “nelojalnih” Hrvata i njihovih
članova obitelji, za mnoge od kojih je navedeno u kojim gradovima žive, te će
autor izraziti nadu da će navedeni “dobiti metak” (GS, 15. rujna 1991). Osim
Hrvata čija je krivica bio ostanak na okupiranim područjima, novinar potpisan
imenom N. Špoljarić govori da i u Osijeku postoje “kosovci i petokolonaši” koji
za vrijeme zamračenja ostavljaju upaljena svjetla i tako daju “signale neprija-
telju” (GS, 9. rujna 1991).
Brutalni i zločinački aspekti ratne situacije u Osijeku u ljeto i jesen 1991.
kasnije su jasno opisani tijekom suđenja Branimiru Glavašu i ostalima. Ako na
umu imamo činjenice otkrivene u tim istragama, jasno je kako je prozivanje
pojedinih osoba kao “rodbine zločinaca” ili “kosovaca i petokolonaša” u tim
ratnim vremenima moglo predstavljati i smrtnu presudu. Optužnica koju
je 2008. protiv Glavaša i drugih podiglo Županijsko državno odvjetništvo
u Zagrebu navodi kako je “nakon što je tijekom ljeta 1991. godine Branimir
Glavaš zapovjedio drugoopt. Ivici Krnjaku i trećeopt. Gordani Getoš-Magdić da
iz redova provjerenih i pouzdanih osoba osnuju postrojbu za posebne, izvi-

đačko-diverzantske namjene pod njegovim nadzorom, te nakon što su oni tu
postrojbu osnovali, u više navrata zapovijedao im da protuzakonito lišavaju
slobode civile srpske i druge narodnosti, zlostavljali ih i usmrćivali” te da je
“za vrijeme oružanog sukoba naredio, a i propustio spriječiti, iako je bio dužan,
da se civilno stanovništvo ubija, prema njemu nečovječno postupa i da se pri-
mjenjuju protuzakonita zatvaranja, te da se civilima nanose ozljede tjelesnog
integriteta, pa je time počinio ratni zločin protiv civilnoga stanovništva.1
Zaključak
Slobodna Dalmacija i Glas Slavonije predstavljaju izuzetak u odnosu na mnoge

druge medije s početka devedesetih. U vrijeme kad su listovi poput Večernjeg
lista i Vjesnika zajedno s Hrvatskom televizijom već uvelike stavljeni u službu
nacionalističke mobilizacije, ove se novine nastoje oprijeti pritiscima i stvarati
nezavisan sadržaj vođen načelima pluralizma mišljenja i nepristranog izvješta-
vanja. Ipak, ni ti listovi nisu bili imuni na prenošenje nekih od izrazito negativ-
nih predodžbi hrvatskih Srba kakve su analizirane u ovom radu. Sva tri skupa
narativa o sukobima u Jugoslaviji predstavljena u ovom radu bili su isprva
narativi političkih elita, na jednak način na koji su narativi srpskog nacionaliz-
ma od sredine osamdesetih također bili produkt političkih elita u Srbiji.
Prvi narativ, onaj koji suprotstavlja balkanski identitet (poistovjećen sa
Srbima) i europski (poistovjećen s Hrvatima) nastao je puno prije ratova u Ju-
goslaviji, no prethodno je uvijek bio ambivalentniji i rijetko ga se postavljalo u
nacionalističku prizmu. Možda po prvi put, granice “Europe” i “Balkana” nisu
zamišljane isključivo kao granice koje dijele modernitet od “primitivizma”
već kao granice među narodima. Može se reći da je pojam Balkana, opterećen
brojnim kompleksnim orijentalističkim predodžbama, po prvi put poslužio
kao označitelj razdjelnice među južnoslavenskim narodima. Postepeno, i u
Glasu Slavonije i u Slobodnoj Dalmaciji, taj se pojam počinje poistovjećivati s
pojmovima “komunizma” i “boljševizma” te dolazi do svojevrsnog semantič-
kog ispreplitanja između pojmova “srpsko/komunističko/balkansko” pri čemu
1 Objedinjena i izmijenjena optužnica protiv Branimira Glavaša i drugih, preuzeto s https://

documenta.hr-/en/novosti/crime-in-osijek/assets/filesSudjenja Branimir_ Glavas_ objedinje-
na_i_izmijenjena_optuznica.pdf. Pristupljeno stranici 13. siječnja 2021.

se, naravno, ignoriraju mnogobrojni antikomunistički (i antijugoslavenski)
elementi u srpskoj nacionalističkoj ideologiji.
Narativ o “teroristima”, “hajducima” i “odmetnicima” je uobičajeni vid
delegitimiranja političkih zahtjeva određene skupine, kojom se tu skupinu
stavlja izvan zakona, te je uobičajen element političke komunikacije u broj-
nim sukobima. Kao recentan primjer mogu se izdvojiti trenutna prozivanja
pokreta Antifa i Black Lives Matter od strane pristaša Republikanske stranke
i pojedinih organa reda kao razbojničkih i terorističkih tijekom prosvjeda u
Sjedinjenim Američkim Državama u zadnjim danima Trumpove vlasti. Naime,
usred širokog nezadovoljstva uzrokovanog rastućim rasizmom i policijskom
brutalnošću, organizacija za obrazovanje redarstvenika ILEE na svojim je
mrežnim stranicama podijelila dokument u kojem pokret Black Lives Matter
naziva terorističkom i kriminalnom organizacijom koja u većini gradova
ima obučene snajperiste, spremne da u svakom trenutku ubijaju policajce i
građane (Foley, 2020). Ona isprva funkcioniraju kao sredstvo komunikacije
hrvatskih vlasti koje žele jasno opisati akcije pobunjenih Srba, od postavlja-
nja barikada i raspisivanja referenduma o autonomiji, do oružanih napada na
hrvatske policajce, kao nelegitimne i ilegalne akcije koje spadaju izvan sfere
političkog – u svijet kriminala i “razbojništva”. Postepeno će ipak doći do više
ili manje transparentnog stavljanja znaka jednakosti između pripadnika srp-
skog naroda i “terorističkog ponašanja”, na što su kao problem koji pogoršava
međuetničke napetosti ukazivali i pojedini hrvatski Srbi. Diskurs koji stavlja
hrvatske Srbe izvan najprije državnih, a potom i “ljudskih” zakona počet će
prelaziti u otvoren govor mržnje u člancima u Glasu Slavonije u poodmakloj
fazi rata, kad se hrvatske Srbe u potpunosti dehumanizira.
Narativ o “zavjeri” bio je jedan od vodećih narativa Hrvatske demokratske
zajednice i ostalih desnih stranaka prije, za vrijeme i nakon izbora 1990. godi-
ne. Nezadovoljstvo hrvatskih Srba, navijački neredi i akti građanskog neposlu-
ha postajali su dokaz “kosovizacije” Hrvatske i “izvoza birokratske revolucije”.
Zavjere koje organizira rukovodstvo Srbije kasnije će prerasti u tipično ratno
ponašanje prozivanja izdajnicima onih koji ne pristaju uz dominantnu naci-
onalističku politiku, a u Glasu Slavonije čak i objavljivanjem imena rodbine
sumnjivih Hrvata.
Navedeni narativi prodirali su u medijski prostor, prvo, jer su mediji dava-
li prostora samim političkim akterima, često i na prvim stranicama novina, da
bi nakon toga prodrli u kolumnističke retke, a na kraju postali i sastavnim dije-

lom medijskih reportaža. Taj prodor se ispočetka čini postupan i neprimjetan.
Narativi o “balkanskom mentalitetu” i “odmetništvu” hrvatskih Srba čije su
akcije “poticane iz Beograda” supostoje uz mnoge glasne i jasno artikulirane
glasove otpora dominantom nacionalističkom diskursu. Ta situacija se naglo
mijenja nakon incidenta u Borovu Selu. Sukob između hrvatskih redarstveni-
ka i članova paravojnih jedinica Srpske radikalne stranke2, rezultirao je time
da su i inače liberalni listovi poput Glasa Slavonije i Slobodne Dalmacije počeli
usvajati nacionalistički diskurs i djelovati u smjeru mobilizacije Hrvata za
obranu. U Slobodnoj Dalmaciji su takvi tekstovi prisutni u znatno manjem
opsegu i artikulirani su mnogo umjerenije. Glas Slavonije bio je puno spremniji
na usvajanje nacionalističkih narativa, a nakon njegovog preuzimanja, kad je
Dragu Hedla, koji se opirao nacionalizmu, smijenio dotadašnji novinar Slobod-
nog tjednika, Josip Kelemen, postao je jedan od listova koji otvoreno šire govor
mržnje protiv hrvatskih Srba i političkih protivnika HDZ-a.
Bibliografija
Izvori Literatura
Dnevni listovi: Barzilai-Nahon, K. 2008. Toward a theory

– Glas Slavonije, god. 1990. i 1991. of network gatekeeping: A framework for
– Slobodna Dalmacija, god. 1990. i 1991. exploring information control. Journal of
the American Society for Information Science
Pojedinački članci u ostalom tisku: and Technology, 59 (9): 1493—1512. Doi:
– Barišić, Marko. kolovoz 1990. Hrvatska https://doi.org/10.1002/asi.20857
suverena!, Glasnik Hrvatske demokratske
zajednice br. 15: 4. Bakić-Hayden, Milica. 2006. Varijacije na
– Letica, Slaven, 7. ožujak 1989. Vođe, mase temu “Balkan”. Institut za filozofiju i druš-
i modeli. Danas. tvenu teoriju, I.P. Filip Višnjić, Beograd.
– Marinković, Erenst. ožujak, 2010. Kristall-
nacht – Zadar 1991. Novosti. Blanuša, Nebojša. 2011. Teorija zavjera
– Novak, Zrnka. rujan 1990. Nema čistih i hrvatska politička zbilja 1980. — 2007.
ruku. Oslobođenje. Plejada, Zagreb.
2 Prema kasnijem svjedočanstvu ministra unutarnjih poslova Josipa Boljkovca, incidentu je

prethodio napad skupine članova HDZ-a koji su na selo ispalili rakete iz anti-tenkovskog
oružja “Armbrust” s ciljem pogoršavanja međuetničkih tenzija.

Čorak, Željka. 1993. Hrvatski spomenici: Pavelić, Boris. 2014. Smijeh slobode: uvod
rane od tuđe bolesti. Radovi Instituta za u Feral Tribune. Naklada Val, Rijeka.
povijest umjetnosti, 1 (15): 54—59.
Perković, Josipa. 2015. Kovanje rata u Sisku
Gagnon, Valerie Phillip. 2004. The myth of kroz pisanje lista Slobodni tjednik u razdoblju
ethnic war: Serbia and Croatia in the 1990s. od 1990. do 1993. Diplomski rad, mentor:
Cornell University Press, New York. Ozren Žunec. Filozofski fakultet Sveučili-
šta u Zagrebu.
Hedl, Drago. 2010. Glavaš: kronika jedne
destrukcije. Novi Liber, Zagreb. Rašeta, Boris. 1998. Slobodni tjednik i
Srbi u Hrvatskoj. Ljetopis SKD Prosvjeta, 3:
Jović, Dejan. 2003. Jugoslavija- država koja 140—156.
je odumrla. Prometej, Zagreb i Samizdat,
Beograd. Thompson, Mark. 1995. Kovanje rata:
mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Kanižaj, Igor. 2011. Propaganda protiv HHO, Zagreb.
istine: slike rata u medijima 1991. godine.
U: Cipek, Tihomir (ur.): Kultura sjećanja. Todorova, Marija. 2009. Imagining the Bal-
1991. Povijesni lomovi i svladavanje prošlosti: kans. Oxford University Press, New York.
179—198.
Todorova, Marija. 1994. The Balkans:
Kaplan, Robert. 2004. Balkanski duhovi – From Discovery to Invention. Slavic
put kroz istoriju. DanGraf, Beograd. Review 53 (2): 453—482. DOI: https://doi.
org/10.2307/2501301
Leersen, Joep. 2007. Imagology: history
and method. U: Manfred Bellar i Joep Vejvoda, Ivan. 1995. The Exit from Tota-
Leersen (ur.): Imagology: The cultural litarianism in East Central Europe and
construction and literary representation of Globalization. Macalester International. 2
national characters. A critical survey. Rodopi, (8): 37—52.
New York.
Vilović, Gordana. 2011. Govor mržnje.
MacDonald, David Bruce. 2002. Balkan Političke analize, 2 (6): 68—70.
holocausts?: Serbian and Croatian victim-cen-
tred propaganda and the war in Yugoslavia. Zambelli, Nataša. 2010. Između Balkana
Manchester University Press, Manchester. i Zapada: problem hrvatskog identiteta na-
kon Tuđmana i diskurzivna rekonstrukcija
Neumann, Birgit 2009. Towards a regije. Politička misao, 47 (1): 55—76.
Cultural and Historical Imagology.
European Journal of English Studies, Žanić, Ivo. 2018. Barjak na planini: Politička
13 (3): 275—291. Doi: https://doi. antropologija rata u Hrvatskoj i Bosni i Herce-
org/10.1080/13825570903223491. govini 1990 — 1995. Srednja Europa, Zagreb.

VINKO DRAČA
Reports from “Balvanija”: imagologic articulation
of rebellion of Croatian Serbs in Slobodna Dalmacija
and Glas Slavonije
This paper deals with imagological analysis of media reports on the

Serb uprising in Croatia in two regionally strong dailies: “Slobodna
Dalmacija” and “Glas Slavonije” during the years 1990 and 1991.
Reporting and commenting on the events that immediately prece-
ded start of the Yugoslav Wars in daily press is viewed through three
frequently represented sets of imagems through which Serbs in Cro-
atia were perceived: imagems of “Balkans” and semantically opposed
term “Europe”, imagems of “Haiduks” and “brigandry”, and the
imagological narrative of “conspiracy”. All these narratives evoked
ethnic stereotypes and encouraged fear and hatred towards Serbs, and
over time they gradually formed a part of imaginary of the dominant
nationalist narrative.
Keywords: Serbs; imagology; ethnic stereotypes; daily press; nationali-

sm; Slobodna Dalmacija; Glas Slavonije

DOI: https://doi.org/10.52328/t.4.1.3 / PRIMLJENO: 6. studenog 2020.
Jugoslavija ili Balkanska

federacija? Dileme
jugoslovenskih komunista
u doba Oktobarske revolucije
STEFAN GUŽVICA
Sveučilište u Regensburgu
Do proleća 1917. godine, na teritoriji (bivšeg) Ruskog carstva našlo se nekoliko

desetina hiljada ratnih zarobljenika Južnih Slovena, od kojih su se mnogi direk-
tno uključili u revolucionarna događanja započeta padom monarhije u februaru.
Nakon Oktobarske revolucije, hiljade Bugara, Hrvata, Slovenaca i Srba borile su se
na strani boljševika. Od 1918. godine, imali su svoju Južnoslovensku komunističku
grupu pri Boljševičkoj partiji, kao i novine Svetska revolucija. Grupa se, međutim,
brzo sukobila po pitanju ustrojstva posleratnog projekta. Jedni su se zalagali za
stvaranje Jugoslavije kao države Južnih Slovena, dok su drugi smatrali da budu-
ća socijalistička država treba biti Balkanska federacija, stari projekat balkanske
socijaldemokratije. Ovo neslaganje dovelo je u konačnici do odvajanja Bugara iz
Južnoslovenske komunističke grupe. Iako pitanje buduće radničke federacije na Bal-
kanu nije razrešeno čak ni formiranjem Komunističke internacionale, ova zaborav-
ljena rana debata između tada vodećih južnoslovenskih komunista bila je uvod u
kasnije marksističke rasprave o nacionalnom pitanju u Bugarskoj i Kraljevini SHS.
Analiza ovih projekata otvara pitanja o prijemu boljševičkih ideja među Južnim
Slovenima, kontinuitetu i diskontinuitetu marksističke misli među balkanskim soci-
jalistima pre i posle 1917. godine, kao i o razvoju koncepta lenjinističkog prava na
samoopredeljenje u kontekstu političke situacije na Balkanu u posleratnom periodu.
KLJUČNE REČI: komunizam; Ruska revolucija; jugoslovenstvo; Balkanska federaci-

ja; federalizam; Komunistička partija Jugoslavije; nacionalno pitanje; Jugoslavija;
Bugarska; marksizam; samoopredeljenje

N ajslobodnija država na svetu” – tako je Lenjin, u svojim Aprilskim tezama,
opisao Rusiju 1917. godine.1 O tome da se nije radilo o pukoj propagandi
svedoči činjenica da su ove reči izgovorene pola godine pre boljševičkog dola-
ska na vlast. Rusija je u godinama revolucije, kao i svaka država koja prođe kroz
takav epohalan proces, zaista bila mesto apsolutne otvorenosti, u kojem su
slobodno izražavane najavangardnije, a nekad i najneobičnije ideje jednog doba,
od umetnosti preko nauke do politike. Južni Sloveni – pre svega Srbi, Hrvati i
Slovenci – koji su se iz različitih razloga našli u revolucionarnoj Rusiji, takođe
su učestvovali u ovim događajima, i artikulisali sopstvene verzije radikalnih
ideja s kojima su se susretali. Za one koji su se pridružili boljševicima, jedna od
gorućih tema bilo je pitanje posleratnog poretka u njihovim zemljama porekla.
Ovaj članak predstaviće debate južnoslovenskih komunista u Sovjet-
skoj Rusiji tokom Ruskog građanskog rata. One su se odvijale prvenstveno
na partijskim sastancima i na stranicama njihovih novina, nazvanih Svet-
ska revolucija. Komunisti su očekivali da je pobeda boljševika u Petrogradu
početak vala revolucija koji će ubrzo zahvatiti celu Evropu. Stoga je pitanje
budućeg političkog ustrojstva geografskog prostora između Jadranskog i Crnog
mora, koji je takođe trebao doživeti skoru revoluciju, bilo od najvećeg značaja.
Među Južnim Slovenima tada su se sukobile dve geopolitičke koncepcije, obe
svojstvene vizionarima nadnacionalnih projekata na Balkanu u prethodnih
sto godina: jedna grupa zalagala se za Jugoslaviju, kao državu Južnih Slovena, a
druga za Balkansku federaciju, koja bi obuhvatala i Albance, Grke i Rumune, a
u nekim slučajevima čak i Mađare. Ova zaboravljena rana debata između tada
vodećih južnoslovenskih komunista bila je uvod u kasnije marksističke raspra-
ve o nacionalnom pitanju u Bugarskoj i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca.
Njeni odjeci osećaju se u raznim istorijskim periodima koji su usledili, od
antifašističkog rata i revolucije u Jugoslaviji pa sve do današnjih dana. Ana-
liza ovih ranih projekata otvoriće pitanja o prijemu boljševičkih ideja među
Južnim Slovenima, kontinuitetu i diskontinuitetu marksističke misli među
balkanskim socijalistima pre i posle 1917. godine, kao i o razvoju koncepta
1 Vladimir Ilyich Lenin, “The Tasks of the Proletariat in the Present Revolution [a.k.a. The April
Theses]”, dostupno na https://www.marxists.org/archive/lenin/works/1917/apr/04.htm.
stefan gužvica Jugoslavija ili Balkanska federacija? 103

lenjinističkog prava na samoopredeljenje u kontekstu političke situacije na
Balkanu u posleratnom periodu.
Jugoslovenska komunistička grupa

u svetlu boljševičke revolucionarne strategije
Do proleća 1917. godine, na teritoriji Ruskog carstva našlo se oko tristo hiljada
ratnih zarobljenika Južnih Slovena, od kojih su se mnogi direktno uključili u
revolucionarna događanja započeta padom monarhije u februaru. Veruje se
da je između 25.000 i 35.000 Srba, Hrvata i Slovenaca učestvovalo u Ruskom
građanskom ratu na strani Crvene armije (Očak, 1976: 50). Pritom je boljševi-
zam bio naročito popularan među bugarskim ratnim zarobljenicima. Bugari
su bili prvi stranci koji su, već krajem 1917. godine, osnovali svoju grupu pri
Boljševičkoj partiji (Neuburger, 2017: 882). Iako istorijska istraživanja (kao ni
istorijsko sećanje) o jugoslovenstvu obično ne uključuju Bugare, oni su u to
vreme često smatrani delom južnoslovenskog (nad)nacionalnog korpusa, što
je očigledno na primerima njihove bliske političke saradnje s drugim Južnim
Slovenima u Sovjetskoj Rusiji.
Prva komunistička grupa Južnih Slovena uspostavljena je u martu 1918.
godine pod nazivom Radničko-seljačka revolucionarna partija Srba, Hrvata
i Slovenaca (Kovačev, 1987: 41). Dva meseca kasnije, na inicijativu Jakova
Sverdlova, sveže preimenovana Ruska komunistička partija (boljševika) osno-
vala je Federaciju inostranih grupa pri RKP(b). Tada su sve grupe, uključujući i
jugoslovensku (koja je od tog meseca ponela novo ime, te počela da uključuje
i Bugare), postale deo RKP(b). Ciljevi Federacije bili su, osim borbe protiv
kontrarevolucionara unutar same Rusije, pružanje “internacionalističkog ob-
razovanja”, priprema organizovanja revolucionarnih pokreta u inostranstvu,
te rad na osnivanju nove, Treće internacionale (Kopylov, 1977: 189). Fede-
racija je organizovala kurseve za agitatore, a od kraja 1919. i partijske škole
posvećene ideološkom obrazovanju (Medvedev, 1967: 190—191). Pored toga,
Federacija je formalno bila zadužena za zbrinjavanje svih ratnih zarobljenika
na teritoriji bivšeg Ruskog carstva, što ujedno znači da je aktivno pokušavala
da ih što više prevede na stranu boljševika. Federaciju su osnovale Mađarska,
Rumunska, Jugoslovenska, Nemačka i Čehoslovačka komunistička grupa
(Medvedev, 1967: 178). Ovaj podatak govori mnogo o brojnosti i snazi određe-

nih komunističkih grupa u datom trenutku, ali i o tome koje države su u oči-
ma boljševika bile prioriteti svetske revolucije. Stoga nije slučajno da se nakon
pobede Oktobarske revolucije prvi put pojavila ideja Balkansko-podunavske
federacije, koja bi obuhvatala većinu Srednje i Jugoistočne Evrope. Kasnije će
Kristijan Rakovski, verovatno najpoznatiji balkanski boljševik, tvrditi da je ta
ideja postojala mnogo ranije (Rakovskij, 1925: 7). Međutim, ni jedan izvor pre
1917. ne spominje Balkansku federaciju koja bi uključivala i zemlje Podunavlja,
iako su na predratnim sastancima socijaldemokratske Balkanske federacije
učestovovali i predstavnici iz Hrvatske, Slovenije i Rumunije, koje nisu uvek
(ili u celosti) smatrane balkanskim zemljama.
Izgleda da je ovaj novi predlog pretpostavljao da bi se Balkanskoj fede-
raciji, pored balkanskih zemalja jugoistočno od predratne Austro-Ugarske,
prisajedinile i cela Kraljevina Ugarska, kao i Slovenija, Dalmacija i donje
Podunavlje s Besarabijom. Takav nacrt komunističke Balkansko-podunavske
federacije prvi put se pominje na predavanju Jugoslovenske komunističke
grupe, održanom u oktobru 1918. u Moskvi (Hrabak, 1989: 26). Ovakve pred-
loge svakako ne bi trebalo preuranjeno opisati kao optimistične ili idealistične.
Plan za uspostavljanje Balkansko-podunavske federacije pokazuje prilagod-
ljivost komunističke misli u tom istorijskom periodu i sposobnost da se brzo
odgovori na geopolitičku situaciju koja se konstantno menjala. Ova federacija
bila je odgovor na destabilizaciju i očigledan skori kolaps Austro-Ugarske, kao
i odraz opšte tendencije ka konstruisanju novog posleratnog poretka, koji će
biti socijalistički, radikalno-demokratski i internacionalistički.
Ova iznenadna i nagla ekspanzija već postojeće vizije balkanskog federa-
lizma nudila je istovremeno i put za ostvarenje neposrednog cilja revolucio-
narne politike i alternativu neposrednim ciljevima nacionalne politike. Uklju-
čivanje podunavskih zemalja u federalistički projekat bilo je prvenstveno deo
strategije širenja komunizma na zapad. Komunisti su rezonovali da će pobeda
revolucije u Mađarskoj, Ukrajini i Besarabiji širom otvoriti vrata Balkana i
Nemačke.2 S druge strane, za marksiste iz Srbije (i Rumunije), služila je identi-
fikaciji celokupnog geografskog područja naseljenog njihovim sunarodnicima
s novom nadnacionalnom federacijom. Time bi se, bar u teoriji, izbegle mnoge
potencijalne opasnosti nametanja krutih nacionalističkih granica na jedan od
etnički najheterogenijih delova Evrope u to vreme. Balkansko-podunavska
2 Ovome je naročito bio aktivno posvećen Kristijan Rakovski. Vidi Fagan (1980: 24).

federacija prevazišla je čak i najradikalnije predratne liberalne, konzervativne
i austro-marksističke planove, što je čini najambicioznijim planom za ostva-
renje mira i socijalizma ikada koncipiranim na području Srednje i Jugoistočne
Evrope.
Apsolutna otvorenost koju su stvorile revolucionarna situacija i krah sta-
rog poretka uticali su na ambicioznost i politički imaginarij učesnika događaja.
Pored javnih predavanja, radničkih mitinga i sastanaka u fabrikama, imali su
i platformu u vidu novina, zahvaljujući kojim su mnogi od njihovih planova
sačuvani. Časopis Svetska revolucija (u početku nazvan samo Revolucija) bio je
izvor ovih ideja, ali i poprište borbi suprotstavljenih vizija. Revolucija je počela
da izlazi u aprilu 1918. godine, još pre osnivanja Federacije inostranih grupa,
a izdaje je “Odbor jugoslavenske grupe međunarodnih socijal-demokrata
(komunista) u Moskvi”. Izlazila je u deset hiljada primeraka.3 S obzirom da se
radi o periodici iz vremena Ruskog građanskog rata, nisu sačuvani svi brojevi,
a neki od brojeva su čak i fragmentarni. Oni o kojima će u ovom tekstu biti reč,
čuvaju se na dva mesta: u fondu HR-HDA-1753 u Hrvatskom državnom arhivu
u Zagrebu, odnosno ličnom fondu istoričara Ivana Očaka, te u Biblioteci Ma-
tice srpske u Novom Sadu. Takođe, vredi napomenuti da komunisti nisu bili
jedini politički činioci među Južnim Slovenima u Rusiji 1917. i 1918. godine,
mada će samo oni biti predmet ovog članka.4
Najslobodnije ideje na svetu

Prvi brojevi časopisa Revolucija ne svedoče samo o potpunoj otvorenosti
revolucionarnog razdoblja, nego i o generalnoj konfuziji pri prijemu politič-
kih ideja koje su mnogim sveže radikalizovanim vojnicima sve do nedavno
3 Vladimir Vladimirovič Zelenin (ur.), 1976., Učastie jugoslavskich trudjaščichsja v Oktjabrskoj

revoljucii i graždanskoj vojne v SSSR. Sbornik dokumentov i materialov, Otčet o dejatel'nosti
Vserossijskogo CIK Revoljucionnoj internacional'no-socialističeskoj organizacii innostranych
rabočich i krestjan s 19 aprelja po 30 sentjabrja 1918. g. Nauka. Moskva: 187. (dalje Zelenin,
1976)
4 O ovoj tematici dosta je pisano u socijalističkoj Jugoslaviji, a njom su se najviše bavili Ivan
Očak i Bogumil Hrabak. Pored već navedenih dela vredi spomenuti (Očak, 1974); (Očak, 1979);
(Hrabak, 1963); (Hrabak, 1964); (Hrabak, 1966); (Hrabak, 1969); (Klopčič, 1967). Od novijih au-
tora svakako vredi istaći Timofejev i Piljak, 2017. Za istraživače su korisni i zbornici: (Zelenin,
1992); (Timofejev, Piljak, 2017); (Timofejev, Miloradović, Silkin, 2017).

bile strane. Tako uvodni tekst pod nazivom “Naš program” smatra da je cilj
jugoslovenskih komunista uspostava “Jugoslavenske nezavisne demokratske
republike s vlašću seljaštva i radništva, kao člana evropske federacije”. Članak
je stajao pri gledištu da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod, koje su smatrali
toliko očiglednim da ne zaslužuje dalju elaboraciju. Deo o nacionalnom pita-
nju počinje od isticanja prava na samoopredeljenje koje je ujedno bilo i osnova
lenjinističkog programa u Rusiji. Međutim, vizija prava na samoopredeljenje
iznesena od strane jugoslovenskih komunista mogla bi se smatrati u najmanju
ruku ekscentričnom, i u svakom slučaju ne-lenjinističkom:
Kao što nisu svi pojedinci jednaki ne samo po svojima
sposobnostima, no i po raznome shvaćanju i naklonostima,
tako se i narodi među sobom razlikuju i davno je poznato, da
su romanski narodi (Francuzi, Talijani i t. d.) više umjetnič-
ki nastrojeni, germanski (Njemački, Engleski i t. d.) da su
najviše učinili na naučnome poprištu, slavenski, a osobito
ruski svojom dobrotom i t. d. Tako i mi Jugoslaveni imade-
mo da u opću ljudsku kulturu prinesemo svoj dio, koji će se
razlikovati od svega ostaloga i bez kojega opća kultura ne bi
bila potpuna. Da je to moguće, treba cio naš narod organi-
zovati u jednu državnu jedinicu, koja će moći nesmetano i
samostalno izrađivati svoju kulturu. To je razlog radi kojega
mi tražimo pravo na potpuno samoopredeljenje sviju naroda,
pa i našega.5
Tako je već sama programska deklaracija komunista pokazala da oni, najbla-
že rečeno, nisu baš sasvim usvojili ideje koje su se tada smatrale “naučnim
socijalizmom”. Ideja prava na samoopredeljenje je spomenuta, ali očigledno je
jugoslovenski komunisti nisu sasvim razumeli.
Lenjin je verovao da je pravo na samoopredeljenje do otcepljenja neop-
hodno u vremenu globalne krize koja je nastupila usled svetskog rata. Smatrao
je da će ta kriza, pored proleterskih revolucija u najrazvijenijim kapitalistič-
kim zemljama, dovesti i do nacionalno-oslobodilačkih i antikolonijalnih
ratova na kapitalističkoj periferiji. Karakter takvih “nacionalnih” ratova, za
razliku od Prvog svetskog rata, bio bi progresivan. Stoga je po njemu preduslov
za uspeh svetske socijalističke revolucije i borba za samoopredeljenje, a razre-
5 “Naš program”, Revolucija (Moskva), 6. april 1918., 2.

šenje nacionalnih tenzija trebalo je stvoriti prostor za klasnu borbu umesto ra-
tova među narodima (Lih, 2015: 407—410). Bez priznanja prava na samoopre-
deljenje porobljenih naroda, etničke tenzije bi se samo produbljivale, a s njima
i nemogućnost klasne saradnje koja prevazilazi nacionalne granice. Lenjinova
strategija je, dakle, počivala na “razoružavanju” nacionalizma kroz priznanje
legitimnosti nacionalnih aspiracija (Martin, 2001: 3). Nacionalističke težnje
bile bi kanalisane u pozitivnom smeru i korištene za stvaranje međunarodne
solidarnosti, a ne rascepa među narodima i među radničkom klasom.
Pošto je prvi broj novina pokazao opšte nerazumevanje ne samo teorije
samoopredeljenja, nego i pojmova kao što je “demokratska republika”, upuće-
niji članovi organizacije bili su primorani da reaguju. Tako je već sledeći broj
razjasnio da je pojam “demokratske republike” zapravo preuzet od strane bur-
žoazije da prikrije klasnu prirodu svoje vladavine, te je tako reč demokratija,
koja označava vladavinu naroda, potpuno iskrivljena. Stoga se jugoslovenski
komunisti u Moskvi zapravo zalažu za “pučku republiku”, odnosno republiku
radnika i seljaka, kao alternativu kapitalističkim državama i parlamentariz-
mu.6 Novopečeni jugoslovenski boljševici, po svemu sudeći, nisu odmah razu-
meli razliku između predratnih socijaldemokratskih parola o demokratizaciji
evropskih monarhija i novih komunističkih poziva na stvaranje države novog
tipa, s novim društvenim uređenjem, modelovanim na osnovu iskustva Pa-
riske komune i radničkih veća iz Prve ruske revolucije 1905. godine.7 Uprkos
tome, urednik novina Ivan Ferenčak (koji je verovatno pisao i idiosinkratični
članak o samoopredeljenju) u drugom je broju pokušao da formuliše razliku
između komunista, koji se zalažu za internacionalističke principe, i socijalde-
mokrata, “koji su početkom rata pozivali radništvo u rat, tobože zato, da brane
domovinu, a zapravo za velike apetite gospode kapitalista”.8
Iako je politički i ideološki haos, stvoren raspadom starog sistema i
rađanjem novog, dovodio do čestih zabuna i nerazumevanja, Lenjinove ideje
zapravo jesu stigle do njegovih adresata. Na kraju krajeva, nije slučajno da je
toliki broj Slovenaca, Hrvata i Srba Prečana, koji su živeli u Austro-Ugarskoj
i za nju se borili, smatrao primamljivom ideju socijalizma koji nudi i klasno i
nacionalno oslobođenje. Najkarakterističniji primeri toga su pojedinci koji su
6 “Demokratska republika”, Revolucija (Moskva), 15. april 1918.

7 O političkom ustrojstvu boljševičke vlasti, vidi Douds, 2018: 11-20.
8 Ivan Ferenčak, “Zašto smo komunisti?”, Revolucija (Moskva), 15. april 1918.

ujedno bili i među najpoznatijim jugoslovenskim boljševicima u Sovjetskoj
Rusiji, Vladimir Ćopić i Stjepan Kranjčević.
Vladimir Ćopić bio je jedna od najznačajnijih ličnosti u Komunističkoj
partiji Jugoslavije u međuratnom periodu. Ćopić je bio poslanik na Ustavo-
tvornoj skupštini, dugogodišnji član Centralnog komiteta KPJ, delegat na
kongresima Komunističke internacionale, njen instruktor u Čehoslovačkoj,
i na kraju komandant Petnaeste internacionalne brigade “Abraham Lincoln”
tokom Španskog građanskog rata. U jesen 1938. godine, vratio se u Moskvu, na
Titov zahtev, da bi zajedno preuzeli rukovodstvo nad KPJ. Međutim, uhapšen
je pri samom kraju Velike čistke i streljan u aprilu 1939. godine.9
Pre nego što će postati jedan od najpopularnijih i najtraženijih jugoslo-
venskih komunističkih ilegalaca, Ćopić, rođen u Senju od oca Srbina i majke
Hrvatice, u mladosti je bio frankovac.10 Dok je studirao pravo u Zagrebu, bio
je član pokreta oko časopisa Mlada Hrvatska te je čak i uhapšen 1912. zbog
sumnje u umešanost u atentat na bana Cuvaja, ali je usled nedostatka dokaza
oslobođen (Očak, 1980: 24). Njegova politička radikalizacija ka levici usledila
je tek tokom Prvog svetskog rata kada se kao ratni zarobljenik našao u Rusiji.
U zarobljeničkim logorima, gde se prvi put upoznao s marksističkim idejama,
Ćopić je postao projugoslovenski orijentisan te je u proleće 1916. upućen u
Srpski dobrovoljački korpus. Međutim, njegovo jugoslovenstvo ozbiljno je
iskušavano nastojanjima etnički srpskih oficira da od deklarativno jugosloven-
skog korpusa stvore srpsku vojnu formaciju. Već u maju 1916. godine Ćopić je
smenjen jer je odbio da položi zakletvu kralju Petru I Karađorđeviću. Naime,
on i drugi oficiri želeli su da mu polože zakletvu kao jugoslovenskom kralju, a
9 O poslednjim mesecima Vladimira Ćopića, vidi Gužvica, 2020: 121–125.

10 Pitanje Ćopićevog ranog identiteta je veoma zanimljivo i naizgled protivrečno. Ćopićev otac,
Jovan, bio je pravoslavne vere i jedno vreme je čak radio kao crkvenjak u Senju. Vladimir je sve
do kraja gimnazije pevao u pravoslavnoj crkvi svake nedelje, iako je još sa sedamnaest godina
pristupio frankovcima. Jedan njegov prijatelj je kasnije tvrdio da se Ćopić “već tada distan-
cirao od zagriženosti i zadrtosti svojih političkih istomišljenika”. Međutim, frankovačku
aktivnost je nastavio i nakon što je započeo studije prava u Zagrebu, gde je bio član organiza-
cije “Mlada Hrvatska” i prijatelj Mile Budaka. Kasnije je, tokom antikomunističkih procesa u
Kraljevini SHS, tvrdio da je “Mlada Hrvatska” još pre rata usvojila gledište “narodnog jedin-
stva” Srba i Hrvata, za razliku od frankovaca koji su “negirali Srbe”. Međutim, svega nekoliko
godina kasnije u SSSR-u je u partijskoj izjavi priznao da je njegova organizacija “objektivno”
bila pod kontrolom “konzervativne austrofilske Hrvatske stranke prava”, odnosno franko-
vaca (Očak, 1980: 9, 17–26). Policijski izveštaj s početka 1919. navodi da je Ćopić “pravoslavni
Hrvat” (Očak, 1980: 73).

ne srpskom, što su njihovi nadređeni odbili. Po sopstvenom priznanju, upravo
ga je iskustvo rata oslobodilo iluzija o nacionalnom oslobođenju, odnosno
dovelo do razumevanja da ono nije moguće bez uništenja imperijalizma i
njegovog uzroka – kapitalizma.11 Nije iznenađujuće da je čoveku s ovakvom
putanjom postao blizak komunizam, kao što nije iznenađujuće ni da je tokom
dvadesetih bio istaknuti vođa leve frakcije u KPJ, koja se zalagala za uspo-
stavljanje lenjinističkog prava na samoopredeljenje kao zvanične partijske
politike (Banac, 1988: 52).
Naizgled je neobičniji slučaj Stjepana Kranjčevića, učitelja iz Petrinje i
jednog od prvaka hrvatskog seljačkog pokreta, koji je od 1906. bio član glavnog
odbora Hrvatske pučke seljačke stranke. Njegova politička aktivnost među
boljševicima skoro je sasvim nepoznata. Međutim, Kranjčević, koji se takođe
obreo u Rusiji tokom građanskog rata, bio je aktivni član Jugoslovenske komu-
nističke grupe pri RKP(b) te čest autor tekstova u novinama Svetska revolucija.
Kranjčevićeva politička orijentacija tokom boravka u Moskvi našoj istorio-
grafiji je skoro sasvim nepoznata, iako su sovjetski istoričari još sedamdesetih
pisali o njegovoj aktivnosti kao komuniste (Zelenin, 1976: 126—127). Štaviše,
Kranjčević je jedno vreme bio urednik novina Revolucija (pod pseudonimom
Stjepan Marković), a ruski istoričar Vladimir Zelenjin mu čak i pripisuje autor-
stvo programa jugoslovenskih komunista objavljenog u prvom broju novina
(Zelenin, 1976: 124—125). Uprkos tome, malo je verovatno da je baš Kranj-
čević napisao taj tekst, s obzirom da se stilski mnogo razlikuje od njegovih
kasnijih tekstova, te da je Kranjčević očigledno bio mnogo politički obrazova-
niji nego autor izvornog programa iz prvog broja. S političkom dalekovidošću
karakterističnom za mnoge najistaknutije članove HPSS-a tog vremena, Kranj-
čević je koristio primer rusko-ukrajinskih odnosa da pokaže kako čak i slične
etničke grupe mogu da vrše opresiju jedna nad drugom, te kako ovo može
izroditi reakcionaran i šovinistički vid nacionalizma. Tvrdio je da upravo zbog
toga buduća jugoslovenska država mora biti zasnovana na pravu na samoopre-
deljenje, i da samo socijalistička revolucija može ukinuti i nacionalne i klasne
nejednakosti (Hrabak, 1989: 24). Iako se Kranjčević po povratku kući ponovo
uključio u Hrvatsku seljačku stranku, njegov pozitivan stav prema boljševiz-
mu i aktivno učešće u revolucionarnim dešavanjima pokazuju da je platforma
11 Hrvatski državni arhiv (HDA), HR-HDA-1753, kutija 67, Milan Banić, “Vladimir Ćopić,” 13–14.
O ovome vidi detaljnije u Očak, 1980: 32–35.

samoopredeljenja privukla upravo one ljude na koje je Lenjin i ciljao. Mnogo
godina kasnije, Kranjčević će biti deo pro-komunističkog krila HSS-a u vreme
uspostavljanja komunističke vlasti u Hrvatskoj.12
Uprkos širokoj podršci idejama samoopredeljenja, nisu svi komunisti bili
oduševljeni spajanjem nacionalnog i klasnog, smatrajući da će bilo kakav kom-
promis s idejama nacionalizma dovesti do slabljenja radničkog pokreta i dati
legitimitet idejama koje bi radništvu, u principu, trebale biti strane i odbojne.
O tome je dosta pisao Lazar Vukićević, tipografski radnik iz Sombora, pre-
dratni aktivista Socijaldemokratske partije Mađarske i urednik novosadskih
novina Sloboda. Vukićević je izražavao sumnju u projugoslovenski optimizam
svojih drugarica i drugova. Pišući u novinama Federacije inostranih grupa, Ko-
muna, Vukićević je isticao da radnici nemaju domovinu i da ne postoji razlika
između jugoslovenske i bilo koje druge buržoazije. Podsećao je da Jugoslaviju
stvara Kraljevina Srbija koja je neprijateljski nastrojena kako prema Sovjet-
skoj Rusiji, tako i prema radničkom pokretu u celini. Isticao je da ona igra
ključnu ulogu u organizovanju Srba koji se bore na strani Bele armije i da vrši
propagandu u njihovu korist. Takođe je dokazivao farsičnost ideje “nacional-
nog ujedinjenja” pod pokroviteljstvom velikih sila. Ukazivao je na planove
Antante, koja je istovremeno obećavala budućoj Jugoslaviji celu jadransku
obalu, a Italiji veliki deo Dalmacije i Istru.13 Vukićević će kasnije postati jedan
od vodećih članova takozvane levo-komunističke struje u Komunističkoj
partiji Jugoslavije, koja se, između ostalog, protivila većini u komunističkom
pokretu po pitanju priznanja prava na samoopredeljenje do otcepljenja.14
Iako je podela između komunista i levih komunista po pitanju samo-
opredeljenja bila poprilično značajna, ona sama po sebi nije ostavila previše
dubok trag na odnose među jugoslovenskim komunistima u Sovjetskoj Rusiji.
Mnogo značajnije pitanje za njih bilo je pitanje budućeg političkog uređenja
12 Tačnije, radilo se o Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci, pod uticajem KPJ, koja je nakon
rata, na Kranjčevićevu inicijativu, težila ujedinjenju sa ostacima Mačekovog HSS-a i zajednič-
ko uključivanje u Narodni front pod vođstvom komunista (Radelić, 1996: 59).
13 Lazar Vukićević, “Kuda idete?”, Kommuna: Eženedel'nyj organ Federacii internacional'nych
grupp RKP (Petrograd), 14. novembar 1918.
14 O potonjoj političkoj aktivnosti Lazara Vukićevića, vidi sećanja njegove supruge (Vukićević
T. 1959: 146–148). O levokomunističkom viđenju nacionalnog pitanja, vidi Georgy Pyatakov,
Yevgenia Bosch, Nikolai Bukharin, “Theses on the Right of Nations to Self-determination,”
dostupno na https://libcom.org/library/theses-right-nations-self-determination-georgy-pya-
takov-yevgenia-bosch-nikolai-bukharin.

teritorija s kojih su potekli, odnosno pitanje da li će novonastajuća revoluci-
onarna država biti jugoslovenska, ili će predstavljati federaciju balkanskih
naroda. Iako sekundarni, odjeci debate o (ne)poželjnosti sprovođenja prava na
samoopredeljenje na Balkanu bili su itekako prisutni u diskusijama jugoslo-
venskih boljševika.
Jugoslavija ili Balkanska federacija?
Komunisti su smatrali da je Rusija samo prva karika u lancu socijalističkih

revolucija, te da će vrlo brzo morati da se vrate u svoje zemlje porekla da uče-
stvuju u tamošnjim borbama za vlast. U neku ruku, svakako, nisu pogrešili, s
obzirom da tokom 1918. i 1919. dolazi do revolucija u Mađarskoj i Nemačkoj, u
Italiji počinje Biennio rosso,15 a na bivšem jugu Austro-Ugarske jača militantni
zeleni kadar, klasno i politički sličan revolucionarima u Mađarskoj i Rusiji.
Naravno, nisu računali da će revolucionarni pokret biti poražen svuda, osu-
divši Sovjetsku Rusiju na izolaciju. U atmosferi rušenja starog sveta na kraju
Prvog svetskog rata, bili su spremni da i sami učestvuju u borbama za nameta-
nje posleratnog poretka. Tako je i došlo do velike debate među jugoslovenskim
komunistima, koji su tada uključivali prvenstveno Srbe, Hrvate, Slovence i
Bugare, o budućem političkom ustroju Balkana.
Jedni su se zalagali za stvaranje Jugoslavije kao države Južnih Slovena, dok
su drugi smatrali da buduća socijalistička država treba biti Balkanska fede-
racija, stari projekat balkanske socijaldemokratije. Projugoslovenska struja
sastojala se prvenstveno od ljudi koji su se radikalizovali kroz svetski rat i
revoluciju i koji su se zajednički borili u južnoslovenskim jedinicama Ruske
carske vojske do 1917. godine, kao i od bivših učesnika nacionalnog pokreta
u Austro-Ugarskoj. Za Balkansku federaciju najčešće su se zalagali ljudi koji
su učestvovali u radničkom pokretu pre 1914. godine, kao na primer Slovenac
Jože Srebrnič i Crnogorac Vukašin Marković.
Situacija u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca godinu dana kasnije biće od
samog početka prilično drugačija od debati u Sovjetskoj Rusiji 1918. godine. O
15 Biennio rosso bio je dvogodišnji period radničkih pobuna i štrajkova u Italiji tokom 1919. i 1920.
godine, kada se ta država našla na rubu revolucije. Usled pasivnosti socijalističkih i komuni-
stičkih organizacija, reakcija koja je usledila slomila je radnički pokret i rezultirala Mussolini-
jevim dolaskom na vlast.

odnosu komunista prema novoj državi najbolje svedoči činjenica da je njihova
stranka nosila ime Komunistička partija Jugoslavije čak deset godina pre nego
što je sama država ponela to ime. Jugoslovenstvo i ideja “narodnog jedinstva”
bili su stvar konsenzusa u ranoj KPJ. Narodno jedinstvo značilo je da su Srbi,
Hrvati i Slovenci jedan, jugoslovenski narod, što je ujedno u to vreme bila i
dominantna ideja srpske vladajuće klase. Pet godina kasnije, u svom poznatom
članku “Malo partijske istorije nacionalnog pitanja”, Moša Pijade je istakao da
sve do 1921. nije postojao čak ni nacrt programa koji bi doveo u pitanje partijsku
dogmu o narodnom jedinstvu i primenio lenjinističko samoopredeljenje na
Kraljevinu SHS (Pijade, 1964: 697).16 Od početka dvadesetih, oko nacionalnog
pitanja će se raspiriti žustra intelektualna polemika, a potom i politički sukob.
Međutim, u Sovjetskoj Rusiji, većina komunista će već 1918. biti na federalistič-
kim projugoslovenskim pozicijama.
Kao što je već pomenuto, uzrok toga bila je činjenica da posleratni entuzija-
zam nije zaobišao ni Jugoslovene u Sovjetskoj Rusiji. Mnogi su pozdravili stva-
ranje ujedinjene države Južnih Slovena kao progresivan čin. Na kraju krajeva,
nije li tako delovalo i iz perspektive lenjinističkog samoopredeljenja? Poroblje-
ni narodi Austro-Ugarske stekli su slobodu i ušli svojom voljom u novu politič-
ku zajednicu u teoriji zasnovanoj na jednakosti etničkih grupa. Ipak, projugo-
slovenski komunisti u Rusiji delili su se na entuzijastične pristalice ideologije
narodnog jedinstva i malo skeptičnije zastupnike federalističke ideje. Uprkos
tome, i jedni i drugi videli su u jugoslovenstvu ostvarenje internacionalističkog
ideala. Ovo je eksplicitno navedeno u deklaraciji slovenačkih i hrvatskih oficira
u Odesi koji su početkom septembra 1917. napustili Srpski dobrovoljački korpus
zbog diskriminacije nesrba.17 Oni su, uostalom, među prvima istakli uverenje u
federativno uređenje buduće države Srba, Hrvata i Slovenaca.
Tokom 1918. godine, većina jugoslovenskih boljševika u Sovjetskoj Rusiji
napustila je ideju integralnog jugoslovenstva, najverovatnije zbog konku-
16 Ne računajući Jugoslovene u Sovjetskoj Rusiji, tema nacionalnog pitanja u KPJ dosta je dobro
obrađena u domaćoj istoriografiji. Najznačajnija dela koja se bave tom tematikom su: (Pešić,
1983); (Cvetković, 1985); (Vlajčić, 1987); (Banac, 1988); (Gligorijević, 1992); (Haug, 2016). U
Bančevoj knjizi With Stalin against Tito, dobar deo analize zapravo je posvećen frakcijskim
borbama u međuratnoj KPJ, i naročito nacionalnom pitanju. Pored toga, postoji i veoma bitan
zbornik članaka iz debate unutar KPJ o nacionalnom pitanju održane 1923. godine (Perovšek,
1990).
17 Zelenin, 1976., Deklaracija oficerov i junkerov horvatskoj i slovenskoj nacional'nostej, pokinuv-
šich Serbskij dobrovol'českij korpus, 50.

