Nisu Svi Bili Slijepi

ko-obavještajnih
a (Amerikanci to
p state – podze-
ava) koje – mimo
tski izabranih čel-
dređuju što će se i
Nisu svi
ti. I događati.
stream-mediji, oni
e nekada – s raz-
najviše vjerovalo
u i profesionalni
ostojni, danas su
(bili) slijepi
o u službi već
utih financijskih
štajnih struktura.
toje i društvene
nternetski porta-
tom području vla-
šarolikost (nije to,
onih Maovih ”ti-
etova”) da “kon- Tomislav Jakić
nformacija” mora
bar prethodni pre-
stanjem stvari da
iko-toliko mogao ako sam barem mislio) prethodni pregled nad sta- kolumne u ovoj su knjizi politike ove ili one
ati i znati kome da “za svoju dušu”, nakon njem stvari da bi se koliko- objavljene onako kako su lje, a zapravo intrum
a tko mu bezočno što sam odlučio povući -toliko mogao orijentirati napisane kada su napisane, financijsko-obavješta
– mi živimo u eri se i prestati objavljivati, i znati kome da vjeruje, a naravno aktualnim povo- zajednica (Amerikan
zgađen atmosferom koja tko mu bezočno laže. Jer – dima, te pod onim naslo- zovu deep state – po
kakafoniji koja se me okruživala. Ali nisam mi živimo u eri laži. vima koje sam im ih ja dao mna država) koje – m
ja kao medijska izdržao; nastavio sam, sve U takvoj kakafoniji koja se (neki su mediji mijenjali demokratski izabranih
malo je onih koji uznemireniji razvojem do predstavlja kao medijska naslove). I nerijetko, mada nika – određuju što će
stencijalno ucije- gađaja u Hrvatskoj, ali i u sloboda malo je onih koji se bave svjetskim pitanji- kako raditi. I događati
se usude pisati i Evropi i u svijetu. I neka nisu egzistencijalno ucije- ma, sadrže izravne aluzije, Tzv. minstream-medij
u skladu s onime sve to ostane zapisano i njeni, pa se usude pisati i odnosno reference, na sta- kojima se nekada – s
, vide i čuju, i što zapamćeno! Za koga? Ne govoriti u skladu s onime nje u Hrvatskoj i na hrvat- logom – najviše vjero
u toga zaključuju. znam. Za koje vrijeme? Ne što znaju, vide i čuju, i što sku politiku. Posljednji dio jer bili su i profesio
i su mediji koji će znam ni to, ali doći će opet na temelju toga zaključuju. knjige sadrži neobjavljene i vjerodostojni, dana
azmišljanja htjeti doba razumnih judi, nezat A i rijetki su mediji koji će kolumne, tekstove što sam evidentno u službi
Imao sam kroz rovanih mržnjom i neto njihova razmišljanja htjeti ih pisao (tako sam barem spomenutih financi
reću što sam ipak lerancijom, otvorenih za objaviti. Imao sam kroz mislio) “za svoju dušu”, i obavještajnih struk
bjavljivati na stra- prave vrijednosti društva godine sreću što sam ipak nakon što sam odlučio po- Da, postoje i društ
tjednika Novosti dostojnog čovjeka. I oni će mogao objavljivati na stra- vući se i prestati objavlji- mreže i internetski p
lni srpski tjednik) to razumjeti, makar to bilo nicama tjednika Novosti vati, zgađen atmosferom li, ali na tom području
talu novosti.com, i nekog dalekog dana. (samostalni srpski tjednik) koja me okruživala. Ali ni- da takva šarolikost (ni
lima tacno.net iz Osnovno, međutim, što i na portalu novosti.com, sam izdržao; nastavio sam, nažalost, onih Maovih
forum.tm iz Zag- želim reći, a to i jest svrha na portalima tacno.net iz sve uznemireniji razvojem suću cvjetova”) da “
onji su uglavnom pojavljivanja ove knjige Mostara i forum.tm iz Zag- događaja u Hrvatskoj, ali i zument informacija”
tekstove iz No- (izražena i samim naslo reba (potonji su uglavnom u Evropi i u svijetu. I neka imati dobar prethodn
bilo je i tekstova vom), jest da je u ovim ruž prenosili tekstove iz No- sve to ostane zapisano i gled nad stanjem stva
sključivo za njih), nim vremenima bilo malo, vosti, no bilo je i tekstova zapamćeno! Za koga? Ne bi se koliko-toliko m
ublikaciji Koordi- premalo onih koji su na pisanih isključivo za njih), znam. Za koje vrijeme? Ne orijentirati i znati kom
rvatskih društava vrijeme vidjeli, shvaćali, kao i u publikaciji Koordi- znam ni to, ali doći će opet vjeruje, a tko mu bez
tva “Glas narodne ispravno procjenjivali, toč nacije hrvatskih društava doba razumnih judi, nezat- laže. Jer – mi živimo
ije” te glasilu Srp- no zaključivali i – upozo prijateljstva “Glas narodne rovanih mržnjom i neto- laži.
svjetnog i kultur- ravali. Nažalost, u politič diplomacije” te glasilu Srp- lerancijom, otvorenih za U takvoj kakafoniji ko
štva “Prosvjeta”. kim strukturama, kako u skog prosvjetnog i kultur- prave vrijednosti društva predstavlja kao med
jući prijateljskoj Hrvatskoj tako i u svijetu, nog društva “Prosvjeta”. dostojnog čovjeka. I oni će sloboda malo je onih
prof. Enisa Baj- za takve poglede na stva Zahvaljujući prijateljskoj to razumjeti, makar to bilo nisu egzistencijalno u
ća (Sveučilište u ri nije bilo sluha. Dapače, podršci prof. Enisa Baj- i nekog dalekog dana. njeni, pa se usude pi
eki od tih tekstova slobodnomisleći ljudi bili rektarevića (Sveučilište u Osnovno, međutim, što govoriti u skladu s o
i su i na portalima su sumnjivi (bili su “strani Beču), neki od tih tekstova želim reći, a to i jest svrha što znaju, vide i čuju,
jeta. Sve kolumne plaćenici”, “ruski agenti”, objavljeni su i na portalima pojavljivanja ove knjige na temelju toga zaklju
knjizi objavljene “korisni idioti”, “udbaši”, širom svijeta. Sve kolumne (izražena i samim naslo- A i rijetki su mediji ko
ako su napisane “komunjare” ili pak “jugo u ovoj su knjizi objavljene vom), jest da je u ovim ruž- njihova razmišljanja h
napisane, naravno nostalgičari”). Ovi su teks onako kako su napisane nim vremenima bilo malo, objaviti. Imao sam
m povodima, te tovi stoga neka vrsta ”glasa kada su napisane, naravno premalo onih koji su na godine sreću što sam
m naslovima koje vapijućeg u pustinji” (uz aktualnim povodima, te vrijeme vidjeli, shvaćali, mogao objavljivati na
Tomislav Jakić
NISU SVI (BILI) SLIJEPI
izdavač: Srpsko narodno vijeće, Gajeva 7/1, Zagreb

za izdavača: Milorad Pupovac
urednica: Aneta Lalić
prijelom: Ruta
tisak: it-graf
naklada: 300
isbn 978-953-7442-38-5
Zagreb, jun 2018.

Tomislav Jakić
NISU SVI
(BILI) SLIJEPI
Odabrane kolumne
s a d r ž a j
11 Umjesto autorova uvoda

15 Predgovor (Zlatko Dizdarević)
prvi dio 21 Car je gol (11. 3. 2013.)

Svijet u kojemu 25 Neprijatelja mora biti (22. 3. 2013.)
živimo 28 Anatomija licemjerja (27. 10. 2013.)
31 Laž inaugurirana kao politika (16. 2. 2015.)
35 Laž je istina (21. 8. 2015.)
39 U čijem je to interesu? (26. 3. 2018.)
45 Svijet laži ili lažni svijet (11. 08. 2018.)
drugi dio 51 Jadna Evropa (25. 5. 2015.)

Evropa 55 Pirova pobjeda (13. 7. 2015.)
59 Evropa je umrla (23. 10. 2015.)
64 Desnica maršira Evropom (14. 3. 2016.)
68 Sjedinjene Države Evrope? (10. 12. 2017.)
72 Bio sam u Evropi (01. 07. 2018.)
treći dio 79 Proljeće hladnoga rata? (23. 3. 2014.)

Istok – Zapad 83 Medvjed i tajga (1. 11. 2014.)
89 Poker s Putinom (2. 12. 2014.)
93 Bauk zvan RT (12. 4. 2015.)
97 “Ruska agresija” – kome to treba? (8. 2. 2016.)
101 Kobna privlačnost sukoba (5. 6. 2016.)
četvrti dio 107 Izbori made in usa (5. 11. 2013.)
Sjedinjene 110 Predsjednik Trump? (22. 7. 2016.)
Američke 114 Odlazak tužnog Predsjednika (5. 11. 2016.)
Države 118 Quo vadis Amerika? (18. 11. 2016.)
124 Trumpov zaokret (22. 1. 2017.)
128 Trumpov trenutak istine (8. 4. 2017.)
132 Amerika prva? Ne – Amerika sama (16. 12. 2017.)
135 Washington – stožer za novi rat (12. 4. 2018.)
peti dio 141 NATO hoće svoj rat (5. 11. 2013.)
Bliski istok 145 Mira ne smije biti (27. 10. 2013.)
149 Izrael, Gaza i antisemitizam (4. 8. 2014.)
157 Gaf, istina i licemjerje (6. 10. 2014.)
161 Izbjeglice u zamci licemjerja (27. 4. 2015.)
165 Violina iz Palmire (13. 5. 2016.)
169 Mosul (ni)je Alepo (1. 3. 2017.)
šesti dio 175 Je li Hrvatska kolonija? (14. 10. 2013.)

Mi 180 Hrvatska – vjerska država? (5. 11. 2013.)
184 Hoćete činjenice? Evo vam ih! (24. 11. 2013.)
188 Rekvijem za Zagreb (5. 2. 2014.)
193 (Š)to nas (ne) zanima? (23. 4. 2014.)
197 (Anti)fašizam naš svagdanji (19. 5. 2014.)
201 Lustracija, denacifikacija i... (21. 5. 2014.)
207 Kamo bi nas oni odveli? (27. 10. 2014.)
211 Zloslutno hukanje s Markovog trga (17. 2. 2015.)
215 Davni (ili ipak) aktualni razgovori (29. 6. 2015.)
220 Nikada! (21. 9. 2015.)
227 Ja se znam prekrižiti... (12. 4. 2016.)
235 3 Jasenovca i 2 Hrvatske (28. 4. 2016.)
239 Ovakva Hrvatska nije slučajna (25. 8. 2016.)
243 Tko izdaje Hrvatsku? (10. 11. 2016.)
248 Na margini jedne smrti (12. 12. 2016.)
252 Bio jednom Tito. Bio? (9. 5. 2017.)
257 Ime se može ukinuti, povijest – ne (3. 7. 2017.)
sedmi dio 263 Fijasko dvoje amatera (26. 9. 2017.)
neobjavljeni 268 Izgubljene bitke Hrvatske (3. 9. 2017.)
tekstovi 272 Odjek pucnjeva iz Las Vegasa (3. 10. 2017.)
276 Neznanje, glupost ili namjera (4. 10. 2017.)
280 Katalonci (ni)su Hrvati (6. 10. 2017.)
284 Besmisleni posjet (11. 10. 2017.)
289 Predsjednica s dva lica (19. 10. 2017.)
293 Kurz je kratak (2. 11. 2017.)
297 Poraz (17. 11. 2017.)
301 Katarza (5. 12. 2017.)
307 Pogovor (Goran Borković)
309 Indeks imena

NISU SVI
(BILI) SLIJEPI
umjesto autorova uvoda
Š
to imaju reći o mojim kolumnama što sam ih objavljivao godi-
nama, ali – iz razumljivih razloga – samo u nekoliko medija, pre-
puštam piscima predgovora, odnosno pogovora ovoj knjizi. Sebi,
kao autoru tekstova sakupljenih u knjizi koju, poput neke vrste
nekrologa novinarstvu kakvoga sam poznavao, predajem javnosti,
uzimam za pravo da kažem zašto se knjiga uopće pojavljuje.
Svjedoci smo, naime, paradoksalne situacije u kojoj mediji koji
bi trebali biti slobodni (i za koje se tvrdi da to jesu) postaju instrumen-
ti u ulozi politike ove ili one zemlje, a zapravo intrumenti financijsko-
-obavještajnih zajednica (Amerikanci to zovu deep state – podzemna
država) koje – mimo demokratski izabranih čelnika – određuju što će
se i kako raditi. I događati.
Tzv. minstream-mediji, oni kojima se nekada – s razlogom – naj-
više vjerovalo jer bili su i profesionalni i vjerodostojni, danas su evi-
dentno u službi već spomenutih financijskih i obavještajnih struktu-
ra. Da, postoje i društvene mreže i internetski portali, ali na tom po-
dručju vlada takva šarolikost (nije to, nažalost, onih Maovih ”tisuću
cvjetova”) da “konzument informacija” mora imati dobar prethodni
pregled nad stanjem stvari da bi se koliko-toliko mogao orijentirati
i znati kome da vjeruje, a tko mu bezočno laže. Jer – mi živimo u eri
laži.
U takvoj kakafoniji koja se predstavlja kao medijska sloboda
malo je onih koji nisu egzistencijalno ucijenjeni, pa se usude pisati i
govoriti u skladu s onime što znaju, vide i čuju, i što na temelju toga
zaključuju. A i rijetki su mediji koji će njihova razmišljanja htjeti ob-
12 umjesto autorova uvoda
javiti. Imao sam kroz godine sreću što sam ipak mogao objavljivati na
stranicama tjednika Novosti (samostalni srpski tjednik) i na portalu
novosti.com, na portalima tacno.net iz Mostara i forum.tm iz Zagreba
(potonji su uglavnom prenosili tekstove iz Novosti, no bilo je i teksto-
va pisanih isključivo za njih), kao i u publikaciji Koordinacije hrvat-
skih društava prijateljstva “Glas narodne diplomacije” te glasilu Srp-
skog prosvjetnog i kulturnog društva “Prosvjeta”. Zahvaljujući prija-
teljskoj podršci prof. Enisa Bajrektarevića (Sveučilište u Beču), neki
od tih tekstova objavljeni su i na portalima širom svijeta. Sve kolum-
ne u ovoj su knjizi objavljene onako kako su napisane kada su napisa-
ne, naravno aktualnim povodima, te pod onim naslovima koje sam im
ih ja dao (neki su mediji mijenjali naslove). I nerijetko, mada se bave
svjetskim pitanjima, sadrže izravne aluzije, odnosno reference, na
stanje u Hrvatskoj i na hrvatsku politiku. Posljednji dio knjige sadr-
ži neobjavljene kolumne, tekstove što sam ih pisao (tako sam barem
mislio) “za svoju dušu”, nakon što sam odlučio povući se i prestati ob-
javljivati, zgađen atmosferom koja me okruživala. Ali nisam izdržao;
nastavio sam, sve uznemireniji razvojem događaja u Hrvatskoj, ali i
u Evropi i u svijetu. I neka sve to ostane zapisano i zapamćeno! Za
koga? Ne znam. Za koje vrijeme? Ne znam ni to, ali doći će opet doba
razumnih ljudi, nezatrovanih mržnjom i netolerancijom, otvorenih
za prave vrijednosti društva dostojnog čovjeka. I oni će to razumjeti,
makar to bilo i nekog dalekog dana.
Osnovno, međutim, što želim reći, a to i jest svrha pojavljivanja
ove knjige (izražena i samim naslovom), jest da je u ovim ružnim vre-
menima bilo malo, premalo onih koji su na vrijeme vidjeli, shvaćali,
ispravno procjenjivali, točno zaključivali i – upozoravali. Nažalost, u
političkim strukturama, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, za takve
poglede na stvari nije bilo sluha. Dapače, slobodnomisleći ljudi bili
su sumnjivi (bili su “strani plaćenici”, “ruski agenti”, “korisni idioti”,
“udbaši”, “komunjare” ili pak “jugonostalgičari”). Ovi su tekstovi sto-
ga neka vrsta ”glasa vapijućeg u pustinji” (uz rijetke izuzetke koji ni
na što nisu mogli utjecati). Prepuštam, dakle, nekim budućim genera-
cijama (jer današnje su preko svake mjere zatrovane i indoktrinirane,
13 Tomislav Jakić
nisu svi (bili) slijepi
ispranih mozgova) da procijene u kojoj su mjeri bili u pravu oni koji

su doista branili pravo na slobodno razmišljanje, na etičnost i profe-
sionalnost struke koja je, bojim se, definitivno uništena, a koju sam
volio i smatrao životnim pozivom – novinarstvo.
U Zagrebu, u proljeće godine 2018.

Tomislav Jakić
predgovor
Udžbenik časnog
novinarstva
K
njiga kolumni Tomislava Jakića sugerira istinitost činjenice
pretočene u naslov: Nisu svi (bili) slijepi. Pred onim što se de-
šava unaokolo po svijetu i kod kuće. Nisu slijepi ni svi oni ko-
jima se serviraju laži i neistine pored zdravih očiju ni oni koji
te laži i neistine šire – novinarski. Mnogi među “kupcima ponuđenih
magli” vjerojatno i slute da su istine negdje drugdje, ali teško prona-
laze dokaze za ispravnost tih svojih šutljivih slutnji. Podjednako tako
nije malo ni novinara koji razumijevaju da su plaćeni da bi širili neisti-
ne, ali prodavanje duše nije više ni blizu stvar profesionalne časti kao
nekada, već nova realnost u cijelom svijetu. Oni među novinarima
koji ne pristaju na tu realnost i znaju što se može znati, to nastoje da
artikuliraju na pošten i zanatski jasan način. Takvi, iako su daleko od
većine, nisu spremni na prodaju vlastitog ljudskog i profesionalnog
digniteta. Oni i dalje više vjeruju vlastitim očima, činjenicama, isku-
stvu i pameti nego ciljanim nalozima. Nažalost, i u nekada istinski
respektabilnim medijima na cijeloj planeti sve ih je manje. Uostalom,
izmanipulirane “istine” odavno nisu tek namjenska piljarska laž, već
prije cilj novinarstva projektiranog interesa.
Čitajući kolumne Tomislava Jakića odabrane za ovu priliku, te-
ško se oteti utisku da čitate nešto što se sasvim približilo skoro pa
malom čudu u svijetu medija koji nas okružuje. Riječ je nečemu što
16 predgovor
je svojevrsni udžbenik pisanog novinarstva koje poštuje sve ono što

je “klasična” škola ovog zanata s razlogom bespogovorno zahtijevala:
jasno definirani povod teme, obaveznost preciznog odgovora na svih
pet školskih pitanja – ko, kad, gdje, kako i zašto – ali i više od toga.
Znanje, stav, edukativnost, kontekstualizaciju, dokumentiranost,
predviđanje...
Mnogi od ovih elemenata u današnjem novinarstvu gube se iz
različitih razloga. Ili zato što “sve istine nisu za kazati”, a mnoge laži
moraju se proturiti, ili jer onih pet nezaobilaznih pitanja naprosto
nisu nezaobilazna, ili možda zato što je puko podilaženje najnižim
strastima publike važnije, u ime profita, od bilo koje istine i provjer-
ljivog fakta. Uostalom, unaokolo već kruži teza o “postfaktičkom dru-
štvu” u kojem je činjenica ono što se može nametnuti raznim mani-
pulacijama, a ne ono što je nedvojbeno provjerljivo i dokazivo.
Tekstovi u ovoj knjizi plod su rijetkog zbira profesionalnih i ljud-
skih osobina autora kojima je pridodato prebogato iskustvo u novinar-
stvu, televizijskom, radijskom i pisanom, te rad na mjestu na kojem se
kreirala i osmatrala domaća i međunarodna politika sa najvišeg držav-
ničkog nivoa. Otud Jakiću puno pravo da se na neki način “iznutra”
bavi u šest poglavlja knjige temama o “svijetu u kojem živimo”, koji je
uglavnom daleko od onoga što nam je servirano kao neupitna istina.
Zato su tekstovi, kao što su Car je gol, Laž kao politika ili Laž je istina,
podjednako provokativni i jasni. Ma koliko mnoge mogu ostaviti u
nevjerici, pa i čudu.
Slično je i sa istinama i analizama u tekstovima o Evropi, Ameri-
ci i Bliskom istoku. Onaj ko se ne bavi profesionalno i dubinski ovim
temama u ne malo slučajeva bit će potpuno zatečen onime što pro-
čita, a bitno je drugačije od “objašnjenja” što se vrte unaokolo kao
neupitna istina. Argumenti Tomislava Jakića, međutim, ne potiču iz
namjere uvjeravanja sa političkim, ideološkim ili ko zna kakvim ci-
ljevima uz dokaze “na riječ”. Teme o kojima on piše polaze od jasnog
stava temeljenog na znanju, iskustvu i primarno na činjenicama koje
nisu prilagođavane ni modelirane na interesima i ciljevima mimo i iz-
van tih činjenica.
17 Tomislav Jakić
Posebna je vrijednost kolumni što svaki put u tim pričama – jer

svaki tekst je jedna priča – čak i ako ne znate prethodno bezmalo ništa
o temi kojom se kolumna bavi, saznat ćete i povod i dobiti argumen-
taciju i razumjeti logičan zaključak. Tog novinarstva danas, nažalost,
skoro pa više i nema. Ne zato što su novinari drugačijih kapaciteta i in-
teresovanja, već zato što cilj novinarstva uglavnom više nije da objek-
tivno i argumentirano obavijesti i objasni, već da unaprijed nekoga ili
nešto promovira ili obezvrijedi, po svaku cijenu.
Tekstovi iz petog poglavlja sa zajedničkim nadnaslovom Mi
posebna su priča u knjizi. Jednostavno zato što je u pitanju “domaći
teren” na kojem su mnoge bitke, mentalna usmjeravanja, peglanja i
poravnavanja unaprijed već dovršena. Suprotstavljanje tako formira-
nim stavovima i opredjeljenjima kod Jakića nemaju za cilj ni da “pre-
vaspitavaju” ni da se obračunavaju ni da nipodaštavaju. Čitaocu se uz
jasan stav nudi informacija, podatak, činjenica, dokumenat koji mu
nije poznat, gola istina koja je prezentirana na logičan i argumentiran
način, smještena u vrijeme, prostor i gabarite civilizacijskih, građan-
skih, humanih, moralnih standarda suvremenog svijeta i svjetonazo-
ra, a sve to dovodi do zaključka sa kojim se logično složiti. Nikome to
nije nametnuto, ni neupitno, ali to je već stvar čitaoca.
Među tim tekstovima više je onih što se bave temama o kojima
mnogi unaprijed, kako vjeruju, znaju sve što treba znati. Kao što su
promišljanja o novoj i bivšoj državi i njihovim realnostima, o Hrvat-
skoj i crkvi, o vlasti i sistemu, o istinskom mjestu Hrvatske u Evrop-
skoj uniji, o Titu, fašizmu i antifašizmu, o povijesnim falsifikatima i
istinama što nisu stvar uvjerenja, već činjenica... U tim tekstovima
isplivavaju na svjetlo dana jasno, bez dvosmislenosti i umivanja,
manipuliranja i petljanja, čvrsti i argumentirani stavovi autora, ali
i podaci iz arhiva, citati, dokumenti domaći i svjetski, verificirani i
poštivani. Podaci koji u navali prilagođavanja povijesti novim profi-
tima svake vrste ne samo da bivaju gurani pod tepih već i brutalno
falsificirani i “legalizirani” pritiskom sile manipulativnog vladanja po
svaku cijenu.
18 predgovor
Posljednje poglavlje s neobjavljenim tekstovima posebna je pri-

ča. Oni očigledno nose u sebi dodatnu energiju proisteklu, sasvim lo-
gično, iz same činjenice da su napisani “za dušu” autora koji je u jed-
nom času odlučio da se više ne oglašava jer – nema smisla. Sva sreća
da je nakon deset tako napisanih tekstova promijenio mišljenje, pa ih
čitalac sada ima pred sobom u ovoj knjizi. Sada je vidljivo da je uglav-
nom sve ono što je bilo kao profesionalni i ljudski kvalitet, iskustvo
i znanje razasuto u stotinama ranije napisanih i objavljenih teksto-
va – naravno ne svih u ovoj knjizi – sublimirano u ovih deset: sasvim
jasan stav, vrhunski žurnalizam i zanat spontano poštivani u svakom
prilogu, dokumentarnost i argumentiranost do neporecivosti, apso-
lutno poznavanje onoga o čemu se piše uz pregršt pripadajućih malih
storija i istina često nepoznatih i široko obrazovanom čitaocu, i sve to
uz jednostavnost kazivanja koja dodatno pojačava utisak o logičnosti
onoga o čemu se govori i kako se govori. Izrazita nota ljudskosti utka-
na je u mnogim pričama. Ona u kolumni povodom sahrane kolege sa
TV-a, Mihaila Mikija Ostrovidova, posebno ostaje u pamćenju iz niza
krupnih razloga.
Kolumne Tomislava Jakića u ovoj knjizi dokaz su i o jadu onog
tzv. “novog novinarstva” što je nametnuto kao oružje svekolikog sv-
jetskog i domaćeg porobljavanja ljudskih sloboda i prava, pa tako i na-
silja nad svrhom i smislom informacije i posebno potrebe da se odgo-
vori na ključno od onih pet pitanja – zašto. Ujedno, ovi su tekstovi vri-
jedan dobitak za one koji još imaju snage, samopoštovanja i slobode da
pročitaju, saznaju, promisle, možda i na drugi način, o zbivanjima oko
nas kod kuće i u svijetu. Uz jasno osjećanje da se autoru može vjerova-
ti jer zna, nema predrasuda ni interesa da dokazuje nedokazivo, i jer
“ne zavija sa vukovima”, kako je uostalom naslovio i svoju prethodnu
knjigu podjednako značajnog sadržaja.
Zlatko Dizdarević
novinar, bivši ambasador BiH u Hrvatskoj
SVIJET
U KOJEM
žIVIMO
Car je gol!
11. 3. 2013.
A
fera oko globalne akcije prisluškivanja što je provodi američka
obavještajna služba NSA (eng. National Security Agency), širi
se nezaustavljivo iz dana u dan. Pritom se, međutim, pozor-
nost senzacija gladnih medija i političara (na Zapadu) koncen-
trira, što nesvjesno, što namjerno, na dva pitanja: koga se prisluški-
valo i koliko dugo. A zaboravlja se da su na paranoidnu potrebu kon-
troliranja svakoga i svugdje upozoravali već prije dosta godina i neki
ugledni američki znanstvenici, odnosno analitičari.
Tako je godine 2004. Chalmers Johnson u knjizi Militarizam, taj-
novitost i kraj Republike, objavljenoj godinu dana kasnije i u Hrvatskoj
pod naslovom Američki Rubikon, potpuno otvoreno pisao o stvarima
koje se sada tretiraju kao veliko otkriće. Pa je tako sasvim precizno
naveo da od godine 1948. postoji “strogo tajni sporazum o suradnji
obavještajnih agencija Ujedinjenog Kraljevstva, Sjedinjenih Država,
Kanade, Australije i Novog Zelanda” koji tim zemljama omogućuje
razmjenjivanje informacijama ne samo “o ciljnim državama, nego i
jedna o drugoj”. Naveo je i to da je taj neformalni sporazum godine
1981. formaliziran pod kodnim imenom Echelon te da otad počinje
razmjena neobrađenih informacija dobivenih prisluškivanjem. Sas-
vim konkretno, a prema Johnsonu, “Echelon je zapravo specifični
program napravljen za satelite i računala, a namijenjen prisluškiva-
nju, odnosno presretanju nevojnog komuniciranja vlada, privatnih
organizacija, poslovnih krugova i pojedinaca”. I još jedan podatak koji
22 prvi dio
Svijet u kojemu živimo
je bio dostupan svakome tko se potrudi da pročita nešto više od tablo-

ida što će ga obavijestiti o skandalima, razvodima i preljubima: “Eche-
lon ima pod svojim nadzorom otprilike 120 satelita, odnosno njima
se koristi”. Da ponovimo još jednom: sve je to objavljeno u SAD-u
godine 2004., a u Hrvatskoj samo godinu dana kasnije. Ipak, trebao
se pojaviti Edward Snowden sa svojim sasvim konkretnim otkrićima,
čovjek koji je na programu globalnoga prisluškivanja i sâm radio, da
bi se svijet probudio. Probudila se javnost, pa i američka, ali o Ameri-
ci ovisni političari, koji su svi bili prisluškivani, bude se mnogo teže,
odnosno opredjeljuju se za informacije kakve smo dugo mogli čuti iz
njemačkih političkih krugova: “Ako je to točno, onda je takva praksa
neprihvatljiva.” Naravno da jest točno i naravno da oni koji svoje izja-
ve započinju s “ako” dobro znaju da je točno.
Sada, prema svemu sudeći, taj “ako” pomalo odlazi u povijest, pa
je čak i šef američke diplomacije bio prisiljen izjaviti kako je u svojim
obavještajnim akcijama SAD ponekad otišao predaleko. Dobro, pa će
se inzistirati na tome “ponekad”, a i dalje će se kao spasonosni plašt
koji sve pokriva uvijek iznova citirati borba protiv globalnog tero-
rizma. I to bi možda još i moglo proći kada ne bi bila notorna istina
da su se režimi supersila (dakle ne samo SAD) i u prošlosti, kada ned-
vojbeno postojeće opasnosti globalnog terorizma nije bilo (neovisno
o tome tko ju je potaknuo), služili metodama što su u oštroj supro-
tnosti s politikom čuvanja i unapređivanja ljudskih prava. Onima koji
su zaboravili samo kao podsjetnik: od vremena predsjednika Cartera
ljudska su prava bila glavni “izvozni proizvod” SAD-a (bez obzira na
stanje na vlastitoj unutarnjopolitičkoj sceni) i nezamjenjivo oružje u
borbi protiv suparničkog društveno-političkog sustava, poznatog pod
imenom socijalizam (a koji se u većem dijelu tzv. socijalističkog svije-
ta, s izuzetkom Jugoslavije, izrodio u boljševizam). Tko se nije naslu-
šao strašnih priča o komunističkim tajnim službama koje prisluškuju
sve i svakoga? Tko nije čuo za nagrađivani njemački film Život drugo-
ga koji upravo takvu praksu pokazuje na primjeru tajne službe DDR,
Stasi (Staatssicherheit)? O Udbi i udbašima koji su pratili i špijunirali,
bespoštedno gazeći ljudska prava građana ovdje kod nas, da i ne go-
23 Tomislav Jakić
vorimo. No, vratimo se još jednom Chalmersu Johnsonu: “Upotreb-

ljavali smo Središnju obavještajnu agenciju i Međunarodni monetar-
ni fond kako bismo državnim udarima, atentatima ili gospodarskim
destabiliziranjem doveli do promjene režima, i bombardirali smo ili
napadali zemlje koje su s nama otvoreno raskinule, ili su se odupirale
našoj hegemoniji.” Dakle upravo sve ono za što su uvijek bile “krive”
zemlje socijalizma (koje su to, nema dvojbe, također radile).
I tu dolazimo do onoga aspekta priče o Edwardu Snowdenu i
njegovim otkrićima koju “veliki analitičari” odbijaju uočiti. Svi koji,
naime, teže hegemoniji, učvršćivanju svoje vlasti i uspostavljanju
prevlasti, ne biraju sredstva, a u tom nebiranju sredstava među njima
jedva da ima neke razlike. Snowdenova otkrića pokazala su, usprkos
tome što on nije prvi koji je na to upozoravao (ali jest prvi koji je po-
dastro dokaze), da u borbi za vlast i prevlast nema nikakvog poštiva-
nja ljudskih prava, da zaštita privatnosti spada u područje znanstve-
ne fantastike ili u vrijeme romantične daleke prošlosti, da nitko nije
pošteđen i da ni prema kome neće biti obzira. Što bi se reklo: car je
gol! Ono što je bilo najjače propagandno oružje Zapada u borbi protiv
socijalističkog Istoka pretvorilo se u bumerang. Jer ono za što se tvr-
dilo da rade samo “oni”, to je – sada je potpuno jasno – naše najjače
oružje, ne u borbi za ljudska prava, nego u borbi za kontrolu nad cije-
lim svijetom, ljudskim pravima usprkos. I opet moramo konstatirati
da se sve to znalo i ranije ako se htjelo znati. Na primjer, znalo se da
je u bombardiranju Panama Cityja 1969. prilikom rušenja generala
Noriege ubijeno između 3 i 4 tisuće panamskih civila, ili – još mno-
go strašnije – da je pri vojnom preuzimanju vlasti u Indoneziji godine
1965. pobijeno najmanje pola milijuna ljudi, članova, ili navodnih čla-
nova Komunističke partije, pri čemu su podaci o “sumnjivima” no-
vim vlastodršcima dostavljani iz – američke ambasade. Na drugoj su
strani, naravno, Mađarska godine 1956., Čehoslovačka godine 1968.,
Afganistan i – nema potrebe dalje nabrajati.
Ono što je potrebno shvatiti jest da želja za vlašću i prevlašću tje-
ra u paranoidnu potrebu apsolutne kontrole svih (u saveznoj državi
Utah dovršava se postrojenje koje će, doslovno, moći pratiti elektron-
24 prvi dio
ske komunikacije u cijelome svijetu). Ako to nije prilog za razmišlja-

nje onima (pa i kod nas) koji svjetsku politiku još uvijek razmatraju u
“crno-bijeloj tehnici” prijatelja i neprijatelja, onda više i ne treba raz-
mišljati. Ni o čemu. Jer “oni” ionako sve znaju, a “oni” su, bez obzira
na to na kojoj strani bili – u osnovi isti.
(Iz tjednika Novosti.)

Neprijatelja mora biti!
22. 3. 2013.
N
jemački ministar unutarnjih poslova, Friedrich, uputio se u
Washington. Da razgovara, naravno, o globalnoj mreži špiju-
niranja koju je razotkrio mladi suradnik Nacionalne obavje-
štajne agencije (NSA) Edward Snowden, a na čijem se udaru
osobito našla Njemačka. Oni koji su očekivali da će Nijemac Ameri-
kancima “očitati bukvicu”, grdno su se prevarili. Oni koji su mislili da
će se možda ipak vratiti s nekim blijedim obećanjem da će takva ak-
tivnost biti barem stavljena pod strogi nadzor, ostali su iznevjerenih
očekivanja. Imali su pravo oni koji su znali, a morao je znati svatko,
da se Amerikanci svojega moćnog oružja – nadzora nad globalnim te-
lekomunikacijama, pa i onima svojih bliskih saveznika – neće ni pod
koju cijenu odreći. I nisu. Jer taj je nadzor gotovo jednak gospodstvu
nad svijetom. Pa se njemački ministar unutarnjih poslova vratio u
domovinu kratkih rukava, čak i više od toga: objašnjavajući svojim
uznemirenim sunarodnjacima kako su američke akcije potrebne u
kontekstu borbe protiv terorizma. Drugim riječima: branio je ono što
je trebao kritizirati, pa se – očekivano – našao na udaru oporbe, ali i
većega dijela javnosti koja se ne može pomiriti s time da se pod iz-
likom borbe protiv terorizma grubo i posve nekontrolirano zadire u
privatni život pojedinaca (o političarima i državnim institucijama da
i ne govorimo).
No, nije njemačka mlaka reakcija neki posebni izuzetak. I nije
samo kancelarka Merkel čekala nekoliko dana nakon Snowdenovih
otkrića da bi se uopće oglasila. Gotovo jednako su suzdržane i sve za-
26 prvi dio
padne, odnosno demokratske države. Neke doduše barem čuvaju for-

mu, pa službeno traže američko objašnjenje. Učinila je to i susjedna
Slovenija, dok u Hrvatskoj – koliko je poznato – takav “svetogrdni”
potez nikome ni na pamet nije pao. No zajednički je nazivnik svih re-
akcija: “ako je to doista istina”, onda to u odnosu na prijatelje nije u
redu, mi o tome ništa nismo znali, a – uostalom – takvim se aktivno-
stima bave i obavještajne službe drugih zemalja. Istina, naravno, jest.
Tu nema dvojbe, jer da nije, ne bi se Sjedinjene Države svim silama
upinjale da se domognu Snowdena, bojeći se očito još nekih otkrića.
Da drugi, pak, o američkom globalnom špijuniranju ništa nisu znali,
ordinarna je neistina. Saveznici i njihove obavještajne službe napros-
to jesu morali znati, pa i više od toga: sudjelovati u cijeloj priči; što se
u slučaju Britanaca već i potvrđuje. A da sve špijunaže špijuniraju, to
je jednostavno tako, to im je “u opisu radnoga mjesta”. Samo, nitko
dosad nije špijunirao sve i svakoga po cijelome svijetu. I to je ta “mala”
razlika, to je ono zbog čega bi cijeli svijet trebao vrištati. A zašto ne
vrišti? Jednostavno: oni koji su uz SAD, nisu već odavno samo save-
znici, oni su pod “američkom kapom” i moraju trpjeti – sviđalo se to
njima ili ne – ono što radi “veliki brat”. Drugi se pak dio svijeta zlobno
veseli, trljajući ruke zbog toga što su Amerikanci “naletjeli na minu”,
na svojega sunarodnjaka koji nije bio ničiji špijun (kako ga se lažno
optužuje), nego je naprosto imao dovoljno skrupula da odbije sudjelo-
vati u orvelovskoj operaciji globalnoga nadzora i da je razotkrije svije-
tu. Snowden je, naime, Amerikanac koji bi prije pripadao u Ameriku
Woodrowa Wilsona ili Franklina Delanoa Roosevelta, ali nikako ne
pripada ni u Bushevu ni u Obaminu Ameriku.
No ako priču o globalnom nadziranju povežemo – ma kako to u
prvi mah moglo nelogično zvučati – s tzv. arapskim proljećem, odnos-
no s činjenicom da Zapad u nizu zemalja, pod izlikom borbe za demo-
kraciju, podupire dolazak na vlast režima koji ne samo da neće biti
demokratski, nego će – prije ili kasnije – donijeti trajnu destabiliza-
ciju, ukazat će nam se realni obrisi današnjega svijeta kojime vladaju
otuđeni centri ekonomske moći i obavještajne službe. Ne političari,
ne izabrane vlade, ne parlamenti! Svaki islamistički režim tzv. Arap
skog proljeća postavio (si) je isti modus vivendi: najprije je zadovoljio
27 Tomislav Jakić
interese krupnog kapitala. To je bila cijena dolaska na vlast. A nakon

toga mogao je otvoriti vrata anarhiji (Libija!), ili tzv. blagoj islamiza-
ciji (Tunis). Samo je u Egiptu, jer je naprosto previše važan za cijeli
Bliski istok, Zapad zatvorio jedno oko na činjenicu da je njegov pulen,
predstavnik Muslimanske braće (odgovorne za ubojstvo predsjednika
Sadata koji je sklopio mir s Izraelom), praktično srušen vojnim pučem
(ali, ne zaboravimo, i golemim valom narodnog nezadovoljstva, kako
ekonomskim stanjem tako i sve očitijim nastojanjem da se Egipat pre-
tvori u vjersku državu). E sada, je li Zapad zaista toliko kratkovidan i
glup da u plemenitoj namjeri širenja demokracije dovodi na vlast one
koji će je već sutra zatirati i postati opasnost i izvan svojih granica? To
je jedva vjerojatno. Mnogo je logičnija teza da se režime koje će se već
u bliskoj budućnosti moći prikazivati kao prijetnju (a što će oni mož-
da zaista i biti) svjesno dovodi na vlast, kako bi postojalo opravdanje
za aktivnosti poput globalnog špijuniranja telekomunikacija.
Nestankom Sovjetskog Saveza i socijalističkog poretka praktič-
no u cijelome svijetu nestao je i neprijatelj koji je Zapadu omogućavao
homogenost, a Americi u toj homogenoj cjelini vodeću ulogu. Ako se
Washington te uloge nije htio odreći, a očito nije (zato je i održao na
životu Atlantski pakt, iako je Varšavski pakt bio raspušten), trebalo je,
ako ne doslovno proizvesti, a ono barem dozvoliti i neizravno pomoći
stvaranje novoga neprijatelja – globalnog terorizma: od Bin Ladena i
talibana pa do islamističkih režima na Bliskome istoku i pobunjeni-
ka u Siriji u čijim se redovima bore stotine fanatiziranih poklonika
Alaha iz cijeloga svijeta (svjesno ne kažemo vjernika, jer oni to nisu!).
Drugim riječima: osnova politike što se vodi može se svesti na jednu
jedinu kratku rečenicu: neprijatelja mora biti! Tako dugo dok se save-
zničkim državama “maše pod nosom” teroristima (koji će upotreb-
ljavati oružje što su ga još jučer dobili upravo iz tih država), moći će
se zastupati teza o potrebi jakog i složnog “demokratskog svijeta” na
čelu s jedinom preostalom supersilom. A to što ta supersila takvom
politikom osigurava praktično nadzor (pa i više od toga!) nad većim
dijelom svijeta, to je druga priča o kojoj – očito – nitko još ne želi ni
razmišljati. A trebalo bi. Vremena je sve manje, a Orwell je sve bliži.

Anatomija licemjerja
27. 10. 2013.
P
otpredsjednici Evropske komisije i povjerenici za pravosuđe,
Viviane Reding – koja posljednjih tjedana sipa munje i gromove
na aktualnu hrvatsku vlast poput boga s Olimpa – jedan je tiraž-
ni dnevnik u Hrvatskoj nedavno ustupio popriličan prostor za
razmišljanja u povodu Dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritar-
nih režima. Za one koji možda ne znaju: taj je dan uveden odlukom
Evropske komisije, s preporukom obilježavanja zemljama članicama
EU. Već sama činjenica da su u isti koš strpani svi “autoritarni i to-
talitarni režimi” dovoljna je da se objektivan poznavatelj kretanja na
svjetskoj sceni u 20. stoljeću (jer o njemu je riječ!) u najmanju ruku
začudi. No, čuđenju je kraj ako se zna da je kao datum za uspostavlja-
nje toga spomen-dana izabran onaj na koji su svojedobno Hitlerova
Njemačka i Staljinov Sovjetski Savez potpisali pakt o nenapadanju, s
tajnim dodatkom o podjeli Poljske.
Kada se željelo, s mnogo razloga, kao stalnu praksu uvesti održa-
vanje sjećanja na žrtve naci-fašizma, kako na one stradale na bojnome
polju tako i na one stradale u Holokaustu, u povijesti dosad jedinstve-
nom planu i programu sustavnog uništavanja jednoga naroda, pojavio
se problem. Jer članicama Atlantskoga pakta i Evropske unije već su
bile neke zemlje koje su u Drugome svjetskom ratu zdušno sudjelo-
vale u Hitlerovim planovima uništavanja Židova i u njegovome ratu
na Istoku, a koje se s tom istinom o sebi nisu bile voljne suočiti. Sjećati
se samo žrtava naci-fašizma za njih bi bilo ravno guranju prsta u oko,
stalnome podsjećanju na nešto zbog čega bi ih morala peći savjest. S
29 Tomislav Jakić
druge strane, te iste zemlje nisu imale nimalo laku sudbinu u vrijeme
Sovjetskoga Saveza, a oslobodivši se sovjetskog “zagrljaja” s entuzi-
jazmom su prionule realiziranju euro-atlantskih vrijednosti, ili malo
grubo prevedeno: promicanju neoliberalnog modela kapitalizma. Pa
im je trebalo dati neku vrstu alibija. Tu je izvorište čudovišne teze
(svim činjenicama usprkos) o naci-fašizmu i komunizmu kao jedna-
kim zlima u novijoj svjetskoj povijesti. To je izjednačavanje potom
dobilo svoj izraz i u uspostavljanju spomenutog Dana sjećanja. U zem-
ljama, pak, koje su time zadovoljene, u pravilu se mogu razgledati (za-
jednički) muzeji zločina komunizma i fašizma (ako nekome pritom
pada na pamet “spremnost” desničara u Hrvatskoj da se odreknu slo-
va U ako se zakonom zabrani i crvena petokraka, na pravome je putu).
Toliko o pretpovijesti. Osnovna je stvar, međutim, onaj u uvo-
du spomenuti tekst povjerenice Vivian Reding u kojemu ona glatko
tvrdi da je njemačko-sovjetski pakt bio glavni uzrok Drugoga svjets-
kog rata. Prevedeno: da komunisti nisu paktirali s nacistima, rata ne
bi bilo (a što su nacisti napali te iste komuniste dvije godine kasnije,
to nije spomena vrijedno). Time potpredsjednica Evropske komisije
i službeno inaugurira povijesni revizionizam kao politiku Evropske
unije. Da to, naime, nije politika Unije, do sada bi netko iz Bruxellesa
na njezin tekst već reagirao, ovako ili onako. Kako nikakve reakcije
nije bilo, moramo zaključiti da je zaista Viviane Reding u jednoj reče-
nici prezentirala sukus politike koju smo dosad mogli samo naslućiva-
ti zbog izostanka bilo kakvih posljedica za one zemlje Unije u kojima
nekažnjeno buja desni, neofašistički radikalizam. Ostaje, naravno,
pitanje: zašto? Odgovor je kao na dlanu, a on će objasniti i monstruo-
znu rečenicu što ju je izgovorila predstavnica povjerenice – da, naime,
Hrvatska štiti komunističke zločince. Odgovor je: antikomunizam,
odnosno sve izraženija potreba neoliberalnog kapitalizma, poretka
koji je, objektivno gledano, na izdisaju, da zada posljednji, smrtni
udarac jedinoj ideji i ideologiji koja mu je mogla biti i koja bi i danas, a
pogotovo sutra, mogla biti pogubno opasna: komunizmu, odnosno u
blažoj varijanti – socijalizmu. Da bi se to ostvarilo, bez razmišljanja se
poseže za povijesnim falsifikatima (jer notorna je istina da su uzrok
Drugoga svjetskog rata Hitlerova agresivna politika s jedne strane i
30 prvi dio
politika popuštanja zapadnih demokracija s druge), baš kao što se bez

razmišljanja prijeti sankcijama i zemlji-sljednici jedine države Evrope
koja, doduše, jest bila socijalistička, ali i bitno drugačija od svih zema-
lja tzv. istočnog lagera.
Posebnost socijalističke Jugoslavije treba definitivno negirati,
zaboraviti, pretvoriti u mit ovih ili onih nostalgičara. A zemlju koja
nije, po uzoru na većinu ostalih tzv. tranzicijskih zemalja, provela
lustraciju, dakle izbacila s javne scene svakoga tko je igrao ma i malo
zapaženiju ulogu u prethodnome poretku, valja dovesti u red, porav-
nati s ostalima i reći joj da ni po čemu nije različita, a pogotovo da nije
(bila) bolja. Što je opet goli povijesni revizionizam, odnosno povi-
jesna laž.
I tako se slažu kockice mozaika koji nudi zabrinjavajuću, dapače,
deprimirajuću sliku integracije, u koju je Hrvatska netom ušla, i lice-
mjerja što nam se nudi pod njezinim plaštem. Dobro, mi i sami zane-
marujemo vlastiti Ustav koji navodi antifašizam kao jedan od temelja
samostalne Hrvatske (u opreci prema ustaškoj NDH), ali kako tome
dodati još i činjenicu da smo s takvim Ustavom ušli u integraciju kojoj
je preče suzbijati i potirati posljednje ostatke komunizma (ako uopće
i postoje, jer tu će ideologiju ponovo prigrliti tek generacije što dola-
ze), nego afirmirati antifašizam, plemenito ljudsko opredjeljenje na
kojemu su zasnovane sve demokratske države zapadne Evrope? Kako
prihvatiti da nam drže lekcije i da nas prozivaju, i to sve na temelju
jednog jedinog slučaja (a zašto baš samo jednoga i zašto baš toga?) oni
koji bi imali dosta toga pomesti pred vlastitim pragom? Kroz istupa-
nja Viviane Reding suočeni smo s politikom povijesnog revizionizma
pod kapom Evropske unije. O tome dvojbe nema i sada treba i pameti
i hrabrosti da se s tom spoznajom nosimo – naravno, i kao članica Uni-
je i kao zemlja jedinstvenog antifašističkog otpora u vrijeme kada je
naci-fašizam (a ne komunizam protiv kojega će kasnije jedan po zlu
čuveni američki senator voditi pravi lov na vještice) bio prava i jedina
stvarna opasnost za čovječanstvo. No to je za Vivian Reding nedokuči-
vo. A ako nije, onda stvari stoje još gore no što se čini.

Laž inaugurirana
kao politika
16. 2. 2015.
Z
namo da ima hrvatskih građana u Ukrajini i da oni sudjeluju u
tamošnjim sukobima, ali isključivo na strani ukrajinske armije,
a ne u bilo kakvim paravojnim postrojbama. To je, prepričano,
sadržaj izjave hrvatske ministrice vanjskih i evropskih poslova
koju ju je dala u polovici prošloga tjedna. Dakle, da ne bi bilo zabune:
priznala je da određeni broj građana Republike Hrvatske sudjeluje u
ratnim sukobima u Ukrajini. Tek usput: mediji u Hrvatskoj pisali su o
tome već danima, pa je ministrica samo potvrdila ono što je javnosti
ionako bilo poznato.
Na njezinu je izjavu, međutim, promptno reagiralo rusko Mini-
starstvo vanjskih poslova, izražavajući “zabrinutost i zaprepaštenje”,
potom dijelom demantirajući ministricu navođenjem da hrvatskih
građana ima u zloglasnom bataljunu “Azov”, poznatom po simbolu
koji je tek neznatno stilizirani kukasti križ, te upozoravajući napokon
da je prisutnost “stranih plaćenika” u suprotnosti s upravo potpisa-
nom izjavom iz Minska koja predviđa “povlačenje stranih naoružanih
skupina, vojne opreme i plaćenika” iz Ukrajine. Hrvatsko je Ministar-
stvo i na to reagiralo, a ministrica je bila “začuđena”, no i jedno i dru-
go ćemo zanemariti jer naprosto nije predmet ovoga razmatranja. Mi
govorimo o činjenicama i o tome kako je, ne samo u Evropskoj uniji
nego na svjetskoj sceni uopće, sve vidljivija tendencija da činjenice
32 prvi dio
budu zamijenjene izmišljotinama. Govorimo o tome, kako je – budi-

mo do kraja jasni – laž inaugurirana kao politika.
Jer na izjavu Ministarstva vanjskih poslova Ruske federacije
našao se ponukanim reagirati i predsjednik Evropskog vijeća, Poljak
Donald Tusk. Ne spominjemo nacionalnost bez razloga: Poljska je, na-
ime, uz baltičke zemlje i NATO, šampion poticanja antiruske histerije
i širenja straha od ruske agresije na “slobodni svijet” koja će, čovjek bi
pomislio, početi već sutra. I što je rekao bivši poljski premijer, a sada
prvi čovjek Evropskog vijeća? Mirno je ustvrdio kako on nema ni-
kakvih saznanja o hrvatskim građanima koji bi sudjelovali u borbama
u Ukrajini i kako je priča o tome – a što bi drugo i mogla biti – ruska
propaganda. I tu sada nešto definitivno nije u redu. Netko tu laže, gru-
bo, besramno i otvoreno, pa čak i ne uzimajući u obzir mogućnost da
javnost baš posvuda nije do kraja indoktrinirana i da baš svima nisu
isprani mozgovi.
Kažemo: netko laže. Ali – tko? Lažu li mediji u Hrvatskoj koji do-
nose priče o “dragovoljcima” koji su otišli boriti se u Ukrajinu, pa obja-
vljuju i razgovore s njima (npr. HTV)? Tim bi se medijima štošta moglo
prigovoriti, i to s razlogom, ali zbog čega bi izmišljali takve priče? Oni
su u stalnom i bjesomučnom lovu na senzacije, a to jest svojevrsna
senzacija, za onoga tko je prvi objavi, i ekskluziva. Prošla su vremena
kada se u tzv. uređivačkoj politici vodilo računa (i) o interesima drža-
ve, pa da bi netko namjerno lansirao takvu (ne)istinu ne bi li Hrvat-
skoj pribavio simpatije (kod nekih, svakako) ili ne bi li joj naškodio.
Medije, kao one koji su plasirali priču o Hrvatima-borcima u Ukrajini,
možemo kao lažljivce isključiti. Što onda reći o ministrici vanjskih i
evropskih poslova? Njoj je trebalo nekoliko dana da prizna ono što je
već bilo poznato. Procijenila je, dakle, kako ne može naprosto deman-
tirati i potvrdila je medijsku priču, ali nije odoljela napasti, pa je ušla u
zamku “preciziranja” tvrdnjom da su ti famozni hrvatski “dragovolj-
ci” samo “uz regularnu ukrajinsku vojsku” (a prema svemu sudeći,
nisu). Dakle, ona je u osnovi rekla istinu, makar se na jednome, ne
baš nevažnom, detalju “poskliznula”. Ipak, da je lagala, ne može se
nikako reći.
33 Tomislav Jakić
Laže li onda rusko Ministarstvo vanjskih poslova? Ma što tko

mislio o Rusiji, njezinoj diplomaciji i njezinoj ulozi u zbivanjima u
Ukrajini, u ovome konkretnom slučaju Rusi sigurno ne lažu jer, na-
pokon, samo su se pozvali na izjavu šefice hrvatske diplomacije, sh-
vativši je ozbiljno, kako bi se i trebalo shvaćati šefove vladinih resora.
I onda ostaje samo jedan mogući (zapravo: sigurni) izvor laži u
sagi o hrvatskim “dragovoljcima” u Ukrajini. To je Donald Tusk koji
nakon svega, očito iziritiran ruskim reagiranjem na izjavu hrvatske
ministrice, njezinoj izjavi usprkos (medije ćemo na trenutak zabo-
raviti), kaže da je to sve ruska propaganda. Pritom zna, jer temeljem
svoje funkcije naprosto mora znati što je rekla hrvatska ministrica,
da nije riječ o ruskoj propagandi. Dakle, Donald Tusk laže. Tu nikakve
dvojbe nema niti je može biti.
E sad, zanemarimo i ovaj konkretni slučaj i Donalda Tuska – i kao
Poljaka i kao prvoga čovjeka Evropskog vijeća. Sve su to, naime, samo
djelići mozaika koji se slaže već godinama, a koji je sada praktično
završen, mozaika koji je laž inaugurirao kao politiku. Nekada davno,
u vrijeme “onoga” hladnog rata, znalo se što je politika, a što propa-
ganda. Znalo se i kada se političari služe propagandom. Ali kada bi za-
gustilo, kao što je to bio slučaj u vrijeme instaliranja sovjetskih raketa
na Kubi, operiralo se argumentima i činjenicama. Adlai Stevenson,
tadašnji američki ambasador u Ujedinjenim narodima, prezentirao
je Vijeću sigurnosti fotografije na kojima su se jasno vidjeli položaji
sovjetskih raketa. Prezentirao je, da naglasimo još jednom, činjenice.
U vrijeme predsjednika Georgea W. Busha Sjedinjene su Države
pokušale ponoviti slični igrokaz da bi uvjerile svijet u potrebu inva-
zije (okupacije) Iraka. No Colin Powell imao je na raspolaganju samo
crteže, izjave dubioznih informanata i – ustanovit će se kasnije – falsi-
ficirane dokumente. Tada, u vrijeme predigre napada na Irak, Laž je na
velika vrata ušla u svjetsku politiku, odnosno politika se pretvorila u
Laž. Danas, u slučaju Ukrajine, vošingtonski krugovi kao dokaz opet
posežu za fotografijama, ali – ubrzo je otkriveno – onima snimljenim
prije nekoliko godina (i dobivenima iz Kijeva). To gospodstvo laži tra-
je i postaje sve moćnije, ali i, na žalost, javnosti sve prihvatljivije, jer
34 prvi dio
prosječan čovjek naprosto nema mogućnosti informirati se iz bezbroj

izvora da bi stvorio objektivnu sliku o bilo kojem događaju. On ovisi o
“svojim” političarima i medijima, a oni su – čast izuzecima – u službi
Laži pretvorene u politiku.
Obnovljeni hladni rat, a hladan je vjetar zapuhao sa Zapada, ne-
mojmo tu imati nikakvih iluzija, samo je dodatno pogodovao abnor-
malnom stanju što je sve većem broju ljudi svakim danom sve nor-
malnije. Ima li Istina u svemu tome uopće još neku šansu? Ma kako
utopistički zvučalo, odgovor je: ima. Ima ako će se naći političari koji
će imati hrabrosti, vizije i odgovornosti prema onima koji su ih izab-
rali, pa da odbiju varati ih. Jednostavno da jednostavnije ne može biti.
Samo se treba vratiti činjenicama i argumentima. I prekinuti s lažima.
Onda će i priča o Hrvatima u ukrajinskom sukobu (a što ako se pokaže
da ih ima i na “drugoj” strani?) dobiti svoj pravi kontekst. Međutim,
onda će se i Republika Hrvatska morati početi ponašati kao odgovorna
država; ne kao poslušnik ili sljedbenik ove ili one strane, nego napros-
to kao odgovorni čimbenik u međunarodnim odnosima. Nemoguće?
Nije. Malo vjerojatno? Jest.

Laž je istina
21. 8. 2015.
“J
asno rečeno: umjesto neutralnih vijesti, sve češće nam
serviraju samo probrane informacije. Na taj se način usmje-
rava naše razmišljanje. I to se sasvim sigurno ne događa posve
slučajno.” Ako ste pomislili da je to izrekao ili napisao neki
jugonostalgični kritičar suvremene hrvatske medijske scene,
pogriješili ste. Ako vam je na pamet palo da se ta ocjena uopće odnosi
na Hrvatsku, opet ste pogriješili. Ne, to su riječi nekadašnjeg njemač-
kog uglednog novinara, priznatog stručnjaka za pitanja sigurnosti,
a odnose se na Njemačku. Dr. Udo Ulfkotte – jeste li ikada čuli za to
ime? Niste, sigurno. Napisao je, uz ostale, i knjigu s naslovom Kuplje-
ni novinari i podnaslovom Kako političari, tajne službe i visoke financije
usmjeravaju njemačke masovne medije. Jeste li možda čuli negdje za tu
knjigu? Niste, naravno, niti ćete (barem u Hrvatskoj) ikada čuti. Pre-
više je upadljivih paralela s onime čemu svjedočimo na ovdašnjoj me-
dijskoj, odnosno političko-policijsko-medijskoj sceni, a da bi bilo tko
od onih koji “drmaju” tom scenom imao interesa da se za takvu knjigu
čuje.
Jer njezina je osnovna poruka: laž je istina, odnosno laž nam
se servira kao istina u sprezi politike, gospodarstva, tajnih službi i –
medija.
Ograničavajući se na Njemačku, dr. Udo Ulfkotte govori o feno-
menu prisutnome u cijelome tzv. demokratskom svijetu, o usmje-
ravanim medijima, o novinarima koje je lako kupiti ili potkupiti, o
36 prvi dio
simuliranoj medijskoj slobodi, o povezanosti ključnih medija, kako

onih tabloidnog tipa tako i onih što ih se smatra ozbiljnima (a u Nje-
mačkoj još ima i takvih), s elitama koje, često iza kulisa i daleko od
očiju javnosti, određuju što će se, kako i kada dogoditi. O tome autor
kaže: “U sjeni demokracije nevidljiva ruka formira informacije u in-
formativnom kartelu. U pozadini su elitističke organizacije bliske
tajnim službama. One su aktivne na području ‘tvornica mišljenja’ i
zaklada. U to časno društvo pete kolone moćnih ulazi se samo na te-
melju preporuke, ulaznicu se ne može kupiti. Jer, tu je na okupu toli-
ko novaca, da nema potrebe za sakupljanjem sredstava naplaćivanjem
ulaska.” Može to sve podsjećati na teorije zavjere, što i njemački autor
sam priznaje, ali svoju vjerodostojnost najbolje dokazuje samooptuž-
bom. On, naime, sam sebe optužuje da je, radeći kao novinar, bio ko-
rumpiran, da je, naime, dozvoljavao da ga se korumpira, a sve to uz
znanje njegove redakcije (inače jednih uglednih njemačkih novina).
Autor na konkretnim primjerima govori o usponu kriminalnih
tipova koji svoj društveni status zahvaljuju, na primjer, tome što su
ugledni političari (čija pisma zahvale on ima) bili redoviti korisni-
ci usluga “dama noći” kojima je taj “novokomponirani” uglednik
upravljao. Zahvaljujući takvim otkrićima njemački je autor, kako sam
kaže, postao novinar kojemu je u najviše slučajeva policija pretraži-
vala stan ne bi li našla dokaze da otkriva državne tajne. Našla ih nije.
No, nije li njegov slučaj neugodno sličan slučajevima novinara u Hr-
vatskoj koje se optužuje ili u najmanju ruku sumnjiči za slične stvari?
Pa ih se zbog toga prisluškuje i prati (ili je barem tako bilo, a sva je
prilika da će opet tako biti). Napokon, nisu li i neki političari postali
“tema dana” zbog očito iskonstruiranih afera, a nakon što su neoprez-
no najavljivali kako će razotkriti neke stvarne afere i njihove sudioni-
ke (npr. tajne račune s pronevjerenim novcem za obranu Hrvatske)?
Dr. Ulfkotte govori, i opet na primjeru Njemačke, o izgrađiva-
nju kulta ličnosti, pa ironično primjećuje kako bi nekadašnji kine-
ski vlastodržac Mao Ce Tung koji je medijske hvalospjeve iznuđivao
strahom od vlasti, problijedio od zavisti da je mogao vidjeti njemačke
medije u vrijeme izvještavanja o 60. rođendanu kancelarke Angele
37 Tomislav Jakić
Merkel. “Takvo je podilaženje kod današnjih njemačkih medija očito

automatsko. Svi vole ‘mamicu’, u čemu prednjači dnevnik Bild.” Pa
sada, treba li zaista biti slijep na oba oka i gluh na oba uha, pa ne vidjeti
i ne čuti kako se i u novovjekoj Hrvatskoj zdušno gradio kult njezino-
ga prvoga predsjednika, kako se taj kult danas obnavlja (u čemu sudje-
luju i oporba i vlast), a kako se istodobno pomno gradi kult političarke
koja je došla na njegovo mjesto?
Njemački autor razotkriva i (često) prisutnu ispraznost tzv.
istraživačkog novinarstva (uostalom: može li biti novinarstva bez
istraživanja?). On to podvodi pod vid korumpiranosti novinara koji
niti ima veze s novcem, niti je protuzakonit, ali se zasniva na tome da
se određeni političar zbliži s nekim novinarima i daje im povjerljive
informacije, a za uzvrat dobiva pozitivno izvještavanje o sebi i svojim
aktivnostima, pri čemu takva povezanost u pravilu ostaje u tajnosti,
a ono što se vidi, to su njezine posljedice. Njemačka? Hrvatska? Ima
li razlike?
Posebnu pozornost autor posvećuje američkom utjecaju na
svjetske, osobito evropske medije, u čemu glavnu ulogu igraju tzv.
transatlantske organizacije kod kojih je, kaže on, uvijek i iznova bi-
tno samo jedno: naglašavati zajedničke vrijednosti, transatlantsko za-
jedništvo u tim vrijednostima i njihove zajedničke temelje o kojima
se nema što raspravljati jer razumiju se sami po sebi. Zvuči poznato?
Koliko puta su i građani Hrvatske imali priliku biti zasuti sličnim pra-
znim frazama koje im se predstavlja kao osnovu naše vanjske politi-
ke?
Njemački autor upozorava i na utjecaj društvenih mreža, na či-
njenicu da su građani danas zasuti gomilom irelevantnih informacija
(kao primjer on u obliku pitanja navodi ovo: “Je li bitno znati da kan-
celarka Merkel grize nokte, mada je to točno?”), ali i na to da tajne
službe imaju mogućnost izravno utjecati na te mreže. Doslovno kaže:
“Prema informacijama zviždača Edwarda Snowdena britanska tajna
služba može do mile volje manipulirati sadržajima na internetu.” I
sjetimo se sada samo uloge društvenih mreža u mobiliziranju masa u
tzv. arapskom proljeću, pokušajmo priznati kakve je pogubne poslje-
38 prvi dio
dice u nizu zemalja izazvao taj “pokret za demokraciju” i prisjetimo

se kako je Hrvatska bez razmišljanja uletjela u krilo onih koji su si
uzeli pravo da određuju koji režim može biti na vlasti u kojoj zemlji.
U knjizi Prodani novinari, svojevrsnom rekvijemu za novinarstvo
kakvo je nekada bilo i kakvo bi moralo biti, nije mogla biti zaobiđena
ni tema “ispiranja mozgova”. Polazeći od teze da danas nema novinara
u Sjevernoj Koreji, ili u Iranu, koji bi smio izvijestiti o nečemu što nije
po volji vlasti, dr. Ulfkotte tvrdi kako to nije bitno različito od stanja
u Njemačkoj, za koje navodi da “tamo gdje su se nekada sukobljavali
pluralizam i različita mišljenja, danas vlada klima straha”. I on uvijek
naglašava kako ima rijetkih časnih iznimki od onoga o čemu govori
i uz tu ogradu i mi bismo (i ovu) njegovu konstataciju o Njemačkoj
mogli primijeniti na Hrvatsku. A pogotovo sljedeću tvrdnju: “Biti
politički korektan, to znači poslušno progutati laži politike i medija,
servirane kroz ispiranje mozga. Slobodno razmišljanje, uvjet našega
nekadašnjega blagostanja, danas se smatra nepristojnim.”
A što se nezaobilazne američke tajne službe CIA-e tiče, njemački
autor poslužio se otkrićem famoznoga Carla Bernsteina, jednoga od
dvojice reportera koji su razotkrili aferu Watergate i praktično srušili
predsjednika Nixona. Bernstein je utvrdio, nakon višemjesečnog stu-
dioznog rada, da su godine 1977. najpoznatiji uvodničari i komentato-
ri u SAD-u, uz izdavače i glavne urednike, kao i niz stranih novinara,
bili na platnom spisku CIA-e koja, kaže on, širom svijeta regrutira no-
vinare i vodeće medijske ljude ili ih koristi kao informante.
Sve ovo u manjoj je mjeri prikaz jedne iznimno zanimljive knji-
ge, a mnogo više poticaj za razmišljanja o svijetu u kojemu živimo i
politici što je vode (ili ne vode) oni kojima na izborima dajemo svoje
povjerenje. Kao i o tzv. slobodnim medijima. I zato kao “točka na i”
mogu poslužiti riječi Jean-Claudea Junckera, predsjednika Evropske
komisije: “Mi nešto zaključimo, objavimo i čekamo neko vrijeme da
vidimo što će se dogoditi. Ako nema velike galame i otpora, jer većina
uopće nije shvatila što je zaključeno, idemo dalje – korak po korak sve
dok povratka više nema.”
Zaključak? Donesite ga sami.

U čijem je to interesu?
26. 3. 2018.
H
rvatska je, kažu, odlučila. Hrvatska se, kažu, opredijelila za
Evropsku uniju i SAD, a protiv Putinove Rusije. Neki to op-
rezno kritiziraju, mnogi entuzijastički podržavaju. A pritom
nitko, ama baš nitko, da postavi ključna pitanja: je li se Hrvat-
ska odlučila u svojem, hrvatskom, interesu i koristi li takvo opredje-
ljivanje Hrvatskoj. Ima jedna stara izreka prema kojoj se u svakoj za-
mršenoj situaciji, kada se traže odgovori na pitanja što i kako, najprije
razrješava ono osnovno: a u čijem je to interesu. Riječ je, naravno, o
odluci Markovog trga da iz Hrvatske protjera jednog ruskog diploma-
tu, a kao znak solidarnosti s Velikom Britanijom čiji je suverenitet,
tako je zaključila Evropska unija, Rusija napala trovanjem nekadaš-
njeg (samo nekadašnjeg?) dvostrukog špijuna i njegove kćerke na tlu
Velike Britanije. Da, tako je zaključila Evropska unija i, da, tako se
opredijelila Hrvatska.
Pogledajmo, međutim, činjenice. Prije više od tri tjedna na klu-
pi parka u gradiću Salisburyju na jugu Engleske pronađeni su u besv-
jesnom stanju nekadašnji pukovnik ruske obavještajne službe i nje-
gova kćerka. Pukovnik Skripal radio je, dakle, za rusku obavještajnu
službu, a onda je okrenuo kaput i počeo raditi za Britance. Rusi su ga
razotkrili, izveli pred sud, osudili na kaznu zatvora, nakon nekoliko
godina pomilovali i dozvolili mu odlazak u Britaniju. Da su ga htjeli
ubiti, izvan očiju javnosti, u Rusiji su to itekako mogli. Nisu ga ubili,
pomilovan je i otputovao je u Britaniju gdje je nekoliko godina proži-
40 prvi dio
vio u miru (tako se barem čini), a da mu se ništa nije dogodilo. Dakle,

ni neposredno nakon odlaska iz Rusije ni nekoliko godina nakon toga
Skripala nije stigla osvetnička ruka Vladimira Putina o kojoj se sada
toliko govori. Otrovan je, kažu, bojnim otrovom kakvoga je proizvo-
dio Sovjetski Savez, neposredno prije predsjedničkih izbora u Rusiji i
nekoliko mjeseci uoči Svjetskog nogometnog prvenstva koje bi se tre-
balo (svjesno koristimo kondicional) održati u toj zemlji. Zašto sada i
u čijem je to interesu?
Osim prvih informacija o bojnom otrovu Britanci ništa konkre-
tno nisu iznijeli, ali je zato lavina optužbi na račun Moskve iz dana u
dan postajala sve veća i opasnija. Iako policijska istraga traje i, kako je
najavljeno, trajat će vjerojatno nekoliko mjeseci, britanskoj je premi-
jerki, koja očajnički pokušava ući u ulogu nove Željezne Lady (Marga-
ret Thacher), trebalo samo nekoliko dana da u parlamentu izjavi da je
“vrlo vjerojatno” da iza napada stoji Rusija. Sekundirao joj je ministar
vanjskih poslova, Boris Johnson, izjavom da “najvjerojatnije” iza na-
pada na Skripala stoji osobno predsjednik Putin, da bi nekoliko dana
kasnije udario prve akorde uvertiri pokušaja bojkotiranja Svjetskog
nogometnog prvenstva izjavom da će ga Putin propagandno koristiti
upravo onako kako je Hitler iskoristio Olimpijadu u Berlinu godine
1936. Optužbe sve jedna teža od druge, a prihvatili su ih zdušno glavni
tajnik Atlantskoga pakta i, mada manje zdušno, Evropska komisija,
odnosno Unija. Britanci uporno ponavljaju da oni imaju dokaze, bri-
tanski eksperti za obavještajna pitanja (npr. u emisiji njemačke javne
televizije) tvrde da, kada ministar kaže nešto poput onoga što je re-
kao, “mi naprosto moramo pretpostaviti da on ima za to dokaze”. No
činjenica je da nijednu snimku iz bolnice u kojoj su Skripal i njegova
kćerka nismo vidjeli. Izjavu ni jednoga od brojnih Britanaca koji su,
tako se tvrdi, osjetili posljedice bojnog otrova, a ni članova njihovih
obitelji, nismo ni vidjeli ni čuli. A dokaza predočenih javnosti, među-
tim, još uvijek nema. Samo riječi. Čemu služi takva kampanja – jer o
kampanji je riječ – što se njome želi postići?
Pođimo od nekih neprijepornih činjenica, iako Britanci u javnim
nastupima čak i njih negiraju. Bojni otrov Novičok razvijen je, na-
41 Tomislav Jakić
ravno, u tajnosti, u Sovjetskom Savezu potkraj sedamdesetih godina

prošloga stoljeća. To je činjenica.
Već u devedesetim godinama njegova je formula procurila u jav-
nost, a koliko je danas poznat, najbolje govori to što ga se spominje i
u nekoliko ne tako davno snimljenih filmova, odnosno televizijskih
serija. I to je činjenica.
Rusija kaže da ona Novičok nije dalje razvijala i predočuje potvr-
du Međunarodne agencije za zabranu kemijskog oružja da je sve takvo
oružje uništila (potvrda je iz godine 2017). I to je dokaziva činjenica.
I Rusija i Velika Britanija potpisnice su Međunarodne konvenci-
je o zabrani kemijskog oružja. Ta konvencija predviđa da se u slučaju
kakav je trovanje Skripala i njegove kćerke u istragu odmah (!) uključi
Međunarodna agencija za zabranu kemijskog oružja. Je li to učinjeno?
Nije, nego tek sa zadrškom.
Konvencija dalje predviđa da se u slučaju sumnje da iza, nazovi-
mo ga tako, incidenta stoji neka druga država, toj državi odmah mora
poslati uzorak uzročnika trovanja i dati joj deset dana da se o tome
očituje. Je li Britanija tako postupila? Nije. Dala je Moskvi ultimatum
da se očituje u roku 24 sata na temelju – riječi.
Od prvoga dana Rusija uporno i sve tvrđe poriče bilo kakvu umi-
ješanost u trovanje dvostrukog špijuna i njegove kćerke, traži da joj
se pošalje uzorak materije (ili krvni nalaz koji upućuje na uzročnika
trovanja) i nudi suradnju u istrazi. Je li Rusija ikada dobila uzorak koji
je tražila? Je li ikada dobila pozitivan odgovor na ponudu da sudjeluje
u istrazi? Nije.
Je li istina da je većina stručnjaka koji su u sovjetsko vrijeme raz-
vijali Novičok nakon raspada SSSR-a svoje znanje ponudila zemljama
Zapada i u njima našla sklonište? Jest.
Je li istina da “otac” bojnog otrova Novičok radi danas u Sjedinje-
nim Državama? Jest.
To su sve provjerljive činjenice nasuprot kojih stoje samo riječi
(zasad, barem). I te riječi, iza kojih nije teško prepoznati iracionalni
strah od Rusije koja ne traži ništa drugo nego da je se tretira kao veliku
silu (što ona, nakon što je u vrijeme pijanoga Jeljcina klekla na kolje-
42 prvi dio
na i tonula u bijedu, danas nedvojbeno i jest), pokazuju do koje su se

niske razine srozali međunarodni odnosi. Dno dna, mada – treba se
bojati – to dno još nije dosegnuto.
Uoči poznate kubanske krize koja je tadašnji svijet zaista do-
vela na sâm rub nuklearnog rata, američki je ambasador u Vijeću si-
gurnosti pokazivao fotografije sovjetskih raketa na Kubi. Stvarne,
ne falsificirane, fotografije ne manje stvarnih raketa. Mnogo godina
kasnije, uoči napada na Irak, američki je ministar vanjskih poslova
u tom istom Vijeću sigurnosti pokazivao crteže navodnog iračkog
oružja masovnog uništavanja (za koje će se kasnije morati priznati da
nije postojalo) i citirao iz dokumenata za koje će se, također kasnije,
saznati da su bili falsificirani (u čemu su Britanci igrali nemalu ulo-
gu!). A danas je dovoljno optužiti, reći: mi imamo dokaze i tražiti da
se tome vjeruje. A da se dokaze ne vidi?! Naravno, treba imati u vidu
činjenicu da antiruska histerija na Zapadu, a osobito u zemljama koje
su nekadašnji sovjetski sateliti, traje već godinama, što je dobar dio
javnosti “prepariralo” i pripremilo za ovo što se sada događa.
Ključni argument koji se poteže da bi se dokazala ruska agresiv-
na politika jest pripajanje Krima Rusiji. I jedva da se netko u demo-
kratskim i slobodnim zemljama Zapada usudi primijetiti kako do toga
pripojenja vjerojatno i ne bi došlo da nije bilo rušenja legitimne vlade
u Ukrajini koja – vrijedi ponoviti po stoti put – nije otkazala, nego je
odgodila potpisivanje sporazuma s Evropskom unijom, tražeći način
da očuva dobre odnose s Rusijom i da uspostavi isto takve odnose s
EU. To je pretpostavka, ali još uvijek daleko utemeljenija od sadašnjih
optužbi koje se iznose na račun Rusije, a od kojih je jedna očita uvre-
da zdravom razumu i političkoj logici; ona, naime, da je Putin doista
naredio atentat na Skripala, znajući da će se Zapad nakon toga dići na
noge, a on će se profilirati kao snažni predsjednik i zaštitnik Rusije i
tako osigurati pobjedu na izborima.
Vraćamo se, dakle, na pitanje: u čijem interesu? Pri traženju
odgovora moramo nužno zaći u područje promišljanja, povezivanja
uzroka, povoda i posljedica, moramo posegnuti za logikom. A logika
nalaže da Putinu (Rusiji) atentat na Skripala nije trebao, pogotovo u
43 Tomislav Jakić
ovome trenutku. Putinova pobjeda na izborima bila je osigurana – ne

zato što to ne bi bili slobodni izbori, ne zato što će na njih izaći manje
od polovice upisanih birača (to je gotovo redovno slučaj u SAD-u, a u
Rusiji se nije dogodilo), nego naprosto zato što je Putin popularan, što
je Rusima vratio osjećan nacionalnoga dostojanstva, što im je poka-
zao da se zna oduprijeti pritiscima u vidu ekonomskih sankcija (koje
nisu u Rusiji prošle bez posljedica, ali imale su i neke neočekivane po-
zitivne učinke na vlastitu proizvodnju). Napadi i optuživanje Putina
osobno mogli su poslužiti samo onim krugovima na Zapadu koji žele,
suprotno danas prešućivanom obećanju koje je u zamjenu za prista-
nak na ujedinjenje Njemačke dobio tadašnji sovjetski predsjednik
Gorbačov, nastaviti s politikom “obuzdavanja” Rusije i približavanja
Atlantskoga pakta njezinim granicama.
Lavina optužbi, kojoj se, eto, servilno pridružila i Hrvatska,
može biti usmjerena samo na kompromitiranje Putina, izoliranje
Rusije i guranje i Putina i Rusije pred zid, gdje će, stiješnjeni i ne vi-
deći nikakav drugi izlaz, povući neki zaista provokativan potez protiv
onih koji optužuju i prijete, što bi opravdalo otvorenu intervenciju
Zapada. U tom je kontekstu krajnje licemjerna izjava glavnog tajni-
ka NATO-a: ”Mi ne želimo novi hladni rat, mi ne želimo novu utrku
u naoružanju.” Novi je hladni rat nametnuo Zapad. To je provjerljiva
činjenica (zapadni političari motiviraju demonstrante u Kijevu na ru-
šenje vlade, “uvezeni” snajperi po nalogu pucaju i na demonstrante i
na policiju u Kijevu – o tome postoji talijanski dokumentarni film!).
Zapadu je jednom uspjelo nametnuti Moskvi utrku u naoružanju i
iscrpsti je do točke raspada SSSR-a. Sada je, čini se, Putin preduhitrio
Zapad i razvio oružja kakva ni SAD ni druge zapadne zemlje nemaju.
U ovom bi se trenutku reklo da je Zapad ranjiviji na mogući na-
pad iz Rusije nego što je Rusija na mogući napad sa Zapada, mada je
– uzimajući u obzir sve elemente što ulaze u takvu računicu – Zapad
i dalje daleko nadmoćniji. I u tome se, čini nam se, krije odgovor na
pitanja zašto, zašto sada i u čiju korist. Zato što stratezi Zapada (po-
grešno) procjenjuju da bi nekom vrstom preventivnog udara (sučelja-
vanje u Siriji očito im nije dovoljno) mogli Rusiju opet svesti na status
44 prvi dio
međunarodnog prosjaka kojemu se mogu diktirati uvjeti. Sada, zato

što se (i opet pogrešno) mislilo da će se umanjiti Putinovi izgledi za
uvjerljivu pobjedu. A sve to u korist tzv. podzemne države (deep state)
koja ne postoji samo u SAD-u, ali koja nastoji primarno održati Ameri-
ku u položaju bogomdane sile koja ima i pravo i mogućnost upravlja-
nja svijetom. Napokon, “odakle vjetar puše” govori i činjenica da SAD
protjeruje 60 (!) ruskih diplomata koji su za tu priliku prikladno prog-
lašeni obavještajcima.
A Hrvatska, mala Hrvatska u raspolućenoj Evropi (jer u trenut-
ku pisanja ovoga teksta tek je polovica država članica EU pristala mar-
širati u zajedničkom antiruskom stroju; na ostale će rasti pritisak u
narednim danima)? Hrvatska je, prihvaćajući bez ikakvih konkretnih
dokaza osuditi zemlju koja bi joj trebala biti interesantna iz niza raz-
loga (od ekonomskih do političkih), propustila vjerojatno posljednju
priliku da se pokaže kao država koja zna što je njezin interes, koja zna
samostalno i zrelo procjenjivati i donositi odluke. Ako se ne prezen-
tiraju čvrsti, konkretni i nefalsificirani dokazi o umiješanosti Rusi-
je u “slučaj Skripal” (a ni tu mogućnost, ma kako mala bila, ne treba
još ispustiti iz vida), Hrvatska je zorno demonstrirala kako se ponaša
zemlja koja nije svjesna činjenice da je samostalna i suverena.
I to odlukom onih koji se zaklinju upravo u tu samostalnost i su-
verenost.
(S portala forum.tm.)
Svijet laži ili lažni svijet
11. 08. 2018.
R
eče, nema tome davno, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić
kako je izjava velikog Nikole Tesle o tome da se ponosi srpskim
rodom i hrvatskom domovinom - lažna, da je to “komunistič-
ka izmišljotina”.
Reče, ima tome već dobrih nekoliko mjeseci, predsjednica Hr-
vatske Kolinda Grabar Kitarović kako “Hrvatska i Rumunjska dijele
zajedničko iskustvo života iza željezne zavjese”.
Reče, a prošlo je od tada malo manje od pola godine, britanska
premijerka Theresa May da je Rusija odgovorna za trovanje bivšeg ru-
skog obavještajca i njegove kćerke na tlu Britanije, jer “drugog prih-
vatljivog objašnjenja – nema”.
Reče, evo ovih dana, utjecajna američka senatorica, kako se Ru-
sija miješala u američke predsjedničke izbore godine 2016. i kako će se
miješati i u izbore za polovicu članova Senata i Predstavničkog doma
ove jeseni.
Reče, a ima tome već više od desetljeća, američki ministar vanj-
skih poslova u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda da Sjedinjene
Države raspolažu neporecivim dokazima o tome kako irački diktator
Sadam Husein proizvodi oružja masovnog uništavanja koja su opas-
nost za cijeli svijet.
I reče, prije dobrih osam desetjeća, zloglasni nacistički ministar
propagande, Joseph Goebbels, da sto puta ponovljena laž postaje isti-
nom. Zašto sada Goebbels i kakve on ima veze s “velikanima” našega
46 prvi dio
vremena? Odgovor je jednostavan. Zato, što svijet u kojemu živimo

funkcionira upravo po receptu nacističkog propagandiste. Mi, naime,
živimo u svijetu laži koje prijete da cijeli svijet pretvore u – lažni svijet,
u takav – naime – u kojemu će laž postati svakodnevna pojava, opro-
bano i prihvaćeno sredstvo vođenja politike i ubitačni otrov što se pu-
tem main-stream medija i golemog broja društvenih mreža (ne svih!)
slijeva u mozgove tzv. običnih ljudi, onih što ih malo sofisticiranije na-
zivamo konzumentima informacija. Proces pretvaranja informacija u
dezinformacije, zamjenjivanja povijesnih, na činjenicama i dokazima
temeljenih istina s onime što se naziva “alternativnim činjenicama”,
ili jednostavno “fake news”, doveden je gotovo do samoga završetka.
Građanin “obični”, bez obzira gdje živio, ali u zemljama zapadne de-
mokracije i u tzv. tranzicijskim zemljama osobito, izvrgnut je plimi
informacija i “informacija”, zatrpan takvom gomilom efemernih i
potpuno nevažnih podataka, da se u toj poplavi vijesti (koje to, objek-
tivno, nisu) ne može više snaći. I ne može razlučiti bitno od nebitno-
ga, pod pretpostavkom da mu ono bitno već u startu nije prešućeno.
Ciljano ga se gura u smjeru estradizacije javnoga prostora, na područje
crne kronike i skandala svake vrste, kako bi mu u onome ostatku “in-
formativnog kolača” bilo lakše servirati poluistine, dezinformacije i
potpune laži. I kako bi ih on lakše prihvatio kao istinu.
Podastiranje dokaza za izrečeno ili napisano, to pripada nekim
drugim, prohujalim vremenima. Odgovornost za izrečenu ili napisa-
nu riječ, to je zaboravljena kategorija, a ako je se netko ipak još sjeti,
suočit će se sa činjenicom da se ta odgovornost procjenjuje ne po ono-
me što je rečeno ili napisano, nego po tome tko je to rekao ili napisao.
Pa će hrvatska Predsjednica javno obznanjen poziv na “ubijanje no-
vinara” jednog internetskog portala proglasiti “izražavanjem nezado-
voljstva” pisanjem toga portala (a nezadovoljan je branitelj), baš kao
što je nema tome tako dugo, prijetnje pripadnicima manjina (srpske,
naravno) pripisala onome što oni rade (zlobnici bi rekli: tome što po-
stoje), pa – eto – moraju računati i s takvim reakcijama.
No, vratimo se početku ovoga teksta, ostavljajući po strani povi-
jesni revizionizam u odnosu na Drugi svjetski rat, jer to je priča za sebe.
47 Tomislav Jakić
Zaključivati valja uvijek na temelju činjenica, a one izgledaju ovako.

Primjer prvi: Teslina izjava o tome kako se ponosi srpskim rodom i hr-
vatskom domovinom, nije nikakva komunistička izmišljotina. Ona
je autentična, a sadržana je u Teslinom odgovoru na čestitku što mu
je prigodom njegovog 80 rođendana uputio čelnik tada vrlo utjecaj-
ne Hrvatske seljačke stranke (HSS), Vladko Maček. Prvi ha-es-esovac
pisao je, naime, kako mu se obraća “kao sinu srpskoga roda i hrvatske
domovine”, na što je Tesla uzvratio rekavši da se ponosi i jednim i dru-
gim. Gdje su tu komunisti, to valjda samo Vučić zna. Primjer drugi:
Hrvatska i Rumunjska nikako ne mogu dijeliti zajednička iskustva
života iza željezne zavjese (tj u bloku država – sovjetskih satelita), jer
dok je Rumunjska zaista bila iza željezne zavjese, Hrvatska je – kao
dio samostalne Jugoslavije – živjela, razvijala se i napredovala s one
druge strane te zavjese. Što KGK vrlo dobro zna iz vlastitoga iskustva,
jer je ona iz te Jugoslavije poslana na školovanje u Sjedinjene Države,
što se nikome njezinoga tadašnjeg uzrasta iz Rumunjske ni slučajno
nije moglo dogoditi. Primjer treći: tko stoji iza trovanja bivšeg sovjet-
skog obavještajca i njegove kćerke u Britaniji, pouzdano se ne zna do
dana današnjega. Osim što je sada svima koji to žele znati savršeno
jasno, kako bojnim otrovom tipa “novičok” (razvijenim u osamdese-
tim godinama u Sovjetskom Savezu) raspolažu (i eksperimentiraju) i
neke zapadne zemlje. Predsjednik Češke to je javno priznao! A tvrditi
da je nešto naprosto tako, jer “drugog prihvatljivog objašnjenja nema”
u najmanju je ruku neozbiljno, dok je prihvaćanje te tvrdnje krajnje
opasno, što potvrđuje i najava novih “paklenih” američkih sankcija
protiv Rusije, a sve zbog (nerazjašnjenog) trovanja Skripalovih. Pri-
mjer četvrti: optužbe da se Rusija miješala u američke predsjedničke
izbore 2016. i da će se miješati u predstojeće parlamentarne izbore,
također nikada i ni sa čime nisu dokazane, osim ako se kao “dokaz”
uzmu izvještaji američkih obavještajnih službi koji vrve izrazima
poput “smatramo”, “uvjereni smo da”, “zaključujemo”, “sve govori u
prilog tome, da”. Mada čvrstih, opipljivih dokaza nema, ta je optužba
postala općim mjestom u raspravama o odnosima Istok – Zapad. Pri-
mjer peti: Sadam Husein je možda u neko vrijeme i imao planove za
48 prvi dio
prozvodnju oružja masovnog uništavanja, ali Irak takvo oružje nije ni

u jednome trenutku proizvodio, niti su Amerikanci – kada su sa svo-
jom “koalicijom voljnih” - okupirali Irak našli i jedan jedini dokaz što
bi opravdao vojnu operaciju čiji je rezultat, doslovno, uništenje jedne
zemlje i trajna destabilizacija Srednjega istoka.
Pa bismo tu iz recentne povijesti mogli još dodati Libiju i Siriju,
svakako i Ukrajinu, a iz one malo dalje – Vijetnam, Čile, Panamu. Pri-
mjera na pretek, a svi oni potvrđuju osnovnu tezu, da se u međuna-
rodnim odnosima, nakon što su sustavno i ciljano srušeni temelji na
kojima su se oni desetljećima zasnivali, svjesno (i nekažnjeno) laže i
obmanjuje. Nerijetko, u osnovi je tih laži antikomunizam, odnosno
borba protiv komunizma (kojega niti gdje ima, niti ga je ikada bilo),
protiv same ideje komunizma (utopije što je po svojoj prirodi neizre-
civo privlačna potlačenima, obespravljenima i izrabljivanima, a time
i smrtna opasnost za liberalni kapitalizam i imperijalizam), pa onda i
protiv “ostataka komunističkog mentaliteta”.
Današnji antikomunizam naslanja se na onaj iz vremena nepos-
redno nakon Drugoga svjetskog rata, baš kao što je i politika “obuzda-
vanja” Rusije koju se vodi širenjem Atlantskoga pakta prema njezi-
nim granicama, kopija istoimene politike iz razdoblja hladnoga rata.
Putin, doduše, nije Staljin, niti je današnja Rusija isto što i ondašnji
Sovjetski Savez. No, to očito malo koga zanima. Baš kao ni činjenica da
se borba za demokraciju i ljudska prava sve češće i bezobzirnije pret-
vara u sredstvo uspostavljanja utjecaja i prevlasti onih koji su zaklju-
čili, ma kako to pogrešno bilo, da su padom Belinskog zida izvojevali
povijesnu pobjedu i da su njihova današnja (ne)djela samo ubiranje
plodova te pobjede. U svijetu laži na to se (a to jest istina) malo tko
obazire. Osim onih sve rjeđih koji pokušavaju, ali sve slabijim glasom,
uzviknuti: “Car je gol”. Da, car jest gol i, da, mi živimo u svijetu laži
koji se pretvara u lažni svijet. I? Jedini je odgovor: Joseph Goebbels na-
pokon je pobijedio, pune 73 godine nakon što se ubio usred ruševina
Hitlerove “Reichskancelarije” u Berlinu. A Goebbels je bio...?
(iz tjednika Novosti)

EVROPA
Jadna Evropa
25. 5. 2015.
H
istorijski je revizionizam u modi. Piše se “nova” povijest ili,
drugim riječima, izmišlja se ono što nije bilo, odnosno ono
što je bilo prikazuje se u potpuno iskrivljenoj perspektivi. Pa
zamislimo, za volju tog mnogim “demokratima” tako dragog
trenda, sljedeću scenu, negdje s kraja tridesetih godina 20. stoljeća.
Vođa Trećeg Reicha Adolf Hitler stiže sa svitom u sjedište Lige naro-
da u Ženevi. Na ulazu u velebno zdanje dočekuje ga, njega koji vlada
zemljom u kojoj su već proglašeni rasni zakoni i u kojoj je ukinuta de-
mokracija za volju sistema vođe (Führera), prvi čovjek Lige i pozdrav-
lja ga riječima: “Zdravo, diktatore!” i prijateljski ga tapše po obrazu. I
ulaze zajedno.
To se, naravno, nikada nije dogodilo. Prva svjetska organizacija,
stvorena po završetku Velikoga rata s istim onim ciljem s kojim su po
završetku drugoga takvoga rata stvoreni i Ujedinjeni narodi – da do
užasa rata nikada više ne dođe, zamrla je praktično kada se pokazala
nemoćnom odgovoriti na prvu fašističku vojnu avanturu: osvajanje
Abesinije. Životarila je formalno još neko vrijeme nakon toga da bi
naprosto iščezla s međunarodne scene u kobnoj tišini koju će uskoro
zamijeniti grmljavina bombi i topova Drugoga svjetskog rata.
No današnja Evropa – sazdana na zdravim temeljima antifa-
šizma koji je neosporno pobijedio u tom drugom velikom sukobu, a
dograđivana na manje zdravim, ali žilavim korijenima antikomu-
nizma što hara Evropom nakon godine 1990. – ujedinjuje se već de-
52 drugi dio
Evropa
setljećima, postupno, ali konstantno, u projektu što danas nosi ime

Evropska unija. Sâm je projekt proizišao iz iste one ideje vodilje koja
je u srži i Lige naroda i Ujedinjenih naroda. Dakle, suženo na Evropu,
osnovni cilj integracije može se sažeti u formulu: stvoriti preduvjete
u kojima će biti nemoguć novi rat. Dok je vladala blokovska podjela,
proizašla dijelom iz dogovora, a dijelom iz politike svršenog čina po-
bjednika antihitlerovske, dakle antifašističke koalicije, evropska se
integracija ograničavala na zapadnu Evropu. Njezine demokratske, a
time i antifašističke korijene nitko nije dovodio u pitanje. Rušenjem
onoga što je u istočnome dijelu Staroga kontinenta bilo poznato pod
imenom “socijalizam”, a posebno nakon dezintegracije Sovjetskog Sa-
veza, stanje se dramatično mijenja.
Niz zemalja istoka Evrope, od kojih nemali broj novih (samo
je na jugoistoku iz jedne države u konačnici proisteklo njih sedam),
pokazujući otklon od dotadašnjeg vladajućeg sustava (mada on nije
posvuda bio ni jednako represivan ni u istoj mjeri nespojiv s određe-
nim elementima demokracije) sve više klizi prema desnici, ali ne onoj
konzervativnoj, kakvu poznajemo npr. iz Velike Britanije ili Njemač-
ke, nego radikalnoj, neofašističkoj desnici. “Škola” povijesnog revizi-
onizma koja je dotad bila prisutna (ali kao marginalna pojava) na Za-
padu, nalazi plodno tlo na Istoku. Pa se, pojednostavljeno rečeno, sve
što je dotad bilo proglašava komunizmom (što automatski znači i ne-
gativnim, kao da smo se vratili u eru zloglasnoga McCarthyja u Ame-
rici), dok se inspiracija za put u budućnost traži i nalazi u prošlosti, od
one mitske (vrijeme kraljeva i srednjovjekovnih država), preko evrop-
sko-nacionalističke iz vremena stvaranja velikih nacionalnih država
(ujedinjenje Italije i Njemačke), pa sve do razdoblja naci-fašizma koji
najednom poprima neke nove karakteristike, ozbiljnim povjesničari-
ma dotad nepoznate, jer i nisu postojale, barem ne kao dominantne.
U Hrvatskoj se mladiće šalje u rat s pjesmom o ustaškim koljači-
ma Rafaelu Bobanu i Maksu Luburiću, masovno se preimenuju ulice
i trgovi kako bi se zatro i spomen na antifašističku borbu, a godinama
nakon završetka rata kojemu je prvi hrvatski predsjednik, po uzoru
na Sovjetski Savez (!), nadjenuo ime “Domovinski”, stadionima se
53 Tomislav Jakić
ori ustaški poklič Za dom spremni!. Sve su češći grafiti na fasadama

što obećavaju onom malom postotku preostalih Srba da “ima još do-
voljno vrba” (Srbe na vrbe! – omiljeni poklič iz vremena tzv. NDH).
Ako se o trošku države ili lokalne zajednice obnovi jedan od nekih
tri tisuće uništenih (najvećim dijelom namjerno) spomenika antifa-
šističkim borcima i žrtvama fašizma, onda je to događaj o kojemu se
priča (pazite: priča, jer tzv. mainstream- mediji to neće zabilježiti). U
isto vrijeme, baltičke države, do prije četvrt stoljeća dijelovi Sovjet-
skog Saveza, postaju šampioni u izjednačavanju komunizma i fašiz-
ma kao jednakih zala, što se ogleda i u uređivanju muzeja posvećenih
žrtvama fašizma i komunizma, a da to izjednačavanje – samo po sebi
apsolutno povijesno neutemeljeno, a politički neprihvatljivo – ide na-
uštrb onome što se naziva komunizmom, jasno se vidi kada glavnim
gradovima tih zemalja nesmetano prolaze mimohodi nekadašnjih
pripadnika zloglasnih SS-jedinica, dok se ostarjele pripadnike pokreta
otpora, kada pokušavaju na Dan pobjede odati počast palima u borbi
protiv naci-fašizma, vrijeđa, pa i fizički napada.
Sličan trend možemo pratiti i u Poljskoj, ali i u Mađarskoj, o
Ukrajini koja ne da skreće nego juri prema neofašističkoj desnici da
i ne govorimo. To nas vraća na početak priče. Premijer Orban koji
uporno prkosi zahtjevima Evropske unije da ne vuče poteze koji su
sve prije nego demokratski, koji bez i jedne riječi rezerve tolerira za-
strašujuće noćne bakljade pristaša nacional-šovinističkog Jobbika,
koji mirno (i bez ikakvih posljedica) ignorira evropski uhidbeni na-
log, taj isti Orban dolazi u sjedište Evropske unije. To nije priča, to se
zaista dogodilo. Dočekuje ga prvi čovjek unije Jean Claude Juncker i
pozdravlja ga riječima: “Zdravo, diktatore!”, tapše ga rukom po obrazu
i zajedno ulaze.
Orban, da ne bi bilo zabune, nije isto što i Hitler. No da se Hitle-
ra i Mussolinija svojedobno pozdravljalo sa “Zdravo, diktatore!”, da ih
se tapšalo rukom po obrazu (mada im se i previše dugo popuštalo, u
lažnoj nadi da će obuzdati svoje teritorijalne apetite, o ljudskim pra-
vima jedva da je netko tada brinuo), Evropa bi danas već davno bila
ujedinjena, ali i bitno drugačija. Bila bi to Evropa s glavnim gradom
54 drugi dio
Evropa
Germanijom, kamo bi predstavnici vazalnih (čitaj: porobljenih) naro-

da dolazili da u monumentalnoj Palači naroda (koju poznajemo samo
iz nacrta i projekata Hitlerovog arhitekta i kasnijeg ministra naoruža-
nja, Alberta Speera) slušaju predstavnike “više rase” koji odlučuju o
njihovoj sudbini. Tom bi Evropom zaista vladao mrak za kakvoga nas
žele uvjeriti da je vladao u vrijeme realnog socijalizma (što je pogoto-
vo apsurdno za nekadašnju Jugoslaviju, osobito u njezinim kasnijim
godinama). Evropom bi vladalo jednoumlje (koje u Hrvatskoj nije,
prema svemu sudeći, nimalo mrsko baš onima koji prednjače u osudi
komunizma). Evropom bi vladao poredak zasnovan na instituciona-
liziranoj nejednakosti građana i rođen iz dima krematorija u kojima
bi bila spaljena tijela svih ubijenih pripadnika onoga naroda kojemu
je Hitler jasno prorekao propast, Židova, ali i mnogih iz redova “nižih
rasa”, a pogotovo onih koji se s novim poretkom ne bi slagali.
Pada li to na pamet onima koji danas tako bezočno, drsko i činje-
nicama usprkos izjednačavaju komunizam i naci-fašizam (ne potežu-
ći ni u jednome trenutku pitanje kriterija po kojemu je ubijao jedan
poredak, a po kojemu drugi, jer to je, uz osudu svakoga ubijanja, ipak
ključno pitanje)? Sjete li se takve mogućnosti, koja je bila vrlo realna
i spriječena je samo golemim ljudskim žrtvama Sovjetskog Saveza,
uz napore i žrtve zapadnih Saveznika, ali i Narodnooslobodilačkog
pokreta Jugoslavije, oni koji u ime antikomunizma i rezolucije Vijeća
Evrope koje osuđuje svaki oblik totalitarizma, zatvaraju oba oka pred
sve jasnijim manifestacijama skretanja Evrope, barem one tzv. nove
Evrope, u vode radikalne desnice?
“Hitleri iz našega sokaka” (da parafraziramo naslov jednog neka-
da popularnog jugoslavenskog filma) razmiljeli su se širom Evrope. A
stara Evropa uporno se pravi kao da ih ne vidi.
Jadna Evropa. I jadni mi u takvoj Evropi.

Pirova pobjeda
13. 7. 2015.
T
ko otvori Klaićev rječnik stranih riječi, naći će na 1047. stranici
sljedeće pojmove: Pir – ime epirskoga kralja koji je u 3. stoljeću
prije nove ere pobijedio Rimljane, ali je sam pritom pretrpio veli-
ke gubitke; Pirova pobjeda – sumnjiva pobjeda koja ne opravdava
žrtve i donosi više štete nego koristi pobjedniku. Zašto podsjećamo na
te pojmove? Iz vrlo jednostavnoga razloga (mada ga mnogi neće htjeti
vidjeti): nakon sporazuma o rješavanju grčke krize postignutoga na
maratonskom summitu Euroskupine jedino pravo pitanje koje treba
postaviti vezano je uz navedene pojmove. Tko je ostvario Pirovu pob-
jedu? Da će svi tvrditi da su oni pobjednici, to je izvan svake sumnje.
Pogledajmo, međutim, glavne aktere – Njemačku (i skupinu zemalja
sklonih njezinom rezoniranju) kao šampiona borbe za opstojnost i
dalju nesmiljenu primjenu neoliberalnoga modela rigorozne štednje
kao načina razrješavanja gospodarsko-financijske krize i, na drugoj
strani, Grčku kao usamljenog borca protiv besmislene štednje koja je
tu zemlju u proteklih pet godina doslovno bacila na koljena.
Počnimo sa slabijim. Grčka je, nakon što je na izborima dala le-
gitimitet vladi Alexisa Tsiprasa čiji se program svodio na odbacivanje
štednje i ključne uloge “trojke” (Međunarodnog monetarnog fonda,
Evropske komisije i Evropske središnje banke) u rješavanju onoga što
se sve češće naziva “slučaj Grčka”, a koja je svoju čvrstu orijentaci-
ju protiv politike štednje pod svaku cijenu potvrdila i na nedavnom
referendumu, morala sada prihvatiti štednju i to pod uvjetima teži-
56 drugi dio
Evropa
ma od onih protiv kojih se referendumski izjasnila. Uz to, morala je

prihvatiti i ulogu Međunarodnog monetarnog fonda, protiv čega se
Tsipras bezuspješno borio. Dakle: Grčka je gubitnik. Tako izgleda, ali
ipak nije (do kraja) tako. Naime, uz štednju se “provukao” i element
razvoja, a fond u koji Grčka mora dati svoju državnu imovinu, i iz ko-
jega će se (privatizacijom i monetizacijom – zvuči nekako poznato,
zar ne?) namirivati dio duga, služit će u visini od 50% (dakle: pola!)
ulaganju u razvoj i oporavak grčkoga gospodarstva. Taj fond neće biti
u Luksemburgu, kao što je originalno tražila Njemačka, dakle izvan
domašaja i ingerencije grčkih vlasti (čemu se Tsipras ogorčeno proti-
vio), nego u Ateni. Uz to, golemi će grčki dug biti restrukturiran, što je
bio jedan od ključnih zahtjeva grčke vlade, a povrh svega Grčka neće
biti izbačena iz Eurozone, što će doći kao melem na dušu uplašenim
Grcima koji već desetak dana, pritisnuti evropskim bojkotom (zašto
ne nazvati stvari pravim imenom?) dišu na škrge, podižući dnevno
samo po 50 ili 60 Eura na bankomatima dok su banke zatvorene. Tako
da je Tsipras ponešto dobio, zapravo uspio spriječiti, ali je mnogo izgu-
bio. Hoće li dubiozni uspjeh ostanka u Eurozoni prevladati nad gor-
kom spoznajom da je mala zemlja ostala usamljena (podržavala ju je
samo Francuska i to ne do krajnjih granica) u svojem pokušaju da se
odupre iz Njemačke nametnutoj štednji i da je morala prihvatiti sve
što je prethodno odbijala, ostaje tek vidjeti. Ne treba isključiti ni mo-
gućnost raspada sadašnje Tsiprasove vlade, pa ni njegovo povlačenje u
tome slučaju. Dakle, ako je Tsipras uopće odnio neku pobjedu, onda je
to nedvojbeno bila Pirova pobjeda.
Njemačka je ušla u klinč u Bruxellesu s jasnom namjerom da
izbaci Grčku iz Eurozone (zato je namjerno i “procurio” radni papir
ministra financija Wolfganga Schäublea kojim se sugerira petogodi-
šnje isključivanje Grčke iz te zone) i – što uopće nije nevažno – s jedva
prikrivenom namjerom da sruši Alexisa Tsiprasa. U prvome trenutku
nije uspjela ni u jednome ni u drugome. Francuska podrška Grčkoj po-
kazala je – s jedne strane – koliko je krhko savezništvo i “evropejstvo”
dviju ključnih članica Evropske unije, a – s druge strane – da ipak u
drugoj najvažnijoj metropoli ujedinjene Evrope čvrsto vjeruju da je
57 Tomislav Jakić
neoliberalni koncept štednje pod svaku cijenu promašen i štetan. A

Tsipras je (još uvijek) premijer, mada ga se u startu nastojalo maksi-
malno diskreditirati otužnim i otrcanim pričama o tome kako je pro-
igrao povjerenje evropskih partnera (kamo bismo došli kada bismo
počeli nabrajati slučajeve u kojima su vodeće zemlje Zapada proigrale
tuđe povjerenje, bolje je o tome i ne govoriti). Dakle, Njemačka u dva-
ma primarnim ciljevima nije uspjela. Ipak, uspjela je u tome da svemu
usprkos Grčkoj nametne politiku štednje pod težim uvjetima nego
prije dva tjedna i u tome da se profilira kao ne samo vodeća nego i aro-
gantno vodeća sila ujedinjene Evrope (“Neće biti sporazuma pod sva-
ku cijenu”, samouvjereno je izjavila Angela Merkel uoči početka su-
mmita Euroskupine). No uspjela je još u nečemu, što sigurno nije bio
proklamirani i željeni cilj. Uspjela je uvjeriti zemlje u kojima postoje
pokreti slični Tsiprasovom da se za konfrontaciju s centrima finan-
cijske moći moraju bolje pripremiti. Španjolski Podemos tu je lekciju
nesumnjivo naučio i ove će jeseni evropski pučani to, nakon izbora u
Španjolskoj, vrlo vjerojatno osjetiti i shvatiti. Svoje su pouke izvukli
i Portugalci, Irci i Talijani. A to je nešto što apologeti neoliberalizma
sigurno nisu željeli. Tako da je i bilanca Njemačke mješovita, mada je
– barem trenutno – daleko više dobila u odnosu na ono što nije ostva-
rila. Pirova pobjeda? Možda, ako se stvari promatraju dugoročno.
Postoji, međutim, jasni gubitnik u cijeloj ovoj priči o Grcima, o
grčkom dugu, o neoliberalizmu koji – kao – nezadrživo jaše i o poku-
šaju da se izbore nacionalni interesi, čak i onda kada je to u srazu s
interesima velikih. Taj je gubitnik Evropa, odnosno ideja evropskoga
ujedinjenja na osnovama ravnopravnosti i solidarnosti (demokraciju
je suvišno i spominjati jer “demokrati” optužuju Tsiprasa da je zlou-
potrijebio demokraciju, zato što se usudio na referendumu pitati na-
rod što i kako misli). Današnja Evropa, to je nakon sporazuma o rješe-
nju grčke krize definitivno jasno, nije ni Evropa jednakih ni Evropa
ravnopravnih. I zato će ovo što se sada predstavlja – iz raznih perspek-
tiva i iz različitih razloga – kao uspjeh biti snažan poticaj evroskeptici-
ma svih boja i provenijencija da još agresivnije dovode u pitanje kon-
cept ujedinjene Evrope. Oni kojima je iskreno stalo do takve Evrope,
58 drugi dio
Evropa
ali zasnovane na demokraciji, ravnopravnosti i solidarnosti, trebali bi

dvaput razmisliti prije nego što sporazum iz Bruxellesa prihvate kao
uspjeh. Jer jedini je uspjeh, jedina pobjeda izvojevana u Bruxellesu, to
da se Evropa nije raspala.
Pirova pobjeda, da, to je pravi izraz. Boljega i prikladnijega nema.

Evropa je umrla
23. 10. 2015.
U
dubokom blatu kojim gaze uplakana izbjeglička djeca na ni-
čijoj zemlji između Srbije i Hrvatske umrla je ideja ujedinje-
ne Evrope. Na bodljikavoj žici kojom je zatvorena granica
uzmeđu Mađarske i Hrvatske, zemalja članica Evropske unije,
umrla je ujedinjena Evropa, baš kao i na slovensko-hrvatskoj granici
na koju su izašla borna vozila slovenske vojske. U anketama u kojima
se građani novih članica EU izjašnjavaju protiv primanja izbjeglica-
nekršćana i u plamenu koji gotovo svakodnevno guta po jedan azil
namijenjen izbjeglicama u Njemačkoj umro je koncept multikultura-
lizma i multireligioznosti, umro je zapravo koncept tolerancije i snoš-
ljivosti među ljudima koji jesu različiti, čak i onda kada su iste nacije,
rase ili vjere.
Umrla je Evropa.
Na njezinom nadgrobnom spomeniku, podigne li ga ikad itko,
pisat će: “Mnogo je htjela, mnogo je započela, a umrla je prerano zbog
pomanjkanja ljudskosti.” Jer to i jest ono čemu svjedočimo posljednjih
tjedana – zapanjujuće i zastrašujuće pomanjkanje ljudskosti. U počet-
ku je bilo posve drugačije. U početku onoga što se uobičajilo nazivati
izbjegličkom krizom (mada su mainstream hrvatski mediji očito do-
bili obvezujući naputak da izbjegavaju izraz “izbjeglice” i da govore
samo o migrantima – kao, došlo ljudima da se sele, pa se, eto, sele).
Tada, u tim prvim tjednima, dok još nisu proradili uhodani mehaniz-
mi stvaranja straha od drugih i drugačijih, većina je u izbjeglicama
60 drugi dio
Evropa
vidjela nesretnike koji traže egzistenciju i spas, bježeći od ratova i

neimaštine, izravnih posljedica politike koju Zapad forsirano provodi
na Bliskom i Srednjem istoku i u Africi (pa to nikako nisu ekonomski
emigranti, nego u najboljem slučaju – politički). Ljudi su se, osobito u
Hrvatskoj (mada je predsjednica već tada tražila upućivanje vojske na
granice i njezino zatvaranje) prisjećali vlastitih zlih sudbina u ne tako
davnim ratovima na ovim prostorima. Bili su spremni pomoći i poma-
gali su. Ne samo u Hrvatskoj. Austrija je bila gotovo ogledni primjer
kako se izbjeglice organizirano primaju, zbrinjavaju i sprovode dalje,
uz građane koji su spontano dolazili na željezničke stanice, donoseći
odjeću, hranu, vodu, igračke za djecu.
No, kako val izbjeglica nije prestajao (a jednoga će se dana možda
saznati kako je i kojim mehanizmima pokrenut u ovakvom obujmu),
proradile su “tvornice straha i netrpeljivosti”. Od one izjave lokalnog
funkcionera u Hrvatskoj da “nije ugodno kada nepoznati ljudi noću
prolaze pod prozorima”, preko izjave slovačkog državnog dužnosnika
da će njegova zemlja primati samo kršćane, “jer ovdje nema mošeja,
pa se muslimani ne bi osjećali ugodno”, ili prepotentnih riječi notor-
nog mađarskog premijera Orbana koji je svojoj zemlji pripisao ulogu
“predziđa i Evrope, i kršćanstva”, sve do anketa u Poljskoj, Češkoj i
još nekim postsocijalističkim zemljama u kojima se uvjerljiva većina
izjašnjava protiv primanja izbjeglica i, napokon, nedavnog impresiv-
nog skupa desnog, antievropskog pokreta Pegida u Njemačkoj koji je,
također uz zahtjeve za prestankom primanja izbjeglica, na ulice Dres-
dena izveo nekih deset do petnaest tisuća pristaša (doduše okupilo se
otprilike isto toliko onih suprotnih stanovišta). Plimni val suosjeća-
nja polako je jenjavao, pa se čak i snimateljica privatne mađarske tele-
vizije koja je snimljena (dakle – nepobitno dokazano) kako na granici
podmeće nogu izbjeglici s djetetom u naručju odvažila izjaviti da će
tužiti i toga nesretnika (jer “mijenja iskaz”, a za ono što je snimljeno
– koga briga) i Facebook koji ne uklanja pogrdne poruke na njezinu
adresu. A njemačka kancelarka Angela Merkel, suočena sa sve većim
otporom primanju izbjeglica – poglavito od bavarske Kršćansko(?)-so-
cijalne unije, ali i od socijaldemokrata koji su partneri u koaliciji, po-
61 Tomislav Jakić
vukla je očajnički, a u isto vrijeme i potencijalno katastrofalan potez.

Tjedan dana prije izbora u Turskoj otišla je u Ankaru i dopustila preds-
jedniku Erdoğanu (koji neskriveno koketira s islamizmom i jedan je
od najčvršćih stupova alijanse što pod svaku cijenu želi srušiti Assa-
dov režim u Siriji) da je otvoreno ucjenjuje: ja ću spriječiti izbjeglice
da idu put Evrope, a Evropa će mi dati novac, omogućiti Turcima da
bez viza putuju u Uniju (čime je praktično poništen famozni šengen-
ski režim) i ponovo otvoriti pregovore o ulasku Turske u EU.
I to radi ona ista Angela Merkel koja je svojedobno bila izričito
protiv primanja Turske u Uniju. U ono vrijeme Turskoj je, koja je još
bila moderna, sekularna država (kakvom ju je zamislio Ataturk), u
multikulturalnoj i multikonfesionalnoj Evropi zaista bilo i mjesto.
No, moćna se kancelarka protivila. Danas kada pred vratima Evrope
stoji sve više islamizirana, a kroz to i radikalizirana Turska, koja je,
objektivno, mada ne i formalno, s nasljeđem Ataturka raskrstila (uk-
ljučujući i san o obnovi Otomanske imperije), ta ista kancelarka ide
“na noge” Erdoganu, povećavajući u znatnoj mjeri izglede za uspjeh
njegovoj političkoj opciji na skorim izborima, ali i otvarajući vrata
Evrope velikoj i ekonomski jakoj zemlji u trenutku kada je ta zemlja
sve dalje od onih ideala kojima je Evropa težila.
Pa će u “otpusnom pismu” u kojemu će jednoga dana biti konsta-
tirana smrt Evrope “nakon duge i teške bolesti” i taj potez njemačke
kancelarke biti naveden kao jedan od uzroka fatalnog ishoda. No, ko-
liko god bila istina da je Njemačka ključna članica Evropske unije, to-
liko je istina i to da uzrok smrti Evrope treba tražiti u samoj Evropskoj
uniji, takvoj kakva jest, odnosno kakva je postala.
Pa će, dakle, drugi, ništa manje važan uzrok umiranja Evrope
biti njezina pokazana i dokazana nesposobnost da djeluje kao da je
zaista ujedinjena, da djeluje zajednički. Izbjeglička je kriza na svjet-
lo dana iznijela svu krhkost, a točnije bi bilo reći, ispraznost fraza o
evropskom jedinstvu, o dogovaranju, o jedinstvenoj vanjskoj i sigur-
nosnoj politici. Ništa od toga ne postoji, usprkos silnim sastancima,
redovnim i izvanrednim skupovima šefova država i vlada, deklaraci-
jama i izjavama. Dobrom starom Evropom umjesto duha evropskog
62 drugi dio
Evropa
zajedništva, koji uključuje i solidarnost na koju je Angela Merkel be-

zuspješno pokušavala apelirati, opet jednom caruje dobri stari nacio-
nalizam. Na dnevnom je redu utvrđivanje granica, podizanje ograda i
prepreka, zatvaranje u vlastite torove, propovijedanje (u prenesenom
smislu, ali i doslovno, pri čemu, naravno, izuzimamo papu Franju) ne-
mogućnosti i suživota i zajedničkog života s “onima koji su drugačiji”.
Paradoksalno je da se sve to nerijetko događa pod krinkom zašti-
te Evrope. Jer, kažu zabrinuti licemjeri, nekoliko milijuna inovjeraca
promijenit će karakter našega kontinenta. A hoće li zaista? U ukup-
nom broju stanovnika Evrope tih bi (zamišljenih) nekoliko milijuna
činilo ni dva posto ukupnog stanovništva, razumije se samo po sebi,
raspodijeljeno po cijeloj Evropi i uz uvjet (a to nije nikakva netole-
rancija!) da se ponašaju u skladu s pravilima ponašanja i življenja u
zemljama-domaćinima. Što se pak tiče kapaciteta primanja stranaca,
samo je Zapadna Njemačka (dakle, ne cijela!) svojedobno bez proble-
ma primila gotovo milijun tzv. gastarbajtera iz nekadašnje jugosla-
venske federacije (da o isto takvim “gostujućim radnicima” iz niza
drugih zemalja i ne govorimo). Kakvi su pak kapaciteti Hrvatske u
primanju izbjeglica, to dobro znaju i oni na vlasti i oni u oporbi, jer i
jedni i drugi doživjeli su ratove u kojima se raspala Jugoslavija i sasvim
sigurno nisu zaboravili koliko je izbjeglica (doduše Hrvata katolika) u
ono vrijeme zbrinula Hrvatska. Govoriti sada da Hrvatska može pri-
miti najviše pet tisuća izbjeglica jadno je i sramotno.
No, stvari su takve kakve jesu. Sjedinjene Države, čija je poli-
tika u velikoj mjeri kumovala svemu što se sada događa i kojima bi
slabljenje Evrope (što nužno znači i veću ovisnost o Washingtonu)
odgovaralo iz niza razloga, upadljivo se drže po strani. Rusija, koliko
evropska toliko i azijska zemlja, vojnim angažmanom u Siriji spašava
Evropu od najradikalnijeg oblika islamizma, oličenoga u tzv. Islams-
koj državi, iako mnogi to ne žele ni vidjeti ni priznati i iako je istina
da Rusija tu ima i svoje interese (primarno zaštitu vlastitog područja
od militantnog islamizma, ali i zadržavanje vojnoga uporišta u Siriji).
Evropa je tako ostala prepuštena sama sebi. I takva, prepuštena
sama sebi, umrla je. Samo što ona, sa svim zastupnicima evropskog
63 Tomislav Jakić
parlamenta, sa svim povjerenicima i predsjednicima, s golemim apa-

ratom u Bruxellesu, toga još nije svjesna, pa se ponaša kao da je živa.
Nažalost – nije. Umrla je u blatu u koje propadaju dječje noge na
ničijoj zemlji između Srbije i Hrvatske, na ogradama i bodljikavoj žici
između Mađarske i Srbije, odnosno Hrvatske, na bornim kolima na
slovensko-hrvatskoj granici, u plamenu koji guta izbjeglička skloni-
šta u Njemačkoj. To je slika današnje Evrope, slika koja se u narednim
danima može samo pogoršavati (ne dogodi li se neko pravo čudo). Ta
slika govori kako je nestala Evropa kakva je trebala biti, onakva kakvu
smo željeli (barem oni koji znaju što je tolerancija, što je suživot, što je
bogatstvo različitosti, što je zajedništvo u znaku Evrope).
Ta je Evropa naprosto umrla. Mada ona to još ne zna.

Desnica maršira
Evropom
14. 3. 2016.
S
achsen-Anhalt, Baden-Württemberg i Rheinland Pfalz tri su nje-
mačke pokrajine u kojima su izbori za pokrajinske parlamente
bili sve, samo ne to. Bili su to izbori, znali su to svi već unaprijed,
na kojima će se pokazati, odnosno na kojima se pokazalo, koliko
je oslabila pozicija kancelarke Angele Merkel i, ujedno, koliko je jaka
nova, ksenofobična, antiizbjeglička, desno orijentirana Alternativa za
Njemačku. Rezultati su dijelom očekivani, ali dijelom i nisu. Dvije ve-
like stranke, kršćanski demokrati i socijaldemokrati, stranke koje čine
vladajuću koaliciju na državnoj razini, ili nisu ostvarile svoje zacrtane
ciljeve ili su im se jedva primakle. U Baden-Württembergu kao u prvoj
pokrajini u Njemačkoj, u kojem je na čelu i dosad bio predstavnik Ze-
lenih, stranka Zeleni postigla je izvanredan uspjeh (više od 30% gla-
sova), čime je ta pokrajina postala prva u Njemačkoj u kojoj su Zeleni
najjača stranka. Ankete, međutim, pokazuju da je taj uspjeh u mnogo
većem dijelu rezultat djelovanja i dojma koji ostavlja “zeleni” čelnik
pokrajine (Winfried Kretschmer), a mnogo manje rezultat politike
njegove stranke. Zanimljiv prilog raspravi o ulozi ličnosti u politici.
Zajedničko je svim pokrajinama to da se ni u jednoj nije održala
do sada vladajuća koalicija, ali i da treba ozbiljno računati s političkom
snagom koja do sada nije postojala – s Alternativom za Njemačku.
65 Tomislav Jakić
Odgovor na pitanje o poljuljanosti pozicije savezne kancelarke

koju se bilo uobičajilo nazivati najmoćnijom ženom svijeta, takav je
da će o “najmoćnijoj ženi” od sada govoriti samo trajni poklonici lika
i djela Angele Merkel, ali ne i realni političari. Jer u svim trima pokra-
jinama desna Alternativa za Njemačku, koja na prošlim parlamentar-
nim izborima nije ni postojala, ostvarila je koliko najavljivane, toliko
i zastrašujuće rezultate. U dvije je od tri prešla 10% osvojenih glasova,
a u trećoj je uvjerljivo iznad 20%, što je čini drugom po snazi u pokra-
jinskom parlamentu (Sachsen-Anhalt). I bez obzira na to što ni jedna
od etabliranih stranaka (a svojevrsno uskrsnuće doživjeli su i Liberali,
dok je Ljevica samo u jednoj pokrajini dobrano iznad 10%, a u drugim
dvjema uopće ne ulazi u parlamente) s Alternativom za Njemačku ne
želi koalirati, a ni sama ta stranka ne pokazuje želju za drugom ulo-
gom, osim one oporbene, navedeni su rezultati bolni udarac u lice
Angeli Merkel i njezinom političkom kursu koji se posljednjih pola
godine percipira gotovo isključivo kroz prizmu politike prema izbjeg-
licama (koliko god da je kancelarka već dobrano odstupila od svoje-
ga originalnoga: “Mi to možemo.”). Jer Alternativa za Njemačku svoj
uspjeh zahvaljuje isključivo harangi protiv politike otvorenih granica
za nesretnike koji bježe od ratova i posljedica neskriveno neokoloni-
jalističke politike.
To drugim riječima znači da je retorika, vrlo bliska već gotovo
zaboravljenoj i marginaliziranoj Višegradskoj skupini koja je za Hr-
vatsku odjednom postala tako neizmjerno važna, “upalila” i u Nje-
mačkoj. Isti oni Nijemci koji su ujesen prošle godine dočekivali izbje-
glice s Bliskog istoka i iz Afrike s cvijećem i poklonima, sada su se u
zabrinjavajuće velikom broju priklonili paroli ukradenoj od pokreta
koji se borio za demokraciju u nekadašnjoj Njemačkoj Demokratskoj
Republici: “Mi smo narod!”. Mogli su odmah reći i: Njemačka Nijem-
cima, jer to i jest njihova prava poruka.
Da Njemačka nije Njemačka i da ta Njemačka nije jedan od ključ-
nih potpornih stupova Evropske unije, ne bi bilo mnogo razloga bavi-
ti se rezultatima lokalnih izbora u trima pokrajinama. No Njemačka
jest ključna država evropske integracije, koliko god to nekim članica-
66 drugi dio
Evropa
ma EU ponekad i smetalo. Njemačka je pod aktualnom kancelarkom

– osim što je bila “apostol” promašene politike rigidne štednje kao iz-
laza iz financijske krize – bila i ona država koja je pokušavala Evropu
navesti na zajedničko djelovanje, na prihvaćanje zajedničke politike,
na povratak načelu solidarnosti, ali i poštivanja međunarodnih normi
koje se odnose na pravo azila. I ta je Njemačka sada ozbiljno poljulja-
na. S obzirom na to da su izbori u trima pokrajinama bili i svojevrsni
test za parlamentarne izbore na državnoj razini, te da će Kršćanski
demokrati nastojati zadržati svoju poziciju (i po cijenu odricanja od
sve do nedavno vrlo popularne kancelarke koju je bavarska Kršćan-
sko-socijalna unija već itekako načela, to je otvoreno pitanje), otvara
se realna perspektiva skretanja njemačke politike prema desnici.
I opet, da Njemačka nije Njemačka, ali i da Evropa u kojoj se to
sve događa nije “orbanizirana”, da u njoj u sve primjetnijoj mjeri ton
ne daju – uz Mađarsku – zemlje poput Poljske i Slovačke (a i Hrvatska
se tu nastoji izboriti za svoje udobno mjesto na desnom kraju), stvar
s pokrajinskim izborima u Njemačkoj ne bi bila osobito zanimljiva.
Ovako je i više od toga – ovako postaje simboličnom. Jer samo prije ne-
koliko tjedana uspjeh sličan onome Alternative za Njemačku ostvarila
je u Slovačkoj otvoreno pronacistička stranka, čiji je čelnik do nedav-
no paradirao u odori što je bila potpuna kopija onih iz vremena kola-
boracionističkog, doslovno klero-fašističkog (na mjestu predsjednika
bio je visoki katolički prelat) režima iz vremena Drugoga svjetskog
rata. O stanju u Poljskoj koja krupnim koracima grabi udesno, ne tre-
ba ni govoriti, osim da se napomene kako su neka poljska i mađarska
rješenja očito plodonosna inspiracija za trenutne obnašatelje vlasti u
Hrvatskoj.
Tako smo došli i do domaće scene na kojoj se, ne samo nekažnje-
no nego i bez ikakve reakcije onih koji bi reagirati morali, može na uli-
ce izvesti nekoliko tisuća ljudi koji skandiraju ustaški pozdrav Za dom
spremni!, može se čelniku najveće manjine koji iznese dokumente
o množenju incidenata na nacionalnoj osnovi poručivati “neka ide
tamo gdje će biti siguran, ako ovdje nije” i može se, napokon, istome
čovjeku i još nekim istaknutim predstavnicima civilnoga društva sa
67 Tomislav Jakić
skupa na kojem je nekih 1.500 ljudi poručivati da im ne preostaje ni-

šta drugo “nego skočiti u Savu”. Pa ako se netko pita kako je moguće da
nitko iz Evrope ne reagira, vjerojatno će mu analiza rezultata pokra-
jinskih izbora u Njemačkoj i njihovo smještanje u širi evropski kon-
tekst dati odgovor. Evropa maršira (u prenesenom, ali i u doslovnom
smislu riječi – sjetimo se slanja vojnika na granice) prema desnici, od-
nosno desnica maršira Evropom. Dio te Evrope koji još nije skrenuo
(shvatite taj izraz kako hoćete) zabavljen je (i prestrašen) zbivanjima
u vlastitoj kući, a onaj dio u kojem je desnica ili već otvoreno preuzela
stvari u svoje ruke ili se sprema iskoristiti parlamentarne mehanizme
da to učini, sa zadovoljstvom gleda neskrivenu fašizaciju hrvatskoga
društva.
I zato se u Hrvatskoj može događati sve što se događa. A to je,
nemojmo se zavaravati, tek početak.