rencije s desna. Naime, Jugoslovenskoj komunističkoj grupi suprotstavila se
Jugoslovenska revolucionarna federacija (JRF). Nju je vodio prvak Hrvatske
socijaldemokratske stranke, Mijo Radošević, koji se u Rusiji obreo nakon pri-
sustvovanja socijalističkoj konferenciji u Stokholmu, septembra 1917. godine.
Boljševici i mnogi drugi socijalisti-internacionalisti su iskazivali nepoverenje
prema toj konferenciji, smatrajući je pokušajem nacionalističkih radničkih
vođa iz država članica Centralnih sila da se bore za mir u trenutku kada je
postalo očigledno da će njihova strana izgubiti rat (Kolarov, 1968: 343—345).
Radoševićeva JRF zalagala se za ideju da su Srbi, Hrvati i Slovenci jedan narod,
kao i mnogi tadašnji komunisti. Međutim, veze JRF-a sa srpskom kraljevskom
vojnom misijom ubrzo su izašle na videlo, te su komunisti pokrenuli kam-
panju protiv njih. Nakon što su boljševici otkrili učešće JRF-a u regrutovanju
Jugoslovena u redove Bele armije, zabranili su njeno delovanje, te proterali
srpsku vojnu misiju (Očak, 1980: 48—53).18 Borbu sa JRF-om odlikuje i poče-
tak jasne političke diferencijacije, pri kojoj pristalice integralnog jugosloven-
stva u Sovjetskoj Rusiji staju na stranu Radoševića i srpske vlade, a pristalice
federalizma na stranu Jugoslovenske komunističke grupe.
Najbolji primer ove promene gledišta jugoslovenskih komunista od
centralizma ka federalizmu je svakako Vladimir Ćopić, koji je bio i jedan od
najaktivnijih boraca protiv JRF-a tokom proleća i leta 1918. godine. Ćopićeva
gledišta rezimirana su u oktobru iste godine, kada je u Moskvi održao preda-
vanje Jugoslovenskoj komunističkoj grupi pod nazivom “Revolucija i jugoslo-
vensko pitanje.” Nažalost, tekst Ćopićevog predavanja nije sačuvan. Među-
tim, Bogumil Hrabak smatra da je Ćopić bio koncepcijski najbliži stavovima
iznesenim u člancima hreljinskog advokata Zvonimira Švrljuge, objavljenim
u Svetskoj revoluciji (Hrabak, 1978: 66). Na osnovu fragmentarnih podataka o
Švrljugi, može se zaključiti da se radilo o još jednom od ratnih zarobljenika
koji je tokom revolucije prešao na stranu boljševika, te je čak zabeleženo da je
učestvovao u uličnim borbama u Petrogradu u oktobru 1917. godine (Kovačev,
1987: 33). Srpski predstavnici u Rusiji su ga identifikovali kao “idejnog vođa
disidenata” inspirisanih idejama ruskih anarhista, gde su pod “anarhizmom”
najverovatnije podrazumevali boljševizam (Hrabak, 1989: 12). Švrljuga i Ćopić
18 Radošević je učestvovao na Kongresu ujedinjenja Socijalističke radničke partije Jugoslavije

(komunista), ali je nakon drugog, Vukovarskog kongresa, iz nje izbačen. Kasnije se pridružio
Pašićevim radikalima. Ubijen je od strane ustaša u Staroj Gradiški 1942. godine.

su se poznavali i pre rata. Bili su iz istog kraja, zajedno su studirali pravo te su
čak i stanovali na istoj adresi u Zagrebu.19
Švrljuga je smatrao da je rat u potpunosti diskreditovao ideju da su Srbi,
Hrvati i Slovenci jedan narod te da je njihov istorijski razvoj doveo do nastanka
različitih kolektivnih identiteta. Stvaranje novog, jugoslovenskog nacionalnog
identiteta bi, po njegovom mišljenju bio reakcionaran potez za komuniste:
Nije moguće da se u isti mah nacionalizam i suzbija i razvija.
Već samo pojam “jugoslovenski nacionalizam” protuslovan je
sam u sebi: ako je nacionalizam, onda nije jugoslovenski, ako
je jugoslovenski, onda nije nacionalizam (Hrabak, 1989: 25).
Zanimljivo je videti, pored pravljenja razlike između Srba i Hrvata, da Švrljuga
identifikuje ideju Jugoslavije kao nadnacionalnu. Takva ideja, naravno, postaće
dominantna nakon 1945. godine, mada je zanimljivo videti ovakvu njenu ranu
artikulaciju s obzirom na to da je KPJ kroz veći deo međuratnog perioda (barem
do uvođenja politike narodnog fronta 1935. godine) bila formalno ili na pozi-
cijama “narodnog jedinstva” ili se zalagala za rasturanje Jugoslavije i stvaranje
Balkanske federacije. Švrljuga je, međutim, već u tom trenutku jugoslovenski
federalista, a po svemu sudeći, na tim pozicijama bio je i Ćopić, koji je pritom
i insistirao da se zajednički jezik Južnih Slovena u Rusiji naziva srpskohrvat-
skim (Hrabak, 1989: 26; Hrabak, 1978, 66). Povrh toga, za vreme Ćopićevog
kratkog predsedavanja Jugoslovenskom komunističkom grupom, kada se ona
konstituisala u političku partiju, predlagalo se osnivanje “srpskohrvatske i
slovenačke komunističke partije”, što implicira da su se tokom njegovog man-
data Srbi i Hrvati u najmanju ruku smatrali međusobno bliskijim nego drugi
južnoslovenski narodi.20
Pored problema s velikosrpskim tendencijama srpskog oficirskog kora i
diplomatskog predstavništva u Rusiji, očigledno je da je i iskustvo nacionalne
diskriminacije u Austro-Ugarskoj doprinelo nepoverenju prema centralizacij-
skim tendencijama višenacionalnih država. Stoga nije začuđujuće da su kritički
19 HR-HDA-501, kutija 49, Opći spisi, Redoviti slušači pravo- i državoslovnoga fakulteta u II. po-
ljeću škol. god. 1910/11, Nacijonal Zvonimira Švrljuge. Obojica su stanovali na adresi Kačićeva
10. Međutim, za razliku od Ćopića, Švrljuga je pre rata bio jugoslovenski nacionalista. (Gabelica,
2011: 1151). Zahvalan sam profesoru Stjepanu Matkoviću što mi je skrenuo pažnju na ove deta-
lje.
20 Zelenin, 1976., Protokol ekstrennoj konferencii Južnoslavjanskoj gruppy RKP(b), 207. Na
sastanku je ipak preovladalo ime “Komunistička partija (boljševika) Srba, Hrvata i Slovenaca”.

stav prema jugoslovenskom ujedinjenju imali ne samo Hrvati poput Ćopića i
Švrljuge, nego i Srbi poput Lazara Vukićevića. Istovremeno, otpor prema Au-
stro-Ugarskoj igrao je i kohezivnu ulogu, te su Jugosloveni u propagandi uvek
naglašavali zajedničko iskustvo borbe protiv Habzburške imperije. U svetlu
toga, zanimljiv je nekrolog povodom smrti Maksima Čanka objavljen u Svet-
skoj revoluciji u novembru 1918. godine. Maksim Čanak bio je Srbin iz Like
koji je poginuo u Ukrajini kao borac Crvene armije. U tom nekrologu se Čanak,
koji je pre rata živeo u Srbiji i bio sledbenik socijalističkih ideja Vase Pelagića
i Svetozara Markovića, poredi s još jednim sinom “stjenovitog Velebita,” Eu-
genom Kvaternikom.21 Time se simbolički povezuje borba Srba i Hrvata protiv
Austro-Ugarske, ali se isto tako i povlači paralela između borbi za nacionalno
oslobođenje i klasnog rata.
U vremenu kada je deo Jugoslovena iznosio svoje argumente za federaci-
ju, jedna druga ideja je dovela u pitanje već uspostavljeno programsko načelo
Jugoslovenske komunističke grupe, a potom i ozbiljno uzdrmala njeno jedin-
stvo. Bila je to ideja Balkanske federacije, stari projekat balkanskih marksi-
sta i socijalista, čiji koreni sežu još u pozni osamnaesti vek i radikalne ideje
Prosvetiteljstva. Ideje balkanskog federalizma dobile su na dodatnom značaju
uključivanjem bugarskih komunista u grupu u maju 1918. godine. Mnogi od
njih bili su od ranije pod uticajem teorijske tradicije “tesnog socijalizma” Dimi-
tra Blagoeva.22 Uprkos tome, i dobar deo drugih Jugoslovena, naročito onih koji
su imali iskustvo u socijalističkom pokretu Druge internacionale, takođe se
zalagao za Balkansku federaciju.
Iako su mnogi bugarski komunisti bili predratni socijalisti zanimljivo je da
njihov politički vođa, Georgi Mihajlov-Dobrev, nije ni na koji način učestvovao
u radničkom pokretu sve do 1917. godine, kada se njegova vojna jedinica svr-
stala na stranu boljševika.23 Za Dobreva, Balkanska federacija bila je plemenita
21 Zelenin, 1976., Nekrolog o Maksime Čanke, opublikovannyj v gazete “Vsemirnaja revoljucija”,

213.
22 “Tesni socijalisti” bili su revolucionarno krilo bugarske socijaldemokratije, dok su “reformisti”,
sa kojima su se podelili 1903. godine, bili poznati kao “široki socijalisti”. Najbolji pregled isto-
rije ranog bugarskog socijalizma, uključujući i tesne socijaliste, je nova knjiga Marije Todorove
(Todorova, 2020).
23 Zanimljivo je spomenuti i da se Georgi Dobrev (1893. – 1966.) kasnije borio u Španskom gra-
đanskom ratu, gde je imao bliske veze sa Jugoslovenima i igrao aktivnu ulogu u unutarpartij-
skim borbama KPJ kao protivnik Titove kandidature za generalnog sekretara partije (Gužvica,
2019: 65).

ideja saradnje s “bratskim narodima – srpskim i rumunskim”, koju je su-
protstavljao nacionalističkoj mržnji nametnutoj od strane vladajuće kla-
se.24 Dobrev je držao niz predavanja u Moskvi posvećenih ideji balkanskog
federalizma, a propagandni leci štampani za bugarske vojnike, za razliku od
onih upućenih drugim Južnim Slovenima, eksplicitno su koristili slogane
Balkanske socijalističke federacije.25 Za bugarske socijaliste, kojima je bitno
formativno iskustvo bio i rat Bugarske s drugim balkanskim narodima, ideja
balkanskog jedinstva bila je naročito značajna.
Svetska revolucija je nedugo nakon uključenja Bugara počela da posvećuje
više prostora ideji balkanskog federalizma (Očak, 1976: 80). Jože Srebrnič, pre-
dratni slovenački socijaldemokrata (i kasnije narodni heroj Jugoslavije), tvrdio
je da je balkanska federativna republika najbolje rešenje, uzevši u obzir veliku
sličnost (ali ne istovetnost) Srba, Hrvata, Slovenaca i Bugara (Hrabak, 1989:
24). Međutim, kod njega, kao i kod mnogih drugih autora, uočljivo je potpuno
ignorisanje mnogobrojnih neslovenskih etničkih grupa na Balkanu. Još u julu
1918. godine Srebrnič je upozoravao da će srpske nacionalne elite okupljene
oko Nikole Pašića izdati jugoslovensku ideju, te da će balkanska federacija i
socijalistička revolucija ostati jedini progresivni politički projekti u regionu.26
Dakle, skepsu prema planovima velikih sila te srpskog dvora i vlade nisu
iskazivali samo bivši nacionalni revolucionari nego i predratni socijalisti koji
su i do 1914. vrlo često žestoko kritikovali srpsku politiku. Takav je slučaj bio
i s već pomenutim Lazarom Vukićevićem, mada se on i dalje, uprkos svojim
sumnjama zalagao za federalnu Jugoslaviju, a ne za Balkansku federaciju.
Centralni argument za balkansko jedinstvo, bez obzira na prethodnu
političku pozadinu autora, zasnivao se na kritici imperijalističkih apetita
velikih sila i na uverenju da balkanski narodi samo ujedinjeni mogu da im
se odupru. Ovo je bilo sasvim u skladu s ranijim formulacijama balkanskih
24 Pod znamenem Oktjabrja. Učastie bolgarskich internacionalistov v Velikoj Oktjabr'skoj socia-

lističeskoj revoljucii i zaščite ee zavoevanij, Tom I, 1981., Rezoljucija Komiteta bolgarskich
voennoplennych social-demokratov internacionalistov Insara v podderžku zaključenija
spravedlivogo mira i neobchodimosti ustanovlenija bratskoj solidarnosti i revoljucionnogo
edinstva balkanskich narodov. Izdatel'stvo političeskoj literatury, Izdatel'stvo BKP. Moskva i
Sofija: 142–143. (dalje Pod znamenem Oktjabrja I, 1981)
25 Pod znamenem Oktjabrja I, 1981., Ob''javlenie v gazete “Izvestija VCIK” o lekcii G. Michajlova,
153; Obraščenie “Rabočie, soldaty i krest'jane Balkan” s prizyvom podnjatsja na revoljucio-
nnuju bor'bu protiv imperializma, 188.
26 J.S., “Na revolucijonaren front!”, Vsemirnaja revoljucija (Moskva), 20. jul 1918.

marksista, poput Dimitrija Tucovića i Dimitra Blagoeva. Takođe, česta tema
bilo je licemerje i selektivnost prava na samoopredeljenje koje je formulisao
američki predsednik Woodrow Wilson, a koje je isključivalo mnoge nacio-
nalne manjine, uglavnom država koje su izgubile rat.27 Sam Srebrnič proširio
je tu kritiku i na centralnoevropske liberale, poput budućeg čehoslovačkog
predsednika Masaryka. Masaryk i njemu bliske političke elite su slavili pravo
na samoopredeljenje istovremeno ignorišući zahteve manjina poput Nemaca,
koje nisu želele da budu u zamišljenoj čehoslovačkoj državi.28 Pored svih ovih
kritika, jedan nepotpisan, ali naročito ambiciozan autor pokušao je da primeni
lenjinističku teoriju imperijalizma na geopolitičku situaciju na Balkanu.29 Na
osnovu obilja rusizama u tekstu, može se zaključiti da se najverovatnije radilo
o tada najpoznatijem i najautoritativnijem jugoslovenskom komunisti u
Sovjetskoj Rusiji, Vukašinu Markoviću.
Marković je bio najgorljiviji pristaša ideje balkanskog federalizma među
Jugoslovenima. Rođen 1874. u Crnoj Gori, bio je jedan od onih starih revoluci-
onara koji su u svojoj dugoj karijeri prešli put od takozvanog “utopijskog” so-
cijalizma Vase Pelagića ka revolucionarnom marksizmu. Marković je studirao
veterinu u Rusiji i tamo došao u kontakt sa socijaldemokratskim idejama, te se
već 1903. godine priključio boljševicima. Pored Filipa Filipovića, koji je takođe
proveo dugo vremena u Rusiji (mada je u vreme Oktobarske revolucije bio in-
terniran u Austriji), Marković je bio najbolji jugoslovenski poznavalac prilika
u toj državi. Učestvovao je, zajedno s grupom bugarskih i drugih južnoslo-
venskih komunista, u uličnim borbama boljševika u Moskvi, u oktobru 1917.
godine, nakon kojih je i tamo uspostavljena sovjetska vlast (Kopylov, 1977:
83). Marković je bio predsednik Jugoslovenske komunističke grupe, ali i lični
prijatelj mnogih vodećih boljševika, zbog čega je bio veoma uticajan tokom
1918. godine. Bio je čovek ispunjen revolucionarnim zanosom i nepokoleblji-
vom verom u neizbežnost pobede revolucije. Njegov stav prema nacionalnom
pitanju najbolje se može sumirati njegovim sopstvenim rečima, iznesenim u
autobiografiji nekoliko godina kasnije: “Moja porodica je proletarijat cijeloga
svijeta, moja nacionalnost je čovječanstvo” (Požar, 1989: 54). Marković će
igrati ključnu ulogu u pokušaju nametanja političke platforme balkanskog
27 “‘Samoopredeljenje’ naroda”, Svjetska revolucija (Moskva), 19. mart 1919.

28 J.S., “Na revolucijonaren front!”, Vsemirnaja revoljucija (Moskva), 20. jul 1918.
29 “Borba imperializma za Balkan”, Svjetska revolucija (Moskva), 8. januar 1919.

federalizma, koja će na kraju dovesti do raskola među jugoslovenskim komu-
nistima. Većina njegovih saveznika biće bugarski komunisti.
Iako u teoriji bitan deo Jugoslovenske komunističke grupe, Bugari su
objavili relativno mali broj članaka u Svetskoj revoluciji. Većina napisanih
tekstova ostali su na srpskohrvatskom ili slovenačkom. To ne znači da je broj
bugarskih boljševika bio znatno manji, ili da se nisu bavili pisanjem i sličnim
propagandnim delatnostima. Međutim, njihova delatnost u Svetskoj revoluciji
bila je najživlja od juna do oktobra 1918. godine (Birman, 1967: 441—442).
Nakon toga, imali su mnoge novine na bugarskom jeziku, u kojima su opet
retko objavljivali drugi Južni Sloveni. Sve ovo ukazuje da je ideja jedinstva s
Bugarima, bilo u Jugoslaviji ili u Balkanskoj federaciji, u praksi najčešće za-
nemarivana, uprkos grandioznim proklamacijama o jedinstvu od Jadranskog
do Crnog mora. Bar što se tiče čitalačke publike i intelektualnog stvaralaštva,
Bugari i ostali Jugosloveni bili su daleki. Jedan kraći period, koji se poklapa s
intenzivnijom aktivnošću bugarskih komunista u pisanju za Svetsku revoluciju,
bili su deo Jugoslovenske komunističke grupe i sarađivali veoma blisko, mada
su neslaganja koja su počela već u leto 1918. u konačnici dovela do odvajanja
Bugara iz Jugoslovenske komunističke grupe nekoliko meseci kasnije.
Sukob u Jugoslovenskoj komunističkoj grupi
Pitanje uređenja buduće političke zajednice radničke klase na Balkanskom

poluostrvu bilo je prva velika ideološka polemika među komunistima Južnim
Slovenima u Sovjetskoj Rusiji. Ispostaviće se – prva i jedina, barem što se tiče
ujedinjene grupe koja je obuhvatala najveći deo balkanskih revolucionara
u jednu organizaciju. Kako je došlo do tako brzog rascepa među komunisti-
ma? Razlog zašto je polemika postala toliko oštra ne leži samo u unutrašnjoj
dinamici grupe balkanskih komunista. On se zapravo mora tražiti u dubokim
problemima mlade sovjetske države u prvoj polovini 1918. godine. Te godine i
sam komunistički pokret bio je na ivici raskola. Ni u jednom drugom trenutku
tokom Ruske revolucije i građanskog rata neće se naći u tako dubokoj krizi.
Kriza je nastala oko pitanja separatnog mira Sovjetske Rusije sa Central-
nim silama. Boljševici su na vlast došli, između ostalog, na platformi izlaska
iz Svetskog rata. Međutim, mnogi članovi partije smatrali su da nije vreme za
separatni mir, nego da moraju nastaviti rat, da bi doveli do kolapsa Nemačke

i proleterske revolucije u toj zemlji. Lenjin je bio oštar protivnik takvog kursa,
ali se našao u manjini. Buharin i Radek vodili su takozvane leve komuniste
koji su se zalagali za produžetak rata i koji su imali većinu. Bili su uvereni da su
Nemačka, Austro-Ugarska, Bugarska i Osmansko Carstvo na pragu revolucije.
Na kraju je prevagnulo kompromisno rešenje Lava Trockog, koji se zalagao za
poziciju koju je zvao “ni mir, ni rat”. U prevodu, boljševici su unilateralno obu-
stavili vojna dejstva sa Centralnim silama, u nadi da će taj potez imati odjeka
među nemačkim trupama. Blef nije upalio, i u roku od osam dana, Nemci su
nastavili vojna dejstva i ubrzo se našli pred vratima Petrograda. Boljševici su
tada bezuslovno prihvatili mir u Brest-Litovsku, potpisan 3. marta 1918. godine.
Iako kriza nije rezultirala podelom partije, ona je i dalje trajala, te je dovela do
kraha dvopartijske vladavine boljševika i levih esera, s obzirom da su se potonji,
nezadovoljni mirom u Brest-Litovsku, povukli iz vlade, a potom i organizovali
antiboljševičku pobunu (Figes, 1998: 536—554, 632—640).
Sukob u Boljševičkoj partiji nije bio sukob “umerenih” i “radikalnih”
socijalista, kao u periodu pre Oktobarske revolucije. Obe strane zalagale su
se za radikalnu društvenu transformaciju, rušenje starog režima i uspostavu
radničke države. Njihovo neslaganje izražavalo se u metodama. To je dovelo do
dve duboko sukobljene koncepcije, koje Robert V. Daniels identifikuje kao “re-
volucionarni idealizam” i “revolucionarni pragmatizam”. Buharin i Radek bili
su predvodnici “revolucionarnih idealista” dok je Lenjin bio oličenje “revolu-
cionarnog pragmatizma” (Daniels, 1988: 4—5). Iako je, silom prilika, Lenji-
nova struja prevagnula po pitanju Brest-Litovska, razlike između “idealista” i
“pragmatista” su ostale, a odrazile su se i na strance koji su boravili i borili se u
Sovjetskoj Rusiji. Sukob u Jugoslovenskoj komunističkoj grupi stoga treba po-
smatrati kao varijaciju sukoba između navedenih revolucionarnih koncepcija.
Bogumil Hrabak je još pre više od pola veka identifikovao ove koncepcije kao
“internacionalizam” i “višenacionalizam”, gde pređašnji označava opredeljenje
za Balkansku federaciju, a potonji za Jugoslaviju (Hrabak, 1969: 10). Međutim,
za stvarno razumevanje ovog raskola neophodno je razumeti i širi kontekst
suprotstavljenih ideja unutar boljševičkog pokreta. Pristalice federalne Jugo-
slavije možemo identifikovati sa grupom boljševičkih “pragmatista”, dok su
balkanski federalisti bili bliži “idealistima” u ruskoj partiji.
Vukašin Marković bio je svojevrsni vođa “revolucionarnih idealista”, čija
gledišta među Jugoslovenima su bila najsličnija levokomunističkim. Marković
se protivio osnivanju zasebne Komunističke partije Jugoslavije, smatrajući da

će vrlo brzo revolucija stići i do Balkana i Austro-Ugarske, te da će celo područ-
je od Trsta do Vladivostoka biti deo jedne države, a samim tim i jedne partije
(Očak, 1976: 78). Kao što se može naslutiti, Marković je podršku pre svega
pronašao među bugarskim komunistima i od juna 1918. godine, kada je prvi
put izabrano formalno rukovodstvo Jugoslovenske komunističke grupe, bio
je njen predsednik. S obzirom da su s nestrpljenjem očekivali revolucionarne
borbe na Balkanu, Markovićevo rukovodstvo već u julu 1918. šalje prvu grupu
komunističkih agitatora iz Sovjetske Rusije u Bugarsku (Očak, 1976: 32).
Poslednja i najznačajnija linija podele komunista Jugoslovena ticala
se prethodnog (ne)učešća u revolucionarnom radničkom pokretu. Naime,
Marković je još od maja 1918. bio u sukobu s bivšim oficirima Srpskog dobrovo-
ljačkog korpusa iz “disidentskog pokreta” poput Švrljuge i Ferenčaka (Hrabak,
1978: 59—60).30 Oni su često bili bivši nacionalni revolucionari, i kao takvi
zastupnici “pragmatičnog” kursa orijentisanog ka političkom radu u okvirima
federativne Jugoslavije. Međutim, Marković je u sukob s njima uneo i ličnu
notu, koja će nesumnjivo biti glavni razlog eskalacije tenzija među Jugo-
slovenima u narednim mesecima. Naime, Markoviću su bivši oficiri ulivali
nepoverenje ne samo zbog svoje političke prošlosti, nego i zbog sumnje da su,
kao bivši oficiri, bili potencijalni agenti srpske vlade ili neke druge kontra-
revolucionarne političke formacije. Njegov strah nije bio neosnovan: Rado-
ševićeva Jugoslovenska revolucionarna federacija takođe je okupljala bivše
oficire, uključujući i neke koji su aktivno učestvovali u disidentskom pokretu.
Stoga je Marković u svoj Centralni komitet uveo bugarske socijaldemokrate R.
Najdenova i Hrista Manolova, Franju Drobnog, predratnog socijaldemokratu
iz Osijeka i Dragotina Godinu, knjigovođu iz Trsta i člana Moskovskog sovjeta,
koji nije bio politički aktivan pre rata.31 Svakako nije slučajno da će Markovi-
ćev bliski saradnik Godina kasnije biti deo antiparlamentarističke i levokomu-
nističke grupe Amadea Bordige u Komunističkoj partiji Italije.
Problem nije bio toliko u institucionalnoj marginalizaciji bivših oficira-di-
sidenata, koliko u veoma ličnim napadima Markovića na njih. Marković je
u Svetskoj revoluciji implicitno napadao Švrljugu i Kranjčevića kao ljude koji
se svrstavaju na stranu agenata srpske vlade poput Mije Radoševića (Hrabak,
1978: 60). U narednih nekoliko meseci, odnosi između Jugoslovena dotakli su
30 Ćopić, koji je isto bio oficir-disident, uspeo se držati po strani u ovom sukobu.
31 Pod znamenem Oktjabrja I, 1981., Učreditel'nyj ustav Jugoslavjanskoj gruppy RKP(b), 180.

najnižu tačku, a sve krivicom koleričnog Markovića. Kada je 30. avgusta 1918.
godine Fani Kaplan pokušala atentat na Lenjina, Marković je ozbiljno sumnji-
čio oficire-disidente za saradnju s kontrarevolucionarima i, po izjavi jednog od
njih, čak zahtevao smrtnu kaznu.32 Situacija je eskalirala u septembru i okto-
bru. Dvadeset i sedmog septembra 1918. počinje pobuna bugarskih vojnika u
Radomiru, koja rezultira abdikacijom bugarskog cara, a potom i probojem So-
lunskog fronta. U očima komunista ovo je bila bugarska Februarska revolucija.
Stoga je pitanje slanja kadrova na Balkan preko noći postalo stvar od najvećeg
značaja. Marković je insistirao na momentalnom slanju najboljih komunista
na jug, dok se većina Jugoslovena nije složila s tim rešenjem, smatrajući da
je bolje da najkvalitetniji revolucionari provedu još neko vreme u Sovjetskoj
Rusiji, da bi se bolje pripremili, i teorijski i praktički, za budući politički rad
(Hrabak, 1969: 9; Zelenin, 1977: 156).
Marković je reagovao burno. Napao je svoje drugove kao menjševike i op-
tužio ih da žrtvuju revolucionarnu koncepciju Balkanske federacije zarad od-
brane “imperijalističkog” i “panslovenskog” projekta Jugoslovenske federacije
(Hrabak, 1969: 9; Zelenin, 1977: 156). Već sledeći dan sazvan je novi sastanak
na kom je Marković jednoglasno smenjen s mesta predsednika Jugoslovenske
komunističke grupe. Da stvar bude gora po njega, smenili su ga ljudi u koje
se uzdao – iskusni jugoslovenski i bugarski socijaldemokrati, a ne bivši oficiri.
Novi predsednik postao je Lazar Vukićević.33 Iako izabran za potpredsednika,
Marković je odbio da novom rukovodstvu preda pečat i arhiv, te uložio žalbu
sovjetskoj vladi (Kovačev, 1987, 45). Petog novembra 1918. godine, njegovi
partijski drugovi, koje je i na tom sastanku besno nazivao “provokatorima”
pre nego što je demonstrativno napustio sednicu, glasali su za njegovo izbaci-
vanje iz grupe.34 Po svemu sudeći, ranija ocena sovjetskog istoričara Vladimira
Zelenjina da je uzrok sukoba bio početak Markovićevog psihičkog oboljenja,
ispravna je (Zelenin, 1977, 157).35
32 HR-HDA-1753, kutija 67, Banić, “Vladimir Ćopić,” 17. Po Banićevom iskazu, Ćopićevo zalaga-
nje za njih bilo je ključni razlog zašto nisu uhapšeni.
33 Zelenin, 1976., Protokol zasedanija Komiteta Južnoslavjanskoj gruppy RKP(b) po organizacii
raboty i raspredeleniju objazannostej, 190.
34 Zelenin, 1976., Protokol ekstrennoj konferencii Južnoslavjanskoj gruppy RKP(b), 208.
35 To naizgled potvrđuje i opis Markovića u sećanjima Lazara Vukićevića (Vukićević L. 1959:
140–142). Iako se u našoj istoriografiji mnogo nagađalo o navodnom političkom sukobu Mar-
kovića sa Staljinom u međuratnom periodu, koji je navodno bio uzrok njegove hospitalizacije
u SSSR-u tridesetih, po svemu sudeći, radilo se o čoveku koji je nažalost zaista bio mentalno

Prvi korak nakon uklanjanja Markovića bilo je reorganizovanje Jugoslo-
venske komunističke grupe u Komunističku partiju. Ovome se Marković
ranije protivio, smatrajući zasebnu partiju nepotrebnom zbog nadolazeće revo-
lucije na Balkanu. Drugi Jugosloveni nisu se slagali i na prvu godišnjicu Okto-
barske revolucije formalno je konstituisan Centralni komitet Komunističke
partije (boljševika) Srba, Hrvata i Slovenaca.36 Novoosnovana partija trudila se
da pobije Markovićeve tvrdnje da je napustila platformu Balkanske federacije,
o čemu svedoči i predavanje Ćopića na tu temu krajem oktobra (Hrabak, 1978:
66). Međutim, drama oko Markovićevog izbacivanja zaglušila je jednu mnogo
dublju promenu. Ne samo da je od “grupe” nastala “partija”, nego su iz “Srba,
Hrvata i Slovenaca” izbačeni Bugari, iako se manje od tri nedelje ranije još uvek
pominjala “komunistička grupa Bugara, Srba, Hrvata i Slovenaca”.37 Iako se u
teoriji još uvek pričalo o Balkanskoj federaciji, u praksi su Bugari odvojeni od
ostalih Jugoslovena. Bugarska komunistička grupa osnovana je u Petrogradu
4. oktobra 1918. godine, a već 29. istog meseca priznata je od strane RKP(b) kao
organizacija potpuno nezavisna od Jugoslovenske komunističke grupe.38
Tri faktora dovela su do razdvajanja Jugoslovena i Bugara. Prvi je svakako
sukob s Markovićem. Iako je kroz većinu svog mandata uživao podršku bugar-
skih komunista koji su došli iz tradicije tesnog socijalizma, i oni su učestvovali
u njegovom smenjivanju. Međutim, podrška opoziciji protiv Markovića nije
bila uniformna, te je osim njega iz Jugoslovenske komunističke grupe izbačen
i njegov bugarski pristaša, Petko Smilov (Kovačev, 1987: 45—46). Ovi sukobi
nisu se preneli na novoosnovanu grupu, s obzirom da su Markovićevi protiv-
nici i saveznici bez problema sarađivali dalje, što je još jedna potvrda teze da
ključni problem zaista jeste bio Marković lično, a ne sveukupni međuljudski
odnosi među komunistima.
oboleo, a ne o nekakvom predstavniku antistaljinističke opozicije smeštenom u psihijatrijsku

bolnicu po kazni (Vujošević, 2019: 174; Timofejev, Miloradović i Silkin, 2017: 381–382). O Mar-
koviću je nedavno objavljen i kraći biografski članak na ruskom jeziku (Silkin, 2019: 61–77).
36 Zelenin, 1976., Protokol zasedanija Central'nogo Komiteta Kommunističeskoj partii (bol'ševi-
kov) serbov, chorvatov i slovencev, 215–217.
37 Zelenin, 1976., Protokol zasedanija Komiteta Južnoslavjanskoj gruppy RKP(b) po organizacio-
nnym voprosam, 203.
38 Pod znamenem Oktjabrja, Tom 1, 1981., Iz protokola zasedanija Petrogradskogo komiteta RKP(b)
ob utverždenii Bolgarskoj kommunističeskoj gruppy v Petrograde, 210; Pis'mo Bolgarskoj
kommunističeskoj gruppy v Moskve v Jugoslavjanskuju gruppu RKP(b) ob utverždenii ee
Central'nym Komitetom RKP(b), 229.

Drugi bitan faktor bilo je nasleđe predratne bugarske socijaldemokratije.
Tesni socijalisti su bili disciplinovani i poprilično jedinstveni, za razliku od
Jugoslovena, čiji komunistički pokret je bio skrpljen od ljudi različitih ideološ-
kih pozadina. Stvaranje zasebne bugarske grupe postalo je naročito bitno kada
se njihova država našla u revolucionarnoj situaciji. Tesni socijalisti u Rusiji
nadali su se da će stvaranjem sopstvene grupe lakše organizovati povratak u
zemlju i potom preuzeti inicijativu za osvajanje političke vlasti u Bugarskoj.
Treći faktor bila je i sama geopolitika, koja je igrala veoma važnu ulogu
u udaljavanju dve grupe. Kako su se političke vođe Srba, Hrvata i Slovenaca
sve više zbližavali tokom rata, taj proces je zahvatio i radništvo i seljaštvo tih
naroda, a naročito ratne zarobljenike u Rusiji. Pritom je Jugoslovenima ideja
ujedinjenja u jednu državu delovala progresivno, kao način spajanja više
nacija u jednu nadnacionalnu zajednicu. Ovo je na prvu loptu izgledalo kao
ispunjenje snova svakog internacionaliste. S druge strane, Bugari su se suočili
sa skorim komadanjem poražene države i gubitkom teritorije koji će njihova
vladajuća klasa ubrzo koristiti za promovisanje revanšističkog nacionalizma.
Stoga su već u startu bili skeptični prema novom posleratnom poretku, koji je
Jugoslovenima ipak delovao obećavajuće. Za bugarske komuniste od početka
je bilo jasno da se moraju suprotstaviti ne samo ideologiji imperijalističkih sila,
nego i domaće buržoazije.
Po dolasku u novoosnovanu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, veli-
ka većina Jugoslovena komunista prihvatila je nužnost borbe za federalnu
Jugoslaviju, a program Balkanske federacije stavljen je u drugi plan. Međutim,
i jugoslovenski federalizam je ubrzo napušten. Pod uticajem Filipa Filipovića,
povratnici iz Sovjetske Rusije su neposredno pred osnivanje Socijalističke rad-
ničke partije Jugoslavije (komunista), prihvatili ideju narodnog jedinstva, koja
će biti ozvaničena u osnivačkim dokumentima partije u aprilu 1919. godine
(Kovačev, 1987: 85). Poneseni prividnim uspehom “nacionalne revolucije” u
novostvorenoj Kraljevini, komunisti su prihvatili nacionalnu ideologiju koju
je propagirala karađorđevićevska monarhija. Uverenje o progresivnoj prirodi
jugoslovenskog ujedinjenja će potrajati godinama, a entuzijazam će zahvatiti
čak i bivše pripadnike nacionalno-revolucionarnih organizacija. Već početkom
dvadesetih godina postalo je očigledno da se međuetničke tenzije u Kraljevini
apsolutno ne mogu gurati pod tepih, a upravo bivši nacionalni revoluciona-
ri, poput Vladimira Ćopića, postali su vođe “leve” frakcije koja je insistirala
na federalnom uređenju Jugoslavije, ili čak njenom rušenju zarad stvaranja

Balkanske federativne sovjetske socijalističke republike. Ovakvo gledište iskri-
stalisalo se tek tokom i nakon diskusije o nacionalnom pitanju koja se odvijala
od polovine 1923. godine. Ta debata, kao i potonje rasprave o nacionalnom ure-
đenju države, bila je odjek ranijih diskusija o Balkanskoj federaciji i federalnoj
Jugoslaviji, koje su dominirale među južnoslovenskim komunistima u leto i
jesen 1918. godine.
Zaključak: Predistorija Jugoslovenske revolucije

Aktivnost jugoslovenskih komunista u Ruskoj revoluciji ostaje nedovoljno
istražena, uzevši u obzir njihovu brojnost i značaj. Iako je tokom šezdesetih,
sedamdesetih i osamdesetih objavljeno dosta empirijskih radova na tu temu,
oni su poprilično zastareli i nedostaju im savremeni metodološki uvidi. Iako na
čisto faktografskom nivou znamo dosta toga, ostaje mnogo prostora za istraži-
vanje zanimljivih tema poput ličnih iskustava, socijalnog sastava, idejnih uti-
caja, trajne emigracije u novu državu, ili pak korištenja konspirativnih metoda.
Sve ovo može se odnositi ne samo na Jugoslovene koji su učestovali na strani
revolucije, nego i na one koji su se borili u kontrarevolucionarnim formacijama.
Decentriranje Ruske revolucije počelo je pomeranjem fokusa s Moskve i
Petrograda na provincije, kao i razmatranjem uloge brojčano daleko nadmoć-
nijeg seljaštva umesto urbanog proletarijata. Poslednjih dvadesetak godina,
nastavilo se tako što je istoriografija sve više počela da ukazuje na činjenicu
da Ruska revolucija svakako nije bila striktno “ruska”, skrećući pažnju i na
pobune na imperijalnoj periferiji, od Ukrajine do Finske, u Centralnoj Aziji, Si-
biru i na Kavkazu. Ta istraživanja u velikoj meri su se zasnovala i na pitanjima
nacionalnosti i veroispovesti, koja su bila bitan, ali često zanemaren revolu-
cionarni faktor u ovim oblastima. Poslednji zadatak je decentriranje i same
imperije, odnosno istraživanje raznolike i značajne aktivnosti mnogobrojnih
ljudi koji su se našli na teritoriji Ruskog carstva iako nisu tamo živeli pre rata.
Njihovu aktivnost treba posmatrati kao deo transnacionalnog revolucionarnog
(i kontrarevolucionarnog) procesa koji je od 1917. do 1921. godine zaista zahva-
tio čitavo područje od Aachena do Vladivostoka, a uticao i na slične pokrete
širom planete.39 Ta međunarodna dimenzija Ruske revolucije mora prevazići
39 Jedan od retkih radova koji na ovaj način pristupaju temi je Neuburger, 2017: 874–891. Pored

naglasak na nekoliko istaknutijih stranih ličnosti, poput Rakovskog i Radeka,
ili na karikaturno izmišljanje uticaja Nemačkog carstva na pobedu boljševika.
Ovaj članak, s fokusom na jugoslovenske komuniste, njihove ideološke izvore
inspiracije i potonji uticaj, predstavlja korak u tom smeru.
Za vreme svog kratkog života, Jugoslovenska komunistička grupa ostavila
je dubok trag u jugoslovenskom radničkom pokretu. Unutar nje sukobile su se
dve koncepcije, koje će činiti osnovu idejnog sukoba u Komunističkoj partiji Ju-
goslavije dvadesetih, a čiji odjeci će trajati sve do neuspešnog pokušaja usposta-
ve Balkanske federacije krajem četrdesetih. S jedne strane našla se “idealistička”
ideja balkanskog federalizma, koju su promovisali bivši socijaldemokrate; s
druge “pragmatična” ideja jugoslovenstva, koju su promovisali (bivši) nacional-
ni revolucionari. Pored toga, Jugosloveni su već tada bili podeljeni na pristalice
centralističkog jedinstva Srba, Hrvata i Slovenaca, i one koji su smatrali da
Jugoslavija u najmanju ruku mora biti federacija. Među mnogima je preovlada-
vala skepsa prema bavljenju nacionalnim pitanjem uopšte, koje je implicitno ili
eksplicitno smatrano za problem buržoazije, kao u člancima Lazara Vukićevića.
Međutim, pozicije iz 1918. nisu ni na koji način predodredile kasniji
ideološki razvoj određenih ličnosti. Vladimir Ćopić, iako projugoslovenski
orijentisan tokom Prvog svetskog rata i Revolucije, kasnije će postati jedan
od vođa leve frakcije, čija politička strategija se u veliku ruku zasnivala na
rasparčavanju Jugoslavije na osnovu prava na samoopredeljenje, a zarad stva-
ranja Balkanske federacije. Kao što je još osamdesetih primetio Ivo Banac, iako
naizgled paradoksalan, ovaj put bio je tipičan za bivše nacionalne revoluciona-
re jer je, prema njima, “ideal mesijanske južnoslovenske države izdan od strane
buržoazije” (Banac, 1988: 47). Tako se Ćopić u idejnim borbama u partiji našao
na istoj strani s Vukašinom Markovićem koji se još u Moskvi protivio jugoslo-
venskom jedinstvu. Marković je definitivno bio jedan od pionira lenjinističkog
samoopredeljenja u praksi unutar KPJ, te je dvadesetih vodio oružane ustanke
u rodnom kraju pod sloganom borbe za “Sovjetsku Crnu Goru” (Brković, 1974,
222). Zanimljivo je da je kasnije često insistirao na crnogorskom nacionalnom
identitetu, iako se to u Sovjetskoj Rusiji 1918. godine uopšte nije pominjalo.
toga, ovakav pristup neizbežan je u istraživanjima Mađarske sovjetske republike, s obzirom na

to da su nju vodili skoro isključivo ljudi koji su se vratili kao ratni zarobljenici iz Sovjetske Ru-
sije, mada je i sama Mađarska sovjetska republika još uvek najneistraženija od svih radničkih
revolucija u Evropi tog perioda. Dobar korak ka njenom dubljem istraživanju je i nova knjiga
pod uredništvom Andrása B. Göllnera, The Forgotten Revolution (Göllner, 2020).

Najverovatnije je uvideo emancipatorski potencijal takve identifikacije, u
skladu s lenjinskim idejama o nacionalnosti, kada su slojevi crnogorskog sta-
novništva nezadovoljni beogradskom vlašću počeli da dižu bune.
S druge strane, među komunistima u Sovjetskoj Rusiji je tada itekako
prisutna ideologija integralnog jugoslovenstva koju će sama KPJ u neku ruku
prigrliti godinu dana kasnije na svom osnivačkom kongresu da bi je polovi-
nom dvadesetih potpuno anatemisala. Ovde se radilo o veoma jasnom sudaru
jedne zamisli s brutalnom realnošću Kraljevine SHS koja je umesto ravnoprav-
nosti naroda donela političku i vojnu dominaciju srbijanskih elita u Beogradu,
kojom nisu bili zadovoljni ni Srbi Prečani ni nesrpski narodi. Mnogo popu-
larnija i dugotrajnija bila je doktrina nacionalnog nihilizma koja je, iako je
deklarativno usvajala lenjinističko samoopredeljenje, u praksi pokušavala da
izbegne njegovo sprovođenje, smatrajući da će ono izazivati nepotrebne naci-
onalne podele među radništvom i seljaštvom. Takvo gledište u naznakama se
očituje kod Lazara Vukićevića koji će kasnije kao levi komunista napustiti KPJ.
Međutim, njen najočigledniji i najistaknutiji pristaša bio je Sima Marković.40
Treba dodati i da aktivno učešće revolucionara koji su pre rata bili socijalde-
mokrate, poput Vukićevića, Srebrniča i Vukašina Markovića, te koji su često
bili najenergičniji i najdosledniji boljševici, dovodi u pitanje kliše da je nasleđe
predratne socijaldemokratije bilo “krivac” za raznorazne antirevolucionarne i
antilenjinističke tendencije u komunističkom pokretu.
Tenzija iz 1918. godine se ogleda i u uspostavi socijalističke Jugoslavije
nakon Drugog svetskog rata. Titova Jugoslavija je uz narodnofrontovski
nacionalizam, koji je otvoreno prihvatao nacionalne identitete partikularnih
jugoslovenskih naroda (mada isključivo kroz prizmu levog antifašizma), pri-
hvatila i jedan nadnacionalni, jugoslovenski nacionalizam, s istim onim kon-
tradikcijama o kojima je još tri decenije ranije u Svetskoj revoluciji pisao Lazar
Vukićević. Istovremeno, radilo se na uspostavi Balkanske federacije, koju
40 Iako se Sima Marković u raznim potonjim čitanjima vidi kao svojevrsni zastupnik srpskog
“nacionalnog interesa” u KPJ, smatram da njegova gledišta nisu imala veze sa srpskim nacio-
nalizmom, nego su zapravo činile kritiku lenjinističkog samoopredeljenja sleva. S obzirom
da Marković nije predmet ovog istraživanja, čitaoce bih uputio na retku knjigu koja deli moje
gledište, a koja je na srpskohrvatskom govornom području relativno malo poznata (Connor,
1984: 136–141). Connor provokativno (i, po mom mišljenju, ispravno) opisuje Markovića kao
“luksemburgistu”, odnosno sledbenika kritike Lenjinovog samoopredeljenja koju nalazimo
kod Rose Luxemburg.

su, još i pre raskola sa Staljinom, otežavale suprotstavljene nacionalne težnje
rukovodstava Jugoslavije, Bugarske i Albanije. Kada je 1948. godine balkanski
federalizam pretrpeo svoj istorijski poraz, Jugoslavija se okrenula jugosloven-
skom nacionalizmu kao kohezivnoj sili. On je bio progresivan, nadnacionalan,
ali istovremeno i federalistički. Igrom istorijskog slučaja, deluje veoma slično
zamislima jugoslovenskih boljševika iz 1918. godine.
Konačan odgovor na nacionalno pitanje nije dat ni u jednom trenutku do
raspada socijalističke Jugoslavije. Proces odgovaranja na to pitanje bio je dina-
mičan, a odgovore su komunisti često menjali u skladu s promenama uslova na
terenu. Međutim, sve buduće tendencije komunističkog pokreta – više ili ma-
nje internacionalističke, centralističke ili federalističke, otvorenije ka saradnji
s nacionalistima ili dobronamernije prema versajskom poretku – prisutne su
već u proleće i leto 1918. godine, u vreme apsolutne otvorenosti komunističkog
pokreta za razne ideje. Kasnije su određene ideje dominirale u različitim peri-
odima, a u skladu s komunističkim čitanjem trenutne domaće i međunarodne
situacije. Internacionalizam za marksiste, na kraju krajeva, nikada nije bio puki
princip nego je uvek imao klasnu osnovu. Menjanje odnosa snaga u kratkom i
turbulentnom dvadesetom veku uticalo je i na naglo menjanje političkih gledi-
šta komunista. Međutim, iskustvo jugoslovenskih boljševika u revolucionarnoj
Rusiji svedoči da se ni u jednom momentu u narednih nekoliko decenija nije
radilo isključivo o pukom mehaničkom nametanju ideja iz Moskve nego o dina-
mičnom procesu u koji su od početka direktno bili uključeni i sami Jugosloveni.
Literatura
Primarni izvori: Lenin, Vladimir Ilyich. The Tasks of the

Proletariat in the Present Revolution
Hrvatski državni arhiv (Zagreb), [a.k.a. The April Theses], dostupno na
HR-HDA-1753, Osobni fond Ivan Očak. https://www.marxists.org/archive/lenin/
works/1917/apr/04.htm, pristup ostvaren
Hrvatski državni arhiv (Zagreb) 15. oktobra 2020.
HR-HDA-501, Pravni fakultet Sveučilišta
u Zagrebu. Perovšek, Jurij (ur.). 1990. Razprava o
nacionalnem vprašanju v KPJ leta 1923.
Kolarov, Vasil. 1968. Spomeni. Izdatelstvo Partizanska knjiga. Ljubljana.
na Bălgarskata komunističeska partija.
Sofija.