Sjedinjene Države
Evrope?
10. 12. 2017.
A
ko se polovicom rujna ove godine još činilo mogućim, dapače,
za vlastito mentalno zdravlje poželjnim, reći da se ostaje na
odmoru s kojega neće biti povratka, onda se polovicom prosin-
ca iste godine čini ne samo mogućim ili poželjnim nego upravo
imperativnim govoriti i pisati. I nastaviti tako dugo dok bude moguće,
ili dok Sabor nekom rezolucijom ne proglasi slobodno izraženo miš-
ljenje o ovome ili onome kaznenim djelom. Pa tako idemo dalje.
Tema – na pretek. Od “vrhunske” Trumpove diplomacije (pre-
ma kojoj se poslovični slon u radnji s porculanom čini kao bezazlena
dječja bajka), preko spirale zaoštravanja novoga hladnoga rata što kul-
minira u sve besmislenijim optužbama protiv Rusije (protiv koje se
zaista vodi hibridni rat, sada putem sportskih sankcija), preko Hrvat-
ske (koja se opet jednom dobrano osramotila najprije podižući emo-
cije i tenzije nakon presude tzv. BiH šestorki, da bi potom – nakon
zvučne pljuske što ju je iza kulisa, ali i otvoreno, medijski, dobila od
međunarodne zajednice – naglo promijenila poziciju), pa sve do Evro-
pe ili, točnije rečeno, do Evropske unije.
Na evropskoj je pozornici duhove naime uzburkao šef njemač-
kih socijal-demokrata (upravo ponovo izabran s 81% glasova na stra-
načkom kongresu), neuspješni kandidat za kancelara, Martin Schulz.
Prilično neuobičajeno za političara, pogotovo za nekoga tko dolazi
69 Tomislav Jakić
iz struktura EU (dugogodišnji predsjednik Evropskog parlamenta),

Schulz je “skinuo rukavice” i dirnuo u temu koje se nitko u onome što
zovemo ujedinjenom Evropom nije usudio dohvatiti. Rekao je: “Naš
cilj mora biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Taj ćemo projekt
podastrijeti ostalima, a kome se ne sviđa – taj će otići iz Evropske uni-
je.” Dakle, nikakvo oklijevanje, nikakvo taktiziranje tipa: mi ćemo
ponuditi, a bit će kako vi odlučite. Ne, Schulz je najavio ideju, projekt
će dati na raspravu i s onima koji ga prihvaćaju ići će na stvaranje Sje-
dinjenih Država Evrope. Dirnuo je tako u nešto što se objektivnom
promatraču čini koliko logičnim toliko i neminovnim (ako Evropa za-
ista želi igrati ikakvu spomena vrijednu ulogu u svijetu). Jer usprkos
svim zaklinjanjima u svoje evropejstvo države Staroga kontinenta
zarobljenici su uskogrudnih nacionalizama. Zbog toga se prije neko-
liko godina odustalo i od ideje donošenja Ustava EU (jer ustav imaju
države), zbog toga se odustalo i od poznate plave zastave sa zlatnim
zvjezdicama i od himne (Beethovenove Ode radosti) kao službenih
simbola Unije (iako se i zastava i himna i dalje koriste, ali neformal-
no). Osjećaj nacionalnoga, koji se posljednjih godina sve više pretvara
u otvoreni nacionalizam, potiskivao je i samu pomisao na Sjedinjene
Države Evrope ili kao naivnu iluziju ili kao ne manje naivnu utopiju
za koju nema izgleda da ikada bude ostvarena. Napokon, i famozni je
Brexit, izlazak Velike Britanije iz Evropske unije, izravna posljedica
takvoga razmišljanja, odnosno odbijanja i same pomisli da bi evropska
integracija mogla (ili smjela) ići dalje od primarno ekonomski poveza-
nih suverenih država.
I onda se pojavi Martin Schulz i jasno i glasno kaže da cilj mora
biti stvaranje Sjedinjenih Država Evrope. Prve su reakcije suzdrža-
nost, čak s jasnom dozom nevjerice, ali ima i onih analitičara koji su
odmah prorekli da će zbog toga njemački socijaldemokrati na čelu sa
Schulzom izgubiti iduće parlamentarne izbore. To nas dovodi i do raz-
loga koji je vjerojatno naveo Schulza da se upusti u – objektivno gle-
dano – vrlo rizičnu političku igru. Nakon izgubljenih izbora ove jeseni
on je najavio da njegova stranka odlazi u oporbu. Bez imalo kolebanja.
No nakon što su propali pregovori kršćanskih demokrata, Liberala i
70 drugi dio
Evropa
Zelenih o formiranju koalicijske vlade, socijaldemokrati su iznenada

postali “tražena udavača” s velikim mirazom. O njima naime ovisi
hoće li Njemačka napokon dobiti vladu (nema je već osamdesetak
dana), hoće li to biti tzv. velika koalicija (što u Njemačkoj ne bi bilo ni-
šta neobično), hoće li na čelu nove vlade biti Angela Merkel, ili netko
drugi iz redova kršćanskih demokrata, ili će se ići na nove, prijevre-
mene izbore. A tih se izbora, i to s dobrim razlogom, boje čak i kršćan-
ski demokrati jer ni njima nije u interesu jačanje ne samo popularno-
sti nego i političkog utjecaja krajnje desne Alternative za Njemačku
(kojoj se jasno i bez oklijevanja odupiru i centristi i lijevi, za razliku od
Hrvatske gdje upravo oni koji sami sebe nazivaju političkim centrom,
odnosno ljevicom, ili šute ili pušu u isti rog s nacionalističkim vrhom
države, nerijetko zatvarajući i oči i uši pred manifestacijama fašizacije
što grabi krupnim koracima).
Koliko god na prvi pogled može zvučati paradoksalno, nije ne-
realno očekivati da bi Schulz najprije mogao dobiti podršku iz Fran-
cuske, zemlje u kojoj je nacionalni element tradicionalno snažno
izražen. Novi je francuski predsjednik Macron, nema tome davno,
zatražio korjenitu reformu Evropske unije (čija se neučinkovitost
najbolje očituje u odnosu prema rješavanju izbjegličkog problema, ali
i u nemogućnosti zauzimanja čvrstog, jedinstvenog stanovišta prema
diktatu Amerike i njezinih istočnoevropskih poslušnika na području
energetske politike. Macron je rekao da će zemljama članicama EU
dati pola godine da se izjasne o njegovim prijedlozima. I bio je doče-
kan rječitom šutnjom. Naravno da su i Francuska i Njemačka svjesne
toga da će u bilo kojem obliku Evropske unije, pa i u onome što bi bio
zametak Sjedinjenih Država Evrope, igrati ključne uloge zbog svoje
ekonomske moći. No nije samo tim dvjema državama u interesu raz-
biti tabu i kazati da Evropa ima perspektivu na svjetskoj sceni samo
kao zaista ujedinjena, a ne kao projekt što na gospodarskim osnova-
ma (čitaj: interesima krupnoga kapitala) povezuje evropske zemlje,
dopuštajući im i dalje, pa čak i sve više, politiku koju obilježavaju ma-
nifestacije nacionalizma, uskogrudnosti, netolerancije, ksenofobije,
pa i antisemitizma. Schulzova ideja nešto je što bi moralo biti prihvat-
71 Tomislav Jakić
ljivo svakom istinskom Evropljaninu. Je li dobro procijenio trenutak

kada ju je iznio, pokazat će vrijeme. Interes Evrope govori njemu u
prilog. Samo, postoje i drugi interesi . . .

Bio sam u Evropi
01. 07. 2018.
U
nedjelju, 1. srpnja godine 2018. u 11 sati prije podne uključio
sam televizor i odabrao kanal francuske televizije (France
24). I nakon toga punih sam 90 minuta, dakle sat i po, bio u
Evropi. Gledao sam i slušao kako Francuska ispraća u Pan-
teon, vječno počivalište onih koji zaslužuju trajno sjećanje nacije,
Simone Veil, preživjelu Holokausta, Židovku koja je bila ateista, ali
nikada nije zaboravila da je šest milijuna evropskih Židova (uključu-
jući i njezine roditelje) ubijeno u nacističkim logorima smrti isključi-
vo zbog židovskog porijekla, odnosno vjere kojoj se ona vratila samo
kroz želju da joj se na pogrebu izmoli “kadiš”, tradicionalna živovska
molitva za mrtve; Simone Veil, dva puta ministricu u francuskim vla-
dama koja će – uz ostalo – ostati zapamćena i po tome što je u par-
lamentu u Parizu nakon rasprave što je trajala tri dana i dvije noći
izborila zakon kojim je legaliziran pobačaj (usprkos onima koji su je
zbog toga žestoko napadali, uspoređujući pobačaj s eutanazijom prak-
ticiranom u vrijeme nacista); Simone Veil koja je osigurala da njezino
ime ostane zapamćeno u povijesti ne samo Francuske, nego i Evrope i
svijeta, boreći se za prava žena, kao i za pomoć gladnima u Africi (tada
čak i suprotno stanovištu vlade); Simone Veil, uvjerenu zagovornicu
evropskoga ujedinjenja i predsjednicu Evropskog parlamenta u vrije-
me kada je ujedinjena Evropa imala samo devet članica; Simone Veil
koja je – napokon – bila dosljedni i nepokolebljivi borac za mir i koju
je karakterizirala, reći će predsjednik Macron, nepobjediva nada da će
čovječnost nadvladati barbarstvo.
73 Tomislav Jakić
Od te i takve Simone Veil Francuska i Pariz oprostili su se, odnos-

no ispratili su je na putu u Panteon, gdje će, kao peta žena čiji će po-
smrtni ostaci biti tamo položeni, počivati uz velikane, poput inicija-
tora Opće deklaracije Ujedinjenih naroda o pravima čovjeka, ili poput
legendarnog vođe Pokreta otpora u Francuskoj koji je podlegao muče-
nju krvnika Gestapoa, a da nije nikoga odao. Pod jarkim srpanjskim
suncem tisuće su ljudi, ne samo iz Pariza, ne samo iz Francuske, pro-
matrali pripadnike Republikanske garde koji su njezin lijes (zajedno
s lijesom njezinoga supruga) ponijeli na ramenima plavim sagom,
između panoa na kojima su fotografijama i tekstom bile obilježene
najznačajnije točke njezinoga životnog puta do pred Panteon, odakle
se, govoreći s vrha stuba, obratio francuski predsjednik Emmanuel
Macron. I Macronov govor, i prolazak gardista s lijesovima kroz “ale-
ju panoa” (a zaustavili bi se kod svakoga) bili su praćeni povremenim
pljeskom, odavanjem posljednje počasti ženi čiji je život bio obilježen
tragedijama, ali koja nikada nije izgubila nadu i vjeru u budućnost, u
novu civilizaciju što se rađala nakon one uništene u doba naci-faši-
stičkih agresija i okupacija.
Macronov govor bio je koliko iskazivanje priznanja za sve što je
Simone Veil učinila, toliko i jasno određivanje Republike Francuske
prema prošlosti i prema sadašnjosti. Bio je dostojanstven i državnički,
bio je francuski i evropski. Od konstatacije kako će Simone Veil ući u
Panteon ne zato što je to on, kao Predsjednik, odredio, ne zato što se s
time složila njezina obitelj, nego zato što je to željela Francuska, pre-
ko jasne i nedvosmislene osude višijevskog režima koji je u vrijeme
Drugoga svjetskog rata kolaborirao s nacistima (i poimence njegovih
čelnika, Petaina i Lavallea), pa do ne manje jasnog odavanja priznanja
vođi Slobodne Francuske, generalu Charlesu de Gaulleu i svim bor-
cima Pokreta otpora za koje je rekao kako su bili spremni staviti na
kocku sve, uključujući vlastite živote, i zahvaljujući kojima je Fran-
cuska ostala Francuska. I za sve što je rekao, i za osudu kolaboranata,
i za pohvalu borcima protiv okupacije, francuski je Predsjednik dobio
snažan aplauz. Iskoristio je na vrlo vješt način, ali bez ikakvog jefti-
nog politikanstva, a još manje populizma, jednu svečanu prigodu da
74 drugi dio
Evropa
bi zemlju na čijem je čelu profilirao, svim problemima, pa i devijaci-

jama usprkos, kao snažno evropski i antifašistički orijentiranu (mada
riječ antifašizam nije upotrijebio).
I nije nikakvo čudo, što sam se, gledajući i slušajući sve što se u
tih devedeset minuta događalo u Parizu, osjećao kao da sam u Evropi.
Nije tu bilo nikakvog jeftinog patosa, nikakve zagriženosti, još manje
mržnje, nikakvog konfrontiranja s bilo kime; osim ako se cijeli Macro-
nov govor ne shvati kao konfrontacija s radikalnom, ksenofobičnom
i netolerantnom desnicom, kako u Francuskoj, tako i u Evropi, kao
reafirmiranje onih vrijednosti za koje se, ne zato što je bila naivna,
nego zato što je bila lucidna (reći je on) cijeloga života borila Simone
Veil. Francuska je demonstrirala, svim postojećim političkim podjela-
ma usprkos, jedinstvo u priznavanju veličine i zasluga ženi s kojom se
nisu svi slagali, ali koja se upisala u povijest te zemlje, baš kao i u po-
vijest Evrope. Je li ceremoniji nedostajao nacionalni element? Nika-
ko, pri odavanju počasti velikoj Evropljanki, ali i velikoj Francuskinji,
on niti je mogao izostati, niti je izostao. No, uz francusku trikoloru i
na samome je Panteonu bila istaknuta zastava ujedinjene Evrope, a
kada je nacionalni element prisutan kroz himnu Marseljezu koju pje-
va zbor gardista i tamnoputa solistica (što svakako nije bilo slučajno),
onda to nema ama baš nikakve veze s uskogrudnim i isključivim naci-
onalizmom koji nerijetko prelazi u šovinizam.
Ulazak Simone Veil u pariški Panteon profilirao je današnju
Francusku kao zemlju koja je apsolutno na čistu sa svojom prošlošću,
koja zna – na državnoj razini svakako – kojim se dijelom svoje povi-
jesti može, treba i mora ponositi, a koji dio ne smije prešućivati (ma
kako sramotan bio), kako se ne bi ponovio. Jer, i u tom je kontekstu
Simone Veil bila iznimna. Govorila je o Holokaustu i o zločinu kola-
boracije i onda kada je dobar dio Francuske bio sklon ne slušati je i
što prije zaboraviti užase u kojima je aktivno sudjelovao i ne mali broj
Francuza. Danas Francuska zna i ne dovodi u pitanje tko je u Drugo-
me svjetskom ratu bio na pravoj, a tko na pogrešnoj strani – pri čemu
ovo “pogrešna” znači na strani zločina. Danas Francuska nema zadr-
ške javno, iz usta svojega Predsjednika, ponoviti osudu kolaboracioni-
75 Tomislav Jakić
stičkog režima (čiji je čelnik, mada legenda iz Prvoga svjetskog rata,

zbog suradnje s Hitlerom osuđen na smrt, da bi mu zbog visokih go-
dina kazna bila promijenjena u zatvorsku). Danas Francuska ne pita
koliko je kolaboranata nakon oslobođenja likvidirano bez suda – po
kratkome postupku i tko je za to odgovoran, jer zna, bez ikakve dvoj-
be ili rezerve, da je kolaboracija s naci-fašizmom bila zločin, a da je
taj zločin bio tako strašan da se osveta (mada i sama nerijetko zločin)
naprosto nije mogla izbjeći.
Simone Veil se u nedjelju 1. srpnja godine 2018. u Panteonu pri-
družila francuskim velikanima. Televizijski prijenos ceremonije tra-
jao je punih devedeset minuta, sat i po. A kada je završio, sjetio sam se
kako je Hrvatska, moja domovina, večer prije toga obilježavala petu
obljetnicu svojega ulaska u Evropsku uniju i kako se tim povodom
predsjednica Republike javila u program javne televizije s folklorne
fešte zvane “picokijada”. Sjetio sam se. I vratio se iz Evrope. Kamo?
Pa – zna se.
(iz tjednika Novosti)

ISTOK–ZAPAD
Proljeće hladnoga rata?
23. 3. 2014.
G
ovor ruskog Predsjednika Vladimira Putina u utorak, 18. ožuj-
ka godine 2014., nedvojbeno je označio prekretnicu u odnosi-
ma na svjetskoj sceni kakve smo do sada poznavali. Promatra-
či skloni patetici reći će da je njime najavljeno proljeće novoga
hladnoga rata. Iznenađenje? Jedva. Pogledajmo činjenice, pri čemu
niti možemo niti smijemo ostati samo na onome što se zbiva danas.
Pad Berlinskog zida, kolaps sustava poznatog pod imenom so-
cijalistički, raspad Sovjetskog Saveza nakon kojega je na sceni osta-
la samo jedna supersila, sve je to na “drugoj strani” shvaćeno ne kao
posljedica neuspjeha jednoga društveno-ekonomskog sustava (ma
koliko Zapad tome neuspjehu pridonio), nego kao pobjeda – apsolu-
tna, neporeciva i nepovratna pobjeda. Pogreška broj jedan. Prijelaz iz
bipolarnog sustava u kojemu je mir počivao na ravnoteži straha, od-
nosno na jamstvu uzajamnog uništenja u slučaju globalnoga rata, u
unipolarni sustav doživljen je kao bjanko-mjenica jedinoj preostaloj
supersili da radi što hoće, gdje hoće i kako hoće. Pogreška broj dva.
Obećanje dano Sovjetskom Savezu (Mihailu Gorbačovu) da se, u slu-
čaju da pristane na ujedinjenje Njemačke, NATO neće širiti prema
istoku, olako je zaboravljeno i započelo je sustavno okruživanje Ru-
ske Federacije lancem novih članica Atlantskoga pakta, sve do poku-
šaja da se u taj lanac još 2008. uključi i Ukrajina (što je tada blokirala
Njemačka). Pogreška broj tri.
80 treći dio
Istok – Zapad
Ponovni uspon Rusije prema statusu svjetske sile, i vojne, ali i

gospodarske (usprkos očitim gospodarskim problemima), bio je izne-
nađenje za Zapad, odnosno Zapad ga je odbio prihvatiti kao činjenicu.
Pogreška broj četiri. U tim uvjetima počinje politika “izvoza demo-
kracije” bombama i granatama (zapravo borba za ovladavanje ener-
getskim resursima) od Iraka, preko zemalja zahvaćenih tzv. arapskim
proljećem, pa sada do Ukrajine. Pogreška broj pet. U tom kontekstu,
kada se pripremala intervencija u Libiji, Rusiji je izričito obećano da
će mandat Ujedinjenih naroda biti korišten samo da bi se osigurala
zona zabrane leta nad Libijom. Umjesto toga, došla je kampanja bom-
bardiranja i završno likvidiranje pukovnika Gadafija. Pogreška broj
šest. I sedma, zaključna: Zapad nije shvatio da Putin ne uzmiče, ne
blefira i ne zaboravlja prijevare.
Na zbroju svih tih pogrešaka došla je “borba za demokraciju”
u Ukrajini, odnosno za “evropsku Ukrajinu”. Od svih uspaljenih ko-
mentatora i analitičara (a hrvatski su uz rijetke izuzetke u prvim re-
dovima) nitko se “ne sjeća” da je Ukrajini kao izričiti uvjet za potpisi-
vanje sporazuma koji bi bio uvod u njezino uključivanje u Evropsku
uniju postavljeno prebacivanje bivše premijerke Julije Timošenko iz
zatvora, gdje je dospjela pod optužbom za gospodarski kriminal, u bol-
nicu u Njemačkoj (drugim riječima: u slobodu). I nitko se “ne sjeća”
da je predloženi sporazum ozbiljno dovodio u pitanje gospodarske
odnose Ukrajine s Rusijom koji su važni za obje zemlje. U procjepu
između Evrope, koja je postavljala ultimatum, i objektivnih interesa
svoje zemlje, legalno izabran, dakle legitimni predsjednik Viktor Ja-
nukovič odgodio je potpisivanje sporazuma s EU. Odgovor su bile ma-
sovne demonstracije na glavnome trgu u Kijevu u kojima se tjednima
sučeljavala nenaoružana (!) policija sa sve bolje opremljenim demon-
strantima (palice, kacige, Molotovljevi kokteli, a onda i pištolji i pu-
ške, u završnici prema svemu sudeći i snajperi). Sve to uz militantne
nastupe političara iz Amerike i zapadne Evrope koji su demonstrante
ne samo podržavali nego i poticali. Izjava dosadašnjeg miljenika Zapa-
da, posljednjeg sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, da bi sve
savjetnike iz Amerike i EU “buldožerom trebalo izbaciti iz Ukrajine”
naišla je u Evropi na gluhe uši.
81 Tomislav Jakić
I tu počinje nova serija pogrešaka. Amerika raspoređuje ulo-

ge u igri (Klič i Jac u poznatome Fuck the EU telefonskom razgovoru
pomoćnice ministra vanjskih poslova Victorie Nuland), dozvoljava
Evropskoj uniji da se kompromitira time što posreduje sklapanju do-
govora između Janukoviča i oporbe, a kojega oporba već idućega dana
minira. Pritom, indicije to sve više potvrđuju, upravo oporba organi-
zira snajpere koji na Majdanu ubijaju desetke ljudi, a što se koristi za
optuživanje Janukovića i za njegovu protuustavnu smjenu u parla-
mentu. Iz zatvora oslobođenu Juliju Timošenko naglo se zaboravlja,
uz ocjenu da nije nimalo bolja od Janukoviča. Zapad cijelo vrijeme
zatvara oba oka na sve prisutniju radikalnu, nacionalističku, pro-
turusku, antisemitsku i otvoreno pronacističku desnicu koja dobiva
i mjesta u novoj – gle čuda! – legitimnoj vladi, formiranoj pod pre-
singom demonstracija i prijetećeg nasilja. Tada, tek tada, Rusija ulazi
u igru, šaljući vojsku u odorama bez oznaka na Krim (zapravo svoju
vojsku iz uporišta na samome Krimu). Taj poluotok pretežno naseljen
Rusima životno je važan za Moskvu zbog Sevastopolja, matične luke
ruske crnomorske flote. I tek tada daje se otvorena podrška snagama
na Krimu koje traže pripojenje Rusiji. Zapad i dalje ne želi shvatiti,
a pogotovo ne želi priznati svoje pogreške iz prošlosti, pa pojačava
podršku Jac(enjuk)u, novome premijeru (koji prijeti kako će progo-
niti separatiste na kraj svijeta i kako će im “tlo gorjeti pod stopama, a
ni Rusija ih neće moći zaštititi”) i Klič(k)u, preferiranom kandidatu
za predsjednika Ukrajine koji pak zaziva humanitarnu katastrofu na
Krimu i ide gotovo do poziva na rat s Rusijom. Krim provodi referen-
dum uz prisutnost stranih promatrača (koje Zapad ne priznaje!), iz-
laznost govori da nisu glasali samo Rusi, prisilu na izlazak na birališta
nitko ne može ni pokazati ni dokazati, golema većina izjašnjava se za
odvajanje od Ukrajine. Krim proglašava samostalnost, Rusija je priz-
naje i otvara se proces uključivanja Krima u Rusku Federaciju. SAD
i EU uvode prvi set sankcija Rusiji i suspendira se članstvo Rusije u
skupini najrazvijenijih G-8.
U takvoj situaciji Putin govori u parlamentu u Moskvi, kaže da je
druga strana (Zapad) “prešla crvenu crtu”, misleći da je Bogom dana
82 treći dio
Istok – Zapad
da odlučuje o sudbini svijeta, podsjeća na stoljetni ruski strah od ok-

ruženja, zahvaljuje Kini na razumijevanju i nakon govora potpisuje s
predstavnicima Krima i Sevastopolja sporazum o uključivanju dviju
novih jedinica u Rusku Federaciju. Sankcije spominje samo usputno.
A ruska himna koja odjekuje Kremljom nakon ceremonije podsjeća
da se Rusija, sviđalo se to nekome ili ne, vratila na svjetsku scenu kao
sila s kojom treba računati. Hoće li to zaista značiti i novi hladni rat,
ovisi najmanje – ma kako to paradoksalno moglo zvučati – o Rusiji.
Na potezu je sada Zapad. Nastavljanje sa sankcijama najlošiji je
mogući potez. Nažalost, i očekivani.

Medvjed i tajga
1. 11. 2014.
P
otkraj listopada ruski je predsjednik Vladimir Putin govorio na
skupu u Sočiju, održanom na temu koja nije mogla biti bolje
odabrana s obzirom na prilike što vladaju u svijetu. Tema je, na-
ime, bila: svijet s novim pravilima ili svijet bez pravila. I nije te-
ško pogoditi da je Putin iskoristio priliku kako bi prozvao Sjedinjene
Države kao silu koja je odgovorna što svijet srlja u stanje bez pravila.
Njegov je govor na Zapadu dijelom prešućen, dijelom tek usput za-
bilježen, ali nije propušteno reći kako je to bio nediplomatski govor
i kako se ruski predsjednik na do sada nezabilježen način obrušio na
Washington i njegovu politiku. I što se ovoga drugoga tiče, konsta-
tacija stoji, upotrebljavali su je, mada u malo blažem obliku, i ruski
mediji. No zašto bi govor u kojemu se stvari jasno postavljaju na svoje
mjesto bio nediplomatski? Zar diplomacija znači izbjegavanje preciz-
nih formulacija i pribjegavanje mutnim konstrukcijama što ih svatko
može tumačiti na svoj način? Na oba pitanja odgovor je, naravno, ne!
Pa u čemu je onda stvar? Što je to tako strašnoga rekao ruski preds-
jednik koji je i prije toga, već mjesecima, na udaru koncentrirane me-
dijsko-političke kampanje blaćenja i optuživanja?
Nije, zapravo, rekao ništa strašnoga, odnosno precizno je opi-
sao stanje u svijetu koje jest strašno i sve opasnije, te je upro prstom
u onoga koga smatra najodgovornijim za takvo stanje, dakle u Wa-
shington Baracka Obame. I rekao je još nešto, također savršeno jasno,
mada se Putin, i inače poznat po tome što se ne kloni jasnog i izravnog
84 treći dio
Istok – Zapad
govora, za tu priliku poslužio metaforom. U njoj je, međutim, sažeo

sadašnju politiku Ruske Federacije i dao do znanja što će raditi u bu-
dućnosti, ali i što neće dozvoliti da se radi. Prizivajući u sjećanje staru
izreku (latinsku: quod licet Iovi, non licet bovi): što može bog, ne može
stoka, a koja – eto – još od antike upozorava kako postoje dvostruki
standardi, dodao je i ovo: “Ja se s time ne slažem. Možda to vrijedi za
stoku, ali svakako ne vrijedi za medvjeda. Medvjed ni od koga neće
tražiti dozvolu da nešto uradi. On je gospodar tajge i on će to i ostati.
Ali ja sa sigurnošću mogu reći kako medvjed neće izlaziti iz tajge jer
on se u drugim podnebljima ne bi ugodno osjećao.” Drugim riječima:
nemojte ugrožavati ono što je moje i nemojte mi propisivati što smi-
jem, a što ne smijem uraditi, a ja neću posezati za onim što je vaše.
I nisu potrebni nikakvi instituti, nikakvi kremljolozi koji godi-
nama izučavaju politiku Moskve, baš kao ni nikakvi think-tankovi, da
bi se ta poruka razumjela. Ipak, sva je prilika da je Zapad nije razumio,
baš kao što ne razumije (ili neće razumjeti) poziciju Moskve, kako u
vezi s krizom oko Ukrajine tako i s pokušajem dramatičnog mijenja-
nja političke slike Bliskoga istoka, euforično nazvanim arapsko pro-
ljeće. Zapad je, naime, još uvijek, mada je otad prošlo punih 25 godina,
opijen onime što smatra svojom pobjedom u hladnome ratu. Pa, ako
je to bila pobjeda, onda je onaj tko ju je izvojevao – pobjednik. A pob-
jednik, to se barem iz povijesti dobro zna, diktira uvjete poraženome.
I kada bi zaista bilo tako, ova bi računica bila logična, baš kao i odnos
Zapada (pobjednika) prema “nerazumnoj, agresivnoj i ekspanzioni-
stičkoj” politici Moskve. Da, kada bi bilo tako. Ali – nije. Pad Berlins-
kog zida, rastakanje Sovjetskog Saveza, nestanak dotadašnjih modela
socijalizma (upozoravamo na množinu, jer jugoslavenski se model
nikako ne može trpati u isti koš sa sovjetskim), sve je to primarno bilo
uzrokovano dubokom unutarnjom krizom sustava koji je sam sebe
nazivao socijalističkim. Da je Zapad godinama radio na podrivanju
toga sustava, to je savršeno jasno. Da je to podrivanje također imalo
svoju ulogu u urušavanju socijalizma kao globalnog poretka, ni to se
ne može poreći. No socijalizam se ipak primarno urušio zahvaljujući
samome sebi i svojim slabostima, te zahvaljujući nesposobnosti vla-
85 Tomislav Jakić
dajućih elita da se suoče s izazovima pred kojima su stajale, odnosno

njihovim pokušajem da ih razriješe, ali na način koji je samo ubrzao
slom koji se već nazirao (perestrojka i glasnost u SSSR-u).
I tako se raspao Sovjetski Savez, a Ruska je Federacija, kao i svi
dotadanji sovjetski sateliti, prihvatila kapitalistički model, prije svega
potrošačko društvo koje i jest bilo ona udica na koju su se lakovjerno
dali uloviti svi oni s Istoka koji su morali naučiti živjeti s praznim tr-
govinama i dugim redovima pred njima kada bi tražena roba stigla.
Naravno, i sa zatvorenim granicama (koje su za većinu bile daleko
teže podnošljive od “zatvorenih usta”, tj. nepostojanja slobode govo-
ra). No, a tu počinju nesporazumi, Ruska je Federacija i dalje bila gole-
ma država. I moćna država. Za vrijeme predsjednikovanja Borisa Jelj-
cina Rusi su to gotovo zaboravili. Država je naglo propadala, ljudi su
dalje siromašili, a enormno se bogatio tanki sloj tajkuna, tzv. oligarha.
Cvjetali su kriminal i korupcija. S takvom onemoćalom Rusijom lako
je bilo izaći na kraj. Jeljcin nije čak imao snage ni prosvjedovati kada
je počelo širenje Atlantskoga pakta prema ruskim granicama, mada
je bilo dobro poznato (a ako su to znali znanstvenici, politolozi, ne-
moguće je da nije znao ruski predsjednik) da je Zapad (i SAD, ali i ta-
dašnja Zapadna Njemačka) obećao Mihailu Gorbačovu, posljednjem
sovjetskom predsjedniku, da se u zamjenu za sovjetski pristanak na
ujedinjenje Njemačke NATO neće širiti ni na dotadašnju Istočnu Nje-
mačku ni na dotadašnje sovjetske satelite, zemlje članice raspuštenog
Varšavskog ugovora.
Nakon Jeljcina na kormilo je Ruske Federacije došao, međutim,
Vladimir Putin, dotad nepoznat čovjek koji je izronio iz sjene tajnih
službi. I Putin se počeo ponašati kao predsjednik velike sile, možda
više ne baš supersile, ali velike sile svakako. Što je Rusija i bila. Od
početka to se Zapadu nije sviđalo, ali ipak se pokušalo nastaviti s
partnerstvom (čak i partnerstvom s NATO-om), računajući (pogreš-
no, treba li uopće reći?) da će slaba Rusija i dalje pristajati na ono što
Zapad diktira, odnosno da će prihvatiti ulogu partnera koji zapravo
nema što kazati. Rusija se, koja je pod Putinom (pa i onda kada je
mjesto predsjednika zamijenio s mjestom premijera, da bi se potom
86 treći dio
Istok – Zapad
opet vratio na čelnu poziciju u državi), ne samo obračunala s oligar-

sima, uvodeći često red metodama koje su daleko od demokratskih,
nego je i počela – ponovo – jačati i modernizirati svoje oružane snage,
a – što je možda i najvažnije od svega – ruskim je građanima, usprkos
onih koji bi svako malo protestirali protiv Putinovih nedemokratskih
metoda – vratila samopouzdanje i svijest o tome da nisu na koljenima
niti to moraju biti. Ta Rusija nije više pristajala ni šutjeti ni tolerirati
ono što je procijenila zadiranjem u svoje nacionalne interese.
Srdačno partnerstvo i osobno prijateljstvo, kako s američkim
predsjednikom Obamom tako i s njemačkom kancelarkom Merkel,
nestali su kao da ih nikada i nije bilo. Potvrđujući kako u politici in-
teresi uvijek prevladavaju nad prijateljstvima, Rusija je najprije bila
otvoreno skeptična prema tzv. arapskom proljeću (eufemizmu iza
kojega se krije nastojanje da se zavlada izvorima energenata), da bi
se izvana sponzoriranim pobunama sa svrhom rušenja režima otvo-
reno suprotstavila u slučaju Sirije. Dok je u Libiji rušen Gadafi, Rusi
su pristali da ih se doslovno prevari rezolucijom Vijeća sigurnosti o
uvođenju zone zabrane leta nad Libijom koja je odmah nakon dono-
šenja (a i Rusija je glasala “za”) bila protumačena kao zeleno svjetlo za
NATO-akciju nemilosrdnog bombardiranja Libije i rušenja njezinoga
vlastodršca, što je završeno brutalnim ubojstvom (jer tko zna što bi
živi Gadafi pred nekim sudom mogao izjaviti i koga bi od zapadnih
državnika, svojih dojučerašnjih “prijatelja”, mogao teretiti?). U Siriji
se Rusija nije dala žedna prevesti preko vode. Uporno je blokirala sve
pokušaje otpočinjanja vanjske intervencije pod mandatom Ujedinje-
nih naroda, a kada je postalo očito da će SAD ići u unilateralnu vojnu
akciju pod izgovorom da moraju spriječiti Assadov režim u upotrebi
kemijskog oružja (mada je sve upućivalo na to da takvo oružje koris-
te pobunjenici), Rusija je preduhitrila američku akciju prijedlogom
Assadu da preda sve kemijsko oružje što ga ima, a Assad je promptno
taj prijedlog prihvatio.
I onda je došla Ukrajina. Zemlji je ponuđen Ugovor o stabiliza-
ciji i pridruživanju Evropskoj uniji koji je praktično kidao njezine
ekonomske veze s Rusijom, omogućavajući istodobno da se Rusiju
87 Tomislav Jakić
kroz Ukrajinu preplavi robom iz EU. Predsjednik Janukovič, nakon

razgovora s Putinom i prihvaćanja ruske pomoći u visini većoj od 10
milijardi dolara, odgodio je potpisivanje već pripremljenog sporazu-
ma (dakle, odgodio, a ne odbio) i to je bio okidač. Planeri obuzdava-
nja Rusije, a taj se termin upotrebljavao da bi se definirala politika
Zapada prema SSSR-u u pedesetim godinama 20. stoljeća, izgubili su
živce. U Kijevu su se pobunile desetine tisuća ljudi, tražeći Evropu
(kao da im ju je netko uzeo). Demonstracije su samo prvih nekoliko
dana bile miroljubive, a poslije su prerasle u organizirano i plaćeno
nasilje (očevici kažu da su vidjeli da se na Majdan doprema novac i
isplaćuje demonstrantima!) koje su poticali zapadni političari koji su
dolazili na glavni trg u Kijevu i hrabrili demonstrante, ne obazirući
se na prisutnost otvoreno neofašističkih poruka i na golemu istaknu-
tu sliku Stepana Bandere, najpoznatijeg ukrajinskog kolaboracionis-
te (ali i antikomuniste, a samo je to sada važno!) iz vremena Drugog
svjetskog rata. Na vrhuncu krize postignut je, uz posredovanje zapa-
dnih ministara vanjskih poslova i u nazočnosti predstavnika Rusije,
dogovor između Janukovića i demonstranata koji je već idućega dana
torpediran snajperskim ubijanjem nekoliko desetaka ljudi na Majda-
nu. Mada je od samoga početka bilo krajnje dvojbeno jesu li snajperi
bili iz redova režimske policije (a indicije da nisu kasnije će se množi-
ti), to je bilo dovoljno da se sporazum zaboravi. Janukovič se sklonio
u Rusiju, a vlast su preuzele, točno onako kako je nedugo prije toga
najavljivala i kadrovirala pomoćnica američkog državnog tajnika Vi-
ctoria Nuland, vođe demonstranata, uključujući i one krajnje desno,
profašistički orijentirane. Prvi potez nove vlasti bio je prijedlog zako-
na o zabrani korištenja ruskoga jezika kao drugog službenog jezika (a
u istočnoj Ukrajini žive milijuni Rusa). Na kraju, zakon je povučen,
odnosno modificiran, ali onima u istočnom dijelu zemlje (uključujući
Krim) i to je bilo dovoljno da se pobune. Izravno sudjelovanje ruske
armije u pobuni nikada nitko nije uspio dokazati (usprkos svakodnev-
nim optužbama), no da je granica bila otvorena za tzv. dobrovoljce iz
Rusije, to je jasno (dok se o dobrovoljcima iz drugih zemalja na stra-
ni vlade u Kijevu jedva govori, a i onda vrlo sramežljivo). Ruska je
88 treći dio
Istok – Zapad
vojska, ali ona koja je tamo već bila stacionirana, bila uključena samo
u zbivanja na Krimu, s time da je u vrijeme održavanja referenduma o
pripajanju Krima Rusiji blokirala vojarne ukrajinske armije, kako ne
bi intervenirala.
Medvjed je, dakle, potvrdio svoje gospodstvo u tajgi, ne pitajući
nikoga ništa. Sve priče o ugroženosti Poljske i baltičkih država, o tome
kako Rusija ponovo želi zagospodariti nekadašnjim istočnim blokom,
rezultat su propagandno-političke akcije Zapada koji je Putinovom
odlučnošću ostao zatečen i iznenađen. U toj zatečenosti reagirao je
potpuno iracionalno, uvodeći gospodarske sankcije Rusiji na koje je
Moskva odgovorila učvršćujući svoje odnose s Kinom i uvodeći vrlo
restriktivne protusankcije od kojih gospodarstvenike na Zapadu već
sada boli glava. I nakon svega Putin poručuje: medvjed neće izlaziti iz
tajge. I treba mu vjerovati. Rusija nema nikakvog interesa zaoštravati
konfrontaciju sa Zapadom, ali ne ostavlja ni najmanje sumnje da će se
oduprijeti širenju zapadnog vojnog saveza sve do svojih granica.
Za političara koji realno razmišlja stvari su potpuno jasne i nema
dvojbe o tome kako bi trebalo dalje. No, opijenost pobjedom u hladno-
me ratu i dalje traje i ta bi opijenost mogla postati vrlo opasnom. Još
ima vremena da oni koji određuju pravac politike Zapada poslušaju
legendarnog Henryja Kissingera, nekadašnjeg šefa američke diplo-
macije. Osim što se javno i krajnje jasno suprotstavio propagandi koja
Putina izjednačava s Hitlerom, Kissinger je rekao i ovo: “Putina se ne
smije pribijati uza zid prijetnjama, reagirat će onako kako niste očeki-
vali i onako kako mu nećete moći odgovoriti. To zatezanje prema nje-
mu potpuno je kontraproduktivno, i to nije politika, već odsutnost
politike prema Rusiji i Putinu (…)” Upozorio je i na to da se Ukrajinu
nikako ne smije prisiljavati da se opredijeli za ovu ili za onu stranu,
odnosno da se mora osigurati njezina neutralnost, a da NATO ni u ko-
jem slučaju ne smije ući u Ukrajinu i izbiti na rusku granicu.
I tome se nema što dodati. Kissinger razumije ruskog medvjeda.
Napokon, on je bio arhitekt detanta. Dosad ga nisu poslušali, a hoće li
– ostaje da se vidi. Nije, međutim, nikakva tajna kako medvjed reagira
kada se osjeti ugroženim.
(Iz Glasa narodne diplomacije.)

Poker s Putinom
2. 12. 2014.
O
de ruski predsjednik Vladimir Putin u Tursku. Ne slaže se on
s Turcima ni oko Sirije (Erdoğan bi radije vidio Assada svrgnu-
tog jučer nego sutra) ni oko Krima (gdje Erdoğan sumnja hoće
li tamošnji Tatari imati sva prava), ali ipak potpiše odmah
ugovor kojim Rusija povećava isporuke plina Turskoj i to po povolj-
nijoj cijeni. Dobro, ako je to iznenađenje – a neki upućeni, a zapravo
sveopći neznalice – tako će ga shvatiti, Putin se pobrinuo i za jedno
veće, pravo iznenađenje, “bombu” zapravo.
Na zajedničkoj press-konferenciji s Erdoğanom mirno je, hladno,
kako on već nastupa, objavio da Rusija odustaje od projekta plinovoda
Južni tok, jer – dodao je – Evropska komisija očito ne želi realizira-
nje toga projekta i njezino je ponašanje u cijeloj toj stvari do sada bilo
kontraproduktivno. Putin se izrazio vrlo diplomatski. Da je govorio
posve otvoreno, a njemu to inače nije strano, rekao bi da je Evropska
komisija radila pritisak na zemlje članice Unije (npr. na Hrvatsku), ali
i na one što aspiriraju članstvu (npr. Srbiju), kako ni pod koju cijenu
ne bi potpisale sporazume o ulasku u projekt Južni tok. Jer upravo je
tako i bilo. Pritisku su se, međutim, oduprli notorni Viktor Orban iz
Mađarske, ali i Austrija, stara članica EU koja ipak ne zaboravlja vlas-
tite interese kada oni dođu u očitu koliziju s onime što se predstavlja
kao evropski interes, a zapravo je interes SAD-a u konfrontaciji s Ru-
skom Federacijom.
90 treći dio
Istok – Zapad
Putin je, dakle, hladno pustio “bombu”. Gazpromov Aleksej Mil-

ler u roku ga je od nepuna dva sata potvrdio izjavom da je time sve
rečeno, odnosno da je projekt zatvoren, a Zapad je ostao u čudu. Oči-
to se računalo sa svime, samo ne s takvom odlukom. Imao je Zapad,
tako se mislilo, inicijativu. Pritiskao je Putina, uspješno je kočio rea-
liziranje Južnog toka i – a što drugo – sada se čekalo da se vidi Putina
na koljenima. A Rus ih je opet nadigrao. Jednim je potezom preuzeo
inicijativu u svoje ruke, pokazao je špil karata s kojim nitko nije raču-
nao i bezizražajnog lica, kako i priliči dobrom igraču pokera, zatekao
je one s druge strane stola potpuno nespremnima. Pa su u ponedjeljak
sve ključne televizije, famozni slobodni mediji demokratskog svijeta,
o Putinovoj odluci naprosto šutjele. Po formuli “zaustavite Reuters”,
koja je u vrijeme Jugoslavije postala mjerilo za glupost političara za-
vedenih moći što proizlazi iz njihovih funkcija, i sada je netko očito
rekao: “Zaustavite Putina, ili barem njegove riječi”. Oni koji prate in-
formativne programe javnih televizija Euronews, BBC ili France 24
o prekidu projekta Južni tok nisu onoga dana kada je odluka o tome
donesena mogli saznati ama baš ništa (dok je HTV, do koje direktiva
očito na vrijeme nije doprla, vijest ipak objavila). Najdalje su u toj iz-
gubljenosti otišli Francuzi (France 24) i Nijemci (Euronews). Objavili
su prilično opširne izvještaje o Putinovom boravku u Ankari, izvijesti-
li o točkama o kojima se Putin i Erdoğan ne slažu (Sirija, Krim), dome-
tnuli čak kako je potpisan bilateralni sporazum o povećanju isporuka
ruskoga plina po povoljnijoj cijeni Turskoj, ali o Južnom toku – ni ri-
ječi. Vjerojatno ne griješimo kada zaključujemo da se čekalo na smjer-
nice iz analitičkih centara koji usmjeravaju zapadne medije, osobito u
pogledu rasplamsalog političko-propagandnog rata s Rusijom (novoga
hladnog rata). Oni su to centri kojima zahvaljujemo (mi na “Zapadu”)
što jedva da vidimo nešto od razaranja koja ukrajinska vojska uzroku-
je na istoku zemlje, što “saznajemo” kako je sigurno da su zlosretni
malezijski avion nad Ukrajinom srušili pobunjenici, a prije službenog
izvještaja nizozemske komisije (i usprkos tome što će njemačka tajna
služba naknadno relativizirati zaključke na koje se pozivao tjednik
Spiegel), što “znamo” zašto treba srušiti Assada u Siriji, ali ne znamo
91 Tomislav Jakić
kako se u Siriji živjelo prije početka pobune, pa ni to da nitko nije di-

rao kršćane kojima sada pobješnjeli pripadnici Islamske države, izrav-
nog proizvoda Zapada i njegovih arapskih saveznika, nemilice skidaju
glave (kao i ostalim nevjernicima). Dakle, kabinetski mudraci koji
putem “slobodnih” medija formiraju našu svijest, ostali su bez teksta.
A stvar je krajnje jednostavna, barem za svakoga tko nije u star-
tu opterećen predrasudama i pogrešnim predodžbama. Ono osnovno:
Putin ne blefira. Nikada. Bilo je dovoljno prilika da se to shvati, a ipak
tzv. se demokratski svijet (čitaj: SAD) i dalje ponaša kao da će, eto baš
sutra, napokon slomiti toga diktatora koji želi “obnoviti Sovjetski Sa-
vez”, a od kojega “nâs na Balkanu”, kako nas želi poučiti jedan od ov-
dašnjih znalaca, brani – a tko bi drugi – Angela Merkel. Pritom nitko
neće spomenuti da Angela Merkel može ući u klinč s Putinom samo
preko leđa jugoistočne i srednje Evrope. Jer tu su zemlje koje su bile
vitalno zainteresirane za Južni tok, a koje će se sada (nakon što se stiša
očekivana euforija oko toga kako smo bili pametni što se nismo dali
uvući u Južni tok) suočiti s pitanjem: a odakle nabavljati plin. Hoće li
im ga slati Amerika? Teško. Hoće li im ga slati arapske zemlje u obli-
ku ukapljenoga plina? Možda, ali gdje su terminali (Italija ima jedan,
Hrvatska se već godinama ne može dogovoriti sama sa sobom, a otvo-
renoga uha prema Zapadu, hoće li takav terminal graditi)? Po kojoj će
cijeni Arapi isporučivati ukapljeni plin i koliko su oni pouzdan par-
tner u takvim odnosima? Pitanje do pitanja. Na sva ta pitanja Putin
neće morati odgovarati, ali oni koji su ostali bez Južnog toka – hoće.
U krajnjoj liniji svojim građanima kada se ovi počnu smrzavati zimi
u svojim stanovima (Ukrajinci koji i dalje ne plaćaju ruski plin i troše
svoje zalihe, a znamo već da im nije strano ni uzeti plin za Evropu koji
je samo u tranzitu, mogli bi im o tome pričati vrlo poučne priče).
Naravno, teoretski je moguć i drugačiji ishod. Da Putin promi-
jeni svoju odluku. Nema dvojbe, Gazpromov Miller i sada bi odmah
na odgovarajući način reagirao. Tome bi, međutim, morala prethoditi
korjenita promjena stava Zapada, poglavito SAD-a, prema Rusiji, a to
je jedva moguće s političarima kakve Zapad danas ima. Ti političari
i dalje igraju na kartu pritisaka, sankcija, obuzdavanja Rusije, ne vi-
92 treći dio
Istok – Zapad
deći da kao partnera u tom globalnom pokeru, u kojemu je glavni ulog

nova preraspodjela svijeta, imaju igrača koji ne blefira i koji je svoju
poziciju osigurao. Putin, naime, nakon nedavno potpisanog sporazu-
ma o isporuci plina s Kinom, i ovog najnovijeg s Turskom, ne mora
brinuti kome će prodavati svoj plin. A Evropa će novog opskrbljivača
tek morati početi tražiti (s izuzetkom, ponavljamo, Njemačke koja se
osigurala, i to baš plinom iz Rusije). Koliko će to trajati i hoće li nedo-
rasli pokeraši u srazu s onim koji zna sva pravila takvu igru izdržati,
ostaje da se vidi. I to bez obzira na sva tumačenja koja će nam, doduše
sa zadrškom, biti ponuđena ne bismo li povjerovali da je “prava sreća”
što je Južni tok otišao u povijest.

Bauk zvan RT
12. 4. 2015.
K
aže američki predsjednik Obama u Panami, nakon – tako su
ga nazvali – povijesnog rukovanja s Raoulom Castrom, preds-
jednikom Kube, da je “hladni rat iza nas” i da se Sjedinjene
Države “ne bave poslom promjene vlada u drugim državama”.
I kaže to u vrijeme kada je – što bi se reklo – i političkom slijepcu jas-
no da je svijet zagazio u novi hladni rat, a da u korijenu toga rata leži
upravo želja Amerike da širom svijeta dovodi na vlast režime što su joj
po volji. Pritom Washington oslobađa onog poslovičnog duha iz boce,
najcrnje teroriste (Irak, Libija, Sirija) – u prvoj fazi “izvoza demokra-
cije” svoje saveznike, a ubrzo potom brutalne neprijatelje, ne samo
Amerike nego i civiliziranoga svijeta.
U takvoj atmosferi “nije, a zapravo jest”, pozornost privlači či-
njenica da se vodeći političari, kako Sjedinjenih Država tako i Velike
Britanije, uzastopno javno bave jednim televizijskim programom.
Toliko su njime zaokupljeni da bi čovjek mogao pomisliti kako neki
bauk kruži slobodnim svijetom. Riječ je o programu Rusija danas
(eng. Russia Today – RT) koji se emitira na više jezika i koji je – nema
dvojbe – usklađen s ruskom službenom politikom. No Amerikanci
su ti koji su – to je od invazije Iraka više nego bjelodano – pretvori-
li globalno poznati i prisutni CNN u glasilo svoje politike (a usput i
potpuno estradizirali informiranje uvođenjem kategorije info-zaba-
ve). Oni bi se najmanje trebali (smjeli) uzbuđivati zbog činjenice da
netko drugi radi u osnovi to isto. A ipak, silno se uzbuđuju. Baš kao i
94 treći dio
Istok – Zapad
Britanci nakon što je RT nedavno pokrenuo i posebni program za Ve-

liku Britaniju.
E sada, što je to tako strašno u onome što emitira RT? Najkraće
rečeno, strašno je – u očima političkog Zapada – što taj ruski televizij-
ski program, rađen po uzoru na zapadne news-programe, mada ozbilj-
niji, atraktivan i profesionalno napravljen, nudi ono što se gledatelji-
ma na Zapadu uporno uskraćuje. Da ne bismo bili patetični, suzdržat
ćemo se od toga da kažemo kako RT nudi istinu, mada je to u mnogo
slučajeva točno. Bit će dovoljno reći kako RT nudi drugu stranu meda-
lje. Ono što se na Zapadu prešućuje, to se može vidjeti i čuti na Russia
Today. I ne mislimo pritom na autorske talk-show-emisije u kojima
novinari, očekivano, navlače na jednu stranu (mada uvijek s argu-
mentima, nikada samo polazeći od stereotipa i predrasuda). Mislimo
na emisije vijesti. U talk-show-programima pojavljuju se nerijetko i
ljudi koji zastupaju stanovišta dijametralno oprečna ruskoj politici. S
njima novinari polemiziraju, i svađaju se, ali im ne oduzimaju riječ. U
emisijama vijesti priliku da kažu što misle o određenim temama, od
Iraka i Afganistana preko tzv. arapskog proljeća (uključujući Siriju) do
onoga što se zove Islamskom državom, dobivaju mnogi ljudi upravo
sa Zapada – iz Sjedinjenih Država, Velike Britanije, Francuske, Nje-
mačke, i to ne neki anonimusi. Tu će svoj prostor dobiti umirovljeni
visoki vojni časnici, generali, pukovnici, nekadašnji analitičari i ope-
rativci Središnje obavještajne agencije (CIA), Nacionalne agencije za
sigurnost (NSA), diplomati, eksperti za pitanja sigurnosti, policajci,
geostratezi i, naravno, intelektualci. Sve redom ljudi koje neće poz-
vati pred kameru praktično niti jedna “slobodna” televizija u nekoj
od vodećih zemalja Zapada. Zašto? Naprosto zato što zastupaju sta-
novišta (i argumentiraju ih!), koja ne odgovaraju propagandnoj slici
što ju se putem tzv. mainstream medija, navodno slobodnih, a zapravo
usmjeravanih i kontroliranih, usađuje u svijest i podsvijest javnosti
u zapadnim zemljama. Ta javnost (naime, neinformirani i lažima i
poluistinama zavedeni građani) na izborima opet treba dati podršku
politici što ne preza ni od rata (ako je moguće tako da ga vode drugi) u
funkciji ostvarivanja vlastitih interesa. Javno – ti su interesi sloboda
95 Tomislav Jakić
i demokracija, a stvarno – ekspanzija, stvaranje ekonomske ovisno-

sti, a kroz to i svake druge, povećanje profita i kontrola nad ključnim
energentima širom svijeta uz pomoć nadziranih i (izvana) instalira-
nih vladajućih garnitura.
Dok se Zapad oduševljavao “demokratskim prosvjedima” u Ki-
jevu (i obilato ih financirao i poticao), RT je prikazivao snimke na
kojima se moglo vidjeti divljanje ekstremnih desničara u Ukrajini (u
međuvremenu je njihov predstavnik dogurao i do visoke pozicije u
Glavnom stožeru ukrajinske armije); davao je riječ predstavnicima ne
samo ukrajinskih Rusa nego i ukrajinskih Židova koji su opisivali što
im se događa i iznosili svoja strahovanja. Na RT-u su se mogle vidjeti
snimke zapaljene zgrade u Odesi i moglo se čuti one koji su na nju
bacali zapaljive bombe kako urlaju: “Neka gore Rusi!” (zgradu su za-
palile pristaše vlasti u Kijevu, mada je službena verzija da se desetak
demonstranata koji su tamo smrtno stradali – samo zapalilo?!). Dok je
Zapad unisono osuđivao Rusiju zbog rušenja malezijskog putničkog
aviona nad istočnom Ukrajinom, na RT-u je govorio njemački struč-
njak koji je vrlo uvjerljivo pobijao tu tezu. Prethodno su i predstavnici
ruske vojske pokazali radarske snimke prema kojima su u trenutku
nesreće u blizini malezijskog aviona bile još dvije neidentificirane
letjelice, najvjerojatnije ukrajinski borbeni avioni (o čemu se na Za-
padu, naravno, nije čulo ni riječi). Na RT-u se moglo vidjeti i čuti na-
čelnika Glavnog stožera ukrajinske armije kako kategorički kaže da u
istočnoj Ukrajini nema regularnih ruskih trupa, čime je izravno pro-
turječio svojem predsjedniku Porošenku, ali i američkom glavnom
zapovjedniku NATO-a, odnosno glavnom tajniku te organizacije, koji
su opetovano “vidjeli” tisuće ruskih vojnika i stotine tenkova u Ukra-
jini. Na RT-u je riječ dobio nekadašnji operativac CIA-e koji je potanko
opisivao kako su radili “timovi za destabiliziranje” kada bi Washing-
ton procijenio da mu neka strana vlada ne odgovara – sve do fizičkog
likvidiranja nepoćudnih političara (slučaj Čilea i Allendea školski je
primjer takvog djelovanja). I moglo bi se takvih primjera nizati u ne-
dogled. Nesreća je zapadnih propagandista da oni danas operiraju di-
jelom s neistinama (ruske trupe u Ukrajini), odnosno poluistinama i
96 treći dio
Istok – Zapad
glasinama (rušenje malezijskog aviona, Putinova bolest itd.), polazeći

od iskustava svojih prethodnika iz onoga prvoga hladnog rata (RIAS
radio u Berlinu s evidentnom ulogom u mobiliziranju istočnih Nije-
maca na pobunu 1953., ili Radio Free Europe s poticanjem Mađara na
ustanak 1956., pri čemu su i Nijemci i Mađari u konačnici bili ostavlje-
ni na cjedilu). Bauk zvani RT pronalazi, međutim, pukotine u mreži te
propagande i naprosto servira potpune informacije o onome što se na
Zapadu ili prešućuje ili “frizira”.
I tako dugo dok se propagandni rat bude vodio na način da jedni
lažu i prešućuju, a drugi korigiraju takvu sliku i nadopunjuju je činje-
nicama, snimkama i ekspertnim procjenama, bauk RT-a plašit će poli-
tičare tzv. slobodnog svijeta i zaokupljati njihovu pozornost.
I još se nešto može vidjeti na RT-u – jednom tjedno uz slogan
“uspjeh u novinarstvu ne postiže se trkom za senzacijama, nego pos-
tavljanjem pravih pitanja i inzistiranjem da se na njih dobiju pravi
odgovori”. Može se vidjeti instituciju američke televizije (da, ame-
ričke), voditelja talk-show-emisija Larryja Kinga koji je godinama bio
neka vrsta zaštitnog znaka CNN-a. I – divna li čuda – nitko nikada na
Zapadu nije ni spomenuo da čuveni Larry King ima svoju emisiju na
zloglasnom programu Russia Today, a kamoli da bi ga zbog toga napao.
King uživa širom Amerike i zapadnog svijeta preveliki ugled da bi ga
se smjelo okrstiti oruđem ruske propagande (što on svakako i nije). Pa
je tako, u bujici žučnih napada na bauk zvani RT, još jedna činjenica
prešućena, što RT-u daje dodatni kredibilitet, ma koliko da ga politi-
čari poput šefa američke diplomacije Kerryja nazivali propagandnom
trubom Kremlja. A Obamine riječi o hladnome ratu “koji je iza nas”
i o tome da se Washington “ne bavi promjenama vlada”, ostat će tek
riječi. Oni, pak, koji hoće saznati ponešto o stvarnosti, sve će u većem
broju pratiti program Russia Today. Upravo zato bauk zvani RT kruži
zapadnim svijetom i plaši planere novoga hladnoga rata. I kružit će i
dalje.

“Ruska agresija”
– kome to treba?
8. 2. 2016.
A
merički ministar obrane Ashton Carter objavio je nedavno da
Sjedinjene Države učetverostručuju izdatke za obranu Evro-
pe kako bi odbijajuće djelovale naspram “ruske agresije”. Kao
glavne prijetnje sigurnosti Amerike naveo je Rusiju, Kinu,
Iran, Sjevernu Koreju i – Islamsku državu. Dakle, šef Pentagona u
jednoj je jedinoj izjavi “izvukao iz mrtvih” tri pojma svojstvena raz-
doblju hladnoga rata za kojega je najveći dio svijeta naivno vjerovao
kako je završen propašću poretka što se nazivao socijalističkim (u
Evropi) i dezintegracijom Sovjetskog Saveza. Pa je tu najprije pojam
agresije upotrijebljen u situaciji u kojoj agresivne namjere Moskve
prema istočnoevropskim i baltičkim zemljama postoje samo u gla-
vama uspaljenih propagandista i, naravno, glavnog tajnika NATO-a
Jensa Stoltenberga. Potom su reinkarnirani pojmovi carstva zla, od-
nosno osovine zla u nabrajanju (uglavnom izmišljenih) opasnosti za
američku sigurnost. I, treće, izvučen je iz naftalina pojam zastrašiva-
nja, odnosno odbijanja, bez kojega je hladni rat nezamisliv jer u to se
vrijeme krhki, ali ipak stalni mir u odnosima među suprotstavljenim
blokovima održavao upravo na logici potencijala odbijanja ili, drugim
riječima, na ravnoteži straha.
Sasvim precizno: ravnoteža straha čuvala je mir u kontekstu od-
nosa dviju super sila i blokova kojima su one bile na čelu. Jamstvo spo-
98 treći dio
Istok – Zapad
sobnosti međusobnog uništenja bilo je dovoljno da ni Moskva (koja

je u ono vrijeme vodila nedvojbeno hegemonističku politiku) ni Wa-
shington (koji također nije navlačio rukavice kada je trebalo ostvari-
vati vlastite interese) ne pribjegnu oružju. A zastrašivanje, odnosno
sposobnost odbijanja, bilo je u osnovi obrambene politike mnogih
manjih zemalja, osobito onih koje nisu bile u blokovima. Vrijedi to,
tek usput da spomenemo, i za nekadašnju jugoslavensku federaciju
koja nije (kako se danas voli tvrditi) izdvajala goleme svote za obra-
nu, jer je vojska bila jedan od stupova režima (što jest bila), nego zato
da stratezi onih kojima bi moglo pasti na pamet napasti Jugoslaviju (a
odnosilo se to u prvome redu na Sovjetski Savez, mada i ne samo na
njega) procijene kako im se – zbog predvidivih velikih gubitaka – ta-
kav napad ne bi isplatio.
No vratimo se “ruskoj agresiji” zbog koje Amerika učetverostru-
čuje izdatke za obranu Evrope (pri čemu je zanimljivo da ti izdaci ni
izdaleka ne dosežu izdatke za borbu protiv ISIL-a, mada je Rusija na
popisu onih koji ugrožavaju sigurnost SAD-a na prvome mjestu, a tzv.
Islamska država tek na posljednjem, petom). Da, istina je, Rusija je
nakon rušenja legalnog i legitimnog ukrajinskog predsjednika Janu-
koviča i nakon prvih poteza nove vlasti koji nisu ostavljali nimalo su-
mnje o njezinoj orijentiranosti iskoristila svoje legalno stacionirane
trupe na poluotoku Krimu da provede referendum čiji je rezultat bio
odcjepljenje Krima od Ukrajine i njegovo (ponovno) uključivanje u
sastav Rusije. Istina je i to da ruski vojnici na Krimu nisu ispalili nije-
dan metak, da prilikom provođenja referenduma nitko nije bio zastra-
šivan, premlaćivan ili ubijen. Istina je da su referendum pratili strani
promatrači – doduše ne oni iz Evropske unije, koja ih je odbila posla-
ti – a na tragu svoje tijesne suradnje s Washingtonom u pripremanju
terena za rušenje Janukoviča. I, da, istina je da Rusija neizravno (ali
samo neizravno!), uključujući slanje tzv. dobrovoljaca, pomaže po-
bunu ruskog stanovništva na istoku Ukrajine.
No je li Rusija najavila teritorijalne pretenzije prema Ukrajini?
Nije! Je li pristala da ukrajinska područja pod nadzorom pobunjeni-
ka uključi u svoje državno područje? Nije! Je li Moskva povukla ma
99 Tomislav Jakić
i jedan agresivni, prijeteći potez prema zemljama poput Poljske ili

baltičkih država? Nije! Je li im makar verbalno zaprijetila na način
koji bi opravdavao strah za vlastiti suverenitet? Nije! Ruska agresija
o kojoj govori američki ministar obrane postoji samo u konstrukciji
propagandnih obnovitelja hladnoga rata kojima sablast neprijatelja
na Istoku treba da bi uz SAD homogenizirali, a ujedno i disciplinirali
zemlje zapadne Evrope, ali i neke u istočnom dijelu Staroga kontinen-
ta. Jer ni među nekadašnjim sovjetskim satelitima, današnjim tran-
zicijskom zemljama što idu putem izgradnje demokracije, nisu baš
svi oduševljeni pojačanom američkom vojnom prisutnošću u Evropi.
Zato treba “maljati na zid” rusku agresiju, zato treba Rusiju predsta-
vljati kao opasnost za Sjedinjene Države i “slobodni svijet” (kako se
govorilo u najboljim danima hladnoga rata), pa – u krajnjoj liniji – i
za svjetski mir. Zato ruske udare protiv tzv. Islamske države u Siriji
(koja jest opasnost za svjetski mir) treba predstavljati isključivo kao
obranu Assadovog režima, od čijeg rušenja Zapad još uvijek nije odu-
stao (ta plin i nafta su u pitanju!). Zato treba inscenirati incidente na
tursko-sirijskoj granici kako bi se u danome trenutku moglo pohrliti u
pomoć Turskoj, članici Atlantskoga pakta koja će (scenariji su sigurno
pripremljeni) biti također ugrožena ruskom agresijom. Ma kakva bila
cijena takve avanture.
Ruski predsjednik Vladimir Putin dosad se pokazao apsolutno
na visini zadatka. Ponaša se državnički, promišljeno i odmjereno. Ne
gubi živce, ali povremeno demonstrira snagu svoje zemlje i njezine
armije. A ta armija očito već neko vrijeme nije ono na što su zapadni
stratezi naučili u vrijeme Jeljcina. Toliko je organizirana, disciplinira-
na i moderno opremljena da je i sam Putin u jednom velikom televi-
zijskom intervjuu, opisujući kako je pratio operaciju izvlačenja preds-
jednika Janukoviča iz Ukrajine (i sprečavanja da uleti u zasjedu u kojoj
bi bio likvidiran) izjavio: “Išlo je sve tako dobro da sam se u jednome
trenutku zapitao jesmo li to mi.” No Putinove inicijative, izrečene i za
govornicom Ujedinjenih naroda, čak uz podsjećanje na savezništvo iz
vremena Drugoga svjetskog rata, nailaze na gluhe uši. Njegovi pozivi
na zajedništvo u borbi protiv tzv. Islamske države sustavno se igno-
riraju, dok ga se u medijima sve prizemnije i otvorenije demonizira.
100 treći dio
Istok – Zapad
Na ovim stranicama spomenuli smo već njemačkog novinara

koji je objavio knjigu, razotkrivajući kobnu ulogu tzv. slobodnih me-
dija u dezinformiranju svjetske javnosti. A poznat je i slučaj novinar-
ke svjetski poznate televizije CNN, koja je svojedobno dala ostavku
objašnjavajući da je to učinila kada je shvatila da je plaćaju zato da
laže. No vijesti o tome i o takvima ne dopiru do javnosti, ili dopiru
tek na kapaljku. Javnosti se sustavno laže u funkciji iznimno opasne
politike što je u krajnjoj liniji diktiraju nadnacionalni centri financij-
ske i gospodarske moći. I dok bude tako, američki će ministar obrane
moći govoriti o ruskoj agresiji, a da ga nitko ne upita: “A o čemu Vi
to govorite? I na temelju čega?” I tako dugo će mali ministrići malih
zemalja, saveznika i poslušnika Velikoga brata, uredno ponavljati iste
nebuloze. I tako dugo će trajati nova utrka u naoružanju i cvasti tr-
govina oružjem koju je papa Franjo ne jednom osudio. A kako stvari
stoje, ne bi trebalo čuditi da “netko” i planirani Papin susret s mosko-
vskim patrijarhom proglasi opasnošću za Sjedinjene Države, a možda
i za svijet. Ne vjerujete? Čekajte, pa ćete vidjeti.

Kobna privlačnost
sukoba
5. 6. 2016.
P
ripadnici starije generacije, one iz vremena Jugoslavije, sjetit će
se vjerojatno knjige jednoga britanskog generala (koji je u kari-
jeri imao upisano i služenje na dužnosti u Atlantskome paktu)
koji je, već u godinama kada je hladni rat polako odumirao, na-
pisao knjigu o Trećem svjetskom ratu. Za nekadašnju federaciju ta je
knjiga bila osobito zanimljiva zbog jednog pomalo bizarnog detalja:
Treći svjetski rat počeo je, prema viziji tog britanskog generala, otvo-
renim sukobom trupa Varšavskog ugovora i Atlantskog pakta – nigdje
drugdje nego kod Brežica, onkraj u ono vrijeme samo administrativne
granice između Hrvatske i Slovenije. Knjiga je tada bila svojevrsna,
mada kratkotrajna, senzacija. Politika detanta išla je dalje, nekoliko
godina nakon toga otvoren je (pa uklonjen) Berlinski zid, kao kula od
karata srušio se tzv. Istočni blok, Varšavski se ugovor samoraspustio,
Sovjetski je Savez nestao s političke karte svijeta, a knjiga o Trećem
svjetskom ratu i njezin autor pali su u zaborav.
Od tih dana prošle su tri decenije, možda koja godina više. Da-
nas znamo da je kruna politike detanta, uspostavljanje normalnih, na
povjerenju građenih odnosa između Zapada (koji do dana današnjega
funkcionira kao blok jer NATO se nikada nije samoraspustio) i Ruske
Federacije (onoga što je ostalo od Sovjetskog Saveza), shvaćeno kao
konačna pobjeda Zapada nad Istokom, a bez ikakvog suvislog koncep-
102 treći dio
Istok – Zapad
ta buduće politike; osim onog najgrubljeg, zasnovanog na krilatici: Mi

smo pobjednici, vi ste gubitnici, pa ćete se ponašati onako kako mi
kažemo. I to je zaista i funkcioniralo u prvim godinama nakon što je
s političke scene, uz silne pohvale sa Zapada, pometen čovjek koji je
na sovjetskoj strani otvorio vrata tome procesu, a da očito ni sam nije
bio svjestan krajnjih konzekvenci, Mihail Gorbačov. Pod njegovim
nasljednikom Borisom Jeljcinom Rusija je padala sve dublje u siro-
maštvo, postajući sve ovisnija o Zapadu i sve slabija, kako ekonom-
ski, tako i vojno. Ovo potonje, da se nastavilo tragom originalne po-
litike detanta, bilo bi najmanje važno. U jednome je trenutku Jeljcin
odstupio (ili morao odstupiti), a iz tamnih koridora tajnih službi iz-
ronio je do tada jedva nekome poznati čovjek: Vladimir Vladimirovič
Putin.
I stvari su se počele mijenjati. Novi je čelnik najprije krenuo u
vraćanje samopouzdanja ruskom narodu, otvarajući mu perspektivu
budućnosti, pokazujući mu (često i metodama koje s klasičnim poi-
manjem demokracije jedva da imaju nešto zajedničkoga) da kapita-
lizam ne mora nužno značiti samo to da jedan tanki sloj ima praktič-
no sve, a da golema većina nema ništa, ili ima jedva nešto. Drugim
riječima, Putin je kapitalistički ustroj upotrijebio kao oružje u borbi
za pokretanje Rusije iz letargije – ekonomske, vojno-obrambene, ali
i duhovne. Najprije su ga na Zapadu gledali kao nadobudnog “špi-
junčića” koji se dokopao čelnoga položaja u državi, pa sada izigrava
veličinu. No, tek kada je Putin odradio dva predsjednička mandata i
– formalno gledano – na besprijekorno demokratski način, slobodnim
izborima, na mjesto predsjednika doveo “svojega čovjeka” Dmitrija
Medvedeva, a sebe sklonio na “rezervni položaj” predsjednika vlade,
stratezi pobjede u hladnome ratu shvatili su da njihova pobjeda baš i
nije tako čista i nepovratna kao što su zamišljali i da Putin nije čovjek
koji je došao da ode. Nitko od njih, međutim, ni tada nije počeo razmi-
šljati o tome treba li prestati uspjeh detanta i normalne odnose s Isto-
kom shvaćati kao vlastitu pobjedu, i tako se ponašati. Ne, mentalni
sklop što funkcionira samo na osnovi postavke da smo “mi” pobjedni-
ci, a “oni” su poraženi nalagao je da se otvori novi krug konfrontacije s
103 Tomislav Jakić
Rusijom. Kobna privlačnost sukoba počela se pokazivati u svoj svojoj

ogoljenosti.
Međunarodna se scena, pa ni u kontekstu odnosa Istok – Zapad,
nije promijenila naglo, ali počeo je nedvojbeno retrogradni proces
koji će nas u konačnici (u vrijeme novog Putinovog predsjedničkog
mandata, i opet demokratski osvojenog) dovesti u stanje u kojemu
smo danas. Ono, priznavao to netko ili ne, neodoljivo podsjeća, kako
po retorici i po ponašanju političkih subjekata, tako i po vojnim im-
plikacijama toga ponašanja, na “najbolje dane” hladnoga rata za ko-
jega su optimisti (danas se vidi: naivci) mislili da je otišao u povijest.
I upravo sada, divna li čuda, najavljuje se opet knjiga jednoga genera-
la koji je obnašao visoku funkciju u Atlantskome paktu. I taj general
predviđa – ni manje, ni više – otvoreni američko-ruski rat u sljedećoj
godini. Kao što priča o početku Trećeg svjetskog rata sukobom snaga
dvaju konfrontiranih blokova kod Brežica nije bila lišena realne pod-
loge, tako to nije ni ova o velikome ratu u godini što slijedi. Jer kobna
privlačnost sukoba i dalje determinira politiku, onu na strani Zapada
poglavito. Rusija je, osim što je ojačala, modernizirala i dobro orga-
nizirala svoje oružane snage, povukla jedan jedini potez (mada i taj
pokriven demokratskim plaštem, što je inače specijalitet Zapada) koji
se može dovoditi u pitanje. Riječ je o uklapanju poluotoka Krima u
sastav Ruske Federacije – bez ijednog ispaljenog metka, bez mrtvih i
ranjenih, a na osnovi referenduma koji se nekome može sviđati, a ne-
kome ne (no, proveden je). Ipak, Zapad vodi neumornu propagandnu
akciju zastrašivanja agresivnim namjerama Rusije – u prvome redu
nekadašnjih sovjetskih satelita, gdje takvo zastrašivanje pada na plo-
dno tlo. Pritom nema, izuzmemo li nedvojbenu logističku potporu
pobunjenicima na istoku Ukrajine (što je, kao i cijela “demokratiza-
cija” Ukrajine, priča za sebe), ama baš ničega čime bi se ta navodna
prijeteća ruska agresija o kojoj tako često govori glavni tajnik NATO-a
Jens Stoltenberg (ali i ne samo on) mogla dokazivati. S druge strane,
Atlantski pakt neumoljivo steže obruč oko Rusije (protivno svim
obećanjima svojedobno danima Gorbačovu), antiraketni štit za koje-
ga su samo glupani mogli povjerovati da je (u Rumunjskoj i Poljskoj,
104 treći dio
Istok – Zapad
na primjer) namijenjen obrani od iranskih raketa, postaje postupno

operativan, američke trupe i naoružanje stižu u “ugrožene zemlje”
(baltičke), a Putin je u sve bespoštednijem propagandnom ratu postao
kriv apsolutno za sve.
Pokazuje se da je mentalitet onoga prvoga hladnog rata preži-
vio njegov kraj (koji to, očito, nije bio) i da neoliberalni Zapad i hoće i
može funkcionirati samo na podlozi stalne i sve zaoštrenije konfron-
tacije s Rusijom. Na ovim smo stranicama već jednom pisali o tome
pod naslovom Neprijatelja mora biti. Pritom se Rusiju doslovno gura u
naručje Kini, stvarajući tako savez čijih dugoročnih konzekvenci očito
nitko od arhitekata novoga hladnoga rata nije svjestan. To da famozni
vojno-industrijski kompleks, na čiju je opasnost prije mnogo godina
upozorio američki predsjednik, general Dwight D. Eisenhower, mora
proizvoditi neprijatelje (ako ih i nema), to je jasno. I da je zato kraj-
nje opasan, i to je jasno. No, zašto u suvremenom svijetu nema snage
koja bi se tome oduprla metodama koje nisu svojstvene konfrontaciji
hladnoga rata, to nije jasno. Pa zbog toga generalsku knjigu o početku
američko-ruskoga otvorenog rata sljedeće godine ne treba samo tako
olako odbaciti. Kao što, uostalom, ne treba odbaciti ni pretpostavke o
izglednom početku otvorene represije u Hrvatskoj, gdje je ustoličen
režim koji također funkcionira samo na premisi postojanja neprija-
telja. Pritom su neprijatelji oni koji su se u Drugom svjetskom ratu
borili za slobodu, a protiv najvećeg zla što je pogodilo čovječanstvo u
20. stoljeću, kao i svi koji danas dijele njihove vrijednosti i ideale. No
ponovo podijeljena Europa u groznici nove konfrontacije Istok-Zapad
na to se ne obazire. Shvatit će kada bude prekasno, ako uopće bude
vremena da shvati – i ono što će se njoj događati i ono što će zahvatiti
nas na njezinome jugoistočnom rubu.
A po formuli tko preživi – pričat će, za očekivati je da će jednom,
netko, negdje napisati raspravu o kobnoj privlačnosti sukoba i o straš-
noj cijeni koja je zbog te privlačnosti plaćena. Rekosmo: tko preživi. . .

SJEDINJENE
AMERIčKE
DRžAVE
Izbori made in usa
5. 11. 2013.
A
merički su predsjednički izbori iza nas. Uobičajeni spektakl
utrke republikanaca i demokrata za Bijelu kuću, što se ponavlja
svake četiri godine, završio je rezultatom kojega se, s obzirom
na sve ankete što su prethodile izborima i koje su praktično
obojici kandidata, sadašnjem predsjedniku i njegovom izazivaču, da-
vale jednake šanse, može smatrati i očekivanim i iznenađenjem. No
izborna je kampanja potvrdila neke stvari bitne za razumijevanje
američke demokracije, odnosno nedostatka stvarne demokratičnosti
u sustavu koji sam sebi tepa da je maksimalno demokratski.
Prije svega, šanse da uđe u ozbiljnu kampanju, a time da se ma-
kar i samo približi mogućnosti da bude izabran za predsjednika, ima
samo i isključivo onaj kandidat koji raspolaže vrtoglavim svotama
novca. Ovogodišnja je kampanja bila najskuplja u američkoj povijesti.
Dakle – preduvjet da se uopće uđe u utrku za Bijelu kuću jest novac.
I sada, naravno, dolazi pitanje: odakle taj novac pritječe? Prije četiri
godine uspješno je lansirana priča kako je Obama iznio pobjedu nošen
podrškom mase birača – ne samo na samim izborima nego i u kampa-
nji – pojedinačnim donacijama. Istina je, međutim, da su najveći do-
natori Obamine kampanje bile krupne financijske institucije, ono što
se kolokvijalno naziva Wall Street. A ove godine deset najvećih ame-
ričkih banaka financijski je podržavalo Obaminog konkurenta, Mitta
Romneya, čovjeka koji se – nesvjestan toga da ga snimaju – narugao
polovici američke populacije, optuživši ih da žive od socijalne pomoći
108 četvrti dio
Sjedinjene Američke Države
i još se usuđuju kriviti državu što im nije dobro. No, da ne bi bilo za-
bune: banke su podržavale i Obamu. Ukratko: krupni kapital stoji iza
kandidata dviju velikih stranaka i svojim donacijama bitno utječe na
to tko će dobiti mogućnost ući u završnicu predsjedničke utrke.
Ako se upitamo kako je to moguće, doći ćemo do koliko
jednostavnog toliko i poražavajućeg odgovora. Republikanci i demo-
krati u bitnim se stvarima gotovo i ne razlikuju. Postoje, doduše, raz-
like u nijansama i u naglascima, u Obaminom slučaju bilo je to inzisti-
ranje na uvođenju obaveznog zdravstvenog osiguranja za sve građa-
ne, ali kada je u pitanju osnovni smjer američke politike, razlike su
zanemarive. Pokazale su to i tri televizijske debate dvojice kandidata
u kojima je bilo upadljivo koliko je puta Obama upotrijebio izraz: “Sla-
žem se s guvernerom Romneyjem”, odnosno koliko je puta Romney
izrazio svoje slaganje s Obaminim stanovištima. Uzajamna optuživa-
nja za vrludanje u stavovima, za umatanje uvijek iste robe u različiti
celofan, i tome slično, više su služila uveseljavanju publike nego što
su pomogla stvaranju spoznaje o tome da je riječ o dvojici kandidata
koji zastupaju bitno različite političke platforme. Priređena je, dakle,
predstava koja se nudila kao ogledalo savršene demokracije, a koja je
zapravo uz podršku krupnoga kapitala Amerikance stavila pred lažnu
dilemu: birati između dvojice koji su u osnovi slični.
Stvarna dilema biranja između kandidata koji su različiti američ-
kim je građanima uskraćena. Ili je gotovo uskraćena. Jer kao što repu-
blikanci i demokrati nisu jedine političke stranke u Americi, tako ni
njihovi kandidati nisu jedini kandidati za stolicu u Ovalnom uredu.
Postoje i drugi, više njih. No u zemlji najvećih medijskih sloboda, što
je opet jedan od superlativa koji su Amerikanci sami sebi dodijelili, ti
drugi kandidati nemaju prije svega golemu financijsku podršku kru-
gova čije bi interese trebali zastupati (jer oni ih ne bi zastupali!). Po-
tom, oni nemaju pristupa ključnim medijima (za njih su, kao, nezani-
mljivi), a od mogućnosti sudjelovanja u TV-sučeljavanjima naprosto
su isključeni. Dapače, kada je ove godine kandidatkinja stranke Zele-
nih Jill Stein javno prosvjedovala zbog toga, uhapšena je zbog ometa-
nja prometa. Činjenica je, međutim, da ti “treći kandidati” govore o
109 Tomislav Jakić
stvarima koje su za nemali broj Amerikanaca životno bitne, da iznose

koncepte i vizije što u mnogome odudaraju od onih svojstvenih eta-
bliranim političarima “velikih”, da pozicioniraju Sjedinjene Države u
globalnim okvirima na drugačiji način nego što to čine demokrati i
republikanci. No njihove riječi i poruke dopiru tek do maloga broja
glasača i najviše što oni mogu jest da jednome od – objektivno gle-
dano – od samoga početka privilegiranih kandidata oduzmu mali po-
stotak glasova; što u situaciji izjednačenosti te dvojice može biti sve
prije nego beznačajno, ali za ukupni smjer američke politike ostaje
zanemarivo.
Ove su godine “treći kandidati” ipak dobili svoju šansu. Doduše,
ne u Americi, nego u Rusiji. Ruska televizija namijenjena inozemstvu,
Russia Today, emitirala je tri posebe emisije suočavanja tih zapostav-
ljenih predsjedničkih kandidata, uz legendarnog CNN-ova talk-maste-
ra Larryja Kinga u ulozi moderatora. Bilo je to podjednako zanimlji-
vo i tužno. Mogli su se naime čuti i vidjeti ljudi koji su imali što reći,
koji su imali što ponuditi, ali koji u američkoj demokraciji, takvoj
kakva jest, nemaju ni najmanje šanse. Naravno da je ruska televizija
to “ispravljanje krive Drine” upriličila iz jasnih političkih razloga. No
ostaje činjenica da su ljudi koji su se, poštujući američke zakone, u
Americi kandidirali za položaj američkog predsjednika, dobili šansu
da se obrate velikom televizijskom auditoriju tek posredstvom ruske
televizije.
Nužno se stoga nameće zaključak da su Sjedinjene Države uspje-
le stvoriti po svim svojim karakteristikama demokratski sustav, ali
sustav koji već u startu, barem kada je u pitanju najviši položaj u
državi, ali i niz manje važnih ispod njega, eliminira pobornike ideja i
stavova različitih od onih što ih zastupa vladajuća elita. Pritom se, da
bi predstava bila do kraja uspješna, stvara dojam oštre podijeljenosti
američkog društva, podijeljenosti što često ide do toga da je nemo-
guće uspostaviti stvarni dijalog između demokrata i republikanaca; a
da ni jedni ni drugi nisu svjesni toga da se razlikuju u velikom broju
manje bitnih pitanja, a u vrlo malom broju zaista bitnih. I po tome su
izbori made in USA jedinstveni u svijetu.

Predsjednik Trump?
22. 7. 2016.
D
onald Trump, kontroverzni kandidat Republikanske stranke
za predsjednika SAD-a, održao je, prihvaćajući nominaciju,
svoj prvi veliki politički govor. I predstavio se kao netko s ko-
jim će favorizirana bivša državna tajnica Hillary Clinton ima-
ti velike muke želi li uspjeti u borbi s njime za ulazak u Bijelu kuću.
Trump je govorio (dulje od jednoga sata) na završetku četverodnevne
konvencije, tipičnog američkog spektakla koji je po mnogim značaj-
kama mnogo bliži estradi nego ozbiljnoj politici. Pa se moglo i očeki-
vati da će njegov govor biti prilagođen (i) takvoj prigodi. I bio je. Ali
nije bio samo to. Bio je to govor čovjeka koji zna što hoće, koji sasvim
sigurno nije ničija “lutka na koncu” (kako je opisao svoju suparnicu)
i koji – a to je u ovoj fazi kampanje gotovo i najvažnije – zna kako pri-
dobiti birače.
Iako su i samu konvenciju pratili žestoki iskazi neslaganja s nje-
govim dosadašnjim izjavama (manje u samoj dvorani, a mnogo više
na ulicama Clevelanda), multimilijarder čija je najveća prednost što
(barem do sada) u utrci prema Bijeloj kući nikome nije dužan ama
baš ništa (jer sam financira svoju kampanju) ponudio je prilično dob-
ro izbalansiranu mješavinu populizma, demagogije, zvučnih fraza i
čiste politike. Ostao je pri antiimigracijskoj retorici, ali donekle ju je
relativizirao time što je uporno naglašavao da će se boriti za legalno
useljavanje, a protiv ilegalnoga. Ponovio je da će podići zid na granici
s Meksikom, dodajući (što je točno) da je današnji Meksiko poprište
111 Tomislav Jakić
divljanja kriminala i narkokartela. Očekivano, najavio je odustajanje

od Obaminog programa opće zdravstvene zaštite, ponavljajući tanki
argument desnice da će svaki Amerikanac ponovo moći birati svojega
liječnika (i izostavljajući činjenicu da milijuni nisu imali mogućnost
toga biranja zbog neimaštine). Umirio je fanatizirane pristaše nošenja
oružja najavom da će čvrsto braniti drugi članak Ustava SAD-a koji to
omogućava. I to je bilo ono što bismo nazvali njegovim dugom prema
biračima koji su ga doveli do nominacije za predsjedničkog kandidata.
Ostatak je bio nagovještaj Trumpa kakvoga ćemo najvjerojatni-
je gledati i slušati u mjesecima do predsjedničkih izbora. A u tome
nagovještaju, ostavimo li po strani otrovne (ali uglavnom na činje-
nicama zasnovane) napade na Hillary Clinton, može se prepoznati
uljeza na političkoj sceni koji ima itekako politički program. Da mu
je osnovni slogan “Amerika prije svega”, to se moglo očekivati. Da
će uz to ići “Učinimo Ameriku opet jedinstvenom”, to je bilo nešto
kao obavezni lik u sklopu napora da se prevladaju podjele unutar re-
publikanaca što ih je izazvao svojom kandidaturom. Da će se Trump
predstaviti kao “kandidat zakona i reda”, i to se moglo očekivati. Da su
najčešće upotrebljavane riječi, odnosno fraze, bile “nikada više”, “od-
mah” i “vjerujte mi”, to svjedoči o spretnosti onih koji su dali završnu
formu govoru. No to je definitivno bio Trumpov govor, koncentriran
primarno na unutarnjopolitičku scenu (izbori se ne dobivaju na vanj-
skoj politici, Vijetnam je bio izuzetak!), pa unutar toga konteksta na
gospodarstvo.
Uporno ponavljajući da će Americi i svakome Amerikancu vrati-
ti osjećaj sigurnosti, izrijekom je podržao homoseksualnu zajednicu,
obećavajući joj zaštitu od svake vrste nasilja (te pohvalio – kao repu-
blikanac – prisutne, koji su ga pak zbog toga nagradili pljeskom). I
pobrinuo se da među predgovornicima budu pripadnici i drugih rasa
(npr. predstavnica grupacije Koreanci za Trumpa).
Vješto igrajući na kartu svoje uspješne poduzetničke karijere,
Donald je Trump, potomak doseljenika – djed i baka iz Njemačke,
nakon što je crnim bojama oslikao današnju Ameriku (opustjeli gra-
dovi, autoputovi što propadaju, zračne luke na razini onih iz Treće-
112 četvrti dio
ga svijeta), obećao stvaranje milijuna novih radnih mjesta, Ameriku

koja će ponovo proizvoditi i izvoziti i – sada stvar postaje itekako za-
nimljiva – potpuno novi prilaz području vanjske trgovine. Za razliku
od multilateralnih trgovinskih ugovora kakve su SAD predlagale, pa i
nametale sebi bliskim državama, Trump želi mrežu bilateralnih trgo-
vinskih ugovora kojima će – kaže on – Amerika osigurati svoje inte-
rese. Znači li to i odustajanje od famoznog TTIP-a kojega se razumni
ljudi u Evropi boje kao vrag tamjana, nije doslovno rekao, ali moglo bi
se pretpostaviti.
Na polju vanjske politike upada u oči koliko ono što je rekao to-
liko i ono što nije. Rusiju nije spomenuo ni jednom jedinom riječju.
Da to znači da je potpuno ignorira, bilo bi naivno zaključiti. Mnogo
je vjerojatnije da je nije htio napasti, na tragu (do)sadašnje politike
Zapada i NATO-a, ali je i procijenio da je prerano bilo što pozitivno reći
o Moskvi. Pa je odšutio. Nije, međutim, ostavio ni traga dvojbi oko
toga što misli o famoznom arapskom proljeću, odnosno o politici koja
je bila (neuspješno) zamaskirana tom floskulom. “Treba prekinuti s
propalom politikom nametanja režima”, bila je krajnje jasna poruka. I
još: “Libija je prije naše intervencije bila stabilna zemlja, Egipat je bio
stabilan, Sirija je bila više-manje pod kontrolom. A sada? U Libiji je
uporište Islamske države, u Egiptu je morala intervenirati vojska kako
bi spriječila islamističkog predsjednika u njegovim namjerama, Sirija
je u ratu, a izbjeglice nadiru prema Zapadu.” Da bi sve to poentirao
rečenicom: “Smrt, razaranje i terorizam, to je ostavština Hillary Clin-
ton. Ali njezina ostavština ne mora biti i ostavština Amerike.”
Obrušio se, također očekivano, na Iran (nuklearna opasnost),
na Kinu (najveći financijski manipulatori u svijetu), uz ponavljanje
podrške Izraelu. To nije novost, ali najava odustajanja od politike na-
metanja režima drugim zemljama, to jest apsolutna novost i zaokret
kakvoga čak ni protukandidati Hillary Clinton nisu imali na pameti.
Ili ga se nisu usuđivali ni nagovijestiti. Apelirao je na one koji su podr-
žavali najopasnijeg takmaca bivše državne tajnice, Bernieja Sandersa,
da se priključe njegovom taboru, jer “Sandersu od početka nisu pruža-
li ni najmanju šansu, ali ja sam taj koji će ostvariti ono što je on želio”
113 Tomislav Jakić
(aluzija na činjenicu da je Sanders, dok ga stranačka disciplina nije na-

tjerala da podrži Clinton, bivšu ministricu napadao kao “eksponenta
sistema”).
Zaključno. Njegov prvi veliki politički govor pokazuje kako će
se borba za ulazak u Bijelu kuću voditi između dvoje u najmanju ruku
ravnopravnih protivnika, pri čemu će Trump sasvim sigurno koristi-
ti frazu koju je izbacio i na konvenciji: “Ona kaže: sve će ostati tako
kako jest. A ja kažem: ništa neće više biti tako kako jest.” I s dozom
zlobe, ali vrlo efektno plasirano: “Ona poziva svoje pristaše da govore:
s njom smo; a ja poručujem vama i cijeloj Americi: ja sam s vama, ja ću
biti vaš glas, ja ću biti vaš šampion.”
Poznati američki režiser dokumentarnih filmova Michael Mo-
ore, koji sasvim sigurno nije obožavatelj Trumpa, predviđa njegovu
pobjedu na izborima. Do njegovog nastupnog govora kao nominira-
nog kandidata za predsjednika možda je odgovor na takvu tvrdnju i
mogao glasiti: nemoguće. Sada je, međutim, tako nam se barem čini,
ispravnije reći: ništa nije nemoguće.
Odlazak tužnog
predsjednika
4. 8. 2016.
P
rije osam godina dobar dio Amerike, ali i svijeta, dočekao je Ba-
racka Obamu kao nekoga tko ponovo budi nadu, tko ima viziju
boljeg svijeta u kojemu njegova država, ma koliko jaka bila, neće
silom mijenjati režime i uspostavljati sebi sklone poretke. Osam
godina nakon toga Obama je sam sebi ispisao epitaf govorom na kon-
venciji Demokratske stranke na kojoj je kao kandidatkinja za najviši
položaj u državi nominirana bivša državna tajnica i supruga nekadaš-
njeg predsjednika, Hillary Clinton. A taj epitaf, izrečen u vjerojatno
posljednjem značajnijem javnom istupanju u njegovom predsjednič-
kom mandatu, najvjerojatnije je natjerao mnoge koji su mu dali svoj
glas da se zapitaju: a zašto?
Obama je, naime, ustvrdio kako nema nikoga, uključujući i nje-
ga i bivšeg predsjednika Clintona, tko bi bio sposobniji preuzeti Bijelu
kuću od Hillary Clinton. Dakle izravno je priznao kako je žena koju
je prije osam godina porazio u tzv. predizborima, koja je bila neko-
liko godina na čelu resora vanjskih poslova i proslavila se onom već
antologijskom izjavom, začinjenom smijehom, na vijest o ubojstvu
libijskog vlastodršca Gadafija: “Došli smo, vidjeli smo i – on je mrtav”,
da je, dakle, baš ta političarka, koja se profilirala kao neupitni pobor-
nik vanjskih intervencija i zadiranja u unutarnje stvari drugih država,
sposobnija od njega. I to je rekao onaj isti Obama koji je svoj mandat
115 Tomislav Jakić
počeo čuvenim govorom u Kairu kojim je pružio ruku islamskom

svijetu, onaj isti Obama koji je u ne manje čuvenom govoru u Pragu
obećao svijet bez nuklearnog oružja. Da, baš on, i upravo je tako re-
kao, potvrdivši tako tužni kraj jednog tužnog predsjednika.
Koliko je bilo iskrenosti u najavama promjene kursa što se čini-
la toliko nužnom nakon godina Georgea W. Busha, ne samo Americi
nego i svijetu, pitanje je koje će ostati bez odgovora. Jer čak ako Obama
i napiše memoare, teško je očekivati, nakon transformacije koju je oči-
to prošao, da će dati pravi odgovor. Možda je zaista bio iskren, možda
ga je ponijelo raspoloženje birača, možda je i sam povjerovao u svoj
izborni slogan “Da, mi to možemo”, slogan koji je nedvojbeno najavlji-
vao promjene. Možda je mislio da samim ulaskom u Bijelu kuću zaista
dobiva moć koja mu temeljem Ustava i pripada. Ako je to mislio, onda
iz prethodnih godina na američkoj političkoj sceni nije gotovo ništa
naučio. Onda nije shvatio da je vojno-industrijski, odnosno financijski
kompleks moćniji no ikada, nije shvatio da ulazak u Bijelu kuću znači
spuštanje u zmijsku jamu raznih lobija i moćnih zastupnika ovih ili
onih interesa. Valjda je zato tako samouvjereno najavljivao, kao jedan
od prvih koraka, ukidanje zatvora u bazi Guantanamo na Kubi, gdje
SAD drži (koliko god dugo im se prohtije), bez istrage, bez suđenja i
bez sudskih osuda, ljude koje je oteo širom svijeta, osumnjičivši ih
za terorizam. Guantanamo do danas nije ukinut, a neće ni biti. Zato
je tako samouvjereno najavljivao uvođenje obaveznog zdravstvenog
osiguranja, čime bi nekih dvadesetak milijuna Amerikanaca napokon
dobilo mogućnost korištenja usluga javnoga zdravstva. Nakon dugo-
godišnje borbe u parlamentu to je ipak uspio, ali s vrlo velikim šansa-
ma da cijeli projekt bude ugašen čim on napusti položaj predsjednika.
Zato je uspostavio dobre, činilo se čak i prijateljske odnose s Ru-
sijom i njezinim predsjednikom. Zato je, odstupajući od već tradicio-
nalne bezrezervne podrške Izraelu (ma što on radio), pokušao inzisti-
rati na rješavanju palestinskog pitanja. Zato se čak usudio podastrijeti
i urbi et orbi viziju svijeta bez nuklearnoga oružja. Sve su to, međutim,
bili tek pokušaji, tek najave dobrih namjera što su ih neki analitičari
već u startu odbacivali uz tvrdnju: “Ne može Obama napraviti ništa,
116 četvrti dio
osim velikog nereda. On nije političar, on je propovjednik.” Cinično,

svakako, ali završetak mandata s priznanjem superiornosti političar-
ke (intervencionističke i hladnoratovske) koju je on, Obama, porazio
u predizborima, kao da takvim cinicima daje za pravo. Jer na kraju nje-
gova mandata odnosi s Rusijom lošiji su nego ikada. Odnosi s Kinom
sve su prije nego onakvi kakvi bi u obostranom interesu trebali biti,
a zaoštravanjem prema Moskvi gurnuo je praktično Rusiju u savez s
Kinom, kumujući kombinaciji koje se boje svi američki stratezi. Voj-
no je intervenirao (uz zdušnu suradnju svoje državne tajnice Hillary
Clinton) u više zemalja nego njegov prethodnik Bush. Bespogovor-
no prihvaćajući koncept ovladavanja strateški, odnosno energetski
ključnim zemljama nasilnim mijenjanjem režima u njima, ojačao je
– uzimajući ih za saveznike – radikalne džihadiste koji su danas – u
vidu globalnoga terorizma – prijetnja cijelome svijetu. Na tu prijet-
nju Amerika i dalje pokušava odgovoriti ne u savezu s Rusijom (“Mi
imamo našu koaliciju, ona je mnogo veća od ruske”), nego u sve otvo-
renijem neprijateljstvu s tom zemljom, pa se globalni terorizam širi.
Bilanca Obaminih osam godina na svjetskoj sceni bit će porazna.
Terorizam pustoši Irakom (gdje su Amerikanci, kao, donijeli “demo-
kraciju”). Talibani napreduju u Afganistanu. Libija je u potpunom
rasulu s jakim uporištem tzv. Islamske države koja sve češće prije-
ti i Evropi. Sirija se pretvara u hrpu ruševina, ali je predsjednik koji
Washingtonu nije po volji i dalje na vlasti. Turska, na južnom krilu
Atlantskoga pakta, na putu je u autokraciju i islamističku diktaturu,
prekrivenu vrlo prozirnim velom demokracije. Evropa, gdje je primat
dobilo širenje NATO-a prema ruskim granicama, umjesto konsolidi-
ranja povijesnog projekta evropskog ujedinjenja na prijelomnoj je
točki – nakon izlaska Velike Britanije i nakon što punih godinu dana
nije u stanju formulirati zajedničko stanovište prema izbjegličkom
problemu, najakutnijoj posljedici totalne destabilizacije Bliskog i Sre-
dnjeg istoka u čemu je Hillary Clinton (“sposobnija i od Obame”) od-
igrala jednu od ključnih uloga. A američka obavještajna služba (NSA)
nadzire i špijunira sve i svakoga širom svijeta, uključujući i najbliže
saveznike.
117 Tomislav Jakić
Predsjednik koji je nastupio s porukom: “Da, mi to možemo”,

otići će s neizrečenom porukom: “Ne, ja to nisam mogao.” Tužni odla-
zak tužnoga predsjednika kojega će povijest zapamtiti samo po tome
što je bio prvi tamnoputi predsjednik Sjedinjenih Država.

Quo vadis, Amerika?
18. 11. 2016.
I
ako se politička elita zapadne Evrope (u koju u ovom iznimnom slu-
čaju moramo uračunati i onu hrvatsku), kao i krajnje nekritički me-
diji (mainstream), kako u Americi tako i u dobrom dijelu Evrope, još
nisu oporavili od šoka izborne pobjede Donalda Trumpa na američ-
kim predsjedničkim izborima, jedno se može – krajnje hladno i racio-
nalno – već i sada reći. Pitanje, naime, quo vadis, Amerika (kamo ideš,
Amerika) s mnogo bi se više razloga trebalo postavljati da je na izbo-
rima pobijedila favorizirana Hillary Clinton. Kao što je nekoliko dana
prije noći iznenađenja u Sarajevu ocijenio bivši hrvatski predsjednik
Stjepan Mesić: “Hillary Clinton znamo i znamo kakva će biti njezina
politika, dok je Trump dobrim dijelom nepoznanica, pa bi možda bilo
vrijeme za promjenu.”
Upravo to što je nekadašnja ministrica vanjskih poslova bila ja-
mac nastavljanja politike koja je, nažalost, obilježila drugi mandat
predsjednika Obame, poništivši sve nade što su se uz njega vezale
kada je ušao u Bijelu kuću, ta njezina nepokolebljivost u nastavljanju,
uz ostalo, propale politike nametanja režima (kako će višekratno reći
Trump), učinila ju je miljenicom ne samo financijskih nego i određe-
nih političkih krugova. Pa je osmišljena i provedena gotovo neviđena
kampanja koja ju je portretirala kao nesumnjivog favorita, kao neko-
ga tko je predodređen postati predsjednicom (za razliku od “onog ko-
medijaša” Trumpa kojega se na kraju, u nedostatku boljih argumena-
ta, pokušalo kompromitirati seksističkim izjavama i javnim istupima
119 Tomislav Jakić
niza žena koje su tvrdile – čitajući riječ po riječ, da ne pogriješe – da ih

je kandidat Republikanske stranke, koji je to postao protiv volje vod-
stva te stranke, seksualno napastovao.
No, bilo je prekasno. Omalovažavani i ismijavani Trump već je
bio pronašao način komuniciranja s tihom većinom, s ruralnom Ame-
rikom, a povrh svega s onima koje je američko društvo odbacilo, koji
su živjeli u beznađu i koji su se bojali takve sudbine. To je bilo nje-
govo biračko tijelo i to je tijelo odlučilo o pobjedi. Objektivni proma-
trači, kakvima ovo podneblje ne obiluje, mogli su prognozirati Trum-
povu pobjedu mjesecima prije dana izbora (i činili su to, izazivajući
podrugljive podsmijehe). I upravo zato što su (gotovo) svi vjerovali
(upozoravamo na riječ “vjerovali” i na njezino izvorno značenje), a
nisu razmišljali, Trumpova je pobjeda dočekana kao šok, golemo izne-
nađenje i nešto posve neočekivano. Nikakvih razloga za takvo reagi-
ranje što će biti nastavljeno i u danima nakon izbora (pa i pretočeno u
demonstracije, ponekada i nasilne, u mnogim američkim gradovima)
jednostavno nije bilo.
Nakon što je vodstvo demokrata još u fazi tzv. predizbora saboti-
ralo (znamo to zahvaljujući Wikileaksu) Bernieja Sandersa (jedinoga
koji je ozbiljno mogao ugroziti Trumpa), otvorena je arena za sučelja-
vanje Hillary Clinton i ekscentričnog milijardera i čovjeka iz svijeta
showbusinessa. Naravno da bi se moglo raspravljati o tome koliko je
nisko spala američka politika, odnosno do koje je mjere demokracija
u Americi postala slugom otuđenih centara ekonomske moći, kada je
uopće moglo doći do toga da dvije velike stranke iznjedre (republi-
kanci doslovno protiv svoje volje, ali prisiljeni glasovima birača) kan-
didate od kojih je jedan potpuni politički amater, a druga odgovorna
za politiku rušenja režima u državama Bliskoga istoka, destabilizaciju
toga područja i stotine tisuća mrtvih. Ne zavaravajmo se. Da nije bilo
američkih, najprije poticaja, a potom i sve masovnije podrške (pa i
preko saveznika, uključujući i Hrvatsku) prosvjednicima protiv reži-
ma u Tunisu, Libiji, Egiptu i Siriji, na Bliskom bismo se istoku bavili i
dalje samo jednom krizom: onom između Izraela i Palestinaca (i svih
koji ih podržavaju). Ovako smo suočeni s dosad neviđenim valom
120 četvrti dio
izbjeglica, izravnom posljedicom ratova kojima kumuje Zapad na čelu

s SAD-om, ali i s prijetećim rastom tzv. Islamske države koja je, na pri-
mjer, u Libiji uspostavila svoje središte za sjevernu Afriku.
No, sve se to nije željelo vidjeti (a i danas se još prešućuje). I nisu
mediji, kako se sada tvrdi, odgovorni za golemo iznenađenje Trumpo-
vom pobjedom jer su pothranjivali uvjerenje o pobjedi njegove protu-
kandidatkinje, nego su mediji bili dio dobro nauljene mašinerije koja
je nakon početka predizborne utrke radila punom snagom.
O Trumpu se nije moglo napisati ili izreći ništa dobroga, mada su
se u njegovim prvim istupanjima kao predsjedničkog kandidata čuli
neki novi i ohrabrujući tonovi, dok se o Hillary Clinton nije moglo
(smjelo) napisati ili izreći, barem u tzv. mainstream-medijima, ništa
lošega – mada ju je pratila nikada do kraja rasvijetljena afera oko ko-
rištenja nezaštićenoga servera za slanje poruka i mada je utvrđeno da
je lagala kada je tvrdila kako ni jednu poruku nije izbrisala i kako ni
jedna nije imala sadržaj vezan uz nacionalnu sigurnost. Sve je prip-
remljeno za sučeljavanje “zlog” Trumpa i “dobre” Hillary. Ipak, ono
čemu smo svjedočili bilo je zapravo hrvanje u blatu dvoje protivnika
koji nisu birali sredstva u cilju da jedan drugoga unište. I nije teško
povjerovati onima koji kažu da Amerika takvu negativnu i prizemnu
kampanju još nije doživjela. No zahuktali propagandni stroj i dalje je
radio. Poslije svakoga televizijskog sučeljavanja objavljivane su an-
kete koje su potvrđivale (registrirali smo samo jedan izuzetak) da je
Hillary bila evidentno bolja, a onda su zaredala i ispitivanja javnog
mnijenja što su redom njoj davala veliku prednost, a Trumpu male ili
nikakve šanse na izborima.
I ljudi doslovno ispranih mozgova, zaluđeni i zavedeni propa-
gandom koja nije vodila računa o realnostima, nego je bila diktirana
interesima (i, pokazat će se, pogrešnim računicama) očekivali su samo
jedno – ritualno smaknuće kandidata kojega očito ni nesmotrene, go-
tovo rasističke izjave ni njihov odjek u javnosti (uglavnom svjetskoj)
ni seksualni skandali (izmišljeni ili stvarni – vjerojatno i jedno i dru-
go) nisu pokolebali u uvjerenju da bitka nije izgubljena sve dok zaista
nije izgubljena. Osim toga, a to je sada više nego očito, Trump nije go-
121 Tomislav Jakić
vorio napamet. Uporno se pozivajući na šutljivu većinu, igrao je na

kartu osiromašenih i kroz to obespravljenih, na kartu onih koji ništa
nisu mogli izgubiti ako glasaju za njega, a možda su ipak mogli nešto i
dobiti. U očima tih ljudi plavokosi milijarder pojavio se kao neka vrsta
Robina Hooda, oni su vidjeli posljednju slamku spasa upravo u njemu,
čovjeku koji je obećavao vraćanje tvornica, izbjeglih u “jeftine zem-
lje”, u Ameriku, koji je nagovještavao velike radove na obnovi infra-
strukture, kojemu su bila puna usta otvaranja novih radnih mjesta i
vraćanja Americi njezine veličine (Make America great again!). A tome
se bivša ministrica s jeftinom parolom da je Amerika velika “zato što je
dobra” zaista nije mogla oduprijeti (vjerojatno su se i njezini najoda-
niji pristaše bojali da netko ne priupita ljude iz Libije ili Sirije što misle
o toj dobroti, i njezinoj i američkoj). Povrh svega, učinila je i stratešku
i taktičku pogrešku: otpisujući Trumpa kao nedostojnog protivnika,
odlučila se suočiti s predsjednikom Rusije, Vladimirom Putinom. Tru-
mpa je svela na njegovu marionetu, pa su njezini istupi bili sve više
antiruski intonirani, sve više hladnoratovski obojeni, a Trump je sa
svojim najavama razgovora i dogovora s Rusijom, prije svega o borbi
protiv globalnog terorizma, počeo djelovati iznenađujuće i osvježu-
juće umjereno i razumno.
Kako su izbori prošli – znamo. To je već, kao što se obično kaže,
povijest. Mada ima više glasova neposrednih birača, Hillary je Clinton
izgubila, jer u Americi predsjednika biraju tzv. elektori, a njih Trump
ima uvjerljivo više od nje (pa su razočarani clintonisti iznenada otkrili
taj paradoks američkog izbornog sustava i sada agresivno traže da se
to promijeni; gdje su bili kada je na isti način Al Gore izgubio od Ge-
orgea W. Busha, to neka odgovore sami sebi i svojoj savjesti, iako je
demonstracija i tada bilo).
Neki zapadni političari poput njemačke kancelarke Angele Mer-
kel upućuju na adresu izabranog predsjednika krajnje nediplomatska
upozorenja kako se treba ponašati kada uđe u Bijelu kuću, neki se pri-
lagođavaju novome stanju, pa ili brišu što su negativnoga o Trumpu
napisali na svojim Facebook-statusima ili se prave kao da ih se to ne
tiče i “raduju se zajedničkom radu s njegovom administracijom” (po-
122 četvrti dio
put šefa britanske diplomacije). Evropski desničari likuju, s time da

oni u Hrvatskoj idu tako daleko da Hillary Clinton proglašavaju ljevi-
čarkom (što je izvan pameti). No sva je prilika da će Trump “prevariti”
i evropske desničare, ali i liberale (ne nužno lijeve). Trump je svaka-
ko konzervativan (neki njegovi suradnici i više od toga), ali budući
američki predsjednik koji je već telefonski razgovarao s ruskim preds-
jednikom i koji ne gubi vremena pri uspostavljanju drugih kontaka-
ta na svjetskoj sceni, taj predsjednik nikako nije iz retorte evropskih
neofašista koji sve više dižu glavu. On jest svjesno i beskrupulozno
igrao (i) na najniže instinkte birača kako bi dobio što više glasova, ali
njegova će unutarnja politika u osnovnim crtama najvjerojatnije sli-
čiti onoj iz vremena Nixona ili Reagana. U to doba američkim libera-
lima nisu, doduše, cvjetale ruže, ali nisu ih privodili pred komisije za
ispitivanje antiameričkog djelovanja, niti su ih izbacivali s posla, kao
u vrijeme zloglasnog makartizma. A na području vanjske politike Tru-
mp će ići na smirivanje već doista užarenih odnosa s Rusijom (što je i
njegov magnum crimen u očima nekih evropskih političara, zaroblje-
nih u šablone jučerašnjice, što osobito vrijedi za one iz NATO-a). On
će ići na jačanje (ali zajedno s Rusijom, a ne protiv nje) borbe protiv
globalnoga terorizma, dok će inače Ameriku okrenuti samu sebi i nije
nelogično očekivati da je povede u neku vrstu poluizolacije (“Ameri-
ka prije svega”, kaže on), namjenjujući joj aktivnu ulogu samo onda
kada procijeni da to traže američki interesi (što ne znači nužno inte-
resi Wall Streeta). On se mnogima čini opasnim, naprosto zato što je
nepoznanica. No on potencijalno i jest opasan ako ustraje na svojem
negiranju globalnog zagrijavanja i to negiranje pretvori u američku
politiku. Ipak, davati mu već sada bespogovorno negativnu ocjenu,
a na temelju toga što je (a u skladu sa zakonom) godinama izbjega-
vao plaćanje federalnog poreza, kao i na temelju očite sklonosti se-
ksualnim eskapadama (sjeća li se, uostalom, itko još Billa Clintona,
Ovalnog ureda i Monice Lewinsky?), to nam se čini u najmanju ruku
preuranjenim.
Baš kao što bi bilo preuranjeno spekulirati o tome kakva će biti
američka politika prema regiji, prema jugoistočnoj Evropi. Možda će
123 Tomislav Jakić
Trumpova Amerika i u pristupu ovome dijelu svijeta naći zajednički

jezik s Moskvom, ne na način da dvije velike sile dijele svoje interesne
sfere preko naših glava, nego na način da konstruktivno priđu prije
svega problemu nefunkcionalne Bosne i Hercegovine, a onda da i sve
ostale (uključujući, naravno, i Hrvatsku i Srbiju) izvedu iz iracional-
nih snova o prirodnim savezništvima i liderskim ulogama u regiji i
uvedu u svijet, s jedne strane, načela, a s druge, realne politike. Možda.
Bilo kako bilo, Donald Trump postao je izabrani predsjednik
SAD-a. Vrijeme je čuđenja prošlo. Šok bi trebao splasnuti. Malo ćemo
pametniji biti kada izabere svoje najbliže suradnike jer o njima će
mnogo ovisiti, pogotovo zato što je Trump novajlija na političkom
parketu. Ipak, Donald Trump 45. je predsjednik Sjedinjenih Američ-
kih Država, čovjek je to koji se u jednome govoru predstavio riječima:
“Ja najbolje poznajem sistem. Ja ga, dakle, mogu i popraviti.” Pa da i
to vidimo.

Trumpov zaokret
22. 1. 2017.
O
d petka 20. siječnja 2017. Sjedinjene Države imaju novoga
predsjednika, za mnoge – ne samo u Americi – i dalje u naj-
manju ruku kontroverznog, a u ekstremnoj varijanti potpu-
no neprihvatljivog Donalda Johna Trumpa. U ceremoniji pred
zgradom Kongresa što se odvijala točno po programu i na sekundu
točno, Trump je položio zakletvu i održao svoj prvi govor u funkciji
šefa države. Za svakoga tko nije pristran, ili tko nije postao zarobljeni-
kom predrasuda, najavio je potpuni zaokret u odnosu na dosadašnju
američku politiku. Taj se zaokret ogleda u nekoliko ključnih poruka
koje jesu (i) populističke, ali koje nikako nisu lišene dubljeg politič-
kog sadržaja.
Kao prvo, Trump se potvrdio kao dosljedni protivnik političkih
elita, optužujući ih da su one prosperirale, dok su obični Amerikanci
propadali. “Zaboravljenim muškarcima i ženama” Amerike poručio
je: “Niste više zaboravljeni, niti ćete ikada biti”, dodajući kako dan
njegovoga stupanja na dužnost označava početak prijenosa vlasti
(on je upotrijebio za američke prilike prilično neuobičajeni izraz
“vladanje”) s vošingtonskog sustava na narod. Potom je, koristeći –
povijesno gledano – parolu američkih izolacionista, proglasio kako
od danas vrijedi, i to pri donošenju svih odluka, samo jedno: Ameri-
ka prije svega (pri čemu je i svim zemljama svijeta priznao pravo da
svoje interese stavljaju na prvo mjesto). Potom je, jasnije nego ikada
dosad, ponovio ono što je prvi puta izrekao u govoru nakon osvaja-
125 Tomislav Jakić
nja nominacije Republikanske stranke za predsjedničkog kandidata.