Pijade, M. S. 1964. Malo partijske istorije na- Zelenin, Vladimir Vladimirovič (ur.). 1992.
cionalnog pitanja: jedan prilog za diskusiju, Sovetsko-jugoslavskie otnošenija 1917 —
u: Morača, Pero (ur.), Moša Pijade: Izabrani 1941 gg. Izdatel'stvo Nauka. Moskva.
spisi, Tom I, knjiga 2. Institut za izučavanje
radničkog pokreta. Beograd: 689—698. Knjige:
Pod znamenem Oktjabrja. Učastie bolgar- Banac, Ivo. 1988. With Stalin against Tito:
skich internacionalistov v Velikoj Oktja- Cominformist Splits in Yugoslav Commu-
br'skoj socialističeskoj revoljucii i zaščite nism. Cornell University Press. Ithaca i
ee zavoevanij, Tom I. 1981. Izdatel'stvo London.
političeskoj literatury, Izdatel'stvo BKP.
Moskva i Sofija. Brković, Savo. 1974. O postanku i razvoju
crnogorske nacije. Grafički zavod. Titograd.
Pyatakov, Georgy, Bosch, Yevgenia, Bukha-
rin, Nikolai. Theses on the Right of Nations Connor, Walker. 1984. The National Questi-
to Self-determination, dostupno na https:// on in Marxist-Leninist Theory and Strategy.
libcom.org/library/theses-right-nations-se- Princeton University Press. Princeton.
lf-determination-georgy-pyatakov-yev-
genia-bosch-nikolai-bukharin, pristup Cvetković, Slavoljub. 1985. Idejne borbe
ostvaren 19. oktobra 2020. u KPJ 1919 — 1928. Institut za savremenu
istoriju. Beograd.
Rakovskij, Christian. 1925. Rumynija i Be-
ssarabija: k semiletiju anneksii Bessarabii. Daniels, Robert V. 1988. The Conscience of
Litizdat NKID. Moskva. the Revolution. Communist opposition in
Soviet Russia. Westview Press. Nashville.
Timofejev, Aleksej; Miloradović, Goran i
Silkin, Aleksandr (ur.). 2017. Moskva-Srbija, Douds, Lara. 2018. Inside Lenin's Govern-
Beograd-Rusija, dokumenta i materijali, ment: Ideology, Power and Practice in the
Tom 4: Rusko-srpski odnosi, 1917 — 1945. Early Soviet State. Bloomsbury Academic.
Glavnoe arhivnoe upravlenie goroda London.
Moskvy, Arhiv Srbije. Moskva i Beograd.
Figes, Orlando. 1998. A People's Tragedy: A
Vukićević, Lazar. 1959. Uspomene iz Okto- History of the Russian Revolution. Penguin
barske revolucije, Zbornik Matice srpske za Books. London.
društvene nauke 22: 129—145.
Gligorijević, Branislav. 1992. Kominterna,
Vukićević, Toska. 1959. Iz života i rada jugoslovensko i srpsko pitanje. Institut za
Lazara Vukićevića, Zbornik Matice srpske savremenu istoriju. Beograd.
za društvene nauke 22: 146—149.
Göllner, András B (ur.). 2020. The Forgotten
Zelenin, Vladimir Vladimirovič (ur.). 1976. Revolution: The 1919 Hungarian Republic
Učastie jugoslavskich trudjaščichsja v of Councils. Black Rose Books. Montreal.
Oktjabrskoj revoljucii i graždanskoj vojne
v SSSR. Sbornik dokumentov i materialov.
Nauka. Moskva.

Gužvica, Stefan. 2020. Prije Tita: Komuni- Timofejev, Aleksej i Piljak, Milan. 2017.
stička partija Jugoslavije tijekom Velike čist- Ruska revolucija 1917. u očima Кraljevine
ke (1936 — 1940). Srednja Europa. Zagreb. Srbije. Institut za noviju istoriju Srbije,
Andrićev institut, Odjeljenje za istoriju.
Haug, Hilde Katrine. 2016. Creating a Beograd i Višegrad.
Socialist Yugoslavia: Tito, the Communist
Leadership and the National Question. I.B. Todorova, Maria. 2020. The Lost World of
Tauris. London. Socialists at Europe's Margins: Imagining
Utopia, 1870s — 1920s. Bloomsbury Acade-
Kopylov, V. R. 1977. Zarubežnye interna- mic. London i New York.
cionalisty v Oktjabr'skoj revoljucii 1917 —
1918. Izdatel'stvo Mysl'. Moskva. Vlajčić, Gordana. 1987. Jugoslavenska re-
volucija i nacionalno pitanje 1919. — 1927.
Kovačev, Vujica. 1987. Na zajedničkom Globus. Zagreb.
frontu revolucije: Veze između jugosloven-
skih i mađarskih komunista 1918 — 1919. i Vujošević, Ubavka-Cica. 2019. Nestajali
učešće Jugoslovena u mađarskoj revoluciji netragom: Jugosloveni – žrtve političke re-
1919. godine. Institut za savremenu istoriju. presije i staljinističkih čistki u Sovjetskom
Beograd. Savezu 1927 — 1953. Institut za savremenu
istoriju. Beograd.
Martin, Terry. 2001. Affirmative Action Em-
pire: Nations and Nationalism in the Soviet Zelenin, Vladimir Vladimirovič. 1977. Pod
Union, 1923 — 1939. Cornell University krasnym znamenem Oktjabrja: Jugoslavjan-
Press. Ithaca, London. skie internacionalisty v Sovetskoj Rossii
1917 — 1921. Izdatel'stvo Mysl'. Moskva.
Očak, Ivan. 1976. U borbi za ideje Oktobra:
Jugoslavenski povratnici iz Sovjetske Rusi- Članci i poglavlja:
je, 1918 — 1921. Stvarnost. Zagreb.
Birman, M. A. 1967. Bolgarskie internaci-
Očak, Ivan. 1979. Jugoslavenski oktobarci: onalisty v Sovetskoj Rossiii, u: Manusevič,
Likovi i sudbine. Školska knjiga. Zagreb. Aleksandr Jakovlevič (ur.). Internacionali-
sty: trudjaščiesja zarubežnych stran – uča-
Očak, Ivan. 1980. Vojnik revolucije: Život i stniki bor'by za vlast' sovetov. Izdatel'stvo
rad Vladimira Ćopića. Spektar. Zagreb. Nauka. Moskva: 437—459.
Pešić, Desanka. 1983. Jugoslovenski komu- Fagan, Gus. 1984. Biographical Introdu-
nisti i nacionalno pitanje. Izdavačka radna ction to Christian Rakovsky, u: Fagan, Gus
organizacija “Rad”. Beograd. (ur.). Selected Writings on Opposition in
the USSR 1923-30. Allison and Busby. Lon-
Požar, Petar. 1989. Jugoslaveni žrtve staljin- don i New York: 7—61.
skih čistki. Nova knjiga. Beograd.
Gabelica, Mislav. 2011. Pravaška mladež na
Radelić, Zdenko. 1996. Hrvatska seljačka hrvatskom Sveučilištu uoči Prvoga svjet-
stranka 1941. — 1950. Hrvatski institut za skog rata, Društvena istraživanja 20 (2011),
povijest. Zagreb. 4: 1139—1161.

Gužvica, Stefan. 2019. The Spanish Klopčič, France. 1967. Slovenci med
Inquisition: Factional Struggles among the revolucijo in državljansko vojno v Rusiji
Yugoslav Interbrigadistas, Istorija 20. veka 1919 — 1921 (Kratko poročilo), Prispevki
1/2019: 53—74. za zgodovino delavskega gibanja 1—2:
471—480.
Hrabak, Bogumil. 1963. Jugosloveni u
intervencionističkim trupama na severu Lih, Lars T. 2015. “The New Era of War and
Rusije 1918 —1919. godine, Istorijski Revolution”: Lenin, Kautsky, Hegel and
glasnik 2: 3—51. the Outbreak of World War I,” u: Anievas,
Alexander (ur.). Cataclysm 1914: The First
Hrabak, Bogumil. 1964. Srpski socijalisti World War and the Making of Modern Wor-
u izbeglištvu prema promenama u Rusiji ld Politics. Brill. Leiden, Boston: 366—412.
1917 — 1918. godine, Istorijski glasnik 1:
53—98. Medvedev B. B. 1967. Federacija ino-
strannych grupp RKP(b), u: Manusevič,
Hrabak, Bogumil. 1965. Delatnost članova Aleksandr Jakovlevič (ur.). Internacionali-
udruženja “Ujedinjenje ili smrt” u Rusiji sty: trudjaščiesja zarubežnych stran – uča-
1915 — 1918. godine, Istorija XX veka, zbor- stniki bor'by za vlast' sovetov. Izdatel'stvo
nik radova VII: 187—256. Nauka. Moskva: 176—228.
Hrabak, Bogumil. 1966. Jugosloveni uče- Neuburger, Mary. 2017. The Bulgarian
snici Oktobarske revolucije i stvaranje KPJ, Factor in Russia's Revolutionary Era, 1917
Zbornik filozofskog fakulteta u Prištini III: — 23, Journal of Contemporary History
109—140. 52/4 (2017): 874—891.
Hrabak, Bogumil. 1969. Komunistička par- Očak, Ivan. 1974. O Jugoslavenima u bjelo-
tija (boljševika) Srba, Hrvata i Slovenaca, gardejskim jedinicama u Rusiji za vrijeme
Jugoslovenski istorijski časopis 1—2: 7—27. građanskog rata (1918 — 1920), Časopis za
suvremenu povijest 6/1: 39—55.
Hrabak, Bogumil. 1978. Jugoslovenski
revolucionar Vladimir Ćopić u Rusiji (1916 Silkin, Aleksandr Aleksandrovič. 2019.
— 1918), u: Janjatović, Bosiljka (ur.), Život i Vukašin Markovič kak “zerkalo russkoj
djelo Vladimira Ćopića: Materijali sa znan- revoljucii,” u: Timofejev, Aleksej Jurjevič
stvenog skupa održanog 1. i 2. listopada (ur.). Stoletie dvuh emigracij. 1919. — 2019.
1976. u Senju. Centar za historiju radničkog Informatika. Moskva-Beograd: 61—77.
pokreta i NOR Istre, Hrvatskog primorja i
Gorskog kotara – Rijeka. Rijeka: 51—74. Novine i novinski članci:
– Kommuna: Eženedel'nyj organ Federacii
Hrabak, Bogumil. 1989. Koncepcije fede- internacional'nych grupp RKP. Petrograd.
rativne i konfederativne Jugoslavije među 1918.
Jugoslovenima u Rusiji (od aprila 1916. do – Revolucija/Vsemirnaja revoljucija/Svjet-
aprila 1918. godine), Časopis za suvremenu ska revolucija. Moskva. 1918. — 1919.
povijest 21/1—3: 1–28.

STEFAN GUŽVICA
Yugoslavia or the Balkan Federation? Dilemmas
of Yugoslav Communists during the October
Revolution
By the spring of 1917, tens of thousands of South Slavic prisoners of

war had found themselves on the territory of the (former) Russian
Empire, and many of them took an active part in the revolutionary
events which had begun with the collapse of the monarchy in Febru-
ary. After the October Revolution, thousands of Bulgarians, Croats,
Slovenes, and Serbs fought on the side of the Bolsheviks. Beginning
from 1918, they had their own South Slavic Communist Group of
the Bolshevik Party, as well as a newspaper called Svetska revolucija
(The World Revolution). However, the Group soon became divided
over the question of building a future postwar order. Some commu-
nists supported the creation of Yugoslavia as a country of South Slavs,
while others thought that the future socialist state must be a Balkan
Federation, an old project of Balkan social democracy. The pro-Yugo-
slav current was composed primarily of people who were radicalized
by the world war and the revolution and who fought together in the
South Slavic units of the Russian Imperial Army before 1917. The
supporters of a Balkan federation were those who were active in the
labor movement before 1914. The Bulgarian communists, influen-
ced by the theoretical tradition of “narrow socialism” developed
by Dimitar Blagoev, were the standard bearers of the idea of Balkan
federalism, while most Serbs, Croats, and Slovenes eventually opted
for Yugoslavia, also as a federal state. This disagreement eventually
led to the separation of Bulgarians from the South Slavic Communist
Group. Even though the question of the future workers' federation
in the Balkans was not ultimately resolved even after the creation of
the Communist International, this forgotten early debate between
the leading South Slavic communists foreshadowed the later Marxist
discussions on the national question in Bulgaria and Yugoslavia. The
analysis of these projects raises new questions regarding the recep-
tion of Bolshevik ideas among the South Slavs, the continuities and
discontinuities of Marxist thought before and after 1917, as well as

the development of the concept of the Leninist right to self-determi-
nation in the context of the political situation in the Balkans in the
post-WWI period.
KEYWORDS: communism; the Russian Revolution; Yugoslavism;

the Balkan Federation; federalism; the Communist Party of Yugoslavia;
the national question; Yugoslavia; Bulgaria; Marxism; self-determination

/ svjedočanstva
SVJEDOČANSTVO / ESEJ
PRIMLJENO: 15. siječnja 2021.
Ruku pod ruku, Kolo i Lado,

ponovno zajedno
KREŠIMIR DABO
Edward Bernays Visoka škola za komunikacijski menadžment
Nakon 27 godina duge pauze u suradnji, dva profesionalna, nacionalna, folklorna

ansambla, iz Hrvatske Lado i iz Srbije Kolo, odlučili su realizirati zajednička dva
cjelovečernja programa pod simboličnim nazivom – Ruku pod ruku, kao inicijalni
projekt s perspektivom daljnje zajedničke suradnje. Zajednički koncerti održani
su 8. travnja 2016. u Narodnom pozorištu u Beogradu i tjedan dana kasnije, 15.
travnja, u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Više od 100 umjetnika obaju
ansambala prikazalo je tradicijske plesove, pjesme i glazbu s područja Srbije i Hr-
vatske pred posve ispunjenim gledalištima matičnih nacionalnih kazališnih kuća.
Posljednji zajednički nastup profesionalnih folklornih ansambala na području bivše
države održan je 7. rujna 1989., u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine u Beogradu,
a na tom su koncertu, uz Lado i Kolo, sudjelovali i folklorni ansambl Kosova Šota
i makedonski ansambl Tanec. Koncerti su održani pod pokroviteljstvom Mini-
starstva kulture i informisanja Republike Srbije, Ministarstva kulture Republike
Hrvatske, Turističke zajednice grada Zagreba, a na zajedničku inicijativu direktora
Kola Vladimira Dekića i ravnatelja Ansambla Lado Krešimira Dabe. Osim opisane
obnovljene suradnje Kola i Lada, u ovom radu donosi se i kratka analiza medijskog
izvještavanja u Hrvatskoj o ovome projektu te pregled nastavka suradnje, kao i
autorovo osobno promišljanje o perspektivama u budućnosti.
KLJUČNE RIJEČI: Lado; Kolo; folklorni ansambl; Ruku pod ruku; folklor
K ultura je most koji spaja, a ne razdvaja, k tome pridonoseći povezivanju

društva i boljem razumijevanju i tumačenju različitih socioloških pojava.
Tako o njoj svjedoče i pišu mnogi autori, koji poput Nikole Skledara (2002: 15)
dodatno tumače kako je kultura univerzalni ljudski fenomen, antropološka
Krešimir dabo Ruku pod ruku 137

datost i bitna generička značajka čovjeka kao društvenog i individualnoga,
duhovnoga i stvaralačkoga bića. Promišljajući na taj način o fenomenu kulture,
a potom i kreirati i realizirati međunarodni umjetnički projekt u koji su uklju-
čene dvije, jedine, profesionalne ustanove u kulturi od nacionalnog značaja,
svaka u svojoj zemlji, iznimno je zahtjevno. Od osmišljavanja i pripremanja
izvedbenog umjetničkog programa kao jedne, povezane estetske cjeline, pre-
ko utvrđivanja i osiguravanja tehničkih detalja, logistike i operacionalizacije
svih produkcijskih i poslovnih procesa, preko oblikovanja strategije javnog
komuniciranja, do raspodjele financijskih obaveza i na samome kraju, kon-
certne izvedbe – dug je put, o čemu svjedoči upravo i moje iskustvo ispisano
u ovome radu. Svi spomenuti elementi čine jedan cjeloviti kulturni događaj
kojeg definiraju Jelena Knešaurek i Hrvoje Carić (2018: 6) pojašnjavajući kako
najjednostavnija definicija kulturnog događaja počiva na interakciji publike
s umjetničkim ostvarenjem u određeno vrijeme i na određenom mjestu. U
tome je iznimno važno uzeti u obzir, primjerice, pet osnovnih kriterija koje
je utvrdilo Ministarstvo kulture i komunikacije Republike Francuske iz 2009.
(Institut-numerique.org, 2014): umjetnički kriterij, kriterij publike, kriterij
mjesta, kriterij vremena i kriterij jedinstvenosti.
Vodeći se tim smjernicama, nakon točno 27 godina, uprave Ansambla
narodnih igara i pesama Srbije Kolo i Ansambla narodnih plesova i pjesama
Hrvatske Lado, predvođene direktorom Kola Vladimirom Dekićem i sa mnom
kao ravnateljem Lada, pokrenule su inicijativu obnove suradnje, koja se i
realizirala dvostrukom koncertnom izvedbom zajedničkog plesnog programa
kao kompaktne estetsko produkcijske cjeline. Prvi razgovori i nacrti ideje oko
projekta i izvedbi cjelovečernjih programa u Hrvatskom narodnom kazalištu u
Zagrebu i Narodnom pozorištu u Beogradu počeli su još 2015. i to na rođen-
dan Ansambla Kolo, 15. svibnja, u Beogradu, a povodom godišnjeg koncerta
srpskog nacionalnog ansambla kojemu je tada prvi put prisustvovala mala, ali
jaka delegacija Ansambla Lado (Tena Franjić, tadašnja voditeljica međunarod-
nih odnosa i ja kao tadašnji ravnatelj). To je bio povod za prvo sastajanje veza-
no uz oblikovanje prvih smjernica i ideja oko realizacije zajedničkog programa.
Shvativši kako su stasale cijele generacije umjetnika jednog i drugog ansambla
koji, usprkos ljubavi prema narodnom plesu, pjesmi, ruhu i glazbi, predanosti
folklornoj umjetnosti, najvišoj razini profesionalnosti, te nekadašnjoj vrlo in-
tenzivnoj suradnji ovih ustanova, nikada nisu imale priliku zajednički dijeliti
pozornicu, došli smo do jasnog zaključka kako je suradnja nužna.

Važnost pokretanja i reaktivacije susreta ogledala se na više različitih razi-
na. Od neophodne razmjene profesionalnog, stručnog i umjetničkog iskustva,
preko dugotrajne artikulacije publike o želji za takvom vrstom programa pa
do povezivanja i aktivacije stručne javnosti poput etnologa, etnokoreologa
i etnomuzikologa, ali i medija kao važnih saveznika u prenošenju poruke
projekta, koji je zamišljen kao snažan zamašnjak u umjetničkoj povezanosti,
razumijevanju i interpolaciji različitih kreativnih izraza u tradicijskoj izvedbe-
noj umjetnosti na profesionalnoj razini. Prvi zajednički koncert zamislili smo
tek kao inicijalni temelj za pokretanje i drugih, alternativnih projekata i pro-
grama s jasnim ciljem jačanja vidljivosti uloge ovih folklornih ansambala, ali i
važnosti očuvanja nacionalne baštine, međukulturalne razmjene te stvaranja
zajedničke dijaloške platforme o mogućnostima napredovanja, usavršavanja i
poboljšanja umjetničke djelatnosti i izraza folklornih ansambala od nacional-
ne važnosti.
Folklorna umjetnost kao platforma

interkulturalne suradnje – Ruku pod ruku
Ako se uzme u obzir kako je razvoj i napredak čovječanstva u sklopu globali-

zacijskih procesa nemoguć bez dodira i interakcije među različitim kulturama,
kako zaključuje Elvi Piršl (2016: 15), onda je posve razvidno kako su interkul-
turalni projekti, posebice u području kulture od iznimne važnosti. Vezano uz
takvo polazište, Dragana Nešković (2012: 3) pojašnjava kako je međusobna
povezanost između kulture i komunikacije vrlo bitna za shvaćanje interkul-
turalne komunikacije. Naime, autorica piše kako jednu od presudnih uloga
u učenju komunikacijskih vještina ima upravo kultura jer ljudi tumače svoj
svijet kroz kategorije, koncepte i oznake koje su proizvodi njihove kulture.
Stoga autorica zaključuje kako se interkulturalna komunikacija najbolje može
razumjeti kao kulturna različitost u percepciji društvenih događaja oko nas.
Uzevši u obzir takva polazišta u tumačenju interkulturalnosti, lakše je zaklju-
čiti kako je projekt Ansambla Lado i Ansambla Kolo iz 2016. godine značajan
iz više razloga. S obzirom da samo manji dio publike pamti davne zajedničke
nastupe Ansambla Lado i Ansambla Kolo, o čemu su mi često govorili Ladovi
umirovljeni umjetnici, nakon dvadeset i sedam godina zajednički smo odlučili
prekinuti “tradiciju” tišine i uspostaviti novu tradiciju zajedništva i kultur-

ne razmjene, nastavno na vrijednosti koje su temelji djelovanja ove dvije
institucije. Posljednji zajednički nastup profesionalnih folklornih ansambala
na području zajedničke jugoslavenske države održan je 7. rujna 1989. u Velikoj
dvorani Kolarčeve zadružbine u Beogradu, a na tom su koncertu, uz Lado i
Kolo sudjelovali i folklorni ansambl Šota s Kosova i makedonski ansambl Ta-
nec (Dekić i Dabo, 2016: 16). Do toga datuma, Lado i Kolo, a i ostali nacionalni,
profesionalni ansambli poput kosovske Šote ili makedonskog Taneca surađi-
vali su često i intenzivno, nastupajući zajednički u sklopu različitih manife-
stacija poput Dubrovačkih ljetnih igara, na kojima su bili gotovo tradicionalno
prisutni ili pak u vlastitoj organizaciji, baš poput posljednjeg zajedničkog
koncerta u beogradskom Kolarcu. S obzirom da su gotovo vršnjaci, jer je Kolo
kao profesionalna ustanova utemeljena 1948. godine, a Lado i Tanec 1949.
godine, i to odlukom vlasti tadašnjih republika, suradnja je bila posve prirodna
i učestala, a umjetnički repertoar svakog ansambla sadržavao je koreografije s
područja cijele bivše Jugoslavije, da bi se nakon raspada države, svaki ansambl
okrenuo, gotovo u potpunosti, koreografijama iz država u kojima djeluju.
Suradnja tijekom i nakon rata naglo zamire. Izuzev nekoliko usmenih
kontakta s Ansamblom Tanec, Lado više nije surađivao niti s jednim profesio-
nalnim, folklornim ansamblom iz bivše Jugoslavije. I dok su kazališne kuće i
gotovo cijela umjetnička industrija Hrvatske i Srbije kreirali različite zajednič-
ke sadržaje, folklorni profesionalni ansambli u potpunosti su zaustavili svoje
zajedničko djelovanje, usmjeravajući se na organizaciju domaćih i inozemnih
turneja i širenje plesnog, vokalnog, instrumentalnog i vokalno-instrumen-
talnog repertoara. Nakon što sam proveo pet godina kao voditelj marketinga
i odnosa s javnošću Ansambla Lado, a onda došavši prvo na mjesto vršitelja
dužnosti ravnatelja (2014), a kasnije i ravnatelja (2015 — 2019), razmišljao
sam kako se to mora promijeniti. Istog je mišljenja bio i tada novi direktor
Ansambla Kolo, Vladimir Dekić, koji je u tu ustanovu došao iz Jugoslovenskog
narodnog pozorišta (JDP). Gradeći svoju producentsku karijeru u kazališnim
i izvedbenim umjetnostima, sudjelujući u mnogobrojnim poznatim projek-
tima, svoje iznimno znanje, iskustvo i entuzijazam transferirao je u Ansambl
Kolo, promišljajući o novim estetskim, ali i organizacijskim smjernicama za
tu ustanovu, usmjeravajući je prema suvremenim tekovinama upravljanja
ustanovama u kulturi, nastojeći pratiti trendove u prikazivanju izvedbene
tradicijske kulture, spajajući je sa suvremenim produkcijskim dosezima, a
pri tomu, ne narušavajući autentičnost i autorstvo postojećih koreografija i

programa, nego kreirajući novi prostor za stvaranje inovativnih izraza unutar
folklorne umjetnosti koja do tada uglavnom slijedi slične principe prikaziva-
nja. Vladimir Dekić i njegov progresivni pristup i promišljanja o prikazivanju
tradicijske kulture te pažljiv, ali vrlo precizno osmišljen odmak od uobičaje-
nih, rutiniranih koncepata prikazivanja folklora, potaknuo je kritičko pro-
mišljanje u svima nama koji smo zacrtavali folklorne umjetničke pristupe u
svojim ustanovama. Potaknuo je cjelokupnu folklornu scenu na propitivanje
vlastitih okvira i dosega, što se nije ogledalo samo u djelovanju profesionalnih
ansambala, već i na svekolikoj amaterskoj sceni u cijeloj regiji. Te su se pro-
mjene, prije svega, počele očitovati u produkcijskim sadržajima u prikazivanju
folklorne umjetnosti poput oblikovanja svjetla i scenografije, video animacija,
scenskog pokreta i izraza izvođača, režije programa, usavršavanja plesačkih i
pjevačkih tehnika, marketinške komunikacije, upravljanje društvenim mre-
žama, likovnim oblikovanjem promotivnog materijala i ostalog.
Prvi razgovori s Vladimirom Dekićem ukazali su na razumijevanje i
dijeljenje istih principa i da je, usprkos svim izazovima, nužno potaknuti i
obnoviti zamrlu suradnju i to kroz pomno osmišljen zajednički umjetnički
program. Iako političke okolnosti u tom trenutku nisu bile blagonaklone ova-
kvoj suradnji, Vladimir Dekić i ja odlučili smo krenuti u realizaciju, neovisno
o podršci državnih tijela. Prvi koncerti održani su 8. travnja 2016. u Narodnom
pozorištu u Beogradu te tjedan dana kasnije, 15. travnja 2016. u Hrvatskom
narodnom kazalištu u Zagrebu, a program, koji je okupio više od stotinu
umjetnika, koncipirali smo kao jednu produkcijsku i estetsku cjelinu. Iako
oba ansambla unutar svog mnogobrojnog i raznolikog umjetničkog repertoara
imaju stotine različitih plesova i pjesama, za zajedničke koncerte izabrali smo
koreografije koje su s jedne strane prikazivale raskoš folklorne raznolikosti, a
s druge strane tvorile stilski usuglašenu cjelinu. Promišljali smo o tome koje
koreografije su svojevrsni umjetnički pečat i potpis ansambala te koje točke
imaju kultni status na repertoarima ustanova. S druge strane, važan element
odabira bila je i raznolikost programa i područja koja se prikazuju unutar kon-
certa, a naša nastojanja su išla u pravcu da struktura cjelokupne izvedbe bude
što raznolikija u likovnom, glazbenom i plesnom smislu te da bude uspješno
implementirana u fabulu koja s krajem programa doživljava svoj vrhunac.
Također, jedan od faktora kreiranja programa bila je i naznaka da se suradnja
nastavi te da ovakav koncept može imati i neka druga daljnja izdanja, mogu-
će s nekim drugim koreografijama. Uz to, raznolikost likovnosti narodnog

ruha, kao dio cijele scenske slike, također je bila jedna od niti vodilja kreiranja
koncepta. U konačnici, tehnički elementi poput veličine pozornice, gardero-
ba, veličine ekrana za projekciju video scenografije i voditeljskih najava pa do
pozicije orkestara na sceni, također su nametnule određene kriterije odabira.
Akademski glumci Nina Violić i Milan Marić snimili su moderatorski materijal
pušten na video ekranu na početku i kraju oba dijela programa. Sam koncert
otvoren je vizualizacijom ubrzanog odbrojavanja minuta od posljednjeg susre-
ta Kola i Lada pred gotovo trideset godina.
Vođeni idejom pomicanja estetskih granica, o čemu je pisao Davor Miško-
vić (2013: 149), pojašnjavajući kako se umjetnička scena nikada u potpunosti
ne slaže s dominantnom estetikom te mnogi progresivni umjetnici razvijaju
elemente koji pridonose razvoju novih estetika ili čak novog umjetničkog
pravca, što je na neki način i svrha visoke umjetnosti, odlučili smo pomaknuti
estetsku granicu, oslanjajući se pri tome na kultne koreografije oba ansambla,
ali predstavljajući ih u adaptiranom produkcijskom ruhu, što podrazumijeva
umjetničko oblikovanje svjetla, izmjenu koreografija na pozornici, glumci-
ma-moderatorima, kratkim video najavama područja kojeg točka predstavlja,
koreografirani završni naklon i slično.
Program koncerta:
1. dio
Ladarke – Lado
Trojno – čobansko nadigravanje – Kolo
Krčki tanac – Lado
Pašona – Kolo
Na Veliko prelo – Lado
Vranjanska svita – Kolo
2. dio
Starobosansko nemo kolo iz Glamoča – Kolo
Prigorski plesovi – Lado
Igre iz Gornje Pčinje – Kolo
Divojku za ruku, rumenu jabuku – poskočica Linđo – Lado
Dubočke kraljice – Kolo
Podravski svati – Lado
Kako je za oblikovanje izvedbene umjetničke forme od strateške važnosti i
produkcijski element, o čemu pišu Milena Dragičević Šešić i Branimir Stojko-
vić (2013: 103—107) koji naglašavaju važnost precizne pripreme cjelokupne

predstave, važnost planiranja, ali i upravljanja različitim elementima unutar
same izvedbe, a kako bi se uspješnije naglasila umjetnička poruka, neizostav-
no je važno primijetiti kako smo u našem, prvom zajedničkom predstavljanju
nakon 27 godina posvetili iznimnu pažnju ne samo glavnoj izvedbi nego i
dodatnim elementima. Već spomenuti produkcijski elementi nastojali su
istaknuti umjetničke izvedbe, a video najave programa bile su obogaćene
vizualnim elementima koji su bili ujedno integralni dio i vizualnog promo-
tivnog rješenja, odnosno plakata ovih koncerata u marketinškoj komunikaciji
prije premijere, a u sklopu online i offline promotivne kampanje. U Godišnjaku
Ansambla Lado, navedena je izjava kolege Vladimira Dekića (Dabo, Dekić,
2016: 16):
Visoki umjetnički standardi, bogatstvo repertoara, kao i pri-
stup njegovanju tradicije iznova su nas spojili poslije toliko
godina. Nesumnjiva kvaliteta umjetnika, kao i veoma zahtje-
van pristup koncertnoj prezentaciji umjetnosti narodnih
plesova i pjesama i glazbe inspirira nas i obvezuje da publici
u Beogradu i Zagrebu interpretiramo umjetnička djela koja
na najbolji način predstavljaju bogato kulturno nasljeđe
Hrvatske i Srbije. Smatram iznimno važnim da u budućnosti
blisko surađujemo, jer smo svjesni da nas u vremenu opće
globalizacije određuje i izdvaja upravo naša umjetnost.
Zabilježena je i moja izjava tom prilikom (ibid.):
Izvrsnost, profesionalnost i najviši izvođački doseg izvedbe-
ne tradicijske kulture odlike su ovih dvaju ansambala koji se
aktiviranjem suradnje nakon toliko godina dodatno pozici-
oniraju kao ponajbolji ambasadori kulture svojih zemalja. U
tom svjetlu radujemo se razmjeni iskustva i znanja, a osobito
nas veseli reagiranje naše publike.
Povodom koncerta Ruku pod ruku beogradska Politika je u svom tiskanom i
digitalnom izdanju navela sljedeće (Politika.rs., 2016):
Da igra i pesma grade najlepše mostove među narodima po-
tvrdilo se na koncertu koji je nosio simboličnu poruku Ruku
pod ruku. Tradiciju i običaje na Velikoj sceni Narodnog pozo-
rišta predstavili su ansambli Lado iz Hrvatske i naše Kolo.
Pressonline.rs prenio je izjavu direktora Kola, Vladimira Dekića (Pressonline.
rs, 2016):

U vremenu upućenosti na sebe, prepoznali smo važnost
deljenja. U istom tom vremenu, kulture polako gube svoje
pojedinosti i stapaju se u jedno makro sliku te smatramo
jednako važnim da održimo ono što nas ne odvaja, već izdva-
ja. Naša šarenoliko nasleđe, koje zbog svojih specifičnosti
i neospornog kvaliteta igrača i muzičara ne zastareva, već
ostaje vanvremensko.
Slika 1: Plakat koncerta Ruku pod ruku (Izvor: Ansambl narodnih plesova i pjesama
Hrvatske Lado i Ansambl narodnih igara i pesama Srbije Kolo.)

Kreiranje medijske vidljivosti tradicijske kulture –
odjeci projekta Ruku pod ruku u Hrvatskoj
Koliko je važna uloga medija u predstavljanju umjetnosti, pojašnjava i Nada
Švob-Đokić (2008: 48—49) navodeći kako su medijska produkcija (31 %),
tiskani mediji (30 %) i vizualne umjetnosti u razdoblju od 1994. do 2002.
zadržali ukupnu dominantnu poziciju u razmjeni kulturnih dobara. Pri tome,
autorica naglašava kako audiovizualni mediji ostvaruju tek 14% sudjelovanja u
razmjeni, što je ilustracija relativno učestalih promjena u strukturi kulturalne
razmjene i zahtjeva tržišta. Također, istražujući pristupe medijima u području
umjetničkog djelovanja, a pri tome analizirajući Dubrovačke ljetne igre kao
studiju slučaja, Ivana Medo Bogdanović i Đorđe Obradović (2010: 73—90)
tvrde kako organizacije u kulturi, ali i ostale organizacije s malim brojem
zaposlenika, moraju odnosima s medijima pristupati holistički. To bi značilo,
pojašnjavaju autori, da takav pristup podrazumijeva isprepletanje marketinga,
promidžbe, odnosa s javnošću, društveno odgovornog poslovanja i aktiviz-
ma. Svrha takvog integriranog pristupa komuniciranja s ciljanim javnostima
posredstvom medija jest izgraditi dugoročno kvalitetne odnose s korisnicima,
stjecanje njihovog povjerenja i jačanje ugleda organizacije. Upravo nastavno
na navedeno, već kod planiranja prvog zajedničkog koncerta, nakon toliko
godina, očekivali smo izražen medijski interes, što je potvrdila analiza agen-
cije Briefing za Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske Lado u svojem
godišnjem izvješću. Briefing agencija u svojim analizama mjeri tzv. AVE
(Advertising Value Equivalent) vrijednost, što je zapravo procijenjena financij-
ska vrijednost medijske objave, utemeljena na oglasnoj vrijednosti pojedinog
medija. U navedenom slučaju AVE vrijednost je ponderirana količinom teksta
koji se odnosi na analiziranu ustanovu. Nadalje, Briefing agencija mjeri i PR
(Public Relations) vrijednost koja je ponderirana AVE vrijednost ovisno o tona-
litetu analizirane ustanove, tzv. Mediatrack ljestvica s ocjenama od -4 do +4,
u kojoj je -4 za izvanredno nenaklonjenu medijsku objavu, a +4 izvanredno
naklonjenu, dok nula podrazumijeva neutralne objave. Također, prikazuje se
i tzv. SOV (Share of Voice) koji je grafički i tabelarni prikaz raspodjele određene
skupine rezultata prema udjelima. Podaci se izražavaju u postocima, a svrha
je stavljanje određenih pokazatelja u međuodnos radi jasnije usporedbe. Uz
to, agencija mjeri i KPI (Key Performance Indicator) koji predstavlja grupu
mjerljivih, kvantitativnih indikatora ili mjera koje zajedno pokazuju kako

se analizirana ustanova pozicionirala u medijima u promatranom razdoblju
(Dabo, 2019: 100—101).
Tablica 1: Mediatrack ljestvica (Izvor: Godišnja medijska analiza 2016.,

Briefing agencija, str.1.)
Udarna vijest; samostalna ili dominantna pozicija na

+4 IZVANREDNO NAKLONJEN
prvoj stranici ili u udarnom terminu; inače kao i +3
+3 VRLO NAKLONJEN Doista pozitivno za tvrtku; osjetno iznad stupnja +2
Očigledno pozitivno; to je normativ ili mjerni stupanj

+2 NAKLONJEN
za pozitivne priloge
Opipljivo pozitivnije nego negativnije, ali neodređeno;

+1 UMJERENO NAKLONJEN
nedovoljno za stupanj +2
Samo kada je publicitet čisto nenamjeran (slučajan);

0 NEUTRALAN ili kada je stupanj ±1 neutraliziran dovoljno velikim
suprotnim Faktorom
Opipljivo negativnije nego pozitivnije, ali neodređeno;

-1 UMJERENO NENAKLONJEN
nedovoljno za stupanj -2
Očigledno negativno; to je normativ ili mjerni stupanj

-2 NENAKLONJEN
za negativne priloge
-3 VRLO NENAKLONJEN Doista negativno za tvrtku; osjetno iznad stupnja -2
Udarna vijest; samostalna ili dominantna pozicija

-4 IZVANREDNO NENAKLONJEN
na prvoj strani ili u udarnom terminu; inače kao i -3
Zajednički koncert s Ansamblom Kolo iz Srbije ostvario je sveukupno 47

medijskih objava. Komercijalna vrijednost objava je 876.314 kune, dok je PR
vrijednost objava 2.862.658 kuna i sve su objave bile pozitivne orijentacije,
dok je najveći broj objava bio zabilježen na HRT 1. Iako u toj godini, koncert
Ruku pod ruku nije bio medijski najdominantnija tema, ostvario je visok rezul-
tat PR vrijednosti. Komparacije radi, godišnji koncert je te godine imao čak 222
objave, Jadranska turneja 179, Korizmena turneja 132, a božićni koncerti 91
objavu. Tek nakon toga, po količini objave slijedi koncert Ruku pod ruku.

Slika 2: Najzastupljenije aktivnosti Ansambla Lado u medijima tijekom 2016. godine
(Izvor: Godišnja medijska analiza 2016., Briefing agencija, str. 16.)
1 – Godišnji koncert, 2 – Sabor o reviziji ustanova u kulturi, 3 – Korizmena turneja,

4 – Zajednički koncert s Ansamblom KOLO iz Srbije, 5 – Proljetni koncert, 6 – Jadranska
turneja i Picokijada, 7 – Jadranska turneja, 8 – Jadranska turneja, 9 – Godišnji koncert,
10 – Godišnji koncert, 11 – Godišnji koncert, 12 – Božićni koncert
Slika 3: Količina medijskih objava po svakoj aktivnosti Ansambla Lado tijekom 2016.
godine (Izvor: Godišnja medijska analiza 2016., Briefing agencija, str. 12.)

Slika 4: Ton medijskih objava vezanih uz Ruku pod ruku (Izvor: Godišnja medijska
analiza 2016., Briefing agencija, str. 15.)
QF1; QF2, QF3, QF4
Sve su objave pozitivne orijentacije. Pozitivne objave su najčešće imale oznaku

QF +3 što znači da se uglavnom radilo o doista pozitivnim/naklonjenim prilo-
zima.
Jedan od, meni osobno, najzanimljivijih, ali i najistaknutijih medijskih
osvrta na zajednički koncert Lada i Kola bila je kolumna “Priroda društva”,
autora Davora Suhana, koja je nosila naziv “Znakovi u (ne)vremenu i prostoru”
(Mojarijeka.hr, 2016) u kojoj stoji:
Promatrajući ljudsku povijest sa stanovišta kulturne antro-
pologije lako uočavamo jedan evolucijski razmak između
čovjeka i lančano nižih primata, unutar čijeg raspona jasno
možemo razlučiti (analizirati i razvrstati) raznolike mo-
dele ponašanja u vrsti. Svaki civilizacijski zaostatak, kao i

napredak vrste u vremenu, ima svoju povijesnu sliku, ovisno
o tome jesmo li na određenoj točki razvojnog ciklusa bliže
čovjeku ili njegovom majmunolikom srodniku. I taman kad
zdravi razum posumnja da živi na prostoru u kojem postoji
evolucijski zastoj, na svjetla pozornice izlaze, Ruku pod ruku,
dva nacionalna folklorna ansambla, dočekana publikom koja
kulturnu i biološku sliku lokalnog dijela čovječanstva čini u
potpunosti ljudskom, otkrivajući svijetu drugo lice Balkana
– onakvo kako izgleda u svojoj prirodnoj ljepoti. A bio je dovo-
ljan samo trenutak, toliko da cirkuski pajaci ostanu sami neg-
dje izvan vremena i prostora – dovoljno udaljeni od mjesta na
kojem se u istom času događa KULTURA dvaju naroda. Mnogi,
međutim, još nisu postali dovoljno svjesni što se to tamo
doista dogodilo. Tome su jednim velikim dijelom krivi mediji,
koji, previše okupirani mentalnim bolestima društva, rijetko
s potrebnom pozornošću i dozom analitičke ozbiljnosti prate
društvena zbivanja intonirana aktivnostima zdrave populaci-
je – što je temeljni strateški cilj ove današnje kolumne. Tema
je, dakle, zdravo društvo; ideja dijagnoza razvojnog stanja; pri-
stup antropološki – ali sasvim prilagođen osnovama marksiz-
ma i deset božjih zapovijedi, tako da mogu razumjeti ateisti
i vjernici. Uostalom, nećemo puno komplicirati. Do kraja
teksta slijedi još samo kratka definicija, problemsko pitanje
i konačni zaključak: Antropologija je znanstvena disciplina
koja proučava kulturnu i biološku različitost ljudi… Mogli bi-
smo reći da se predmet antropologije svodi na pitanje: što to
znači biti čovjek? Ova nam je definicija trebala poslužiti samo
toliko da se primaknemo bliže znanosti i bolje približimo
ključnoj antropologijskoj teoriji političkog inženjeringa koja
je na ovim prostorima toliko uznapredovala da mnogi ljudi
već do svoje osamnaeste godine postaju genetski modificirani
organizmi, smanjenih sposobnosti samostalnog razmišljanja i
donošenja autonomnih odluka. Zbog te činjenice, kod prosvi-
jetljenog dijela stanovništva – neprilagođenog plemenskom
mentalitetu – počela se javljati osnovana sumnja u biološki
zastoj Južnih Slavena. Dugo se čekao neki opipljivi znak koji

ulijeva nadu da se prirodni tok razvoja ljudskog bića ipak ne
može zaustaviti. A to se upravo desilo prije nekoliko dana.
Zajednički koncerti Lada i Kola, održani 8. i 15. travnja u
Beogradu i Zagrebu – prvi u vremenu posije drugog Velikog
praska (prije toga smo, navodno, živjeli u mraku) – znakovit
su primjer nadmoći prirode nad čovjekom. Unatoč prisilnoj
opstrukciji razvoja domicilne vrste (dokazala novija povi-
jest), publika i članovi oba ansambla živi su dokaz ohrabruju-
će istine – evolucija ide dalje.
Kokreacija stručnog i znanstvenog dijaloga –

Etno samit Tradicija Nova
Nastavno na koncert Ruku pod ruku nakon 2016. raspravljajući smo razvijali
i nove vidove i mogućnosti suradnje naša dva nacionalna, folklorna ansam-
bla. Jedan od pravaca nastavka suradnje usmjeren je na stručnu i znanstvenu
konferenciju Etno samit – Tradicija Nova koja se prvi put održala već godinu
dana kasnije, 2017. godine. Konferencija je u listopadu okupila teoretičare,
znanstvenike, kritičare i praktičare u području izvedbene tradicijske umjet-
nosti te četiri nacionalna, folklorna ansambla. Cilj prvog ovakvog susreta bio
je stvaranje prostora unutar kojeg će sudionici raspravljati o mogućnostima
napredovanja u svome radu, učenju, ali i kreiranju neke buduće tradicije ili
tradicijskih formi. Tradicija Nova, već je tada, u svojemu prvom izdanju, osim
znanstvenog i stručnog dijela, otvorila mogućnost umjetnicima ansambala da
sudjeluju u dramskim radionicama unutar kojih su propitivali svoj umjetnički
izraz, generirajući na kraju samita, za sve sudionike, novo kreativno izvedbe-
no djelo. Uz to, u sklopu konferencije, osim Lada i Kola, nastupili su Ansambl
Tanec iz Makedonije i Ansambl Venac s Kosova. U stručnom dijelu konferenci-
je sudjelovali su znanstvenici i istraživači iz SAD-a, Hrvatske, Velike Britanije,
Makedonije, Irske i Srbije.
Predstavljajući svoje znanstvene teme raspravljalo se o aktualnim pitanji-
ma vezanim uz djelovanje folklornih profesionalaca. Cilj ovakve vrste susreta
bio je usmjeren na to da nova iskustva, međusobna suradnja i učenje pomognu
boljem razumijevanju vlastite povijesti i kulture te da se pronađe način za
bolju prezentaciju vlastitoga kulturnoga nasljeđa koji je neiscrpni potencijal

stvaralaštva za sve nas. S druge strane, u sklopu radionica, na kojima je sudje-
lovalo po petero umjetnika iz svakog ansambla, pod režijskom palicom Nikole
Ljuce, praktičnom primjenom postignuti su međusobna suradnja, komunika-
cija i razumijevanje. Rezultat takvih nastojanja svi su sudionici konferencije
mogli vidjeti zadnji dan, u vidu performancea na maloj pozornici Ateljea 212.
Završno predstavljanje radionice izazvalo je oduševljenje među kolegama, ali
i među samim umjetnicima koji su tih nekoliko dana imali prilike usvajati
i širiti znanja o scenskom izrazu, pokretu i transferu emocija. Usto, kako je
navedeno, svaki ansambl održao je koncert, pa su tako ansambli Venac i Kolo
održali zajednički koncert na dan otvorenja samita u Beogradskom dramskom
pozorištu. Ansambl Tanec svoj je program predstavio večer kasnije u Centru
za kulturu Vlada Divjan, a Ansambl Lado održao je koncert na sceni Centra za
kulturu Lazarevac.
Godinu dana kasnije, početkom studenog, četverodnevni etno-samit
Tradicija Nova također se odvio u Beogradu, nastavljajući s premisom stvaranja
novog ruha tradicije, ansambala i kulture. Promišljajući o kontekstu ovakvog
jedinstvenog stručno-znanstvenog susreta, jasno se nazire zamisao potrebe
mijenjanja umjetnosti narodnog plesa i pjesama u skladu s vremenom, ne
samo da bismo mu se prilagodili, već da bismo potaknuli oblikovanje i usmje-
ravanje kulture u budućnosti (Bošković, 2018: 48). Prvoga dana samita, Kolo i
Lado zajedničkim nastupom nove verzije programa izvedenog 2016., a nazva-
nog Ruku pod ruku 2.0, u beogradskoj Kombank dvorani službeno su otvorili
manifestaciju. Kako Vuk Bošković pojašnjava (Lado Godišnjak 2018: 49):
Dva su ansambla te večeri, dijeleći istu scenu i prikazavši
ono što ih čini posebnima pokazali svoje jedinstvene iden-
titete i prošlost koju predstavljaju. Demonstrirali su i koliko
su međusobno komplementarni i kako dvije bliske kulture i
dva slična kulturološka i umjetnička nasljeđa mogu, prikažu
li se jedni pokraj drugih, stvoriti ozračje i umjetnički dojam
koji nadilazi običan zbir dvaju različitih nastupa na istom
koncertu. Ukratko, taj je koncert bio oživotvorenje svega što
Tradicija Nova želi biti.
Istodobno, u Bitef teatru, tradicija umjetničkih radionica se nastavila. Među-
narodna je grupa plesača iz različitih ansambala, uz vodstvo dramskih umjet-
nika iz Beograda, počela rad u kreativnoj radionici u kojoj su tijekom četiri
dana istraživali ulogu plesa u narodnim običajima. Drugog dana konferencije

u istom su kazalištu predstavljene dvije izvedbe. Odsjek za narodne plesove
Baletske škole iz Novog Sada publici je izveo Melting pot, a Kolo je predstavilo
svoju suvremenu koreografiju Srpska fantazija. U Bitef teatru održan je koncert
Lado Electro Memorabilum 2.0 koji je prikazao spoj hrvatske tradicijske glazbe i
elektronskih zvukova. Vuk Bošković piše o tom nastupu (Lado Godišnjak 2018:
49):
I taj je nastup u prepunom klubu pokazao da Lado ima svoju
publiku u Beogradu i da su napori Ansambla da današnjoj
publici približi svoje stvaralaštvo urodili plodom. Suvremeno
i tradicionalno često izgledaju i predstavljeni su kao da su
u vječnom sukobu i prema tome bi publika trebala odabrati
pripada li jednom ili drugom taboru. Lado Electro Memorabi-
lium 2.0 ne samo da je pokazao kako to nije točno već da se
sjedinjenjem suvremenog i narodnog može stvoriti potpuno
autentično umjetničko djelo.
Trećeg dana samita, Tradicija Nova ugostila je umjetnike iz Irske. U Ateljeu 212
publici su se izvedbom predstavili studenti Irske svjetske akademije glazbe
i plesa iz Limericka. Posljednji dan zaokružen je kreativnom radionicom na
kojoj su umjetnici četiriju ansambala međusobnom fuzijom tradicionalnih ple-
sova i glazbe stvorili jedinstveno dramsko-plesno djelo. U njemu se zabranjena
ljubav, smrt i vjenčanje prikazuju plesom, pokazujući sve lijepo, ali i zastrašu-
juće, čime se narodni ples i glazba bave posljednjih nekoliko tisućljeća. Svaki
nastup u sklopu Tradicija Nova popraćen je iscrpnim razgovorima o onome što
je publika imala prilike vidjeti, a u njima su sudjelovali izvođači, kreatori, kriti-
čari i sudionici konferencije. Zaključak ove konferencije i smjernice za neke bu-
duće zanimljivo je istaknula Selena Rakočević (Tradicijsanova.rs, 2018) u svojoj
recenziji pod nazivom “Budućnost tradicije ili kuda dalje” u kojoj zaključuje:
Odabirom programa Kolo je i ovoga puta potvrdilo standar-
de koreografisanog folklora u Srbiji. Postavlja se, međutim,
pitanje: kuda dalje? Čini se da bi 2018. godina, u kojoj bi se
profilisali neki novi putevi scenskog prikazivanja tradicional-
nog plesa, zaista mogla biti prelomna, pokazujući da li imamo
realnih umetničkih i kreativnih potencijala za dalji razvoj
KNI kao nesumnjivo vredne forme scensko-plesne umetnosti,
koja već punih sedamdeset godina opstaje kao samostalni
umetnički žanr.