Tada je najavio kako SAD više neće drugima nametati režime, da bi u
prvom predsjedničkom govoru precizirao kako Amerika nikome više
neće nametati svoj način života. Treba znati da je “American way of
life” do sada bio nešto poput svete krave u vokabularu američkih poli-
tičara. Trump je dodao da će SAD biti “svijetli primjer” kojega će drugi
slijediti (ako budu htjeli, podrazumijeva se). I na kraju je dodao nešto
što će biti potpuno nerazumljivo ovdašnjim desničarima, ali i neofaši-
stima širom Evrope koji ga (pogrešno!) smatraju svojim: “Ako otvorite
srce domoljublju, onda nema mjesta za predrasude.”
I da nije rekao ništa drugo, njegov relativno kratki inaugura-
cijski govor ušao bi u kategoriju onih što ih valja pamtiti. Stoga je
potpuno promašena tvrdnja izvjestiteljice njemačke javne TV (ARD)
da to uopće nije bio predsjednički govor, nego samo nastavak kam-
panje. Bilo bi zanimljivo čuti što bi svi ovi navodni liberali rekli da
je Trump nakon preuzimanja dužnosti promijenio retoriku, ali i sta-
vio nove, drugačije naglaske. Onda bi im bila puna usta licemjernosti,
nedosljednosti i prijetvornosti novoga šefa Bijele kuće. Budući da je,
međutim, ostao konzistentan, otpisali su ga po kratkome postupku
kao nekoga tko uopće nije shvatio da je postao predsjednik, pa samo
nastavlja predizbornu kampanju. No, objektivno gledano, osnovne su
poruke koje smo naveli za svakoga tko ih je htio čuti najavile početak
ne samo onoga što je Trump naznačio porukom: “Od danas prazne ri-
ječi valja zamijeniti djelima.” Srž njegove ekonomske politike sažeta
je u kratkoj paroli “kupujte američko i unajmljujte američko” (a misli
na radnu snagu). Već pola sata nakon preuzimanja dužnosti najavio je
da dovodi u pitanje multilateralne trgovinske sporazume sklopljene u
vrijeme Obamine administracije za američki kontinent i za pacifičku
regiju, što je opet na tragu onoga što je najavljivao još u kampanji: da
će težiti tome da takve trgovinske sporazume zamijeni mrežom bila-
teralnih.
Nije spominjao ni jedan od konkretnih problema s kojima će se
suočiti, poput odnosa s Rusijom, zdravstvene zaštite u SAD-u, klimat-
skih promjena itd, ali pođemo li od toga da je govor pred Kongresom
126 četvrti dio
bio programatski, da je sadržavao ključna načela, onda u njemu i nije

bilo mjesta za specifična pitanja. Izuzetak je samo spominjanje radi-
kalnog islamizma (ne islama, nego radikalnog islamizma) kojemu je
nagovijestio “brisanje s lica Zemlje”, a za što će mu nedvojbeno treba-
ti suradnja s Rusijom.
Ponovio je obećanje o stvaranju novih radnih mjesta u SAD-u,
ponovio je svoju sliku propalih nekadašnjih američkih industrijskih
centara (za što njemačka televizija bezočno tvrdi da ne odgovara
stvarnosti, kao da nebrojeno puta nismo vidjeli napuštene tvornič-
ke hale u Detroitu ili puste ulice s kućama što propadaju u nekada
prosperitetnim američkim gradovima). I obećao, još jednom, da će to
promijeniti, da će graditi nove autoputove, nove mostove, nove že-
ljezničke pruge. U prvim komentarima zamjeraju mu što nije rekao
kako. A bilo bi i čudno da je to mogao reći u situaciji kada dobar dio
njegovih odabranika za članove vlade još nije potvrđen u Kongresu
i kada neki čak i među njima imaju stanovišta prilično različita od
njegovih. No, ako išta, Donald Trump ima svoju viziju budućnosti i
ocrtao je temelje na kojima je želi graditi, usprkos onima koji nisu ok-
lijevali predbaciti mu da ne razumije današnji svijet. Neki analitiča-
ri vidjeli su u njegovom govoru paralele s inauguracijskim govorima
najpoznatijeg američkog predsjednika 20. stoljeća, Franklina Delanoa
Roosevelta, koji je, nije nezanimljivo dodati, sebe – interno – smatrao
dobroćudnim diktatorom. Usudili bismo se otići i korak dalje. Zane-
marimo li osobu Trumpa i činjenicu da je on milijarder, zanemarimo
li njegovo naglašeno pozivanje na Boga pri kraju govora, možemo bez
bojazni da griješimo zaključiti samo jedno: ono što je govorio Donald
Trump morao bi potpisati svaki liberalni ljevičar u svijetu. Briga za
maloga, “zaboravljenog” čovjeka, blagostanje za sve, jednakost sviju
(“ako smo crni, smeđi, ili žuti, krv nam je svima crvena”), transfor-
macija sustava u kojemu su prosperirali političari, a patili pripadnici
srednjeg sloja, pokretanje proizvodnje, prenošenje vlasti ne s jedne
stranke na drugu, nego s vošingtonske elite na narod, sve se to može,
ne poričemo, ocijeniti i kao populistički, pa i nacionalistički diskurs.
No u isto vrijeme sve je to daleko bliže ljevici nego desnici (jedan
127 Tomislav Jakić
američki analitičar rekao je da mu se učinilo da iz Trumpa progovara

Bernie Sanders, “propovjednik” demokratskog socijalizma u Ameri-
ci). I to je definitivno smireni, na analizi zasnovani dojam nakon Tru-
mpovog preuzimanja dužnosti.
Da se razumijemo: sve što je rečeno nije nekritički pledoaje za
Donalda Trumpa kojemu se može štošta prigovoriti: od potpunog ne-
dostatka iskustva u politici, preko potencijalno opasnog antagonizira-
nja Narodne Republike Kine, do u najmanju ruku krajnje dubioznih
najava energetske politike i stanovišta prema fenomenu globalnog
zagrijavanja. No u isto vrijeme to jest pledoaje za toliko potrebni za-
okret u dosadašnjoj američkoj politici koja je svijet učinila nesigur-
nim i koja je globalni terorizam pretvorila u opasnost za sve i svakoga,
kratkovidno prihvaćajući njegove protagoniste kao saveznike u pro-
jektima rušenja režima u pojedinim državama Bliskoga istoka. Pa ako
će taj zaokret biti i Trumpov zaokret, bit će dobrodošao. Ako, naravno,
ispuni ono što je rekao: sve to prestaje sada i prestaje ovdje. A hoće li
moći ostvariti svoju viziju Amerike i njezine (nove) uloge u svijetu,
vidjet će se već nakon nekoliko mjeseci. Ne dulje, nekoliko mjeseci.
Onda ćemo znati je li Trumpov zaokret uspio ili nije. I onda će njegovi
birači znati je li govorio bez utemeljenja kada im je poručio: “Nikada
vas neću iznevjeriti!”
Trumpov
trenutak istine
8. 4. 2017.
M
ada se neki ozbiljni analitičari čude, ne bez razloga, kako
se Donald Trump čak i puna dva mjeseca uspio održati na
položaju američkog predsjednika, malo je bilo onih koji su
očekivali da će, usred svakodnevnog posrtanja i teturanja
njegove administracije, tako brzo doći trenutak istine za novog i za
mnoge i dalje neželjenog stanovnika Bijele kuće. No – došao je, i to
na pitanju Sirije. Manevrima obavještajnih službi koje ga otvoreno
bojkotiraju i potkopavaju, ali i demokrata i ne malog broja republi-
kanaca u Kongresu, uspijevalo je do sada spriječiti Trumpa u ostva-
rivanju njegovog najznačajnijeg i za svijet najvažnijeg predizbornog
obećanja – ponovnog normaliziranja odnosa s Rusijom i stvaranja za-
jedničke fronte s Moskvom u borbi protiv džihadističkog terorizma
(mada bombe pucaju po evropskim metropolama, a i u SAD-u). Pre-
pušteno mu je da se iživljava u mijenjanju odnosa prema pobačaju,
u praktičnom ukidanju financiranja programa prevencije klimatskih
promjena, u uskraćivanju financiranja Ujedinjenih naroda i, naravno,
u gradnji zida na granici s Meksikom.
Uspješno je građena slika ultrakonzervativnog, neurotičnog i
u politici koliko neiskusnog toliko i grubo neuglađenog predsjedni-
ka (demonstrativno odbijanje rukovanja s kancelarkom Merkel pred
uključenim kamerama); predsjednika kojemu nije mjesto tamo gdje
129 Tomislav Jakić
jest, da bi mu sada bilo podmetnuto kukavičje jaje napada kemijskim

oružjem na civile u Siriji. I, kao što se moglo i očekivati, ne samo da
su odnijeli prevagu oni članovi njegove administracije koji (pre)često
svojim istupanjima podsjećaju na svoje kolege iz Obaminog vremena
nego se i Trump dao navući na tanak led. Nekoliko dana nakon što je
njegov ministar vanjskih poslova Rex Tillerson u drastičnom otklonu
od dosadašnje američke politike izjavio kako će o sudbini predsjedni-
ka Assada odlučivati sirijski narod (dakle nije više bilo onoga: Assad
mora otići!), Trump je sada krajnje odlučno osudio Assada kao krivca
za napad kemijskim oružjem (najvjerojatnije sarinom) u dijelu Sirije
što ga kontroliraju pobunjenici, dodajući kako su time “prijeđene sve
crte” (aluzija na svojedobnu Obaminu izjavu da je upotreba kemijs-
kog oružja crvena crta čije se prelaženje neće tolerirati). Njegova je
pak ambasadorica u Ujedinjenim narodima otvoreno u Vijeću sigur-
nosti zaprijetila unilateralnom akcijom ako se svjetska organizacija
pokaže nesposobnom djelovati. Nesposobnost u ovome slučaju, ne-
potrebno je i naglašavati, znači neslaganje s onime što Washington
želi. Pa se tako Trump našao u poziciji da mora pokazati odlučnost,
da mora dokazati spremnost da djeluje. I, treba se bojati, on bi takvu
odluku mogao i donijeti.
Pritom je važno znati sljedeće. Predstavnici Ujedinjenih naroda
izjavili su da u ovome trenutku nije moguće definirati način na koji je
kemijsko oružje upotrijebljeno, i nikoga nisu proglasili kao odgovor-
noga za smrt nekoliko desetaka civila. To, međutim, kao da se nikoga
ne tiče. Jednako tako nikoga kao da se ne tiče ni činjenica da je infor-
maciju o napadu sirijskih i ruskih zrakoplova kemijskim oružjem (u
drugoj verziji iste vijesti Rusi su izostavljeni) u svijet lansirao famo-
zni Sirijski opservatorij za ljudska prava, kojega je prošloga tjedna čak
i njemačko Ministarstvo vanjskih poslova ocijenilo nevjerodostojnim
izvorom informacija. Nijemci su pri tome rekli, a ni to nije nevažno
znati, ono na što neki – na žalost rijetki – znalci Bliskoga istoka upozo-
ravaju već godinama. Sirijski opservatorij za ljudska prava je – slovom
i brojem – jedan jedini čovjek baziran u Velikoj Britaniji. Tvrdi se da je
prije dosta godina stigao tamo kao pripadnik sirijske (dakle: režimske)
130 četvrti dio
tajne policije, da su ga Britanci razotkrili i privukli na svoju stranu,

nekoliko ga godina “držali u pričuvi” i aktivirali s početkom sukoba u
Siriji, da bi propagandno podupirao zajedničku akciju Zapada usmje-
renu na rušenje predsjednika Assada (u sklopu šireg i u međuvreme-
nu po rezultatima katastrofalno kompromitiranog tzv. arapskog pro-
ljeća). To također valja znati, pa onda i neće čuditi izjava šefa upravo
britanske diplomacije koji tvrdi da svi dokazi (a ne navodi ni jedan!)
upućuju na odgovornost Assadove armije.
Pokušajmo, uostalom, hladno i razumno (ako je razum još uvijek
nešto što ima određenu ulogu u politici) potražiti odgovor na pitanje
što se najvjerojatnije (i zašto) dogodilo u Siriji. Da je kemijsko oruž-
je upotrijebljeno, to je očito. No, kakav bi razlog Assad mogao imati
u vrijeme kada njegove trupe bilježe uspjehe na terenu da naredi ili
odobri upotrebu takvoga oružja, svjestan posljedica koje time može
izazvati? Odgovor je: takvoga razloga nema. Zanemarimo pritom či-
njenicu da je Assadov režim svojedobno, na rusku inicijativu, a da bi
spriječio američko bombardiranje Sirije, predao svoj arsenal kemijs-
kog oružja na uništavanje upravo Amerikancima, ali prisjetimo se da
je u nekoliko navrata u Siriji i nakon toga takvo oružje korišteno, a da
su međunarodni promatrači svaki put uprli prst na džihadiste. Dakle,
Assad kemijskog oružja nema, a i da ga ima, ne bi bio toliko lud da
ga upotrijebi. No, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog “razgibavanja
mozga”, može se postaviti i drugo pitanje – tko bi bio na dobitku da
kemijsko oružje bude upotrijebljeno i da Assad bude za to optužen te
tko bi bio u stanju to učiniti. I tu je odgovor jasan, uz ogradu, da je
riječ samo o razmatranju teoretske mogućnosti. Interes da sirijskog
predsjednika “izvedu na optuženičku klupu” kao zločinca koji sari-
nom truje vlastiti narod imaju i džihadisti, ali i oni koji ih podupiru
i koji nikako da se odreknu cilja njegova rušenja, nametanja režima i
ekonomskog iskorištavanja zemalja u razvoju, cilja koji Evropa plaća
suočavanjem s izbjegličkim valom neslućenih razmjera. Napokon,
postoji i treća mogućnost na koju upućuje rusko Ministarstvo obra-
ne: sirijski su avioni bombardirali pobunjeničko skladište oružja u
kojemu su bili i spremnici punjeni sarinom. Nemoguće? Nije jer – po-
131 Tomislav Jakić
novimo – u nekoliko je navrata, nakon inicijalnih optužbi na račun

sirijskog režima, odgovornost za upotrebu kemijskog oružja pripisana
pobunjenicima koji ili imaju kapacitete da ga proizvode (televizijski
izvještaji ruske televizije koje na Zapadu nitko ne prikazuje govore u
prilog tome) ili ga dobivaju od onih za čiji račun ratuju.
Bilo kako bilo, jedno je sigurno. Nikakvih pouzdanih, čvrstih
dokaza o tome da je sirijsko zrakoplovstvo kemijskim oružjem na-
palo područje pod nadzorom pobunjenika – nema. Naprosto – nema.
Postoje, prvo, snimci ljudi, prema svemu sudeći, žrtava kemijskog
oružja. Postoje, drugo, tvrdnje – zasnovane na informaciji lansira-
noj iz krajnje diskutabilnoga izvora – i postoji velika i krajnje opasna
spremnost zapadnih zemalja (koje se ponašaju kao da u Washingtonu
i dalje vladaju Barack Obama i Hillary Clinton), ali i nove američke
administracije (koja nikako da se stabilizira) da – na osnovu samo tih
nedokazanih tvrdnji – prozovu Assada kao krivca. I, kao treće, a što je
još opasnije, postoje indicije da bi Washington mogao poduzeti otvo-
renu vojnu akciju (američke su trupe već ionako na terenu). Velika
nepoznanica u svemu tome ostaje moguća reakcija Rusije. Moskva,
doduše, predlaže rezoluciju Vijeća sigurnosti kojom se traži među-
narodna i objektivna istraga, ali teško da će to proći. S druge strane,
rezolucija s osudom Assada past će na vetu Rusije, a vjerojatno i Kine.
Doveden u poziciju da se pokaže kao snažni predsjednik, Trump će
najvjerojatnije smatrati da to niti može niti smije otrpjeti. Zato ovo
i jest njegov trenutak istine, trenutak u kojemu će pokazati koliko je
ozbiljno mislio kada je obećavao prestanak nametanja američkog na-
čina života i suradnju s Rusijom, ili je već – nakon samo dva mjeseca
– da bi preživio u situaciji u kojoj zapadnoevropski analitičari gotovo
na dnevnoj bazi spekuliraju o scenarijima njegovoga smjenjivanja,
postao zarobljenik i talac istoga onoga sistema koji je od Baracka Oba-
me, nositelja nade, napravio predsjednika-bombaša, onoga koji je po-
litizirao obavještajne službe i do krajnosti zaoštrio pozicije prema tzv.
zviždačima iz sfere tih službi, pretvarajući ih u “unutarnju prijetnju”.
Da, ovo jest trenutak istine i neće trebati dugo čekati da se vidi kakav
će biti.

Amerika prva?
Ne – Amerika sama!
16. 12. 2017.
K
ako se približava prva obljetnica inauguracuje u najmanju
ruku kontroverznog američkog predsjednika, Donalda Tru-
mpa, sve je jasnije kako je on – doslovno – prevario svako-
ga tko se ponadao da će vanjsko-politički program što ga je
konzistentno iznosio pola godine donijeti toliko potreban zaokret u
američkom odnosu prema svijetu. No, budimo objektivni. Koliko god
da odgovornost leži na Trumpu, ona barem u jednakoj mjeri leži i na
sistemu u čije je ralje dospio i iz kojih se ne može iščupati. Ekscentrič-
ni milijarder očito je mislio da državom može upravljati kao svojom
kompanijom, da će se njegova riječ bespogovorno slušati i da će biti
zadnja. Ništa pogrešnije od toga!
Trump je upao u kolo republikanaca od kojih mnogi nisu bili ni
najmanje sretni njegovim izborom i – što je još važnije – suočio se sa
starim strukturama postavljenima u vrijeme dva demokratska preds-
jednička mandata (Barack Obama), strukturama što su neskriveno fa-
vorizirale njegovu protukandidatkinju, nekadašnju državnu tajnicu
Hillary Clinton. Riječ je kako o financijskim tako i o obavještajnim
krugovima, o onome što je dobilo naziv podzemna država (deep state)
i što zaista, to je svakim danom sve jasnije, funkcionira kao paralelna
država, mimoilazeći i predsjednika i kongres (gdje, zahvaljujući tzv.
lobiranju, što nije ništa drugo nego ozakonjena korupcija, uglavnom
133 Tomislav Jakić
uspijeva ostvariti većinu potrebnu za svoje projekte). Osim što se još

iz vremena predizborne kampanje mora braniti od optužbi da su nje-
govi ljudi kontaktirali s Rusima (pa su, dakle, Rusi “postavili” američ-
kog predsjednika), Donald Trump je sada suočen i s formalnom istra-
gom o tome, koja bi mogla rezultirati i njegovim smjenjivanjem. A
nitko da postavi pitanje je li današnja Rusija u odnosu na Ameriku ono
što je bila Hitlerova Njemačka u odnosu s SAD-om, a ipak su značajni
američki poslovni ljudi u ono vrijeme – ne javno, doduše – sklapali
unosne poslove s nacistima. S time da je u pojedinim slučajevima ta
suradnja zadirala i u vrijeme kada su Rooseveltove Sjedinjene Države
bile u otvorenom ratu s Trećim Reichom. Ne, takvu usporedbu iz koje
bi proizašla sva apsurdnost današnjih optužbi na račun Trumpovih
kontakata s Rusijom nitko se ne usuđuje postaviti. Dapače, na ruski
TV-kanal Russia Today (Rusija danas) počeo se primjenjivati zakon što
je prije početka Drugog svjetskog rata bio donesen da bi se pariralo
nacističkoj propagandi u Americi. Američki se suradnici toga kanala
sada moraju registrirati kao “strani agenti”, a objavljuju se popisi svih
koji su ikada nastupili u programima Russia Today, uz napomeu da su
oni ruski “korisni idioti”.
Trump, sa svim svojim golemim nepoznavanjem političke scene
i očitom nespremnošću da od bilo koga uči, ili da bilo koga sluša, po-
segnuo je za jedinim što mu se još činilo mogućim. Ustraje na sankci-
jama Rusiji, mada je očito kako nije odustao do normaliziranja odnosa
s tom zemljom. I, Trump radi još nešto. Tamo gdje može, vraća se svo-
jim predizbornim obećanjima, nastojeći se profilirati kao vjerodosto-
jan predsjednik (“Drugi su govorili, a ništa nisu uradili, ja sam obećao
i ja izvršavam obećanja!”). Problem je “samo” u tome što ispunjavanje
onih obećanja za kojima Trump sada poseže pretvara njegovu prediz-
bornu parolu “Amerika prva” (ili na prvome mjestu, kako vam se više
sviđa) u svoju suprotnost. Umjesto da SAD pod predsjednikom Tru-
mpom postane prva, dakle, vodeća sila u pozitivnom razvoju svijeta,
sva je prilika da će njegov mandat – prva godina u svakome slučaju –
biti obilježen parolom “Amerika sama”.
134 četvrti dio
Pokazalo se to na dvama eklatantnim slučajevima: na povlače-

nju Sjedinjenih Država iz Pariškog sporazuma o prevenciji klimatskih
promjena i na odluci da Amerika prizna Jeruzalem kao glavni grad
Izraela. Kao nikada do sada, Washington je ostao usamljen, dapače
konfrontiran s jasnim osudama, ili u najblažem slučaju nerazumije-
vanjem, čak i svojih tradicionalnih saveznika i prijatelja – Velike Bri-
tanije, Francuske i Njemačke. Pokazalo se još nešto. Na konferenciju
u Parizu koju je sazvao francuski predsjednik Macron, a pod rječitim
naslovom Jedan planet, došli su i neki ne beš beznačajni predstavni-
ci američkog političkog života (npr. bivši guverner Kalifornije) da bi
posvjedočili kako je “iz Pariškog sporazuma izašao Donald Trump, ali
nisu izašle Sjedinjene Države”. Ta je tvrdnja poduprta podatkom kako
niz američkih saveznih država nastavlja primjenu odredbi Pariškog
sporazuma. Treba li bolje potvrde da Trump predsjeda duboko, možda
čak i nepovratno podijeljenom Amerikom?
A što se tiče odluke o priznavanju Jeruzalema kao glavnoga grada
Izraela, koliko god da je točno kako je time samo i formalno priznata
realnost i koliko god da je točno kako je američka ambasadorica u Vi-
jeću sigurnosti naglašavala da ta odluka ne prejudicira buduće granice
Izraela i Palestinske države (implicite povratak konceptu rješenja na
osnovi postojanja dviju država), nije ništa manje točno i to da je Tru-
mp uzburkao cijeli Bliski istok i posijao sjeme mogućih novih rato-
va (ne samo nemira kakvima svjedočimo posljednjih dana). No on je
uspio ostvariti čak i nešto što se činilo nemogućim. Evropska je unija
odbacila njegovu odluku. Da će s vremenom, ako ga bude imao, ame-
rički predsjednik – po uzoru na svoje prethodnike – uspjeti sklepati
nekakve koalicije “voljnih”, što će podržati obje ove njegove, koliko
kontroverzne toliko i opasne odluke, a to je prilično vjerojatno. No,
one zemlje do kojih bi Americi, ako ne želi upasti u provaliju pravog
izolacionizma, trebalo biti itekako stalo, svoja stanovišta neće mije-
njati. Pa će stoga prva godina novoga američkog predsjednika završi-
ti u znaku parole “Amerika sama”. To nije dobro ni za Ameriku ni za
svijet.

Washington
– stožer za novi rat?
12. 4. 2018.
N
edavna vošingtonska imenovanja, odnosno preslagivanja,
na nekim ključnim pozicijama otvaraju niz pitanja koja se u
osnovi mogu svesti na jedno jedino: pretvara li se Washing-
ton u glavni štab (stožer) novoga rata? Jer godinu dana nakon
inauguracije Donalda Trumpa savršeno je jasno da nije on taj koji vla-
da/upravlja Sjedinjenim Državama i njihovom politikom, u prvome
redu vanjskom. Baš kao što je jasno da su sustavnim eliminiranjem
većine onih koji su bili uz Trumpa u predizbornoj kampanji elimini-
rana i obećanja što ih je davao u to vrijeme (posljednji put u inaugura-
cijskom govoru). U prvome redu odnosi se to na višekratno izraženu
spremnost na uklanjanje napetosti u američko-ruskim odnosima, kao
i na stvaranje zajedničke američko-ruske fronte u borbi s međunaro-
dnim terorizmom i, naravno, na čvrsto obećanje da će se Amerika po-
vući iz “nepotrebnih ratova” (Sirija) i prestati drugima nametati svoja
rješenja i svoj način života. Je li Trump bio iskren kada je to govorio
ili je samo igrao na kartu onih koji su se bojali izbora Hilary Clinton
(jer upravo ono čega se on namjeravao odreći bila je njezina politika),
vjerojatno nikada nećemo saznati. Kao ni to koji je od tadašnjih Trum
povih suradnika, a koji su napustili (morali napustiti?) Bijelu kuću,
razradio koncept vanjske politike što se (mada ju je zastupao čovjek
bez ikakvog političkog iskustva, seksist, showman, ponekad na samo-
me rubu rasizma) činila obećavajućom u globalnim razmjerima.
136 četvrti dio
Ipak, ni od obećanja ni od politike nije ostalo ništa. Normalizaci-

ja s Rusima u korijenu je sasječena evidentno izmišljenim optužbama
o tome kako je Trump dobio izbore zahvaljujući podršci Moskve. Tzv.
velika porota i specijalni izvjestitelj koji do dana današnjega istražu-
ju to pitanje okreću se, u nedostatku dokaza, istraživanju Trumpovih
poslovnih transakcija prije no što je uopće istaknuo svoju kandida-
turu, pa čak ispituju kako je njegova sadašnja supruga, u vrijeme dok
je on nije ni poznavao, dobila u kratkome roku dozvolu za ulazak i
rad u Sjedinjenim Državama. Antiruska histerija (boljeg imena za to
nema) poprimila je, kako u političkim tako i u medijskim krugovima,
razmjere koji neodoljivo podsjećaju na mračno poglavlje američke
poslijeratne povijesti; na vrijeme kada je posebni odbor na čelu sa se-
natorom Josephom McCarthyjem ispitivao (slično srednjovjekovnoj
inkviziciji, mada bez fizičkog mučenja) tzv. antiameričko djelovanje,
uništavajući pritom na dugi rok ili nepovratno karijere i životne pu-
tove stotina i tisuća ljudi. Politika u Siriji vratila se na formulu “Assad
mora otići”, a najava američko-ruske zajedničke borbe protiv global-
nog terorizma pretvorila se u naoružavanja (pa, ako je vjerovati Ru-
sima, i kemijskim oružjem) džihadista koji žele srušiti vlast u Siriji,
a koji su za tu priliku (opet jednom) preimenovani u borce Slobodne
sirijske armije.
Trumpu je prepušteno da se igra sa svojim objavama na Twitteru
(koje – objektivno gledano – čine suvišnom instituciju konferencija
za novinstvo u Bijeloj kući), da se bavi izgradnjom zida na granici s
Meksikom (otišao je u Kaliforniju da bi u prirodnoj veličini vidio i
ocijenio razne varijante što se nude) i da na najgrublji mogući način
provodi geslo svoje predizborne kampanje “Amerika na prvome mjes-
tu”, dovodeći u pitanje osnove međunarodnih trgovinskih odnosa. I
prepušteno mu je još nešto, ono zbog čega ga tzv. podzemna država
(eng. deep state) uopće još trpi u Bijeloj kući – da prodaje oružje.
Tu moramo napraviti povijesnu digresiju i podsjetiti na Dwighta
D. Eisenhowera, čovjeka koji će ostati zapamćen po dvjema stvarima.
Prvo, po tome što je bio vrhovni zapovjednik Savezničkih snaga koje
su nakon invazije u Normandiji, 6. lipnja 1944., zajedno sa sovjetskim
137 Tomislav Jakić
snagama, koje su nadirale s istoka, slomile nacističku zločinačku stra-

hovladu i sve njezine satelite. A drugo, u ovome kontekstu najvažnije,
što je upozorio na opasnost koju za demokraciju i slobodu predstavlja
vojno-industrijski kompleks. “Moramo se čuvati stjecanja neopravda-
nog utjecaja, bilo željenog, bilo neželjenog, od strane vojno-industrij-
skog kompleksa. Postoji potencijal za razorni porast moći, tamo gdje
joj nije mjesto, i taj će se potencijal održati. Nikada ne smijemo dozvo-
liti da ta kombinacija ugrozi naše slobode i demokratske procese.” Ei-
senhower je to rekao prije pola stoljeća. Usprkos njegovu upozorenju
(a bio je dovoljno mudar da ga izrekne tek na kraju mandata), vojno-
-industrijski kompleks kojemu je dodana i obavještajno-financijska
komponenta, nastavio je jačati, da bi danas bio ono što se naziva pod-
zemnom državom. On upravlja/vlada Sjedinjenim Državama, trpeći
Trumpa tako dugo dok se može s njime poigravati, odnosno dok služi
njegovim interesima. O Eisenhoweru i njegovom davnom upozore-
nju danas nitko na američkoj političkoj pozornici neće prozboriti ni
riječi. Baš kao ni o javno izrečenoj i televizijskom kamerom snimlje-
noj izjavi bivšeg glavnog zapovjednika Atlantskoga pakta, generala
Wesleyja Clarka koji je posvjedočio da mu je, a sada govorimo o nedav-
noj prošlosti, u Pentagonu rečeno da je politika SAD-a da u narednih
desetak godina promijeni režime u nizu država Bliskoga istoka (to je
ono što se euforično reklamiralo kao arapsko proljeće).
Tako dolazimo i do najnovijih imenovanja u vrhovima američ-
ke administracije, odnosno u Bijeloj kući. Ministar vanjskih poslova
postat će Mike Pompeo, dosadašnji šef središnje obavještajne agencije
(CIA), čovjek što ga se po dosad poznatim stavovima ne samo može
nego i mora svrstati među “jastrebove”. Svojevrsni je biser među
njegovim izjavama ona vezana uz aferu oko trovanja nekadašnjeg
sovjetskog obavještajca koji je radio i za Britance, da je “Rusima go-
tovo u genima da posežu za otrovom”. Pompeo će sigurno zagovarati
povlačenje SAD-a iz međunarodnog sporazuma s Iranom oko irans-
kog nuklearnog programa. Obnove li nakon toga Iranci svoj program
u nekadašnjem obujmu, eto dobre prigode da se neka nova oružja
iskušaju i u udarima na tu zemlju. On nije, niti će biti, entuzijastički
138 četvrti dio
raspoložen u vezi s Trumpovim pristajanjem na susret s Kim Jong-u-

nom. I dosad je zagovarao upotrebu vojne sile kako bi bio skršen nuk-
learni potencijal Sjeverne Koreje. Iste takve, možda čak i zaoštrenije
stavove treba očekivati od novoga savjetnika za nacionalnu sigurnost,
ambasadora Johna Boltona. Dakle, dva potencijalna rata pred vrati-
ma uz onaj u Siriji, gdje Rusi (iz zraka doduše) interveniraju na strani
vlade u Damasku, dok američki specijalci na terenu rade s Assadovim
neprijateljima. Nije slučajno ruski ministar vanjskih poslova Lavrov
upozorio da tu više nije riječ o tzv. “ratu predstavnika” (mali ratuju za
interese velikih), već su vojne snage dviju velikih sila izravno angaži-
rane, na suprotnim stranama, a na istome ratištu. Ne tješi puno pri-
mjedba Lavrova: “Mi smo dovoljno pragmatični da se nećemo s njima
(Amerikancima) tamo sukobljavati.” Ali zabrinjava, i to u globalnim
razmjerima, činjenica da se u Washingtonu okuplja skupina uvjere-
nih pobornika upotrebe sile i nametanja (svojih) rješenja drugima – i
opet silom. Američki predsjednik koji sve više postaje lutka na koncu
okružen je skupinom što aktivnih, što umirovljenih generala i politi-
čarima koji su čvrsto uvjereni da je Amerika bogomdana sila koja gos-
podari svijetom i da nema i ne smije biti nikoga tko bi tu ulogu doveo
u pitanje. Činjenica je, međutim, da je Rusija može dovesti u pitanje;
pogotovo ako se uzmu u obzir nova ruska oružja što ih je Putin nedav-
no pokazao, a od kojih su neka već u operativnoj upotrebi. To, naime,
u potpunosti opravdava pitanje pretvara li se Washington u glavni
štab/stožer za novi rat. Bilo lokalni (što je jedva još moguće), bilo opći
(što bi na najgori mogući način ostvarilo Fukuyaminu formulu o kraju
povijesti).
Na kraju samo još gorko-ironična primjedba: “jastrebovi” su
u Washingtonu vjerojatno zaboravili tko je bio Eisenhower, a za
Fukuyamu znaju baš toliko koliko znaju o Istambulskoj konvenciji svi
oni koji u Hrvatskoj grme protiv nje. S time da bi pobjeda “antiistam-
bulskih snaga” značila mrak u Hrvatskoj, a pobjeda vošingtonskih ja-
strebova – mrak u svijetu.

BLISKI ISTOK
NATO hoće svoj rat
5. 11. 2013.
O
tkako je počela operacija demontiranja Assadova režima u
Siriji – a da je riječ o operaciji, to ne vidi samo politički slije-
pac – stvari ne idu onako kako je bilo zamišljeno. “Omrznuti
diktator” i dalje uživa podršku nemalog broja stanovnika Si-
rije, državni aparat, a pogotovo oružane snage, najvećim su dijelom
ostali čvrsto pod njegovom kontrolom, a pobunjenici – usprkos sve
masivnijoj i očitijoj pomoći iz inozemstva: političkoj, propagandnoj,
pa i vojnoj – ne uspijevaju ostvariti svoj zadatak.
U takvoj situaciji preostaje samo jedno: isprovocirati Siriju da
vojno napadne Tursku, članicu Atlantskog pakta, čime bi bila stvore-
na legalna osnova za vojnu intervenciju NATO-a i mimo Ujedinjenih
naroda. Jer u svjetskoj organizaciji pobornici intervencije nikako da
slome otpor Rusije i Kine koje, poučene primjerom zloupotrebe re-
zolucije Vijeća sigurnosti o Libiji u svrhu otvorenog rata evropskog
(!) vojno-političkog saveza protiv Gadafijeve vlasti, ne pristaju ni na
kakvu rezoluciju koja bi omogućila reprizu “libijskog slučaja” (koji
je završio likvidacijom nedvojbeno autoritarnog vladara, pukovnika
Gadafija i anarhijom u zemlji koju se propagandno prikazuje kao po-
bjedu demokracije). Počelo je s upadom turskog vojnog zrakoplova
u sirijski zračni prostor. Sirijci su ga, očekivano, oborili. No kako je
povreda zračnog prostora bila očita, osim buke koja se podigla, dalje
se ništa nije moglo.
142 peti dio
Bliski istok
Tema ljudskih prava i ubijanja vlastitoga naroda stalno je na

dnevnom redu, ali i previše je očito kako je riječ o građanskom ratu,
dobrim dijelom uvezenom, a ne o miroljubivim demonstracijama
koje režim silom u krvi suzbija, pa pretekst humanitarne intervencije
nije moguće konstruirati, pogotovo ako bi se pritom zaobišli Ujedinje-
ni narodi. Dodatno, tema odgovornosti za svakodnevne žrtve među
civilima upravo onih koji pokreću i pomažu pobunu, ostaje rezervira-
na samo za medije zemalja koje željenu intervenciju ne podupiru (ali
i za zapadne analitičare koji samo u njima mogu doći do riječi). Bilo
kako bilo, povoda za intervenciju koji bi se moglo uspješno “prodati”
najširoj javnosti i dalje nema. Pa ostaje, dakle, samo jedno – otvoreni
napad Sirije na Tursku, zemlju članicu Atlantskoga pakta koji ostale
članice obvezuje da priskoče u pomoć. I upravo na tome radi se već
danima (u trenutku zaključenja ovoga teksta željeni odgovor iz Sirije
još se nije uspjelo isprovocirati). No dok iz Sirije dolijeću tu i tamo po-
neka minobacačka granata, za koje i nije sigurno tko ih ispaljuje (čak
i britanski BBC naziva ih “zalutalima”), Turska odgovora na dnevnoj
osnovi artiljerijom i zrakoplovstvom. Teško je vjerovati da je Turska
tu samo objekt ili da se samo uklopila u nečije planove. Prije će biti
da su se uspješno poklopile ambicije i planovi onih koji današnju Tur-
sku sve naglašenije žele profilirati ne samo kao regionalnu nego i kao
globalnu silu (neskriveno se prisjećajući dana Otomanske Imperije i
odmičući se sve naglašenije od utemeljitelja moderne, sekularne Tur-
ske, Kemala Ataturka), s težnjama krojača novoga poretka koji su svo-
ju rabotu počeli u Tunisu, nastavili preko Libije do Egipta, da bi je sada
nastojali zaokružiti promjenama režima u Siriji (a sutra, možda, i u
Jordanu i Alžiru), ne ispuštajući iz vida krajnji cilj – Iran.
Ima, međutim, u svemu tome jedan golemi paradoks. Rušenje
autoritarnih režima u sekularnim državama Bliskoga istoka provodi
se u bliskoj suradnji s islamskim fundamentalistima, Al-Kaidom, Mu-
slimanskom braćom i kako li se sve zovu. Dakle, upravo oni koje je de-
mokratski Zapad nakon napada na Twinse u New Yorku proglašavao
najvećim i smrtnim neprijateljem demokracije i zapadne civilizacije
postali su prvi i (zasad) najpouzdaniji saveznici baš toga demokrats-
143 Tomislav Jakić
kog Zapada u projektu rušenja autoritarnih režima i vladara od kojih

su neki godinama, pa i desetljećima, bili najpouzdaniji saveznici Za-
pada, a gotovo svi partneri u obostrano unosnim poslovima. Danas,
međutim, jedva da ikoga na Zapadu zanima što se nakon “proljetnih
promjena” uvodi ili najavljuje uvođenje šerijatskog prava, što do jučer
sekularne države poprimaju sve više obilježja vjerskih država (a takva
je država upravo Iran!) i što pod plaštem demokratskih promjena
“pravo građanstva” dobivaju anarhija i vjerski fundamentalizam (po
agresivnosti usporediv s katoličanstvom iz vremena križarskih ratova
i inkvizicije).
Usporedo ide i operacija diskreditiranja onih koji ne dozvoljava-
ju Vijeću sigurnosti da bude upregnuto u kola željene intervencije u
Siriji. Zato je prošloga tjedna prisilno prizemljen sirijski putnički zra-
koplov koji je letio nad Turskom, pod optužbom da je prevozio vojni
materijal (zanimljivo: Turska još nije prikazala to naoružanje koje se,
kako tvrdi premijer u Ankari, ilegalno prevozilo u Siriju). I opet nit-
ko da se zapita zašto bi Rusi bili tako glupi, pa bi vozili oružje u Siri-
ju putničkim avionom, i to baš preko Turske, kada imaju niz drugih
mogućnosti da to učine – ako žele. Sirijska reakcija: zabrana preleta
turskih putničkih aviona preko njezina teritorija očekivana je, ali ne i
dovoljna za vojnu intervenciju. No kada Sirija izrazi žaljenje zbog pe-
tero ubijenih u minobacačkom granatiranju koje je došlo s njezinog
područja i najavi istragu, Ankara prigovara da “žaljenje” nije isprika i
upozorava da “ne želi rat”, mada od rata “nije daleko”. A kada Damask
ponudi uspostavljanje bilateralnih kontakata s Turskom, kako bi se
osigurao mir u graničnom području, Ankara odgovara upozorenjem
da će na novu vojnu provokaciju primjereno reagirati. I rat živaca se
nastavlja. Dosad, kažu neki američki analitičari koje se, međutim,
može čuti samo na ruskoj televiziji, Assad uspijeva odoljeti provoka-
cijama i othrvati se napasti (a možda i pritiscima svojega vojnog vrha)
da na neprimjereno snažne turske “odgovore” reagira istom mjerom.
Sirijski predsjednik očito zna što je u igri. Takav odgovor značio bi ze-
leno svjetlo za rat koji NATO-pakt, kako se čini, toliko želi.
144 peti dio
Bliski istok
Dođe li do takve intervencije, Hrvatska bi, iako je članica NA-

TO-a, morala smoći mudrosti, snage i pameti da kaže: Ne, u tome mi
sudjelovati nećemo. I vrlo vjerojatno ne bi ostala usamljena.

Mira ne smije biti
27. 10. 2013.
N
a ruševinama iluzije da Evropska unija ima ili da je ikada ima-
la ono što se zove zajedničkom vanjskom politikom razbila se
još jedna iluzija: ona, naime, da ključni igrači na međunaro-
dnoj sceni (s izuzetkom Rusije i Kine) možda ipak žele da se
krvavi sukob u Siriji prekine, da se završi mirom. Od onoga dana kada
su dvije moćne članice Unije – od kojih jedna razmišlja o tome hoće li
u Uniji uopće i ostati – nametnule ostalim zemljama članicama (uk-
ljučujući Njemačku!) odluku o prekidanju embarga na slanje oružja
tzv. pobunjenicima u Siriji, prepuštajući svakoj zemlji Unije da sama
odlučuje što će i kako će kada embargo bude skinut, svakome je laiku
jasno da se oni koji su, nakon Tunisa, Libije i Egipta, pokrenuli reprizu
scenarija tzv. arapskog proljeća u Siriji i doživjeli neugodno iskustvo
da se režim Bashara al-Assada ne može srušiti ni nasilnim demonstra-
cijama ni slanjem “pasa rata” iz cijeloga arapskog svijeta na poprište
sukoba ni masivnom (pa i oružanom, mada ne javnom) podrškom čak
i onim organizacijama što ih zapadni svijet označava kao terorističke.
Da se, dakle, svi ti koji vuku konce iza kulisa neće zaustaviti dok ne
ostvare svoj cilj: rušenje sadašnje vlasti u Siriji. Pod svaku cijenu i bez
obzira na sve, u prvome redu bez obzira na Sirijce.
U patetičnom pokušaju stvaranja slike o ipak nekakvom jedin-
stvenom stanovištu, državnici (koji to ime jedva da zaslužuju) iz
Evropske unije nisu se mogli pomaknuti dalje od formule: jedinstve-
ni smo da se embargo na slanje oružja šarolikoj, iz mnogo razloga su-
146 peti dio
Bliski istok
mnjivoj fronti antirežimskih snaga u Siriji ukida, a jedinstveni smo (!)

čak i u tome da će se nakon toga svatko ponašati kako hoće, dakle da
nikakve jedinstvenosti nema. Pa je odmah bilo jasno da će Francuska
i Britanija krenuti sa slanjem oružja (koje će kad-tad biti okrenuto i
protiv njih i njihovih interesa, povijesno iskustvo to govori), da će ih
neki pod masivnim pritiskom, ili uz prešutni blagoslov “s onu stra-
nu Atlantika” slijediti, dok će neki ostati čvrsti u tome da oružje ne
šalju (nagradno pitanje: kako će se ponašati Hrvatska?). No, postalo
je jasno i još nešto: da Rusija neće ostati skrštenih ruku. Jer Kremlj
je odmah odgovorio isporučujući sirijskim vlastima najmoderniji pro-
tuzračni sustav S300 koji, kažu stručnjaci, ruši sve što leti. I time je
sukob u Siriji koji traje već dulje od dvije godine ušao u novu, još opas-
niju fazu. Izrael je već zaprijetio uništavanjem ruskog protuzračnog
sustava u Siriji, smatrajući njegovo postojanje u susjednoj zemlji, s ko-
jom je tehnički još u stanju rata, ugrožavanjem vlastite sigurnosti. A
to potencijalnu spiralu nasilja na tradicionalno nestabilnom Bliskom
istoku podiže na gotovo neslućene visine.
Pobuna protiv Assadova režima, uz zanemarivanje činjenice da
je taj režim, mada autoritaran, ispunio neke od ključnih zahtjeva što
su se vezali uz njezin početak (višestranački izbori, vlada u kojoj su
i predstavnici oporbe), pokušava se “spasiti” povremenim insceni-
ranjem incidenata koji bi trebali poslužiti kao opravdanje za izravnu
vojnu intervenciju Zapada – od slanja turskih aviona u sirijski zračni
prostor, kako bi bili srušeni, preko zapljene misterioznog tereta iz av-
iona koji je letio iz Moskve za Damask (da se o tome teretu nakon toga
više ništa ne bi čulo), diverzije u Turskoj što se odmah pripiše Assa-
dovoj tajnoj službi, pa do upornog podgrijavanja priče o tome kako
režimske snage koriste kemijsko oružje. Kada izvjestiteljica Ujedinje-
nih naroda Carla del Ponte izjavi da postoje snažne indicije da kemij-
sko oružje (bojni plin sarin) koriste pobunjenici, Washington napros-
to uzvrati da je sklon mišljenju da to oružje koriste režimske snage,
bez i jednoga dokaza u prilog toj tvrdnji. Kada pak u južnoj Turskoj,
jednom od šampiona napora za rušenje sirijskih vlasti, budu uhapšeni
ljudi s dva kilograma sarina, to u medijima zemalja koje su razvile bar-
147 Tomislav Jakić
jake demokracije, iza kojih marširaju vojske, jedva bude zabilježeno.

U cijeloj toj priči gotovo se s užitkom iz dana u dan broje žrtve
sukoba (ne navodeći koliko je među njima Assadovih vojnika), a da se
nikada ne napravi usporedba s Irakom koji je, vojnom snagom SAD-a
i saveznika, “demokratiziran” prije niz godina i iz kojega su se Ameri-
kanci vojno povukli nakon “uspješnog završetka” misije, a gdje dnev-
no u terorističkim napadima nerijetko pogine podjednako toliko ljudi
koliko i u Siriji. I još nešto: nitko ne postavlja logično pitanje: zašto bi
Assadov režim kojemu ovih dana čak i njemu neskloni komentator
njemačke javne televizije priznaje da “vojno stoji bolje nego ikada”,
zašto bi taj režim pribjegao upotrebi kemijskog oružja? Vojnih razloga
za to nema, a nedvojbeno je da Washington samo čeka kako bi mogao
“upotrebu kemijskog oružja protiv civila” prezentirati kao razlog za
otvoreni ulazak u sirijski rat, drugim riječima: za završavanje posla
koji dosadašnji protagonisti (iz Evrope i arapskog svijeta) nisu u sta-
nju privesti željenom kraju. Prevedeno na praktični jezik svakodnev-
nih zbivanja u Siriji, to znači samo jedno: Assadu ne pada na pamet
upotreba kemijskog oružja. Ako ga netko upotrebljava, onda to mogu
biti samo pobunjenici. Činjenica da kao žrtve upotrebe sarina na te-
levizijskim snimkama vidimo civile samo dodatno potvrđuje da se
kemijsko oružje ne upotrebljava kako bi se ostvarili bilo kakvi vojni
ciljevi, nego kako bi se isprovociralo širenje sukoba.
U svjetlu svega toga, krajnje je upitno kakva je bila stvarna svrha
američkog prijedloga što se u prvome trenutku činio velikim zaokre-
tom u politici Washingtona, da se sazove konferencija – uz sudjelova-
nje i predstavnika službenoga Damaska – ne bi li bio prekinut sukob
u Siriji. Taj je skup, koji je bio predstavljen kao zajednički američko-
-ruski projekt, zamišljen (ali ne od Moskve) da bi ga Damask odbio.
To se sada čini gotovo jedinim objašnjenjem. Jer istoga dana kada je
Assad prihvatio, mada je Zapad odbijao, sudjelovanje Irana i Hezbo-
laha, ključnih aktera krize, donesena je odluka Evropske unije o
ukidanju embarga na isporuke oružja pobunjenicima. Stoga je jasno:
mira u Siriji ne smije biti, sve dok, ne voljom sirijskog naroda, nego
voljom onih koji su rat i pokrenuli, sirijski režim ne bude zamijenjen
148 peti dio
Bliski istok
nekim drugim – podatnijim i kooperativnijim. To je samo korak da-

lje u uspostavljanju novog svjetskog poretka u kojemu otuđeni centri
moći odlučuju o sudbinama država i naroda. Tko je idući na redu?

Izrael, Gaza
i antisemitizam
4. 8. 2014.
N
ovi rat na Bliskom istoku, jer ovo što se događa na relaciji Iz-
rael – Gaza jest rat, stvorio je upravo idealnu dimnu zavjesu
iza koje se, javno i jasno, prikriveno i manje prikriveno, ili tek
na mala vrata na javnu scenu ponovo vraća antisemitizam. A
antisemitizam, ako netko slučajno ne zna, mržnja je i neprijateljstvo
prema židovskom narodu kao cjelini, odnosno prema svim pripadni-
cima toga naroda, bez ijednoga drugog razloga, osim što su Židovi. Ira-
cionalni antisemitizam bio je u korijenu nacističkog plana “konačnog
rješenja”, plana o – doslovno – istrebljenju cijeloga jednoga naroda
koji se, stjecajem povijesnih okolnosti, stoljećima održavao raštrkan
širom svijeta i ovisan o dobroj volji većinskih naroda među kojima su
njegovi dijelovi živjeli, čuvajući u prvome redu svoju vjeru, tradiciju
i običaje i podvrgnut stalnome diskriminiranju i povremenim pogro-
mima (progonima i ubijanju). I opet za one koji možda ne znaju: uvr-
iježeno vjerovanje da su Židovi “rođeni trgovci i lihvari” izravna je
posljedica činjenice da im je u Evropi bilo zabranjeno bavljenje nizom
profesija, pa su se orijentirali na ono što su smjeli: trgovinu i novčar-
stvo (a da je i među njima bilo i ovakvih i onakvih, to je valjda ipak
svakome jasno). No, predrasuda je stvorena, jedna od mnogih, pa je i
navodimo samo kao primjer.
150 peti dio
Bliski istok
Država Izrael, zamišljena i koncipirana kao država židovskog na-

roda, dakle nacionalna država, svoje stvaranje može dobrim dijelom
zahvaliti lošoj savjesti svijeta koji je, bez pretjerivanja se može reći
(mada su iznimke postojale), mirno gledao kako se Židove “tvornič-
kim metodama” likvidira. Naravno, ispravljanjem jedne nepravde –
nepoduzimanja ikakvih aktivnih koraka da bi se spriječio Holokaust
– međunarodna je zajednica počinila drugu: prema arapskim stanov-
nicima dotadašnjeg britanskog mandatnog područja – Palestine. To je
područje odlukom Ujedinjenih naroda podijeljeno na Izrael i Palesti-
nu, ne uzimajući u obzir da su već i prije toga židovske paravojne for-
macije prognale iz budućeg Izraela nemali broj Arapa. Dakle, jedna je
nepravda ispravljena, preživjeli Holokausta dobili su svoju državu, ali
na račun dotadanjih stanovnika (mada Židovi zaista jesu, povijesno
gledano, prastanovnici toga područja). No nije ostalo na tome. Dan
nakon proglašenja države Izrael, susjedne su je arapske zemlje, sve – u
koordiniranoj akciji – napale. Na iznenađenje svijeta, ali i uz pomoć iz
svijeta, Izrael se obranio, snagom očajnika pritisnutoga uza zid. I ne
samo da se obranio nego je i proširio područje pod svojom kontrolom,
što je – nepotrebno je i govoriti – bila nova nepravda.
U desetljećima što su slijedila arapske su zemlje u nekoliko
navrata podlijegale iskušenju da i one počine povijesnu nepravdu,
zločin zapravo, da okončaju ono što je Hitler tako uspješno počeo (pa
ga se zbog toga u nemalom broju arapskih zemalja veličalo), jer prok-
lamirana je politika susjeda Izraela bila uništenje te države i “bacanje
Židova u more”. S tim je ciljem (ali ne bez asistencije “velikih” koji su
igrali svoje igre) započeto nekoliko ratova od kojih su svi, s izuzetkom
onoga iz godine 1973. (mada i to samo dijelom), završavali daljnjom
teritorijalnom ekspanzijom Izraela. Palestinci, protjerani i nagurani
u izbjegličke logore (jer ni jedna arapska zemlja nije pokazivala vo-
lju da ih integrira), počeli su pribjegavati terorizmu. Stariji će se bez
muke sjetiti vremena kada su pripadnici Palestinske oslobodilačke or-
ganizacije otimali avione, izvodili atentate ili kada su uzeli kao taoce
izraelske sportaše na Olimpijadi u Münchenu (i bili, zajedno s njima,
ubijeni u neuspjeloj njemačkoj akciji spašavanja). U to vrijeme poči-
151 Tomislav Jakić
nje proces koji sada, u jeku vojne kampanje protiv Hamasa u pojasu
Gaze (i više od tisuću poginulih samo u tri tjedna), ponovo dobiva na
zamahu. I to je dvostrani proces. S jedne strane, izraelska vlada svaku
oštriju kritiku svoje politike proglašava po kratkome postupku anti-
semitizmom, a s druge strane, u redove onih koji s pravom i razlogom
napadaju mnoge poteze izraelske politike udobno se pozicioniraju no-
torni antisemiti, kojima je do Palestinaca stalo kao do lanjskoga sni-
jega, ali koji sa zadovoljstvom nastoje sve Židove, ma gdje oni živjeli,
pretvoriti u taoce izraelske politike, proglašavajući ih suodgovornima
za nju, ili tražeći ultimativno da se oglase protiv nje (kolektivna od-
govornost!). Pa se tako na demonstracijama protiv stradanja civila u
Gazi čuju notorno antisemitske parole, blokira se vjernike u sinagogi
i prijeti im se smrću (Pariz) ili se u mošejama moli Alaha svemogućeg
i milostivog da uništi i pomete s lica Zemlje i posljednjeg Židova (Lon-
don). Reagiranja na takve ispade olako će se proglasiti ograničava-
njem slobode izražavanja, odnosno slobode vjere. Usputna primjedba:
ne treba sve ovo ni posebno čuditi ako se zna (a mora se znati) da je
ujedinjena Evropa, barem u svojim novim članicama, dosad pokaziva-
la bolećivu toleranciju prema antisemitizmu (i desnom radikalizmu),
naprosto zato što je kartu za ulazak u red “prihvatljivih” profašista i
antisemita bilo vrlo lako kupiti deklarativnim antikomunizmom. I
sada se ta bolest širi, što je uvijek slučaj s bolestima koje se na vrijeme
ne suzbija.
E sada, da ne bi bilo zabune, evo nekoliko konkretnih pitanja i
odgovora na njih. Ima li Izrael pravo graditi, proširivati, pa čak i zadr-
žati svoja naselja na zapadnoj obali Jordana, koju je svojedobno oku-
pirao, a gdje danas egzistira Palestinska autonomija, zametak buduće
palestinske države? Nema! Jesu li ta naselja jedna od ključnih pre-
preka miru? Jesu! Je li Izrael, čije su trupe tada bile u Libanonu, smio
pustiti libanonske falangiste da masakriraju palestinske izbjeglice u
logorima Sabri i Šatili? Naravno da nije! Može li se prihvatiti politika
da se sruši kuća u kojoj živi obitelj Palestinca koji je počinio terori-
stički čin? Ne može (uz to što takva politika i previše sliči nacističkoj
praksi da cijela obitelj odgovara za djelo jednoga svojega člana)! Može
152 peti dio
Bliski istok
li na dugi rok biti održivo izraelsko taktiziranje, posebno prisutno

kod aktualnoga premijera, usmjereno da se onemogući trajno rješe-
nje bliskoistočne krize konceptom dviju država koje će se međusobno
priznati i uspostaviti normalne odnose? Ne može! Je li Izrael neslavni
šampion u nepoštivanju rezolucija Ujedinjenih naroda? Jest!
S druge strane, je li istina da je izraelski premijer Rabin, dosljedni
zagovornik mira s Arapima (mada je tim putem, zajedno s egipatskim
predsjednikom Sadatom krenuo jedan od njegovih prethodnika – Be-
gin) postao žrtvom atentata koji je izveo izraelski vjerski fanatik?
Jest! I je li istina da je Sadat poslije svojeg povijesnog iskoraka prema
Izraelu (i odricanja od politike bacanja Izraela u more) postao žrtvom
atentata pripadnika Muslimanske braće (iz koje je potekao Hamas)?
Jest, i to je istina!
Dakle, protivnika mira ima i na jednoj i na drugoj strani (uklju-
čujući lidere mnogih palestinskih organizacija koji su stasali u ratu i
naučili živjeti u ratu i od rata), a razloga da se kritizira izraelska politi-
ka (što nije u ovome kontekstu manje važno) ima i više nego dovolj-
no. Ali ma koji razlozi za to postojali, nijedan od njih nije, ne može i ne
smije biti povod da se kroz kritičnost prema politici Izraela promovira
antisemitizam. Pogotovo zato što i u izraelskom društvu postoje ne
baš beznačajne snage koje se oštro protive politici svoje vlade. A da
netko tko je židovske vjere, ili čak nije ni prakticirajući vjernik, nego
je naprosto porijeklom Židov i živi negdje u Evropi, Americi ili tko zna
gdje u svijetu, bude izložen prijetnjama, napadnut, diskriminiran ili
suočen sa zahtjevom da “odmah i jasno” osudi ono što radi Izrael u
Gazi (a pritom je on, na primjer, državljanin Francuske, Velike Brita-
nije ili Njemačke), za svakoga tko logično misli, odnosno hoće misliti,
izvan je pameti. Stari, nikada iskorijenjeni antisemitizam koji je, zbog
grozote Holokausta, na neko vrijeme izašao iz mode našao je idealno
tlo na kojemu ponovo uspijeva, proglašavajući sve Židove, samo zato
što su Židovi (zvuči nekako poznato, zar ne?), odgovornima za politi-
ku države Izrael. Ona jest država židovskog naroda, ali nije država onih
Židova koji su svojom voljom ostali živjeti u velikom broju drugih ze-
malja, niti oni za nju mogu biti odgovorni. Rastu tog “nevidljivog”,
153 Tomislav Jakić
ali sve prisutnijeg antisemitizma pogoduje i medijsko izvještavanje

o sukobu Izraela i Hamasa u kojemu se upadljivo “zaboravljaju” neke
notorne činjenice, odnosno kojega se analizama koje bi teško izdržale
ozbiljnije razmatranje (jer traže uzroke tamo gdje ih nema) pokušava
prikazati u svjetlu različitom od realnoga.
Uzmimo samo nekoliko primjera. Sve se agresivnije probija teza
o izraelskoj agresiji na Gazu, a prešućuje se činjenica da je Hamas (ne
zaboravimo ni Islamski džihad!) bio taj koji je prekinuo primirje koje
je svojedobno sklopio s Izraelom i puna dva tjedna raketirao Izrael, pri-
je nego što je počeo vojni odgovor (naglašavamo: odgovor) zrakoplo-
vstvom i artiljerijom. “Zaboravlja se” da je Izrael čekao još punih tje-
dan dana, kroz koje su vrijeme stotine raketa poletjele iz Gaze, da bi se
upustio u kopnenu operaciju. Pravi se stalna, koliko cinična, toliko i
licemjerna, računica toga koliko palestinskih pokopa otpada na jedan
izraelski (20 na 1, objavila je svojedobno Hrvatska televizija), odnosno
uspoređuje se broj žrtava u Gazi (više od tisuću u nepuna tri tjedna) i
civilnih žrtava u Izraelu (dvije!), ali ne kaže se da Izrael ima fantastič-
no djelotvoran sustav proturaketne obrane. Nitko od onih koji “pla-
ču” nad ubijenim Palestincima (a treba, i to iskreno, plakati za svakim
ubijenim civilom u Gazi, jer poginuo je ni kriv ni dužan, samo zbog
suludog plana Hamasa da ojača svoju poziciju proizvodnjom što više
mrtvih Palestinaca i jačanjem mržnje prema Izraelu, i Židovima, na-
ravno), nitko od takvih ni ne pokušava napraviti računicu koja bi zor-
no pokazala da bi Izrael, kada ne bi imao sustav Željezna kupola, u tri
tjedna raketiranja iz Gaze imao barem 400 do 600 mrtvih civila. Jer u
tome je razdoblju ispaljeno više od dvije tisuće raketa, i to ne slijepih
ili neispravnih, kako se može ponekad čuti, nego nesavršeno preciz-
nih, ali najvećim dijelom ipak dobro usmjerenih na gusto naseljena
mjesta. Izraelci su presreli praktično svaku koja je mogla pasti na neki
grad. Udarili su na Gazu, odakle rakete dolaze, a na snimcima se jasno
vidi ispaljivanje iz samoga grada, mada će Hrvatska televizija, kada
napokon odluči objaviti i takav snimak, u tekst umetnuti čarobnu ri-
ječcu “navodno”, pa je tako ono što se jasno vidi, ipak samo navodno.
Bili su Izraelci itekako svjesni da će pogoditi civile, jer Hamas se za-
154 peti dio
Bliski istok
vukao u sustav tunela izgrađen ispod Gaze, sustav koji je svojom ve-
ličinom i kompleksnošću zapanjio i Izraelce. Stoga su nastojali civile
upozoriti na predstojeći napad lecima, SMS-porukama i e-mailovima,
svjesni ipak činjenice da u prostorom maloj, a gusto naseljenoj enkla-
vi prostora za bježanje jedva da ima. No teško će se naći netko tko će
reći (a to je činjenica!) da Hamas sprječava civile da se maknu prije
napada, da podučava djecu da demonstrativno deru izraelske letke
upozorenja (viđeno na televiziji), a još je manje onih koji će pokazati
snimke na kojima se jasno vide lanseri za rakete ukopani pored zgrade
škole (no o bombardiranju škole naveliko će se govoriti). Jednako tako
nitko osim izraelske televizije neće reći da je njihova vojska uz samu
granicu s Gazom postavila poljsku bolnicu otvorenu za Palestince, ni
to da je Hamas nakon nekoliko dana tu bolnicu granatirao, prethodno
sprječavajući Palestince da u njoj potraže pomoć. Neće spomenuti ni
odbijanje lijekova koje je Izrael pokušao poslati u Gazu (od odbijanja
“židovske krvi”, pa do standardnih lijekova).
Svaki je rat prljav, a ovaj posebno. Hamas je, ostavši bez savezni-
ka u Egiptu nakon što je vojska srušila “muslimanskog brata” Mursija,
trebao nešto što će mu priskrbiti novu tranšu financijske pomoći (Ka-
tar, možda i Turska) i vojne pomoći (Iran, najvjerojatnije). A trebao je
i nešto da ojača svoju poziciju u odnosu na predsjednika Abasa koji je
na zapadnoj obali Jordana, u Palestinskoj autonomiji što je spretno i
postupno izvlači na međunarodnu scenu, prijetio da će postati ključni
igrač na palestinskoj strani. Nakon više od 1.000 ubijenih civila, Abas
je morao mijenjati i retoriku i politiku, makar privremeno i makar
znao koji su stvarni uzroci stradavanja civila u Gazi. S druge strane,
u Izraelu prijeti realna opasnost da sigurnost koju pruža Željezna ku-
pola i dosadašnje nesmetano razaranje u Gazi (uz uništavanje tunela
i lansirnih rampi, koje, usprkos svemu, i dalje rade svoj posao) stvo-
re iluziju da se (nekažnjeno) tako može u nedogled, sve do potpunog
uništenja Hamasa. A to je koliko nemoguće toliko i nedopustivo jer
preko svake bi granice uvećalo civilne žrtve (bez obzira na to koristi li
ih Hamas kao živi štit ili ne).
155 Tomislav Jakić
Rješenje može biti samo u pregovorima i u uzajamnim garanci-

jama sigurnosti. Tako dugo dok Hamas ne odustane od proklamiranog
cilja uništenja države Izrael, zagovornici vojnog rješenja s druge stra-
ne granice imat će lak posao. Mada otpor militarizaciji društva i prefe-
riranju vojne opcije pred političkom u samome Izraelu evidentno po-
stoji i nije zanemariv, stalni život uz zvuk sirena koje najavljuju nove
rakete i uz spoznaju da se ima nekih petnaest do četrdeset sekundi
(!) vremena da bi se stiglo u sklonište za takve će Izraelce postati ne-
podnošljiv. To pak znači da će jačati trend podupiranja politike sile, a
slabiti podrška politici traženja rješenja pregovorima.
No, bilo kako bilo, a tragično jest, treba jasno upozoriti da Židovi
kao narod, a pogotovo Židovi koji žive izvan Izraela i koji su državlja-
ni drugih država, zbog stradavanja Palestinaca u Gazi ne smiju pos-
tati žrtve novoproplamsalog antisemitizma. Uvijek iznova svijet bi
se morao sjetiti do čega je doveo nesputani antisemitizam u vrijeme
Drugoga svjetskog rata (i odsutnost svakog odgovora na njega). A ipak,
njemački narod kao cjelina nikada nije proglašen krivim zbog Holo-
kausta (niti bi to bilo prihvatljivo). Holokaust je bio djelo nacističke
vlasti (koju su, istina je, mnogi Nijemci bezrezervno podržavali sve
do kraja). Izraelska politika sa svim svojim pogrešnim potezima, pa i
s onime što je vrlo blizu ratnim zločinima, djelo je aktualne vlasti, a
ne svih građana Izraela, pogotovo ne svih Židova. Stoga treba s poseb-
nim povećalom čitati i slušati sve “analize” koje govore o izraelskom
Četvrtom Reichu, koje brane goli antisemitizam parolama o slobodi
govora i izražavanja i koje prozivaju Židove, bilo gdje u svijetu, tražeći
od njih da se “legitimiraju”, javno osuđujući politiku vlade Benjamina
Netanyahua. Sve su to, naime, jasni i prepoznatljivi simptomi anti-
semitizma i valja na njih upozoravati, uvijek i uvijek iznova, da ne bi
bilo kasno.
Sve to nikako ne isključuje kritičnost prema politici Izraela, ali
s drugih osnova, kao ni kritičnost prema onima koji vuku konce na
međunarodnoj sceni, a koji su mnogo puta do sada pokazali da rat
preferiraju pred mirom, jer ratom učvršćuju svoje globalne pozicije i,
osim toga, rat je dobar posao. Njihova se filozofija može sažeti u jednu
156 peti dio
Bliski istok
riječ: profit. Kapitalizam je zasnovan na ideji profita i, zaista, ima ve-

likih kapitalista Židova (baš kao i onih drugih nacionalnosti i vjera).
Ipak, Židovi nisu izmislili kapitalizam, a jedan od najvećih i – sve je
očitije – vizionarski kritičar kapitalizma, Karl Marx, bio je Židov. I to
treba spomenuti, makar i samo usput, u kontekstu ovoga razmatranja
o Izraelu, Gazi i antisemitizmu. Da bi predrasuda bilo što manje i da bi
stvari bile što jasnije, ako je to još moguće.
(Iz Glasa narodne diplomacije.)

Gaf, istina i licemjerje
6. 10. 2014.
H
rvatska je televizija (javna, državna, što li je već), slobodna
televizija u slobodnom, pluralnom i demokratskom društvu
(jer takvi jesmo – barem nas u to uvjeravaju), danima uskraći-
vala svojim gledateljima informaciju o onome što je američki
potpredsjednik Joe Biden izjavio na Harvardu. I nije u tome bila sama.
Bidenova izjava kao da za medije u Hrvatskoj nije postojala, pa je čak
iznenađujuće “neprimijećeno” prošla u medijima većine zapadnih,
demokratskih zemalja koje se nikada neće umoriti uvjeravajući osta-
tak svijeta o slobodi svojih medija. Tek potkraj tjedna u kojemu je dru-
gi čovjek američke administracije dao tu, očito kontroverznu, izjavu,
ona se ipak pojavila – stidljivo, doduše – kroz informaciju o tome da je
turski predsjednik Erdoğan na nju žestoko reagirao. Mi smo u Hrvats-
koj tek u nedjelju, na kraju vikenda, saznali – ni tada ne potpuno – što
je Joe Biden zapravo rekao, ali umotano u celofan priče o “najnovijem
gafu potpredsjednika”, i inače poznatoga po gafovima. Dakle, da bi
bilo jasno: izjavu nismo ni vidjeli ni čuli (iako je snimljena i iako ju
se na nekim satelitskim programima, pogodite čijima, moglo i čuti i
vidjeti), prepričana nam je djelomično uz kvalifikaciju da je to bio “još
jedan gaf” potpredsjednika, možda i najveći dosad.
A što je Joe Biden zapravo rekao? Govoreći o tzv. Islamskoj drža-
vi, ubojicama i koljačima koji harače Sirijom i Irakom, a protiv kojih
Amerika na brzinu skalupljuje međunarodnu koaliciju (suvišno je i
reći: i opet zaobilazeći Ujedinjene narode) izjavio je da su za Sjedinje-
158 peti dio
Bliski istok
ne Države najveći problem njihovi saveznici na Bliskome istoku, od

kojih su neki, poput Turaka (a oni su naši veliki prijatelji) Saudijaca,
Emirata i drugih, bili toliko usredotočeni na rušenje Assada u Siriji
da su davali stotine milijuna dolara i slali desetke tisuća tona oruž-
ja svima koji su bili spremni boriti se protiv Assada, a među njima su
bili i Al-Kaida, Al-Nusra i drugi. Rekao je, dakle, da američki saveznici
naoružavaju islamske ekstremiste i teroriste. No u istome je dahu iz-
rekao i istinu i laž. Nepobitna je, naime, činjenica da su spomenute
zemlje pomagale, i financijski i vojno, pobunu u Siriji, ne gledajući
kome daju novac i oružje. To je istina. No laž je da zemlje što ih je spo-
menuo predstavljaju svojom politikom rušenja Assada pod svaku cije-
nu “najveći problem za SAD”, jer je također nepobitna istina da je ta
politika bila koncipirana u Washingtonu, inspirirana od Washingtona
i s njime koordinirana. Kako bi, dakle, nešto što je bilo zamišljeno i
planirano u Washingtonu, moglo za taj isti Washington biti “najveći
problem”? Uostalom, postoji snimljena izjava toga istoga Joea Bidena
od prije godinu dana koja upravo potvrđuje, naime, to da Sjedinjene
Države blisko i na svakome koraku koordiniraju sa svojim saveznici-
ma poteze usmjerene na rušenje Assadova režima u Siriji.
Ne, problem je nešto drugo. Problem je tzv. Islamska država
(koliko god nije isključeno da je i ona adut u rukavu planera velikoga
preuređivanja Bliskoga istoka). Ipak, trenutno, ona je problem, koliko
Americi toliko i njezinim evropskim saveznicima koji su dosad, što
voljno, što stisnutih zuba, ili sudjelovali u besprimjernom narušava-
nju do ne tako davno važećih normi međunarodnih odnosa ili su to
promatrali bez ijedne riječi prosvjeda. Biden je zato pokušao oprati pr-
ljavo rublje svoje zemlje na račun onih koji su je slijedili (ali koji – sve
je očitije – imaju u cijeloj priči i vlastitu računicu, Turska pogotovo).
I pokušao je, možda, još nešto: sebe profilirati – svemu što je u proš-
losti bilo usprkos – kao nekoga tko (više) ne stoji bespogovorno iza te
politike.
Oba su pokušaja neslavno propala. Prozvani saveznici burno su
reagirali, a Turska je za Ameriku i njezine bliskoistočne planove to-
liko važna da je Biden bio prisiljen telefonski se ispričati predsjedni-
159 Tomislav Jakić
ku Erdoğanu. Kako je ta isprika izgledala, to ne znamo, ali njome je

svakako prebrisao i (mogući) pokušaj da sebe prikaže kao nekoga tko
– doduše, lažno – vadi svoju zemlju iz kaosa koji je ona zakuhala, ali
ipak priznaje da su i novci i oružje išli u ruke islamskih ekstremista,
čime su stvoreni uvjeti za stanje kojemu danas svjedočimo.
I onda nam, da se vratimo početku priče, Hrvatska televizija tu
izjavu (vrijedi ponoviti: nikada prikazanu) predstavi kao gaf. Drugim
riječima: opet je onaj Biden nešto zabrljao, a i inače je po tome poz-
nat. Zanimljivo, nikada u hrvatskim medijima, a vrlo vjerojatno ni u
većini medija tzv. slobodnoga svijeta, gafom nije proglašena ni jedna
Bidenova izjava usmjerena na potrebu rušenja sirijskog režima, ili
potporu najprije prevratu, a potom novim vlastima u Ukrajini i njiho-
vim pristašama (bez obzira na ružne kolateralne pojave što ih prate,
od ekstremnog nacionalizma do antisemitizma). Ne, to su bile držav-
ničke izjave potpredsjednika najveće i jedine super sile suvremenog
svijeta i prenosilo ih se s dužnim respektom.
Pa tako dolazimo do srži problema, a to je urušavanje (zapravo
svjesno rušenje) osnovnih principa i međunarodnog poretka, ali i de-
mokracije. Je li spojivo s do nedavno tvrdo postavljenim načelima od-
nosa u svijetu da jedna država javno proglašava vlast u drugoj državi
nepodobnom i otvara sezonu lova na nju, da se politički, financijski i
vojno angažira u promjeni vlasti u toj drugoj državi? Apsolutno nije!
A je li spojivo s načelima demokracije (i pune slobode informiranja
u demokraciji) da se javnosti sustavno uskraćuju informacije, odnos-
no serviraju frizirane, jednostrane i nepotpune informacije? Ne, nije!
Nažalost, svjedoci smo i jednome i drugome, kako u Hrvatskoj tako i
u dobrome dijelu svijeta, poglavito u onome dijelu koji je, ne pitajući
nikoga, uzeo monopol na propisivanje recepta za sutrašnji, bolji svijet
i na davanje “propisanog lijeka”, ako treba, i silom.
Tako dugo dok će se od javnosti skrivati izjave poput ove američ-
koga potpredsjednika Bidena, tako dugo dok će se informacije o njima
davati na kapaljku, sa zadrškom i očito tendenciozno, tako dugo dok
se (ponovo) ne reafirmira borba za odnose ravnopravnosti između su-
bjekata međunarodnih odnosa, tako ćemo dugo živjeti u neznanju:
160 peti dio
Bliski istok
zaslijepljeni, zatupljeni, zavedeni, nesposobni procijeniti tko je tko i

što je što (informatičkoj eri usprkos); i tako ćemo dugo živjeti u svije-
tu koji svakim danom postaje sve opasniji za sve veći broj ljudi, prije
svega zato što kreatori onoga što se prepotentno naziva novim među-
narodnim poretkom, a što nije ništa drugo nego grabež, otimačina i
uvođenje novoga oblika kolonijalizma, gube kontrolu nad lavinama
koje su sami zakotrljali.
Storija o izjavi američkoga potpredsjednika i o njezinome (ne)
objavljivanju u ključnim elektronskim medijima Hrvatske (i dobroga
dijela svijeta) tek je sićušni kamenčić u mozaiku toga sve opasnijeg i
sve nedemokratskijeg svijeta u kojemu živimo. A toga možda i nismo
svjesni.
Izbjeglice u zamci
licemjerja
27. 4. 2015.
U
tjednu kada su svjetski mediji, pa za divno čudo i hrvatski koji
inače sve provincijalnije ignoriraju gotovo sva relevantna zbi-
vanja u svijetu, bili preplavljeni informacijama o zloj sudbi-
ni gotovo tisuću izbjeglica, mahom Afrikanaca, koji su našli
smrt u vodama Sredozemlja, predsjednik Vijeća Evrope, bivši poljski
premijer Donald Tusk, ponudio je “originalno” rješenje. “Najbolje
ćemo riješiti taj problem”, rekao je Tusk, “ako izbjeglicama onemo-
gućimo da se ukrcaju na brodove kojima pokušavaju stići u Evropu.”
Ako bi postojao nagradni natječaj za vrhunski cinizam i lice-
mjerje u suočavanju s golemom ljudskom tragedijom, Tusk bi bio
nesporni kandidat za prvu nagradu. Jer, zar nije nedopustivo cinično
i licemjerno zatvoriti oči pred patnjama milijuna ljudi koje na neki
način predstavljaju oni deseci tisuća koji uspijevaju krenuti put Evro-
pe i one tisuće koje na tome putu ginu, ustvrditi kako će problem biti
riješen ako im se onemogući da se ukrcaju na brodove? A da se pritom
ne kaže makar i jednu jedinu riječ o tome zašto ti ljudi bježe, zašto se
tako očajnički nastoje dokopati Evrope kao obećane zemlje, zašto se
predaju u ruke bezdušnim krijumčarima koji će im uzeti i posljednji
dolar ili euro i strpati ih u golemom broju na trošne brodice koje su,
bez pretjerivanja se može reći, u najvećem broju i osuđene da potonu.
162 peti dio
Bliski istok
Dosta je analitičara kritički progovorilo o nastojanju da se evrop-

ski kontinent, suočen s valom izbjeglica iz Afrike i Azije, pretvori u
“tvrđavu Evropu”. Jedva da je nekome palo na pamet uz osudu te po-
litike, i te kako zasluženu, staviti pod povećalo i onu politiku što je
u samoj osnovi, u srži cijele tragedije. A to je politika primjene sile
s ciljem nametanja društveno-ekonomskog poretka što je proglašen
“bogomdanim”, uz – jer bez toga stvar ne funkcionira – rušenje dosa-
dašnjih režima i instaliranje poslušnika koji će na višestranačkim iz-
borima dobiti ono što se naziva demokratskom legitimacijom. Takvoj
politici svjedočimo, doduše, već desetljećima i tu nisu čisti ni Istok ni
Zapad, ali u posljednjih nekoliko godina ona je sa strane Zapada in-
tenzivirana do gotovo neslućenih razmjera, a posljedice što ih izaziva
pogubne su.
Vojne intervencije s ciljem promjene režima na dnevnom su
redu – bilo da ih se izvodi pod maskom tzv. humanitarnih intervencija
(nakon kojih se, a to kao da nikoga ne čudi, humanitarna situacija ni-
malo ne poboljšava) ili s jasno i javno proklamiranim ciljem promjene
unutarnjeg uređenja ove ili one države – zato da bi se odgovorilo želji
naroda da živi u demokraciji. Ne spominje se, suvišno je i reći, nika-
da onaj zajednički nazivnik što ujedinjuje sve države i dijelove svijeta
koji su doživjeli “sreću” uspostavljanja demokracije pomoću bombi i
tenkova, mada je on bjelodan. Riječ je ili o zemljama koje su na istak-
nutim, a to će reći iznimno važnim, geostrateškim pozicijama ili pak
o zemljama s velikim nalazištima energenata, nafte i plina u prvome
redu (da će uskoro doći na red i one s povelikim zalihama čiste vode, u
to ne bi doista trebalo sumnjati). Ili, prevedeno na jezik svakodnevice,
u pozadini svih intervencija, primjene sile, gaženja načela međunaro-
dnih odnosa i potpunog ignoriranja Ujedinjenih naroda (nekada se ba-
rem nastojalo dobiti njihov blagoslov za takve avanture) leže interesi
i profit. Samo to i ništa više od toga. Ali i ništa manje.
Obrambeni savezi, preživjeli relikti hladnoga rata i blokovske
podjele svijeta (NATO) pretvaraju se u instrumente najgrubljeg na-
metanja onih i onakvih rješenja kakva najviše odgovaraju korpora-
cijskim interesima (neki analitičari uostalom i tvrde da Sjedinjene
163 Tomislav Jakić
Države danas ne funkcioniraju više kao država, nego kao korporacija).

I teško je, ako ne i nemoguće, naći državu u kojoj je “uspješno” prove-
dena takva “humanitarna” ili “demokratska” intervencija, a koja je
danas stabilna i sređena. Od Somalije i Sudana (spominje li itko još
Darfur i one milijune ljudi koji su tamo doslovno osuđeni na smrt od
gladi i žeđi?), preko Iraka i Afganistana, pa do Libije i Sirije. Stanje je
takvo da je čak i francuski predsjednik Hollande, mada je Francuska
bila jedan od šampiona vojne intervencije u Libiji, morao priznati
kako u toj zemlji nakon kampanje bombardiranja i rušenja režima
vlada kaos (kao što je, uostalom, svojedobno i predvidio bivši hrvatski
predsjednik Stjepan Mesić kojega se zbog toga napadalo i optuživalo
za simpatije prema diktatorima). No stanju u Libiji i Hollandeovom
priznanju usprkos, žena koja je, izigravajući novovjekog Julija Cezara,
smijući se pred kamerama, na vijest o brutalnom ubojstvu pukovnika
Gadafija izjavila: “Došli smo, vidjeli smo, i on je mrtav!”, brodi prema
položaju predsjednice Sjedinjenih Država, s nemalim šansama da ga i
osvoji. Riječ je o Hillary Clinton, naravno.
A dotle, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec ras-
te broj očajnika koji u Evropi vide spas od anarhije novouspostavljene
“demokracije”, odnosno od građanskog rata, obilno izvana pomognu-
toga, kojim se ta “demokracija ” želi uvesti. Sve ih je više koji hrle pre-
ma Evropi i sve ih je više koji se utapaju u vodama Sredozemlja – mu-
škarci, žene, djeca, cijele obitelji, tisuće njih. Rješenje problema nije
ni u postavljanju neprobojnih bedema na evropske granice (u čemu će
Hrvatska spremno sudjelovati) ni u onemogućavanju izbjeglicama da
se na afričkoj obali ukrcaju na brodove, kao što je “genijalno” predlo-
žio Donald Tusk. Rješenje je u promjeni politike prema cijelome afri-
čkom kontinentu, prema zemljama u razvoju uopće, ali posebno pre-
ma svim zemljama u kojima su na vlasti za neke nepodobni režimi.
Afriku se (baš kao i nemali dio Azije) mora prestati eksploatirati u vidu
nikada proglašenoga, ali realno postojećega neokolonijalizma, odnos-
no postkolonijalizma. Svijetu u razvoju mora se pomoći da se razvije,
a ne gurati ga sve dublje u nerazvijenost, zadovoljavajući se isključivo
formom (višestranački sustav izjednačen s demokracijom). Nerazvi-
164 peti dio
Bliski istok
jenima se mora prestati isporučivati i(li) prodavati oružje, kako bi vo-

dili građanske ili međusobne ratove, a u interesu nekih drugih.
Cinizam i licemjerje oličeni u pitanju kako spriječiti izbjeglice
da stignu u Evropu moraju biti zamijenjeni iskrenom željom pretvo-
renom u aktualnu politiku, da pomoć zamijeni intervenciju, da razvoj
dobije primat nad formalnom demokracijom, da, napokon, svaki na-
rod ima pravo birati sustav u kojem će živjeti (pri čemu jedina ograni-
čenja smiju biti inzistiranje na ostvarivanju prava i sloboda sadržanih
u Povelji i u posebnim rezolucijama Ujedinjenih naroda, poput one
o pravima djeteta). Tako dugo dok će razvijeni svijet (mada to nitko
od vodećih ljudi toga svijeta nikada neće javno izreći) tretirati zem-
lje u razvoju i njihove stanovnike kao manje vrijedne, drugorazredne
(mada o tome svjedoči Obamina isprika za dvoje Evropljana ubijenih
u napadu bespilotne letjelice, ali ne i za brojne “obojene”), tako dugo
dok će nerazvijeni svijet biti promatran isključivo kroz prizmu jeftine
(često i dječje!) radne snage i tržišta za plasiranje vlastitih proizvoda
niže kvalitete, tako dugo, napokon, dok se vodeća zemlja Zapada ne
odrekne ambicije da kroji svijet po svojoj mjeri, Sredozemlje će nasta-
viti biti plava grobnica za sve veći broj ljudi koji će tu u krajnjoj liniji
završiti upravo zahvaljujući tome Zapadu. A razvijeni bi samo malim
dijelom sredstava što odlaze na učvršćivanje “evropskih bedema” i
na naoružavanje “boraca za slobodu i demokraciju”, koji se potom u
pravilu pretvore u ogorčene neprijatelje (tzv. Islamska država), sve to
mogli spriječiti. I pritom spasiti od sigurne smrti i sve one nesretnike
koji nikada neće ni uspjeti doći do afričke obale.
Pravo pitanje, dakle, ne bi smjelo biti: kako sanirati posljedice
izbjegličkog vala, kako spriječiti izbjeglice u njihovom jurišu na Evro-
pu, nego kako stvoriti uvjete života koji ih neće tjerati na izbjeglištvo.
A financiranje trenutno nužnih i neizbježnih mjera pomoći morali bi
preuzeti oni čija je politika do svega čemu danas svjedočimo i dovela.
Ne kao humanitarci i dobrotvori, nego kao krivci koji su svoje krivnje
i odgovornosti svjesni. Samo, to bi onda bio neki drugi svijet, a ne ovaj
u kojemu živimo, zar ne?

Violina iz Palmire
13. 5. 2016.
I
z amfiteatra drevnoga grada Palmire uzdigao se moćan zvuk violine.
Ruski violinist interpretirao je Bacha. I krenuo je taj zvuk u svijet da
svjedoči kako je to drevno središte i izvorište ne sirijske, ne arapske,
nego svjetske civilizacije opet slobodno nakon što su njime desetak
mjeseci haračili koljači tzv. Islamske države. Porušili su što su mog-
li, neprocjenjivo povijesno blago. Ubili su na zvjerski način kustosa
Palmire koji je odbio napustiti spomenike kojima je poklonio cijeli
svoj život, da bi ga na kraju njima – tim spomenicima i onome što oni
predstavljaju – prinio kao žrtvu. Amfiteatar su pobornici kalifata pre-
tvorili u poprište masovnih pogubljenja, kako civila-nevjernika tako
i zarobljenih sirijskih vojnika, da bi ih snimali i distribuirali društve-
nim mrežama, nastojeći širiti strah i nesigurnost.
Nakon vrlo preciznih bombardiranja ruskog ratnog zrakoplo-
vstva koje je došlo u Siriju (to uvijek iznova treba ponavljati) na zah-
tjev legalne vlade te zemlje, uslijedila je kopnena operacija sirijskih
snaga i Palmira je oslobođena. U svijetu u kojemu živimo to – na ža-
lost – nije bila vijest dana (za razliku od onih što su prikazivale džiha-
diste kako uništavaju i ruše neprocjenjive kulturne spomenike). Pred-
stavniku američkog Ministarstva vanjskih poslova trebalo je nekoliko
dana da na press-konferenciji, ponukan izravnim pitanjem, promuca
nešto što se moglo shvatiti kao izražavanje zadovoljstva oslobađa-
njem Palmire. A i većina medija na Zapadu tom događaju od – objek-
tivno – iznimne važnosti nije pridavala gotovo nikakvu pozornost, ili
166 peti dio
Bliski istok
bi ga spomenula tek u kontekstu vijesti o stradanjima civila za što se

u pravilu okrivljavalo Ruse i Assada, uz upadljivo prešućivanje tzv. Is-
lamske države i njezinih saveznika, prvenstveno Al-Nusre.
Čulo se nakon toga da su Rusi ponudili pomoć u razminiranju
Palmire, da bi zatim zavladao muk. Sve do prvih dana svibnja, kada
je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da će ruska televizija pre-
nositi koncert petrogradskog simfonijskog orkestra iz – amfiteatra u
Palmiri. Vijest je objavljena istoga dana kada će koncert biti i održan,
svega nekoliko sati ranije, a kako će se naknadno saznati, sve je orga-
nizirano u roku od 48 sati. I ostavimo sada po strani činjenicu da je to
golem logistički pothvat: dovesti orkestar i soliste, organizirati televi-
zijski prijenos koji je uključivao i kameru postavljenu na bespilotnoj
letjelici što je kružila nad amfiteatrom. Zanemarimo na trenutak ina-
če itekako važnu činjenicu da je Rusima u samo mjesec i po uspjelo u
potpunosti razminirati središte drevne Palmire. I pokušajmo shvatiti
jedno: Rusija je na barbarstvo, na krv što je tekla amfiteatrom u Pal-
miri, odgovorila kulturom, zvukom violine (i violončela), Bachom i
Prokofjevom (njegovom skladbom napisanom u čast velikih evrop-
skih skladatelja: Mozarta, Beethovena, Brahmsa…), porukom nade i
optimizma. I ponudila je taj događaj ne samo publici u amfiteatru, si-
rijskim i ruskim vojnicima, civilima, djeci i predstavnicima UNESCO-
-a, nego i cijelome svijetu.
Vrijedi, tek usput, podsjetiti na to kako Rusima kultura kao
oružje nije strana. Za vrijeme opsade Lenjingrada u Drugome svjet-
skom ratu upriličili su u gradu pod opsadom, u kojemu su dnevno
ginule i umirale stotine ljudi, praizvedbu simfonije Dmitrija Šosta-
koviča, posvećene Lenjingradu i njegovim stanovnicima. Koncert je
prenošen preko zvučnika cijelim gradom, a najjači su zvučnici bili
usmjereni prema nacističkim položajima. Dakle, posegnuti u ratu za
kulturom i za poviješću kao elementima poticanja i hrabrenja Rusi-
ma je nešto gotovo samorazumljivo. Za razliku od onih koji su svojom
bezumnom politikom rušenja i uspostavljanja sebi podložnih režima
prouzročili sirijsku (i ne samo sirijsku) tragediju i kumovali rađanju
tzv. Islamske države.
167 Tomislav Jakić
Očekivano, jer to je – nažalost – svijet u kojemu živimo, zvuk

violine iz Palmire, ma kako moćan bio, nije dopro do najvećeg dijela
svijeta, jer umiješala se politika koja je “slobodnim” medijima zabra-
nila da takav događaj prenose, pa čak i da se opširnije na njega osvrnu
(TV-prijenos preuzele su Kina i neke zemlje Latinske Amerike, a SAD
i Evropa – ne!). A onda, kada su se stručnjaci za PR na Zapadu opora-
vili od iznenađenja, kada ih je uho prestalo boljeti od zvuka violine iz
Palmire, uslijedila su reagiranja kojima se, očekivano, ma koliko tuž-
no to bilo, pokušalo podcijeniti značenje cijeloga događaja. Najdalje
je otišao šef britanske diplomacije izjavom kako je koncert u Palmiri
neukusni pokušaj da se skrene pozornost od stradanja milijuna ljudi u
Siriji. Mediji su se pak natjecali naslovima u kojima se dirigenta Vale-
rija Gergijeva (vrsnog i svjetski poznatog, čestog gosta i u zagrebačkoj
Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski) proglašavalo kontroverznim,
dok se jednoga od solista difamiralo time što ga se prikazivalo kao bli-
skog Putinovog prijatelja, uz dodatak da se njegovo ime spominje i u
famoznim dokumentima iz Paname (koji su, danas je to već više nego
očito, promašili svoj glavni cilj, ruskoga predsjednika, pa ih se jedva
još i spominje, ili tek ovako, sporadično, kada ustreba). I cijeli se zaista
veličanstveni događaj, događaj koji je pokazao kakva bi Sirija (opet)
mogla biti, svodio na ocjenu o političko-propagandnom potezu.
Da je on imao i tu komponentu, to je nedvojbeno. Potvrdio je to
i predsjednik Putin svojim izravnim video obraćanjem umjetnicima
i publici u Palmiri. Ali jednako je tako nedvojbeno da ta komponenta
nije bila ona glavna. Uz to, potpuno je prešućeno nešto što je itekako
bitno. Koncertom Molitva za Palmiru odavala se počast i 25-godišnjem
časniku ruskih specijalnih jedinica koji je, kao izviđač s terena, usmje-
ravao udare ruske avijacije na ciljeve džihadista u Palmiri; sve dok ga
ovi nisu otkrili. A onda je taj mladi čovjek poslao posljednju poruku,
tražeći da se bombardira položaj na kojemu se nalazio, da ga se ubije,
kako ne bi pao u ruke fanatiziranim pristašama tzv. Islamske države.
Na traženje zapovjedništva da ponovi svoj zahtjev, to je i učinio, uz
dodatak: “Recite mojoj obitelji da ih volim” (snimak toga razgovora
postoji). Revoltiran time što mainstream-mediji na Zapadu (za razli-
168 peti dio
Bliski istok
ku od društvenih mreža) priču o tome prešućuju, jedan je francuski

veteran Drugog svjetskog rata odlučio sva svoja ratna odlikovanja
pokloniti obitelji mladoga Rusa. I tek je jedan američki kongresnik,
svojedobno i sam izviđač koji je navodio zračne napade u Vijetnamu,
imao smjelosti izreći riječi hvale za ruskoga časnika, dodajući: “To su
ljudi kakvima se divim.”
Eto, to je širi kontekst storije o koncertu u amfiteatru u Palmiri.
I mada je moćna zapadna medijsko-propagandna mašinerija spriječila
da taj koncert dopre do svih ljudi ovoga svijeta, mada se svim snagama
trudi obezvrijediti ga, zvuk violine iz Palmire, jači od eksplozija bom-
bi i granata, ipak će doprijeti u sve kutke našega planeta. Jer kultura je
u konačnici uvijek moćnija od oružja i sile.
A želja za životom u miru što ga je usred ratnoga vihora koncert
u Palmiri tek nagovijestio, ali snažno nagovijestio, nadvladat će bez
umnu želju da se ratuje.

Mosul (ni)je Alepo
1. 3. 2017.
A
lepo je veliki grad u Siriji. Mosul je veliki grad, ali u Iraku.
Dakle, razlika. Istočni dio Alepa godinama su pod svojom kon-
trolom držali islamistički radikali (džihadisti), uz pripadnike
još poneke pobunjeničke skupine. Mosul drže pod kontrolom
ti isti džihadisti, pristaše tzv. Islamske države. Tu, dakle, razlike nema.
Istočni Alepo oslobodili su pripadnici armije međunarodno priznate
sirijske države, uz pomoć strane sile koju je ta država sama zatražila.
Mosul oslobađaju pripadnici iračke armije uz pomoć stranih sila, a uz
suglasnost vlade u Bagdadu. Dakle, ni tu razlike nema. A ipak, razlika
je golema. Ne u činjenicama, one su takve kakve jesu, nego u načinu
prezentiranja, odnosno falsificiranja tih činjenica.
Pa smo tako tjednima bili doslovno zatrpavani izvještajima i
snimkama iz istočnog Alepa u kojima smo vidjeli strašna razaranja,
mrtve ljude, ranjenu djecu, a sve uz komentar kako je to djelo krvavog
Assadovog režima kojemu pomaže Rusija. Pritom su žrtve u zapadnom
Alepu, žrtve napada pobunjenika, džihadista, a bilo ih je na dnevnoj
osnovi, bile ili prešućivane ili nerijetko naprosto pribrajane onima u
istočnom dijelu grada. Pa je još cijeli “demokratski” svijet zdvajao nad
sudbinom desetaka tisuća, prema nekim procjenama i više od dvije
stotine tisuća, civila i naveliko se govorilo o humanitarnoj katastrofi
koja je rezultat – zna se čega i koga – diktatora iz Damaska koji odbija
poslušati naređenje sa Zapada i napustiti vlast i drugoga diktatora iz
Moskve koji ga u tome podržava.
170 peti dio
Bliski istok
S druge strane, iz Mosula nema ni jedne snimke. Ne vidimo ni-

jednog ubijenog, nijedno ranjeno dijete. Vidimo topove i višecijevne
bacače raketa kako ispaljuju svoje smrtonosne salve prema nekim
udaljenim ciljevima. I vidimo uredno pripremljene šatore za prihvat
izbjeglica civila. A snimke izbjeglih civila počinjemo tek sada dobivati
na kapaljku. Što se događa s civilima u samome Mosulu, o tome ni ri-
ječi. Ima li mrtvih, ima li ranjene djece, ima li lijekova i liječnika, ni o
tome – ništa. Saznali smo samo da je u Mosulu bio i zoološki vrt s više
od četrdeset životinja i kako su oni koji su o njima vodili brigu prestali
dolaziti kada je bombardiranje grada postalo intenzivno. Pa su životi-
nje gotovo mjesec dana bile ostavljene same. One bolesne – uginule su.
Neke druge međusobno su se proždirale, da bi i one napokon uginule.
A ostale su naprosto skončale od gladi. Na životu su ostali samo jedan
lav i jedan medvjed. Njih je spasila ekipa jedne međunarodne organi-
zacije za zaštitu životinja, nakon što su iračke snage osvojile onaj dio
Mosula u kojemu je bio zoološki vrt. Eto, to smo saznali. Je li zoološki
vrt možda postojao u Alepu, to niti znamo niti će nam ikada itko reći.
Za one koji formiraju javno mnijenje pomoću sve više usmjeravanih i
kontroliranih, a formalno slobodnih medija, to nije bitno.
Bitno je nešto drugo. Da se operacije iračke armije uz američku
pomoć, ne samo iz zraka, opisuju se kao oslobađanje Mosula – što one
i jesu. A da su isti oni političari i isti oni mediji koji mirno, bez emocija,
prate napredovanje Iračana prema Mosulu i nazivaju ga onim što ono
i jest, za operacije sirijske vojske kojima je cilj bio ovladati istočnim
Alepom nerijetko upotrebljavali posve drugi termin. To je bila okupa-
cija, dapače, jedna globalna televizija sa sjedištem na Bliskom istoku
proglasila je grijehom govoriti o oslobađanju Alepa. I u čemu je sada
stvar?
Vrlo jednostavno: u tome da su jedni “naši”, a drugi su “njiho-
vi”. Ili, malo preciznije: stvar je u tome da se na međunarodnoj sceni,
možda više i češće no ikada, bezobzirnije i bezočnije svakako, koriste
dva mjerila. Pa i onda kada su stvari posve očite, i onda kada čovjek ne
treba biti ni vrstan poznavatelj kretanja u svijetu ni oštroumni anali-
tičar da bi vidio i zaključio kako je riječ o istome. Sirijci su oslobađa-
171 Tomislav Jakić
li istočni Alepo uz rusku pomoć. Da: oslobađali! Iračani oslobađaju

Mosul uz američku pomoć. I opet, da: oslobađaju! I u istočnom Alepu
i u Mosulu otpor pružaju džihadisti, pristaše tzv. Islamske države koji
su se “proslavili” barbarskim uništavanjem povijesnih spomenika
u regiji koju s pravom nazivaju kolijevkom civilizacije, kao i pogub-
ljenjima zarobljenika, ili naprosto onih druge vjere, što su ih snima-
li i postavljali na društvene mreže kako bi se “dostojno” predstavili
svijetu. Ponekad bi to kombinirali, pa je jedno od takvih pogubljenja
bilo ovjekovječeno u ostacima drevne Palmire koje su nakon toga
dušmanski devastirali. No ako su činjenice takve kakve jesu, onda ih,
u kontekstu probuđene konfrontacije Zapada i Rusije, valja ili zane-
marivati ili falsificirati. I to se uredno dosljedno čini. Zato su operacije
oslobađanja istočnog Alepa u zapadnim mainstream-medijima bile ili
preuzimanje kontrole ili okupacija, dok je operacija usmjerena prema
Mosulu samo i jedino – oslobođenje. I zato su oni koji su se odupirali u
istočnom Alepu, pretvorivši tisuće i tisuće civila u svoje taoce, u živi
zid, sprečavajući čak i njihov dogovoreni i organizirani izlazak iz toga
dijela grada, bili “naoružana oporba”, “borci protiv Asadove diktatu-
re”, među kojima se našao tu i tamo i poneki džihadista. A oni koji se
odupiru u Mosulu, to su isključivo džihadisti. Nova američka admini-
stracija, ako se o njoj uopće može govoriti (jer jedina je uporišna točka
te administracije novoizabrani predsjednik Trump), najavila je – do-
duše – bespoštednu borbu protiv islamističkih terorista, odnosno dži-
hadista, uz izražavanje spremnosti da u toj borbi surađuje s Rusijom
(što je Putin nekoliko puta predlagao Obami, ali je ovaj to s prijezirom
odbio). Pitanje je, međutim, koliko je Trump oslabljen iznuđenom
ostavkom svojega savjetnika za nacionalnu sigurnost, generala Mi-
chaela Flynna. Ima indicija što upućuju na zaključak da jest oslabljen
i da sistem (establishment) kojemu je brzopleto nagovijestio rat po-
lako opet preuzima kontrolu. Trump je, doduše, i dalje jak na jeziku,
piše tvitove kako mu i kada padne na pamet, ali to ne znači da već nije
počeo strateški uzmak pred vojno-industrijskim kompleksom što ga
je, doslovno, životno ugrozio najavom da će Sjedinjene Države pre-
kinuti s politikom nametanja režima. A da je to zaista bila politika,
172 peti dio
Bliski istok
svjedoči i izjava nekadašnjeg vrhovnog zapovjednika NATO-a, ame-

ričkog generala Wesleya Clarka od prije nekoliko godina. Izjava je čak
i snimljena, ali nitko je se rado ne sjeća, niti za njom poseže.
Ako Trump posustane u najavi radikalnog zaokreta u američ-
koj vanjskoj politici i usmjeri se na unutarnju scenu i na ostvariva-
nje obećanja o gospodarskom poletu (koja su mu i donijela pobjedu),
sva je prilika da od očekivanoga prestanka obnovljenoga hladnog rata
neće biti ništa. Kremlj je već službeno demantirao da se vode razgo-
vori o susretu Trump – Putin, novi “gospodar” Bijele kuće najavio je
jačanje američke vojne moći (“kao nikada do sada”) i sve upućuje na
zaključak da se vraćamo dobrom, oprobanom receptu o Americi kao
bogomdanoj najvećoj sili suvremenog svijeta (sa svime što iz toga
proizlazi), o unipolarnom svijetu (umjesto multipolarnoga što je ne
samo cilj Rusije nego i odraz realnosti), te – napokon – da se vraća-
mo onome svijetu u kojem će i političari i mediji (koliko god Trump
rogoborio protiv njih) projicirati iskrivljenu sliku stvarnosti, sliku u
kojoj isto neće biti isto. Bilo da je riječ o Alepu i Mosulu ili o nečemu
drugome.
Za novovjeke će Goebbelse perspektiva biti svijetla, a za sve dru-
ge, one koji još nisu izgubili moć rasuđivanja, mračna. Hoće li zaista?

MI
Je li Hrvatska kolonija?
14. 10. 2013.
“I
grali ste se s vatrom; sada ste izgorjeli”, grmio je predstavnik
oporbe u Hrvatskom saboru, zato što Angela Merkel ne dola-
zi na proslavu ulaska Hrvatske u Evropsku uniju.
Ako ne dolazi njemačka kancelarka, svi ostali koji će
doći nisu ni važni, bili su decidirani hrvatski mediji. Naravno, nakon
potvrde vijesti da Angela Merkel ne stiže u Zagreb.
Kada ovdje neće biti najmoćnije političarke svijeta, vladarice
Evropske unije, s kime ćemo slaviti? Valjda sami sa sobom, zdvajali
su zabrinuti novinari i ništa manje zabrinuti analitičari, zna se koje
provenijencije. I tako u nedogled.
Nakon najave, treba priznati – politički nespretne i očito preura-
njene, da će predsjednica njemačke vlade biti glavna uzvanica (zašto
glavna, pa ne postajemo njemačka savezna država, nego članica EU)
na proslavama što se za nekih pet milijuna i malo više kuna pripre-
maju u Zagrebu, informacija da Angela Merkel ipak neće doći pred-
stavljena je kao hladan tuš, kao diplomatska pljuska Hrvatskoj, kao
hrvatska pljuska demokraciji, kao spektakularni neuspjeh premijera
Milanovića i cijele hrvatske vanjske politike, kao dokaz da “lijevi” u
Hrvatskoj štite komunističke zločince preuzetim obvezama usprkos,
pa bismo i ovdje mogli nabrajati unedogled.
A pogledamo li posve hladno i objektivno što se zapravo dogodi-
lo, vidjet ćemo da se, eto, dogodilo to da je najveći dio hrvatskog poli-
tičkog korpusa, praćen najvećim dijelom hrvatskih medija, ispoljio na
176 šesti dio
Mi
upravo sramotan način krajnje pomanjkanje nacionalnog samopouz-

danja, da ne kažemo – ponosa, da je udario u takvu kuknjavu zbog toga
što Angela Merkel neće slaviti s nama na Jelačićevom trgu, pa se moglo
pomisliti kako ta naša samostalna, demokratska, međunarodno priz-
nata Hrvatska na samome pragu Evropske unije nije ništa drugo nego
bijedna mala kolonija (da ne kažemo: njemačka kolonija). Jer reći da
prisutnost svih drugih ne vrijedi ništa, dakle svih predsjednika, pre-
mijera, zamjenika premijera, ministara, o čelnicima Evropske unije
da i ne govorimo ako među njima nema Angele Merkel, znači uvrije-
diti svakoga tko je prihvatio poziv da dođe i da zajedno s Hrvatskom i
hrvatskim građanima proslavi ostvarenje onoga što je dugi niz godina
bio proklamirani prioritetni cilj hrvatske vanjske politike.
Titulirati u tome kontekstu njemačku kancelarku kao najmoćni-
ju političarku svijeta i “vladaricu” Evropske unije opet nije ništa dru-
go nego grubo podcjenjivanje i još grublja uvreda svih drugih državni-
ka i političara koji će (ipak) doći u Zagreb, primarno onih iz Evropske
unije, ali i onih iz država koje tek aspiriraju članstvu u Uniji.
A interpretirati nedolazak njemačke kancelarke kao izraz nego-
dovanja zbog toga što navodno sadašnja vlast (“odnarođena”, kako nas
je nedavno poučio jedan visoki crkveni velikodostojnik) štiti zločince,
a što je u lice aktualnome predsjedniku i predsjedniku Sabora, i to bez
ikakve – makar i naknadne – reakcije, izrekao s oltara sam kardinal,
prozirna je politička podvala; s time da su se na ljepak te podvale mno-
gi spremni uloviti. I tu dolazimo do srži problema. Planirana proslava
ulaska Hrvatske u Evropsku uniju smišljeno je zloupotrijebljena od
strane najjače oporbene stranke da bi se pokušao zarinuti onaj klasič-
ni “nož u leđa” sadašnjoj vlasti kojoj su na čelu socijaldemokrati. Pro-
tiv samog ulaska u EU nije se moglo ići. Napokon, i HDZ se izjašnjavao
za ostvarivanje toga cilja, tvrdeći čak lažno – a i opet bez odgovarajuće
reakcije – da je hrvatski put prema Uniji počeo u vrijeme Tuđmana,
mada i vrapci na grani znaju da smo tada od Unije bilo udaljeni svjet-
losne godine upravo zbog Tuđmanove politike. Pa kada se, dakle, nije
moglo reći ništa protiv samoga ulaska u Uniju, onda se smislilo kako
da se aktualna vlast kompromitira uoči samoga ulaska; što će time
177 Tomislav Jakić
biti kompromitirana Hrvatska, to očito “velike domoljube” nije za-

nimalo. I, koristeći (još) jednu političku nezgrapnost sadašnje vlasti,
zakašnjeli pokušaj da se vremenski ograniči važenje evropskog uhid-
benog naloga, izmišljen je termin Lex Perković, uz priču, kao iz loših
špijunskih romana, da se time štiti staroga udbaša ubojicu, te da ova
vlast zapravo želi za sva vremena spriječiti istraživanje tzv. komuni-
stičkih zločina, što je inače glavni hobi čelnika HDZ-a još iz vremena
kada je bio ministar unutarnjih poslova.
Nitko pritom ne spominje, ni tzv. ozbiljni analitičari ni “zabri-
nuti” novinari ni do granice infarkta uzbuđeni političari, nekoliko
notornih činjenica. Kao prvo i osnovno, slučaj ubojstva emigranta
Đurekovića po svim je pravnim regulama u zastari. Kao drugo, optu-
žbe protiv udbaša Perkovića (za kojega se prigodno “zaboravlja” da je
postavio na noge i obavještajne službe neovisne Hrvatske) ne zasni-
vaju se na materijalnim dokazima, nego na iskazima prilično dubio-
znih svjedoka, od kojih je jedan stekao neslavnu reputaciju čovjeka
koji rado mijenja svoje iskaze, čak i one koje je potpisao i ovjerio kod
bilježnika. Kao treće, cijeli su slučaj u dva navrata istraživale hrvat-
ske institucije i u oba slučaja došle su do zaključka da nema osnove za
optužbu, dakle za tvrdnju da je Josip Perković povezan s ubojstvom
Stjepana Đurekovića (a za kojega je i dalje dvojbeno je li uopće bio po-
litički emigrant ili je iz tadašnje Jugoslavije pobjegao iz nekih drugih
razloga). I, kao posljednje, a to je u kontekstu cijele “evropske dreke”
osobito važno: zastara je jedan od razloga zbog kojih se evropski uhi-
dbeni nalog ne izvršava. Tako se izrijekom kaže. Sve to nisu nikakve
tajne, sve je to poznato. To znaju u Evropskoj komisiji, to znaju Ni-
jemci, to može znati i svatko u Hrvatskoj koga zanima objektivan pri-
laz cijeloj stvari.
Dakle, Lex Perković jest izmišljotina. Priča o tome da sadašnja
vlast očajnički pokušava zaštititi komunističke ubojice jest izmišljo-
tina. Tvrdnja da je njemačka kancelarka zbog toga otkazala dolazak u
Zagreb na staklenim je nogama, ili je pak predsjednica njemačke vla-
de dopustila da bude uvučena u igre tajnih službi i određenih desnih
krugova u vlastitoj zemlji (ali i u Hrvatskoj – to se ne smije smetnuti s
178 šesti dio
Mi
uma) koji bi očito htjeli zatrti i posljednje ostatke sjećanja na jugosla-

vensku federaciju kao državu koja je bila bitno različita od svih ostalih
zemalja tzv. socijalističkog svijeta, koja je disidentima tih zemalja u
mnogim stvarima bila uzor, a u kojoj su i zapadnoevropski socijalisti
i socijaldemokrati tražili inspiraciju istražujući moguće putove u bu-
dućnost.
Demokratska Hrvatska, ona tiha, pritajena, ali istinski demo-
kratska Hrvatska suočena je s orkestriranim naporima zna se kojih
političkih snaga u zemlji, koje uživaju snažnu, javnu i sve agresivniju
podršku Katoličke Crkve, potom dijelom naivnih, a dijelom svjesno
u tu igru upregnutih političkih snaga u inozemstvu (primarno u Nje-
mačkoj) i – napokon – tajnih službi što možda izravnavaju neke stare
račune još iz vremena postojanja Jugoslavije, služeći istodobno i no-
vim gospodarima i njihovim interesima. Među tim interesima očito
nije postojanje Hrvatske kao samosvjesne nove članice evropske obi-
telji država i naroda. Nasuprot tvrdnjama koje ne stoje, a prema koji-
ma je Hrvatska pregovarala na koljenima (mada je bilo propusta, to
postaje svakim danom sve očitije), stoji tvrdnja da se sada očito želi da
Hrvatska uđe u Uniju na koljenima, ponižena i osramoćena, pognute
glave, u ulozi zahvalnoga potencijalnog sluge, a ne jednakopravnoga
partnera koji ima što reći i koji zna što hoće.
Deprimirajuće je u svemu tome da mediji, slijedeći dobar dio po-
litičara, umjesto da budu oslonac slobodnog društva, da istražuju po-
zadinu svake priče (pa i ove) i da iznose nepobitne činjenice (drugim
riječima: istinu), spremno prihvaćaju ulogu onih što šire histeriju,
malodušnost i lažne optužbe. Pa se Hrvatska, ako je vjerovati raspra-
vama u Saboru i naslovnicama, odnosno udarnim vijestima u našim
medijima, prezentira, vrijedi ponoviti, gotovo kao kolonija; uzbuđe-
na i ožalošćena, doslovno u panici, zbog toga što stvarni šef (šefica u
ovome slučaju) neće doći na našu “malu seosku zabavu”. I nitko ne
kaže da je ta zabava praznik i za Evropu, da proslava nije samo naša
nego i evropska i da je (kao što je rekao jedan slušatelj, javljajući se u
emisiju Radio Sljemena) svatko tko dođe dobrodošao, ali tko ne dođe,
možemo i bez njega. Država je mogla (ali, nažalost, nije) mirno i hla-
179 Tomislav Jakić
dno reći: “Žalimo zbog odluke njemačke kancelarke koja bi u Zagrebu

bila rado viđeni gost. Gospođa Merkel samu je sebe isključila iz velike
evropske manifestacije, ne samo hrvatske nego i evropske.” I ništa
drugo. Svakome pametnome bilo bi dosta.
A oni koji optužuju socijaldemokrate da su se igrali vatrom, pa su
izgorjeli, uporno i dalje sami lože vatru. Jer, nemojmo se zavaravati,
oni su ti koji razgaraju vatru. Oni i nitko drugi. Zastrašujuća je spozna-
ja da bi u toj vatri mogla izgorjeti demokracija u Hrvatskoj – usprkos
članstvu u Evropskoj uniji. Možda još nije kasno da se to shvati. I u
Hrvatskoj i u Evropi.
Hrvatska – vjerska
država?
5. 10. 2013.
U
propovijedi na blagdan Velike Gospe zagrebački je nadbiskup,
kardinal Josip Bozanić, uz ostalo, progovorio i o “pogubnim
posljedicama sekularizma” što ih je, reče on, prva osjetila za-
padna Evropa. I ta je fraza “prošla”, kao što je toliko toga proš-
lo i prolazi i dalje, a jedva da je netko, o vlasti da i ne govorimo, pitao: a
što to zapravo Katolička Crkva u Hrvatskoj poručuje kroz usta svojega
kardinala?
Sekularizam znači strogu odvojenost Crkve od Države i on je
jedna od glavnih tekovina Francuske revolucije. U današnjem demo-
kratskom svijetu, ne samo u zapadnoj Evropi, ta se odvojenost drži
conditio sine qua non, nezaobilaznim uvjetom da se neku državu sma-
tra suvremenom i demokratski ustrojenom. U svima, osim u, čini
se, Hrvatskoj, mada ona sebe voli vidjeti, odnosno predstavljati, kao
“evropsku, demokratsku i pluralističku”. Jer ako se s oltara govori o
pogubnim posljedicama sekularizma, onda to znači da se zagovara ne-
što drugo, a to drugo može biti samo vjerska država. Trećega, naime,
nema.
Da se pripadnost hrvatskoj naciji nastoji izjednačiti (i u javno-
sti agresivno izjednačava) s pripadnošću Katoličkoj Crkvi, to je trend
što ga susrećemo već dulje od dva desetljeća. Hrvatska je katolička
država, Hrvati su katolici (jer, koje li nesreće, kada bismo se pozivali
181 Tomislav Jakić
na kršćanstvo, morali bismo uključiti i Srbe, a to nikako nećemo, zar

ne?), hrvatska je kultura i tradicija utemeljena na vrijednostima kato-
ličanstva – koliko li smo puta to čuli? Povijesnu kategoriju Hrvatske
kao “predziđa kršćanstva” (ali isključivo u smislu rimokatoličanstva)
nećemo u ovome kontekstu ni spominjati. I koliko je puta propušteno
u ime ravnopravnosti i jednakopravnosti svih građana, što je također
ključna tekovina Francuske revolucije, one iste što je uspostavila i
podjelu između Crkve i Države, na takve tvrdnje odgovoriti? U ime
onih koji jesu kršćani, ali nisu katolici, onih koji su pripadnici nekih
drugih vjera, u ime onih koji su ateisti, u ime onih koji su agnostici, u
ime – ukratko – ravnopravnosti svih građana. Jer iako se u svim anke-
tama nakon godine 1990. golema većina hrvatskih građana izjašnjava
kao katolici (što ni slučajno ne znači da su vjernici, a to Crkva dobro
zna), uvijek ostaje određeni postotak onih koji to nisu. Što su onda
oni? Jesu li građani drugoga reda (čemu se već “uči” i njihovu djecu
koja u školama moraju trpjeti demonstrativno odvajanje od djece vjer-
nika za vrijeme nastave vjeronauka, jer Crkva se žestoko opire ideji da
se ta nastava održava prvi, odnosno posljednji sat u dnevnom raspore-
du)? Želi li se njima poručiti da Hrvatska nije (i) njihova država, da za
njihovu kulturu i tradiciju u Hrvatskoj nema mjesta? To svakako nisu
pogubne posljedice sekularizma, ali itekako jesu pogubne posljedice
nedosljednosti u prakticiranju sekularnog karaktera hrvatske države.
Koliko smo puta već čuli tvrdnje, u izjavama visokih crkvenih
velikodostojnika, pa i s oltara, kroz članke u listu za koji Crkva govori
(i to već desetljećima) da ne izražava njezine službene stavove, makar
radi upravo to, kako je aktualna vlast “nenarodna”, “protunarodna”,
pa i “protuhrvatska”? I je li na te izjave bilo ikakve reakcije, je li se
itko iz te omrznute, lijeve, “komunjarske” vlasti sjetio da bi baš ta
vlast, demokratski izabrana od naroda, kojemu Crkva svojim tvrdnja-
ma objektivno odriče legitimitet da bira svoju vlast, mogla poručiti:
u redu, ako smo mi – iako od naroda izabrani – protunarodni i pro-
tuhrvatski, onda je s naše strane licemjerno da i dalje plaćamo Crkvu
toga naroda (a ona se takvom predstavlja); onda ćemo tražiti reviziju
ugovora s Vatikanom i uvođenje crkvenog poreza. Nemali broj demo-
182 šesti dio
Mi
kratskih država upravo tako funkcionira. Pa će oni koji jesu vjernici

svojim prilozima financirati svoju crkvu. Je li to ikada itko rekao? Ni-
kada nitko.
Kada primalja u kninskoj bolnici odbije sudjelovati u pobačaju
(dakle, u medicinskom zahvatu u bolnici, na osnovi odluke liječnika),
pa zbog toga eklatantnog kršenja pozitivnih zakonskih propisa dobi-
je otkaz, s oltara joj se upućuju čestitke (također na blagdan Velike
Gospe) i istoga dana – nebesa ipak čine čuda – otkaz biva povučen.
Država je napravila još jedan korak prema natrag u svojem stalnom
povlačenju pred Crkvom. Pa će crkveni apetiti za još više stvarne
vlasti i dalje rasti, uz svesrdnu potporu najveće oporbene stranke koja
je inače vječni dužnik te iste Crkve još od izbora godine 1990. Ne jed-
nom je s pravom upozoreno kako utjecaj Crkve na javnost ne treba
podcjenjivati. On je sve prije nego malen. Želja Crkve da igra ulogu
u svemu i da prosuđuje, pa i presuđuje o svemu može biti shvatljiva
nakon desetljeća socijalističke vladavine koja ju je držala pod strogim
nadzorom i unutar čvrsto, pa i rigidno određenih granica. Ako pođe-
mo od postavke da to nije bilo dobro, da su time kršena prava vjernika,
onda se moramo složiti i s time da nikako nije dobro ni to što se danas
događa, a to je otvaranje vrata praksi kršenja prava svih koji nisu vjer-
nici. Posebna je pak priča da se Crkva zauzimala svim snagama za ru-
šenje socijalizma i uspostavljanje kapitalizma, a sada javno kuka nad
činjenicom da je profit osnovni pokretački motiv društva (kakvoga je
ona htjela), da imamo potrošačko društvo (kao da nije znala da kapi-
talizam i konzumerizam idu ruku pod ruku), a što odvraća ljude od
stvarnih vrijednosti. Licemjerje ili cinizam, teško se odlučiti koja je
varijanta prikladnija.
I sada, kao kruna svega, dolazi poruka o “pogubnim posljedica-
ma sekularizma”, odvajanja Crkve od Države. Time se uklanja svaka
sumnja oko toga što je krajnji cilj Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Sasvim
hipotetski, prikladno se zapitati kako bi na takvu poruku gledao papa
Franjo, atipični papa u jednom burnom vremenu, papa koji u vjernici-
ma gleda ljude, a ljude vidi i priznaje i izvan vjerničkog korpusa. Kap-
tol ga o svojim političkim “ekskurzijama” sigurno neće obavijestiti.
183 Tomislav Jakić
Hoće li to možda učiniti papinski nuncij? A ako učini, hoće li takva

informacija doći do Pape? Jer ako je i svakome naivcu jasno da se mno-
ga njegova stanovišta ne sviđaju vrhu Katoličke Crkve u Hrvatskoj,
jasno je da se ne sviđaju ni mnogima u Vatikanu. Papa još konsolidira
svoju vlast, ne nad vjernicima, nego nad Crkvom, i ambicije crkvene
hijerarhije u Hrvatskoj lako bi mu mogle promaći. To ne bi bilo dob-
ro ni za Hrvatsku ni za njezine građane, ali – u krajnjoj liniji – ni za
Crkvu u Hrvatskoj, želi li doista slijediti nauk onoga koji joj je stalno
na ustima.

Hoćete činjenice?
Evo vam ih!
24. 11. 2013.
N
edavno je jedan saborski zastupnik HDZ-a, napadajući Vla-
du, svaku rečenicu započinjao s “činjenica je”. S činjenicama,
međutim, ne stojimo najbolje u zemlji kojom je najveći broj
godina njezine samostalnosti vladala baš njegova stranka.
Neke se, naime, naglašava i prenaglašava, druge se dosljedno prešuću-
je, a uz to se javnosti kao činjenice plasiraju notorne neistine. Sve je
to rezultat “udruženog zločinačkog pothvata” nekih političara, me-
dijskih poslušnika i desničarskih bojovnika u maskama znanstvenih
istraživača. Rezultat: Hrvatska koja sebe voli vidjeti kao zemlju zna-
nja, danas je zemlja neznanja; u prvome redu zahvaljujući HDZ-u. Od
te činjenice valja početi.
Dakle, činjenica je da mlade generacije, uzmimo kao primjer
ovu koja je sada zakoračila u fakultetske klupe, pojma nemaju o proš-
losti svoje zemlje, Hrvatske, u razdoblju od 70-tak godina koliko je
Hrvatska bila u sastavu Jugoslavije, one prve, unitarne i monarhistič-
ke i one druge, jednostranačke i federativne. Pojam “Jugoslavija” za
golemu većinu te generacije nešto je egzotično, daleko i nepoznato, s
izuzetkom onoga što svi “znaju”, naime da je to bila tamnica naroda
u kojoj su Hrvati stradavali, a Hrvatska bila podvrgnuta konstantnoj
pljački. Činjenica je, međutim, da je Hrvatska u tzv. drugoj Jugoslaviji
koja se održala gotovo pola stoljeća, bila federalna jedinica koja je od
185 Tomislav Jakić
godine 1974. ustavom bila definirana kao država. Činjenica je da su se

čelna mjesta, kako u federaciji tako i u republici, popunjavala u skladu
s onime što se kolokvijalno zvalo republičkim, odnosno nacionalnim
ključem, što znači da je Hrvatska u organima Federacije bila ravno-
pravna u zastupljenosti s drugim republikama, dok su Srbi koji su u
socijalističkoj Hrvatskoj imali status konstitutivnog naroda također
bili ravnopravno zastupljeni u organima Republike. Je li na nižim ra-
zinama bilo odstupanja od toga? Nedvojbeno jest – iz mnogih razloga,
među kojima nacionalizam nije na posljednjem mjestu.
Ako mlađi danas išta znaju o Jugoslavenskoj narodnoj armiji,
onda se to znanje svodi na spoznaju kako je to bila agresorska vojna
sila kojom su dominirali Srbi i koja je u službi velikosrpske politike
napala Hrvatsku. Činjenica je, međutim, da je sve do samoga kraja u
generalitetu JNA Hrvatska također bila zastupljena s nemalim brojem
generala (dijelom i Srba iz Hrvatske), također po tzv. republičkom
ključu, dok je u nižem časničkom kadru bilo malo Hrvata, jer intere-
sa za karijeru u vojsci u Hrvatskoj (kao i u Sloveniji) jedva da je bilo.
Priča koja je svojedobno lansirana u inozemstvu da je Franjo Tuđman
bio jedini Hrvat koji je ikada u JNA došao do čina generala spada u
već spomenute “činjenice” kojima se falsificira povijest. Kao i priča o
Tuđmanu kao o “najmlađem Titovom generalu”. Što se s JNA događalo
u vrijeme sloma Jugoslavije, to znamo i to je nesporno.
Činjenica je da Jugoslavija nije bila tamnica naroda, niti su u njoj
stradavali Hrvati samo zato što su bili Hrvati. No činjenica je isto tako
da je u tamnicu (zatvor) lako dospijevao svatko (bez obzira na naci-
onalnost) tko bi se izjašnjavao ili radio protiv postojećeg društveno-
-političkog poretka. Tu, u odnosu na tzv. demokracije, postoji razlika
u metodi, ali ne i u pristupu. Činjenica je da je Jugoslavija, a s njome
i Hrvatska, u pedesetim godinama bila nekoliko godina zemlja s naj-
većom stopom gospodarskog rasta u svijetu. Činjenica je da nitko nije
pljačkao Hrvatsku, ali je točno da je Hrvatska, odnosno da su poduzeća
iz Hrvatske kao iz industrijski razvijene republike uplaćivala u save-
zni fond za razvoj nerazvijenih područja više od drugih. Činjenica je
da je Hrvatska godine 1990. na pragu samostalnosti imala razvijenu
186 šesti dio
Mi
industriju i poljoprivredu (konkurentnu i na inozemnim tržištima), a

činjenica je i to da su i industrija i poljoprivreda u proteklih malo više
od dva desetljeća bačene na koljena. Rat koji ipak nije bio tako razo-
ran kao Drugi svjetski rat, slaba je i tanka isprika. Pojam PIK (poljop-
rivredno-industrijski kombinat) mladima je danas nepoznat jer takvi
kombinati jednostavno više ne postoje. Ali, i to je činjenica, postoje
velike površine neiskorištene i neobrađene zemlje. Imena nekada-
šnjih industrijskih divova današnjim mladima nepoznata su (Jedin-
stvo, Prvomajska, Jugoturbina) ili oni čuju za njih tek kada se ostatke
ostataka tih nositelja razvoja Hrvatske tjera u stečaj (Kamensko) ili
pokušava “na slamku” održati na životu (Željezara Sisak, Borovo, bro-
dogradilišta). Činjenica je da su o putničkim brodovima iz Jugoslavije
(Hrvatske) pisale novine u inozemstvu kada su se prvi put otisnuli iz
Jadrana, dok su oni danas tek uspomena (starijih) što sve više blijedi.
Činjenica je da su u vrijeme Jugoslavije u Hrvatskoj izgrađene stoti-
ne škola, dok su mnoge od njih propale ili zatvorene u samostalnoj
Hrvatskoj. Činjenica je da je zdravstveno osiguranje pod jednakim
uvjetima bilo dostupno svima, dok danas stupanj zdravstvene zaštite
ovisi o financijskim mogućnostima pojedinca, a nekadašnje povlasti-
ce “privilegiranih” na tome području priča su za malu djecu u odnosu
na današnje stanje.
Činjenica je da je Jugoslavija bila jedina zemlja okupirane Evrope
koja se oslobodila vlastitim snagama (uz pomoć uglavnom zapadnih
Saveznika u materijalu i oružju, ali tek od 1943.) Činjenica je isto tako
da je Jugoslavija bila značajan čimbenik međunarodnih odnosa, a da je
njezin prvi (i jedini) predsjednik, Josip Broz Tito, bio svjetski priznati
državnik kojega su redovno konzultirali i čelnici najvećih sila onoga
vremena (a čak je i gotovo 10 godina nakon njegove smrti američki
predsjednik Bush u razgovoru s jugoslavenskim premijerom Marko-
vićem izjavio da gaji “veliko poštovanje za nezavisnu poziciju koju je
Jugoslavija izvojevala prije 40 godina”, izražavajući podršku ovakvoj
“politici Jugoslavije i njenom kursu” i tražeći jugoslavensku procjenu
stanja u tzv. istočnom bloku). I činjenica je da je današnja Hrvatska
mala članica Evropske unije s financijama praktično isključivo u ru-
187 Tomislav Jakić
kama stranoga kapitala, s vanjskim dugom koji daleko nadmašuje dug

cijele Jugoslavije u vrijeme kada se raspadala, da je u svakome pogledu
ovisna o drugima i da ne pokazuje ni najmanje ambicije (s izuzetkom
mandata svojega drugoga predsjednika) da vodi politiku koja bi makar
u bitnim elementima bila zaista njezina.
Htjeli ste činjenice? Eto, to su (samo neke, uglavnom prešućiva-
ne) činjenice. Još jednom: najveći broj godina njezine samostalnosti
Hrvatskom je vladala Hrvatska demokratska zajednica. Postavljati pi-
tanje o odgovornosti sadašnje Vlade (sa svim njezinim promašajima)
nije ništa drugo nego jeftin pokušaj da se onemogući odgovor na pita-
nje tko je stvarno kriv za sadašnje stanje. A odgovor je: zna se!