Za razliku od prethodnih godina, nastavak Tradicije Nove odveo je sudionike u
Užice, u čijem su punom Narodnom pozorištu, sada već tradicionalno, izvodili
Kolo i Lado zajednički koncert, posljednju inačicu programa Ruku pod ruku 3.0.
Koncert koji je bio otvoren za publiku koja je reagirala oduševljenjem, najsli-
kovitiji je prikaz uspješne umjetničke suradnje koja je krenula 2016. godine,
a koja je otvorila prostor za izvođački umjetnički izraz, zajedničko ogledanje,
ali i evaluaciju od strane stručne javnosti, koja ujedno, u konferencijskom
dijelu propituje aktualne teme vezane uz folklornu izvedbenu umjetničku
formu i njezinu interpretaciju u izvedbi profesionalnih ansambala. Te godine
znanstveni skup je pokrenuo teme pronalaska novih načina na temelju kojih
čuvanje prošlosti može postati sastavni dio umjetnosti današnjice, ali i nositelj
budućnosti. Možda najjasniji odjek konferencije nudi direktor Ansambla Kolo,
Vladimir Dekić (Lado Godišnjak 2019: 41):
Naučili smo da samokritičnost kao vrijednost u našoj
umjetnosti ne postoji, te da, ako se ne mijenjamo, možemo
izgubiti laskavu titulu ‘umjetnost’. Naučili smo da ono što
je izneseno na konferenciji ostaje zabilježeno, da o tome
razmišljamo i vraćamo se određenim temama iz prethodnih
godina s novim iskustvom ili novim zaključcima.
Paralelno sa znanstvenom diskusijom i te godine se odvijala kreativna
radionica za umjetnike kojoj je bio zadatak adaptacija scensko-dramskog
djela Devojka cara nadmudrila. Redateljica Tara Manić uspjela je u toj nakani,
udruživši snage s glumicom Vanjom Ejdus, koreografom Milanom Bačkuljom,
dramaturgom Vukom Boškovićem te umjetnicima ansambala Lado, Kolo i
glumcima Narodnog pozorišta u Užicu. Redateljica sa suradnicima radila je
istodobno i s glumcima i s plesačima, tako da su se i jedni i drugi suočili sa
zadacima s kojima se prije nisu susretali. Redateljica Tara Manić navodi (Lado
Godišnjak 2019: 41):
Sloboda koju sam imala u koncipiranju radionice, ali i
odabiru literarnog predloška, omogućila nam je inspirativan,
istraživački, a najviše koloritan proces.
Dramsko-plesno djelo izvedeno je pred sudionicima samita, a namjera je bila
stvoriti prostor da u budućnosti takva vrsta suradnje među različitim discipli-
nama scenskog izvođenja postane učestalija.
U neizvjesnoj 2020. godini, svjetskoj pandemiji usprkos, Tradicija Nova
tradicionalno je nastavila svoje održavanje, u adaptiranoj formi, uvažavajući

sve epidemiološke mjere, seleći konferencijske panele u digitalno okruženje,
ali i dalje progresivno otvarajući različite teme iz područja folklorne umjetno-
sti. Najbliže tumačenje ovoga samita ponudio je direktor Ansambla Kolo, Vla-
dimir Dekić u uvodnom tekstu programske knjižice (Tradicijanova.rs, 2020):
Ovaj etno samit sa pratećom konferencijom je tematski istra-
živao pojam “koreografija narodne igre”, pitanje koreograf-
skog autorstva kao i savremene produkcije u okviru profesi-
onalnih ansambala. Osećajući potrebu da tradiciju negujemo
ali i da je razumemo dinamički okupili smo diskutante iz
raznih delova sveta (SAD, Irska, Velika Britanija, Makedonija,
Hrvatska, Bugarska, Srbija) koji su pripadali različitim aka-
demskim tradicijama i koji su iz različitih uglova pristupili
zadatku konferencije. Izlaganja su bila grupisana u tematske
celine (panele) koji su rasvetljavali samu kompleksnost
pitanja/problema “tradicije na sceni”. Paneli su se bavili
sledećim temama: pitanjem samog pojma “koreografija” kao
i pitanjem analize i klasifikacije koreografije narodne igre;
pitanjem scenskog prikaza (nošnje, pevanja), kao i zakona
scene; pitanjem profesionalne i amaterske edukacije plesača
i (budućih) koreografa; transmisijom koreografskog zna-
nja, ulogom etnokoreologa u etnokoreologiji kao disciplini.
Konačno, skup se dotakao i pitanja tradicije, razumevanjem
tradicije u različitim akademskim i obrazovnim kontekstima
i konceptom zaštite tradicije u nacionalnim strategijama i
internacionalnim organizacijama kao što je UNESKO. Paneli
su bili praćeni diskusijama da bi se poslednjeg dana upriličio
i “okrugli sto” koji je na najbolji način sumirao utiske i za-
ključke ali i otvorio brojna i značajna pitanja. Treba napome-
nuti da je konferencija bila otvorena za plesače, koreografe
i studente i da su prezentacijama prisustvovali ali i aktivno
u njima učestvovali direktori ansambala Kolo, Lado i Tanec.
Ovakva forma konferencije imala je za cilj umrežavanje
profesionalaca iz različitih disciplina, razmenu iskustava i
jedan krajnje otvoren dijalog. Na osnovu komentara učesni-
ka konferencije zaključili smo da je upravo ovakva organi-
zaciona platforma doprinela živoj i inspirativnoj razmeni

znanja. Jedno od ključnih pitanja koje se postavilo otvara-
njem ovog dijaloga je pitanje edukacije plesača i (budućih)
koreografa. Tokom konferencije imali smo prilike da čujemo
o obrazovnim matricama u zemljama gde postoji zasebno
obrazovanje koreografa na visokoškolskom nivou. Čuli smo
o iskustvima obrazovanja koreografa u Bugarskoj i Kini kao
i o vrlo specifičnim tradicijama razvoja i institucionalizacije
etnokoreologije u Irskoj i Srbiji. Pitanje obrazovanja budućih
kadrova je svakako goruća tema i naredni etno-samit istra-
živaće i ovo pitanje. Ipak, krovno pitanje “kuda i kako dalje”
ostaje i dalje stalni izazov. I ostaće. Naša ambicija i nije bila
da pružimo definitivne odgovore na sva pitanja. Za sada, naša
želja je da istražimo nove oblike kolaboracije i komunikacije
među stručnjacima ali i sa širom javnošću. Internet prostor
Tradicije Nove, ovo “naše parče veba”, pre svega postoji zarad
stvaranja novih načina povezivanja i saradnje koju istražu-
jemo. Zbog toga vas pozivamo da se uključite i učestvujete u
stvaranju ove naše tradicije – nove.
Rasprava: perspektive i moguća progresija suradnje
Upravljanje i kvaliteta u umjetničkim organizacijama ključni su faktori u stva-

ranju kompetitivnih programa i relevantnih projekata. O tome je pisao Micha-
el Kaiser (2008: 177), koji je, pojašnjavajući svoje gledište o važnosti strateš-
kog poslovanja u izvedbenim umjetnostima, stavljao naglasak na kreativnu
marketinšku komunikaciju. On tumači kako je program koji ustanova nudi
oduvijek bio dio ključne strateške odluke i korištenja komparativnih predno-
sti, međutim da to nikada nije samo po sebi dovoljno. Mora ga pratiti strateški
poslovni plan, s naglaskom na učinkovitu marketinšku komunikaciju koja će
prodati proizvod u kulturi, ali i poručiti publici zbog čega je neka organizacija
u kulturi posebna, kvalitetna i respektabilna. Imidž i proizvod je gotovo sve u
umjetnosti, tvrdi Kaiser. S obzirom da i Lado i Kolo posjeduju i jedno i drugo, a
i činjenica je da pokreću nove trendove u predstavljanju izvedbene tradicijske
kulture u svojim okruženjima i šire te utječu na medijsku percepciju o fol-
kloru, svakako je logičan i svrsishodan nastavak suradnje u raznim pravcima.

Naznaka za moguće daljnje perspektive suradnje, koja je krenula s prvim
programom Ruku pod ruku, može se lako iščitati iz posljednjih rečenica
uvodnika Vladimira Dekića s kojim završava prethodno poglavlje. Ako se na
suradnju Kola i Lada gleda kao na temelj i platformu za kreiranje novih i pro-
gresivnijih estetika u umjetničkom predstavljanju folklora, ali i kao na priliku
kreiranja unutar tradicijskog stvaralaštva, onda je sasvim razvidno da je prvi
susret Kola i Lada 2016. generirao iznimno važne sadržaje u uskoj i specifičnoj
niši kao što je etnomuzikologija, etnokoreologija i generalno izvedbena tradi-
cijska kultura. Naša suradnja pokrenula je struku na uključiv način, povezavši
ih i okupivši ih na jednom mjestu, otvorivši prostor za konstruktivnu kritiku
koja potiče na usavršavanje i poboljšavanje, a znanstvene konferencije osobit
su naglasak stavile na postavljanje pitanja usmjerenja folklornog izraza, zada-
će profesionalnih ansambla i mogućnosti novih kreativnih dosega i rješenja
tih nacionalnih ustanova. Pri tome, znanstvena i stručna javnost je došla u
izravan kontakt s umjetnicima i umjetničkim voditeljima, odnosno prakti-
čarima koji provode umjetničke politike, a u takvim susretima, bez različitih,
posrednih, do tada uobičajenih, komunikacijskih barijera, promišljalo se o mo-
gućnostima i zaokretima koji su neminovni i neizbježni u budućoj interpreta-
ciji izvedbene tradicijske kulture, osobito na profesionalnoj razini.
U tom svjetlu, mogućnost progresije suradnje Lada i Kola, ali i svih drugih
stručnih i znanstvenih dionika koji su se proteklih godina priključivali ovom
projektu, naznačena je na kraju konferencije Tradicija Nova 2020. godine, i to u
završnom govoru glavnog organizatora Vladimira Dekića, koji je iznio nazna-
ku mogućeg sljedećeg koraka. Ideja nastavka temelji se na mogućem osniva-
nju zajedničke unije profesionalnih folklornih ansambala Srbije, Hrvatske i
Makedonije s mogućnošću širenja i na ostale trupe iz drugih država, a što bi
bila svojevrsna zajednička platforma za razmjenu znanja, iskustva, formiranje
i realizaciju EU projekata, financijsku, logističku i operativnu podršku, kao
i prostor za razvoj daljnjih smjernica umjetničkih politika i pristupa profe-
sionalnog predstavljanja tradicijske kulture. Na koji način oformiti takvu
organizaciju u pravnom i upravljačkom smislu, tek predstoji osmisliti, kao
i sve moguće sljedeće korake u realizaciji takvog projekta. Takvo strukovno
udruženje na široj regionalnoj razini, a koje bi omogućilo ogledanje, evaluaci-
ju i zajedničku podršku, može biti od iznimne koristi za sve sudionike, a može
i pomoći jačanje statusa tradicijske izvedbene umjetnosti na sceni kulture
uopće u ovome dijelu Europe.

Zaključak
Kada se govori o profesionalnim folklornim ansamblima te njihovom umjet-

ničkom i poslovnom djelovanju neposredno nakon raspada Jugoslavije, uglav-
nom se govori u kontekstu njihovog predstavljanja repertoara (koje se više ili
manje širio kroz godine novim koreografijama i novim glazbenim djelima) te
njegovog predstavljanja u matičnim domovinama i svijetu. Iskoraci iz speci-
fične folklorne umjetničke niše nisu bili uobičajeni, a međunarodna suradnja
s drugim takvim profesionalnim ustanovama u kulturi nije bila uobičajena
pojava. Reaktivacijom suradnje Lada i Kola 2016. godine, pokrenuo se niz ak-
tivnosti koje su povezale teoretičare i praktičare, spojile znanstvenike i izvo-
đače, umrežile umjetnike i stvorile nove vrijednosti i znanja na području koje
do tada nije previše propitivalo svoje granice. Vladimir Dekić, Kolo i Tradicija
Nova pokrenuli su i nastavili dijalog, predstavljajući djelovanje raznih umjet-
ničkih organizacija, iznoseći različita znanstvena stajališta i kritičke osvrte
te inspirirajući umjetničke organizacije na iskorake i propitivanja vlastitih
okvira. Sve je to ukazalo na nužnost međusobnog zajedničkog djelovanja
koje pokreće naprijed i generira dodane vrijednosti, ali je i stvorilo prostor za
novu suradnju i kreiranje trendova te za jasniju i kvalitetniju samoprocjenu i
promišljanje o pravcu umjetničkog i poslovnog modela jedinih profesionalnih
folklornih ansambala u svojim državama.
Literatura
A.K.: LADO i KOLO – ruku pod ruku. 2016. Bošković, V. 2018. LADO i KOLO na zajednič-
http://www.politika.rs/sr/clanak/352748/ kom koncertu, LADO Godišnjak: 48—49.
Lado-i-Kolo-ruku-pod-ruku, Pristupljeno:
21. prosinca 2020. Bošković, V. 2019. LADO i KOLO kao mosto-
vi kultura, LADO Godišnjak: 40—41.
Bogdanović Medo, I. i Obradović, Đ. 2010.
Holistički odnosi s medijima organizacija Dabo, K. 2020. Komparativna analiza ko-
u kulturi, u: Obradović, Đ. (ur). MediAnali. munikacije i odnosa s javnošću Etnografskog
Sveučilište u Dubrovniku. Dubrovnik: muzeja i Ansambla Lado. Neobjavljena diser-
73—90. tacija, Doktorska škola Sveučilišta Josipa
Jurja Strossmayera u Osijeku. Osijek.

Dekić, V: 2020. Uvodnik. http://www. Piršl, E. 2016. Interkulturalizam ili multi-
tradicijanova.rs/sr/summit/, Pristupljeno: kulturalizam u: Tomašević, M. (ur). Vodič
8. prosinca 2020. za interkulturalno učenje. Naklada Ljevak.
Zagreb: 15.
Dekić, V. i Dabo K. 2016. LADO i KOLO na
zajedničkom koncertu. LADO Godišnjak: 16. Rakočević, S. 2018. Budućnost tradicije ili
kuda dalje, http://www.tradicijanova.rs/sr/
Dragičević, Šešić, D. i Stojković B. 2013. ansambla-venac-u-narodnom-pozoristu/,
Kultura, menadžment, manifestacija, marke- pristupljeno 19. prosinca 2020.
ting. Kulturno informativni centar. Zagreb.
Skledar, N. 2002. Osnove znanosti o kulturi.
L'évènementiel culturel, définition. 2014. Visoka škola za poslovanje i upravljanje
Institut Numerique. https://www.insti- s pravom javnosti Baltazar Adam Krčelić.
tut-numerique.org/1-levenementiel-cultu- Zaprešić.
rel-definition-52fc9bab3ac41, Pristupljeno
22. prosinca 2020. Suhana, D. 2016. Znakovi u (ne)vremenu i
prostoru https://www.mojarijeka.hr/zna-
Kaiser, M. 2008. The Art of Turnaround: kovi-u-nevremenu-i-prostoru/, Pristuplje-
Creating and Maintaining Healthy Arts Orga- no 20. prosinca 2020.
nizations. University Press of New England.
Hanover i London. Švob-Đokić, N., Primorac, J. i Jurlin, K.
2008. Kultura zaborava – industrijalizacija
Knešaurek, J. i Carić, H. 2018. Kulturni kulturnih djelatnosti. Hrvatsko sociološko
događaji i manifestacije u turizmu. Hrvatsko društvo i Jesenski i Turk. Zagreb.
društvo glazbenih urednika i Institut za
turizam. Zagreb. Tanjug. 2016. Posle 27 godina zajednički
koncerta ansambala Kolo i Lado. http://
LADO Godišnja medijska analiza. 2016. Brie- www.pressonline.rs/kultura/Umet-
fing agencija. Zagreb. nost/372849/posle-27-godina-zajednic-
ki-koncert-ansambala-kolo-i-lado.html,
Mišković, D. 2013. Istraživanja u kulturi. pristupljeno 21. prosinca 2020.
Jesenski i Turk. Zagreb.
Nešković, D. 2012. Interkulturalni pomaci

u multikulturalnom društvu. Ekvilibrij
1/10. Dostupno na webu: http://www.pe-
dagogija.hr/ekvilibrij/interkulturalni-po-
maci-u-multikulturalnom-drustvu.html.
Pristup: 10. ožujka 2021.

KREŠIMIR DABO
Hand in Hand, Kolo and Lado, Together Again
After a 27-year break in cooperation, two professional national fol-

klore ensembles, from Croatia Lado and from Serbia Kolo, decided to
realize two joint evening programs under the symbolic name – Hand
in Hand – to initiate further cooperation. Joint concerts were held on
April 8, 2016 at the National Theater in Belgrade and a week later, on
April 15, at the Croatian National Theater in Zagreb. More than 100
artists from both ensembles performed traditional dances, songs and
music from Serbia and Croatia in front of fully occupied auditoriums
of the national theater. The last joint performance of professional
folklore ensembles in former Yugoslavia was held on September 7,
1989, in the Great Hall of the Kolarac Endowment in Belgrade. The
concerts were held under the auspices of the Ministry of Culture and
Information of the Republic of Serbia, the Ministry of Culture of the
Republic of Croatia, the Zagreb Tourist Board and the City of Zagreb,
and on the joint initiative of colleagues and friends, Kolo's Director
Vladimir Dekić and me. In addition to the described renewed coope-
ration between Kolo and Lado, in this paper I provide a brief analysis
of media coverage in Croatia on this project and an overview of the
continuation of cooperation, as well as personal reflection on future
prospects.
KEYWORDS: Lado; Kolo; folk ensemble; Hand in hand; folklore

/ istraživačka bilješka
ISTRAŽIVAČKA BILJEŠKA / PRETHODNO PRIOPĆENJE
DOI: https://doi.org/10.52328/t.4.1.4 / PRIMLJENO: 25. prosinca 2020.
Jedan izvor o Stjepanu

Radiću i njegovom
“političkom preokretu”
u proljeće 1918. godine
ŽELJKO KARAULA
Zavod HAZU Bjelovar
U radu se uz kratki politički portret političkog djelovanja Stjepana Radića tijekom

Velikog rata (1914. — 1918.) autor fokusira na jedan povijesni izvor, odlomak iz
memoara člana češke Maffie Hrvata i Dubrovčanina Rudolfa Giunia koji govori
o “političkom preokretu” Stjepana Radića u proljeće 1918. godine iz habsburškog
legitimista u pristašu južnoslavenskog ujedinjenja. Rad razmatra kako su taj izvor
hrvatska i jugoslavenska historiografija tumačile i upotrebljavale. Prema izglednim
pretpostavkama hrvatski povjesničar Bogdan Krizman pronašao je taj izvor kra-
jem 1950-ih i često ga koristio u svojim radovima, uglavnom samo prepričavajući
ili sažimajući njegov sadržaj, ali nikada ga ne navodeći u cjelini ili kao povijesnu
građu u bilješkama. Stoga se ovdje taj odlomak iz Giunijevih memoara, koji govori
o Radićevu djelovanju u to vrijeme, zbog njegove važnosti daje na kraju ovoga
rada u prijepisu. Cjeloviti memoari R. Giunia čuvaju se u rukopisu u Nacionalnoj i
sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.
KLJUČNE RIJEČI: Stjepan Radić; Rudolf Giunio; Hrvatska pučka seljačka stranka;
Habsburška Monarhija; Hrvatsko-srpska koalicija; memoari; Prvi svjetski rat;
južnoslavensko ujedinjenje
H rvatska politika prije i tijekom izbijanja Prvog svjetskog rata bila je obilje-
žena nizom fakata koji su je stavljali u izuzetno kompleksan položaj. Ona
je prije svega bila nemoćna u traženju povoljnijeg rješavanja svoga nacionalnog
željko karaula Jedan izvor o Stjepanu Radiću 163

pitanja u sklopu Habsburške Monarhije gdje je hrvatski narod živio u nizu
zasebnih zemalja s različitim stupnjevima/razinama političke autonomije.
Dualizam je uveden 1867. godine a Austro-ugarskom nagodbom učvrstio je
tu upravnu podjelu hrvatskih zemalja, što je izazvalo trajno nezadovoljstvo
javnosti i pretežitog dijela hrvatskih političkih predstavnika. Političko-stra-
načku scenu i dalje je pratila stara podjela na zagovornike primjene hrvatskog
državnog prava i jugoslavenske ideologije. Na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće
političko-stranačka pozornica počela je brže evoluirati, posebno nakon smrti
velikih autoriteta – Ante Starčevića (1895.) i biskupa Josipa Jurja Strossmayera
(1905.) što je otvorilo vrata političke arene novim političkim prvacima (Perić,
2000: 377). Među njima nalazio se i mladi Stjepan Radić (1871. — 1928.) i
njegova Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS). Na zadnjim parlamentarnim
izborima za Sabor prije rata, u prosincu 1913. godine, HPSS je dobio samo tri
saborska zastupnika (Stjepan Radić, Vinko Lovreković, Tomo Jalžabetić) (Šidak
et al, 1968: 211—292).
Nakon austro-ugarske objave rata Kraljevini Srbiji i početka Velikoga rata
došlo je do političkih promjena u unutarnjoj politici Monarhije. Hrvatski
sabor je održao svoju zadnju sjednicu sredinom srpnja 1914. godine, a zatim
se ponovno okupio u lipnju 1915. dok je saborima u Dalmaciji, Istri te Bosni
i Hercegovini onemogućeno daljnje djelovanje tijekom rata. Važnu ulogu za
nastavak parlamentarnog života u Hrvatskoj imao je ugarski ministar pred-
sjednik István Tisza, koji je po svaku cijenu nastojao zadržati prevlast civilnih
vlasti u politici Translajtanije1 i tijekom rata zbog prijetnje bečkog vojnog
faktora (Perić, 2000: 391—397).
Tijekom Prvog svjetskoga rata Stjepan Radić je isprva isticao prinos
većinski hrvatskih postrojbi austrougarskim oružanim snagama, a i tradicij-
sku vjernost povijesnoj zadaći Habsburgovaca kao vladara “europske jezgre”,
postupno ih u sve većoj mjeri uvjetujući unutarnjim preustrojem Monarhije.
Radić je dakle djelovao kao habsburški monarhist, računajući u svojim poli-
tičkim kombinacijama i na neke članove habsburškog dvora. Imao je iluziju
da će doći do neminovnog preustroja stare Dunavske Monarhije, u kojem će
Hrvatska naći svoje mjesto i doći do pune afirmacije u srednjoj Europi. U svom
1 Translajtanija (njem. Transleithanien), zemlja s “ove”, lijeve strane rijeke Leithe; nakon Au-
stro-ugarske nagodbe 1867., naziv za ugarsku polovicu monarhije (zemlje ugarske krune) koju
su činile Ugarska, Hrvatska i Slavonija. Nasuprot tomu, austrijska polovica Monarhije zvala se
Cislajtanija, tj. zemlja s “one”, desne strane rijeke Leithe.

“carskom patriotizmu” Radić je Monarhiju nazivao “jednom nepobjedivom
zaštitnicom Hrvatske” (Hrabak, 1999: 71—72). Optužujući vladajuću Hrvat-
sko-srpsku koaliciju za nesposobnost u rješavanju gospodarskih i socijalnih
problema, korupciju, oportunizam, mađaronstvo te, potkraj rata, unitarističko
shvaćanje jugoslavenstva, bio je isključen iz cijeloga drugoga zasjedanja Sabora
1915. — 1916., te iz većega dijela petoga zasjedanja 1917. — 1918. godine. Među
ostalim “Radić je u Saboru u prosincu 1916. predložio pokretanje preuređenja
odnosa s Ugarskom na ravnopravnoj osnovi, u rujnu 1917. uvođenje općega pra-
va glasa za muškarce i ograničenoga za žene, a podupro je i Svibanjsku deklara-
ciju većine južnoslavenskih zastupnika u Carevinskom vijeću 1917. godine.” (v.
“Stjepan Radić”) Osim toga također je predložio u interpelaciji vladi sredinom
1917. zahtjev za pomilovanjem svih političkih kažnjenika u banskoj Hrvat-
skoj u smislu “potpune i općenite amnestije”, pri čemu se posebno založio za
pomilovanje Luke Jukića i Stjepana Dojčića (atentatora na hrvatske komesare
– Jukić na Cuvaja, Dojčić na Skerlecza) dodajući da se ne radi o običnim zločin-
cima već “političkim atentatorima (…) i nacionalistima-demokratima” (Perić,
2000: 402). Budući da do zahtijevanoga preustroja Monarhije nije došlo, nego
su potpuni poraz pa i raspad te vjekovne državne tvorevine bivali sve izgledniji,
Radić je počeo postepeno razmišljati i o promjeni svoje dotadašnje politike i
političke taktike, posebno od veljače 1918. godine.
Političko djelovanje i “politički preokret” Stjepana Radića, tadašnjeg pred-
sjednika Hrvatske pučke seljačke stranke i narodnog zastupnika Hrvatskog
sabora te budućeg vođe Hrvatske seljačke stranke (HSS) i hrvatskog seljačkog
pokreta u Kraljevini SHS, u ožujku i travnju 1918. godine, iako prepoznat kao
važan povijesni trenutak, u dosadašnjoj je hrvatskoj i jugoslavenskoj histori-
ografiji bio raspravljan i tumačen gotovo isključivo u kontekstu podataka koje
je donio povjesničar Bogdan Krizman (1913. — 1994.), a da nije jasno naznačio
glavni povijesni izvor koji je koristio za te podatke. U širem smislu jednako je
važno pitanje unutarnjopolitičkog i vanjskopolitičkog konteksta u kojemu
je Radić politički napustio habsburški monarhistički okvir odnosno, kao što
ćemo vidjeti, “češki faktor” koji je znatno pridonio takvoj njegovoj odluci.
Glavni cilj ovoga rada stoga je rekonstruirati kako je dotadašnja histori-
ografija pisala o Radićevu djelovanju toga proljeća 1918. godine u kontekstu
unutarnjopolitičkog stanja u Hrvatskoj i Slavoniji odnosno u dualističkoj Mo-
narhiji i vanjskopolitičkih faktora koji su utjecali na te promjene, te na kraju
donijeti u prijepisu u cijelosti ključni povijesni izvor koji je Krizman zapravo

koristio u svojim radovima o Stjepanu Radiću (a da ga nije naveo u znanstve-
nom aparatu) da bi rekonstruirao “politički preokret” Stjepana Radića tijekom
ožujka — travnja 1918. godine.
Povjesničar Hrvoje Matković s pravom je napisao u jednom svom članku da je

Stjepan Radić
jedna od najmarkantnijih i najistaknutijih ličnosti novije
hrvatske povijesti. (…) U hrvatskoj politici gotovo i nije bilo
svestranijeg i dinamičnijeg političara. Bio je ideolog i teoreti-
čar, ali prije svega neumoran organizator koji je svoje zamisli
pretvarao u djelo. Inteligentan, obrazovan, rječit, okrenut
masama imao je izuzetno velik opseg političke akcije (Mat-
ković, 1992: 75).
Te njegove odlike nesumnjivo se mogu primijetiti od početka 20. stoljeća na
političkoj pozornici Hrvatske i Slavonije u habsburškom okviru, da bi do pravog
izražaja, kada je Radić očito politički izrastao, došle u prvoj jugoslavenskoj
državi.
Hrvatska pučka seljačka stranka i njezin predsjednik Stjepan Radić bili su
za vrijeme Prvog svjetskog rata sve do proljeća 1918. u “saborskoj kooperaciji”
sa Hrvatskom strankom prava (frankovci), dakle opozicija tadašnjoj vladaju-
ćoj Hrvatsko-srpskoj koaliciji. Radić je bio žestoki protivnik austrougarskog
dualizma te je bio spreman da pomaže Beč protiv Mađara. To ga je navelo da
tijesno surađuje sa frankovcima (od 1913.) te je na nekim sastancima tražio da
se njihova suradnja nazove “Hrvatski državotvorni demokratski blok” što je i
prihvaćeno. Tako je “tijekom veljače 1918. Hrvatski državnopravni i demokrat-
ski blok, u kojem su bili okupljeni zastupnici Stranke prava, HPSS-a i Stjepan
Zagorac, podnosio u Saboru zajedničke prijedloge, a u “Domu” od 28. veljače
izašao je komentar sastanka vijeća Stranke prava, na kojem je bio odobren rad
stranke i izražena želja da se nastavi saborski i uopće politički rad u što “tjesni-
joj vezi s HPSS” (Krizman, 1970: 142).
Ustrajući tada čvrsto na “hrvatskom kursu” Radić je nakon banske krize u
Hrvatskoj ljeti 1917. godine – kao saveznik frankovaca i bivšeg hrvatskog bana
Pavla Raucha – boravio u Budimpešti te tamo bezuspješno nagovarao ugarske

političke predstavnike da se u Hrvatskoj uvede “čisti hrvatski kurs” koji bi
zamijenio model suradnje vladajućih čimbenika Ugarske sa Hrvatsko-srpskom
koalicijom kao saborskom većinom. U glasilu HPSS-a Domu, u lipnju 1917.
godine, Radić je u nastojanju da svojim pristašama objasni svoju politiku i stav
napisao da u Hrvatskoj ne može biti:
nikakvog mađarskog uplitanja u domaće hrvatske poslove, a
zajednički hrvatsko-ugarski poslovi imadu se urediti i kašnje
rješavati na temelju potpune narodne i državne jednakoprav-
nosti. Nadalje dalmatinska i bosanska Hrvatska imadu se s
banskom Hrvatskom sjediniti zato, jer je Dalmacija koljevka
hrvatske države i prosvjete i jer je po svom narodu najčišći
dio Hrvatske, a Bosna s Hercegovinom ne može imati nika-
kve budućnosti istrgnuta iz naručja Banovine i Dalmacije.
Također po Radiću: “hrvatski kurs znači oslobođenje hrvatskog seljaštva od
posvema nesposobne, a danas i već vrlo pokvarene činovničke uprave”.2 Radić
je naime smatrao da Hrvatsko-srpska koalicija vodi mađaronsku, protuhr-
vatsku i protuslavensku politiku i da je suradnja HPSS-a s frankovcima u
zajedničkom radu u Hrvatskom saboru na hrvatskom, narodnom i državnom
temelju sve uža i bliža, a približavaju se i na seljačkom i slavenskom programu
(Krizman, 1959: 267).
Početkom studenog 1917. komentirajući članak češkog političara dr. A.
Rašína3 u Domu da je jedini cilj češke politike stvaranje samostalne češko-slo-
vačke države, Radić nastavlja da “mi Hrvati na ovo možemo reći samo to, da
je samostalna hrvatsko-slovenska država isto tako naš jedini narodni cilj, kao
što je Česima jedini cilj samostalna država češko-slovačka” (Krizman, 1959:
267). Iako iz nekih njegovih članaka u Domu i izjava ispada da je Radić tražio
hrvatsku samostalnost, može se generalno zaključiti prema izvorima da je
do proljeća 1918. ipak zastupao koncepciju tzv. austroslavizma (pretvaranja
Habsburške Monarhije u federaciju sa slavenskom većinom) (Boban, 2006). O
tome piše i Bogdan Krizman koji je u svojoj analizi knjige Stjepana Radića Sla-
venska politika u Habsburžkoj monarkiji (Zagreb, 1906.)4 naglasio kako je Radić
2 “Čisti hrvatski kurs ili prava hrvatska politika”, Dom, br. 25., 27. VI. 1917.
3 Alois Rašín (18. X. 1867., Nechanice – 18. II. 1923., Prag ), češki i čehoslovački političar, ekono-
mist i jedan od osnivača Čehoslovačke.
4 Radilo se zapravo o ukoričenim Radićevim raspravama/člancima o potrebi preustrojstva
dvojne monarhije, tiskanih pod zajedničkim nazivom “Slavenska politika u Habsburškoj mo-

pokušavao na vrijeme pronaći način rješavanja “ruševne zgrade” habsburškog
carstva da bi u zaključku rada ocijenio Radića kao tipičnog konzervativca “au-
strofilskog stava” i pobornika “kroatocentričnosti” zbog njegove nespremnosti
da se sve do proljeća 1918. odrekne iluzije o mogućnostima reformi u duhu
austroslavizma (Krizman, 1972: 82).
Stjepan Radić je te događaje iz proljeća 1918. prvi put opisao 1926. u Božič-
nici (Moj politički životopis), gdje je bez ulaženja u detalje napisao:
U ožujku 1918. donio mi je Dubrovčanin Rudolf Giunio,
sadašnji glavni urednik Slobodne tribune, poziv predsjednika
Češke agrarne (seljačke) stranke i sadašnjeg predsjednika
vlade u Pragu Švehle, (v. “Antonin Švehla”) poziv da bezu-
vjetno dođem u Prag, jer da se radi o sudbini svih slavenskih
naroda u Monarkiji. (…) U Pragu sam dne 13. ožujka na jednoj
najpovjerljivoj konferenciji (dogovoru), na kojoj je bilo oko
70 čeških prvaka svih čeških stranaka (…) u poldugsatnom go-
voru razložio i dokazao da je kod nas Hrvata posvema propala
politika i bečka i peštanska, da je kod nas posve nestalo stare
graničarske vjere u Austriju, a i ove nade da bi Madžarska mo-
gla biti bolja za nas od Austrije, pa smo mi posvema spremni
da objeručke prihvatimo svoje ujedinjenje sa Srbijom i Crnom
Gorom, ali naravski na temelju potpune i stvarne ravnoprav-
nosti (Radić, 1971: 88—89).
Na osnovi tih Radićevih zapisa hrvatski i jugoslavenski novinar i publicist
Milan Marjanović (1879. — 1955.) u svojoj povijesnoj studiji o Stjepanu Radiću
iz 1937. ponavlja te podatke (Marjanović, 1937). Publicist Josip Horvat (1896. —
1968.) u svojoj Političkoj povijesti Hrvatske 1918. — 1929. iz 1938. nešto detaljnije
opisuje taj Radićev preokret vezujući ga uz Czerninov (v. “Ottokar Czernin”)
govor, ali u nepoznavanju detalja konstatira općenito da se pred zbližavanjem
Beča i Berlina zbližuju i Južni Slaveni i Čehoslovaci. Horvat ističe da su praški
događaji od 13. — 14. travnja 1918. doveli do nove slavenske politike u Monar-
hiji te da toj politici sada pristupa i Radić. Horvat domeće da je Radić i prije
sastanka u Pragu dao naslutiti svoje razilaženje s frankovcima u svojem članku
narkiji” koji su izlazili u zagrebačkom časopisu Hrvatska misao u brojevima od listopada 1905.
do veljače 1906. godine (listopad 1905., 19–34.; studeni, 65–81.; prosinac, 129–144.; siječanj
1906., 193–208.; veljača, 266–277.).

u Domu od 3. travnja 1918., ali da je do definitivnog raskola između HPSS i HSP
(frankovci) došlo 19. travnja čime Radić prekida sa svojom “bečkom orijentaci-
jom” (Horvat, 1938: 40—41).
Prve preciznije podatke o tome kako je Stjepan Radić prišao pokretu
“nacionalne koncentracije” i pridružio se južnoslavenskom pokretu za uje-
dinjenje donio je u svojim memoarima Srđan Budisavljević (1883. — 1968.)
četrdeset godina nakon stvaranja prve jugoslavenske države (Budisavljević,
1958). Naime, Budisavljević kao neposredni svjedok i sudionik tih događaja
donosi u svojim memoarima širu lepezu zbivanja koja su pokrenula Radića da
izađe iz svoga “habsburškog garda”. Budisavljević navodi da su bečki politički
i vojni krugovi u proljeće 1918. “zabrinuti političkom akcijom koja se vodi
na jugu Monarhije” donijeli odluku da se s vlasti u Hrvatskoj skine Hrvat-
sko-srpska koalicija te dovede na vlast Hrvatska stranka prava (frankovci), a s
tom frankovačkom vladom bi usko surađivala Radićeva HPSS i pristaše bivših
hrvatskih banova Pavla Raucha i Nikole Tomašića. Ta frankovačka vlada bi,
prema zamislima bečkih krugova, raspustila Hrvatski sabor i na njemu po-
stigla većinu – “makar i silom” – koja bi odgovarala interesima bečkog centra.
Ta nova vlada bi zatim represivnim sredstvima trebala zaustaviti “akciju za
narodno ujedinjenje” (Budisavljević, 1958: 66).
U Budisavljevićevim memoarima se prvi put spominje češka “Maffia”,
(Hajšman, 1933; v. “Maffia”) tajna organizacija čeških političara u Au-
stro-Ugarskoj, koja je uputila na zadatak Hrvata i Dubrovčanina Rudolfa Giu-
nia, (v. “Rudolf Giunio”) koji je sa “Maffiom” bio u najužoj suradnji (kasnije
je postao članom toga udruženja), da ode u Hrvatsku i Zagreb te da uz pomoć
svojih političkih poznanika “istrgne iz dotadašnje suradnje s Hrvatskom
strankom prava” Stjepana Radića, čime bi se oslabila ili možda čak onemogući-
la akcija Beča “za stvaranje novog političkog kursa u Hrvatskoj” (Budisavljević,
1958: 66—67).
Giunio je, znajući da to neće biti jednostavan zadatak, predložio Maffii da
ona angažira predsjednika češke agrarne (seljačke) stranke Antonina Švehlu,
koji je uživao veliki ugled kod HPSS i Stjepana Radića, da se i on pridruži toj
akciji “odvajanja Radića od frankovaca”. “Maffia” je pristala da angažira Švehlu
te je rekla Giuniu da ode u Zagreb i tamo razgovara s Radićem, te ga pozove
u Prag na razgovore sa Švehlom i članovima “Maffie”. Giunio se, kako piše
Budisavljević, sastao tajno s Radićem u Zagrebu, informirao ga o političkoj
akciji u Češkoj i nastojanjima “Maffie”, te Masaryka i Beneša da u inozemstvu

privole političare Antante za ovu politiku. Pozvao ga je u Prag na razgovore sa
Švehlom i ostalim češkim političarima, na što je Radić pristao. Budisavljević
piše da je Radić putovao u Prag s Rudolfom Giuniom i njime te da su ga oni
nagovorili u vlaku da odmah pri dolasku u Prag izjavi da prekida suradnju s
frankovcima. U memoarima Budisavljević donosi i Radićevu izjavu praškom
listu Narodni Listy od 13. travnja 1918. u kojoj Radić prekida savez (“saborsku
kooperaciju”) s frankovcima (Budisavljević, 1958: 67).
Prvi povjesničar koji je preuzeo ove Budisavljevićeve podatke o Radiću u
1918. bio je Vaso Bogdanov (1902. — 1967.) u svojoj sintezi Historija političkih
stranaka u Hrvatskoj, no dosta šturo, pri čemu je samo naglasio da je Radić
dobio “punu suglasnost svoje stranke (…) za tu novu, radikalno južnoslaven-
sku liniju” (Bogdanov, 1958: 789). Uskoro zatim Budisavljevićeve navode
preuzima kao vjerodostojne i Bogdan Krizman u svojem radu Stjepan Radić u
1918. godini, koji je objavljen godinu dana poslije izlaska Budisavljevićevih me-
moara (Krizman, 1959: 266—295). Krizman tumači da je namjeravana akcija
Beča protiv Hrvatsko-srpske koalicije bila zapravo usmjerena protiv vodećih
ugarskih političara I. Tisze i S. Wekerlea, koji su održavali čvrstim i stabilnim
dualistički sustav u državi, a time i mađarsku prevlast u Ugarskoj (zemljama
krune sv. Stjepana) te su kao nezaobilazni politički faktori odlučivali i o čvrsti-
ni saveza Austro-Ugarske s carskom Njemačkom. Zbog toga je, piše Krizman,
tim visokim bečkim krugovima izgledalo za početak najjednostavnije da se
Hrvatsko-srpska koalicija sruši s vlasti, raspusti Sabor, te dovede na vlast “ve-
likohrvatska” garnitura s frankovačkim vodstvom, HPSS-om te “ostacima uni-
onista poput dr. J. Šilovića, dr. S. Šumanovića itd.” (Krizman, 1959: 272). Ovdje
Krizman donosi novi podatak koji Budisavljević ne navodi, da je u Zagrebu u
redovima Koalicije primijećena ta moguća opasnost koja prijeti iz Beča, koju
su im “potvrdili mnogi znanci iz Beča”, te da je tada vođa Koalicije Svetozar
Pribićević (1875. — 1936.) “signalizirao u Prag tu opasnost” te je “Maffia”
poduzela već gore spomenute korake s Giuniom. Iako nije naveo izvor za ovu
tvrdnju o Svetozaru Pribićeviću, u bilješci je Krizman napisao da zahvaljuje na
tim podacima češkoj povjesničarki Miladi Paulovoj, koja je napisala poznatu
knjigu Jugoslavenski odbor (1925.), te iz toga proizlazi da je Paulova iz čeških
krugova došla do te informacije te ju prosljedila Krizmanu.
Osim toga, Krizman donosi i dosta drugih novih podatka u svom članku.
Piše da su Giunio i Švehla trebali da pridobiju Radića i putem njegove supruge
“ambiciozne i izvanredno utjecajne žene” Marije Radić (rođene Dvořák) (1874.

— 1954.)5 iskoristivši njenog brata Prokopa Vavříneka,6 tada urednika (redakto-
ra) Narodne Politike u Pragu te tako uz njihovu pomoć “razbiju ‘Svetu alijansu’
s frankovcima” (Krizman, 1959: 272).
Giunio se također, prema Krizmanu, sastajao tajno s Radićem i saborskim
zastupnikom Stjepanom Zagorcem (1868. — 1936.) u jednoj sobi gostioničara
Tolovića (v. “Gjuro 2”) na današnjem Jelačićevom trgu te su razgovori tekli
glatko jer je Radić poznavao Giunia još iz mlađih dana u Pragu. Tajni sastanci
su bili zaštićeni pomoću određenih veza u zagrebačkoj policiji koje je osigurao
dr. R. Joković. Na sastanku Giunio je “pokazao karte” Radiću da dolazi isklju-
čivo po želji A. Švehle da ga izvijesti o pogledima prvaka češkog naroda na
trenutnu vojnu i političku situaciju, o tajnim vezama češkog Narodnog vijeća
s Jugoslavenskim odborom, o radikalizaciji Čeha, Poljaka i Ukrajinaca prema
Monarhiji, o paničnom raspoloženju bečkog dvora i njegovom razilaženju s
Berlinom, o dolasku bugarskog zemljoradničkog vođe Aleksandra Stambolij-
skog u Prag i dr. Na kraju je Giunio prenio Radiću Švehlinu želju i poziv da Ra-
dić što brže dođe u Prag na “nekoliko povjerljivih i neobično važnih razgovora
u ovo za Hrvate i Čehe sudbonosno doba, kad se odlučuje o njihovoj sudbini
za vjekove i kad njihove vođe nose odgovornost pred nizom novih pokoljenja”
(Krizman, 1959: 273). Radić je, kao što je već gore spomenuto, poziv prihva-
tio, a uskoro su češki prvaci organizirali u Pragu i veliki manifestacijski zbor
radi protesta zbog Czerninove uvrede7 u kojem bi sudjelovali svi opozicijski
5 Hrabak ovako piše o Mariji Radić i njenoj obitelji: “Radićevi oponenti u stranci, a zatim protiv-
nici van stranke navodili su Radićevu ‘dinastiju’. Stup i organizator tog porodičnog koncerna
bila je njegova žena Marženka, u mladosti učiteljica, energična i ambiciozna Čehinja, koja
je ekonomski vodila sve veću imovinu pa i uređivala, u muževljevoj odsutnosti, stranački
organ Dom. Ona je svoje dvije sestre udala za dr. Vlatka Mačeka i J. Predavca, a svoje dve kćeri
nešto kasnije za ing. Stjepana Košutića i dr. Vandekara. Kćeri Mira i Milica, živa duha kao otac
i radljive i podorne kao majka, kao sasvim mlade djevojke putovale su same u ono nesigurno
poratno doba po Austriji i Češkoj, usklađivale su i ekspedovale očeve predstavke za među-
narodne forume i javnost, uspostavljale veze te obavljale razgovore s ozbiljnim političarima,
domaćim i stranim. Tako Radić nije vodio samo ličnu već i porodičnu politiku sa dvojicom
pašenoga i dvojicom zetova, kao nekad davno njemački car i kralj Oton Veliki.” (Hrabak, 1959:
71).
6 Ovdje Krizman, a i Giunio u svojim rukopisnim memoarima griješe. Prokop Vavřínek bio je
nećak Radićeve supruge Marije. Ovo je najbolji dokaz da je Krizman koristio Giunijeve memo-
are s obzirom da ponavlja tu grešku.
7 Ministar vanjskih poslova Austro-Ugarske Ottokar Czernin je prije svoje ostavke u govoru
2. travnja 1918., pred bečkim gradskim vijećem napao češku emigraciju da vodi akciju protiv

slavenski političari iz južnoslavenskih zemalja Monarhije. Na putu na taj skup
13. travnja 1918. Radić je napravio “politički preokret” i pridružio se pokretu
za južnoslavensko ujedinjenje.
Različite varijacije tih saznanja i podataka Bogdan Krizman je publicirao u
nizu svojih članaka i knjiga, no uvijek navodeći samo kao izvor uglavnom spo-
menute memoare Srđana Budisavljevića ili svoj rad iz 1959. godine “Stjepan
Radić u 1918. godini” objavljen u zagrebačkom Historijskom pregledu (Krizman,
1965. — 1966: 375—390). Izuzetak je napravio tek u svojoj knjizi Hrvatska u
Prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi, koja je objavljena 1989. u
Zagrebu kada je uzgred u bilješki spomenuo da o Radiću u 1918. “vrlo zani-
mljive podatke donosi R. Giunio u svojem rukopisu o češkoj Maffiji”, misleći
na Radićev pristup “nacionalnoj koncentraciji” i pokretu južnoslavenskog
ujedinjenja (Krizman, 1989: 209).
Svi daljnji radovi i knjige drugih povjesničara koji su se bavili Radiće-
vom političkom djelatnošću 1918. uglavnom i bezrezervno se orijentiraju
na spomenute Krizmanove radove ili Budisavljevićeve memoare, pa to čini i
Hrvoje Matković u svojem radu o S. Radiću i S. Pribićeviću (Matković, 1969:
148—158), Zvonimir Kulundžić kao priređivač Političkih spisa Stjepana Radića,
(Radić, 1971: 88—89), Branka Boban u svojoj značajnoj studiji Stjepan Radić
u vrijeme Prvog svjetskog rata (Boban, 2006) i Ivo Perić u svojoj kapitalnoj
biografiji Stjepan Radić (1871. — 1928.) (Perić, 2003: 270—272). Nitko od tih
autora nije primijetio da je Krizman koristeći Budisavljevićeve memoare kao
potkrepljujući izvor za svoje tvrdnje donio ipak više podataka o Radiću nego
što to piše Budisavljević.
Uvidom u rukopis Rudolfa Giunia pod naslovom Maffia (Uspomene),8 koji
se čuva u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, vidljivo je da
je Krizman sve osnovne podatke o Radićevom djelovanju u to vrijeme preuzeo
iz ovog rukopisa. Stoga se ovdje donosi originalni izvod iz Giunievog ruko-
pisa koji se odnosi na Radića i njegov “politički preokret” toga proljeća 1918.
godine.
Austro-Ugarske i želi pobjedu Antante pri čemu je naglasio da “kukavni, sramotni Masaryk
nije jedini od takve vrste ljudi”.
8 Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb (NSK), R 6175, Rudolf Giunio, Maffia (Uspomene).

Prilog
Izgleda da su u tom paničnom strahu neki bečki vojni krugovi smatrali, da u

cilju sprečavanja formiranja češko-jugoslavensko-poljske fronte treba najprije
razbiti postojeću frontu Slovenaca, Hrvata i Srba, i to oživljavajući nade
Hrvata i Slovenaca u – trializam (v. “trijalizam”)! To bi se moglo – po njihovoj
ocjeni – najlakše postići raspustom hrvatskog sabora izbornom pobjedom
velikohrvatske saborske opozicije. Uslijed toga se je u Zagrebu mislilo, da je
izbila opasnost neposrednog raspusta hrvatskog sabora i novih izbora. Upor-
na nastojanja nekih vojnih krugova još od početka rata (usp. Vilder, 1918) da
sruše na vlasti Hrvatsko-srpsku koaliciju i to ne samo s razloga što je po svojoj
ideologiji i po svojoj političkoj tradiciji bila za njih krajnje nepouzdana, nego
i s razloga, a može biti i najviše s tog razloga, što je ona bila jedan od najjačih
stupova i političkih instrumenata grofa Tisze (v. “István Tisza”) i njegovog na-
sljednika Aleksandra Weckerlea (v. “Sandor Wekerle”) u održavanju dualizma,
a s time i u podržavanju Madžara u političkoj nadmoćnosti ne samo u Ugarskoj,
odnosno u zemljama krune Sv[etog] Stjepana, nego i u čitavoj habsburškoj
monarhiji, pa čak i u savezničkom odnosu monarhije sa Njemačkom. Po mno-
gim znacima i obavještenjima iz Beča doista je izgledalo, da ta nastojanja stoje
pred vrlo vjerovatnim uspjehom.
Novi izbori u Hrvatskoj imali su da dovedu do izborne pobjede tako-
zv. “Svetu Aliansu”, naime Čistu stranku prava Dr Franka, Hrvatsku pučku
seljačku stranku Stjepana Radića, te samostalne političke grupe okupljene oko
Dr Tomašića i oko baruna Raucha. Te stranke i grupe su do tada medjusobno
kooperirale i formirale neku vrst političke “Entente cordial”. Neposrednu
opasnost raspusta sabora signalizirao je u Prag i šef srpsko-hrvatske koalicije
Sv[etozar] Pribićević. S time u vezi Giunio je predložio u “Maffii”, da Česi, a
prvenstveno predsjednik Agrarne stranke Antonin Švehla, koji je uživao u
redovima vodstva Hrvatske pučke seljačke stranke ogroman ugled i povjere-
nje, utiču koliko na Radića toliko i na njegovu ambicijoznu i utjecajnu ženu, a
preko njezinog brata Prokopa Vavrineka, redaktora “Narodni Politike” u Pragu,
i da spriječe ulazak Stjepana Radića u tu izbornu koaliciju.
“Maffia”, koja je već tada smatrala trializam neprovedivim, priželjkivala
je pad Hrvatsko-srpske koalicije sa vlasti s razloga, što bi u tom slučaju ona mo-
gla preuzeti vodstvo nad svim opozicionim strankama i grupama na cijelom

jugoslovenskom teritoriju austro-ugarske monarhije.9 Na to vodeće mjesto
bila je koalicija predestinirana po broju svojih članova, narodnih zastupnika,
po svojoj ideologiji i po svojoj “veleizdajničkoj” tradiciji i ona je bila doista
najpozvanija i najpodesnija da zatalasa sav narod srpskog, hrvatskog i slove-
načkog imena i da u vatri teških borbi iskuje jedinstvo njegove misli i htijenja
i time, da ga osposobi za konačnu pobjedu u odlučnim časovima oslobodjenja
odnosno ujedinjenja u novoj državi. Al pored svega toga “Maffia” je u tom času
i u takovim političkim prilikama u Hrvatskoj smatrala pad Srpsko-hrvatske
koalicije10 s vlasti vrlo nepoželjnim. Ona je to smatrala najviše s toga, što
bi izborna pobjeda “Svete Alianse” i logične političke posljedice te pobjede
vjerovatno definitivno otudjile Hrvatsku pučku seljačku stranku od revoluci-
jonarnih stremljenja ostalog dijela naroda, koji teži za ostvarenjem ciljeva ista-
knutih u Krfskoj deklaraciji (v. “Krfska deklaracija”) i što bi takovo otudjenje
Hrvatske pučke seljačke stranke, koja ni po svojoj ideologiji ni po svojoj tradi-
ciji nije spadala u političku formaciju “Svete Alianse”, značio golem nacijonal-
ni gubitak, budući, da je ta stranka imala duboki korijen u hrvatskom narodu.
Njezino puno priključenje Habsburzima u tom presudnom času “Maffia” je
odcjenila vrlo velikim udarcem za jugoslovenska nacijonalna stremljenja i ne
malom opasnošću za ishod eventualnog plebiscita za slučaj njegove primjene
u Hrvatskoj u toku mirovne konferencije.
Po odluci “Maffie” Giunio11 je odmah odputovao u Zagreb, gdje je počeo
da vodi duge razgovore najprije sa samom Stjepanom Radićem pa kasnije i s
narodnim zastupnikom Stjepanom Zagorcem,12 koji se je bio Radiću pridru-
žio. Stjepan Zagorac je bio član Srpsko-hrvatske koalicije i jedan od njezinih
prvaka. Ne slažući se s politikom koalicije on je iz nje istupio i pridružio se je
Hrvatskoj pučkoj seljačkoj stranci. Razgovori su se vodili u jednoj sobi gosti-
onice Tolovića na Jelačićevom trgu u vrlo povjerljivom duhu, jer je i Stjepan
9 Poznato je da je vodstvo Hrvatsko-srpske koalicije na svaki način željelo sačuvati rad

Hrvatskog sabora tijekom rata jer je to bilo jedino legitimno tijelo koje bi u slučaju raspada
Monarhije moglo donijeti važne odluke. Upravo se to i dogodilo pred kraj Prvog svjetskog rata
kada je Hrvatski sabor na zasjedanju 29. X. 1918. donio povijesnu odluku o raskidanju svih
državnopravnih veza s Austro-Ugarskom.
10 Giunio u rukopisu većim dijelom koristi umjesto naziva Hrvatsko-srpska koalicija obrnuto –
Srpsko-hrvatska koalicija.
11 Giunio o sebi piše u trećem licu.
12 Stjepan Zagorac (Karlovac, 12. XII. 1868. − Sušak, 1. VIII. 1936.), svećenik i hrvatski crkveni
povjesničar te političar.

Radić iz ranijeg vremena vrlo dobro poznavao R. Giunio-a, a i Stjepan Zagorac
je dolazio iz političkih razloga više puta u vezu s Giuniom dok je još bio član
Srpsko-hrvatske koalicije, pa su zato imali u Giunio-a puno povjerenje. Kad je
Giunio stigao u Zagreb upoznao je dr Srgjana Budisavljevića (v. “Srđan Budisa-
vljević”) sa svrhom svog dolaska u Zagreb i s njime se je potpuno sporazumio.
Boravak u Zagrebu bio mu je zaštićen posrestvom Dr Jokovića od brata prof. Dr
Tućana, koji je vjerovatno bio nekakav policijski viši činovnik u Zagrebu.
Giunio je izvjestio Stjepana Radića, da je došao u Zagreb isključivo po
želji Antonina Švehle da ga povjerljivo izvjesti o pogledima svih istaknutih
prvaka češkog naroda na situaciju Monarhije u svijetu, te o tadanjim vojnim,
ekonomskim, prehrambenim i unutrašnjim političkim prilikama, a naročito
u vezi sa pooštrenim stanovištima Čeha i Poljaka prema Monarhiji i dinastiji;
o očajnom raspoloženju bečkog dvora i o njegovim razmimoilaženjima s Berli-
nom kao i vrlo vjerovatnoj njegovoj potpunoj kapitulaciji pred Berlinom, a to
znači i pred zahtjevima Mađara u vezi s Bosnom i Hercegovinom (usp. Đako-
vić, 1979: 103—145) te austrijskih Njemaca, koji spremaju oktrojisanu izmenu
ustava austrijske pole monarhije, a na štetu Čeha i Slovenaca. Izvjestio ga je
nadalje o tajnim, povjerljivim i redovitim porukama Českog Narodnog Vijeća
u Parizu i Jugoslavenskog odbora13 u Londonu, a osobito o njihovim izvještaji-
ma o postignutim uspjesima kod Saveznika. Spomenuo mu je redovitost veza
Praga sa svim nenjemačkim i nemađarskim narodima u Monarhiji i njihov me-
đusobni sklad u radu i u ciljevima, te o nedavnom dolasku Stambulinskoiga14 u
Prag i o njegovim dugim razgovorima sa Švehlom po svim aktuelnim pitanji-
ma u svijetu uopće, a na Balkanu napose. Konačno mu je priopćio Švehlinu
želju i poziv da Radić dodje čim prije u Prag na nekoliko povjerljivih i neobič-
no važnih razgovora u ovo za naše narode sudbonosno doba, kada se odlučuje
o njihovoj sudbini za čitava stoljeća i kada njihovi vodeći političari snose tešku
odgovornost pred veoma dugim nizom budućih generacija.
Poslije nekoliko dugih i izcrpnih razgovora Stjepan Radić, u sporazumu sa
Stjepanom Zagorcem prihvatio je konačno poziv Antonina Švehle i obećao da
će doći čim prije moguće u Prag.
13 Jugoslavenski odbor, organizacija hrvatskih, srpskih i slovenskih političkih emigranata iz

Austro-Ugarske koja je u doba I. svjetskog rata vodila akciju za oslobođenje južnoslavenskih
zemalja Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom i Crnom Gorom u zajedničku
državu.
14 Aleksandar Stambolijski (Slavovica, 1. III. 1879. – Slavovica, 14. VI. 1923.), bugarski političar.

Uskoro se je zato pružila dobra prilika. Dana 11. aprila 1918. g. imala je da
odputuje u Prag naročita delegacija predstavnika naroda Srba, Hrvata i Slove-
naca da učestvuju na velikoj manifestaciji češkog naroda od 13. aprila protiv
Czerninovih provokacija. Giunio, koji je u vezi s time došao opet u Zagreb,
pozvao je u ime predsjedništva Českog Svaza na tu manifestaciju i Stjepana
Radića, koji se je tom pozivu rado odazvao. I tako je Stjepan Radić putujući sa
ostalim delegatima s kojima je putovao i Rudolf Giunio sretno stigao u Prag 12.
aprila 1918. g. Medjutim na putu za Prag Giunio je predočio Stjepanu Radi-
ću, kako bi trebalo da dade pri samom dolasku u Prag jednu izjavu za češku
javnost, koja je netačno obavještena o njegovim odnosima sa frankovcima u
Zagrebu, pa bi trebalo da bude od samog Radića pravilno orjentisana u smjeru,
da je on doista – u ovim presudnim časovima – solidaran sa svim slovenskim
potlačenim narodima u Monarhiji. Stjepan Radić je tu misao prihvatio i dao je
dne 13. aprila 1918. u praškim “Narodnim Listyma” slijedeću izjavu:
Budući da se je nesamo u hrvatskoj nego i u češkoj javnosti
proširio posve krivi nazor (uprkos opetovanim izjavama
mojim u hrvatskom saboru i u “Domu”) da Hrvatska pučka
seljačka stranka djeluje u nekakvom posebnom bloku sa
strankom prava ili t.zv. frankovcima – držim potrebitim, da
odmah pri svom dolasku u Zlatni Prag najsnažnije naglasim i
izjavim slijedeće:
1. Hrvatska pučka seljačka stranka, čiji sam ja predsjednik od
njenog osnutka g. 1905., bila je samo i isključivo u saborskoj
kooperaciji sa strankom prava i to samo u svrhu potiskivanja
mađarske nadvlade u Hrvatskoj i pobijanja prilične popustlji-
vosti današnje koalicijsko-unionističke saborske većine.
Budući pak da stranka prava (frankovci) takodjer u današ-
njem odsutnom času – kad se je ministar grof Czernin najbe-
zobzirnije izjavio za neograničenu nadvladu njemačko-ma-
đarske manjine proti slavenskoj većini u ovoj monarhiji, kao
i uopće u vanjskoj politici zauzima njemačko-mađarsko
stanovište, ovim časom prekidam i saborsku kooperaciju s
njom, koju sam provađao samo u gore rečenu svrhu i samo
od slučaja do slučaja.
2. Hrvatska pučka seljačka stranka će dakle i u buduće kao
i do sada – samo sad bez svakog zastranjivanja i nesporazu-

ma – provoditi politiku potpunog narodnog jedinstva Hrvata,
Slovenaca i Srba, na osnovu potpune jednakopravnosti sviju
triju plemena, u smislu temeljnih načela stranke od g. 1905. i
u saglasju sa pravom bezuvjetnog demokratičnog samoodre-
đenja naroda.
Bibliografija
Izvori: Horvat, Josip. 1938. Politička povijest Hrvat-

ske 1918. — 1929. Zagreb: Tipografija d.d.
Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb
(NSK), R 6175, Rudolf Giunio, Maffia (Us- Hrabak, Bogumil. 1999. Stjepan Radić i
pomene). Vlasništvo Vladimira Jambrišaka. HPSS 1918 — 1920. godine. Zbornik za istori-
Ovaj rukopis je NSK darovao V. Jambrišak ju Matice srpske, 59/60: 71—105.
(1931. — 2011.), sin Milivoja Jambrišaka
(1878. — 1943.), člana Jugoslavenskog Janković, Dragoslav i Krizman, Bogdan.
odbora. 1964. Građa o stvaranju jugoslovenske dr-
žave (1. 1. — 20. XII. 1918). Beograd: Institut
Literatura: društvenih nauka.
Bogdanov, Vaso. 1958. Historija političkih Krizman, Bogdan. 1989. Hrvatska u Prvom
stranaka u Hrvatskoj. Zagreb: Novinarsko svjetskom ratu. Zagreb: Globus.
izdavačko poduzeće.
Krizman, Bogdan. 1972. Plan Stjepana Ra-
Budisavljević, Srđan. 1958. Stvaranje dića o preuređenju Habsburške monarhije.
države Srba, Hrvata i Slovenaca. Povodom Istorija XX veka, 12 : 31—84.
četrdesetgodišnjice jugoslavenskog ujedi-
njenja, Zagreb: JAZU. Krizman, Bogdan. 1970. Stjepan Radić i
Hrvatska pučka seljačka stranka u prvom
Čisti hrvatski kurs ili prava hrvatska politi- svjetskom ratu. Časopis za suvremenu
ka, Dom, 27. VI. 1917. povijest, 2: 99—165.
Đaković, Luka. 1979. Kombinacije mađar- Krizman, Bogdan. 1959. Stjepan Radić
skih političkih faktora 1915. godine oko u 1918. godini. Historijski pregled, 3:
priključenja Bosne i Hercegovine Ugarskoj. 266—295.
(Prilog proučavanju istorije Bosne i Herce-
govine u prvom svjetskom ratu). Prilozi, 16: Krizman, Bogdan. 1965-1966. Stranke u
103—145. Hrvatskom saboru za vrijeme I svjetskog
rata. Zgodovinski časopis (Zwitterjev zbor-
Hajšman, Jan. 1933. Mafie v rozmachu. nik), 19—20: 375—390.
Vzpomínky na boj doma. Praha: Orbis.

Marjanović, Milan, 1937. Stjepan Radić. “Gjuro 2”, u: https://www.jutarnji.hr/
Beograd: Jugoistok. spektakli/ups/gjuro-2-utociste-za-one-ko-
ji-su-bili-drugaciji/2212776/, pristup 4.
Matković, Hrvoje. 1969. Stjepan Radić i prosinca 2020.
Svetozar Pribićević u jugoslavenskoj politici
od ujedinjenja do šestojanuarske diktature. “Istvan Tisza”, u Hrvatska enciklopedija.
Jugoslovenski istorijski časopis, Leksikografski zavod Miroslav Krleža. URL
4: 148—158. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.
aspx?ID=61465, pristup 5. prosinca 2020.
Matković, Hrvoje. 1992. Stjepan Radić u
izbornoj 1920. godini. Časopis za suvreme- “Krfska deklaracija”, u: Hrvatska enciklope-
nu povijest, 3: 75—86. dija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
URL http://www.enciklopedija.hr/natukni-
Perić, Ivo. 2000. Hrvatski državni sabor 1848. ca.aspx?ID=33940, pristup 15. prosinca 2020.
— 2000. svezak II. Zagreb: Hrvatski institut
za povijest – Hrvatski Državni Sabor – Dom “Ottokar Czernin”, u: Hrvatska enciklope-
i svijet. dija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža.
URL http://www.enciklopedija.hr/Natukni-
Perić, Ivo. 2003. Stjepan Radić 1871. — 1928. ca.aspx?ID=13094, pristup 2. prosinca 2020.
Zagreb: Dom i svijet.
“Rudolf Giunio”, u: Hrvatski biografski
Radić, Stjepan. 1971. Politički spisi (ur. Zvo- leksikon. Leksikografski zavod Miroslav
nimir Kulundžić), Zagreb: Znanje. Krleža. URL http://hbl.lzmk.hr/clanak.
aspx?id=6829, pristip 6. prosinca 2020.
Radić, Stjepan. 1906. Slavenska politika
u habsburžkoj monarkiji. Zagreb: Matica “Sandor Wekerle”, u: Hrvatska enciklopedija.
Hrvatska. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. URL
http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.
Šidak, Jaroslav; Gross, Mirjana; Karaman, aspx?ID=65969, pristup 14. prosinca 2020.
Igor; Šepić, Dragovan. 1968. Povijest hrvat-
skog naroda 1860 — 1914. Zagreb: Školska “Srđan Budisavljević”, u: Hrvatska enci-
knjiga. klopedija. Leksikografski zavod Miroslav
Krleža. URL u: https://www.enciklopedija.
Vilder, Većeslav. 1918. Dva smjera u hr/natuknica.aspx?id=9988, pristup 21.
hrvatskoj politici: otkriće urote protiv ustava. listopada 2020.
Zagreb: Tiskom Hrvatskog štamparskog
zavoda. “Stjepan Radić”, u: Hrvatski biografski
leksikon. Leksikografski zavod Miroslav
Web poveznice: Krleža. URL http://hbl.lzmk.hr/clanak.
aspx?id=11947, pristup 5. prosinca 2020.
“Antonin Švehla”, u: Hrvatska enciklopedija.
Leksikografski zavod Miroslav Krleža. URL “Trijalizam”, u: Hrvatska enciklopedija.
http://www.enciklopedija.hr/natuknica. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. URL
aspx?id=60072, pristup 2. prosinca 2020. http://www.enciklopedija.hr/natuknica.
aspx?id=62289, pristup 4. prosinca 2020.

ŽELJKO KARAULA
A Source on Stjepan Radić and His “Political
Turnabout” in Spring 1918
In addition to presenting a short political biography of Stjepan Radić

and his political activities during the Great War (1914 — 1918), the
author of this article focuses on one particular historical source: a
paragraph from the memoirs of a member of Czech “Maffia” Rudolf
Giunio, a Croat from Dubrovnik, in which he wrote about a “political
turnabout” of Stjepan Radić in Spring 1918 – from legitimising the
Habsburg system to a supporter of unification of South Slavs. This
paper examines the existing interpretation of this source by Croatian
and Yugoslav historiography so far. The author argues that Croatian
historian Bogdan Krizman had often used Giunio's memoirs since
1950s by retelling or summarizing its contents, sometimes without
fully acknowledging it as historical source. For this reason, the author
publishes this paragraph of Giunio's memoirs in full at the end of
this paper. The original manuscript of Giunio's memoirs are kept in
National and University Library in Zagreb.
KEYWORDS: Stjepan Radić; Rudolf Giunio; Croatian people's peasant

party; Habsburg Monarchy; Croat-Serb Coalition; Memoirs; First World
War; Unification of South Slavs

/ polemika
POLEMIKA
PRIMLJENO: 26. veljače 2021.
Pravilo pretjerane
generalizacije
Još o knjizi Lee David Prošlost nas ne može izliječiti
Cambridge University Press, 2020.
D ugo sam dvojila kako da pristupim kritici ove knjige. Njoj me privukao na-
slov, prije svega svojom rezolutnošću, izjavom, posjedovanjem znanja koje
odudara od mog iskustva. Ispostavilo se da sam ne samo zainteresirana već i pro-
zvana strana, jer je rad koji Centar za nenasilnu akciju1 provodi na polju suočava-
nja s prošlošću ovdje uzet za ilustraciju. Međutim, autorica nije doista analizirala
naš rad, nego nas je pokušala “stisnuti” u svoj teorijski model. Stoga će moja
kritika biti iz te, vrlo specifične, perspektive regionalne mirovne organizacije.
Postoji nešto u strukturi knjige, postavci i tvrđenjima što nas treba skanda-
lizirati. Osnovna je teza da je ideologija ljudskih prava poslužila kao osnova za
stvaranje čitavog okvira internacionalnog i transnacionalnog diskursa ljudskih
prava, čijim se usvajanjem države obavezuju poštovati norme, ideje i prakse na
nivou svjetske politike. Te su norme ljudskih prava oblikovale novi globalni
legalizam koji dovodi u pitanje konvencionalnu pretpostavku suvereniteta
nacije-države, budući da njihovo usvajanje pretpostavlja prisilu. U okviru ove
ideologije posebno mjesto analize predstavlja “moralno sjećanje” – standar-
dizirani set normi, koji se prisilom nameće nacionalnim državama koje se
trebaju baviti naslijeđem masovnih kršenja ljudskih prava. Jednom kada se ovo
moralno sjećanje prevede u političku preporuku o “ispravnoj memorijalizaciji”
proizvodi dugu listu lažnih premisa koje se dalje filtriraju i reduciraju kroz in-
terese nacionalnih država. Međunarodna prisila za “ispravnim sjećanjem” tako
rezultira upravo suprotnim ishodom – jačanjem podjela na terenu, osnaživa-
njem etničkog nacionalizma te može poslužiti ponovnom pokretanju nasilnog
sukoba u budućnosti.
Knjiga predstavlja obrazloženje teorijskog modela, barata ideal-tipovima,
ali ipak traži pravo na opće važenje. Uspostavlja se kao znanje višega reda i u
1
CNA je regionalna mirovna organizacija s uredima u Sarajevu i Beogradu. Više o našem radu
dostupno je na https://nenasilje.org/
davorka turk Pravilo pretjerane generalizacije 183

posjedovanju objektivnih činjenica, dok je istovremeno (ili baš zbog toga?) u
potpunosti lišena konteksta. Također, bilo kome tko barem do neke mjere nije
upućen u materiju, poanta knjige bi mogla izmaći, osim ako se rezultatom ne
smatraju “zgodne” parole poput “Prošlost nas ne može izliječiti” (kao da je
netko tvrdio da može?). Naime, o sadržaju ljudskih prava autorica ne rasprav-
lja, nego proglašava i problematizira njihovu univerzalnost, oslanjajući se prije
svega na razvoj u društvenim znanostima, sociologiji napose. Razdoblje izme-
đu 1950-ih i sredine 1970-ih u principu ne dotiče, dodjeljujući mu tek funkciju
vremena unutar kojeg su se razvijale nevladine organizacije i međunarodne
publikacije (kao osnovni instrument ljudskih prava), pa tako ne možemo
ništa saznati o razvoju ljudskih prava tijekom Hladnog rata, niti o tome da su
aktivisti globalnog Juga i na kakve načine utjecali na uspostavljanje institucija
ljudskih prava ili na ideju ljudskih prava uopće, jer poredak moći u svijetu nije
uvijek bio identičan današnjem. Usprkos onome što nam se ovdje insinuira,
uspostavi međunarodnog poretka utemeljenog na humanitarnim principima
nisu težile isključivo razvijene zapadne zemlje, niti su te zemlje oduvijek i
zauvijek opredijeljene za vrijednosti ljudskih prava. Primarni zagovornici
obvezujućih međunarodnih normi o ljudskim pravima u poslijeratnoj Europi
bile su novonastale demokracije čiji se interes prije svega ogledao u stabilnosti
političkog statusa kod kuće, u odnosu na moguće nedemokratske prijetnje.
Nije mi namjera da branim temeljne postavke liberalnog poretka na kojima
se ovakav međunarodni režim zasniva i njegovu hegemonističku prirodu.
Međutim, ukoliko se ljudska prava izdvoje iz ove liberalne paradigme, njihova
doktrinarna moć i snaga više nije tako samorazumljiva.
Kritika ljudskih prava nije tako neuobičajena kako nam se u knjizi želi
naznačiti. U značajnoj mjeri dolazi upravo iz akademije, ali i iz samog pokreta
za ljudska prava. Naime, usprkos onome što nam autorica nameće kao okvir,
institucije i pokret ljudskih prava daleko od toga da se mogu zamisliti kao
puki zbroj jedinica koje odrađuju svoj dio zadatka u mašini ideologije. Postoji
značajna razlika između internacionalnih nevladinih organizacija, nevladinih
organizacija koje su usmjerene na zagovaranje, koje imaju pristup skupština-
ma UN-a ili su u situaciji da ih se nešto pita, i lokalnih nevladinih organizacija
djelatnih na globalnom Jugu. Sasvim je legitimno propitivati ulogu koju nevla-
dine organizacije imaju u funkcioniranju globalnog sistema, ali zanemariti da
je djelovanje kroz nevladine organizacije u osnovi jedino moguće vaninstitu-
cionalno djelovanje (zanemarimo li ad-hoc grupe) unutar ovakve strukture,

u najmanju je ruku nekorektno. Bilo bi legitimno raspravljati o tome što je
potrebno učiniti kako bi se tako postavljen globalni sistem promijenio, ali to
za autoricu već spada u aktivizam. I sad, jasno je da je ovakva ocjena djelovanja
nevladinih organizacija uslovljena teorijskim modelom, ali kakvu korist to
ima za društvo na koje se ima primijeniti i dalje mi izmiče.
Autorica nedostatak znanstvene literature o ideologičnosti ljudskih prava
objašnjava dugotrajnim primatom Marksovog određenja ideologije kao lažne
svijesti, koja je naša suvišna prtljaga, a koja uvjetuje da se ideologija većinom
promatra u negativnom smislu. Druga “suvišna prtljaga” ima veze s tekućom
debatom u društvenim znanostima, posebno u sociologiji, koja se fokusira na
univerzalizam nasuprot kulturnog relativizma, odnosno vrijednosno-neutral-
ni pristup nasuprot normativno-zagovaračkih zahtjeva. Nije mi problematič-
no proglašavanje ljudskih prava ideološkim, no posebno tegobnim smatram
proklamirani stav vlastite vrijednosne neutralnosti (pa odatle i objektivnosti)
u analizi ove društvene pojave. Sociologe ljudskih prava autorica tako mahom
proglašava aktivistima, a njihovo djelovanje primarno promoviranjem agende
ljudskih prava – kroz identificiranje rješenja i aktivno uključivanje u javnost
kako bi se promovirala promjena. Takvima autorica odriče sposobnost kritičke
analize, budući da se ista zbiva kroz kategorije koje su ideološki utvrđene.
Odnosno “normativno-angažirana sociologija” ne može doprinijeti razumi-
jevanju “svijeta kakav on jest”, upravo zato što ga promatra kroz perspektivu
“svijeta kakav bi trebao biti”, te nije u stanju dati nikakve čvrste sociološke
doprinose (David 2020: 30). Tema vrijednosne neutralnosti u sociologiji je
široko polje neslaganja, ali u to se neću upuštati, reći ću samo da smatram da je
vlastitu vrijednosnu pozicioniranost nemoguće izbjeći, da ne postoji neutral-
na pozicija iz koje je moguće govoriti.
Ono što se ovom knjigom implicira jest da bismo trebali napustiti svoj
aktivizam, uviđajući da predstavlja objektivizaciju ljudi i pokoravanje zemalja
prema tuđim ideološkim ciljevima, umjesto što ih promatramo kao ljude s
kojima se trebamo solidarizirati. Potpuno zanemaruje našu ulogu (pri tom
mislim na ulogu socijalističke Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih, u Vijeću si-
gurnosti UN-a, njezinu podršku postkolonijalnim borbama, borbi protiv apar-
theida i sl., ali primjerice i naslijeđe i utjecaj jugoslavenskog ženskog pokreta,
od AFŽ-a do feminističke konferencije “Drug-ca žena” 1978.) u oblikovanju
naših vlastitih vrijednosti ljudskih prava, i nameće nam ih kao strana. Primat
u današnjem dobu imaju uglavnom liberalna, individualna prava koja su na

neki način povezana s privatnim vlasništvom, dakle građanska i politička, što
ne znači da se mi u svom radu isključivo tim vrijednostima i rukovodimo. Želi
nam se reći da djelujemo prema zapadno-imperijalnim naputcima, potpuno
zanemarujući da se naše NVO veze uglavnom protežu od globalnog Juga do
europskog Juga. To su borbe iz kojih crpimo inspiraciju, čak i kad je sjećanje u
pitanju. Argentina je najsvježiji primjer.
Ono što me u tako paušalnim (pr)ocjenama uznemirava jest da dovode u
pitanje našu autentičnost. To je vrsta kritike koja se ni po čemu ne razlikuje od
kritika naših prošlih i sadašnjih represivnih vlada, za koje smo također “strani
agenti” i “plaćenici”.
Namjena je u knjizi izloženog teorijskog modela da pokaže kako ljudska
prava jesu ideologija, iako ne osobito uspješna. Model je posuđen iz istraživanja
ideologije općenito, i nacionalizma posebno. Otprilike imamo predstavu koliko
je nacionalizam “uspješan” u ostvarivanju vlastite vizije svijeta. Ono što nam
autorica želi pokazati jest da ideologija ljudskih prava nema toliku snagu, da, za
razliku od nacionalizma, mikro-solidarnost koja se ostvaruje u neposrednim
susretima ne može preživjeti osim u okolišu u kojemu je nastala, i ne utječe
na povećanje sklonosti pojedinca prema ljudskim pravima. Kako vizija svijeta
prema kojoj je usmjerena ideologija ljudskih prava izgleda, ne znamo, autorica
ne objašnjava, premda je doduše na jednom mjestu naznačuje kao “veliku po-
litičku misiju osiguravanja globalnog okvira za ostvarenje slobode, identiteta i
prosperiteta” (David 2020: 48). Tako da zapravo ostajemo uskraćeni za defini-
ranje ideal-tipa s kojim se uspješnost ljudskih prava uspoređuje i prema kojem
je usmjerena. Je li uspostavljenost sistema ljudskih prava stvar pojedinca, ili je
to više relacijska stvar? Je li nam pokazatelj uspješnosti agende ljudskih prava
promjena u stavovima pojedinca ili promjena u zajednici? Što podrazumijeva-
mo pod promjenom? Mi možemo o ovome imati ovakvo ili onakvo mišljenje,
ali pitanje legitimnosti i učinkovitosti ljudskih prava mora imati neku mjerlji-
vu jedinicu. Pitala se o ovome i autorica te zaključila da je nemoguće utvrditi
koji bi to vremenski okvir bio unutar kojeg bismo mogli izračunati uspješnost
ljudskih prava, ali da promjenu zagovaranja ljudskih prava ne vidimo, i to je
otprilike to. Dapače, iznijela je i neke znatno oštrije ocjene.
Dakle, kad se propituju legitimnost i učinkovitost institucija i agende
ljudskih prava, poželjno bi bilo znati na osnovi čega se donosi takva ocjena.
Možemo se neslagati s nekim odlukama Međunarodnog krivičnog suda za
bivšu Jugoslaviju, ali dovodi li ovo doista u pitanje njegovu legitimnost? Legiti-

mnost se uspostavlja, ona je relacijski odnos – vidimo li ovu instituciju boljom
ili prikladnijom od nekih drugih institucija koje je unutar postojećih okolnosti
moguće uspostaviti, ona (p)ostaje legitimna.
Ponešto je drugačije kada se radi o legitimnosti nevladinih organizacija. U
svojoj analizi autorica zapravo ne ostavlja mjesta da razmišljamo o tome kakve
bi “idealne” nevladine organizacije trebale biti, naprosto ih ocjenjuje instru-
mentalnim u uspostavi poretka. Međutim, legitimost nevladinih organizacija
se doista može izmjeriti, uspoređivanjem s nekim drugim postojećim nevladi-
nim organizacijama, poput npr. crkvi pridruženih organizacija. Diskurs ljud-
skih prava moguće je usporediti s nekim drugim postojećim političkim idejama
i diskursima, i tako utvrditi njegovu legitimnost2. A što se tiče učinkovitosti, tu
je također poželjno upotrijebiti neku usporedbu, čak i ona prije – poslije će biti
dovoljna. Budući smo na polju suočavanja s prošlošću, vjerujem da kao primjer
može poslužiti upravo memorijalizacija. Mjesto Bravnice, općina Jajce. Ovdje je
13. rujna 1995. napadnuta izbjeglička kolona koja se povlačila iz Donjeg Vakufa.
Poginulo je najmanje 32 civila i 9 vojnika koji su konvoj pratili. O ovom se zloči-
nu trenutno vodi istraga, još nitko nije odgovarao, iako je poznato koja je vojska
počinila zločin. Bravnice su, kao mjesto stradanja manjine, neobilježeno mjesto
stradanja. Tijekom akcije Obilježavanja neobilježenih mjesta stradanja mirovni
su aktivisti tablom obilježili ovo mjesto, zajedno sa članicama udruženja žrtava.
Kad smo sljedeći put prolazili kroz Bravnice, vidjeli smo da je netko od mješta-
na raskrčio u međuvremenu naraslo šipražje i podigao tablu na vidljivije mjesto.
Godinu dana kasnije, prilikom posjeta mješovite grupe ratnih veterana mjesti-
ma stradanja u Jajcu, obišli smo i ovo mjesto i položili cvijeće. Među nama su
bili i lokalni dužnosnici, iz reda većine, kao i skupina ratnih veterana vojske
koja je počinila zločin. Stajali smo na kiši, pod kišobranima kraj magistralnog
puta, družina s (idealističkom?!) vizijom da hijerarhija žrtava ne postoji, i da
sve žrtve zaslužuju poštovanje. Slušali smo svjedočanstvo osobe koja se u kon-
voju zatekla još kao djevojčica. Slijedeći autoričin pravac argumentacije, radi se
upravo o susretu licem-u-lice, emocije su snažne i izražene, od tuge do žaljenja
i srama, u grupi postoji izražena solidarnost. Hoće li ta solidarnost potrajati? Iz
našeg iskustva, traje i danas. To za autoricu opet nije zadovoljavajuće jer će se u
knjizi reći da su “korisnici” koji ipak usvoje vrijednosti ljudskih prava oni koji
2 Sikkink, K. 2017. Evidence for Hope: Making Human Rights Work in the 21st Century. Princeton:
Princeton University Press.

su tome i od ranije bili skloni. Da se “dobrim” veteranima percipiraju samo
oni ljudi koji se uključuju u, primjerice, mirovne akcije, dok su inače izloženi
društvenoj stigmi, da se veterani s kojima je autorica razgovarala nikad ne bi
priključili takvim akcijama. Ne razumijem, čega je zapravo ovo posljednje
dokaz, čak i ako bi bilo istinito?
Tada je u Jajcu, u susretu udruženja žrtava i lokalnih vlasti, dogovoreno da
se na ovom mjestu postavi trajno spomen-obilježje. Je li promjena vidljiva? Je
li mjerljiva? Jest, ove njezine vanjske manifestacije. Ono što će ostati nevidlji-
vo usputnom promatraču je osjećanje u udruženju žrtava i priznanje lokalnih
vlasti da je u Bravnicama počinjen zločin. Malo li je? Možda se nama tako
može činiti, u ovoj našoj ograničenoj vremenskoj perspektivi, ali sjećanja su
krhko, živo tkivo. Svatko ih može preoteti. Čini se nepoštenim i nepravednim
kulturu sjećanja prepustiti nacionalistima. Nedugo nakon susreta u Jajcu, po-
novno smo prolazili magistralnim putem. Vidjeli smo da je netko od mještana
i cvijeće podigao na istaknuto mjesto.
U ovoj je mirovnoj akciji primijenjena, dakle, dužnost sjećanja, suočava-
nje s prošlošću i pravda za žrtve (tri osnovna principa memorijalizacijske agen-
de ljudskih prava, kako ih navodi autorica), pri čemu je interpretacija ovih
postulata bila isključivo lokalna, i kao takva, nesvodiva u teorijski okvir koji
je autorica postavila. Dužnost sjećanja ovdje se odnosi na nepopularne žrtve,
suočavanje s prošlošću se odnosi na priznanje ratnog zločina od strane većine
u toj zajednici, što je ujedno i jedan od kriterija potrebnih kako bi se postigla
pravda za žrtve. Pritom niti ova manjinska niti većinska zajednica ne pripada-
ju autoričinom određenju Žrtve, po njezinom određenju obje bi ove zajednice
bile smještene u kategoriju Počinitelja. Slijedom argumentacije, to bi prema
tome bili posljednji ljudi s kojima bismo mi, kao mirovna organizacija, trebali
raditi – takvi su naputci “memorijalizacijske agende ljudskih prava”. Koliko
je problematičan ovakav teorijski pristup govori još jedan primjer. Načinjen je
istom pogreškom ili sklonošću da se neka praksa memorijalizacijske agende
ljudskih prava proglasi štetnom, kritika postoji u naznakama, ništa se izravno
ne tvrdi, ali sve skupa upućuje na određeni zaključak:
Iako sve prakse moralnog sjećanja navodno (potcrtavanje
D.T.) ohrabruju žrtve da govore, ovako kategoričan okvir tje-
ra ih da prilagođavaju svoje priče tako da odgovaraju matrici,
kako bi se filtrirao i dekontekstualizirao određeni sadržaj sje-
ćanja (David 2015a, 2015c; Močnik 2019), kako bi se održala

čistoća klasifikacijskog sistema (op. D.T.: počinilac — žrtva
— promatrač)... kulturalno ukorijenjene razlike u percepciji
i izražavanju patnje, boli, bolesti, sjećanja i zaboravljanja
često mogu rezultirati šutnjom koja je, u diskursu tranzicij-
ske pravde, eksplicitno razumljena kao štetna za post-kon-
fliktne kolektive i izliječenje pojedinaca. Šutnja se percipira
kao negativno označena odsutnost, i stoga je problematična,
budući odstupa od eurocentrične psihosocijalne norme glasa
(Kidron 2009: 6). Međutim, dokazi iz Bosne pokazuju da šut-
nja može biti oblik komunikacije, višeznačna poput govora
i prenoseći širok spektar kontekstualno smještenih društve-
nih značenja poput poštovanja, priznanja i koegzistencije
(Eastmond and Mannergren Selimović 2012)
(David 2020: 63).
Slijedom ovako iznesene argumentacije, autorica nas je stidljivo uputila da
bismo trebali pokušati šutnju kao način na koji bi se naša društva trebala
nositi s ratnim dešavanjima i njihovim posljedicama. Kad se pritom insinuira
bosansko-hercegovački kontekst, ovakva tvrdnja postaje vrlo upitna iz istih
razloga koje autorica uzima kao prigovor praksama memorijalizacijske agende
ljudskih prava – jer ne vodi računa o specifičnosti konteksta, niti o različitim
okolnostima unutar zemlje u kojima se ove prakse provode, niti se nama do-
pušta mogućnost da smo uopće sposobni prepoznati ove tanane načine na koje
šutnja može djelovati, ili kako se može tumačiti. Recept šutnje je nabačen, a
da se pritom subjektima ovih događanja, svjedocima, ili još češće svjedoki-
njama, odriče mogućnost djelovanja, kao i suptilne promjene konteksta ili
okoline u kojima biramo o ratu govoriti ili šutjeti. Ni u kom slučaju govor nije
zamjena za šutnju ili obrnuto. I govor i šutnja imaju svoje mjesto u post-ratnoj
zbilji i pamćenju (ili zaboravljanju) događaja iz rata, a agenti djelovanja su
oni koji su nasilje pretrpjeli. Ako nam se ovdje želi insinuirati da postoje ili su
postojale neke organizacije koje ljude prisiljavaju da govore, onda takve treba
prokazati budući da proizvode daljnju traumatizaciju. Ali na ovakav način
dovesti u pitanje princip čiji je temelj osigurati uvjete koji će omogućiti govor
ljudima kojima je pravo i moć da govore bilo oduzeto, na onim mjestima na
kojima je govor bez intervencije diskursa ljudskih prava dotad bio nemoguć,
krajnje je nepošteno. Nitko od drugih autora koje u ovom pasusu autorica
navodi nije došao do zaključka da govor o ratnoj traumi nema svoje mjesto.