Rekvijem za Zagreb
5. 2. 2014.
“B
aš je lijepo što je sve puno”, reče čovjek koji je sjedio u
redu iza mene. “Zaslužio je”, odvrati mu drugi. Ne znam
tko su bili. Nisam se okrenuo da ih pogledam te večeri u
prepunoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u Zagre-
bu. Da, dvorana je zaista bila prepuna, čut ću kasnije da su sve ulazni-
ce bile rasprodane već danima uoči koncerta. I, da, čovjek kojemu se
odavala počast, maestro Milan Horvat, svjetski poznati dirigent čije
je ime neraskidivo vezano sa Zagrebačkom filharmonijom, svakako je
takav oproštaj zaslužio. Bili su te večeri u Lisinskom i aktualni preds-
jednik Republike (i sam glazbenik) i zagrebački gradonačelnik, dio
neizbježnog dekora na događajima poput ovoga. No, ono što je zaista
impresioniralo, to je bila publika. Bilo je i mladih i mlađih, ali veći-
nom su to bili ljudi u godinama, ljudi koji kao da su (uz nekoliko izu-
zetaka) nestali s javne scene, pa i iz koncertnih dvorana, u proteklih
dva desetljeća. Bio je to Zagreb kakav je nekada bio, onda kada je ta
današnja “metropola svih Hrvata” bila istinska i neosporna kulturna
metropola Hrvatske i Jugoslavije, ali i rado odabirana destinacija za
gostovanja vrhunskih inozemnih umjetnika i ansambala.
I nije se čovjek mogao oteti dojmu da je na koncertu u spomen na
maestra Milana Horvata Zagreb odavao počast velikome glazbeniku
koji je aktivno djelovao na scenama Irske, Francuske, Austrije, Slove-
nije i, naravno, Hrvatske, ali i da je odavao počast uspomeni na samo-
ga sebe, na Zagreb kakav je nekada bio. Kulturno srozavanje Zagreba,
189 Tomislav Jakić
ali i cijele Hrvatske, proces je što je započeo odmah nakon proglašenja

samostalnosti, a koji nezadrživo traje do dana današnjega. Predstav-
nik Filharmonije u kratkome je i osjećajnom slovu oproštaja ispričao i
anegdotu iz rada s maestrom Horvatom. Kada bi orkestar zasvirao po-
grešno, falš, Horvat, koji je članove orkestra uvijek zvao samo “deca”
(kajkavski), znao bi reći: “Deco, tako se svira u gradovima s manje od
pet hiljada stanovnika i na visini većoj od tisuću metara.” I time je
rečeno sve. Mentalitet onih iz gradova s manje od pet tisuća stanovni-
ka, pa i sela s manje od pet stotina seljana, njihov mentalitet određuje
današnju Hrvatsku. I cijela Hrvatska svira falš, punom snagom, iz sve-
ga glasa, gotovo bi se moglo reći, ponosna što je takva kakva jest, od-
nosno što je u takvu pretvorena. A dirigenta koji bi lupnuo štapićem
o pult i zaustavio tu katastrofalnu svirku, takvoga dirigenta nema.
Ako ga i ima, taj nikada neće dobiti šansu da dirigentski štapić uzme u
ruku. Jer, “mi” smo stvorili Hrvatsku, sve prije “nas” bio je mrak i zato
ćemo “mi” i određivati kakva će ta današnja Hrvatska biti, odnosno
kakva već jest. Po svojoj mjeri.
Od tih koji dirigiraju današnjom Hrvatskom, stvarno dirigiraju,
na koncertu oproštaja od maestra Milana Horvata nije, naravno, bilo
nikoga. Oni vjerojatno i ne znaju gdje je Koncertna dvorana Vatroslav
Lisinski, a ako su za nju i čuli, onda samo kada je u tome (zamišlje-
nome) hramu glazbe nastupala neka estradna zvijezda, netko iz nji-
hovoga svijeta, ili barem tome svijetu blizak. Današnja je Hrvatska
pretvorena u pozornicu estrade, skandala i kriminala, takvom je pred-
stavljaju mediji u očajničkoj utrci za profitom (biti prvi i biti eksklu-
zivan, to je jedino što se priznaje, u čemu prvi i u čemu ekskluzivan,
to uopće nije bitno). No, Hrvatska takva doista i jest. Ono malo što je
pozitivno, ono malo što je dobro, oni ljudi koji su poznavali, ali i krei-
rali jednu drugačiju, kulturnu, otvorenu, naprednu, evropsku Hrvat-
sku, sve je to nemilosrdno gurnuto u stranu (lustracija bez lustracije,
ali zato itekako djelotvorna). Danas se slušaju cajke, danas se podvri-
skuje očiju zakrvavljenih od alkohola uz taktove novokomponirane
glazbe, upravo sramotnih glazbenih uradaka s još sramotnijim teks-
tovima. Onaj Zagreb koji je podsmješljivo gledao na Lepu Brenu i koji
190 šesti dio
Mi
se iskreno čudio Rokerima s Moravu (koji su prema ovome danas bili

prava klasika), toga Zagreba više nema. Pritajio se, marginaliziran, po-
nižen i prestrašen, povukao se u sebe i zašutio, bojeći se i pokušati
nekoga podsjetiti na to da su u vrijeme “mraka” na pozornici Hrvats-
kog narodnog kazališta (koje se, gle čuda, i onda zvalo Hrvatsko!) go-
stovali bečki Burgtheater s legendarnim Hansom Moserom, i to samo
desetak godina nakon završetka rata, pariška Comedie Francaise sa
zvijezdom tadašnje francuske kazališne i filmske scene, Gerardom
Philipeom, londonski Old Vic Theatre s Judy Dench, tada početnicom,
danas svjetskom zvijezdom. HNK je sa svojim predstavama koje su
zaista bile naše – od scenografije, preko režisera, do izvođača – gosto-
valo na svjetskim binama i ubiralo lovorike. Danas to isto kazalište
jedva da može postaviti operu, o baletu da i ne govorimo, bez stranaca;
baš kao što ni hrvatske vlade (ne samo ova aktualna) prstom ne mogu
maknuti bez stranih konzultanata i savjetnika. A da počnemo nabra-
jati inozemne dirigente i soliste koji su nastupili u Dvorani Vatroslav
Lisinski, trebao bi tekst dvostruko dulji od ovoga.
Knjige su se tada tiskale u nakladama između pet i deset tisuća
primjeraka, i to ne samo tiskale nego i prodavale, pa ne i samo pro-
davale nego i čitale. Da, znalo se dogoditi da neka knjiga ne bi bila ti-
skana jer bi vlast procijenila da nije “podobna”, baš kao što se znalo
dogoditi da neki film završi u “bunkeru” iz istoga dubioznog razloga.
Ali ono što je došlo pred oči javnosti, bilo je kvalitetno, a podaci su bili
točni i provjereni. Nije slučajno da je film Neretva bio kandidiran za
nagradu Oscar, kao što nije slučajno ni to da je film Valter brani Sara-
jevo bio najgledaniji strani film u Kini. Svaka je stručna knjiga imala
najmanje dvoje recenzenata, ljudi od imena i ugleda, koji su na neki
način jamčili da je ono što dolazi u ruke čitateljima vrijedno čitanja.
Koje li razlike od današnje “slobode” kada svaki polupismeni i poluo-
brazovani skriboman (neki su se dokopali i visokih titula u znanstve-
noj zajednici) može napisati ama baš sve što hoće (osim da je nekada
bilo bolje!), kada se to tiska (naravno, ako se plati, a takvi imaju nova-
ca, ili ga dobiju) bez i najmanje zadrške i kada se takvom “stručnom”
literaturom” truju, odnosno indoktriniraju mladi, jer većina se takvih
191 Tomislav Jakić
“oglednih primjeraka” odmah pojavi i na internetu. Danas se vrijedne

knjige (ako ih ima) tiskaju u nakladi od pet stotina primjeraka i u pra-
vilu se teško prodaju. Tržište je, međutim, spremno prihvatiti savjete
za mršavljenje ili kuharice u nakladi i do pedeset tisuća primjeraka.
U ondašnjem novinarstvu postojali su ljudi kojima se vjerovalo,
koliko god da je istina da su mediji bili pod nadzorom jedine i vladajuće
stranke. Danas postoji mnogostruki nadzor, od vlasnika, njihovih pri-
jatelja, oglašivača i politike. Danas, tako nam kažu, imamo slobodne
medije, ali novinari koji u njima rade jako dobro znaju u koje teme ne
smiju dirati (što varira od medija do medija), a kolumniste koje se rado
čita, i to s povjerenjem, takve se kolumniste može nabrojiti na prste
ako ne jedne, a ono sigurno dvije ruke – u cijeloj Hrvatskoj. Hrvatska
novinska agencija bori se za preživljavanje, smanjuje broj dopisnika iz
svijeta, dok je novinska agencija nekadašnje države imala dopisnike iz
inozemstva u svim ključnim metropolama koje se s velikim uvažava-
njem citiralo diljem svijeta (npr. dopisnika iz Kine).
Svojom se poviješću Hrvatska u vrijeme “neslobode” bavila dale-
ko intenzivnije, ali i neizmjerno stručnije nego što je to danas slučaj.
Uz nekoliko časnih iznimaka, današnjom historiografijom dominira-
ju pobornici povijesnog revizionizma, ljudi koji zdušno zloupotreb-
ljavaju svoje akademske titule i zvanja, kako bi iznova pisali povijest.
Njima zahvaljujemo na saznanju da je ustaški pozdrav Za dom spre-
mni! koristio još Nikola Šubić Zrinski, kao i da su se Hrvati kroz svo-
ju dugu povijest borili protiv svih zavojevača, osmanlija, velikosrba,
Vlaha i partizana. Njima zahvaljujemo to što jedva da netko još zna za
pet nezaobilaznih knjiga Bogdana Krizmana o ustašama i ustaškom
pokretu, knjiga koje su zapravo dragocjena zbirka dokumenata što go-
vore – sve; svakome tko hoće saznati. No stvar je u tome da “mi” ne
želimo znati, jer mi znamo. Mi sviramo falš i uživamo u tome, a onaj
tko bi poželio zasvirati točno, taj je “naš” neprijatelj.
Čudne asocijacije izazvane koncertom in memoriam jednom ve-
likom glazbeniku. Ali i neizbježne, pogotovo za nekoga tko živi danas,
ali odbija zaboraviti kako je bilo jučer. Jer, istina je, bilo je lijepo što
je koncertna dvorana te večeri bila puna i, istina je, Milan Horvat je
192 šesti dio
Mi
to zaslužio. Ali, istina je i to da Mozartov Rekvijem kojim se od njega

opraštala Zagrebačka filharmonija uz publiku koju smo već zaboravili
viđati, koja kao da je izašla iz sjene prošlosti, nije bio samo oproštaj
od maestra Horvata. Mozartov Rekvijem u Dvorani Lisinski bio je i
rekvijem za Zagreb, takav kakav je nekada bio.

(Š)to nas (ne) zanima
23. 4. 2014.
D
ogodilo se tako da je baš onih dana kada je jedan notorni
internetski portal u Hrvatskoj objavio precizan popis radnji
i trgovina vukovarskih Srba u kojima “Hrvati ne trebaju ku-
povati tako dugo dok ćirilica ne bude protjerana iz Vukova-
ra” u Zagrebu boravio jedan svećenik, promovirajući svoju knjigu s
porukom dijametralno suprotnom onoj iz Vukovara. Igra slučaja, ako
slučaj uopće postoji, prst Providnosti, odaberite što vam se više sviđa.
Tako se dogodilo. Sramotni je popis s portala skinut nakon nekoliko
sati, što je već oprobani recept s tekstovima te vrste: drže se dovolj-
no dugo da ih oni kojima su namijenjeni mogu pročitati, a u ovom
konkretnom slučaju i pribilježiti imena i adrese, da bi se mogao baciti
koji kamen u izlog ili premlatiti koji Hrvat koji bi se i nakon ovakvog
upozorenja usudio ući u proskribirani lokal ili trgovinu. Uzbudili su
se neki, mada rijetki, novinari, reagiralo je Srpsko narodno vijeće i
Vijeće za manjine Sabora, a visokorangirani predstavnik Hrvatske de-
mokratske zajednice trebao je puna dva dana da bi se dosjetio formuli
kako je onaj koji je pravio spisak ili potpuni ljudski i politički idiot ili
provokator. S vrha države ni riječi jasne i bespogovorne osude, baš kao
ni iz vrha Vlade ili s čela Ministarstva za vanjske i evropske (!) poslo-
ve. Očekivati nešto od Evropske unije bilo bi u takvome slučaju zaista
i previše i preoptimistično.
Dakle, o popisu se ipak govorilo. Ne dovoljno, ne tamo gdje je
trebalo, ne jednoznačno i onako kako bi priličilo zemlji koja sama
194 šesti dio
Mi
sebi tepa da je, eto, tek nedavno postala Evropa (zanemarujući pritom
svoju dugu evropsku, a kakvu bi inače, povijest, uključujući i onu iz
druge polovice 20. stoljeća). No stvar nije potpuno prešućena. O an-
glikanskom svećeniku, njegovoj knjizi i porukama nije se uopće govo-
rilo. Ta šutnja, šutnja pozvanih medija koji se nisu odazvali (nijedna
kamera, nijedan mikrofon), niti su pokazali ikakav interes, sramot-
na je na svoj način, baš kao što je sramotan i vukovarski popis trgo-
vina “zabranjenih za Hrvate”. Pritom nestanak struje baš u vrijeme
promocije i izostanak uobičajene obavijesti na vratima Novinarskog
doma, gdje je promocija održana, možemo svrstati u kategoriju banal-
nih slučajnosti. Dakako, ako slučajnost postoji. A zašto nas (zapravo:
njih) taj čovjek nije zanimao? Najkraće rečeno: zbog onoga što radi i
što je radio.
Michael Lapsley rođen je i odrastao na Novom Zelandu, poslan je
kao 23-godišnji svećenik redovnik u Južnu Afriku, zemlju tada stroge
rasne podijeljenosti (apartheida) i na zakonima zasnovane suprema-
cije jedne rase, one bijele kojoj je i sam pripadao. Zgrožen time što je
vidio, a vodeći se osnovnim postulatima vjere (ne crkve, što će se i
u njegovom slučaju pokazati), ubrzo postaje angažirani borac protiv
apartheida, pristupa Afričkom nacionalnom kongresu, čija ikona Nel-
son Mandela još čami u zatvoru u kojemu će provesti punih 27 godi-
na, pa čak prihvaća i nasilje kao posljednji oblik borbe za oslobođenje
kada su sva druga sredstva iscrpljena. Dolazi u sukob s Crkvom, ali,
naravno, i s vlastima bijele manjine. Protjeruju ga. Najprije nalazi uto-
čište u Lesotu, potom u Zimbabveu, gdje ga stiže osvetnička ruka reži-
ma iz Pretorije. Dobiva pismo-bombu koje ga pretvara u invalida bez
obje ruke, jednoga oka i teško narušenog sluha. Afriku napušta samo
zbog operacija kojima se mora podvrgnuti u Australiji. U trenucima
pretvaranja Južne Afrike u multirasnu državu ravnopravnih građana
vraća se da bi prisustvovao inauguraciji prvog crnog predsjednika –
Nelsona Mandele. Na tribini, u drugome redu uglednika, sve poznatih
ljudi, vidi i neuglednog i posve nepoznatog čovjeka. Rekoše mu da je
to Mandelin zatvorski čuvar i da je tamo na Mandelinu želju.
195 Tomislav Jakić
Taj prvi nagovještaj Mandeline politike koja je spriječila bilo

kakve osvetničke pohode “obojene” većine protiv dojučerašnjih bije-
lih ugnjetavača savršeno se uklopio u Lapsleyjev način razmišljanja, u
njegovo viđenje svoje uloge kao pronositelja vjere i borca za slobodu i
ljudske duše. Na iskustvima Komisije za istinu i pomirenje, jedinstve-
nog južnoafričkog modela koji je pomogao u prevladavanju dubokog
jaza unutar društva, otac Michael izgradio je svoj Institut za liječe-
nje sjećanja. Zvuči posve neobično u krajevima gdje smo navikli na
obnavljanje sjećanja kako ne bismo nikada zaboravili da “mi” nismo
kao “oni” i zaboravili što su “oni” učinili “nama”, ne prihvaćajući, ili
samo vrlo nevoljko i kada nije bilo druge, da smo i “mi” svašta činili
“njima”. Koncept liječenja sjećanja zasniva se na uvjerenju da će duša
biti slobodna (drugim riječima, da će čovjek opet normalno živjeti)
samo ako izliječi sjećanja na užase koje je proživjela, i to, ako je ikako
moguće, u izravnoj konfrontaciji, ma kako ovaj izraz bio nespretan,
između onih koji su užase proživljavali i onih koji su te užase uzro-
kovali. Taj koncept, koji se ovdje danas čini tako dalekim (iako se u
međuvremenu primjenjuje širom svijeta), nedostižnim zapravo, po-
staje savršeno jasan ako znamo tri ključna pitanja na koja sudionici
trodnevnih seminara oca Michaela Lapsleyja moraju odgovoriti: prvo
– što ste vi učinili, drugo – što su vama učinili i treće – što niste učinili?
I taj je koncept primjenjiv svugdje gdje ima ljudi koji su patili,
koji su doživljavali poniženja, kojima su uskraćivana osnovna ljudska
prava. Ali i gdje ima i onih koji su im ta prava uskraćivali, koji su ih
dovodili u položaj poniženih, zbog kojih su patili – pod uvjetom da
pokažu spremnost suočiti se sami sa sobom i svojom prošlošću. Lije-
čenje sjećanja ne zasniva se na nerijetko gotovo perverznom uživanju
u statusu žrtve, na pretvaranju toga statusa u neku vrstu nedodirlji-
ve ikone, što, međutim, ne znači da se bilo kome oduzima status i
dostojanstvo žrtve. Ne, jedino što se želi jest prevladati razlike i raz-
dore prošlosti, promicati razumijevanje umjesto osvete, reparaciju
umjesto odmazde i pomirenje umjesto viktimizacije. Vrijedi ponovi-
ti: pomirenje umjesto viktimizacije.
196 šesti dio
Mi
I još nešto, nadasve važno. Želi se spriječiti da žrtva, pozivajući

se na to da je bila žrtva, postane počinitelj, da nanosi drugima iste
onakve patnje kakve su nanosili njoj. Želi se spriječiti nastavljanje i
obnavljanje mržnje.
Takve ideje nas, čini se, ne zanimaju. Zato je i boravak oca Mi-
chaela Lapsleyja u Hrvatskoj bio medijski ignoriran i prešućen. Jer
mi znamo što nas zanima. On, svakako – ne! I tako želimo graditi bu-
dućnost? Jadna će to biti budućnost, ma koliko je zvali evropskom.

(Anti)fašizam
naš svagdanji
19. 5. 2014.
“P
a do kada ćemo mi biti fascinirani ustašama i partizani-
ma?”, upitala je zabrinuto novinarka javne televizije,
HTV, svoje sugovornike na dan kada je trebalo dostojno
obilježiti Dan oslobođenja Zagreba. No osim što su toga
dana “trojica veličanstvenih” (nekada su ih zvali državnim vrhom,
iako tako nešto Ustav RH ne poznaje) položili vijence kod Zida boli,
kod Grobnice narodnih heroja i kod središnjeg križa na Mirogoju (bo-
lje svima nego samo antifašističkim borcima iz NOB-a; mogao bi net-
ko zamjeriti, zar ne?), i osim što su antifašisti održali sjednicu u staroj
Gradskoj vijećnici, dogodilo se nije ništa. Vraćanje imena Ulici 8. svib-
nja (maja) 1945. i dalje spada u područje neostvarivih želja, a treba
se bojati da je sve manje onih koji znaju zašto je taj datum za Zagreb
važan. No zato su toga dana demonstrirali “vječno jučerašnji”, ne po
godinama, nego po mentalnome sklopu, tražeći da se trgu na kojemu
je Hrvatsko narodno kazalište oduzme ime “zločinca Josipa Broza”.
Notorni Zdravko Tomac pohvalio se, doduše, u već spomenutoj emisi-
ji HTV-a kako je on još 1996. predlagao preimenovanje toga trga u Trg
dr. Franje Tuđmana. I svakako, kako stvari u Hrvatskoj danas stoje,
mnogo je realnije očekivati da će maršal Tito izgubiti svoj trg nego da
će Zagreb ponovo dobiti ulicu koja će podsjećati na dan kada je do-
čekao slobodu nakon četverogodišnje ustaške strahovlade. Zločine te
198 šesti dio
Mi
strahovlade u “pravnoj državi Hrvatskoj” nekažnjeno se može relati-

vizirati, pa i negirati. Ide to čak i do tvrdnje kako su partizani svoje
zločine počinjene u Jasenovcu nakon 1945. (a gdje to, kada su ustaše
prije bijega doslovno sravnili sa zemljom cijeli logor?) jednostavno
pripisali nevinim ustašama koje su, i to možemo čitati u novinama na
koje ama baš nitko ne reagira, mahom bili oženjeni Židovkama, a ra-
sne su zakone “morali donijeti”. Upada u oči da ovi apologeti ustaške
države negiraju samo zločine nad Židovima (mada propuštaju odgo-
voriti na pitanje tko je onda pobio većinu Židova koji su se zatekli u
Hrvatskoj 1941?), dok Srbe kojih je pobijeno daleko više (a više ih je
i bilo) nitko ne spominje. Prevaliti preko jezika laž da su neki ustaški
dužnosnici bili oženjeni sa Srpkinjama, to je i njima previše. Ne zato
što bi laž bila prevelika, nego zato što su Srbi u pitanju. Treba to otvo-
reno reći, nema više smisla okolišati.
Promijenimo priču. Na mjestu nekadašnjeg ustaškog logora Ja-
senovca održana je komemoracija kojom je obilježen pokušaj proboja
preostalih logoraša na samome kraju Drugoga svjetskog rata. Održana
je sa zakašnjenjem, jer vodeći državni dužnosnici nisu mogli doći. Pa
postaje jasno kako zapravo nije bilo toliko bitno obilježiti proboj ko-
liko dati priliku njima, čelnim ljudima države, da prakticiraju “prigo-
dničarski antifašizam”. I čuli smo opet na prvi pogled lijepe riječi, ali
nekako je u tim osudama zla nedostajala državnička odlučnost, pa je
tako preživjelim ustaškim zločincima zaželjeno da provedu nemirnu
starost, umjesto da im je najavljeno uhićenje i suđenje. U isto vrijeme
izvodi se pred sud Josip Boljkovac, prvi ministar unutarnjih poslova
samostalne Hrvatske, pod vrlo klimavom optužbom zbog ubojstva
desetak ljudi u prvim poratnim danima. No, ne zaboravimo, Boljko-
vac je zaslužan što u Gorskom kotaru u vrijeme rata, koji je po uzoru
na Staljinovo nazivlje (Veliki domovinski rat) ušao u hrvatsku povi-
jest pod imenom Domovinski, nije došlo do sukoba Srba i Hrvata. Bit
će da je to ipak njegov veći krimen nego onaj potpis na nalogu za pre-
mještanje skupine uhićenika (koji kasnije jesu bili strijeljani, ali ne po
Boljkovčevoj zapovijedi!).
199 Tomislav Jakić
Idemo dalje. Potkraj prošloga tjedna bila je sedamdeseta obljetni-

ca zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća Hrvatske (ZAVNOH).
Na tom su zasjedanju položeni temelji suvremene hrvatske državnos-
ti jer – za one koji ne znaju i ne žele znati – Hrvatska je i u sklopu
Jugoslavije bila definirana kao država, i to ne samo po Ustavu iz 1974.
No na taj se dan u Topuskom, gdje je zasjedanje održano, nije dogodilo
ništa. Zgrada u kojoj su zasjedali vijećnici ZAVNOH-a i izabrali velikog
hrvatskog književnika Vladimira Nazora za predsjednika srušena je,
ima tome dosta godina, u sklopu evidentno organizirane akcije brisa-
nja s lica zemlje svakoga spomena na Narodnooslobodilačku borbu,
antifašizam i žrtve fašizma. Kao spomen-dom ZAVNOH-a nikada nije
obnovljena. A na akademiji u Zagrebu, u Koncertnoj dvorani Vat-
roslav Lisinski, kojom je obilježena obljetnica ZAVNOH-a (ali umota-
na u celofan proslave Dana Evrope, Dana pobjede i Dana oslobođenja
Zagreba), nije bilo ni predsjednika Republike ni predsjednika Sabora
ni predsjednika Vlade. Jesu li oni svjesni da su tim izostankom deval-
virali sve one prigodničarske riječi izrečene u Jasenovcu, potpuno je
retoričko pitanje.
U takvu se politiku i u takvo stanje savršeno uklapa podatak da
je hrvatsko (kažu: evropsko) pravosuđe ocijenilo neuvijeno prijeteće
pismo predsjednika jedne minorne krajnje desne stranke ravnateljici
Spomen-područja Jasenovac samo kao prekršaj, da bi on potom pri-
vatno tužio osobu kojoj je prijetio jer se ona to usudila objelodaniti,
i to kao prijetnju svojemu životu. Tako funkcionira pravna država u
kojoj se na političkoj razini zatvara oči pred evidentnim i dokumen-
tiranim manifestacijama neonacizma i antisemitizma u Ukrajini,
samo zato što mi “znamo” (ili nam je rečeno da trebamo znati, što
je opet retoričko pitanje) da su u ukrajinskim zbivanjima koja se sve
više pretvaraju u tragediju samih Ukrajinaca (a za račun drugih) dobri
dečki oni koji su rušili Janukoviča, bez obzira kako i uz čiju očitu i ne-
skrivenu podršku, dok su loši dečki oni koji na istoku Ukrajine traže
autonomiju (pri čemu, naravno, Rusija ne stoji po strani, mada se ne
miješa izravno), a koje hrvatski mediji uporno i dosljedno, a netočno,
nazivaju separatistima.
200 šesti dio
Mi
I još jedna pričica. Nakon više od dvadeset godina postojanja sa-

mostalna se Hrvatska odvažila na TV-ekrane staviti jedan od najbo-
ljih akcijskih filmova s tematikom iz NOB-a, Signali nad gradom. Film,
inspiriran diverzantskom akcijom bez premca u okupiranoj Evropi
svojedobno je prodan u deset stranih zemalja. To nam je javna televi-
zija rekla. Nije, međutim, rekla da je odmah po proglašenju samostal-
ne Hrvatske u Karlovcu uništena spomen-ploča što je podsjećala na
tu akciju (koju je vodio kasniji legendarni zagrebački gradonačelnik
Veco Holjevac) i da se njezino ponovno postavljanje godinama one-
mogućava. Zato, međutim, stoji nova spomen-ploča: ustaškim oru-
žnicima ubijenima u akciji partizana.
Znači li sve to da Hrvatska postaje fašistička država? Ne, to bi u
najmanju ruku bilo pretjerano tvrditi. Uz to i zlonamjerno i netočno.
A ima li osnove za tvrdnju da se nad Hrvatskom nadvijaju tamni obla-
ci neonacizma, nakon razdoblja između 2000. do 2010. u kojemu je
antifašizam bio reafirmiran, mada praktično samo s vrha države? Na
to se pitanje i može i mora odgovoriti potvrdno. I treba se s time suoči-
ti, dok još nije kasno (ako već nije). Dok antifašizam ne bude etabliran
kao nedodirljivi temelj današnjeg društva u Hrvatskoj, dok ne bude
prihvaćen i tako i približen mladima – kao sustav vrijednosti koji se
niti može niti smije ograničavati na razdoblje od 1941. do 1945., dok
država bude šutjela na utužive pojave povijesnog revizionizma tako
će dugo desni radikali imati slobodno polje djelovanja – na štetu Hr-
vatske u koju se tako (o)lako zaklinju.
I da se na kraju vratimo pitanju zabrinute novinarke HTV-a:
“Dokle ćemo biti fascinirani ustašama i partizanima?” Odgovor je
koliko jednostavan, i jedini moguć, toliko i izvan sfere realnoga u
Hrvatskoj kakva je danas: dok stvari ne postavimo jednom za svagda
tamo kamo spadaju. To znači ustaše poslati u ropotarnicu povijesti iz
koje više nikada neće izaći, a antifašiste partizane (zajedno s njihovim
Vrhovnim zapovjednikom) postaviti na pijedestal koji je namijenjen
pobjednicima nad najvećim zlom u novijoj povijesti čovječanstva,
ljudima koji su dali sebe u borbi za slobodu, ravnopravnost ljudi i na-
roda, međusobnu solidarnost i dostojanstvo čovjeka.

Lustracija,
denacifikacija i…
21. 5. 2014.
U
oči izbora za Evropski parlament, ali očima uprtima u neki
još neznani, ali toliko priželjkivani datum parlamentarnih
izbora u Hrvatskoj, sve se češće i sve glasnije, pa i agresivnije,
na javnoj sceni Hrvatske čuje zahtjev za provođenjem lustra-
cije, za nadoknađivanjem onoga što smo propustili, a “što je Evropa
već odavno uradila”. Lustracija, isključivanje iz javnog života i zabra-
na bavljenja dosadašnjom profesijom nije nepoznat pojam u Evropi.
Samo, onda kada je prvi put primijenjena, zvala se denacifikacija i bila
je usmjerena na čišćenje javne scene u Njemačkoj, nakon kraja Dru-
goga svjetskog rata, od pogubnih posljedica ideologije nacizma i onih
koji su se istaknuli u njezinome brutalnom i nemilosrdnom provođe-
nju. Program su osmislili Saveznici, a proveden je, mada nejednako
dosljedno, s osloncem koliko na pravo toliko i na silu i u svim okupi-
ranim zemljama Evrope. U samoj Njemačkoj počelo je konzekventno,
da bi se međutim sve rasplinulo u vrijeme početka hladnoga rata. Tada
su odjednom dojučerašnji ljuti protivnici, i po definiciji neprijatelji
svakoga oblika demokracije, postali poželjni saveznici demokratskim
zemljama Zapada u njihovom srazu s autoritarnim Istokom pod vod-
stvom Sovjetskog Saveza. Potom desetljećima nitko nije spominjao
denacifikaciju, dok su stari nacisti tiho primani u državnu službu, na
sveučilišta i u škole, čak su i zatvorske kazne izrečene za ratne zlo-
202 šesti dio
Mi
čine (za kakve se valjda samo još u Hrvatskoj danas govori u maniri
“kada bi se dokazalo da je istina ono što se priča”), drastično smanji-
vane. Glavni državni odvjetnik Savezne Republike Njemačke nije se
čak usudio saznanje o tome gdje se skriva Adolf Eichmann, odgovoran
za sustav transporta milijuna evropskih Židova u nacističke logore
smrti, podijeliti ni s kime u Njemačkoj, nego ga je prenio izraelskoj
tajnoj službi. No generacija starih nacista otišla je prirodnim putem sa
scene, a mlade su generacije počele svojim roditeljima postavljati ono
poznato, a često neugodno pitanje: “Što ste radili u vrijeme rata?”. I
počele su istraživati rat i njegove protagoniste. Tako da danas u Nje-
mačkoj samo minorne radikalno desne skupine negiraju Holokaust.
S padom berlinskog zida, dezintegracijom Sovjetskog Saveza i ru-
šenjem sustava poznatog pod imenom socijalistički u istočnoj Evropi,
najednom se na sceni pojavljuje novi pojam: lustracija. Nagomilane
frustracije u zemljama istočne Evrope u vrijeme kada su bile pod do-
minacijom Sovjetskog Saveza tražile su oduška ili, jednostavnije re-
čeno, željele su osvetu. Zapravo je ono čemu su težile političke snage
što su zagovarale (a u nekoliko zemalja i provele) tzv. lustraciju bila –
nazovimo stvari pravim imenom – dekomunizacija. No kako je taj po-
jam neugodno podsjećao na vrijeme lova na vještice u Americi (kada
su poslije ispitivanja Odbora za istraživanje antiameričkih djelatnosti
uništene za dugi niz godina karijere mnogima dotad poznatim ljudi-
ma, samo zato što su, na primjer, prije početka Drugog svjetskog rata
bili jednom ili dva puta na sastanku tada legalne Komunističke partije
SAD-a, ili su u vrijeme rata bili aktivni u slanju pomoći Sovjetskom
Savezu, najvažnijem partneru zapadnih Saveznika u borbi protiv na-
ci-fašizma), dekomunizacija nije dolazila u obzir, iako je samo i jedino
o tome bila riječ (koliko god da komunizma nikada i nigdje nije bilo!).
Tako se posegnulo za latinskim jezikom i izvučen je – kao poslovični
zec iz šešira – pojam lustracije.
Prvi hrvatski predsjednik bio je, unatoč svemu, ipak dovoljno pa-
metan da, mada se istaknute članove Saveza komunista nemilosrdno
“čistilo” (ako, naravno, nisu na vrijeme “progledali” i prešli u HDZ),
nikada nije legalizirao lustraciju u Hrvatskoj. Napokon, po svim krite-
203 Tomislav Jakić
rijima, on bi se našao prvi na njezinome udaru (hvalospjevi Narodno-

oslobodilačkoj borbi u kojoj je i sam sudjelovao, članstvo u Savezu ko-
munista, funkcija u Personalnoj upravi Generalštaba i karijera u JNA
od koje se oprostio u činu general-majora, pa potom hvalospjevi Titu
i koncepciji općenarodne obrane, da ne nabrajamo dalje). Dozvolio je,
međutim, nesputano širenje međunacionalne mržnje i netrpeljivosti
čemu je i sam pridonio svojom već antologijskom izjavom (prije po-
četka Domovinskog rata!) da je sretan što mu žena nije ni Židovka ni
Srpkinja i svojim pisanjem o Jasenovcu koje ga je do smrti učinilo ne-
poželjnim gostom u Izraelu.
Račanovi socijaldemokrati (bivši tzv. komunisti), kada su u ša-
rolikoj koaliciji došli na vlast nakon Tuđmanove smrti, nisu imali ni
volje ni snage ni hrabrosti da se suoče s činjenicom da propovjednike
mržnje, one iz politike i one iz medija (o kojima je do tada napisan već
povelik broj stranica u stranoj literaturi), naprosto isključe s pozicija
na kojima bi mogli nastaviti svoj dotadanji prljavi posao. Baš kao što
nisu imali ni snage ni volje, a hrabrosti najmanje, da počnu prozivati i
pozivati na odgovornost kako ratne profitere (a cijela je Hrvatska već
znala tko su oni!) tako i one odgovorne za krah hrvatskoga gospodar-
stva. Taj je gentlemanski gard preuzela i Milanovićeva vlada, a da HDZ
koji je upravljao Hrvatskom najveći broj godina njezine samostalnosti
nije imao ni najmanje volje za tako nešto, to je potpuno jasno i ne tra-
ži nikakvo dodatno objašnjavanje.
Ipak, upravo je HDZ, uz manje još desnije orijentirane satelite
(a samo prividno konkurente), danas vrlo glasan kada traži, pa i više
od toga – kada najavljuje, lustraciju kojom će se “napokon maknuti
svi jugonostalgičari i nositelji komunističkog mentaliteta”. I to nas
dovodi do pitanja na koja svi ti glasni propovjednici lustracije znaju
odgovore, mada upravo na ta pitanja nitko do sada još nije pokušao
suvislo odgovoriti. Navest ćemo samo njih nekoliko.
Pod “komunističkim mentalitetom” razvijena je mreža visokog
školstva u Hrvatskoj koju čak ni posljednjih 20 godina (uključujući
kontroverznu Bolognu) nije uspjelo potpuno uništiti. Treba li lustri-
rati one koji su bili zaslužni za otvaranje sveučilišta u Rijeci, Splitu ili
204 šesti dio
Mi
Osijeku? Treba li lustrirati one pod čijom su kapom izgrađene stotine

osnovnih škola u Hrvatskoj i koji u svoju zaslugu mogu upisati da je u
vrijeme “komunističkog mraka” drastično smanjena nepismenost u
Hrvatskoj (koja, usput budi rečeno, sada ponovo raste)? Treba li lustri-
rati one koji su iz Siemensove radionice u Zagrebu stvorili industrij-
skog giganta Končar ili one koji su iz male privatne tvornice lijekova
Kaštel stvorili farmaceutskog diva Plivu? Treba li lustrirati sve one
koji su zaslužni za to što su u ta “mračna vremena” napredovali kul-
tura, književnost, glazba (generacije mladih upoznale su i zavoljele
klasičnu glazbu zahvaljujući Muzičkoj omladini)? Treba li lustrirati
one koji su bili nositelji razvoja hrvatskoga turizma, brodogradnje,
metalske industrije (brodovi iz naših brodogradilišta pod mnogim
su zastavama parali valove oceana, a Željezara Sisak zapošljavala je
20.000 ljudi, dok smo danas sretni što se našao strani investitor koji
je otvorio jedan pogon i zaposlio 250 ljudi!), one zahvaljujući kojima
su imena hrvatskih tvrtki, ali i Hrvatske, postala poznata širom svi-
jeta? Treba li lustrirati one koji su pomogli da Hrvatska godinu 1990.,
godinu demokratskih promjena, dočeka kao srednje razvijena zem-
lja sa standardom građana koji nije, doduše, dosezao standard onih
na Zapadu, ali je bio znatno iznad standarda onih na Istoku, ili pak
one zahvaljujući kojima su Hrvati i građani Hrvatske (mada s jugosla-
venskim pasošem) slobodno i bez ikakvih ograničenja mogli putovati
praktično cijelim svijetom? Ukratko: treba li lustrirati one koji su Hr-
vatsku doveli do prijelomne točke uvođenja višestranačja i političkog
pluralizma kao relativno prosperitetnu zemlju u kojoj je čovjek koji
je radio znao da će od svojega rada moći živjeti, zemlju sa slobodama o
kakvima su sovjetski sateliti, oni koji danas gorljivo ili zagovaraju, ili
provode lustraciju, mogli samo sanjati? Treba li?
Ili možda treba pod lustraciju podvesti sve one koji godine 1990.
nisu imali praktično ništa, a godinu 1995. dočekali su kao iznimno bo-
gati ljudi, one koji su bez novaca i uz sumnjive bankarske garancije
kupovali desetke, pa i više od stotinu tvrtki (redom do tada profitabil-
nih u gospodarstvu koje nije bilo klasično plansko, nego je uključivalo
jake elemente tržišta), da bi ih redom upropastili, a njihove radnike
205 Tomislav Jakić
izbacili na ulicu? Treba li lustrirati one, evo jednog konkretnog pri-

mjera, koji su gradili mostove, mijenjajući originalne projekte, i po-
darili nam rijedak fenomen da u razmaku od nekoliko stotina meta-
ra imamo dva mosta, jer onaj je novi svako malo zbog bure zatvoren
(projektant tvrdi da su to politički motivirane bure), pa je na mjestu
staroga morao biti sagrađen drugi koji funkcionira kao i onaj srušen
u vrijeme Domovinskog rata? Treba li lustrirati političare (bez obzira
na to iz koje su stranke) “zaslužne” za to što smo praktično cijeli fi-
nancijski sektor predali u ruke stranome kapitalu, što smo Plivu pro-
dali stranome proizvođaču generičkih lijekova, a upravljačka prava u
naftnoj kompaniji INA prepustili stranome partneru koji je dosljedno
uništava? Treba li lustrirati one koji su propustili zaštititi ključne in-
dustrije od privatizacije (kao što npr. čini Francuska), a nisu prstom
makli kada je stavljan ključ u bravu, odnosno kada su tjerani u stečaj
pogoni koji su Hrvatskoj donosili nemali prihod, koji su zapošljava-
li i prehranjivali velik broj ljudi, a građanima Hrvatske omogućavali
(bez parole Kupujmo hrvatsko) da kupuju i svoje, a ne samo iz uvoza?
Treba li lustrirati bivšeg ministra koji je poručivao kako djecu još u
školi treba učiti da mrze Srbe, ili novinare (a bolje bi bilo reći “novi-
nare”) koji su stekli neprolazne zasluge šireći mržnju i netoleranciju
prema svim drugima i drugačijima, uništavajući tako sustavno svaku
mogućnost ponovnog ne samo suživota nego i skladnog zajedničkog
života građana raznih nacionalnosti i vjera u zajedničkoj državi Hr-
vatskoj? Treba li lustrirati bivšeg ministra za investicije koji u vrijeme
svojega mandata nije doveo u Hrvatsku ni jednu stranu investiciju,
ali zato sada zbog jednake nesposobnosti vrlo grlato napada trenutnu
Vladu? Treba li lustrirati one koji su kroz obrazovni sustav dosljedno
trovali mlade lažima o prošlosti? Treba li lustrirati razne “stožeraše”
koji dobivaju šansu da na javnoj (!) televiziji objašnjavaju kako su
jedno manjinska prava zajamčena međudržavnim ugovorom, a dru-
go ona stečena hrvatskim Ustavnim zakonom (izražavajući time svoj
prijezir prema najvišem pravnom aktu samostalne Hrvatske)? Ili pak
one u pravosuđu koji različitim aršinom odmjeravaju kazne za ratne
zločine, ovisno o tome je li počinitelj zločina bio Srbin ili Hrvat (legi-
206 šesti dio
Mi
timirajući time Hrvatsku kao zemlju koja bi se teško mogla pohvaliti

vladavinom prava, zelenom svjetlu EU usprkos)? Treba li?
Ukratko: ako bismo već prišli nečemu što se pomodno zove
lustracijom (a što ne bi smjela biti nikakva dekomunizacija, jer za nju
naprosto nema razloga, pogotovo ako uzmemo u obzir da se jugosla-
venska federacija bitno razlikovala od svih zemalja Istočnog bloka),
onda bi to morao biti proces pozivanja na odgovornost i isključivanja
iz javnoga života onih koji su Hrvatsku učinili takvom kakva ona da-
nas jest: zemljom na rubu gospodarskog sloma, zemljom koja se od-
rekla mnogih svojih komparativnih prednosti, ali i stečenih pozicija u
svijetu, zemljom u kojoj dostojanstveno ne mogu živjeti (uglavnom)
ni oni koji su za rad plaćeni, a u kojoj mnogi rade bez ikakve plaće,
dok je nezaposlenih sve više. Zemljom, napokon, koja još nije uspjela
sa sebe stresti talog mržnje i netrpeljivosti što čini njezino društvo
potencijalno konfliktnim, ali istodobno u znatnoj mjeri otežava i
njezine odnose sa susjedima. U jednoj rečenici: lustraciji moraju biti
podvrgnuti oni zbog kojih se svaki pošteni građanin Republike Hrvat-
ske osjeća bijedno, postiđeno, jadno, uplašeno i prevareno. I može se
to zvati lustracija, iako bi prikladnije bilo – denacifikacija.
(S portala tacno.net.)
Kamo bi oni nas odveli?
27. 10. 2014.
N
etom se Hrvatska dokopala članstva u Evropskoj uniji, akti-
virali su se naglo i na svim frontama “oni”. A tko su “oni”? Pa
svi kojima demokratska Hrvatska u Uniji koja će – ma i takva,
kakva jest – biti kontrolor, nikako ne odgovara. Oni kojima
uopće ne odgovara ovakva Hrvatska, zasnovana, makar i samo dekla-
rativno – slovom Ustava, i na antifašizmu. Oni kojima ne odgovara
Hrvatska u kojoj ipak, koliko-toliko, vrijede demokratska pravila igre.
To su dakle “oni”. Do kraja još nedefinirani, do kraja još neprepoznati,
svakako ne samo u redovima najveće oporbene stranke, mada nema
ni najmanje dvojbe da njezinome vodstvu, pa i većinskom sastavu,
itekako odgovaraju.
Zasad se javljaju kroz nastupe raznih “analitičara” i povjesniča-
ra i “povjesničara” kojima većina hrvatskih medija spremno ustupa
prostor, govore u ime branitelja, mada je krajnje upitno koliko brani-
telja zaista stoji iza onoga što propovijedaju vodstva nekih od gole-
mog broja braniteljskih udruga, prosipaju žuč kroz prividno objektiv-
ne i “umivene” rasprave o tome kakva je današnja Hrvatska i kojim je
putem usmjerava trenutno vodstvo. I – ne smije nikako biti zaborav-
ljeno – istupaju kao crkveni velikodostojnici, koristeći oltar kao poli-
tičku govornicu s koje će vrlo rado sasuti oštre kritike u lice državnih
dužnosnika u crkvenim klupama.
Nekoliko je elemenata što karakteriziraju sve te istupe, mada
su različito gradirani i dozirani, ovisno o tome tko, kojom prilikom
208 šesti dio
Mi
i u kojoj sredini govori. Kao prvo, ponovo se, gotovo već do besvijes-
ti, reciklira teza o gubitku suvereniteta, o vlasti koja zna samo slu-
šati (što, nažalost, i nije posve bez osnova), o Hrvatskoj koja je “na
koljenima” ušla u Evropsku uniju. Potom se sipa drvlje i kamenje na
regionalnu politiku, uz tvrdnju da čelni ljudi Vlade nastupaju tako,
kao da nastupaju u ime regije, a ne Hrvatske, drugim riječima da su,
ušavši u Uniju, Hrvatsku potpuno zaboravili. Treće, a usko vezano s
ovim drugim, izražava se užas što nije na pravi način iskorištena šansa
da se odlijepimo od Balkana, nego se čak još i više približavamo “nji-
ma”, čime se obnavlja stara iracionalna i krajnje glupa priča o tome
kako mi ništa zajedničko nemamo s našim susjedima (osim, valjda,
sa Slovenijom, a baš nas je ona, koje li “sreće”, dva puta blokirala na
putu prema Uniji), te kako smo se ulaskom u Uniju “vratili kući”. I
napokon, a to nam se čini potencijalno najopasnijom tezom, sve se
češće i sve otvorenije, zasad doduše još samo na opskurnim portali-
ma i u jednako tako opskurnim tiskanim medijima, gura postavka o
“glupom narodu”, o “narodu koji ne zna što je za njega dobro”, koji je,
eto, toliko glup da bi mogao ponovo glasati za “komunjare i udbaše”
kojima je namijenjena lustracija kako ti “veleizdajnici nikada više ne
bi mogli obnašati ni jednu javnu funkciju”. Tako kažu “oni”.
I sva ta gomila gluposti, ordinarnih laži i poluistina uredno se ob-
javljuje, uredno se iznosi u javnosti, a oni koji bi trebali na to reagirati
skrivaju se iza floskule o tome kako u demokraciji svatko ima pravo
izreći svoje mišljenje. Očito i napraviti svaku podlost koja mu padne
na pamet, pa je zato bez oštrog i jednoznačnog reagiranja prošlo i (po-
novno) razbijanje spomen-ploče žrtvama ustaškog logora na Pagu (di-
jela kompleksa Jadovno, prvog ustaškog logora-gubilišta, uspostavlje-
noga već u svibnju godine 1941.), kao i “znanstveno” dokazivanje već
otrcane, ali zato ne i manje opasne teze o početku ustanka u Srbu (što
je bio početak organiziranog ustanka u Hrvatskoj, a ne u Lici i na Kor-
dunu), kao o protuhrvatskom ustanku. Svi oni koji nas zasipaju povi-
jesnim revizionizmom, sve grubljim i sve agresivnijim, dobro znaju
što rade i njihovo pozivanje na demokraciju jeftina je izlika, jer – kao
što je još davno napisao ustaški “poglavnik” – fašizam je izgrađen na
209 Tomislav Jakić
ruševinama demokracije i nakon što je uklonio sve što je demokracija

ostavila. Dakle, fašizam je po svojoj prirodi negacija demokracije i ve-
ličati fašizam, a ustaštvo je bilo hrvatska inačica naci-fašizma, znači
utirati put uklanjanju demokracije, I ovi koji to rade, ponovit ćemo,
dobro znaju što rade i zašto to rade. Zabrinjavajuće je, međutim, da ak-
tualna vlast kao da ne zna što je demokracija, pa je miješa s anarhijom
(izuzmemo li zaista tvrdo nastojanje uvođenja financijske discipline).
Prividna ležernost aktualne vlasti, njezino odmahivanje rukom, skla-
njanje iza formule o slobodi riječi, svjedoči o izgubljenosti u vremenu
i prostoru. I, što je još više, svjedoči o totalnom neshvaćanju prirode
sustava što se naziva demokratskim. Jer svaka prava demokracija ima
crtu ispod koje (ili iznad koje) nikome ne dozvoljava ići. Kada se ta
crta prijeđe, Država nastupa s represivnim i pravosudnim aparatom.
Pa tako, na primjer, u Njemačkoj jedan estradni umjetnik mora pred
sucem objašnjavati zašto je u nekoj TV-emisiji podigao ruku na naci-
stički pozdrav i zagovarao “diktaturu kulture”. Što će sudac odlučiti,
još ne znamo. Ali da bi u Hrvatskoj tužba za tako nešto gotovo sigurno
bila odbačena, to možemo tvrditi bez imalo straha da griješimo.
Gledano u zbroju, ukazuje nam se slika dobro razrađenog plana
razjedanja ne samo aktualne vlasti (prodali se “strancima”, slizali se
s “njima”, a zna se da mi nismo, niti ćemo ikada biti kao što su “oni”,
ne procesuiraju srbo-komuniste i udbaše, a progone branitelje, nisu
iskoristili šansu da nas izvedu s Balkana, kao da mi odavde možemo
iseliti), nego i samoga bića današnje Hrvatske koja je daleko od toga
da bi bila zaista demokratska zemlja, ali koja je – ipak – na putu da
to postane, sa svim nedostacima koje demokracije pokazuju. E, na te
dvije osnovne odrednice plana, a plan je u pitanju, nemojmo se zava-
ravati, gotovo prirodno nadograđuje se treća – ona o glupome narodu.
Drugim riječima: “mi” ćemo smijeniti izdajnike koji su na vlasti, a
vas – narod – niti će se što pitati niti što treba pitati, jer vi ste dokaza-
no glupi. Prevedeno na jezik svakodnevice, nudi nam se, pa i više od
toga – navješćuje nam se plan ukidanja demokracije i uvođenja tota-
litarne vladavine nedvojbeno neofašističkih karakteristika. Što znači
da bi nas “oni” odveli – a time odgovaramo i na pitanje iz naslova – u
210 šesti dio
Mi
bespuća totalitarizma, naci-šovinizma i međunarodne izolacije. Sva-

kome kome je stalo do vlastite budućnosti, kao i do budućnosti Hrvat-
ske, to ne bi smjelo biti svejedno. Svakome, ne samo onima na vlasti.

Zloslutno hukanje
s Markova trga
17. 2. 2015.
K
ada je u inauguracijskom govoru nova hrvatska predsjednica
Kolinda Grabar Kitarović u jednoj jedinoj rečenici spomenula
svoje prethodnike Stjepana Mesića i Ivu Josipovića te njiho-
vu ulogu u demokratizaciji zemlje, prepunim Trgom sv. Mar-
ka na zagrebačkom Gornjem gradu prostrujalo je zlokobno hukanje,
onako kako gomila na najprizemniji način izražava prijezir prema
nekome. Nije to hukanje dugo trajalo, ali ostaje u sjećanju. Jer, ono
je pokazalo tko su u velikoj većini ljudi koji su bili pozvani da dođu
slaviti novu predsjednicu, kakvo je njihovo raspoloženje, ali i koliko
je prazna fraza o jedinstvu, ponovljena i u inauguracijskom govoru.
Ne, jedinstva nema. I više od toga. Podjele se sve više forsiraju, s time
da će biti sve opasnije biti s onu stranu “naših”. Pokazala je to najbolje
predsjednica koja o tome jedinstvu (čak hvaleći krajnje kontroverzni
projekt Tuđman/Luburićeve svehrvatske pomirbe, kao da je ikada
ostvaren) toliko voli govoriti, pozvavši, uz vrlo rijetke izuzetke, na
svoju inauguraciju kremu desne, nerijetko i neofašističke Hrvatske.
Bili su tu i šatoraši i stožeraši i ljudi pod istragom zbog krimi-
nalnih radnji, ali i ratnih zločina, pa i oni već presuđeni (makar na
uvjetnu kaznu), propovjednici mržnje iz korpusa “novinara” i “knji-
ževnika”. Bili su, ukratko, svi oni koji svojataju Hrvatsku, otimajući je
zapravo onima koji bi joj (još) mogli spasiti obraz; oni koji su zaključili
212 šesti dio
Mi
kako je kucnuo njihov čas. Bila je na Trgu sv. Marka jedna, glajhšalto-
vana, jednoumna Hrvatska, netolerantna, isključiva, Hrvatska koja je
od svoje miljenice progutala i pouku o tome kako se iskazuje domo-
ljublje, pa i spominjanje manjina (ni slučajno nisu imenom spome-
nuti ni Srbi ni Romi ni Židovi, najveće žrtve one tzv. hrvatske države
za koju je uzor KGK, Franjo Tuđman, ustvrdio da je bila (i) izraz po-
vijesnih težnji hrvatskoga naroda). To je moglo proći. Ali ime drugo-
ga hrvatskoga predsjednika, čovjeka koji je dva puta na slobodnim,
demokratskim izborima osvojio položaj šefa države, e, to nije moglo.
Onaj treći, jednokratni, pobrao je hukanje samo zato što je spomenut
u istome dahu uz drugoga.
I nije to bio ni neki minorni incident ni slobodno izražavanje
mišljenja. Ne, to je bila potvrda puta kojim će Hrvatska ići, ili u najma-
nju ruku puta kojim će je nova predsjednica nastojati voditi. A koji je
to put, pokazuje i njezin govor. Površno gledano, uravnotežen, često
čak bez jasnoga stava, gotovo kao da je Josipovićev, domoljubno pate-
tičan, pogotovo u završnici, kao da je Tuđmanov, populistički slatkor-
ječiv (“vama ću odgovarati, bit ću vaša predsjednica”) kakvoga smo
već naučili čuti iz usta nove državne poglavarice. Bio je to i govor kom-
promisa što ih je KGK sama sa sobom sklapala. Pa smo tako najprije
bili pozdravljeni s “Hrvatice i Hrvati, državljani Republike Hrvatske”,
u skladu s njezinom tezom prema kojoj su svi ljudi koji žive u Hrvat-
skoj – Hrvati, jer su hrvatski državljani, a njihova nacija nije važna.
Naravno da teza pada u vodu čim su prve riječi govora Hrvatice i Hr-
vati jer očito je da je nacija KGK itekako važna, ali, očito, samo kada je
riječ o njezinoj naciji. No kasnije u govoru vrlo je jasno dva ili tri puta
izgovorila i za nju – tako je nedavno sama objašnjavala – uvredljivu
riječ “građani”, za pretpostaviti je zbog toga što bi brisanje “građana”
bilo malo previše i za zapadnoevropske konzervativce (pučane) koji
su zdušno pozdravili njezin izbor. Te zapadnoevropske demokracije
ipak su u prvome redu koncipirane kao građanska društva, još k tome
i sekularna, mada im je povijesno izvorište nacionalna država (za raz-
liku od tzv. tranzicijskih zemalja istočne Evrope koje, poput Hrvat-
ske, nikako da se oslobode opijenosti nacionalnim).
213 Tomislav Jakić
Ima, međutim, uz to što jesmo čuli i dosta toga što nismo čuli ili
što je apostrofirano u malo čudnoj optici – da se najblaže izrazimo – a
što savršeno korespondira s hukanjem na spomen imena onoga preds-
jednika koji je izveo Hrvatsku iz međunarodne izolacije, izborio joj
mjesto na svjetskoj sceni, utro joj put u Evropsku uniju i radikalnim
potezom preduhitrio mogućnost vojnoga udara, doslovno spasivši
još vrlo krhku demokraciju. Nije uopće spomenut antifašizam, jedan
od temelja današnje Hrvatske (ako je vjerovati Ustavu napisanom u
Tuđmanovo vrijeme, mada baš u tome kontekstu svakodnevna praksa
uvijek iznova demantira Ustav). Nije spomenuta Narodnooslobodilač-
ka borba kojoj Hrvatska zahvaljuje to što je Drugi svjetski rat završila
na pobjedničkoj strani (teško da je KGK na to mislila kada je hrvatski
narod opisala kao pobjednički), što je 1945. konstituirana kao država
(mada kao jedinica jugoslavenske federacije) i što je kao federalna je-
dinica sa statusom države, a sukladno Ustavu iz godine 1974., mogla
proglasiti neovisnost. Nije spomenut doprinos razvoju Hrvatske, ne
od jučer, ne od prije 50 ili 70 godina, nego kroz stoljeća, što su ga dali
pripadnici manjina, u prvome redu Srbi i Židovi. Koliko je to daleko
od nedavnog govora francuskog premijera koji je u Narodnoj skupšti-
ni u Parizu, osuđujući rastući antisemitizam, izjavio: “Bez uloge fran-
cuskih Židova Francuska danas ne bi bila ono što jest!” Ni Hrvatska
nije kroz povijest postala ono što je bila zahvaljujući samo Hrvatima.
Mora se, međutim, priznati da su za besprimjernu pljačku provedenu
pod firmom pretvorbe i privatizacije, a kojom je praktično uništena
egzistencijalna osnova Hrvatske, odgovorni (gotovo) samo Hrvati, i to
oni Hrvati kojima Hrvatska ne silazi s usana (dok se hrvatski novci
slijevaju u njihove džepove).
Nova predsjednica nije spomenula nijedno od zala što pritišću
zemlju čije je kormilo s takvom radošću preuzela u ruke. Da, korup-
ciju je spomenula. Podijeljenost društva i svoju očitu opredijeljenost
za samo jednu struju u tome društvu olako je otpisala porukom da se
trebamo odreći ideoloških podjela, jer one nikada nisu urodile ničim
dobrim, svjesno miješajući pojmove ideologija i svjetonazor. Jer anti-
fašizam kojega se ili ustručavala ili bojala spomenuti nije ideologija.
214 šesti dio
Mi
To je svjetonazor, i to onaj svjetonazor koji je polovicom 20. stoljeća

spasio svijet (ali ne i milijune pobijenih u logorima smrti i poginulih
na ratištima i u pozadini) od najvećega zla što ga je snašlo, od naci-
fašizma. Siromaštvo u kojemu grca sve veći broj građana Hrvatske
(pa, naravno, i Hrvatica i Hrvata) po kratkom je postupku stavila “na
čekanje” tvrdnjom, ničim obrazloženom, da će “Hrvatska biti bogata
zemlja jer nema ni jednoga razloga da to ne bude”. I, da, naznačila je da
će preuzeti ulogu zaštitnice svih, bez obzira (i) na spolnu orijentaciju,
što je opet i previše očiti ustupak Evropi od koje očekuje da joj zbog
toga sve drugo “progleda kroz prste”.
Pogleda li se popis pozvanih uzvanika, a već smo naznačili tko je
sve bio (pa nije teško pretpostaviti tko nije bio pozvan i nije bio) ne-
pogrešivo se dolazi do zaključka da je inauguracijom nove predsjedni-
ce Republike Hrvatske zapečaćena podjela društva, ali i da su retro-
gradne struje, koje jesu u manjini, dočekale svoj trenutak. To se mora
uvijek iznova govoriti: KGK nije izabrana svojom zaslugom, nego
zahvaljujući propustima svojega protukandidata i velikoj apstinenciji
glasača koji nisu nikako željeli svoj glas dati njoj (odnosno HDZ-u, jer
ona jest i ostaje HDZ, mada je formalno izašla iz stranke), ali nisu htje-
li produljiti ni agoniju Josipovićevog predsjedničkog mandata. Počelo
je, sve govori tome u prilog, razdoblje tiranije manjine nad većinom.
Zloslutno hukanje s Markovog trga zaista kao da sluti na zlo. I
mada je nova predsjednica bila razdragana time što je “granulo sunce
nad Zagrebom”, teško se oteti dojmu da se počeo spuštati mrak.
Davni (ili ipak)
aktualni razgovori
29. 6. 2015.
P
ripadam generaciji koja je naučila čitati. Pa što, reći ćete. Svat-
ko danas zna čitati (što, doduše, nije istina, čak ni u Hrvatskoj,
“zemlji znanja”). No, ja zapravo mislim na čitanje knjiga, ne na
surfanje po internetu, ne na googlanje, nego baš na ciljano čita-
nje s namjerom odabranih knjiga. Imam ih u mojoj privatnoj biblio-
teci podosta. Među njima i pet knjiga povjesničara (i to pravoga, a ne
priučenoga) Bogdana Krizmana koje se bave ustaškim pokretom, od
njegovih početaka do godina u emigraciji za koje je Krizman, kao uos-
talom i mnogi drugi, smatrao da su označile definitivni zalaz ustaštva.
Knjige su objavljivane u rasponu od 1980. do 1986. godine. Glavna im
je značajka da imaju vrlo malo izvorno autorskoga teksta. To su, na
tisućama stranica, dokumenti, bilo u izravnim navodima, bilo prepri-
čani, ali naravno uvijek s precizno navedenim izvorima, pa svatko tko
bi mogao doći u napast da nečemu ne povjeruje, može utvrditi iz ko-
jega je arhiva i iz koje države uzet citirani dokument i kako on izgleda
u izvorniku.
U drugoj od tih šest opsežnih knjiga zainteresirani čitatelj (ako
takav danas još postoji ili, bolje rečeno, smije postojati) naći će podat-
ke o prvom susretu ustaškog poglavnika Ante Pavelića (kojemu je do
toga susreta bilo iznimno stalo) s Führerom Trećeg (tisućugodišnjeg!)
Reicha, Adolfom Hitlerom i – prije toga – s ministrom vanjskih po-
216 šesti dio
Mi
slova Reicha, Joachimom von Ribbentropom (osuđen 1946. kao ratni

zločinac i smaknut). I tu priča postaje zanimljiva, pogotovo ako se gle-
da iz današnje perspektive. Ili mi se to tek priviđa, tko će znati. Da ne
bih ništa sugerirao, ili imputirao, naprosto ću prepisati dijelove onoga
što je Krizman naveo u svojoj knjizi. Moje se intervencije svode na
promjenu oblika slova tamo gdje mislim da valja nešto uočiti da bi se
naučilo, ili da se ne bi zaboravilo.
Šefu nacističke diplomacije bilješku za razgovor s Pavelićem
pripremio je njemački ambasador u Zagrebu Kasche (visoki časnik
SA, osuđen poslije rata u Jugoslaviji kao ratni zločinac i smaknut). Evo
dijelova te bilješke.
“Titula državnog vođe dra Ante Pavelića glasi ‘Poglavnik’ što na
njemačkom znači ‘poglavica’; njegov pokret – ustaše, pod njegovim je
neposrednim vodstvom. (...) U pregovorima od 4. VI. postignut je spo-
razum o preseljenju Slovenaca iz Štajerske i Koruške u Hrvatsku, odnosno
Srbiju i isto tako iseljenju Srba iz Hrvatske u Srbiju; Hrvati će iseliti 30.000
Srba više u Srbiju nego što će primiti Slovenaca iz Reicha. (...) Hrvatska
je priznala položaj Njemačke narodne skupine pod zaštitom Fuehrera.
(...) Pavelić je za prvoga župana u Srijemu imenovao Nijemca dra Elickera
sa sjedištem u Vukovaru. (...) Oružane snage NDH u ovom času imale bi
se sastojati od 15 do 20 potpuno formiranih bataljuna. (...) 13. lipnja,
na spomen-dan duhovnog oca Pavelićeva pokreta A. Starčevića, održat će
se velika smotra trupa.”
Imajući bilješku s tim i drugim podacima pred sobom, Ribben-
trop je 6. lipnja 1941. vodio razgovor s Pavelićem. I dalje prepisujem.
“Pavelić se Ribbentropu zahvalio na dobrim željama a također
za veliku pomoć koju je Njemačka ukazala prilikom stjecanja nezavisno-
sti NDH. Bio je godinama uvjeren da će svanuti dan nezavisnosti njegove
zemlje, kad Njemačka pobijedi svoje velike neprijatelje. (...) Hrvati mogu
korisno surađivati pri suzbijanju zavjereničke klike u Srbiji. Pavelić
raspolaže stručnjacima koji vrlo dobro poznaju prilike u Srbiji, a može
također staviti na raspolaganje potrebne dokumente. (...) Pavelić je
rekao da su pregovori (o granici) s Italijom u početku doista bili vrlo
teški. Bio je tada potpuno pritisnut uza zid i na kraju nije znao drugo
217 Tomislav Jakić
nego da zatraži razgovor s Duceom. Tako im je pošlo za rukom da ot-

klone teškoće, iako mora reći da ga novo razgraničenje ne čini sasvim
sretnim. (...) Na primjedbu šefa njemačke diplomacije da će NDH do-
biti manjinu od jedan i po milijun Srba, odgovorio je Pavelić da pitanje
neke srpske manjine prije 60 do 70 godina još nije postojalo. Tek njihovim
prelaskom u srpsko-pravoslavnu crkvu ti su dijelovi stanovništva po-
grešno učinjeni Srbima. Uostalom, Hrvatska će rado prepustiti Srbe sa
svog područja i za to prihvatiti Slovence, kao što je to i bilo već sugeri-
rano s njemačke strane. (...) Pavelić je izjavio da će Srbe odstraniti čim
Slovenci stignu. Pozabavio se, zatim, židovskim pitanjem i napomenuo
da samo u Zagrebu živi 12.000 Židova. Već su stupili na snagu zakoni
o Židovima (prvi, napominje Krizman, već 30. travnja 1941., dakle 20
dana po proglašenju NDH) i Židove će sve više iskapčati. (...) U zemlji
će postojati samo jedna stranka, ustaše, u koju će preuzeti ostale još
preostale grupice. Na religioznom polju (...) kod katolika niži je kler u
cijelosti uz Pavelićev pokret. Ali visoki katolički kler i nadbiskup Ste-
pinac raspoloženi su protiv ustaškog pokreta, no to njihovo držanje, pre-
ma Paveliću, nije nikako povezano s nekim prijateljskim osjećajima za Srbe
nego se može objasniti međunarodnom orijentacijom katolicizma.”
Poslije razgovora sa šefom diplomacije uslijedio je i susret s naci-
stičkim vođom, Adolfom Hitlerom. Prepisujem i dalje.
“Pavelić je Hitleru na samome početku izrazio zahvalnost NDH
za njenu postignutu nezavisnost. Hitler je uzvratio da je razvoj u Hr-
vatskoj uvijek pratio s velikim zanimanjem, budući da mu je osobno
hrvatski narod iz njegove mladosti vrlo dobro poznat. (...) Pavelić je
rekao (...) da je Fuehreru i njemačkom narodu osigurana najveća za-
hvalnost Hrvatske, jer se još u povijesti nije dogodilo da bi se bez pomoći
neke velike države mogao osloboditi neki mali narod. (...) Taj osjećaj za-
hvalnosti neće nikada presahnuti jer su Hrvati kao narod poslovično
vjerni. Hitler je na tom mjestu ubacio da mu je to vrlo dobro poznato.
(...) Srpsko pitanje – nastavio je Pavelić – postoji zapravo tek šezdese-
tak godina. Oni dijelovi stanovništva koji su tada prešli u srpsko-pravo-
slavnu crkvu, bili su pogrešno nazvani Srbima, iako su zapravo Hrvati.
Hitler je s tim u vezi spomenuo planove o preseljavanju stanovništva.
218 šesti dio
Mi
(...) Uostalom – ako hrvatska država želi biti sasvim solidna, mora se – na-
glasio je Hitler – pedeset godina voditi nacionalno netolerantna politika jer
iz pretjerano velike tolerancije u tim pitanjima nastaju samo štete. Pavelić
je s tim u vezi rekao da je za nj najteže pitanje predstavljala Dalmacija,
pitanje koje je hvala Bogu sada riješeno. (...) Pavelić je ustvrdio da se
Hrvati zato tako dobro slažu s Njemačkom narodnom skupinom jer
nisu – kako se to pogrešno tvrdi – Slaveni. Hrvati potječu od Gota i njima
je panslavistička ideja bila nametnuta kao nešto artificijelno. (...) Hi-
tler je posavjetovao Pavelića da sebi ne stvara preveliku vojsku. Bilo
bi znatno bolje – govorio mu je Hitler – ako bi imao manje brojne ali zato
potpuno naoružane i dobro izvježbane trupe (...) Pri kraju razgovora Pa-
velić je spomenuo još neka svoja iskustva s katoličkom crkvom. Na
primjer, hrvatski biskup (nadbiskup) dao mu je pouku da se može vla-
dati samo ako se što je moguće više popušta. Mladi župnik koji se tom
prilikom nalazio u biskupovoj pratnji i – kao mnogi mladi svećenici
– pripada ustaškom pokretu, učinio je na to nekoliko primjedbi koje vi-
sokom gospodinu nisu odgovarale. (...) Ni papa također – potužio se
Pavelić Hitleru – ne želi priznati Nezavisnu Državu Hrvatsku, budući
‘da su i na drugoj strani katolici’.
Na završetku posjeta, napuštajući područje Trećeg Reicha (kod
Brežica!) ustaški je poglavnik poslao brzojav njemačkom ministru
vanjskih poslova u kojemu zahvaljuje na toplom prijemu i doslov-
no kaže: “Nezaboravni 6. lipanj ostaje kamen međaš u povijesti hrvats-
kog naroda koji je sretan što može sa svojim snagama da služi ideji nove
Evrope.”
Idućega dana, i time završavam prepisivanje iz Krizmanove knji-
ge, Pavelić je poslao pismo Hitleru, prenoseći želju maršala Kvaternika
“da se hrvatske dobrovoljačke formacije upotrijebe u budućim vojnim ope-
racijama kako bi tako ponovo oživjelo njemačko-hrvatsko bratstvo u
oružju, koje se stoljećima potvrđivalo na svim ratištima Evrope. (...) U
povodu izbijanja rata između Velikonjemačkog Reicha i Rusije – piše
dalje Pavelić – hrabra hrvatska vojska obratila se ponovo svome vojsko-
vođi i zamolila ga da se smije boriti rame uz rame sa svojim njemačkim
drugovima. (...) Stoga je Poglavnik slobodan da ponovo iznese tu mol-
219 Tomislav Jakić
bu u ime hrvatskog naroda i njegovih oružanih snaga da bi i one dale u

žrtvama svoj doprinos – iako mali – novom evropskom poretku.”
Eto, zanimljivi razgovori iz nekih davnih vemena. Mada, a mož-
da mi se samo pričinja, neki naglasci kao da imaju i sasvim aktualan
prizvuk. No neka pametniji o tome prosuđuju. Ja tek čitam jer takvu
sam naviku stekao. Čitam knjige, da ne bi bilo zabune. A u knjigama
se svašta može naći. I podataka i poticaja za razmišljanje. Pa, evo, neka
i ovi ulomci budu – nekome možda ipak – poticaj za razmišljanje. I
neka svatko zaključuje za sebe – u svoja četiri zida, u svojem stanu,
kući ili dvorištu.