Za ljude koji se dobrovoljno prijavljuju na mirovne edukacije, naše tre-
ninge iz izgradnje mira, autorica kaže da ih biramo po etničkim linijama i da
ih potom smišljeno guramo u etničke identitete, smanjujući važnost ostalih
identiteta, poput roda, klase, ruralne/urbane lokacije, profesije ili razlika
temeljenih na generacijskom jazu. U tijeku edukacije, po autorici, ovi ljudi
ostavljaju svoje pojedinačne identitete da bismo ih mi prisilili u zajednički
nacionalni, koji će potom na sebe preuzeti sva zla koja su u ime tog kolektiva
počinjena, sebe i druge će doživljavati u kategorijama “mi” i “oni”. Zahvaljuju-
ći ovome će čak i oni koji su imali ambivalentan stav prema vlastitom etnič-
kom identitetu prije treninga, nakon treninga biti više vezani uz svoj etnički
identitet. Da će zbog toga imati problema kad se vrate kući, jer će biti osjetlji-
viji i svjesniji, a bez sigurnosne mreže treninga, bez neposredne pomoći, te da
će se brzo vratiti “starim, nacionalističkim načinima”. Zanimljiva mi je ovakva
opetovana objektivizacija ljudi koji – makar i u predstavi – kao učesnici trenin-
ga postaju pasivni primatelji etničkog impulsa, što za posljedicu ima opasnost
ili nelagodu pri povratku u vlastitu zajednicu. Moram reći da je ovo uobičajena
predrasuda, ovo i nacionalisti misle da radimo. Uz ovakvu predrasudu se vezu-
je i očekivanje da je naš odnos prema vlastitom identitetu jedino što taj iden-
titet određuje i utvrđuje. Identitet nije fiksna kategorija, imamo ih nekoliko, i
po važnosti i značaju koje za nas imaju, vrlo su promjenjivi. Vrlo često ćemo
naš odnos prema određenom identitetu graditi tek kad on na neki način bude
ugrožen. Ali nikako ne možemo izbjeći da nam identitete pripisuju i drugi
ljudi – temeljem našeg imena i prezimena, onoga što o nama vide ili pretpo-
stavljaju, i to oblikuje njihov odnos prema nama, pa će povratno oblikovati i
naš odnos prema njima. Postavljati se u neke fiktivne bez-identitetske katego-
rije ukazuje jedino na nespremnost na propitivanje značenja ovih kategorija
u našem životu. Na našim treninzima, međutim, problematiziramo mnoge
naše društvene identitete stečene utjecajem neposredne okoline ili odabrane,
budući da oni vrlo često oblikuju našu stvarnost – nije isto ako ste muškarac ili
žena, student ili penzioner, naučnik ili radnik, nacionalni identitet nije ni naj-
problematičniji ni jedini niti temeljni identitet kojemu se posvećujemo. Auto-
rica nam zamjera i što “pod izlikom” sigurnog prostora, facilitatori upravljaju
raspravu o određenim pitanjima u određenom smjeru. Ne znam što facilitatori
inače rade? Siguran prostor ima svoja pravila, kao i grupni rad. Siguran prostor
se odnosi na (maksimalno moguće) osiguranje od psihološke povrede, jednako
pravo glasa i obavezu da se ono što se čulo unutar sigurnog prostora ne prenosi

dalje. Isto važi za svaki grupni rad na pitanjima koja su ljudima životno važna,
kao što važi i za “suočavanje s prošlošću”. Siguran prostor se ne proglašava, on
postoji u onoj mjeri u kojoj su svi uključeni spremni prihvatiti svoj dio odgo-
vornosti. Jedno je sasvim sigurno, učesnici će osjetiti ukoliko takav prostor
ne postoji, i svakako neće dijeliti svoje misli, stavove i osjećaje u grupi u kojoj
se ne osjećaju sigurnima. Siguran prostor je samo onoliko siguran koliko se
možemo pokazati sa svime što nosimo, umjesto da to zamjenjujemo onim što
smo naučili da je društveno prihvatljivo i dopušteno.
Navodi se ovdje i da su facilitatori regrutirani po etničkim linijama, te
nam se imputira da nam je zabranjeno govoriti o zločinima drugih, već da
možemo govoriti samo o zločinima koje je počinila “naša strana”. Da stvar
bude gora, to se utvrđuje citatom iz publikacije čija je autorica moja kolegica
Ivana Franović, koji je u potpunosti izvučen iz konteksta. Stvar je temeljnog
intelektualnog poštenja da izvore valjano citiramo ili valjano predstavljamo,
pa tako treba reći da je jedan od principa koji u svom radu primjenjujemo su-
očavanje sa svim zločinima. Moja mogućnost ili spremnost na kritiku vlastite
strane legitimira moje problematiziranje zločina koji su počinjeni s druge
strane. Da nisam u stanju govoriti o zločinima koji su počinjeni “u moje ime”,
pod patronatom zemlje čija sam državljanka ili društva kojemu pripadam, po
čemu bih bila drugačija od naših nacionalističkih političkih elita? Optuživati
nas zbog toga što ozbiljno i savjesno uzimamo u obzir ono kako nas drugi vide
i svrstavaju, prihvaćajući odgovornost kolektiva u kojem živimo, nevezano za
to koje identitete sami osjećamo kao svoje, licemjerno je. Ima li koga da može
tvrditi da je autoričin nacionalni identitet (ili identiteti) u ovoj knjizi neva-
žan podatak? Za ovu je raspravu potpuno nevažno, međutim, kakav je njezin
intimni odnos prema tom identitetu. Mi se možemo pretvarati da živimo u
individualističkoj (neo)liberalnoj bajci, ali društvenost je osnovno obilježje čo-
vjeka, društvo je njegova odgovornost u podjednakoj mjeri u kojoj je i njegova
dobrobit odgovornost društva. Tako ne misle svi, ali tako valja promatrati naše
treninge, na ovakvu vrstu edukacije se neće prijaviti nitko koga se rat i nasilje
baš nikako ne tiču. U prijavi jasno stoji na kojim se temama i društvenim
problemima radi, izgradnja mira se odnosi na puno širi društveni okvir nego
što ga podrazumijevaju ljudska prava, i suočavanje s prošlošću se promatra u
ukupnosti drugih društvenih i ekonomsko-političkih procesa. Transparentni
smo u pogledu metoda i ciljeva ovih edukacija, kao i procesa prijavljivanja, i
sa svime time su učesnici upoznati prije nego dođu na edukaciju. Koji osjećaj

identiteta su donijeli i što će sa sobom vratiti natrag, stvar je osobnog anga-
žmana, treninzi iz izgradnje mira nisu ni grupna ni psihološka terapija, već
mjesto refleksije i učenja načina na koje možemo aktivno utjecati na društve-
ne promjene i kvalitetu života u našim zajednicama. Da, naravno da im je teš-
ko kad se vrate kući budući da sada imaju znanje i vještinu da prepoznaju razli-
čite vrste nasilja u društvu u kojemu žive, i to ih obavezuje na djelovanje. Bilo
koje djelovanje koje remeti status quo subverzivno je djelovanje, i očekivano je
da će proizvesti otpor. Ovo izlaženje iz vlastite zone konformnosti, spoznaja
vlastite privilegirane ili deprivilegirane pozicije, osvještavanje različitih nivoa
diskriminacije, i učenja alata kako da se borimo protiv nasilja i nepravde, po
autorici je razlog zbog kojeg bismo trebali prestati s treninzima, da ljudima ne
bi bilo previše nelagodno. Da ne bi, ne daj bože, pokušali utjecati na društva u
kojima žive? Svi su ovi principi, na kraju krajeva, izloženi i dostupni svakome
na našoj internet stranici, i ovakvo tumačenje ne mogu ocijeniti drugačije do
zlonamjernim.
Odnos između akademije i aktivizma je, najblaže rečeno, složen. Vrlo
često se svodi na “mi radimo – oni nas analiziraju” odnos, i ova knjiga nije po
tome drugačija. Nemam problem s time da bilo tko analizira naš rad, pogo-
tovo ako bi ta analiza trebala pridonijeti nekoj nužno potrebnoj promjeni u
strukturi ili pristupu. Ali akademske kritike aktivizma rijetko idu tako daleko,
dapače, preporučivati politike koje bi trebale pridonijeti nekom vidu boljitka
čovječanstva, još uvijek se smatra znakom slabosti, gotovo neukusa, i s indi-
gnacijom se odbija. I ova knjiga nije po tome drugačija.
Nemam problem ni sa time da me se doživljava kao pristranu, to zacijelo
jesam, kao i svi mi koji svojim radom pokušavamo doprinijeti ukupnom kor-
pusu znanja i boljitku čovječanstva, što, vjerujem, autorica misli i za svoj rad.
Primijetila bih da neki od nas koji djeluju (između ostalog) na polju ljudskih
prava, a kako je to primijetila i autorica, revno bilježimo nedostatke ili loše
strane naših praksi, revno bilježimo iskustva u namjeri da pronađemo načine
da ove nedostatke ispravimo ili da pronađemo neke nove pristupe. Sve promje-
ne koje smo inicirali u našem radu proistekle su iz izraženih i prepoznatih
potreba ljudi s kojima radimo, ili promjena kroz koje prolaze naše zajednice i
društva. Krajnje nepoštenim smatram koristiti tu dokumentaciju (koja je dos-
tupna svima) tendenciozno – izvlačiti ove otvorene samokritike iz ukupnosti
rezultata i spoznaja – jer potvrđuju tezu. To što u našem radu te eksternim
znanstvenim evaluacijama našeg rada koje su provođene na našu inicijativu,

u većoj mjeri postoje prakse i iskustva koje tezu dovode u pitanje, autorica
je zanemarila. Dapače, iako nas u svojoj knjizi obilato (krivo i tendenciozno)
citira, autorica nije smatrala potrebnim kontaktirati nas u vezi s bilo kakvim
dilemama ili (pr)ocjenama našeg rada.
Uz već navedeno, za potrebe knjige, autorica nas je zamrznula u vremenu,
u 2008. godini, tako da bilo što što činimo ili smo činili u periodu od 2008. do
danas, ne igra nikakvu ulogu u njezinoj dijagnozi našeg rada niti “procjenjiva-
nja uspješnosti procesa ili metoda suočavanja s prošlošću”, iako je knjiga izašla
2020. godine. Sve me ovo navodi na pomisao da smo poslužili kao predmet
školske, odnosno akademske vježbe. Iz te akademske vježbe slijedi autoričina
potreba za uopćavanjem. Sve se to metodološki može opravdati, ali ostaje pi-
tanje čemu služi na ovakav način “proizvedena” teza? Osim obeshrabrivanju
onog ionako malog broja duša koje osjećaju odgovornost i impuls da djeluju na
društvenoj promjeni.
Na koncu, kad o ovome promišljamo s razine politike, u vidu poželjnih
praksi koje se propisuju zemljama koje su kršile ljudska prava, pogotovo na
masovnoj skali, dakle čak i kada je posve jasno da se radi o simboličkim gesta-
ma, čak i kada je jasno da se one ovim praksama povinuju samo zato što će im
to donijeti neke bodove u europskim institucijama, treba li reći da ima nešto
pogrešno u tome što je premijer Plenković ove godine nazočio komemoraciji
u Varivodama? Što je govorom koji je tamo održao, uz sva ograničenja koja je
sadržavao, preuzeo odgovornost, jasno izreknuo da je u pitanju nedopustivi
ratni zločin, bismo li trebali željeti da se cijela stvar nije desila, jer je s našeg
stajališta licemjerna? Na koncu, ne radi se tu o Plenkoviću, radi se o proklama-
ciji javne politike prema ovakvim zločinima. Radi se o djelovanju po prokla-
miranoj politici, to je ono za što je Plenković od tog trenutka odgovoran. Ovo
ima konkretne posljedice ne samo za srpsku manjinu u Hrvatskoj, već i za hr-
vatsko društvo u cjelini. Bilo je očekivano, a tako se i dogodilo, nacionalistička
reakcija je bila izražena, kao i uvijek kad ih nešto ometa u njihovim nakanama.
Treba li zbog toga prestati s ovakvim inicijativama?
Nije mi bila namjera da budem braniteljica ljudskih prava, jer se takvom
i inače ne doživljavam. Vrlo sam kritična prema institucijama, standardima,
politikama i praksama ljudskih prava, budući da imam priliku neposredno,
na terenu, promatrati njihove učinke. Zato mi je problematična analiza koja
je odlučila zanemariti konkretne društveno-političke okolnosti, imanentni
politički razvoj koji iz njih proizlazi, do neke mjere i sam razvoj ljudskih prava,

kako bi teorijski model bio čistiji. Umjesto da nam stvari budu jasnije nakon
što smo knjigu pročitali, osim općeg negativnog okvira u kojemu je memorija-
lizacijska agenda ljudskih prava predstavljena, drugo nećemo doznati, ni kako
je ova paradigma zapravo uspostavljena, ni koji su razvoji u drugim, srodnim
disciplinama (poput historije) doprinijeli “dobu komemoracija”, ni kako je
došlo do toga da nacionalizam postane glavna pokretačka snaga memorijali-
zacijskih napora u Europi. Kako uopće možemo znati koliki je moment prisile
agende ljudskih prava, ako se u potpunosti ignorira aspekt prisile koji vrše dru-
ge norme liberalnog poretka? Može li se prisila agende ljudskih prava odvojiti
od ostalih zahtjeva – ulaska stranog kapitala, slobodnog tržišta, liberalizacije,
privatizacije, deregulacije? (ili u novije vrijeme zahtjeva za capacity-buildin-
gom, state-buildingom i ostalim izvanjskim oblicima uređivanja birokratske i
administrativne vladavine nauštrb političke borbe). Adresirati krivnju zagova-
račima ljudskih prava zapravo dosta toga prikriva a ne otkriva puno, sve smo
ove optužbe već nebrojeno puta čuli od nacionalista.
Kao aktivistica, znanstveni rad smatram radom za javno dobro. Znan-
stveni rad koji ne samo da tvrdi da posjeduje znanje i činjenice višeg reda, već
svakome tko takav pristup ne dijeli osporava pravo na legitimnost, za mene
je društveno destruktivan. I to je moja ocjena ove knjige: usprkos opažanji-
ma koja u nekoj mjeri mogu biti značajna za argumentiranu kritiku praksi
uspostavljenih dominacijom liberalne paradigme i s njom povezane ideologije
ljudskih prava autorica tendencioznom, faličnom, i duboko problematič-
nom analizom zagovara potpuno napuštanje dosadašnjih praksi, bez ideje ili
nakane da se izjasni o tome što smatra da bi namjesto toga trebalo činiti. To, na
kraju krajeva, i nije zadaća sociologa kako je autorica doživljava.
A čija je to onda zadaća i što dalje činiti, ostaje nam da se pitamo.
Davorka Turk
Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd

/ prikazi knjiga
PRIKAZ KNJIGE
Imagining Bosnian
Muslims in Central Europe:
Representations, Transfers
and Exchanges
FRANTIŠEK ŠÍSTEK (ur.)
New York i London: Berghahn, 2021., 251 str.
K njiga koju je uredio František Šístek, mlađi češki povjesničar i antropo-

log koji radi kao docent na Karlovom univerzitetu u Pragu, vrijedna je,
odlično napisana i korisna zbirka 14 samostalnih članaka/poglavlja. Šístek
je, uz svoje poglavlje, napisao i uvod i zaključak. Objavila ju je ove godine
renomirana akademska izdavačka kuća Berghahn na engleskom jeziku. Knjiga
se primarno bavi percepcijama i slikama koje su u Srednjoj Europi (prije svega
u nekadašnjim austro-ugarskim zemljama, danas nezavisnim državama)
stvarane o muslimanima iz Bosne i Hercegovine kroz skoro 150 godina, koliko
će uskoro biti od ključne 1878., godine u kojoj je Austro-Ugarska preuzela
upravljanje Bosnom i Hercegovinom, zamjenjujući time Osmanski imperij.
Većina autora se već neko vrijeme ozbiljno akademski bave Austro-Ugarskom,
ali i temama kao što su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija, Češka, naciona-
lizam, islam i muslimani. Glavni ključni pojmovi – muslimani Bosne i Hercego-
vine (ili bosanski muslimani, pojam kojeg Šístek objašnjava i namjerno koristi u
tom obliku) i Austro-Ugarska – stvorili su okosnicu oko koje su autori i urednik
isprepleli koherentnu i dobro ispričanu priču.
Knjiga polazi od pojma “orijentalizam granice” (frontier Orientalism),
kojega je osmislio Andre Gingrich, austrijski etnolog i antropolog čije je djelo
očigledno utjecalo na skoro sve ovdje zastupljene autore. Slučaj bosanskih
muslimana se promatra kroz dihotomiju (dijelom i granicu) između “lošeg
muslimana” (osmanskog okupatora, barbara, divljaka, primitivnog i neobra-
zovanog ne-europskog aktera) i “dobrog muslimana” (ili “našeg”, europskog,
bijelog, u odnosu na Srednju Europu lojalnog). Bosanski muslimani su primjer
dejan jović Imagining Bosnian Muslims in Central Europe 197

za dobrog muslimana, onog kojeg je moguće prihvatiti i inkorporirati u eu-
ropsko sebstvo – naravno, pod određenim uvjetima i kroz upornu imperijalnu
misiju “civiliziranja” i “moderniziranja”. Šístek ističe da je osnova tog uvjere-
nja – u svojoj biti imperijalnog – bila u tome što su bosanski muslimani nakon
1878. postali jedini muslimani Austro-Ugarske. Da bi se omogućila integracija
i povećala njihova lojalnost, Austro-Ugarska provodi politike koje uključuju
stvaranje novog identiteta, npr. kroz ideju bošnjaštva, re-konstrukciju priče
o prošlosti (pozivanjem na bogumilstvo) i sl., istodobno flertujući s idejom
o njihovoj skoro pa neizbježnoj budućoj konverziji u kršćanstvo (prije svega
katoličanstvo, ako je moguće). Ideja o “našim muslimanima” ima izvorište u
toj namjeri. Njena je svrha da razdvoji “loše muslimane” (Anadolce, Turke) od
bijelih Slavena, naših Turaka, novih podanika Monarhije. Kasnije, u zaključ-
ku, urednik naglašava da je taj pokušaj – da Zapad otvori put za integraciju
“naših muslimana”, prisutan i u današnjim politikama Europske unije i njenih
glavnih zemalja-članica. Štoviše, Šístek upozorava i na sličnosti između de facto
kolonijalnog karaktera austro-ugarskog tretiranja Bosne i Hercegovine s da-
našnjim stanjem, kad je ta zemlja – nakon Daytonskog sporazuma – tretirana
kao “u biti međunarodni protektorat” (str. 236). Stoga je povratak na primarno
stanje, na austro-ugarsko upravljanje Bosnom i Hercegovinom i dalje relevan-
tno. Ideja da je Europska unija neka vrsta neo-imperija ili barem kvazi-imperija
i da je ako ne već alternativa a onda svakako korektiv za one probleme koje je
sobom donio nacionalizam nacionalnih država, nije sasvim nova. No, ovdje je
dobila dodatna obrazloženja.
U prvom poglavlju, Ladislav Hladky i Petr Stehlik objašnjavaju evoluciju
gledanja na Osmanski imperij u samoj Austro-Ugarskoj. Habsburška Monarhija
je formirana kako bi se obranila od “turske prijetnje”. U prvom periodu, kad
je doista postojala takva prijetnja, slika o muslimanima bila je izrazito nega-
tivna: oni su demonizirani, premda su im se i divili zbog vojne snage, efika-
snog upravljanja i raskoši. No, s njenom dugotrajnom krizom i s paralelnim
jačanjem europskih aktera u odnosu na Osmanski imperij razvija se slika o
“bolesniku s Bospora”, nekoj vrsti inferiornog protivnika kojeg karakterizira
prije svega “orijentalna tiranija” (str. 36). Dok se “prave Turke” ne može ni
civilizirati ni uključiti u Europu, “bosanske turke” – kako ih nazivaju drugi – se
može. Oni su i dalje objekti a ne subjekti – kao što su i druge kolonije i drugi
podanici koji pripadaju hijerarhijski nižim kulturama u okviru neke imperijal-
ne piramide kultura i civilizacija – pa ih se zbog toga i može promijeniti izvanj-

skom akcijom. Logika je tipično kolonijalna i orijentalistička: muslimani su
u njoj barbari koje treba civilizirati, oni su nazadni dok je Europa napredna.
Uspostavlja se tako hijerarhija kultura i civilizacija, a to je jedna od glavnih
osobina imperijalizma. U tom kontekstu, austro-ugarska okupacija Bosne i
Hercegovine služi Beču prije svega da bi osnažio vlastiti imperijalizam, da bi
pokazao svoju nadmoć kao i moć transformacije kroz “civiliziranje” lokal-
nog stanovništva, prije svega muslimana. U jednom od poglavlja koje slijede,
Clemens Ruthner, međutim, ukazuje na neuspjeh te misije, što je vidljivo iz
činjenice da je nakon 40 godina austro-ugarske vladavine čak 88 posto stanov-
nika Bosne i Hercegovine u novu jugoslavensku državu ušlo nepismeno (str.
82.) Međutim, neuspjeh je samo djelomičan, jer je nostalgija za tih 40 godina
vladavine ostala prilično snažnom (kao što svjedoče zapisi Vere Stein Erlich
kojima se bavimo kasnije), a ostale su i institucije, kao i materijalna kultura
(građevine) koje podsjećaju na taj veliki projekt. Rekao bih čak da je ostala i
ideja o “civiliziranju” Balkana, a naročito Bosne i Hercegovine, koja je u među-
vremenu duboko kompromitirana nacizmom, no za to bi nam bila potrebna
dodatna istraživanja.
Ruthnerovo poglavlje u ovoj zbirci najsnažnije promovira tezu o BiH kao
koloniji, unatoč stavovima nekih drugih autora (npr. Roberta Kanna) koji sma-
tra da se ne radi o kolonijalizmu nego o pukom odnosu gospodara i podanika,
posebno stoga što u ovom slučaju nema rasizma (barem ne biološkog – ima
kulturalnog). Tvrdeći da se ipak radilo o imperijalnom odnosu prema koloniji
Ruthner u ovom svom poglavlju navodi deset razloga kojima osnažuje svoju
tezu, uspoređujući pritom austro-ugarsku vladavinu Bosnom i Hercegovi-
nom s britanskom upravom nad Indijom ili drugim sličnim slučajevima. Za
Kallayev pokušaj stvaranja bošnjaštva kaže da je samo povećao razlike među
postojećim nacijama i antagonizirao sve, gurajući ih prema stvaranju poseb-
nih nacija. Za tezu o modernizacijskim uspjesima vladavine Austro-Ugarske
kaže da je tipična za sve imperijalne vladavine, pa predstavlja dokaz kolo-
nijalizma a ne argument protiv njega. Jedini razlog zašto se uopće postavlja
pitanje je li bila riječ o “austrijskom kvazi-kolonijalizmu” jest u tome što Bosna
i Hercegovina nije morem razdvojena od centra imperija, nego se nalazi i sama
u Europi, premda na njenoj periferiji. Europljani su, zaključuje Ruthner, ne-
skloni da vide kolonijalizam na svojoj teritoriji. Njegovo poglavlje u ovoj knjizi
prikazuje autora (Clemensa Ruthnera, docenta na Trinity Collegeu u Dublinu)
kao izrazito nadarenog i argumentacijski snažnog intelektualca.

Takvim se ponovno – i u ovom svom djelu – pokazuje i Božidar Jezernik,
slovenski antropolog i etnolog, profesor Filozofskog fakulteta ljubljanskog
sveučilišta, autor izvanrednih studija o identitetu Balkana, od kojih je nekoliko
prevedeno na engleski (Wild Europe, 2004.; Imagining the Turk, 2010.), a tri su
objavljene i na srpskom jeziku u izdanju Biblioteke XX vek. Jezernikovo poglav-
lje fokusirano je na pitanje nastanka nacija u Bosni i Hercegovini. On korijene
vidi u milletima, formacijama koje su bile utemeljene na religijskom identitetu
ali su se razvile kao poluautonomni upravljački okviri koji su preuzimali i
pravne, kulturalne, ekonomske i društvene funkcije. Iz milleta nastaju srpska i
hrvatska nacija, koje krajem 19. stoljeća – kako slabi moć Osmanskog imperija
– preuzimaju ideje nacionalizma, uglavnom pod utjecajem susjeda: Hrvatske i
Srbije. Osmanskoj imperiji Jezernik priznaje da je bila “dom multikulturaliz-
ma”, te da su njene prakse relativne tolerancije prema drugim religijama i ne-
asimilacijske politike bile sasvim suprotne od zapadno-europskih nacionalnih
država. To je Osmanskom imperiju priznavala čak i Austro-Ugarska, kao što je
vidljivo iz analize prvih udžbenika povijesti koje je uvela u Bosnu i Hercegovi-
nu, o čemu u ovoj zbirci piše Oliver Pejić. Jezernik istodobno ispravno detektira
da prijelaz iz miletskog u nacionalni sistem nije značio “čišćenje” nacije od
religije, kao što se uglavnom događalo u zapadnoj Europi, a kasnije (pod Atatür-
kom) i u Turskoj. Pojmovi kao što su Hrvat i Srbin – koji su u drugoj polovici 19.
stoljeća istisnuli alternativne i dijelom derogatorne (Vlasi, Rišćani, Rkači za Srbe,
te Šokci i Vlasi za Hrvate), imali su i dalje prije svega značenje: katolici i pravo-
slavni. Iako je Austro-Ugarska ubrzala proces stvaranja nacija (unatoč, ili možda
upravo zbog eksperimenta s bošnjaštvom), podjele su ostale iste kao i u doba mi-
lleta. I dalje je bilo nezamislivo da jedna nacija može imati više vjera. Vjersko je
postalo konstitutivno za nacionalno. Iako to Jezernik ne navodi, zapravo se isto
dogodilo i u slučaju stvaranja turske nacije. Modernizacijski procesi su istiski-
vali – i prilično uspješno istisnuli islam iz opisa karakteristika novog turkstva,
ali se ipak Turčinom moglo postati samo ako je netko bio musliman.
Razlika koju sobom donosi Austro-Ugarska je u tome što je upravo u njoj
muslimansko stanovništvo – koje je ostalo bez izravne zaštite vrha imperija,
koju je imalo u cijelom razdoblju osmanske vlasti – potaknuto da se i samo
konstituira kao politički autonomna jedinica. Ta je jedinica bila polu-millet –
polu-nacija. Oni su jednostavno, kaže Jezernik, kopirali nacionalnu logiku
Srba i Hrvata i primijenili je na sebe, a pritom su, kao i kod Hrvata i Srba, glavni
oblikovatelji novog identiteta bili čvrsto usidreni u religijskom. Ideja o trećem

“entitetu” (da koristimo danas popularan pojam koji ima drukčije značenje u
suvremenosti) – koji nije imao svoj millet jer mu nije trebao – bila je dijelom
rezultat politike zavadi pa vladaj, a dijelom je promovirana s vrha, kroz ideju
o bosanskoj naciji, bosanskom jeziku i drugim pokušajima Austro-Ugarske da
spriječi širenje prije svega Srbije i srpstva na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su
Srbi činili najveći postotak stanovništva.
S propašću Austro-Ugarske i ujedinjenjem Jugoslavije propada i ideja
bošnjaštva ali ne i ideja bosanstva, pri čemu nema ni političke ni nacionalne
autonomije za grupu koju nove vlasti smatraju vjerskom, i za koju se nadaju da
će s vremenom postati u potpunosti jugoslavenizirana ili barem srbizirana i kro-
atizirana ili će – ako to ne može ili ne želi – jednostavno nestati kroz iseljavanje
u Tursku ili drugdje. Problem se, međutim, ne može tako “riješiti” i zbog toga
što se radi o autohtonim, domaćim, slavenskim muslimanima, a i stoga što nova
Turska zagovara odvajanje od religije i od Osmanskog imperija, kao i promjenu
identiteta u integralistički novo-turski, te se stoga ne gleda blagonaklono na ro-
mantiziranje osmanske prošlosti, niti na održanje simbola starog imperijalnog
poretka. A alternativna ideja – oslanjanja na bogumilstvo i bosanstvo – također
bi bila potpuno neproduktivna za postajanjem Turčinom. O tome piše u osmom
poglavlju ove knjige Charles Sabatos, koji navodi kako je posjet İsmeta İnönüa,
premijera a kasnije i drugog predsjednika Turske Sarajevu bio neuspješan jer
Ínönü nije odobravao što je vidio: da muslimani nose fesove a muslimanke
hidžabe i da svoj identitet grade na želji da ojačaju islam i njegovu političku
funkciju. Sve je to doprinijelo situaciji da se status muslimana ipak ne definira
kao nacionalni sve do sredine 1960-ih, o čemu pišu drugi autori na drugim mje-
stima, a Jezernik ih samo uzgred spominje. O ovim pitanjima, inače, u svojoj
najnovijoj knjizi prevedenoj i objavljenoj u Sarajevu kao Nadživjeti carstva piše
Xavier Bougarel, s ponešto drukčijim zaključkom od Jezernikovog. Bougarel,
naime, smatra da je nedovršenost nacionalnog projekta kod bosanskih musli-
mana (danas Bošnjaka) posljedica njihova trajnog oslanjanja na ranije imperi-
jalne i kvaziimperijalne strukture, koje su u biti bile skeptične prema nacio-
nalnim državama – kao što su obje imperije i socijalistička Jugoslavija. Jezernik,
međutim, pokazuje da je u imperijalnim strukturama (milletima, a mogli bismo
reći kasnije i republikama unutar jugoslavenske federacije koja je bila, također,
oprezna prema ideji nacionalne države) izvorište nacija, pa i bošnjačke. No, i Bo-
ugarel i Jezernik smatraju analizu tih ranijih razloga ključem za razumijevanje
današnje pozicije Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

U svom prilogu o udžbenicima koje je Austro-Ugarska propisala za djecu
u osnovnim školama u Bosni i Hercegovini, Oliver Pejić lucidno pokazuje da
je Beč najprije bio oprezan i taktizirao je kako ne bi antagonizirao muslima-
ne, a potom je i osmislio način da ih pokuša pridobiti. Osnovna škola nije bila
obavezna i polazilo ju je relativno malo učenika, a naročito malo muslimana.
Iako su muslimani prema popisu iz 1879. činili 38 posto stanovnika Bosne
i Hercegovine, među učenicima osnovnih škola u 1882./83. bilo ih je tek 10
posto. Cilj Austro-Ugarske bio je da integrira bosanske muslimane, kako bi
ostvarila svoju “civilizacijsku” misiju njihova pozapadnjivanja i uključivanja
u društvo. Istovremeno, ona je htjela pridobiti na svoju stranu muslimanske
elite, smanjujući time snagu separatnih nacionalizama Srba i Hrvata, kroz
stvaranje ideje o bošnjaštvu utemeljenom na bogumilstvu. Premda su prvi
udžbenici nakon 1878., koji su uvezeni u Bosnu i Hercegovinu iz Hrvatske
(dijelom i stoga što su se u Hrvatskoj tiskali i na latinici i na ćirilici) muslimane
portretirali vrlo negativno, to je kasnije promijenjeno pa su 1883. udžbenici
zamijenjeni novima. U njima je 19 posto svih osoba koje su spomenute bili
muslimani, a djeci su ponuđeni primjeri solidarnosti i bratskog povezivanja
muslimana i kršćana. Navodi se primjer čitanke za drugi razred osnovne škole,
u kojoj su bila i prijateljska pisma stanovitog Mustafe Vukčića iz Mostara i Iva-
na Boljarevića iz Slavonskog Broda. Navodili su se primjeri muslimanskih ofi-
cira u austro-ugarskoj vojsci, te muslimana koji su darovali zemlju da bi se na
njoj gradile crkve. Kad se radilo o interpretiranju prošlosti, odnosno karaktera
Osmanskog imperija, udžbenici su također bili iznimno oprezni da ne uvrijede
muslimane. U udžbeniku za povijest iz 1893. tako piše:
Dok se bolje upoznate sa istorijom, vidjećete, kako je za
sultana Sulejmana i još dugo poslije njega takvo doba bilo, da
su i sami kršćanski narodi megju sobom duge i krvave ratove
vodili zbog vjere, pa da i sami kršćanski vladari nijesu trpjeli
druge vjere u svojoj državi nego svoje. Turski sultani – i ako
nijesu dopuštali svojim podanicima (kršćanima) da zvonove
dižu i crkve grade – ipak im nijesu branili, da služe Boga i da
vrše svoje vjerske obrede na svoj način (Povijest, 1893: 44, na
str. 99 ove knjige).
Takvo razumijevanje za Osmansku imperiju i njen odnos prema kršćanima
bilo je u oštroj suprotnosti s nacionalističkim ideologijama Srba i Hrvata koje
su se obje gradile uglavnom protiv Osmanskog imperija. Imperij ipak bolje

razumije a i prihvaća drugi imperij, nego što se međusobno razumiju imperiji i
nacionalne države.
Zora Hesová s Filozofskog fakulteta Karlovog sveučilišta u sljedećem
poglavlju ide i korak dalje pa pokazuje kako je Austro-Ugarska utjecala na
oblikovanje institucija same islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Samo
formiranje Islamske zajednice u BiH dogodilo se 1909. godine, jer je bilo
potrebno odvojiti bosanske muslimane od Osmanskog imperija i postaviti
osnove za njeno funkcioniranje u dominantno kršćanskom društvu, u kojem
su muslimani ipak bili manjina, i to ne najveća nego druga najveća (pravoslav-
no stanovništvo je činilo 42.9, muslimansko 38.7 a katoličko 18.1 posto na
početku 20. stoljeća). Austro-Ugarska je, dakle, postavila temelje institucio-
nalne strukture koja je ostala do danas. Postavila je prvog reis-ul-ulemu, koji
je pozivao muslimane da ne iseljavaju u Tursku ili drugdje nego da ostanu u
Bosni i Hercegovini, lojalni Austro-Ugarskoj. Taj proces bio je olakšan mlado-
turskom revolucijom iz 1908., kao i austro-ugarskom aneksijom Bosne i Her-
cegovine 1908., koje su obje označile kraj nadanja bosanskih muslimana da će
se prethodna, osmanska, situacija vratiti. Autorica posebno analizira osnivanje
Šerijatske sudačke škole (1887. godine – započela radom 1889.), koja je imala
za cilj školovanje elite koja bi prilagodila običajno i vjersko (šerijatsko) pravo
novom građanskom, zapadno-europskom. Škola je kasnije (1937.) ukinuta,
da bi 1977. nastao Islamski teološki fakultet, koji je od 1993. uselio u njenu
staru zgradu. Od 2004. je dio Univerziteta u Sarajevu. U ovom svom poglavlju
Hesová pokazuje da je nasljeđe Austro-Ugarske i danas živo, prije svega u tome
što je šerijatske principe prebacilo iz pravne u etičko-normativnu sferu, što se
održalo i u sekularnoj Jugoslaviji a i do danas u Bosni i Hercegovini. Time je Au-
stro-Ugarska uspjela transformirati muslimansku zajednicu, jedinu na svom
teritoriju, u “naše Muslimane”.
Sličnu transformaciju doživjela je i slika o muslimanima u češkoj knji-
ževnosti, putopisima i memoarima objavljenim od 1878. do 1918, kad je
Bosna i Hercegovina bila u istoj državi s Češkom. František Šístek navodi da
je za pretvaranje negativnog u pozitivan imidž od ključne važnosti bio razvoj
češkog (slavenskog) nacionalizma, odnosno svijesti da su bosanski muslimani
prije svega “naša slavenska braća”, te da religijske razlike između njih i Čeha
ne bi smjele stajati na putu tom sveslavenskom duhu zajedništva. Posred-
stvom slikara i pisaca, kao i kroz memoare službenika i oficira koji su služili u
Bosni i Hercegovini, stvara se slika o različitostima između Turaka i bosanskih

muslimana. Ta različitost nije uvijek razlog za pozitivnu sliku o ovima drugima,
budući da se u Češku iz Bosne i Hercegovine prenosi poslovica (koja postoji i
danas) da su poturice gori od Turčina. Međutim, istovremeno se prenosi i to da
muslimani i pravoslavci u Bosni i Hercegovini nazivaju Hrvate “Švabama”, te
da njih i Čehe koji su došli u ime Austro-Ugarske lokalni stanovnici ne smatraju
braćom nego okupatorima. S jedne strane, stvara se ideja o jačanju slavenstva
zato što je u Austro-Ugarsku sad uključena Bosna i Hercegovina u kojoj su svi
Slaveni, a s druge se prenosi i zaključak da u Bosni i Hercegovini i između nje i
Hrvatske i Srbije nema bratske, slavenske solidarnosti. Češki putopisci opisuju
da je na terenu religijska i zavičajna dimenzija identiteta daleko snažnija od
ideje zajedničkog jezika i slavenstva. Oni Česi koji se protive Austro-Ugarskoj
solidariziraju se sa Slavenima Bosne i Hercegovine, bez obzira na njihovu vjeru,
nadajući se da će se s vremenom možda dogoditi novi prijelaz muslimana na
kršćanstvo (bilo katoličanstvo ili pravoslavlje), što bi istovremeno ostvarilo
i imperijalne ambicije Austro-Ugarske da “civilizira” muslimane, i slavenske
ambicije za ujedinjenjem, jer bi smanjilo razlike među Jugoslavenima. U tom
smislu ključan je značaj srpsko-hrvatskog jezika koji je u Bosni i Hercegovini
spajao stanovništvo podijeljeno religijskim orijentacijama.
U poglavljima koja su napisali Charles Sabatos (osmo) i Bojan Baskar (de-
veto) analiziraju se utjecaji i slike koje su o muslimanima Bosne i Hercegovine
oblikovali Vjenceslav Novak, Rebecca West i Vera Stein Erlich. Radi se o zani-
mljivim doprinosima intelektualnoj povijesti, koji se dotiču tri različita žanra:
književnosti, putopisno-dokumentarne reportaže i sociološko-antropoloških
istraživanja. Posebno je vrijedno što je Bojan Baskar, profesor etnologije i kul-
turalne antroplogije, koristio neobjavljene rukopise koje je Vera Stein Erlich
pohranila u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, a koji su nastali
i temeljem njenog sveobuhvatnog istraživanja o jugoslavenskoj porodici, koje
je dijelom provedeno i u Bosni i Hercegovini još 1937. Srećom, nisu nestali u
ratnom vihoru. Baskar koristi i bilješke iz dnevnika Stein Erlich, koje otkrivaju
visok stupanj nostalgičnosti za Austro-Ugarskom u Bosni i Hercegovini 1940.
godine, i to kod građana sve tri nacije (str. 159).
U desetom poglavlju Marija Mandić analizira srpsku poslovicu poturica gori
od Turčina i smješta je u kontekst politike stigmatizacije slavenskih muslimana
u srpskom političkom diskursu, navodeći brojne primjere za to.
Alenka Bartulović u poglavlju pod naslovom koji ima smisla ako se ne pre-
vodi – From Brothers to Others?, bavi se promjenom slike o bosanskim muslima-

nima u Sloveniji. Polazi od legendarnog istraživanja Silve Mežnarić o bosanci-
ma (pojam koji namjerno pišemo malim slovom jer se ne odnosi na specifičnu
naciju nego na sve južnjake, i koji je bio izrazito popularan i derogativan u
1980-ima), na koje se (istraživanje) kritički osvrće. Bartulović, naime, kaže
da je Mežnarić odnose prema bosancima svela na odnos razvijenih i nerazvi-
jenih, odnosno urbanih i ruralnih, dok je zanemarila etničku dimenziju ovog
pitanja, smatrajući je nevažnom. Bartulović, međutim, vidi u pojmu bosanc,
za koji kaže da je “među najuvredljivijima, korištenim da bi se ismijavalo i
marginaliziralo neprilagođene podanike koji nisu u stanju prihvatiti jugo-
slavensku modernizaciju” (str. 195) elemente orijentalizma pa i prikrivenog
rasizma prema drugima i drukčijima. U tom pojmu bilo je i anti-imigracijskog i
anti-muslimanskog stava, premda nije bilo eksplicitnih referenci na nacional-
nost i vjeru, nego na “razinu ukusa, obrazovanje i osobne karakteristika, kao i
na mentalitet, kulturnu razvijenost, ponašanje i etiketu”. Pa ipak, “hijerarhi-
ziranje urbanog i ruralnog mentaliteta je bilo vrlo povezano s jugoslavenskim
orijentalizmom”, piše Bartulović. Urbano-ruralno bilo je tu da sakrije postoje-
će islamofobne stavove u socijalističkoj Sloveniji (str. 200).
Zanimljivo je da se stav prema Bosancima mijenja na bolje nakon 1990.,
što primjećuju i sami imigranti i izbjeglice koji su tada došli u Sloveniju iz
Bosne i Hercegovine. Oni kažu da se na njih gledalo bolje nego na one Bosance
koji su došli u Sloveniju u 1970-im i 1980-im, dijelom i zato što je u Sloveniju
zbog rata došlo uglavnom urbano, dobro obrazovano i moderno stanovništvo,
koje više nije bilo moguće smjestiti u kategorije namijenjene “čistačima i
konobaricama”, što se događalo s prethodnom generacijom. Uz to, muslimani
Bosne i Hercegovine su uspješno predstavili sebe kao urbane žrtve ruralnih
barbara – Srba, čiji je cilj bio, između ostalog, i urbanocid. Time je, paradoksal-
no, urbano-ruralna podjela ostala, ali su uloge sada bile drukčije podijeljene.
Bartulović naglašava da je i u ovom slučaju moguće govoriti o “orijentalizmu
granice”, budući da se i u slovenskom slučaju konstruirala podjela na “dobre” i
“loše” muslimane: ovi prvi su bili izbjeglice u 1990-ima, a drugi “imigranti” u
prethodnim razdobljima.
Zadnja dva poglavlja ove važne knjige bave se karakteristikama identiteta
bosansko-muslimanskih izbjeglica u Njemačkoj, u kojoj je 2018. živjelo čak
415 tisuća ljudi rodom iz Bosne i Hercegovine. Aldina Čemernica razvija zani-
mljivu klasifikaciju načina na koji su imigranti u Njemačkoj nazivani i treti-
rani u Hladnom ratu (kao gastarbajteri), nakon njega pa do 11. rujna 2001. (kao

inozemci), i danas, tj. nakon 2001, kad dolazi do spajanja pojmova musliman i
imigrant, te se o imigrantima sve češće govori jednostavno kao o muslimanima.
No, budući da su bosanski muslimani bijelci, dakle nedvojbeno Europljani u
očima drugih, oni su ipak posebna kategorija u odnosu na druge muslimane. Na
neki način su privilegirani, jer nisu vidljivi, odnosno prepoznatljivi. Na isti taj
fenomen ukazuje i Merima Šehagić u zadnjem poglavlju knjige, navodeći da su
kao bijelci manje stigmatizirani i diskriminirani od ostalih. Bosanski musli-
mani, kaže ona, uspijevaju iskoristiti bijelost kao konstrukt, jer ih se u okviru
tog konstrukta tretira kao domaće, premda su muslimani. Stoga su neki iz nove
generacije bosanskih muslimana, a posebno četiri žene koje su postale čak i
ministrice u raznim europskim zemljama ili članice parlamenta (npr. barunica
Arminka Helić u Domu lordova britanskog parlamenta i Alma Zadić, ministri-
ca pravde u Austriji) zapravo prve imigrantice-muslimanke koje su – svojim
visokim položajima u politici – pokazale da je integracija moguća, kao što je
moguće napredovanje do samog vrha. Moguće je, iako je još uvijek rijetkost.
Knjiga Imagining Bosnian Muslims in Central Europe: Representations,
Transfers and Exchanges prepuna je odličnih zaključaka, argumentiranih teza i
logičnih objašnjenja. Autori mlađe i srednje generacije pod uredničkom rukom
Františeka Šísteka uspjeli su ostati fokusirani na temu, a nijedan od objavljenih
priloga nije ušao “preko veze” nego su svi zaslužili objavljivanje u ovoj knjizi,
objavljivanjem koje smo dobili odličan novi izvor a i novu inspiraciju za daljnja
istraživanja odnosa imperija i nacija, nasljeđa Austro-Ugarske u post-jugo-
slavenskim zemljama, odnosa između europskog i drugog islama, vjerskih,
političkih i identitetskih odnosa u Bosni i Hercegovini, nacionalnog pitanja bo-
sansko-hercegovačkih Bošnjaka, kao i intelektualne povijesti Srednje Europe
i Zapadnog Balkana. Autori i urednik, kao i izdavač knjige, stoga zaslužuju uz
našu zahvalnost i najvišu ocjenu za obavljeni posao.
Dejan Jović
Fakultet političkih znanosti
Sveučilište u Zagrebu

PRIKAZ KNJIGE
Ustaška zverstva. Zbornik

dokumenata (1941 — 1942)
MILAN KOLJANIN (prir.)
Novi Sad: Arhiv Vojvodine, Eparhija bačka, Arhiv Republike
Srpske, 2020., 627 str.
T ema ustaških zločina nad Srbima odnosno genocida nad Srbima u Neza-
visnoj Državi Hrvatskoj (NDH) 1941. — 1945. naizgled je jedna od najpri-
sutnijih u srpskoj i hrvatskoj historiografiji Drugog svjetskog rata. Međutim,
u srpskoj historiografiji, u posljednje tri decenije upadljivo nedostaju naučne
monografije i detaljne naučno utemeljene studije najznačajnijih ustaških zlo-
čina nad Srbima, Jevrejima i Romima u NDH, usprkos velikom broju zbornika
radova na temu ustaških zločina i naslova iz oblasti historijske publicistike koji
obrađuju pojedine ustaške zločine. Nažalost, većina tih naslova ne mogu se
svrstati u naučnu historiografiju.
S druge strane, u hrvatskoj historiografiji u posljednje tri decenije upadlji-
vo izostaje objavljivanje arhivske građe o ustaškim zločinima, usprkos činje-
nici da je najveći dio sačuvanih dokumentarnih izvora o ustaškim zločinima
pohranjen u državnim arhivima u Republici Hrvatskoj. Suvremena hrvatska
historiografija Drugog svjetskog rata mnogo je više pažnje poklonila objavlji-
vanju izvora o ratnim i poslijeratnim zločinima i vansudskoj osveti partizana
i komunističkih vlasti nego objavljivanju izvora o zločinima ustaškog režima.
Štoviše, u nekim referentnim naučnim monografijama koje prate razvoj i
historijat oružane sile NDH zločini oružanih snaga ustaške države su po pravilu
ignorirani ili zanemareni. Međutim, to ne umanjuje činjenicu da je u Hrvat-
skoj u posljednje tri decenije objavljeno više naučnih monografija, studija i
radova o zločinima NDH, zasnovanih na arhivskim izvorima, nego u Srbiji.
Bosansko-hercegovačka historiografija, ako za trenutak izuzmemo njen
segment sa srpskim predznakom, tek je u zaostatku kada je riječ o objavljiva-
nju izvora i naučnih radova o ovom razdoblju, koje je najtragičnije razdoblje
i bosansko-hercegovačke povijesti. Iako je srpska historiografija u posljednja
tri desetljeća objavila daleko više zbornika dokumenata o ustaškim zločinima
milan radanović Ustaška zverstva 207

nego hrvatska historiografija, dosad u srpskoj historiografiji nije objavljen
zbornik dokumenata koji bi po obimu i značaju prevazišao publikaciju Zločini
Nezavisne Države Hrvatske 1941 — 1945., koja je zamišljena kao prva knjiga
edicije “Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom
ratu”. Druga knjiga ove zamišljene edicije nikad nije objavljena. Ovu zbirku
dokumenata je 1993. objavio nekadašnji Vojnoistorijski institut iz Beograda.
Na preko hiljadu stranica objavljeno je 375 dokumenata uglavnom nastalih
radom upravnih i vojnih vlasti NDH. Svi objavljeni dokumenti pohranjeni su
u Vojnom arhivu u Beogradu. Usprkos neprevaziđenom značaju ove zbirke,
koji se ogleda u njenoj velikoj referentnosti u historiografiji, naročito u svjetlu
otežanih uvjeta istraživanja u Vojnom arhivu tokom niza posljednjih godina,
ova zbirka pati od nekih prepoznatljivih nedostataka karakterističnih za ova-
kva izdanja: neadekvatne uvodne naučne studije i zastupljenosti izvora samo
iz jednog arhiva, pri čemu je ogromna većina izvora iz samo jednog arhivskog
fonda. Ipak, dobra strana ove zbirke ogleda se i u činjenici da su dokumenti
kritički priređeni, u čemu su srpski priređivači inače prilično nedosljedni.
Zbirka dokumenata pod naslovom Ustaška zverstva. Zbornik dokumenata
(1941 — 1942), u izdanju Arhiva Vojvodine iz Novog Sada te dva prateća izdava-
ča, objavljena prošle godine, po obimu i značaju objavljenih izvora predstavlja
najznačajniji poduhvat ove vrste u srpskoj i postjugoslavenskim historiografi-
jama nakon 1993. Arhiv Vojvodine, kao glavni izdavač, načinio je pravi potez
izborom priređivača. Milan Koljanin je jedan od najistaknutijih stručnjaka
među srpskim povjesničarima za temu ratnih zločina i zločina genocida
počinjenih tokom Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije i autor je najznačaj-
nije naučne monografije posvećene ovoj temi u okviru srpske historiografije
(Nemački logor na Beogradskom sajmištu, 1941 — 1944, Beograd: Institut za
savremenu istoriju, 1992.).
Zbirku Ustaška zverstva čine uvodna historiografska studija Milana Ko-
ljanina pod naslovom “Dokumenta Arhiva Vojvodine o zločinima Nezavisne
Države Hrvatske”, Koljaninov kraći tekst pod naslovom “Napomena uz ovo
izdanje”, 165 dokumenata mahom njemačkog porijekla, i još jedna Koljani-
nova studija (“Fotografija – svedok zločina i stradanja”) te 61 reproducirana
fotografija. Većina dokumenata i nemali broj fotografija objavljenih u ovoj
zbirci nisu bili u opticaju u historiografiji. Značaj zbornika Ustaška zverstva za
historiografiju moguće je najkraće ilustrirati činjenicom da od 1979., kada je u
izdanju beogradskog Vojno-istorijskog instituta objavljena četvrta knjiga dva-

naestog toma Zbornika NOR-a, u Srbiji, ni na srpskom ni na hrvatskom govor-
nom području nije objavljena nijedna zbirka dokumenata posvećena Drugom
svjetskom ratu u kojoj preovlađuju dokumenti njemačkog porijekla. Jedini
potencijalni izuzetak predstavlja drugo izdanje (Beograd, 2004.) zbornika
dokumenata Mihailović prema nemačkim dokumentima (London: Savez Oslobo-
đenje, 1969.) koji je priredio Ivan Avakumović koristeći nenaučnu, selektivnu
metodu u odabiru izvora. Stoga nije neobično što suvremena srpska historio-
grafija rijetko i nedovoljno koristi njemačke izvore o prilikama u okupiranoj
Jugoslaviji, naročito kada je riječ o temama kolaboracije i ratnih zločina.
Zbornik dokumenata Ustaška zverstva predstavlja izbor najznačajnijih
dokumenata i svih fotografija iz dosijea njemačkog porijekla koji je kao dio zao-
stavštine historiografa Slavka Odića (1915. — 2006.), jednog od najpoznatijih
bosansko-krajiških partizana hrvatskog porijekla, 2008. pohranjen u Arhivu
Vojvodine. Riječ je o obimnom dosijeu pod naslovom “Dosije zapovjednika Po-
licije sigurnosti i Službe sigurnosti u Beogradu o ustaškim zločinima”. Slavko
Odić je ovaj dosije naslovio “Ustaška zvjerstva u NDH” vodeći se time što je na
marginama većeg broja dokumenata iz dosijea na njemačkom olovkom nazna-
čeno “Ustaška zvjerstva” (“Ustascha-Greueltaten”). To je navelo priređivača
i izdavača da zbornik naslovi na isti način. Pretpostavljam da su se urednik i
izdavač odlučili za ovu verziju naslova jer je kraća i upečatljivija, iako termin
“zv(j)erstva”, ma koliko bio istinit i nesumnjiv u kontekstu, nije uobičajen u
naslovima naučnih izdanja. Kao rukovodilac Uprave državne bezbednosti u
Beogradu, Odić je bio u prilici da koristi brojna dokumenta njemačkog porije-
kla koja su povjesničarima i drugim istraživačima decenijama bila nedostupna,
uključujući i obiman fond Zapovjednika Policije sigurnosti i Službe sigurnosti
u Beogradu, koji je jednim dijelom zadržan kod Odića, što ukazuje na pretpo-
stavku da je Odić kao plodan pisac možda razmišljao i o pisanju publikacije o
ustaškim zločinima.
Ova zbirka dokumenata otkriva ne samo da su njemačke policijske vlasti
u Beogradu vodile obiman dosije o ustaškim zločinima, potvrđujući poznatu
činjenicu da su njemačke okupacione vlasti bile dobro upućene u zločine nad
Srbima u NDH i prirodu tih zločina, već nam otkriva brojne nepoznate ele-
mente ovog povijesnog fenomena i pojašnjava neke manje poznate događaje iz
povijesti stradanja srpskog naroda u NDH. Priređivač je u uvodnoj studiji naveo
kako je kolaboracionistička vlada u Beogradu pokušavala informirati njemačke
predstavnike o nekim važnim aspektima ustaških zločina. U tom smislu, veći

broj dokumenata objavljenih u zborniku odnosi se na izjave srpskih izbjeglica
iz NDH koje su zabilježene najčešće pred Komesarijatom za izbjeglice i prese-
ljenike i potom prevedene na njemački. Neki od ovih dokumenata objavljeni
su sa srpskog originala u nekim prethodnim zbirkama dokumenata, poput obi-
mnog zbornika koji su priredili povjesničari Antun Miletić i Vladimir Dedijer
pod naslovom Proterivanje Srba sa ognjišta 1941 — 1944. Svedočanstva (Beograd:
Prosvjeta, 1989.). Međutim, zbog nenavođenja arhivskih fondova i signatura
uz objavljene dokumente, ta knjiga nije dovoljno korišćena i citirana u histo-
riografiji, naročito u hrvatskoj historiografiji. Nažalost, Miletićev i Dedijerov
zbornik nije jedina takva zbirka dokumenata u srpskoj historiografiji koja je
publicirana na sličan način – bez navođenja preciznih arhivskih signatura i bez
pojašnjenja u kritičkom aparatu. Stoga zbornik Ustaška zverstva po ozbiljnosti
uredničkog pristupa znatno nadilazi neke prethodne, tematski slične izdavač-
ke projekte u srpskoj historiografiji.
Dokumenti i fotografije publicirani u ovoj zbirci nastali su tokom prve
dvije godine okupacije i rata u Jugoslaviji, odnosno od kraja jula 1941. do kraja
novembra 1942. Riječ je o razdoblju kada je počinjen najveći broj masovnih
zločina nad Srbima u NDH. Među dokumentima objavljenim u zborniku pre-
ovlađuju dokumenta njemačkog porijekla. Neki od najvažnijih dokumenata
objavljenih u zborniku nastali su radom njemačkih predstavnika u NDH koji
su informirali njemačke policijske vlasti u Beogradu o ustaškim zločinima.
Sadržaj dosijea ukazuje da su predstavnici njemačke policijske vlasti u Beogra-
du dostavljali podatke o ustaškim zločinima do kojih su dolazili predstavnici
njemačke policije u Zagrebu, ali i u njenom sjedištu u Berlinu. U dosijeu su
prisutna i dokumenta čiji tvorci su i njemački vojni organi: izvodi iz dnevnih
izvještaja o prilikama s terena, izvještaji njemačkih oficira i komandi upućiva-
ni kako u Beograd i Zagreb tako i u Berlin. U dosijeu su također prisutni i izvje-
štaji njemačkih konfidenata i štićenika različitih nacionalnosti, uključujući i
Srbe, o prilikama i položaju Srba u pojedinim dijelovima NDH.
Pored izvora njemačkog porijekla, drugi najveći korpus dokumenata je
srpskog porijekla, a manji dio izvora nastao je radom organa NDH. Osim već
spomenutih izjava srpskih izbjeglica iz NDH, koje su prevođene na njemački
u cilju upoznavanja njemačkih predstavnika u Beogradu s intenzitetom i
obimom stradanja Srba u NDH, posebno treba istaći značaj izvještaja njemač-
kog konfidenta iz Tuzle, apotekara Obrada Mićića, iz kojih doznajemo mnogo
dragocjenih podataka o prilikama u Tuzli i sjevernoistočnoj Bosni krajem 1941.

i početkom 1942. Kako navodi Milan Koljanin, “ovako raznovrsni izvori sve-
doče o nameri da se što bolje razume delovanje strana u sukobu”, kada je riječ
o percepciji sastavljača dosijea odnosno njemačkih policijskih predstavnika u
Beogradu. Iako se u pojedinim dokumentima u okviru dosijea navode primjeri
zločina ustaša nad Jevrejima, u dosijeu, a samim tim i u zborniku, nema
pojedinačnih izvora koji se prvenstveno bave stradanjem Jevreja, što dodatno
ukazuje na intenciju sastavljača.
Tvorcima dosijea prvenstveno je od interesa bilo područje njemačke oku-
pacione zone u NDH nastanjeno Srbima što ukazuje da je predstavnicima nje-
mačke policijske vlasti iz Beograda i njihovim njemačkim kolegama iz Zagreba
od primarne važnosti bilo područje koje je 1941. bilo zahvaćeno ustankom, pri
čemu su interes ograničili na ustanička područja u okviru njemačke okupaci-
one zone. Kada je početkom 1942. u istočnoj Bosni došlo do razmimoilaženja
i ubrzo potom do otvorenog sukoba između partizana i četnika, to se odrazilo
i na sadržinu dosijea koji je značajno obogaćen dokumentima koji se odnose
upravo na tamošnje prilike. Najbrojnija grupa dokumenata u dosijeu odnosi
se na prilike u istočnoj Bosni u proljeće 1942. Najveći broj izvora u toj grupi
dokumenata odnosi se na zločine snaga NDH nad srpskim civilima u Podrinju,
Birču i na širem području Tuzle. Riječ je o više desetina dosad nepoznatih
dokumenata nastalih nedugo nakon događaja koje opisuju.
Iako je srpsko stanovništvo u istočnoj Bosni bilo izloženo stradanju i
tokom prethodne godine, to se tada nije naročito odrazilo na sadržinu dosijea.
Intenziviranje zločina nad Srbima u istočnoj Bosni u prvoj polovini 1942.
dovelo je do velike zabrinutosti u okviru kolaboracionističkih vlasti u Srbiji.
Jedan od razloga za pojačanu zabrinutost ticao se i velikog priljeva izbjeglica iz
istočne Bosne odnosno očekivanja da će se povećati broj progonjenih i izbje-
glih Srba, ali i srbijanske javnosti, koja bi mogla početi tražiti da vlada Milana
Nedića pokuša umanjiti ova stradanja interveniranjem kod njemačkih okupa-
cionih vlasti. Brojnost i narativnost izvora u dosijeu koji govore o zločinima
Hadžiefendićeve legije (jedinice u okviru Hrvatskog domobranstva sastavlje-
ne od muslimanskih dobrovoljaca pod komandom Muhameda Hadžiefendića)
i Crne legije (Prvog stajaćeg djelatnog zdruga Ustaške vojnice pod komandom
Jure Francetića) dodatno osporavaju pogrešnu metodologiju korišćenu u
doktorskim dizertacijama i monografijama pojedinih suvremenih hrvatskih
povjesničara koji su pisali o prilikama i borbama u istočnoj Bosni u prvoj
polovini 1942., uglavnom ignorirajući dva najvažnija i desetljećima dostupna

korpusa izvora koji govori o zločinima snaga NDH na tom području tokom
1942. (dokumentacije srpskog Komesarijata za izbjeglice i preseljenike iz 1942.
i 1943. te dokumentacije Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupa-
tora i njihovih pomagača NR Bosne i Hercegovine iz 1945. i 1946.). Postojanje
većeg broja izvora njemačkog porijekla o zločinima snaga NDH nad srpskim
civilima u istočnoj Bosni u navedenom razdoblju dodatno problematizira reče-
nu metodologiju i nameće nove i drukčije zaključke od zaključaka prisutnih u
tim publikacijama i dizertacijama. Ono što je posebno zanimljivo jest zaklju-
čak koji proizilazi iz analize ove grupe dokumenata o tome da su njemačkim
interesima veće probleme predstavljali zločini Hadžiefendićeve legije nego
zločini Francetićeve Crne legije, usprkos činjenici da su zločini Crne legije bili
brojniji. Razlog za takvu ocjenu i potonje preustrojavanje Hadžiefendićeve
legije treba tražiti u činjenici da je Hadžiefendićevo ljudstvo većinu zločina
počinilo van vojnih operacija, što nikako ne umanjuje stravične zločine Crne
legije na bliskom području u istom razdoblju.
U nekoliko dokumenata koji se odnose na prilike u istočnoj Bosni u
proljeće 1942. uočava se narativ o navodnoj ustaško-partizanskoj suradnji u
borbi protiv lokalnih četnika. U srpskoj historiografiji Drugog svjetskog rata
u posljednjih nekoliko desetljeća može se primjetiti pojava tvrdnji upravo o
toj navodnoj suradnji, pri čemu se autori koji zastupaju takvu tezu pozivaju
na njemačke izvore. Nekoliko dokumenata u ovom zborniku razjašnjava
porijeklo informacija o navodnoj ustaško-partizanskoj suradnji na navedenom
području. Naime, u tim dokumentima se navodi da su kao izvori informacija
za njemačke okupacione vlasti poslužili izvještaji četničkog zapovjednika
Jezdimira Dangića, njegovih oficira te srpske fašističke organizacije Zbor
odnosno njenog vojnog krila. Ove činjenice ne mogu a priori osporiti tezu o
navodnoj ustaško-partizanskoj suradnji, ali je mogu značajno problematizo-
vati s obzirom na to da su četnici kao partizanski protivnici imali interes da se
predstavnicima njemačkog okupatora preporuče kao saveznici u borbi protiv
opasnog protivnika kakav su bili partizani, kako bi izbjegli razoružavanje i
internaciju te istisnuli partizane. Isticanjem navodne ustaško-partizanske
suradnje u istočnoj Bosni četnička komanda u istočnoj Bosni i Nedićeva vlada
pokušale su ujedno ukazati na problematičnost prisustva ustaških snaga na
tom području. Bosanski četnici i Nedićeva vlada imali su interes da prisustvo
Ustaške vojnice u istočnoj Bosni pokušaju predstaviti kao neadekvatno po pi-
tanju borbe protiv partizana, štaviše imali su interes prikazati ga kao narušava-

nje temeljnog njemačkog interesa u toj regiji. Buduća istraživanja će razriješiti
povijesnu kontroverzu o navodnoj ustaško-partizanskoj suradnji u istočnoj
Bosni i utvrditi njenu historičnost.
Dosije “Ustaška zverstva” predstavlja važan izvor za poznavanje nekih od
najmasovnijih ustaških zločina nad Srbima tokom prve dvije godine okupa-
cije, naročito kada je riječ o genocidnim masakrima o kojima izvori ustaškog
porijekla govore vrlo sporadično ili uopće ne govore. Primjera radi, u zborniku
je objavljen izvještaj Feldkomandanture Zagreb od 30. januara 1942. koji po-
tvrđuje historičnost drugog pokolja u pravoslavnoj crkvi u Glini koji se odigrao
početkom avgusta 1941., o čijoj historičnosti u hrvatskoj historiografiji postoji
određena dvojba, pa čak i negiranje. Osim toga, u zborniku su objavljene izjave
nekoliko izbjeglica s područja Gline i Vrginmosta koji su u izbjeglištvu u Srbiji
1942. svjedočili o stradanju njihovih rođaka i susjeda u drugom, avgustovskom
pokolju u glinskoj crkvi. Riječ je o dokumentima koji su sa srpskog prevedeni
na njemački kako bi se predstavnici njemačke policije u Beogradu upoznali
s obimom stradanja srpskog stanovništva na Baniji i Kordunu, pri čemu su u
svjedočenjima navedeni i brojni drugi primjeri masovnog stradanja. Također,
u zborniku je objavljeno nekoliko izvora koji pružaju nove podatke o masov-
nom zločinu izvršenom početkom februara 1942. nad srpskim stanovnicima u
četiri naselja neposredno pokraj Banja Luke (Drakuliću, Šargovcu, Motikama
i Rakovcu). Riječ je o najmasovnijem pojedinačnom zločinu izvršenom od
strane ustaša van koncentracionih logora. Naročito vrijedi istaći važnost izvje-
štaja iz Banja Luke koji je njemačkoj policiji upućen desetak dana nakon ovog
zločina. Srpska historiografija se tek nedavno ozbiljno posvetila rekonstruk-
ciji ovog događaja, što je posebno važno – na osnovu nekorišćenih arhivskih
izvora, napose na osnovu nepoznatih izvora NDH porijekla (vidjeti: Goran La-
tinović, Nikola Ožegović: “‘St. Bartolomew's Night of Banja Luka’ The Ustasha
Crime against the Serbs in the Banja Luka Area on 7 February 1942”, Balcanica,
LI, 2020.). Nekoliko dokumenata u zborniku, različitog porijekla, uključujući
i njemačke obavještajne izvore, govori o ustaškim logorima Gospić, Jaseno-
vac i Loborgrad. Kako navodi priređivač, riječ je o “veoma važnim izvorima o
ovim logorima. Na osnovu ovih dokumenata, jasno može da se zaključi da su
nemački predstavnici bili vrlo dobro informisani o tim logorima i o masovnim
zločinima u njima.”
U njemačkom dosijeu o ustaškim zločinima nalazi se i prepis “Instrukcije
Draže Mihailovića Đorđiju Lašiću i Pavlu Đurišiću”. Riječ je o dokumentu

nastalom 20. decembra 1941. u kome Mihailović zagovara praksu etničkog
čišćenja hrvatskog i, napose, muslimanskog stanovništva u etnički mješovi-
tim područjima. Ovaj izvor je devedesetih godina prošlog stoljeća od strane
nekoliko srpskih povjesničara bio okarakteriziran kao komunistički falsifikat.
Međutim, istraživanja povjesničara Milana Terzića i Milutina Živkovića poka-
zala su da je “Instrukcija” autentičan izvor. Postojanje prepisa “Instrukcije” u
dokumentaciji zapovjednika njemačke policije u Beogradu predstavlja dodat-
nu potvrdu njene autentičnosti i još jednom ukazuje na potrebu analiziranja
politike i ratnih ciljeva generala Mihailovića.
Izdavač i priređivač su na pravi način shvatili nužnost publiciranja foto-
grafija koje su priložene u “Dosijeu zapovjednika Policije sigurnosti i Službe
sigurnosti u Beogradu” kao ilustraciju uz dokumente, budući da je riječ o
jednoj cjelini. Većina fotografija iz dosijea dosad nije bila publicirana i poznata
u stručnoj i široj javnosti. Neke od fotografija iz dosijea, koje jesu publicirane,
bile su pogrešno atribuirane. Sve to još jednom ukazuje na značaj zbornika
Ustaška zverstva za historiografiju genocida nad Srbima u NDH. Popratni tekst
Milana Koljanina uz objavljene fotografije (“Fotografija – svedok zločina i
stradanja”) nema mnogo ekvivalenata u suvremenoj srpskoj, ali i postjugo-
slavenskoj historiografiji. Fotografije o kojima je riječ još jednom ukazuju na
činjenicu da su predstavnici njemačke vlasti u okupiranoj Jugoslaviji bili dobro
upoznati sa stravičnom dimenzijom ustaških zločina nad Srbima. Fotografije
u dosijeu su grupirane u tri cjeline. Prvu cjelinu čine fotografije koje se odnose
na masakr u Gudovcu, selu pokraj Bjelovara u kome su ustaše 28. aprila 1941.
ubili blizu 200 srpskih civila, stanovnika desetak naselja s područja kotara
Bjelovar. Bio je to dotad najmasovniji ustaški zločin. Riječ je o 20 fotografija,
koje su dijelom, zahvaljujući raznim preslikama, bile poznate povjesničarima
i javnosti, a 2019. su u izdanju Arhiva Vojvodine i Srpskog narodnog vijeća u
cijelosti objavljene u publikaciji Gudovac 1941. Put zločina. Uz ovu cjelinu prilo-
žene su i dvije fotografije sisačkog industrijalca Miloša Teslića kojega su ustaše
masakrirali u Sisku najvjerovatnije istog dana kada je izvršen masovni zločin u
Gudovcu. Kako navodi Koljanin, ove dvije fotografije su “reprodukovane u ne-
kim savremenim publikacijama, ali bez međusobne veze i s delimično tačnom
atribucijom”. Fotografije stradanja Miloša Teslića po prvi put su u historiografi-
ji na detaljan način analizirane u ovom zborniku. Druga kronološko-tematska
cjelina sadrži 18 fotografija i nastala je u istočnoj Bosni aprila 1942., u vrijeme
ofenzive osovinskih snaga na tom području. Većina fotografija iz ove cjeline

prikazuje tijela žrtava masakriranih od strane ustaša i muslimanskih legionara.
Dvije fotografije prikazuju zarobljene partizane. Treću cjelinu čini 29 fotogra-
fija na kojima su prikazane dvije grupe logoraša koji su zahvaljujući interven-
ciji njemačkih oficira oslobođeni iz logora u Loborgradu i Jasenovcu i potom
prebačeni u Srbiju.
Zbornik dokumenata Ustaška zverstva predstavlja publikaciju od izuzetno
velikog značaja za nova istraživanja zločina NDH nad Srbima i istraživanja
odnosa njemačkog okupatora prema ovim zločinima. Izdavaču i priređivaču
treba čestitati na obavljenom poslu.
Milan Radanović

PRIKAZ KNJIGE
Zagrebačka filozofija prakse:

na putu k povijesnom
mišljenju novog
VESELIN GOLUBOVIĆ
Zagreb: Plejada, 2018., 280 str.
N ema dvojbe kako je knjiga Zagrebačka filozofija prakse – na putu k povije-

snom mišljenju novog, autora Veselina Golubovića, uspjela u vlastitom
naumu da bude “relativno cjelovit prikaz, interpretacija i analiza bitnih
pitanja koja su mišljena u krugu zagrebačke filozofije prakse”. Pisana je poput
udžbenika namijenjenog svima sa željom, voljom i namjerom istraživati onaj
sadržaj jugoslavenske, napose zagrebačke filozofije što korača putem “k povi-
jesnom mišljenju novog” u periodu 50-ih i 60-ih godina dvadesetog stoljeća,
ali i u narednim godinama kada je “praksa” dopirala i odjekivala filozofskim
čvorištima diljem planeta kao nijedna filozofija s ovih prostora prije nje,
izuzev one Ruđera Boškovića, samostvaralački utisnuvši neizbrisiv autohtoni
trag. Predstavnici jugoslavenske, prije svega zagrebačke filozofije prakse, u
nasljeđe su ostavili daleko više od tragova, naime, prokrčili su svoj, ali svjetski
put – stvorili su vlastito filozofirajuće utopijsko mjesto.
O značenju, prepoznatljivosti i uvažavajućoj međunarodnoj snazi zagre-
bačke filozofije prakse i više nego indikativno, sama za sebe govori činjenica
kako njezina autentičnost nije prošla nezapaženo kod veličina, a danas klasika
svjetske akademske zajednice kao što su Jürgen Habermas i Erich Fromm, da
spomenemo samo one možda, da to tako kažemo, publicitetom najvidljivije i
široj, ne-akademskoj javnosti. Primjerice, navest ćemo Petrovićevu, donekle
i suradnju, svakako korespondenciju, ali zapravo, “intelektualnu vezu”, kako
ju naziva Petrovićeva supruga Asja, koju je Gajo održavao sa Erichom From-
mom sve do njegove smrti 1980. godine. Fromm je pozvao Petrovića da održi
nekoliko predavanja na Sveučilištu u Mexico Cityju gdje je na Medicinskom
fakultetu vodio katedru iz psihoanalize. Sam Habermas (iako osobno nije
mogao biti prisutan) u pozdravnom govoru povodom međunarodne konfe-

rencije, održane 12. travnja 2013. godine, posvećene liku i djelu najistaknutijeg
predstavnika zagrebačkih praksisovaca, o Gaji Petroviću govori kao o prijatelju,
ali i o “dubokoj urezanosti mnogostrukih sjećanja na skupinu zagrebačkih
filozofa prakse”. “U tim se kolegama”, iznosi Habermas, “utjelovilo jedinstvo
filozofije i svjesne političke egzistencije”. Drugim riječima, njihova ideja o
praksi dosljedno se materijalizirala u njihovoj egzistenciji.
Čitava plejada autora iz cijeloga svijeta bila je aktivno uključena u rad
Korčulanske ljetne škole (čiji su inicijatori bili upravo zagrebački praksisovci
1963. godine), svake godine okupljajući eminentne sociologe i filozofe, domaće
i inozemne, gdje se izlagalo, raspravljalo i diskutiralo o tada najznačajnijim
pitanjima društva i čovjeka iz humanističke, ili ako baš inzistiramo marksi-
stičke perspektive (budući da su humanizam i Marxova filozofija nerazdruživa
cjelina), i jugoslavenskog časopisa Praxis (utemeljenog kao takoreći potrebe
društva i čovjeka, na inicijativu zagrebačkih praksisovaca s Gajom Petrovićem
kao pokretačkom energijom časopisa, prvi put tiskanog u rujnu 1964. godine),
filozofskog časopisa koji je izdavalo Hrvatsko filozofsko društvo kao dvomje-
sečnik u jugoslavenskom izdanju (na hrvatskosrpskom jeziku) i kao tromje-
sečnik u engleskom izdanju (na engleskom jeziku). Mjesto jugoslavenskog, ali
prije svega zagrebačkog filozofirajućeg mišljenja uistinu je bilo, na filozofskoj
karti svijeta, nezaobilazna destinacija.
“Zagrebačka filozofija prakse” izvorno je sintagma, a svakako, ako još nije,
gotovo izvjesno na putu je da postane stručni termin koji sam autor, Veselin
Golubović, koristi kako bi napravio svojevrsnu distinkciju između beogradskog
i zagrebačkog kruga filozofa. Ovdje valja imati u vidu kako je osim geografske
odrednice neizostavan i daleko bitniji u razlikovanju sam pristup pojmu praxis.
I unutar samog zagrebačkog kruga, a koji je predmet ove knjige, profesor Golu-
bović ukazuje na njihova međusobna razlikovanja kroz pojedinačno svojstvene
im “misaone intencije, vidokrug i perspektivu razumijevanja cjelovitosti
cjeline ili biti toga pojma, vodeće naglaske koji se pridaju pojedinim momen-
tima, aspektima i oblicima prakse te dosljednost i radikalnost u promišljanju
toga pojma.” “Za razliku od beogradske varijante koja u to vrijeme ne uviđa
principijelnu razliku između filozofije i znanosti te filozofiju shvaća kao svoje-
vrsnu, samostalnu i disciplinirano artikuliranu znanost, u zagrebačkoj varijanti
filozofija prakse ... je shvaćena kao samostalna i samosvojna stvaralačka djelat-
nost, svojevrsna duhovna djelatnost, bitno različita od svih drugih duhovnih
djelatnosti i napose od znanosti i umjetnosti koje su joj po mnogočemu bliske.”
Andrej šimić Zagrebačka filozofija prakse 217

Autoritet iznesenog sadržaja knjige naprosto se nameće sam od sebe s ob-
zirom na životnu posvećenost profesora Golubovića ovoj temi, koji u prologu
sam svjedoči kako već pedesetak godina objavljuje radove o vodećim pitanji-
ma i temama zagrebačke filozofije prakse, čija je opsegom šira problematika
sadržana prije svega u njegovim knjigama S Marxom protiv Staljina (1986),
Mogućnost novog (1990), Rad prakse i praksa rada (neobjavljeno) i Filozofija kao
mišljenje novog (2006). Iako je doprinos profesora Golubovića temi erudicijski
sveobuhvatan, tko zna kolike bi razmjere taj doprinos poprimio da ga u tome
nije kontinuirano ometalo bestijalno ništenje svega što se početkom devede-
setih i u narednom periodu, nije dalo izliti u zamišljeni nacionalistički kalup.
Može li se zagrebačka filozofija prakse kao topos za sebe, vlastitim snaga-
ma uplesti u “prevladavanje metafizike” u “putovanje k mogućnosti novog”,
samim time prema “novom” kao takvom, “novom” čije mjesto u-buduće,
prema onom što tek ima biti, onome što tek ima doći, neće moći bez “prakse”?
Da li će se na to mjesto, ukoliko bude lišeno “prakse”, s pravom moći gledati
kao na otuđeno bivstvovanje, pa shodno tome, hoće li revolucionarno bivstvo-
vanje čija suštinska imanentnost nije “praksa” ostati uskraćeno za autentični,
“stvaralački ili otvoreni marksizam”, za realnu “mogućnost slobodne ljudske
zajednice”? Zagrebačka filozofija prakse nesumnjivo je, kako sam autor piše,
bila dijelom filozofije prakse koja se u to vrijeme razvijala u Jugoslaviji, a ova
sastavni dio filozofije prakse koja se razvijala u svijetu. Međutim, može li se o
zagrebačkoj filozofiji prakse govoriti kao o samostalnoj, autentičnoj suvreme-
noj filozofskoj orijentaciji? U konačnici, hoće li to biti mjesto na kojem će se
“odlučivati o sudbini mišljenja u našem vremenu?”
Može se sasvim izvjesno tvrditi kako je ova knjiga, odnosno njen autor
dao potvrdan odgovor na postavljena pitanja. Uostalom, zar potvrdan – odgo-
vor prije odgovora, ne anticipira već i sama činjenica da su neka od najugledni-
jih imena iz međunarodne akademske zajednice (filozofa i sociologa), aktivno
sudjelovala u životu glasovite Korčulanske ljetne škole, a zatim i kroz rad
časopisa Praxis? “Ne bi bilo pretjerano reći da su te dvije institucije u drugoj
polovini šezdesetih i prvoj polovini sedamdesetih godina minulog stoljeća bile
najplodnije i najuglednije međunarodne tribine nedogmatske, kritičko-stvara-
lačke, napredne, demokratske, humanističke i liberalne misli u svijetu.“
“Stvaralački ili otvoreni marksizam” u to je vrijeme kao jedan izrazito
aktualan i angažiran filozofijski, i ne samo filozofijsko-kritički pogled na svijet,
čovjeka i čovjekov položaj u poretku “bivstvujućeg” i njega kao “bivstvujućeg

bića”, bio itekako predano uključen u međunarodne rasprave. Zagreb i Beo-
grad prednjačili su svojim doprinosima, s tim da se inauguracija prakse kroz
“mišljenje re-evolucije (Milan Kangrga), mišljenje revolucije (Gajo Petrović)
i povijesno mišljenje (Vanja Sutlić), kao radikalnijih oblika filozofije prakse,
mogu uglavnom povezivati s imenima zagrebačkih filozofa”. Originalnost i
autentičnost zagrebačke filozofije prakse korijeni se u ishodištu koje izravno
polazi od Marxovih ideja, a ne od interpretacija i tumača, dogmatskih autorite-
ta čiji je kritički sadržaj “etatistički” (staljinistički) unificiran i prečesto, gotovo
u pravilu, smještan s onu stranu poželjne filozofirajuće znatiželje.
Dakle, zagrebačka filozofija prakse nije pristajala na kompromis akadem-
ske korektnosti i opće-prihvaćene uvriježenosti i nije nekritički usvajala, bilo
tumačenja koja su nastala kao posljedica oblikovana Marxovim djelom, bilo ona
inspirirana takvim filozofijskim orijentacijama. Ona je “putila” vlastiti put ne
samo kao “mišljenje novog” već i kroz mogućnost da to “novo” bude ozbiljeno
kao, takoreći, realna, stvarna, svakodnevna zbiljnost, “revolucija”, “re-evoluci-
ja”, “novi povijesni odnos” čovjeka, društva i bivstvovanja, dakako ne zane-
marujući, već zapravo dekonstruirajući prethodno nagomilane dogme koje su
bile vođene isključivo nekakvim samo njima korisnim “političkim”, “klasnim”,
“birokratskim” i tko zna kakvim sve ne privilegijama.
Može se slobodno kazati kako je knjiga tako i pisana, kao trodijelni dijalek-
tički “put k mišljenju novog”, a to novo je “revolucija bivstvovanja”, istinski
“slobodna ljudska zajednica”. Prvi dio ogleda odnosi se na “kritiku staljinizma”,
destrukciju vulgarnog “dijalektičkog materijalizma” i nastajanje “filozofije
prakse”. Drugi dio tiče se njenih vodećih, temeljnih pitanja ili “stvari mišljenja”,
a trećim dijelom artikulira ona vodeća pitanja kao slobodnu stvaralačku djelat-
nost, to jest kao “radikalnu kritiku otuđenja čovjekove duhovnosti, duševnosti
i društvenosti”, na koncu, otuđenog bivstvovanja kao takvog. Uglavnom, svi
jugoslavenski, a napose zagrebački filozofi koji su težili prevladati dogmatizam
staljinističke recepcije marksizma dijele mišljenje da je čovjek slobodno samo-
stvaralačko biće prakse, ali se njihovo međusobno shvaćanje prakse razlikuje
– pristupi zagrebačkog i beogradskog kruga nisu isti.
Čini se kako je razlika beogradskog i zagrebačkog pristupa slična, ako ne
ista onoj koja razlikuje analitičku od kontitentalne filozofije. Predstavnici
beogradskog kruga u skladu sa svojom “analitičkom orijentacijom” i pretežnim
interesom za “angloameričku filozofiju (gnoseološku, logičku i metodološku
problematiku)” praksu nastoje odrediti onkraj Marxove humanističke teorije

otuđenja i oslobođenja, dok zagrebačka škola sa svojom “antropološko-onto-
loškom” orijentacijom, te svojom ukorijenjenošću u “njemačkoj filozofskoj
tradiciji” i interesom za suvremenu filozofiju “njemačkog duhovnog kruga”
smjera razviti upravo “ontološko-antropološko” shvaćanje prakse kao načina
čovjekova bitka na koji se može historijski ukazati u samootuđenom i izvor-
nom obliku.
Oba puta podrazumijevala su radikalnu kritiku staljinizma. Vrijedno je
spomenuti kako se filozofskom kritikom staljinizma u Jugoslaviji intenzivi-
rala i filozofska kritika staljinizma u svijetu, a time i novi period u historiji
marksizma i Marxova mišljenja uopće. Autor kritiku dijeli na dva perioda:
1950 — 1953. i 1958 — 1960. U prvom periodu ističu se Milan Kangrga,
Predrag Vranicki, Gajo Petrović, Rudi Supek iz Zagreba, te Mihailo Marković
iz Beograda. U drugom periodu javljaju se još i Branko Bošnjak, Ivan Focht,
Danko Grlić iz Zagreba, Veljko Korać iz Beograda te Vanja Sutlić i Ljubomir
Tadić iz Sarajeva.
Ipak, korijene kritike valja potražiti u 1948. i 1949. u tekstovima Mak-
sa Baće, Milana Kangrge, Gaje Petrovića i Predraga Vranickog. Kao možda i
ishodišne točke profesor Golubović navodi tekstove Gaje Petrovića (“O jednoj
grešci u članku, Veliko delo o marksističkom filozofskom materijalizmu”) i
Maksa Baće (“O nekim pitanjima kritike i samokritike u SSSR-u”). “Petrovićev
članak predstavlja reakciju na nepotpisani članak u Borbi, zvaničnom glasilu
CK SKJ”, za koji se pretpostavlja, piše autor, da ga je napisao upravo Maks Baće,
“revolucionar, španjolski dobrovoljac i hrvatski prvoborac, visoki rukovodilac,
iskusni politički radnik i školovani filozof,” “pomoćnik saveznog ministra
unutrašnjih poslova i pomoćnik ideološkog šefa partijskog vrha” čiji su ne-
posredni šefovi tada bili Aleksandar Ranković i Milovan Đilas. S druge strane,
Petrovićev članak bio je rezultat osobne akademske znatiželje i samoinicijati-
ve mladog studenta filozofije.
Jugoslavenska filozofska kritika, ponajprije uz evidentno najznačajniji
doprinos zagrebačkog kruga, izborila se za autentično filozofsko stajalište, a
koje autor uvjetno naziva “humanističkim dijalektičkim materijalizmom”.
Srž kritike bila je praksa kao centralna kategorija. Praksa čiji je filozofirajući
sadržaj naprosto onemogućavao okoštalom “birokratskom socijalizmu” da
kontinuirano zadržava status quo, sadržaj koji je ništio, negirao tu birokrat-
sko-klasnu povlaštenost, a zapravo otuđenost. Partija se zbog svog vlastitog
opstanka svim sredstvima borila protiv “zakona” koji je na određeni način

neizostavna procesualnost prakse kao takve, zakona “negacije negacije”. Jer
upravo je “taj zakon jezgro, prava bit dijalektike za koju je Marx rekao da u
svom racionalnom obliku izaziva ljutnju i užasavanje buržoazije i njenih dok-
triniranih zastupnika, jer u pozitivno razumijevanje postojećeg unosi ujedno i
razumijevanje njegove negacije, njegove nužne propasti jer svaki postali oblik
shvaća u procesu kretanja, dakle, i po njegovoj prolaznoj strani.”
Krajem 1960. kritika domaćeg filozofskog dogmatizma i staljinizma vr-
hunac doživljava kritikom teorije odraza na znamenitom četvrtom stručnom
savjetovanju Jugoslavenskog udruženja za filozofiju i sociologiju na Bledu. U
godinama koje su uslijedile plodovi su bili impresivni: “stvaralački marksizam
kao filozofija prakse čija je centralna tema čovjek i njegovo samooslobođenje,
Korčulanska ljetna škola i časopis Praxis”. Shodno tome Marxovoj se filozofiji
nastoji dati adekvatnije ime – “dijalektički humanizam, humanizam-natu-
ralizam, humanistički naturalizam.” Konačnim obratom zagrebačka praksa
“oslobodila” se, “razotuđila” od “akademske kastracije, dogmatske sputanosti,
ideološke prepariranosti i političke instrumentaliziranosti.”
U tom modernom, takoreći, zagrebačkom pojmu prakse bitnim postaje
dimenzija vremena (Kangrga) kao “vremenovanje” – “produktivno ljud-
sko stvaranje subjekta i objekta”. Kangrga je držao kako povijest počinje u
moderno građansko doba jer i povijest i vrijeme mogući su tek po oslobođe-
nu subjektivitetu te im porijeklo i mogućnost leže u samospoznaji. “Svijet”
tek čovjekovom praksom postaje “povijesnim događanjem” što je ujedno i
potraga za našim budućim vremenom, mjestom naše budućnosti u sada, gdje
se historija kao “izvanjsko kretanje” pretvara u ono unutrašnje kao “povije-
sno događanje”. Jer u suprotnom, što je i bilo na djelu, čovjekovo “otuđenje”
je zapravo njegovo “samootuđenje”. “Razotuđenje” čovjeka na određeni je
način njegov povratak iz egzistencije u otuđenim sferama (“teorija faktora”)
u, kako kaže Marx, svoje ljudsko, “društveno postojanje”. Čovjekov bitak nije
(Golubović parafrazira Petrovića koji parafrazira Marxa ) proizvod prirode
nego povijesti – to ne znači da u ljudskoj povijesti ne djeluju i prirodni zakoni –
ljudsko društvo transcendira te zakone slobodom, kreativnošću, spontanošću,
praksom. To transcendiranje i čini bit povijesnog. Čovjek jest praksa – samo je
njemu svojstven takav način “bitisanja”, a “revolucijom” započinje istinska
“ljudska povijest”.
Može li “buduća revolucija” biti mjerodavna za sadašnjost? Kako se može
unaprijed misliti ono “buduće čega još nema”? Petrović onima što drže kako je

mišljenje budućnosti nedopušteno i kako se valja držati sadašnjosti, odgovara:
“Prema tome, ako nekome najbolje odgovara pozicija mišljenja koje zaostaje za
zbiljom, koje misli tek ono što je dano faktički, mi mu to ne možemo zabraniti.
Kao posljednji pokušaj da ga potaknemo na razmišljanje, možemo mu samo
obratiti pažnju na to da je i otvorenost budućnosti iskustvo prošlosti.” Napro-
sto, takva je priroda odnosa u vremenu. Sadržaj već ozbiljen u vremenitom
bitku “obraća” (Sutlić) se drugome – time se čovjek odnosi prema bitku. “Vri-
jeme postaje bitno a bit vremenita: povijest nije kao za Hegela kompozitum
vječnosti i prolaznosti nego bitno zbivanje – zbivanje biti. Tek tako povijesno
mišljenje, porijeklom filozofsko, može ujedno biti i povijesnotvorno”, na
određeni način kao svijest o “nastajanju novog”.
U odnosu bitka i svijesti Kangrga uočava mogućnost da primjerice “svijest
ne odgovara neistinitom bitku ili određenom društvenom fakticitetu već da
mu se suprotstavlja i pretiče ga nošena htijenjem za njegovom izmjenom. A
takvoj svijesti to je moguće jer svagda proizlazi iz primarnog jedinstva bitka i
trebanja... To je stanovište onoga što još nije, a može i treba da bude, stanovište
drugačijeg... mogućnost slobode kao epohalno-kritičko stanovište revolucije
koja je istinska mjera povijesti”. Kant je bio taj koji je “zaoštrio suprotnost
između bitka (Sein) i trebanja (Sollen)”. U ishodište se centrira čovjek kao “volj-
no-aktivno” i “umno biće”. To podrazumijeva spoznaju kako “nije sve onako
kako jest i kako je bilo, te stoga, i ne treba da bude takvo”. Time središnje pi-
tanje filozofije postaje “čovječnost čovjeka”, njegovo “dostojanstvo”, njegovo
“vlastito povijesno događanje” utemeljeno u njegovom “samostvaralačkom
djelovanju”. Shodno tome, “praktička filozofija” ima da se ozbiljuje kao “filo-
zofija prakse u revolucionarnu svijest prakse, u svjesno mijenjanje svijeta”.
Na početku ovog prikaza napisao sam kako je knjiga Zagrebačka filozofija
prakse – na putu k povijenom mišljenju novog, autora Veselina Golubovića, svoje-
vrsni udžbenik filozofije prakse. I zaista, za svakog đaka suočenog s “praksom”
bit će ona poput kompasa, uvijek dobrodošlog i praktično svrsishodnog, na
putovanju “dijalektičkim humanizmom”, a koji bi mu u odmjeravanju s filozo-
fijom zagrebačkih praksisovaca svakako trebao biti pri ruci. Na kraju knjige, ili
ako hoćete udžbenika, nalazi se i popis zagrebačkih filozofa prakse, s popisom
njihovih objavljenih knjiga.
Pored sveobuhvatnog uvida u najznačajnija pitanja “prakse”, dakako, op-
segom onoliko koliko dopušta knjiga općeg smjera, autor je donekle naznačio
i povijesno-društveno-akademski kontekst i trenutak “historijsko kreiranih

ljudskih mogućnosti” čija je procesualnost za posljedicu imala rađanje zagre-
bačke filozofije prakse. Dakle, svakom budućem, takoreći, đaku praksisovcu,
knjiga “Zagrebačka filozofija prakse” i više je od pukog traga “na putu k povije-
snom mišljenju novog”.
Andrej Šimić

PRIKAZ KNJIGE
Identiteti u ratu: civilne žrtve

u komparativnoj perspektivi
MILA DRAGOJEVIĆ
Prijevod: Dalibor Zrno
Zagreb: Srednja Europa, 2020., 195 str.
K njiga Mile Dragojević, izvanredne profesorice političkih znanosti na

američkom koledžu Sewanee: University of South u saveznoj državi
Tennessee, objavljena je prošle godine u prijevodu Dalibora Zrne i u izdanju
uglednog zagrebačkog akademskog izdavača Srednja Europa. Naslov hrvat-
skog izdanja nije istovjetan naslovu izvorne knjige, koju je kao Ammoral Com-
munities: Collective Crimes in Time of War (Amoralne zajednice: kolektivni zločini
u doba rata), godinu ranije objavio Cornell University Press. Naslov hrvatskog
izdanja je, nažalost, manje precizan – a usudio bih se reći i manje atraktivan
za potencijalnu čitalačku publiku – od izvornog.
Knjiga je politološka studija komparativnog tipa, fokusirana oko pitanja:
Kako jedna mirna zajednica u kojoj se živi normalno i u kojoj se ljudi među-
sobno poštuju, bez obzira na različitosti, postaje nasilna? Drugim riječima,
kako iz mira, u kojem ljudi drže sasvim normalnim da imaju različite stavove
i identitete, nastaje stanje rata, izvanredno stanje (koje u knjizi nalazimo kao
iznimno, što je manje precizan pojam) u kojem stari, pluralistički, identiteti
više nisu mogući, a novi, monistički, postaju obavezni za sve koji žele preži-
vjeti? Autorica, koja je i sama kao mlada osoba živjela u Hrvatskoj iz koje je
njena porodica morala otići u doba takve bolne i nasilne transformacije s kraja
1980-ih i početka 1990-ih, opisuje tri slučaja u kojima se, kako piše, nasilje
koristi(lo) kao instrument u političkoj strategiji stvaranja novih identiteta:
Hrvatsku, Gvatemalu i Ugandu. U sve te tri zemlje oslonila se na intervjue s
ljudima, kao i na postojeće studije o kritičnim momentima nedavne prošlo-
sti: u Hrvatskoj je 2013. i 2014. obavila (ona ili njeni suradnici) 131 intervju,
u Ugandi 2015: 36 a u zapadnoj Gvatemali 2016: 18. Već i to pokazuje da je
naglasak u knjizi ipak na Hrvatskoj, dok su slučajevi Ugande i Gvatemale
pomoćni.

Knjiga se oblikuje oko dva nova i važna pojma koje autorica osmišljava
i koristi da bi objasnila procese koje opisuje. Jedan je pojam etnizacije kako bi
se stvorili politički etniciteti. Drugi je pojam amoralnih zajednica, koje koriste
“uporabu neograničenog nasilja s ciljem uklanjanja vanjskih i unutarnjih nepri-
jatelja” (str. 30).
Etnizacija je, ukratko, proces svođenja svih političkih i društvenih odnosa
na etničke. Radi se o politizaciji etničkog, budući da se u procesu etnizacije
nasilno stvara homogen novi identitet od kojeg se očekuje da bude i politički
ujedinjen. Politički pluralizam nije dopušten (ili je dopušten samo formalno,
dok je u stvarnosti nepoželjan i sumnjiv), jer se od svih članova iste nacije oče-
kuje da podrže svoju naciju i da iz nje ne iskaču. To se opravdava izvanrednim
stanjem u kojem se nacija nalazi, odnosno tvrdnjom da je ugrožena i da se mora
braniti, ako želi opstati. Opstanak države pritom se izjednačava s opstankom
naroda. To bi značilo, primijenjeno na slučaj Hrvatske, da bi Hrvati prestali
postojati kao narod, tj. da bi nestali, kad bi nestala samostalna Hrvatska kao
država. Kao što znaju oni koji prate političke diskusije u samoj Hrvatskoj, ta se
tvrdnja doista često može čuti u javnom diskursu.
Da bi proces etnizacije uspio tamo gdje su ljudi živjeli u pluralističkom i
multietničkom ambijentu, proizvode se granice između dojučerašnjih članova
iste zajednice u kojoj se – kao što navode mnogi ispitanici iz intervjua koje
autorica navodi – živjelo mirno i sigurno. Teza o transformaciji identiteta u
vrijeme “tranzicije” iz jednog poretka u drugi nije nova – o njoj sam pisao
u svom Ratu i mitu (2017), navodeći da je tranzicija u Hrvatskoj imala pet
elemenata, od kojih je jedan bila i tranzicija identiteta. Međutim, ovdje se
ipak radi o donekle novoj tezi – jer autorica govori o stvaranju novih identiteta,
koje naziva politički etniciteti, implicirajući (ali ne i dovodeći do kraja) tvrdnju
da raniji identiteti nisu, zapravo, istovjetni s novima, tj. da nisu samo promi-
jenili sadržaj a zadržali formu nego da su iznova nastali. To je zanimljiva teza,
koju vrijedi dalje raspraviti. Države, doista, stvaraju nacije (čak i češće nego
što nacije stvaraju države), ali bilo bi zanimljivo i važno čuti u kom smislu su,
primjerice, Hrvati prije 1990. i Hrvati nakon 1990. dvije različite nacije, a ne
tek jedna koja je radikalno promijenila sadržaj svog sebstva i svoje drugosti, da
se poslužim neizbježnim pojmovima kojima se definira identitet.
Ni teza da je novi poredak – onaj nakon 1990. – barem inicijalno (u devede-
setima) bio manje pluralističan a time i manje slobodan od starog, nije sasvim
nova. Nju su u svojim radovima iznijeli Dragutin Lalović i Vjeran Katunarić
dejan jović Identiteti u ratu 225

(odvojeno jedan od drugoga). I ja sam u svom članku o 1989. “godini koja nam
se nije dogodila” ukazao na to da je karakter promjena koje su kod nas nastu-
pile 1990. bio u bitnome suprotan onome što je danas dominantan “zamišljaj”
1989. Te su promjene bile u najmanju ruku ambivalentne po pitanju liberali-
zacije i pluralizacije, premda im se ne može osporiti neke korake u tom smjeru,
npr. uvođenje stranačkog pluralizma. Ali, premda je jedan od glavnih razloga
i argumenata koje su ljudi poput tadašnjeg partijskog funkcionera u Hrvat-
skoj, Celestina Sardelića, navodili kako bi druge u političkom vrhu uvjerili da
je potrebno prijeći na politički pluralizam bio upravo u njihovu zaključku da
će se time spriječiti nacionalizam jer je politički pluralizam lijek za etničku
homogenizaciju, to se nije dogodilo. Stoga je, kao što navodimo Lalović, Katu-
narić i ja (opet u Ratu i mitu), stupanj pluralizma pa i stvarne slobode – a da o
sigurnosti ne govorim – bio veći krajem 1980-ih nego početkom (pa i krajem)
1990-ih, unatoč uvođenju formalno višepartijskog sustava.
Mila Dragojević to također pokazuje kad upozorava da proces etnizacije
dovodi do stanja u kojem su “pojedinci u tim zajednicama bili lišeni slobode
da se izjašnjavaju ili postupaju u skladu sa svojim osobnim stavovima ukoliko
se ti stavovi nisu slagali s jednim od dominantnih i prihvaćenih političkih
gledišta”. Ne odnosi se to samo na slobodu odabira identiteta, nego i političkog
stava o ključnim pitanjima, kao što je, primjerice, pitanje: žele li da se njihova
republika izdvoji iz savezne države ili to ne žele. Pozivajući se na isto istraži-
vanje Fakulteta političkih nauka u Zagrebu iz 1990. na koje se i ja pozivam da
bih ukazao na pluralizam mišljenja u Hrvatskoj po tom pitanju prije početka
rata, Dragojević pokazuje da su neposredno prije masovnog nasilja građani Hr-
vatske, a posebno Hrvati, živjeli u zajednici koja je bila “visoko heterogena što
se tiče političkih preferencija i osobne identifikacije”, te da nisu svi pripadnici
etničkih skupina u Hrvatskoj “jednoglasno pozdravili formiranje političkih
ciljeva na osnovi nacionalne pripadnosti” (str. 10). Nakon izbora 1990., među-
tim, smanjuje se mogućnost za osobnu autonomiju (pojam kojeg u ovoj knjizi
nema, a bio bi koristan), te se “dopuštenima smatraju samo mogućnosti koje
su ljudima nametnute” (str. 7).
Nasilje koje je pritom korišteno imalo je, sasvim opravdano tvrdi Mila
Dragojević, političku svrhu – da stvori homogenu naciju iz koje bi bili isključe-
ni svi oni koji sumnjaju u cilj oko kojeg se formira taj novi identitet. Politički
cilj je povezan s etničkim aspektom identiteta, koji je apsolutiziran. Dovoljno
je bilo da se posumnja da netko nije dovoljno lojalan, a posebno da se “sazna”

(odnosno: drugima/našima osvijesti, prokaže, prozove, etiketira) da pripada
drugoj naciji ili da ne želi pripadati nijednoj ili da pripada dvjema, pa da ga se
isključi iz nove zajednice i potom da mu se ugrozi sigurnost. Način na koji se
to radilo odlično je opisan kroz izjave sugovornika Mile Dragojević, kao i kroz
njeno objašnjenje procesa.
Autorica, naime, analizira sistematsko isključivanje umjerenih ljudi (pret-
postavljam da i sama misli da su takvi bili većina) iz novih amoralnih zajednica,
kroz nasilje koje se primjenjuje prema njima. Navodi u tom smislu poznate
primjere ubojstava Josipa Reihl-Kira u Osijeku i Dmitra Obradovića u Vrgin-
mostu, ali i nasilje nad onima koji se nisu htjeli opredijeliti ni za jednu stranu
u ratu, npr. zato što su dolazili iz miješanih brakova ili nisu htjeli prestati biti
Jugoslaveni, premda im se nudila neka alternativa. O onima koji su se našli
u poziciji nove manjine u novim zajednicama da i ne govorimo. Dovoljno je
podsjetiti se zločina nad Hrvatima u Lovasu (kojeg autorica koristi kao primjer
za nasilje bez ikakve vojne svrhe) ili u mjestima oko Gline i drugdje. Isto se
događalo i Srbima tamo gdje su postali manjina – također najčešće iz sasvim
političkih a ne vojnih razloga. Autorica citira svog kazivača, koji iznosi osobno
iskustvo iz Ličko-senjske županije, u kojoj je živio kao Srbin: “Uveče, ima te,
ujutro te nema. Glava otišla i gotovo… Samo ujutro, znaš, veli, nema ovoga.
Nema ga i gotovo. Ništa se dalje ne priča nit' se smije pričati. Jer kod nas je
opasnost. Šutiš. Nema ga, nema ga” (str. 77). Takvo nasilje provodilo se nad
onima koji su se našli s “pogrešne strane” novoformirane granične crte – pri
čemu autorica jasno ističe da se ne radi samo o nekim crtama među ratnim
entitetima, nego i identitetskim granicama. Primjenjivalo se nad pripadnici-
ma manjina, ali i onima čija “etnički mješovita pozadina čini njihovu odanost
nepredvidivom”.
Nasilje se u takvim novozamišljenim zajednicama u ratnim uvjetima, u
kojima se “uporaba neograničenog nasilja s ciljem uklanjanja vanjskih i unu-
tarnjih neprijatelja opravdava potrebom da se zaštiti slika nacionalne države
kao predstavnika i proširenja ljudskog života” (str. 30), tretira kao tehnička
stvar, a ne kao zločin. Odatle pojam amoralna. U njima se ne smatra da je nasi-
lje nedopustivo i da je zločin – štoviše, ponekad se misli da se u njima zločin ne
može počiniti budući da se radi o samoobrani u izvanrednom stanju. Politička
moć se u takvim državama prebacuje na građane, od kojih se očekuje da sami
djeluju u samoobrani, te da se sami zaštite. Oni to potom i čine tamo gdje su
uvjereni u taj narativ, tj. tamo gdje sinhronizirano djeluju državni i lokalni

politički akteri. Odatle masovno nasilje nad civilima. Da bismo bolje razumjeli
pojam amoralna zajednica, Mila Dragojević kaže da nasuprot nje, kao alterna-
tiva, ne stoji neka moralna zajednica nego zajednica u kojoj je masovno nasilje
nezamislivo – dakle, normalna, mirnodopska, pluralistička zajednica koja ne
ratuje sa svojim civilima kako bi ih uništila ili istjerala.
Autorica postavlja i pitanje: zašto se amoralne zajednice stvaraju na nekim
dijelovima novih država u ratu, dok se na drugim dijelovima tih istih država
one ne pojavljuju. Za primjer koristi Gorski kotar u kojem je održan mir. Ra-
zloge nalazi u tome što su državni i lokalni akteri na tom području i u odnosu
na njega djelovali kako bi održali umjerenjačku politiku sporazuma, umjesto
da bi povukli jasnu granicu između etniciteta. Nasilje, zaključuje ona, nije
nužno, niti je izraz “etničke mržnje”, nego je isključivo rezultat političke stra-
tegije. (U tom zaključku ona dolazi blizu prevladavajućeg stava u akademskoj
zajednici još od kraja devedesetih o pogrešnosti teze o “etničkoj mržnji” kao
uzroku rata u Jugoslaviji i približava se ideji o mržnji koja je namjerno proizve-
dena, pa je posljedica a ne uzrok rata). Stoga se ono događa i nakon rata, kad
više nema nikakvog vojnog opravdanja za njega. Odatle nasilje nakon Oluje.
Događa se čak i tamo gdje je vojno neopravdano odnosno gdje šteti.
Postavljanje barikada – i to dvostrukih, kako autorica navodi – prije samog
rata nije bilo vojno opravdano ali je imalo jasnu političku svrhu: da se stvore
amoralne zajednice, odnosno da se uništi stara pluralistička zajednica u kojoj
se ljudi “nisu dijelili po naciji” (str. 90). Bila je politički potrebna jer je tek
“stvarnost barikada učinila etnizacijski diskurs političkih vođa vjerodostojnim
ljudima koji se prethodno nisu dijelili po etničkim crtama” (str. 94). Barikade
su bile tu da bi širile strah i nepovjerenje, da bi prisilile sve da se opredijele
gdje pripadaju i da bi opravdale nasilje koje je uslijedilo. Proizvodnja granica,
kaže Mila Dragojević, sastavni je i važan dio uspostavljanja kontrole i regruti-
ranja stanovništva (str. 103).
U zadnjem dijelu knjige autorica se osvrće na (ne)važnost sjećanja na
prethodno nasilje za stvaranje novog. Postavlja svojim ispitanicima pitanje –
je li sjećanje na Drugi svjetski rat (u slučaju Hrvatske) dovelo do novog nasilja?
Nema jednog jedinstvenog odgovora na to pitanje. Za neke je to bio jedan od
razloga za strah, dok je za druge sjećanje (stvarno ili proizvedeno) na taj stari
rat bio izvor nade da će možda i ovog puta biti moguće oduprijeti se zlu. Radi
se, dakle, više o instrumentalizaciji prethodnog rata tamo gdje su granice već
uspješno postavljene i gdje su “politički umjereni ljudi postupno isključeni

putem nasilja i prijetnji”, a manje o autonomnom izvoru radikalizacije. Zani-
mljiv je i stav jedne ispitanice iz zapadne Slavonije koja smatra da je pomire-
nje “veći izazov nakon devedesetih godina jer je, prema njenom mišljenju,
solidarnost koja je nekada postojala među ljudima u istoj zajednici izgubljena”
(str. 127). Takve izjave ne daju mnogo prostora za optimizam, posebno kad su
dodatno osnažene istraživanjem koje je 2004. proveo Dragutin Babić i koje
pokazuje da je najveći broj ispitanika rekao da su prije rata živjeli u miru i po-
štivali ljude bez obzira na njihovu nacionalnost, dok samo 21 posto kaže da bi
i nakon rata zastalo i popričalo o svemu sa susjedima s kojima su to radili prije
rata. To je rezultat uspješnog stvaranja novih identiteta.
Knjiga Mile Dragojević majstorski uvodi nove pojmove koji će nam svima
biti od koristi, a uz to prezentira i empirijsko istraživanje koje je također
proizvelo važne iskaze koji će čitateljima ostati dugo u sjećanju. Komparati-
vistička dimenzija je, također, korisna – jer nam omogućava da uspoređujemo
naše iskustvo s iskustvima drugih država i naroda, o kojima znamo malo ili ne
znamo ništa. Kao i u svakoj knjizi, i u ovoj se moglo možda ići i dalje od onoga
što se reklo. Primjerice, autorica je mogla spomenuti – ako ne već i detaljnije
primijeniti – pojam sekuritizacije, koji uključuje mnoge aspekte procesa kojeg
opisuje. Stara klasična ideja o kategorizaciji na prijatelje i neprijatelje također bi
bila korisna, premda je postala toliko (zlo)upotrebljavana u literaturi sličnog
karaktera da se autorici može oprostiti što ju nije spomenula.
U svakom slučaju, ova knjiga zaslužuje visoku ocjenu, a autorica veliku
pohvalu i poticaj za nova istraživanja nastanka, karaktera i posljedica nasilja.
Pohvala ide i izdavačima, koji su nam – prevodeći je i objavljujući – omogućili
da je možemo koristiti u nastavi, a time i o njoj raspravljati s novim genera-
cijama studenata, koji nemaju onu vrstu tragičnog osobnog iskustva kojeg je
imala sama autorica, a koje je uspjela izvanredno iskoristiti da bi napisala ovu
važnu knjigu.
Dejan Jović

PRIKAZ KNJIGE
Život u limbu, knjiga ožiljaka

IGOR ČOKO, SLAVEN RAŠKOVIĆ
Forum ZivilerFriedenstienst, Beograd, 2020., 121 stranica,
66 fotografija
Ž ivot u limbu, knjiga ožiljaka neobična je knjiga. Žanrovski je križanac koji

bi se mogao podvesti pod tekstualnu, esejističku fotomonografiju. Autor
gotovo svih tekstova je Slaven Rašković, autor fotografija je Igor Čoko. Knjiga
je nevelika, tek 121 stranica. Potaknuta je i osobnim iskustvima autorâ, ali i
iskustvima drugih Kninjana, u većoj mjeri srpske nacionalnosti, potaknuta
je ljudima koji žive u limbu. Knjiga je objavljena lani, a koncem prošle godine
proglašena je jednom od dvije knjige desetljeća u izboru Centra za mir, nena-
silje i ljudska prava iz Osijeka i dobitnica je nagrade “Krunoslav Sukić” (uz nju,
nagrađena je i knjiga Dejana Jovića Rat i mit).
Knjiga je posvećena ljudima koji žive u limbu, a to je “prostor koji nije ni
tamo ni ovamo. Nešto između prostor, za koji ne znamo kako u njemu teče
vrijeme”. Konkretnije, posvećena je ljudima koji su do izbijanja rata 1991. go-
dine živjeli u Kninu, a danas žive tko zna gdje. Riječ je o ljudima koji su iskori-
jenjeni iz Knina, u novoj sredini nisu ukorijenjeni, a povratak u zavičaj rijetko
kada se desi. U tome su te prognaničke sudbine slične sudbinama gastarbajtera
o kojima je Nenad Popović, i na temelju vlastitog iskustva, pisao u Svijetu u
sjeni, pri čemu je jasno da prognaničke i gastarbajterske sudbine nisu jednako
teške. Knjiga opisuje i problematizira iskustva “ljudi koji se odsele iz mjesta
u kojem su ukorijenjeni, na određeno ili neodređeno vrijeme, znaju da kažu:
Nisam ni ovdje ni tamo, kao da sam u nekom limbu”. A taj limb je stanje “u ko-
jem se dožive veliki stresovi, nesreća koja svojom silinom prekine izvjesnost
dotadašnje životne niti, a nigdje ne ostavi putokaza gdje bi se nastavak niti
mogao dohvatiti i ponovo zaplesti mrežu života, daleko od limba”. Knjiga se
ne bavi brojkama, nego ljudima koji nekada jesu živjeli u Kninu, a danas više
ne žive u Kninu. Riječ je o sudbinama. Ona je, kako pišu autori, pokušaj anali-
ze i popisivanja stvari koje su se zaista dogodile, od 1990. do 1995. godine, to
je “knjiga ožiljaka koja grebe po ranama”, a njen je cilj suočavanje s prošlošću,
događajima koji su zauvijek promijenili sudbinu i život grada u kojem je počeo

i završio rat u Hrvatskoj. Definirana je kao studija slučaja. Knjiga je podijeljena
u kratka poglavlja koja više odgovaraju esejima, a manje studijama slučaja, bez
obzira na citiranje sudionika događaja, mahom onih koje se uobičajeno svrsta-
va u “obične ljude”. Poglavlje “Odlasci, dolasci, povratci” bavi se fenomenom
izmjene stanovništva na području Knina u razdoblju od sredine 19. pa do kraja
20. stoljeća. U vremenu od 1857. do 1991. stanovništvo Knina je raslo, što je
posljedica i ukupnog povećanja broja stanovnika i migracija selo — grad, ali i
promjena u metodologijama popisa, pa i određenja Knina kao administrativne
teritorijalne jedinice. Bez obzira na sve to, razlike u tom razdoblju su drastič-
ne. Goleme promjene dogodile su se devedesetih godina. Općina Knin je od
42.954 stanovnika (37.888 Srba) koliko je imala 1991 godine, spala (istina,
teritorijalno nešto manja) na 15.190 stanovnika (3.164 Srba) koliko je imala
2001. godine. Šteta je što nemamo podatak iz sredine devedesetih godina, prije
Vojno-redarstvene operacije Oluja pa ne znamo precizan broj stanovnika, a
niti precizan broj stanovnika hrvatske nacionalnosti u to doba. Demografske
promjene bile su drastične i dramatične, ne samo u gradu Kninu, nego na
području cijele nekadašnje općine. Polača je ostala bez 90 posto stanovnika,
Plavno bez 85 posto.
Poglavlje naslovljeno “Početak?” nema slučajno upitnik u naslovu. Kada
je počeo rat? Kada je počeo sukob? Koji događaj je početna, ishodišna točka?
Naizgled pitanje na koje je lako odgovoriti, ali o tome kada je počeo rat vodile
su se velike rasprave u domaćoj javnosti, a prije 12 godina to je bilo i jedno
od novinarskih “trik pitanja” tadašnjim predsjedničkim kandidatima. No,
autor(i) otvaraju to pitanje ne samo iz vizure događaja i onoga što uobičajeno
nazivamo službenom poviješću nego i iz vizure pojedinca. Postavi li se pitanje
“kada je sve počelo?” odgovora je mnoštvo što, uz ostalo, pokazuje koliko je
“istina” kompleksan i kompliciran pojam i ovisi o kutu gledanja i oku proma-
trača. Dakle, kada je sve počelo? Je li sve počelo prvim srušenim balvanom
(u kolovozu 1990. godine) ili krvavim Uskrsom (u ožujku 1991. godine)? Je
li sve počelo puštanjem četničkih pjesama na Radio Kninu ili stišavanjem
radija zato što se sluša Radio Split. Ukratko, “je li počelo službenim događajem
ili osobnom neugodnošću (možda prestankom čitanja omiljenih novina na
poslu?), kada se počelo pričati tko je Srbin, a tko Hrvat, a tko je prestao dolaziti
u kuću”. Možda je i u Kninu sve počelo nogometnom utakmicom. Jedan od
narativa koji se pokušava nametnuti tvrdi da je sve počelo, dapače da je rat
počeo, nedovršenom nogometnom utakmicom “Dinama” i “Crvene zvezde”,
tihomir ponoš Život u limbu 231

u Zagrebu 13. svibnja 1990. U Kninu je, za neke, možda sve počelo 27. travnja
1991. godine kada su u Splitu igrali “Hajduk” i “Dinamo” i kada je prvi puta
istaknut transparent “Torcida – Knin” a te navijače “Hajduka” su po povratku
u Knin dočekali delije, navijači “Crvene zvezde”, tražili ih po gradu i tukli. Po-
četak, odnosno “Početak?” posebno apostrofira težak položaj Hrvata u Kninu
ranih devedesetih godina. Za njih je pitanje bilo: otići iz svoga grada ili ostati i
“živjeti maksimalno ispod radara”. Ostalo ih je dosta, a najviše je Hrvata otišlo
iz Knina 1993. godine, nakon akcije “Maslenica”, tvrde autori i zaključuju da je
sudbina kninskih Hrvata jedna od najslabije istraženih tema rata.
Sljedeće je poglavlje naslovljeno “Dehumanizacija drugoga” i posvećeno je
Kninu kao mjestu zatočenja, mučenja i stradanja zarobljenih Hrvata, vojnika
i civila. Kninska tvrđava, povijesno i simbolički najvažnija građevina u Kninu,
zadobila je novu svrhu ranih devedesetih godina prošloga stoljeća. Spomenik
kulture postao je nepristupačan javnosti, mjesto mučenja i dehumanizacije
zatvorenika, a sve to je posljedica djelovanja sistema. No, autor ne propituje
samo sistem nego i ljude. Za njega je pravo pitanje ono o stvaranju društvene
situacije u kojoj većina stanovnika “prihvaća sa odobravanjem ili ravnoduš-
nošću nasilje koje se vrši nad određenim narodom ili skupinom ljudi, te time
indirektno sudjeluju u tom nasilju?” Logori formirani za dojučerašnje susjede
posljedica su nacionalizama i njihovih radikalnih politika. Za svaki od “tih po-
jedinačnih nacionalizama” najveća je opasnost upravo bliskost i sličnost među
narodima i zajednicama na ovom prostoru, koja je tolika da se distanca među
njima morala umjetno stvarati uz ulaganje ogromne energije u dokazivanje da
su oni drugi uistinu drugi”. To je izazovna, ali samo naizgled samorazumljiva
teza. Moguća je i potpuno obrnuta teza – da je tako nešto bilo dijelom moguće
upravo zbog (prethodne) bliskosti i male distance, uključujući i emocionalnu.
Poglavlje “Put u jednom smjeru” posvećeno je Oluji. Autori se ne bave voj-
nom analizom događaja, a u kratkom tekstu, s obzirom na temu, ne preskaču
ništa bitno. Od toga da stanovnici napuštaju Knin (i ne samo Knin), do toga da
su vlasti Republike Srpske Krajine u srpnju 1995. organizirale vježbe evakua-
cije, a 4. kolovoza izdale naredbu o evakuaciji neborbenog stanovništva iz niza
općina. Spominje se i Tuđmanov proglas, poziv Srbima da ostanu, koji se koristi
kao protuargument tvrdnji da je hrvatski državni vrh htio da Srbi napuste
Hrvatsku, ali se spominje i to da je taj proglas malo ljudi u RSK čulo. Spominje
se i “druga strana Oluje”, odnosno mogućnost onim Hrvatima koji su protje-
rani u razdoblju 1991. do 1993. da se vrate u Knin, ali Oluja je na koncu doista

za mnoge bila put bez povratka. Kako za civile srpske nacionalnosti ubijene
za vrijeme ili u tjednima, pa i mjesecima nakon Oluje, tako i za kninske Srbe
generalno, jer to je za njih “početak mučnog perioda koji traje i danas”.
“Cvijet u kršu” bavi se simboličkim, spomeničkim obilježavanjem pobjede
u ratu. U Kninu je 2011. otkriven spomenik pobjedi, simbolika pobjede 5.
kolovoza 1995. godine time je materijalizirana, a spomenik je i stiliziran u
pobjedničkoj maniri. Međutim, dvije zajednice – hrvatska i srpska – različito
doživljavaju spomenik. Za Hrvate je to spomenik pobjedi i kraju rata (ili barem
ratovanja, računamo li i razdoblje mirne reintegracije koje je završilo počet-
kom 1998.), ali iskustvo Oluje za većinu Srba je bitno drugačije, pa samim time
i spomenik drugačije doživljavaju. To po sebi ne čudi, “ali važno (je) promisliti
kako memorijalizaciju rata u Kninu nadograditi i upotpuniti elementima koji
reprezentiraju drugačija individualna i kolektivna iskustva”. Međutim, spo-
menici pobjedi i slobodi mogu imati svoj rok trajanja. Rašković na to upozora-
va podsjećajući na drugi spomenik u Kninu, spomenik oslobodiocima Knina,
podignut u čast bitke iz 1944. godine kojom su partizani oslobodili Knin. Taj
je spomenik petnaestak godina prije podizanja spomenika Oluji miniran i
uništen. To otvara pitanje memorijalizacije partizanskog pokreta i NOB-a,
uništavanja spomenika partizanima i NOB-u (što je mnogo šira tema), brisanja
pamćenja na partizansku ostavštinu i antifašističku dionicu iz hrvatske povi-
jesti, činjenice da je ta dionica bila zasnovana na bratstvu i jedinstvu Hrvata i
Srba, a na koncu i činjenice da su većina poginulih partizana bili Hrvati.
Kronologijski hod kroz kninski limb nastavljen je poglavljem “Ratovi tra-
uma”. Područje Knina, područje na kojem su prije rata većinom živjeli Srbi, a
nakon rata naseljeno je Hrvatima. Naseljeni su Hrvati iz Hrtkovaca, protjerani
1992. godine, dakle ljudi čija je prognanička putešestvija i sudbina usporediva
sa sudbinom donedavnih stanovnika Srba, te i jedni i drugi pripadaju onome
što autori definiraju kao limb. Ta putešestvija i sudbina opisana je u završnom
poglavlju “Nostalgija ili odgovornost”. Knin je za mnoge Kninjane postao
nostalgični online fenomen. On za mnoge živi u virtualnom svijetu, starim
fotografijama, anegdotama, sjećanjima, za njih je Knin postao zamišljeni grad.
Rašković nostalgiju primarno definira kao pojavu koja se odnosi na sadaš-
njost, ne na prošlost, nostalgične priče puno više govore o sadašnjosti nego o
prošlosti. “Nostalgično bježimo u vrijeme u kojem je postojala perspektiva i
nada da stvari mogu biti bolje, a taj bijeg nije pokušaj povratka u prošlost, nego
pokušaj da nam se vrati budućnost”, piše Rašković.
tihomir ponoš Život u limbu 233

Pretposljednje poglavlje “Uživaj opštu nemoć” jedino je koje je napisao
Čoko. U njemu se uvelike posvetio grafitima na fasadama zgrada u Kninu i
tvrdnji da pobjednik i grafitima piše povijest, interpretira ju, tumači kome što
pripada, a za koga (više) nema mjesta. Čoki se potkrala i ne baš tako sitna fak-
tografska pogreška. Piše da je zadarska kristalna noć (2. svibnja 1991. godine)
reakcija za pogibiju Josipa Jovića na Plitvičkim jezerima na Uskrs 1991. godine.
Nije, povod za zadarsku kristalnu noć bila je pogibija policajca Franka Lisice
tog svibanjskog dana.
“Život u limbu” nije znanstvena knjiga, nije tako ni zamišljena. Kolikogod
su autori pokušavali to izbjeći ona je i njihovo vlastito “sentimentalno puto-
vanje” puno ožiljaka. Kolikogod isticali svoju objektivnost i uvažavali različite
perspektive, taj osobni pečat ipak obilježava knjigu. Ne treba od toga bježati,
ne treba bježati od osobnog, ni skrivati se od njega. Jasno je da se time otežava
i eventualna negativna kritika knjige. A knjiga jest vrijedna, jest neobična
i neuobičajena, ali šteta je što nedostaju pojedini dijelovi limba. Primjerice,
život u Kninu uvelike nedostaje, a posebno nedostaje život u drugom dijelu
limba, onome u kojem su Kninjani danas, bilo da je riječ o kninskim Srbima
koji danas žive u Srbiji, Bosni i Hercegovini ili nekoj trećoj zemlji, nedostaje i
dio o tome kako su doputovali do novog dijela limba; bilo da je riječ o Hrvati-
ma koji danas žive u Kninu i kojima je Knin drugi dio limba, onaj u koji možda
nisu ukorijenjeni.
Tihomir Ponoš

PRIKAZ KNJIGE
O čemu govorimo kada

govorimo o identitetu?
NIKOLA PETKOVIĆ
Zagreb: Disput, 2020., 218. str.
I dentitet je pojam kojeg često koristimo – i to ne samo u političkom i općem,

tj. javnom nego i u akademskom diskursu – no: je li on uopće upotrebljiv
za smisleno raspravljanje o fenomenima koji se njime opisuju? Znači li išta
smisleno? Ili ga je bolje zamijeniti alternativnima, kao što su uloga, zajednica,
solidarnost, identifikacija?
Ta pitanja postavlja i na njima u ovoj odličnoj knjizi, koju je prošle godine
objavio zagrebački Disput, inzistira Nikola Petković, profesor kulturalnih
studija na riječkom sveučilištu. Petković kritizira praksu prihvaćanja nejasno-
sti samo zato što se ono što je nejasno ipak “primilo”, tj. uobičajilo. Radi se o
pojmu koji je nejasan, nedorečen premda sveprisutan (str. 12). Stoga ga treba
razjasniti, to više što se njime politički opasno manipulira.
Primjer i za nejasnost i za političku manipulaciju autor nalazi u ideji da je
nacionalni identitet s jedne strane navodno oduvijek postojao – od davnog sred-
njeg vijeka (premda je jasno da se odrednice kao što su Hrvat, Nijemac, Slovenac
i dr. koriste tek od mnogo kasnijeg vremena) – a s druge da ga (identiteta)
zapravo nije bilo nego je nakon “milenijskog sna” u kojem je bio u hibernaciji
reinkarniran tek u novije doba, u hrvatskom slučaju 1991. Ne samo da takva
interpretacija navodnog kontinuiteta identiteta-u-vremenu povezuje sadaš-
njost sa Srednjim vijekom, udaljujući nas pritom od našeg neposrednog isku-
stva stečenog u nedavnoj prošlosti, nego i tretira naciju – u čije ime opravdava
takav postupak – kao usnulu, dakle nesvjesnu, jedinicu koja je istovremeno i
bila i nije bila. S obzirom da je spavala pa je potom probuđena, nacija je postala
Reinkar-Nacija. Uz taj – koliko mi je poznato novi – pojam, Petković nam nudi
detaljan opis paradoksalnosti i zapetljanosti korištenja pojma identiteta. Radi
se o “arbitrarnoj identifikaciji pojedinca sa zapravo arbitrarnim česticama
okoline”, koja nastaje iz “težnje subjekta da sebe definira” (str. 20—22). No,
pritom se “odbacuje steznik” pa se umjesto o identifikaciji ili afilijaciji fantazira
dejan jović O čemu govorimo kada govorimo o identitetu? 235

o stabilnosti i trajnosti nekog identiteta-u-vremenu, pri čemu se istodobno
tvrdi da je nacija bila u hibernaciji, u “tamnici naroda” ili u “dubokoj jami”, da-
kle – da nije bila, ili barem nije bila svjesna same sebe. Svakako nije bila subjekt,
jer onaj koji sanja nije svjestan sebe dok sanja – a iz toga se postavlja i pitanje:
može li nacija biti objekt, određena izvana i to a posteriori, kad se probudi?
Autor stoga s pravom postavlja pitanje: “gdje smo bili i što smo bili od 925. do
1991?” (str. 40), i “tko smo to bili mi prije nego što smo mi nama postali?”. I
kako smo postali to što smo “oduvijek bili”? Kako smo to oduvijek ovdje (str.
44), te možemo li biti “prisutni u odsutnosti”?
Naravno, moguće je odgovoriti da se identiteti mijenjaju s vremenom, ili
se čak i potpuno rekonstruiraju, kao što se rekonstruirao Tezejev brod. No, je
li potpuno obnovljen brod i dalje Tezejev? Može li se istodobno biti potpuno
promijenjen i ostati isti? Može li se i biti i ne biti? Odgovor koji navode ideolo-
zi nacionalizma – da se hibernacijom može premostiti jaz između biti i ne biti
– ne zadovoljava autora ove knjige, koji tezu o milenijalnom snu drži “sadržaj-
no praznom a značenjski neodrživom”. Pa ipak, ona ima svoje zagovornike i
promotore – ne samo u politici nego i u akademskom svijetu. Ako, međutim,
pojam identiteta ne zadovoljava – a posebno kad ga se koristi na način da pret-
postavlja trajnost i subjektivnost – što su alternative?
U drugom dijelu knjige, autor predstavlja neke od njih, testirajući – u obli-
ku kritičkih prikaza knjiga i članaka – alternativne pojmove koji bi mogli biti
manje problematični jer su precizniji. Počinje člancima Line Veljaka i Borana
Berčića, pri čemu više prigovara Veljaku nego Berčiću, kod kojeg cijeni istica-
nje razlike između uloga i identiteta. Potom se osvrće na pojmove identifikacija i
klasifikacija kao moguće zamjene za identitet, analizirajući doprinose Alexan-
dra Maxwella, i – preko njega – Siniše Maleševića, istaknutog sociologa koji je
također skeptičan prema pojmu identiteta. Petković je najbliži Rogersu Bruba-
keru i Fredericu Cooperu, dvojici autora koji – baš kao i on – odbacuju pojam
identiteta tvrdeći da je neupotrebljiv, a uz to i nametnut iz političkog diskursa i
to s prilično jasnim namjerama – da se opravda djelovanje nacionalista-oportu-
nista (Petković u ovu kategoriju smješta Slobodana Miloševića) i nacionalnih
poduzetnika (Franje Tuđmana). Ti nacionalisti “ne trebaju misleća bića, treba
im poslušan puk” (str. 93), ali misleća bića nemaju nikakvog razloga povlađi-
vati im. Brubaker i Cooper drže da bi bolje bilo govoriti o samorazumijevanju ili
samospoznaji, koje opisuju kao “situiranu subjektivnost: osjećaj pojedinca koji
(osjećaj) mu govori tko je on, mišljenje jedinke o sebi” (str. 111). Naglašavaju

i element jake solidarnosti – opisujući ga kao emocionalan osjećaj pripadnosti
grupi. Čak i pojmovi kao što su zajedništvo, sličnost, povezanost i grupnost bolji
su od identiteta.
Petković potom prikazuje i doprinose Carol Rovane, prije svega u osvje-
štavanju problema disocijativnog poremećaja identiteta, odnosno umnože-
nosti osoba unutar jednog ljudskog bića. Potom naglašava i važnost teorijskog
doprinosa Davida A. Hollingera, koji ga je inspirirao na zaključke o apsurdnosti
prihvaćanja identiteta koji su apstraktni, involontarni, često lažni, naslijeđeni,
rođenjem zatečeni i izvana nametnuti (kao što je nacionalna identifikacija),
dok se istodobno ono konkretno i dobrovoljno odabrano odbacuje i redikuli-
zira. Kao primjer, Petković navodi sljedeće: “U najmanju je ruku smiješno da
netko tko se, recimo, poistovjeti s ljudima koji piju čaj u pet popodne i tako,
u procesu identifikacije s njemu po afinitetima sličnima, iskonstruira svoj
‘identitet’ pa kada ga netko pita ‘tko si ti?’, a on odgovara: ‘popodnevni čajopija’,
automatski postane predmetom sprdnje, dok njegov susjed koji, primjerice, na
pitanje ‘tko si ti?’ odgovara ‘Hrvat’ ispada apsolutno normalan” (str. 133).
Čitajući Hollingera, Petković naglašava i ulogu države kao moćnog iden-
tifikatora – prije svega stoga što nas upućuje na to što je “normalno” a što nije,
primjerice, kroz opcije koje nam daje u popisu stanovništva. Kroz njega, ali
i kroz javne diskurse o dopuštenim i nedopuštenim odgovorima na pitanje:
“tko si?”, država provodi nasilje nad slobodnom voljom pojedinaca. Petković
naglašava da se tu ne radi o slobodi izbora koliko o “stvaranju uvjeta za segre-
gaciju” a u ekstremnim situacijama iz prošlosti (npr. NDH i Treći Reich) radilo
se i o uvjetima za eliminaciju (str. 136.). U cijeloj je knjizi Petković izrazito
kritičan prema nacionalizmu kao praksi i ideologiji, a na nekim mjestima ula-
zi u izravne polemike i razarajuće kritike glavnih aktera takvih politika. Ideja
stavljanja ljudi na mjesta koja su im namijenjena u konstrukcijama kao što su
“identiteti” i “identitetske politike” na kraju rezultira u potrazi za dežurnim
krivcima koji tako postaju dežurne žrtve (str. 139.).
U završnom dijelu knjige – koja bi možda bila još bolja da ima i (ma-
kar kratak) autorov zaključak – Nikola Petković se osvrće na jednu možda
prihvatljivu verziju korištenja pojma “identitet”, koju je kroz ideju o “socijal-
nim identitetima” razvio Amartya Sen, koji koristi ideju socijalnog identiteta
nasuprot ideji komunitarističkih, tribalnih identiteta, da bi naglasio potrebu
“aktivne svijesti o Drugome”, odnosno “svijesti o savjesti” (str. 161.). Premda
pojam ostaje sporan i nejasan, Petković priznaje Senu inovativnost i u tom
dejan jović O čemu govorimo kada govorimo o identitetu? 237

smislu čini neku vrstu iznimke, dopuštajući premda ne i prihvaćajući ga. Na
samom kraju knjige, vodi nas kroz glavne teze Akeela Bilgramija, koji nagla-
šava razliku između “prvog lica” (ja) i “trećeg lica” (on/ona), odnosno na jaz
između toga kako vidimo sebe i kako nas vide drugi. Bilgrami upozorava na
“višak identiteta” – npr. na različitost između vlastitog viđenja sebe i slike o
nama koju razvijaju drugi, te zaključuje da je “pristajanje na treće lice odjek
glasa subjekta koji pristaje na to da bude objekt” (str. 203).
Knjiga Nikole Petkovića, koja je nastala iz želje i potrebe da se dubinski
razmotri pojam kojeg mnogi možda olako preuzimaju bez definiranja i objaš-
njenja, koristan je doprinos ne samo rječniku društvenih znanosti i humani-
stičkih studija, nego i studijama nacionalizma, metodologije, logike i filozofije.
Napisana na visokoj akademskoj razini, Petkovićeva knjiga identificira i
potom skoro u potpunosti otvara problem kojim se bavi da bi potom ponudila
neka moguća rješenja, odnosno alternative. Pritom ne nudi eksplicitno neko
svoje rješenje, premda je jasno koje su mu alternative prihvatljivije od posto-
jeće (zlo)upotrebe pojma identitet. To neće iz upotrebe izbaciti pojam identiteta,
ali će nas koji ga koristimo natjerati da razmislimo i detaljnije objasnimo što
točno njime i njegovom upotrebom mislimo. Srećom, sada imamo knjigu na
koju se pritom možemo pozvati i na koju možemo uputiti sve koji žele saznati
o kojim se dilemama i o kakvim se zamkama radi u ovom slučaju. Na tome
smo zahvalni autoru i izdavaču ove izvrsne knjige.
Dejan Jović

O autorima
Filip Škiljan kom univerzitetu u Pragu. Produžena ver-
zija njegovog master rada objavljena je kao
Filip Škiljan je viši znanstveni suradnik knjiga pod naslovom Prije Tita: Frakcijske
u Institutu za migracije i narodnosti u borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936
Zagrebu. Radio je kao kustos u Spomen — 1940 (Zagreb: Srednja Europa, 2020).
području Jasenovac, kao voditelj Arhiva
Srba u Srpskom narodnom vijeću te e-mail: guzvica.stefan@gmail.com
trenutno kao viši znanstveni suradnik u
Institutu za migracije i narodnosti. Bavi
se Drugim svjetskim ratom, usmenom Krešimir Dabo
poviješću i nacionalnim manjinama u
Hrvatskoj. Autor je dvadesetak knjiga. Krešimir Dabo završio je preddiplomski
studij ekonomije, na Zagrebačkoj školi
e-mail: filip.skiljan@imin.hr za menadžment. Specijalistički stručni
diplomski studij Upravljanje poslovnim
komunikacijama završio je na Veleučilištu
Vinko Drača Vern, a drugi diplomski, sveučilišni studij
završio je pri Sveučilištu Sjever, na studiju
Vinko Drača je doktorand na doktorskom komunikacijskih znanosti i odnosa s javno-
studij moderne i suvremene hrvatske po- šću. Doktorirao je u području društvenih
vijesti u europskom i svjetskom kontek- znanosti, polje informacijsko-komunika-
stu Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bavi cijske znanosti, grana komunikologija pri
se historijskom imagologijom, poviješću Sveučilištu Josipa Jurja Strossmayera u Osi-
psihijatrije i kulturnom poviješću emoci- jeku. Profesionalnu karijeru počeo je na po-
ja. Suradnik je na projektu “Devedesete” dručju novinarstva, radeći u uredništvima
Arhiva Srba u Hrvatskoj. nekoliko medijskih kuća, počevši od Radio
Studenta, pa do Hrvatskog radija, Televizije
e-mail: vinko.draca@gmail.com Z1 do RTL Televizije. Na mjesto ravnatelja
Ansambla LADO imenovan je 1. siječnja
2015. s mandatom od četiri godine. Kao
Stefan Gužvica vanjski suradnik predaje na Veleučilištu
Vern i na Hrvatskom katoličkom sveučili-
Stefan Gužvica (1993) je doktorand štu kolegije vezane uz odnose s javnošću,
na Univerzitetu u Regensburgu, gdje marketing i menadžment manifestacija.
piše disertaciju pod radnim naslovom Zaposlen je kao viši predavač i pročelnik
Sickle without a Hammer: Revolution and odjela turizma na Edward Bernays Visokoj
Nation-Building in the Balkans, 1900s — školi za komunikacijski menadžment.
1930s, pod mentorstvom profesora Ulfa
Brunnbauera. Prethodno je masterirao e-mail: kresimir.dabo@bernays.hr
na Centralnoevropskom univerzitetu u
Budimpešti i diplomirao na Anglo-američ-
autori 239
Željko Karaula
Željko Karaula (Bjelovar, 1973.) hrvatski

je povjesničar i autor. Njegov znanstve-
ni fokus usredotočen je u istraživanje
novije hrvatske i jugoslavenske povijesti.
Doktorirao je 2015., a iduće godine stekao
zvanje znanstvenog suradnika. Tijekom
doktorskog studija dobio je nekoliko
stipendija za istraživanje u Crnoj Gori i
Njemačkoj, a njegove knjige su nagrađene
s nekoliko nagrada (između ostalog knjiga
o Domovinskom ratu u Daruvaru “Srebr-
nom poveljom Matice hrvatske za 2021.
godinu”), dok je 2018. dobio u rodnom
gradu nagradu za znanost “Pečat Grada
Bjelovara”. Napisao je 10 znanstvenih mo-
nografija i uredio isto toliko knjiga. Uredio
je Dnevničke zapise Alojzija Stepinca
1934. — 1945. : iz arhiva UDBA-e, Zagreb
2020. U okviru Zavoda HAZU Bjelovar
voditelj je projekta “Povijest gradova Bje-
lovarske-bilogorske županije” te vanjski
znanstveni suradnik toga Zavoda. Također
je glavni urednik znanstvenog časopisa
Zbornik Janković ogranka MH u Daruvaru.
Član je Družbe hrvatskog zmaja i Društva
hrvatskih književnika.
e-mail: historik2000@gmail.com
Davorka Turk
Davorka Turk, mirovna radnica, članica

Centra za nenasilnu akciju, Sarajevo-Beo-
grad. Zagrepčanka rođena u Novom Sadu.
Diplomirala sociologiju na Filozofskom
fakultetu u Zagrebu, vlasnica 20-godišnjeg
radnog iskustva u Informativnom progra-
mu Hrvatske televizije. Od 2012. radi i živi
u Sarajevu.
e-mail: davorka@nenasilje.org

Upute
autorima
Tragovi su znanstveni/naučni časopis za u znanstveno zvanje) iz područja kojim
srpske i hrvatske teme koji izlazi dvaput se rad bavi. Konačnu odluku o objavljiva-
godišnje: u svibnju/maju i u studenom/ nju – na prijedlog glavnog i odgovornog
novembru. Časopis je po svom karakteru urednika – donosi uredništvo.
multidisciplinaran i interdisciplinaran,
pa objavljuje radove iz raznih područja Zaprimanje i uređivanje radova, kao ni
društvenih i humanističkih znanosti, njihovo objavljivanje se ne naplaćuju.
kao što su: povijesne znanosti, političke Prihvaćeni članci se prije objavljivanja
znanosti, sociologija, filozofija, lingvistika, uređuju po visokim standardima profesi-
povijest umjetnosti, ekonomija, etnolo- onalizma i etike, uz aktivno sudjelovanje
gija, antropologija, međunarodni odnosi, autora u tom procesu.
područne studije i dr. Fokus časopisa je na
srpskim i hrvatskim temama u suvreme- Slanjem rukopisa Tragovima autori (auto-
nosti i prošlosti. Od autora se očekuje da rice) jamče da rukopis koji su poslali nije
pri slanju rukopisa časopisu vode računa o u procesu ocjenjivanja za objavljivanje u
karakteru časopisa i temama kojima se on nekom drugom časopisu ili u zborniku.
bavi. Detaljniji opis profila časopisa može Ako su dijelovi rada objavljeni u okviru
se pronaći u uvodniku prvog broja, objav- drugih publikacija ili su bili dio doktor-
ljenom pod naslovom Čemu Tragovi?. skih disertacija, autori moraju označiti te
Uz znanstvene/naučne radove (izvorne dijelove i navesti punu referencu i opseg
i pregledne, te prethodna priopćenja), istovjetnosti. Autori jamče za izvornost
časopis Tragovi objavljuje i studije, eseje, rada, te za poštivanje profesionalnih i
polemičke osvrte, prikaze knjiga, bilješke etičkih kodeksa. Časopis zadržava pravo
o znanstvenim skupovima i događajima, provjere izvornosti pomoću anti-plagija-
te druge relevantne informacije u vezi s torskih softverskih programa.
glavnim temama koje obrađujemo.
Radovi se objavljuju na hrvatskom i srp- Radovi se dostavljaju e-mailom na adresu:
skom jeziku, odnosno na onoj verziji tog tragovi.redakcija@gmail.com.
jezika kojom su napisani. Uz znanstvene
članke objavljuju se i sažeci na jeziku na Poželjno je da radovi budu sljedećih
kojem je rad napisan, te na engleskom jezi- opsega: znanstveni članci koji pretendiraju
ku, kao i pet ključnih riječi koje najpreci- na status izvornog znanstvenog rada od
znije upućuju čitatelja u sadržaj rada. 8.000 do 11.000 riječi, pregledni članci
U procesu ocjene rada pred njegovo even- od 4,000 do 6,000 riječi, osvrti i eseji od
tualno objavljivanje u časopisu provodi se 5,000 do 8,000 riječi, a prikazi knjiga
postupak višestrukog anonimnog recen- od 800 do 1,500 riječi. Studije mogu biti
ziranja rukopisa. Recenzenti su stručnjaci i veće po opsegu. Članke treba predati u
(znanstvenici s odgovarajućim izborom elektroničkom obliku, oblikovane onako
upute autorima 241

kako su formatirani objavljeni članci u Literatura se abecednim redom i bez
našem časopisu. Oni trebaju sadržavati: rednih brojeva navodi na kraju članka i to
1) ime i prezime autora, naslov, sažetak na ovako:
izvornom jeziku na kojem je rad napisan,
pet ključnih riječi, 2) sam rad, koji je Za knjige:
podijeljen – ako to autor želi – u pojedina Majski, B. (ur.). 1976. Vukovarska komuna
poglavlja, pri čemu autor predlaže naslove 1945-75. Turistkomerc. Zagreb.
poglavlja, 3) popis literature i izvora,
4) naslov rada te sažetak i ključne riječi Za priloge objavljene u zborniku:
na engleskom jeziku, i 5) kratku bilješku Petrač B. i Zmaić K. 2003. Veličina gospo-
o autoru – od najviše tri rečenice – uz koju darstva u funkciji robnosti poljoprivrednih
ide i e-mail adresa autora. proizvoda, u: Štambuk, M. i Šundalić, A.
(ur). Razvojne perspektive ruralnog svijeta
U Tragovima koristimo fusnote, a ne end- Slavonije i Baranje. Institut društvenih
note. Autori ih trebaju koristiti za navođe- znanosti Ivo Pilar. Zagreb: 195-206.
nje arhivskih i internetskih izvora poput
novinskih članaka ili članaka objavljenih Za članak u časopisu:
na portalima, ali ne i za pune bibliografske Pejaković, T. 2016. Biološki sastav i stare-
jedinice kad se radi o knjigama, člancima u nje stanovništva Vukovarsko-srijemske
časopisima ili poglavljima. Te bibliografske županije 1961.-2011., Hrvatski geografski
jedinice navode se u popisu literature na glasnik, 78 (1): 125-158.
kraju članka. Isto se odnosi i na neobjav-
ljene izvore, kao što su disertacije, pisana Za korporativni izvor:
izlaganja na konferencijama ili sl. Country Report: Croatia. 2018. Economist
Intelligence Unit. London.
Grafički prilozi (tablice, grafikoni i sl.)
trebaju biti uključeni u sam članak, ako je Za disertacije koje nisu objavljene kao
to moguće. Slike i kompliciraniji vizualni knjige:
dodaci mogu biti izdvojeni u posebne Marko Petrović. 2013. Politička kultura u
dokumente i poslani uz članak, s tim što u doba socijalizma. Neobjavljena disertacija,
tom slučaju treba jasno označiti gdje bi ih Fakultet političkih znanosti. Zagreb.
trebalo objaviti u samom članku.
U slučaju uključivanja priloga iz nekog Za mrežni izvor koji ima autora:
drugog izvora, autori su sami dužni osigu- Butković, F: Za izgradnju kanala Du-
rati dopuštenje. nav-Sava treba nam 850 milijuna eura,
Slobodna Dalmacija, 29. veljače 2016.
http://www.slobodnadalmacija.hr/
Citiranje i navođenje literature novosti/hrvatska/clanak/id/303884/but-
kovic-za-izgradnju-kanala-dunav-sava-tre-
Reference u članku treba navoditi u za- ba-nam-850-milijuna-eura, Pristupljeno:
gradama ako se radi o člancima, knjigama, 11. listopada 2016.
zbornicima i neobjavljenim radovima, i to
ovako: (Marković, 2016), odnosno (Mar- Pri navođenju više različitih radova istog
ković i Petrović, 2016: 32), ili (Marković u autora objavljenih iste godine, koriste se –
Petrović, 2016: 30). uz navođenje godine – i oznake a, b,

i sl: npr. (Marković, 2014a) i (Marković, kakav oblik diskriminacije prema drugim
2014b). Za radove koji imaju više izdanja, autorima. U člancima koji imaju dva ili
a posebno ako je izdanje iz kojeg se citira više autora, odgovornost je na svim auto-
objavljeno mnogo kasnije od izvorne rima da jasno razriješe međusobne odnose
godine objavljivanja, navode se i godina u pogledu autorstva, prije nego što rad po-
prvog izdanja i godina onog izdanja iz ko- šalju u proces odlučivanja za objavljivanje
jeg autor citira: npr. Kant (1781/2012: 43). u Tragovima. Eventualni sukobi interesa
Autori moraju osigurati konzistentnost moraju biti jasno naznačeni, a autori mora-
pri navođenju izvora i sastavljanju popisa ju poštovati autorska prava drugih autora.
literature. U popis literature uključuju Članci koji ne poštuju ta načela neće biti
se samo radovi na koje se autor u članku objavljeni u ovom časopisu.
referira ili ih citira, a ne i oni radovi koji su
možda poslužili u procesu zaključivanja ali
ih nema među referencama u članku.
Autorska prava
Autori zadržavaju autorska prava za

članke objavljene u časopisu, ali svojim
pristankom na objavljivanje daju časopisu
pravo prvog objavljivanja u tiskanom
i elektroničkom formatu. Uredništvo
očekuje da se pri svakom eventualnom
daljnjem objavljivanju članaka objavljenih
u našem časopisu navede referenca na
izvorno objavljen članak, te da se o tome
prije objavljivanja informira urednika. Ča-
sopis ne dopušta prenošenje većih dijelova
ili cijelog članka objavljenog u Tragovima
trećim osobama (fizičkim i pravnim) bez
eksplicitne suglasnosti autora.
Etičnost
Uredništvo Tragova primjenjuje visoke

etičke i profesionalne standarde, koji
uključuju nultu razinu tolerancije prema
plagiranju, falsificiranju, fabriciranju
činjenica, namjernom pogrešnom ili
manipulativnom navođenju izvora,
nenavođenju izvora ili prisvajanju kao
svojih tuđih ideja i zaključaka. Ne tolerira
se govor mržnje ili omalovažavanje, te bilo
upute autorima 243

Tragovi Broj6 10 Cijelibroj

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tragovi Broj6 10 Cijelibroj

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Tragovi

TRAGOVI – Časopis za srpske i hrvatske teme

Prilozi objavljeni u časopisu Tragovi referiraju se u akademskim bazama:

Ovaj broj Tragova objavljen je uz potporu Ureda za ljudska prava

Identitet, stradanje, sjećanje

Autor na temelju usmenih iskaza prikupljenih na terenu na području Bilogore

KLJUČNE RIJEČI: Grubišno Polje; Bjelovar; Bilogora; identitet; asimilacija; Srbi;

Kratki povijesni uvod – fragmenti povijesti Srba

P odručje Grubišnog Polja i Bjelovara nalazi se pod južnim obroncima Bilo-

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 7

Prvi preci današnjih Srba na području sjeverozapadne Hrvatske, odnosno u

Brojnija doseljavanja pravoslavnih na područje Varaždinskog generalata

Na području koje su držali Osmanlije na prostoru današnje istočne Bilogore,

8 TRAGOVI, god. 4, br. 1

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 9

Austrijske vlasti morale su obećati novonaseljenima stanovnicima ista prava

Za povijest bjelovarskog i grubišnopoljskog kraja te za povijest Srba u Hrvat-

10 TRAGOVI, god. 4, br. 1

Jedan od fragmenata povijesti Srba Varaždinskog generalata priča je o Seve-

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 11

18 — 19. stoljeće na području Bjelovara i Grubišnog Polja

Marija Terezija 1772. proglašava Bjelovar gradskom općinom s posebnim povla-

Istraživanje nacionalnog identiteta

U kolektivnom sjećanju pripadnici nacionalne zajednice osmišljavaju svoju

12 TRAGOVI, god. 4, br. 1

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 13

14 TRAGOVI, god. 4, br. 1

1. Koliko su Srbi na Bilogori držali do antifašizma?

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 15

Prosječna srpska obitelj na području istočne Bilogore uoči Drugog svjetskog

16 TRAGOVI, god. 4, br. 1

Kram u bilogorskim selima

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 17

18 TRAGOVI, god. 4, br. 1

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 19

Krsne slave pravoslavnih Srba na Bilogori

9 Podatke je prikupio Ranko Radelić iz Pupelice.

20 TRAGOVI, god. 4, br. 1

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 21

22 TRAGOVI, god. 4, br. 1

Rođenja u pravoslavnim kućama na Bilogori

Žene su u seljačkim obiteljima prije Drugog svjetskog rata uglavnom rađale

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 23

24 TRAGOVI, god. 4, br. 1

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 25

26 TRAGOVI, god. 4, br. 1

Svadba kod pravoslavnih žitelja Bilogore

Podatak da je 1905. na području istočne Bilogore bilo 3.374 braka od kojih

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 27

28 TRAGOVI, god. 4, br. 1

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 29

30 TRAGOVI, god. 4, br. 1

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 31

32 TRAGOVI, god. 4, br. 1

Sekundarni elementi nacionalnog identiteta

Od sekundarnih elemenata nacionalnog identiteta Srba na Bilogori treba

10 Najveći dio informacija o svadbi na Bilogori vidi u: Radelić (2012).

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 33

Sjećanje na ratna stradanja 1941. — 1945.,

Stradanja Srba u vrijeme Drugog svjetskog rata uvelike su odredila njihov

34 TRAGOVI, god. 4, br. 1

filip škiljan Identitet, stradanje, sjećanje i asimilacija Srba 35

R. br. Način stradanja Broj žrtava