Nikada!
21. 9. 2015.
J
e li Hrvatska smjela postati plijenom radikalnih nacionalista, vrlo
često neskrivenih šovinista i njihovih neofašističkih (ustaških)
saveznika, pristiglih iz tzv. dijaspore? Nikada! Je li smjela biti pre-
puštena na milost i nemilost beskičmenjacima koji se okreću kako
vjetar puše, oportunistima i karijeristima svih boja i provenijencija?
Nikada! Je li Hrvatska smjela postati žrtvom pretvorbe i privatizacije
što su je – kao – uvele u žuđeni kapitalizam, a zapravo predale na plad-
nju kriminalcima i polukriminalcima, ratnim i mirnodopskim profi-
terima? Nikada! Je li se smjelo dogoditi da Hrvatsku iz jugoslavenske
federacije izvede čovjek koji će za jedne postati “otac nacije”, za druge
biti u najmanju ruku kontroverzna politička ličnost, a za ne tako rijet-
ke netko tko bi – da je poživio – sigurno završio pred Haškim sudom za
ratne zločine? Odgovoriti i na to pitanje s decidiranim “nikada” može
se učiniti previše tvrdim; mada ima mnogo razloga za upravo takav
odgovor.
Nikada? Sve se to, međutim, dogodilo. I još mnogo više. Istina
je da je teren za plimni val hrvatskoga nacionalizma, građenoga na
antisrpstvu i ustašonostalgiji, stvorio Slobodan Milošević svojom
velikosrpskom politikom. No ništa manje nije istina da se Hrvatska
mogla oduprijeti politici tadašnjeg Beograda na drugi način, bilo koji,
samo ne homogenizacijom nacije zasnovanom na mržnji prema dru-
gima i na rehabilitiranju zločinačke ustaške države. Istina je također
da je do tada jedina i vladajuća stranka, Savez komunista, već odavno
221 Tomislav Jakić
bila prožeta ljudima koji su partijskom knjižicom otvarali vrata što bi

im inače, temeljem njihovih (ne)sposobnosti, ostala zatvorena. No to
ne znači da je bilo nezaobilazno da godine 1990. upravo takvi ljudi,
koji su činili većinu u Savezu komunista, povedu najprije SK u izborni
poraz (temeljem izbornog zakona skrojenog tako da tzv. komunisti-
ma osigura pobjedu i ako ne budu najjača stranka na prvim višestra-
načkim izborima), a potom masovno preveslaju u stranku pobjednicu
i pretvore se iz gorljivih propovjednika marksizma-lenjinizma (o ko-
jemu pojma nisu imali) u ništa manje gorljive zastupnike nacionalno-
ga pod svaku cijenu. Istina je, napokon, i to da je u ratu na području
Hrvatske srpska strana (ne svi Srbi, ne srpski narod u Hrvatskoj, nego
oni pobunjeni) činila i strašne zločine i protjerivala hrvatsko stanov-
ništvo s područja koje je kontrolirala. Iz toga, međutim, ne proizlazi
da Hrvatska već godinama smije zatvarati oči (što je prije bilo politika
koja se skrivala, da bi sada postala javnom) pred isto tako nepobitnom
istinom da je i na hrvatskoj strani bilo zločinaca, da su se zločini pro-
tiv Srba događali (dijelom) i prije početka ratnih sukoba, u vrijeme
rata svakako (likvidacije u Osijeku i Sisku, da dalje ne idemo), ali i na-
kon završetka operacije Oluja koja je u očima aktualne predsjednice
“čista kao suza”.
Ova, za neke sporna, za neke i neprihvatljiva, razmišljanja po-
taknuta su odsutnošću bilo kakve ozbiljnije reakcije na javni apel više
od tri tisuće ljudi, među kojima su akademici, biskupi, bivši diplomati
(uključujući i ministra vanjskih poslova), ljudi s titulama profesora i
doktora znanosti s raznih institucija. Zatražili su od predsjednice Re-
publike kao vrhovne zapovjednice da se u oružanim snagama RH uve-
de ustaški pozdrav Za dom spremni! Ustaški i samo ustaški, jer priče
o starome hrvatskom pozdravu uvreda su za zdrav razum. Neće, do-
duše, biti uveden, zasad barem. Ali je li predsjednica, je li predsjednik
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, je li socijaldemokratski
premijer ili prva potpredsjednica vlade, je li kardinal ili biskupska ko-
misija Iustitia et pax, je li se itko usudio izreći toliko potrebne i jedino
moguće riječi najoštrije osude? Nitko! Dapače, predsjednik Hrvatske
biskupske konferencije iznio je skandalozni prijedlog da se o inicija-
222 šesti dio
Mi
tivi za uvođenje ustaškog pozdrava u OS RH građani izjašnjavaju na

referendumu; idući će prijedlog vjerojatno biti da se na referendumu
odlučuje želimo li živjeti u fašizmu (ustaštvu) ili u demokraciji. Kako
su stvari krenule, ne bi bilo ništa čudno. Napokon, je li itko imao sna-
ge izreći ono što se potpredsjednik njemačke vlade, vođa tamošnjih
socijaldemokrata (!) nije ustručavao reći, suočen s rastućim valom ne-
trpeljivosti prema nesretnim izbjeglicama iz Afrike i Azije? A Sigmar
je Gabriel rekao: “Ovo što se događa, to šteti ugledu Njemačke u svije-
tu, Njemačka time pokazuje svoje ružno lice.” Je li itko (osim nekih,
i to rijetkih, novinara) konstatirao kako zahtjev za uvođenjem usta-
škog pozdrava u OS RH, uz onaj o raspisivanju referenduma o tome,
šteti slici Hrvatske u svijetu i pokazuje “ružno lice Hrvatske”? Neki,
ali samo neki iz vodstva SDP-a, jesu. Inače: nitko! A to nam se lice pri-
jeteći ceri. I to ne od jučer. I to ne prikriveno.
Hrvatska mora biti država Hrvata. Svi ostali u njoj su gosti. Tom
se izjavom proslavila “političarka” koja je u međuvremenu dogurala
do statusa europarlamentarke. Usporedbe radi: “Tko nije državljanin,
moći će u Njemačkoj živjeti samo kao gost i na njega će se primje-
njivati zakonodavstvo što se odnosi na strance.” Tako kaže 5. točka
programskih načela Nacionalsocijalističke njemačke radničke partije
Adolfa Hitlera (izdanje iz godine 1937.). A prethodna točka definira
da državljanin može biti samo onaj koji je njemačke krvi. Nije u pi-
tanju prepisivanje. Riječ je o identičnom mentalnom sklopu. Šutnja
u suočavanju s ovakvim ispadima nikada se nije smjela ni dogoditi ni
dozvoliti.
Ili: crkveni velikodostojnici u gotovo svakome istupu posvuda
oko nas otkrivaju komuniste, udbaše, Jugoslavene; napadaju “nena-
rodnu”, pa i “zločinačku vlast”, što uključuje i nedavnu monstruoznu
optužbu za kanibalizam u Hrvatskoj. Po riječima jednoga biskupa, na-
ime, zakonski rok za pobačaj pomaknut je da bi se što više pobačenih
fetusa moglo koristiti za eksperimente, u kozmetici i za prehranu.
I opet – usporedba. “Od pokreta koji u novije doba djeluju i u našim
stranama na duhove te ih otuđuju vjerskom životu i Kristu, stalno je
komunizam najjači. On zapravo nije samo pokret, nego već potpuno
223 Tomislav Jakić
izgrađen nazor o svijetu, ali potpuno suprotan kršćanstvu, jer znači

ne samo otpad od njega nego otpad od Boga uopće.” Tako je u “pas-
tirskom pismu” godine 1944. (!) govorio umirovljeni krčki biskup dr.
Josip Srebrić, prizivajući pritom i ocjenu pape Leona XIII. koji je na
kraju 19. stoljeća komunizam označio kao “rušilačku kugu koja napa-
da samu srž ljudskoga društva i vodi ga u propast.” Kako su biskupi u
pravilu pismeni ljudi, nije isključeno da se u svojim tiradama protiv
vlasti inspiriraju tim davnim razmišljanjima, zanemarujući – naravno
– ono što govori i pokušava prakticirati aktualni Papa. No u svakome
slučaju u pitanju je isti mentalni sklop. Da on tako dugo ostane nepre-
poznat i da se nametne kao vodeći i neupitan, to se nikada nije smjelo
dozvoliti.
Reče nedavno čelnik najveće oporbene stranke u Hrvatskoj da
“bez istine o svojoj povijesti, nijedan narod ne može graditi sretnu
budućnost” te da je i “kultura sjećanja na žrtve dio identiteta svakog
naroda”. Savršeno točno. No, da se drži svojih riječi, onda bi uvaže-
ni stranački čelnik i bulumenta njegovih sljedbenika koji ponavljaju
slične fraze, ne misleći pritom na istinu o prošlosti, nego na laž o proš-
losti, da oni – dakle – zaista misle ono što govore, onda bi Hrvatice i
Hrvati morali znati i pojedinosti koje smo naveli. Onda bi morali znati
i imena fra Karla Ćuluma, Franca Groblera, fra Eugena Gujića, Karla
Ivančića, Dragutina Jesiha, Franca Orešnika ili Stjepana Rakocija, da
spomenemo samo neke. Sve su to katolički svećenici stradali od usta-
ške ruke. Njima se nikada, doista nikada ne odaje počast, Kaptol ih
ni u kojoj prilici ne spominje, njih je prekrio zaborav, baš kao i one
ne baš malobrojne svećenike koji su se pridružili Narodnooslobodi-
lačkom pokretu i u njegovim redovima uredno obavljali svoje sveće-
ničko poslanje. Umjesto toga, uvijek nas se iznova vodi do Jazovke i
Kevine jame, priča se o franjevcima iz Širokog brijega (bez navođenja
“sporednog” podatka da su oni mitraljezima tukli partizane prilikom
napada na to ustaško uporište). O Bleiburgu ovom prilikom nećemo.
No želimo li poznavati našu prošlost, onda moramo znati i jedno i dru-
go. Moramo znati činjenice. Da cijele generacije odrastaju lišene šansi
da saznaju (i) te činjenice, to se nikada nije smjelo dozvoliti.
224 šesti dio
Mi
Uporno se laže kako je Komunistička partija u Jugoslaviji poz-

vala na ustanak tek (!) nakon njemačkog napada na Sovjetski Savez
i kako su komunisti (i u Jugoslaviji) oduvijek zatirali vjeru i Crkvu i
maltretirali vjernike. Pogledajmo dokumente. Navest ćemo dva ci-
tata iz godine 1936. iz članka naslovljenoga Komunisti i katolici. Evo
prvoga: “Nije prošlo ni dvadeset godina od svršetka ‘posljednjeg’ sv-
jetskog rata – a rat je opet pred vratima. Približavanje te pošasti stavlja
u pokret sve društvene snage. Opredjeljuju se – za rat, ili za mir, za
fašizam, ili za demokratiju.” Dakle, godine 1936. jasni nagovještaj rata
i potrebe pripremanja za njega. A evo i drugoga citata iz istoga teks-
ta: “Na nas se okomila neman fašizma i rata. Ta opasnost potiskuje u
pozadinu sve ostalo. Zato komunisti pružaju ruku katolicima da za-
jednički istupaju protiv fašizma i rata – te najreakcionarnije sile, koja
jednako ugrožava narodne mase bez obzira na vjersku pripadnost,
političko uvjerenje.” Riječi su to čovjeka koji će se nakon pobjede u
Drugom svjetskom ratu, u susretu s hrvatskim biskupima, deklarirati
kao Hrvat i katolik, koji će postati jednim od najznačajnijih državni-
ka druge polovice 20. stoljeća, čije ime nose ulice i trgovi u nizu gra-
dova širom svijeta, a kojega se danas u Hrvatskoj provlači kroz blato
kao jednoga od deset megazločinaca u svjetskoj povijesti, Josipa Bro-
za Tita. I ako hoćemo poznavati našu prošlost, onda moramo znati i
to. Jer to su činjenice. I nikada se nije smjelo dozvoliti da te činjenice
budu potisnute, da budu falsificirane.
Idemo dalje: kler u Hrvatskoj godine 1941. u većini je, a po uputi
tadašnjeg nadbiskupa zagrebačkoga i prihvatio i pozdravio ustašku dr-
žavu, mada su njemački biskupi (te iste Katoličke Crkve) još tri godi-
ne prije toga jasno ustali protiv nacionalsocijalizma kojemu (zajedno
s talijanskim fašizmom) NDH duguje svoje postojanje. Njemački su
biskupi tada rekli i ovo: “Dokazivalo se na temelju rase i krvi da lič-
nost i život Isusa Krista protuslove ličnosti njemačkog čovjeka, kao
što su i glavne doktrine vjere, koju je On objavio, prednjoazijsko pra-
znovjerje koje je bilo narinuto germanskim plemenima, pošto ih se
potajno napalo… Konfesijama se navijestila borba do istrage, jer one,
kako se navodi, razdvajanjem njemačke narodne duše umanjuju ja-
225 Tomislav Jakić
kost njemačkoga bića… Hoće da istisnu Krista i da na njegovo mjesto

stave ‘njemačkoga boga’.” Njemački bog – Majka božja, kraljica Hr-
vata? Gotovo neizbježna usporedba koja potvrđuje samo jedno: da
nacionalizam ne preza ni od svojatanja vrhunaravnih bića i njihovog
pretvaranja u instrumente prizemne politike i političke propagan-
da. I nesporno je da je i tu u pitanju isti mentalni sklop: totalitarni i
autoritarni koji će, doduše licemjerno, naricati nad žrtvama jednoga
autoritarnog režima (koji je dokazano bio različit od svih onih u istoč-
noj Evropi, uključujući SSSR). Žrtve onoga drugoga tek će spomenuti
– reda radi – ostajući u svojoj osnovi ono protiv čega se navodno bori:
totalitaran i autoritaran. Jer samo takav može postaviti granicu osob-
ne slobode na razinu prava da se ono što se misli kaže u svojem stanu,
kući ili dvorištu, ali javno – ne. Da dotle dođemo, da se ovakvo ogra-
ničavanje javnog iznošenja osobnih uvjerenja može bez iole spomena
vrijedne reakcije nagovještavati, to se nikada nije smjelo dogoditi.
Kao ni da se ponovo probude nikada potpuno zatomljeni an-
tisrpski sentimenti zasnovani na grubom (i netočnom) izjednača-
vanju srpskog naroda s pobunjenim Srbima u Hrvatskoj. Do koje je
mjere cilj hrvatske politike bio drastično smanjivanje broja Srba u
Hrvatskoj (višestoljetnih starosjedilaca), o tome govore snimljene i
sačuvane (usprkos pokušajima naknadnog cenzuriranja) izjave on-
dašnjeg predsjednika Republike Hrvatske (uključujući i one što ih je
davao prilikom prolaska tzv. Vlaka slobode na pojedinim kolodvori-
ma, poput: “Još ih ima, od sedam sudaca u ovom gradu, petero su Srbi”
ili ”Tako su brzo pobjegli da ni prljavo rublje nisu ponijeli”). Sve je
počivalo na premisi: mada živimo u istoj državi, mi nismo kao oni, a
oni nisu isto što i mi. Usporedbe radi, evo i ovdje jednog citata: “Neki
opet drugi gospodin me je (…) zabrinuto upozoravao, kako sve to s
tim građanskim ratom nije dobro, jer da on guta veoma mnogo života
našega svieta. Poznavajući mišljenje dotičnog gospodina ugodno sam
se iznenadio, da je i on jednom progledao i da je počeo voditi brigu o
izgubljenim hrvatskim životima. Nažalost, moje iznenađenje brzo je
prešlo u razočaranje, jer je dotični gospodin zbrajao sve mrtve na obje
strane. (…) Njega brine što i ti urotnici moraju ginuti jer su za njega
226 šesti dio
Mi
i ti ‘naš sviet i naš narod’.” E, pa, nemojte sada napraviti pogrešku i

pomisliti kako je to izrekao neki od, kako ih zovu, stožeraša ili šatora-
ša. Ni govora! Citat je to iz jednoga od pisama “hrvatskim intelektu-
alcima” koje je godine 1944. objavio rektor endehazijskog Hrvatskog
sveučilišta, prof. ing. Stjepan Horvat. A budući da je gotovo isključeno
da se u raznim stožerima i šatorima čitaju njegova Pisma hrvatskim
intelektualcima, onda se nameće samo jedan zaključak: u pitanju je
opet isti mentalni sklop. I da se taj mentalni sklop iz dana u dan sve
agresivnije (a bez otpora iz upravo onih sredina iz kojih bi s razlogom
takav otpor trebalo očekivati) nameće cijelome društvu, to se nikada
nije smjelo dozvoliti.
Prije no što se na pisca ovih redaka okome razni desni “intelek-
tualci i znanstvenici”, dežurni inženjeri ljudskih duša i neoustaške
okamine, da parafraziramo izraze kojima ovoga autora takvi poneka-
da časte, samo jedna, zaključna i sve prije nego nebitna napomena:
sve se ovo nije smjelo ni dogoditi ni dozvoliti, ali kada to konstatira-
mo, onda ne pozivamo na nedemokratsko rješavanje stvari. Upravo
suprotno! Građani u rukama imaju moćno oružje: svoj glas na izbori-
ma. Izbori će za koji mjesec. I ono što se sada zaista ne smije dozvoli-
ti to je da većina podlegne nacionalističkim mitovima i lažima ili da
nasjedne na nekakav treći put što ga nude isluženi političari koji su
uredno i udobno odradili svoje mandate, a da nisu ni prstom maknuli
kako bi spriječili sunovrat kojemu svjedočimo i kojemu se pokušalo
postaviti kočnicu samo u razdoblju između 2000. i 2010, uglavnom
samo s jednoga mjesta u državi. One koji se izdaju za lijeve treba ob-
vezati, podršku njima na izborima treba uvjetovati, ali je onda i dati.
U suprotnome, izraz “nikada” možemo brisati iz hrvatskoga jezika jer
dogodit će se sve što se nikada nije smjelo, a ne bi se ni smjelo dogodi-
ti. Na biračima je da kažu svoje. Na šutljivoj je većini, koja nesporno
postoji, da napokon progovori. Dok definitivno ne bude kasno.
Sat doduše još otkucava, ali ne gurnemo li kazaljke prema napri-
jed, one se nikada neće pomaknuti, nego će se vratiti unatrag. Sa svim
kobnim posljedicama toga vraćanja.

Ja se znam prekrižiti...
12. 4. 2016.
N
ije tome tako davno, dobro pamtim, a sjetit ćete se valjda i vi,
kada je čelnik najveće stranke aktualne vladajuće koalicije
razdragano izjavio da, eto, Hrvatska napokon na svim ključ-
nim pozicijama u vrhu države ima ljude koji znaju kako se
treba prekrižiti kada uđu u crkvu.
I tada sam, a rekoh, nije tome davno bilo, shvatio da je postavljen
novi, apsolutni kriterij za dolazak na ključna mjesta u državi: čovjek
se mora znati prekrižiti kako treba kada uđe u crkvu.
U trenutku slabosti, a možda je to bio i san – nisam siguran, po-
mislio sam da bih, u skladu s tim kriterijem, ja – baš ja – bio idealan
kandidat. Za što? Pa dobro, ne bih ja baš cjepidlačio. Može to biti i
mjesto predsjednika Republike, može ono predsjednika Sabora, a ne
bih isključio ni predsjednika Vlade. Učinilo mi se to potpuno realnim,
uzimajući u obzir razdraganu, čak samozadovoljnu izjavu političara
kojega moramo – sviđao se on nama ili ne – shvatiti itekako ozbiljno,
da ne kažem: kojega se moramo bojati. Pa kada je On presretan što u
državnom vrhu napokon imamo ljude “koji se znaju prekrižiti kako
treba kada uđu u crkvu”, tko sam ja da se na taj, koliko javni toliko i
neformalni, natječaj ne javim?
Jer ja se prekrižiti znam. I to baš onako kako treba. Od kada pam-
tim. A što bih još mogao navesti u prilog svojoj kandidaturi, uzima-
jući u obzir ono što je u današnjoj Hrvatskoj toliko važno, prevažno
dapače?
228 šesti dio
Mi
Mogao bih, naravno na prvome mjestu, reći kako sam se, od kada
znam za sebe, deklarirao kao Hrvat (što se može provjeriti uvidom u
sve dokumente, one prije 1990. i one nakon te prijelomne godine),
mada bi oni vični brojenju krvnih zrnaca našli razloga da mi ospore
pripadnost hrvatskome narodu. Mogao bih tome dodati, a to je izni-
mno važno, da sam kršten u rimokatoličkoj vjeri, što se također može
provjeriti uvidom u dokumente, te da to nikada nisam ni tajio. Pa bih
onda mogao dometnuti da sam pohađao vjeronauk u samostanu uz
crkvu sv. Vinka u Frankopanskoj ulici u Zagrebu u vrijeme kada to
i nije bilo previše popularno, da sam prvu pričest primio u crkvi sv.
Blaža u današnjem Prilazu Djure Deželića, te da sam potvrdu (firmu)
dobio – zahvaljujući prijateljstvu mojega oca (koji je osobno poznavao
i kasnijeg kardinala Stepinca) s tadašnjim pomoćnim biskupom zag-
rebačkim, dr. Josipom Lachom – u posebnom obredu u sakristiji zag-
rebačke prvostolnice. I svakako ne bih ispustio pojedinost koja bi me
učinila gotovo herojem u očima svih zadrtih desničara: tzv. krizmani
kum bio mi je Nijemac, nekadašnji pripadnik Waffen SS-a koji se borio
protiv Sovjetskog Saveza na Istočnoj fronti.
E, sada, morao bih priznati i jedan (ali veliki) grijeh: mea culpa,
mea maxima culpa. Jer kandidat ne bi trebao lagati u oči onima čiju
podršku traži (ili sam ja možda prekonzervativan, pa ne idem s du-
hom vremena?) Tek, priznao bih: u crkvu sam prestao odlaziti nakon
1990. (mada sam kao čovjek na čelu informativnog programa Hrvat-
ske TV inicirao i organizirao prvi prijenos polnoćke iz katedrale, ali i
božićnog bogoslužja iz pravoslavne crkve na Preradovićevom trgu –
ovo potonje bilo je tada i nikada više). Što me navelo na taj grijeh?
Naprosto to što sam bio svjedokom pretvaranja crkve u moćnu poli-
tičku organizaciju s nerijetko pogubnim utjecajem, a pogotovo to što
sam vidio kako se u prve redove u crkvama guraju oni koji su do ju-
čer bili spremni prozvati drugoga i samo zbog toga što je ušao u crkvu
(i koji zaista nisu znali kako se treba prekrižiti). Grešan sam postao
shvativši kako je Crkva u Hrvatskoj zaboravila Kristove riječi: “Ovo
je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio!” (Iv
15, 12). Ta crkva čija sam bogoslužja i sve politiziranije propovijedi
229 Tomislav Jakić
prestao pohoditi, Kristovim se riječima sigurno nije vodila; baš kao

što se danas ne vodi ni riječima njegovog namjesnika na Zemlji, pape
Franje. Od tada striktno dijelim vjeru od crkve. I tako se ponašam. Ali,
kao što rekoh, prekrižiti se “kako treba”, to znam, baš kao i izmoliti
Očenaš i Zdravo, Marijo. I zato mi se učinilo, no možda je to bio tek
san, kako bih bio pogodan kandidat. No, čiji?
Nikada članom ni jedne političke stranke nisam bio, ni one je-
dine iz “onih vremena”, ni bilo koje od sadašnjih. Stranke me, dakle,
kandidirale ne bi, pa čak ni ona (pogotovo ona ne!) kojoj je toliko va-
žno, prevažno dapače, da se ljudi na čelnim pozicijama u državi (još
uvijek sekularnoj, ako mi nije promakla neka promjena Ustava) znaju
prekrižiti “kako treba kada uđu u crkvu”. U čije bih se ime, dakle, mo-
gao kandidirati, razmišljao sam dalje, i zaključio da bi iza moje kan-
didature po logici stvari trebao stati dobar dio moje generacije i još
nekoliko generacija onih koji su na svojim plećima iznijeli teret podi-
zanja Hrvatske i njezinog pretvaranja (u sklopu, ali ne u lancima Ju-
goslavije) u relativno prosperitetnu, srednje razvijenu državu, kakva
je bila u proljeće godine 1990. Tvrdnju o upravo takvoj Hrvatskoj po-
dupiru činjenice koje se može demagoški odbacivati i prešućivati, ali
koje se ne može poništiti. A te činjenice govore same za sebe. Kandi-
dirao bih u ime onih koji odbijaju pljunuti na svoju prošlost i na ono
što su u toj prošlosti pošteno radili, u ime svih prezrenih, odbačenih
i poniženih izjavom čelnika najveće stranke vladajuće koalicije, kako
u današnjoj Hrvatskoj nema mjesta za one vrijednosti koje su nešto
značile do godine 1990. Jer mi smo te vrijednosti gradili, mi smo ih
stvorili, a bezdušno su ih u kriminalnoj privatizacijskoj i pretvorbenoj
pljački uništili oni koji bi htjeli danas propisivati kakva Hrvatska tre-
ba biti. I još više od toga: što Hrvati i građani Hrvatske smiju i moraju
misliti i govoriti.
Da objasnim onima kojima nije jasno o čemu govorim, o kakvim
to vrijednostima trabunjam, kada mi znamo da do godine 1990. ni-
šta nije vrijedilo. Pa, eto, govorim na primjer o razvijenoj industriji
koja je opstajala i u uvjetima tržišne utakmice (jer Jugoslavija, pa i
Hrvatska u njoj, nije imala plansku privredu sovjetskoga tipa), govo-
230 šesti dio
Mi
rim o poljoprivredno-industrijskim kombinatima koji su i nas hrani-

li i izvozili (pa u to vrijeme niste mogli vidjeti ljude koji kopaju po
smeću tražeći hranu, iako nismo imali bogat izbor hrane kakav nam
danas nude inozemni trgovački lanci). Prisjećam se dalje školstva u
kojemu su (u golemom broju novoizgrađenih škola, kao i na novim
sveučilištima) obrazovani ljudi koji su, ako su i kada su odlučili živjeti
u inozemstvu, ostvarivali tamo u pravilu zavidne karijere (mada im
se danas imputira da su im bili usađeni “komunistički čipovi”). I ne
mogu nikako zaobići zdravstveni sustav koji je počivao na konceptu
javnoga zdravstva svjetski priznatog Andrije Štampara, sustav koji je
kroz obavezno zdravstveno osiguranje i kroz mrežu zdravstvenih do-
mova i ambulanti (od kojih je golem broj nakon godine 1990. ugašen)
bio dostupan svim građanima. I moram spomenuti, jer jedni ne znaju,
a mnogi se prave kao da su zaboravili, da su i školovanje i zdravstve-
na zaštita bili dostupni svakome bez posebnih novčanih naknada. O
čemu bih još mogao govoriti? Na primjer o razvijenom izdavaštvu,
o knjigama koje su se tiskale u tiražama što su danas nezamislive, o
kinematografiji što je proizvodila filmove od kojih su neki požnjeli i
svjetsku slavu, o medijima koji su – u usporedbi s današnjima – bili na
zavidnoj visini i koji su ispunjavali tri osnovne funkcije: informirali
su, obrazovali su i zabavljali su (i to baš tim redom). Mogao bih spo-
menuti i novinsko-izdavačku kuću Vjesnik, u ono vrijeme najveću na
Balkanu (a danas samo uspomenu, i to za one duljeg pamćenja).
Eto, sve su to stvari kojih se sjećam kao vrijednosti iz razdoblja
prije godine 1990. I naravno antifašizma za koji, ako je vjerovati naja-
vama, u današnjoj Hrvatskoj neće biti mjesta (izmišljen je magloviti
pojam antitotalitarizma kako bi se fašizam i komunizam mogli svesti
na jednaka zla). E, taj je antifašizam doista bio jedan od temelja i on-
dašnje Hrvatske koja je znala (i htjela) razlikovati između onih koji su
se u Narodnooslobodilačkom ratu (pod vodstvom komunista, to se ne
može prešutjeti) digli u obranu slobode, te onih koji su pali kao žrtve
naci-fašizma na jednoj strani i onih koji su odabrali služenje okupa-
torima, politiku koja nije bila ništa drugo nego zločin i borba protiv
većine vlastitoga naroda, na drugoj strani. Na toj ocjeni činjenica da je
231 Tomislav Jakić
u ustaškoj državi izdana Hrvatska enciklopedija, ili da je snimljen prvi

hrvatski igrani film, ne mijenja ama baš ništa.
Eto, u ime svih koji se sjećaju tih vrijednosti, koji ih i danas sma-
traju vrijednostima (mada su mnoge izgubljene), u njihovo bih se
ime mogao kandidirati. Ne bih pri tome navodio stvari što bi u sva-
koj uređenoj, normalnoj, demokratskoj državi bile itekako važne, čak
presudne, jer ovdje nisu!
Ne bih ni pokušao spomenuti kako se nikada nisam ni kla-
njao ni priklanjao, mada nam se ta ustaška formula (ili se prikloni ili
se pokloni) nudi upravo danas. Jer to govori o karakteru, a koga još
zanima karakter. Ne bih se usudio ni natuknuti da sam studij prava
završio na Sveučilištu u Zagrebu s prosječnom ocjenom koja me u ono
vrijeme pozicionirala među najbolje studente Pravnoga fakulteta. Ta
koga bi to moglo zanimati u vrijeme kada se diplome kupuju, a ma-
gistarski radovi prepisuju? Ne bih, razumije se samo po sebi, ni riječi
prozborio o tome kako sam svoj novinarski posao obavljao pošteno
i profesionalno, sukobljavajući se povremeno s meni nadređenima,
gubeći i neke bitke s njima, ali ne savijajući kičmu. Pa onda ne bih,
naravno, naveo ni to da sam dobitnik godišnje nagrade Društva novi-
nara Hrvatske (tako se tada zvalo) – Zlatno pero, te da sam kroz neko-
liko godina dobivao – zahvaljujući glasovima onih za koje sam radio,
gledatelja – Zlatne vijence popularnosti, nagradu za najpopularnijeg
televizijskog novinara. Jer to bi značilo da sam bio cijenjeni profesio-
nalac, a kome bi mogao danas trebati takav čovjek u zemlji u kojoj je
najbitniji kriterij da se obnašatelji najviših državnih funkcija “znaju
prekrižiti kako treba”?
Ne bih nikome ni obrazlagao svoju poziciju u odnosu na hrvat-
sku državu, jer ona je jasna i čista. Bio bi to jalov posao. Da predusret-
nem svaku moguću (namjernu, naravno!) zabunu oko toga: nikada
nisam bio protiv činjenice postojanja samostalne hrvatske države, ali
mi isto tako nikada nije bilo svejedno kakva će ta država biti. A pros-
tor za sumnje o njezinoj orijentiranosti otvoren je još u kampanji
uoči prvih višestranačkih izbora, pojačan prvim potezima nove vlasti
(uzimanjem Srbima svojstva konstitutivnog naroda, prisiljavanjem
232 šesti dio
Mi
Srba, ma gdje bili, da potpisuju izjave lojalnosti – često u ponižava-

jućim okolnostima, otpuštanjima Srba i članova Saveza komunista,
ako se nisu na vrijeme preorijentirali, pa i fizičkim likvidiranjima) i
zapečaćen otvorenim koketiranjem s ustaštvom i rehabilitiranjem
ustaške zločinačke države, odnosno umanjivanjem i relativiziranjem
njezinih zločina (dovođenjem iz dugogodišnje emigracije istaknutih
prvaka ustaškog pokreta, grubom revizijom povijesti kroz medije, a
pogotovo obrazovnim programom), te neskrivenom netolerantnošću
prema svima koji nisu hrvatske nacionalnosti (u prvome redu, zna se
prema kome). To sve ne mijenja apsolutno ništa na nespornoj činjeni-
ci da se dio Srba u Hrvatskoj, pod utjecajem Slobodana Miloševića i uz
pomoć degenerirane Jugoslavenske narodne armije, pobunio i doveo
dijelove državnog teritorija pod svoju kontrolu. Vraćanje tih dijelova
u hrvatsko državno područje bilo je, međutim, povezano s koliko po-
taknutim toliko i toleriranim bijegom iz Hrvatske oko 200.000 Srba,
što je bilo – od Tuđmana na dolje – zlurado pozdravljeno. Jer to i jest
bio cilj: Hrvatska bez Srba, odnosno kako je sam Tuđman javno rekao:
svođenje broja Srba u Hrvatskoj na otprilike 3%. I bilo je povezano sa
zločinima nad preostalim Srbima. To se niti može, niti smije porica-
ti, ma koliko da se uporno gura pod tepih. Eto, da bi i to bilo do kraja
jasno.
Ne bih se, pogotovo sada na vrhuncu kampanje protiv njega (a
zapravo načela kojima se vodio u svojoj politici) hvalio time da sam u
vrijeme mandata predsjednika Stjepana Mesića bio (s izuzetkom od
godinu i po na kraju prvoga mandata) njegov savjetnik za vanjsku po-
litiku. Surađujući s njime na izvođenju Hrvatske iz međunarodne izo-
lacije u koju ju je bacila Tuđmanova politika, na pretvaranju Hrvatske
u prihvatljivog i prepoznatljivog partnera na međunarodnoj sceni (ne
samo u Evropi!), radio sam (i nitko me ne može uvjeriti u suprotno!)
na korist Hrvatske. Ali, može li to zanimati one i onakve koji punim
grlom govore o svojim zaslugama za Hrvatsku, a u stanju su javno
priznati da na državnim funkcijama rade – naravno – za svoju korist?
Eto, dakle, razloga zbog kojega se ni time ne bih hvalio.
233 Tomislav Jakić
A zašto bih se onda i u čije ime uopće i kandidirao, ako sve ono
što me objektivno može učiniti pogodnim kandidatom nije važno, a
važno je samo da se “znam prekrižiti kako treba kada uđem u crkvu”?
Učinilo mi se da bih se kandidirao ne samo u ime svoje nego i u ime
mnogih koji su omogućili da Hrvatska postane “vreća bez dna” koju
već gotovo tri desetljeća prazne, puneći svoje džepove, oni koji se zak-
linju u hrvatstvo. Prisnilo mi se da bih se kandidirao u ime onih koji
nisu bježali od odgovornosti ni od težine izazova što su stajali pred nji-
ma, onih koji su bili spremni ostvarivati i nemoguće ili, kako se tada
govorilo, jurišati na nebo. Zaboravio sam i na okruženje u kojemu ži-
vim. Zaboravio sam da Hrvatska, čast izuzecima (jer to su još uvijek
samo izuzeci), šuti. Ta građanska, civilizirana, evropska Hrvatska spa-
va, pravi se mrtva ne bi li tako možda preživjela.
A onda me definitivno u stvarnost vratio slučajni susret u sre-
dištu Zagreba. Da, ni tome nije bilo davno, tek je nekoliko tjedana
prošlo, sjedio sam na Britanskome trgu pijući kavu kada se pored
mene zastavi nepoznat čovjek i kaže: “Čitam Vaše članke. Krasni su.
Ali, znate, moram Vam reći, mi smo izgubili. Ovo su divljaci s kojima
se mi ne znamo nositi!” I što sam mogao, nego da mu kažem: “Znam,
imate pravo, jasno mi je da smo izgubili.”
Kada sam to izgovorio, shvatio sam da sam izrekao istinu. Grubu
i bolnu, ali istinu. Da, izgubili smo, i ja i svi oni koji odbijaju poreći
svoju prošlost, koji znaju da je ta prošlost temelj ovoga što imamo da-
nas, koji su odbačeni samo zato što su ostali svoji, samo zato što ne
pristaju na brisanje i prekrajanje one povijesti što su je sami stvarali. U
njihovo bih se ime kandidirao, ali istina je da smo mi izgubili. Koliko
god da je istina kako se i oni koji su izgubili imaju pravo boriti!
Da se kandidiram, kandidirao bih se – u ovoj državi i u prilikama
u kojima živimo – prvenstveno zato što znam kako se treba prekrižiti
kada uđem u crkvu i zato što to nisam naučio jučer, zato što ne pripa-
dam onima koji su tek nakon godine 1990. morali učiti što su. Ja znam
što sam i tko sam od kada slobodno mislim (a to sigurno nije tek od
godine 1990). Znam da se nisam ni klanjao ni priklanjao, a nisam imao
ni potrebu svoju prošlost uljepšavati izlaskom iz ove ili ulaskom u onu
234 šesti dio
Mi
političku stranku, odricanjem od ideja i načela u koje sam vjerovao i u

koje vjerujem i dalje. Ne, sve to meni ne treba. Moja generacija, onaj
njezin dio koji je ostao vjeran samome sebi, i ja kao njezin pripadnik,
učinili smo ono što smo znali i onoliko koliko smo mogli. U to, da ne bi
bilo nikakve zabune, uključujem i one sudionike Domovinskog rata
koji su nesebično otišli na branik domovine, ne tražeći za sebe ništa –
ni onda, ni danas. A danas, prema svemu sudeći, svi mi trebali bismo
ponovo spašavati Hrvatsku.
Zajedno, a ja to zajedništvo ne vidim. I zato, mada se prekriži-
ti znam, ja se kandidirati neću. Za što da se kandidiram? Ja? Ovdje?
Danas?
3 Jasenovca
i 2 Hrvatske
28. 4. 2016.
D
a se odmah razumijemo: niti je ovdje riječ o onoj nakaradnoj
i apsolutno ničime dokazanoj tezi nekih “povjesničara” o
trostrukom logoru u Jasenovcu, niti o onome što se u vrije-
me Drugoga svjetskog rata skrivalo iza hrvatskoga imena,
blateći ga, i o današnjoj Republici Hrvatskoj. Ne, ovdje govorimo o
nečemu drugome: ponajprije o tome da su, prvi put otkako se to radi
u samostalnoj hrvatskoj državi, održana tri komemorativna skupa na
mjestu nekadašnjeg zloglasnog ustaškog koncentracijskog logora, da
na onome skupu na kojemu su bili predstavnici Države (vlasti) nije
bilo predstavnika organizacija što okupljaju predstavnike i potomke
naroda-žrtava, Srba, Židova i Roma; a potom govorimo o tome kako
je ta trojnost komemoriranja zlokobni pokazatelj sve veće podijelje-
nosti društva u hrvatskoj državi, podijeljenosti što je na rubu otvore-
ne konfrontacije,
Židovi i Srbi objasnili su svoje odbijanje da sudjeluju u službenoj
komemoraciji činjenicom da se uporno ne mijenja postav muzeja u
Jasenovcu koji je, od samoga postavljanja, kontroverzan. Upozorio je
tada na to i ondašnji predsjednik Republike riječima da će se uspješ-
nost postava mjeriti činjenicom hoće li mladi ljudi, koji o Jasenovcu
ne znaju ništa, nakon obilaska muzeja shvatiti što se tamo doista do-
gađalo. Neće, smatraju danas mnogi, ne bez argumenata. Drugi je raz-
236 šesti dio
Mi
log nedolaska predstavnika naroda-žrtava (predstavnik Roma nije im

se priključio, mada će se pojaviti na trećoj komemoraciji) tolerantnost
vlasti prema jačanju neofašističkih (ustaških) tendencija u društvu,
kao i prema sve prisutnijem povijesnom revizionizmu koji jednoga
od svojih najprominentnijih zastupnika ima i u redovima aktualne
vlasti. Židovsko-srpskom bojkotu nakon nekoliko se dana priključio
i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.
Poruka je bila i više nego jasna, ali ne manje jasna bila je i nespre-
mnost aktualne vlasti da je čuje, shvati i prihvati. Uz izražavanje
“žaljenja” zbog toga i uz pomalo prijeteći poziv onima koji su rekli
kako neće doći da “još jednom razmisle o tome što rade”, obogaćeni
smo i konstatacijom s vrha Hrvatskog sabora da će u Jasenovcu biti
jedna komemoracija i dvije proslave (?!), ali i višekratno ponovljenom
tvrdnjom kako proboja logoraša u travnju 1945., događaja o kojemu
postoje krajnje konkretna i jasna svjedočenja i koji se svakoga trav-
nja komemorira, naprosto nije bilo. A zapravo, to i ne treba čuditi. Jer
oni koji cijeli jasenovački logor (kao i zločinački karakter ustaške dr-
žave) smatraju mitom i proizvodom jugokomunističke propagande
naprosto su morali barem pokušati uništiti, negirati i taj događaj koji
na mjestu nekadašnjeg koncentracijskog logora svake godine okup-
lja stotine i tisuće ljudi. No, očito još pod dojmom posjeta američkog
izaslanika, nakon kojega se državnom vrhu naglo prosvijetlila pamet,
pa je spoznao zločinačku narav tzv. NDH, vlast ipak nije imala hra-
brosti otkazati službenu komemoraciju.
Postavljena je stoga scena za tri komemoracije koje su na gotovo
zastrašujući način potvrdile duboku podijeljenost hrvatskog društva,
podijeljenost koju nameću upravo oni koji se licemjerno kunu u pri-
vrženost zajedništvu, smatrajući, međutim, pod zajedništvom prista-
janje na svoje pozicije (a te su, barem u odnosu na Drugi svjetski rat,
takve da ih ni Židovi ni Srbi ni antifašisti, bez obzira na to koje naci-
onalnosti, ne mogu prihvatiti). Prvu su komemoraciju održale žido-
vske organizacije, ograničavajući se isključivo na vjerski obred.
Druga je bila ona službena, sramotna i licemjerna od početka do
kraja, uključujući i činjenicu da je omogućeno postavljanje vijenca
237 Tomislav Jakić
svim žrtvama Jasenovca između 1941. i 1951. (dakle, službeni je proto-

kol komemoracije prihvatio mit, jer to jest mit, o logoru smrti, komu-
nističkom naravno, koji je u Jasenovcu postojao sve do godine 1951).
Okupilo se po lijepom vremenu, uz izravni prijenos na javnoj televi-
ziji, gotovo sigurno ne slobodnom voljom, nekih dvjestotinjak ljudi
(uključujući i školsku djecu). I bila je to svojevrsna smotra onih koji
niti su dosad u Jasenovcu bili, niti im je padalo na pamet tamo otići,
uključujući i neke otvorene i eksponirane apologete ustaške države
koja je baš tu, u Jasenovcu, utamničavala i masovno likvidirala ljude
samo zato što su bili “pogrešne” nacije ili vjere, ili što su se usuđivali
drugačije misliti. No, disciplina je disciplina, a “vlast obvezuje” (pa i
na neugodne poteze) i svi su oni, bez obzira na to što su govorili dan
ranije, ili što će reći već sljedećega dana, tamo uredno stajali, glumeći
prilično neuspješno tronutost. Govora nije bilo, ali ne zato – kako su
tvrdili – što oni ne žele politizirati žrtve, nego zato što ne žele i nikada
i neće htjeti iskreno se pokloniti žrtvama režima koji je u njihovim
očima bio hrvatski i samo hrvatski (bez obzira na to kakav je inače
bio), a neće ni htjeti izreći osudu toga režima. Pa zar bi tako nešto
trebalo očekivati – evo samo jednoga primjera – od potpredsjednika
Hrvatskog sabora, viđenoga na čelu kolone od nekoliko tisuća pros-
vjednika koja je, nije tome davno, mirne građane Zagreba upoznala
s pozdravom Za dom – spremni! (naravno, starim hrvatskim pozdra-
vom, a nikako pozdravom koji je korišten samo i jedino u vrijeme
mračne četiri godine ustaške vlasti)?
Prošao je, dakle, i taj vašar licemjerja, ta otvorena uvreda svim
žrtvama fašizma i svim antifašističkim borcima, vrijeme se pogoršalo
i došla je nedjelja 24. travnja, za kada su komemoraciju zakazali Savez
antifašističkih boraca i antifašista (SABA) u suradnji sa Srpskim naro-
dnim vijećem, Ligom antifašista Hrvatske i jednom romskom organi-
zacijom, kao i s organizacijama civilnoga društva. I dogodilo se ono što
će jednoga dana, trebalo bi se barem nadati, biti u nekim povijesnim
udžbenicima budućnosti upisano kao “čudo Jasenovca”. Pod oblačnim
nebom, uz ledeni vjetar što je brisao livadama na kojima su nekada
stajale logoraške barake, formirala se zaista impozantna kolona sjeća-
238 šesti dio
Mi
nja kakva nije viđena otkako postoji neovisna hrvatska država. Bilo
je tu sasvim sigurno više od dvije tisuće ljudi. Formirala se ta kolona
i krenula, na čelu s drugim predsjednikom Republike Hrvatske i po-
časnim predsjednikom SABA-e. Uz njega još jedan predsjednik, onaj
treći, donedavni premijer, nekolicina dojučerašnjih ministara i veći
broj saborskih zastupnika, naravno oporbenih. Kretala se ta kolona,
vjetrom šibana, kolona Hrvatske kakva bi trebala biti, prema spome-
niku, Kamenom cvijetu. Već sama činjenica okupljanja tolikog broja
ljudi, nazočnost dvojice bivših predsjednika i jednoga premijera, bila
je poruka koju – ma koliko im neugodna bila – vladajući nisu mogli
prečuti.
Baš kao što nisu mogli prečuti ni govor drugoga predsjednika
koji je, na sebi svojstven način, nekoliko puta prekidan aplauzom
okupljenih, stvari postavio na njihovo mjesto. Nisu mogli prečuti nje-
govu aluziju na spin o politiziranju žrtava, njegovu više nego izravnu
konstataciju da među onima koji se predstavljaju kao demokrati i an-
titotalitaristi ima ljudi koje se ne može ni doživjeti ni opisati drugači-
je nego kao ustaše, ni ništa manje izravno izrečenu tvrdnju da nedo-
lazak na službenu komemoraciju znači bojkot onih koji bez trunke
pijeteta bezočno manipuliraju ubijenima, žrtvama ustaškog režima.
I, napokon, nisu mogli prečuti poziv kojim je zaključio govor da se,
naime, ne smije dozvoliti da mladi žive u laži, da nose breme prošlosti
samo zato što neki ne žele prihvatiti istinu o toj prošlosti.
Poruke Jasenovca, onoga od 24. travnja, bile su jasne, baš kao što
su jasne i poruke održavanja triju komemoracija (od kojih samo dvije
zaslužuju to ime). Hrvatsko je društvo podijeljeno, na granici da bude
suprotstavljeno, i to ne samo idejno. Onaj tko te poruke ne shvati ili
ih odbije shvatiti, onaj tko podjele ne smiruje, nego ih produbljava,
mada se i svijet počeo zbog toga zabrinjavati, snosit će povijesnu od-
govornost za ono što će se u ovoj zemlji događati u budućnosti. Dobro
je da se to već danas kaže.

Ovakva Hrvatska
nije slučajna
25. 8. 2016.
V
eć je pomalo i dosadno i otužno postalo hadezeovsko i desni-
čarsko predbacivanje bivšem premijeru Milanoviću kako je
rekao da je Hrvatska “slučajna država”. Baš kao i njegovo upor-
no objašnjavanje da to nije baš tako rekao. Pritom je pitanje što
je bivši premijer izrekao, ili što je pritom mislio, daleko manje važno
od jednog drugog pitanja koje – čini se – nikome ne pada na pamet.
Pitanja, naime, je li Hrvatska, kakva je danas, slučajno baš takva.
A odgovor glasi: nije! Drugim riječima, malo se toga u četvrt stoljeća
postojanja samostalne hrvatske države dogodilo slučajno. Ona je, baš
takva kakva jest, projekt (mada još uvijek nedovršen). Nju se, baš
takvu kakvu danas imamo, htjelo. Ne od jučer, ne od prije deset ili pet-
naest godina. U vrijeme dobrano prije bilo kakvih putovanja u kanad-
ski Norval sežu sjećanja suradnika kasnijeg “tvorca Hrvatske” iz In-
stituta za historiju radničkog pokreta o njegovim kontaktima s onime
što se tada nazivalo ekstremnom političkom emigracijom. I već od
tih dana obnova hrvatske državnosti, uz manifestacijsko iskazivanje
privrženosti antifašizmu i ZAVNOH-u (Zemaljskom antifašističkom
vijeću narodnog oslobođenja Hrvatske), uz ustavnu formulaciju “na-
suprot Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”, bila je zamišljena tako da bude,
mada ne odmah i javno, vrlo bliska idejnim zasadama ustaštva i usta-
ške paradržave iz Drugoga svjetskog rata. Ako to nije bilo jasno tada (a
240 šesti dio
Mi
doista mnogima niti je bilo, niti je moglo biti), onda sada jest. Koliko
je to bio odraz iskrenog razmišljanja ljudi koji su bili u vrhu pokreta
što je vodio stvari prema izlasku Hrvatske iz jugoslavenske federacije
(sve redom nekadašnjih partizana), a koliko neizbježno vraćanje duga
onima koji su iz inozemstva taj pokret financijski pomagali (ne nese-
bično, dakako), pitanje je na koje će – možda – odgovoriti tek povje-
sničari neke buduće generacije.
Kolika je u svemu tome uloga Slobodana Miloševića, to je, među-
tim, jasno i sadašnjoj generaciji, onima barem koji žele stvari vidjeti
onakvima kakve one doista jesu. Neporecivi velikosrpski nacionali-
zam uz asistenciju probuđenog četništva, što je bila osnova Miloše-
vićeve politike koju je on uspješno prodavao svijetu pod firmom obra-
ne Jugoslavije, stvorio je u Hrvatskoj klimu koja je omogućila izbornu
pobjedu HDZ-a. To nikada ne treba smetnuti s uma.
No čim je došao na vlast (demokratskim putem, o tome nema
dvojbe) Tuđmanov je pokret krenuo u obračun sa Srbima u Hrvats-
koj, pothranjujući strahove što su ih manje-više uspješno širili Milo-
ševićevi emisari. Srbima, najvećoj nacionalnoj manjini (ili: nacional-
nosti, kako se tada govorilo) oduzeto je svojstvo konstitutivnog naro-
da. Od Srba se tražilo da potpisuju izjave lojalnosti novoj vlasti. Sve ih
se češće otpuštalo s posla (bilo kao tehnološki višak, bilo jednostavno
kao Srbe), a ponegdje – to danas znamo – i fizički likvidiralo. Izbaciva-
lo ih se nasilno iz stanova čim su počeli sukobi s dijelom pobunjenih
Srba u nekim krajevima Hrvatske, mada su deložiranja provođena i u
gradovima koji ratom ni na koji način nisu bili zahvaćeni.
Radikalno, da ne kažemo, konačno rješenje srpskog pitanja u
Hrvatskoj bio je nedvojbeni prioritet ustaške države. Ta se kolaboraci-
onistička “država” iz vremena Drugog svjetskog rata počela sve više i
sve naglašenije (a tragom poznate Tuđmanove izjave da je ona bila “i
ostvarenje stoljetnih težnji hrvatskog naroda”) prikazivati kao nešto
dobro jer je bilo “naše”. Paralelno, teklo je demoniziranje Narodnoo-
slobodilačkog pokreta kao anti-hrvatskog, praćeno preimenovanjem
ulica i trgova, rušenjem nekoliko tisuća spomenika antifašističkim
borcima i žrtvama fašizma. O demoniziranju Komunističke parti-
241 Tomislav Jakić
je i njezinoga vođe Tita, koji su borbom protiv okupatora i njegovih

domaćih pomagača stekli svjetsku slavu, da i ne govorimo. Užurbano
se pisala i unosila u obrazovne programe “nova povijest” (revidirana
i falsificirana). Uvođenjem arhaizama, ali i “novokomponovanih” ri-
ječi potencirale su se razlike između hrvatskog i srpskog jezika. Na
glavnom zagrebačkom trgu mogla se čuti ustaška himna Puška puca,
a top riče, prodavale su se fotografije Ante Pavelića i zemljopisne kar-
te NDH. Kao nova hrvatska moneta uvedena je, suprotno svemu što
se najavljivalo, kuna (tako se novac u Hrvatskoj zvao samo u vrije-
me NDH!). U nekim vojarnama visile su slike ustaškog poglavnika,
a hrvatski vojnici išli su u rat pjevajući pjesmu o Juri (Francetiću) i
Bobanu (Rafaelu), notornim ustaškim ratnim zločincima. Po ovom
potonjem nazvana je i jedna vojna postrojba koja je na svoju zastavu
ispisala ustaški (i samo ustaški!) pozdrav: Za dom spremni!. U vojsku
je uvedena terminologija iz vremena NDH (preuzeta dijelom iz Au-
stro-Ugarske). Pravosudna je policija odjevena u odore iste boje kao
što su bile i one ustaške. Nekim su se institucijama nadijevala imena
što su u skraćenicama bila identična zloglasnim ustanovama iz ustaš-
kog vremena (napr: UNS).
Potire li sve to stradanja hrvatskog naroda? Ni slučajno. To su
naprosto nepobitne činjenice (samo neke) o kojima se u pravilu šuti.
Hrvatska se zatvarala u sebe, postajući klaustrofobična i kseno-
fobna sredina. Njome su dominirali netolerancija i na klerikalizmu
zasnovani nacionalizam (misa završava državnom himnom!). Kratki
interval u tome nimalo slučajnom srljanju u prošlost bilo je deset go-
dina mandata drugog hrvatskog predsjednika, koje će Viktor Ivančić
kasnije nazvati “incidentom”. Od početka 2010., a pogotovo od 2015.,
sve se vraća na stari kolosijek i nastavlja se ostvarivanje projekta za-
mišljenog davno prije godine 1990. Po svemu, dakle, ovakva Hrvatska
kakvu danas imamo nije slučajna.
A hoće li takva i ostati? Odgovor na to pitanje u rukama je građa-
na – birača na izborima u rujnu. I prevarenog branitelja, i radnika ko-
jemu je pljačkaškom privatizacijom oteto ili uništeno radno mjesto,
i žene koja se boji ostati u drugome stanju jer će izgubiti posao, i stu-
242 šesti dio
Mi
denta koji ne vidi perspektivu u vlastitoj domovini, i poljoprivredni-

ka koji, pritisnut dugovima, očajava na plodnoj zemlji što je nekada
prehranjivala Hrvatsku i izvozila u svijet. O svima njima i o svakome
od njih ovisi kakva će Hrvatska postati. Da ne bi bila ni slučajna država
ni država koja nije slučajno takva, kakva sada jest.

Tko izdaje Hrvatsku?
10. 11. 2016.
O
pet jednom, i to u vrijeme vladanja onih koji su se kleli kako
će nas izvesti iz sučeljavanja što sežu u prošlost i povesti pu-
tem prema budućnosti, aktualne su podjele i optuživanja
karakteristična za prve godine samostalne Hrvatske. Dakle,
krenuli smo u budućnost da bismo se ubrzo prenuli iz toga futuristič-
kog sna i shvatili kako krupnim koracima grabimo u prošlost. Pa smo
tako imali Festival tradicije i konzervativnih ideja. Na njemu se šef
hrvatske diplomacije i potpredsjednik Vlade otvoreno izjasnio pro-
tiv sekularizma, a da nitko nije postavio pitanje krši li on time Ustav
Republike Hrvatske. Nitko nije ni upitao što taj gospodin ima raditi
na manifestaciji na kojoj je počasni gost američki kardinal, čuven po
“krajnje originalnom” objašnjenju pedofilije u redovima Crkve, ali i
po tome što ga je papa udaljio iz kardinalskog zbora – upravo zbog nje-
govih ekstremno konzervativnih, da ne kažemo natražnjačkih ideja.
Hrvatska ima diplomatske odnose s Vatikanom, pa bi bilo mudro čuva-
ti se poteza koji bi na njih mogli baciti sjenku. Nedodirljivost ugovora
što su s Vatikanom sklopljeni u Tuđmanovo vrijeme i koje Katolička
crkva u Hrvatskoj koristi kao pokriće (uz otvoreno blagonaklon stav
vladajuće stranke – i sada i ranije) za, ako ne formalno, a ono stvarno
guranje Hrvatske prema statusu vjerske države, u vrijeme pontifikata
ovoga pape neće biti dovoljna.
244 šesti dio
Mi
Onda smo imali savjetovanje za učitelje i nastavnike u organi-

zaciji notorne udruge U ime obitelji i pod pokroviteljstvom, a koga
drugoga, predsjednice Republike. I tu su se mogla čuti stanovišta što
s modernom Hrvatskom, Hrvatskom 21. stoljeća, nemaju ama baš ni-
kakve veze. Osobito se to odnosi na profiliranje žene i njezine uloge
koju se u društvenom smislu nastoji svesti na ništicu, a na račun žene
domaćice i majke, žene koja je, kako reče nedavno jedan katolički
svećenik, “drugotna”, dok je muškarac “prvotan”.
Nakon svega, mada je toga bilo još, došlo je uhićenje skupine ne-
kadašnjih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane u susjednoj BiH, a pod
sumnjom da su počinili ratne zločine protiv Srba. I to je bila kap koja je
prelila čašu. Bez čekanja da se saznaju pojedinosti, bez traženja detalja
o sumnjama što su dovele do uhićenja, službena i medijska Hrvatska
ustala je na stražnje noge. I pale su teške izjave. Na primjer: kakvog
smisla ima nekoga uhićivati 21 godinu nakon završetka rata? To uno-
si nesigurnost među sve Hrvate u BiH (kao da su svi oni potencijalni
osumnjičenici za ratne zločine). O nezastarijevanju ratnih zločina i o
kažnjavanju nacističkih ratnih zločinaca više od pola stoljeća nakon
završetka Drugoga svjetskog rata, nitko se nije sjetio ni pomisliti. Da
bude jasno: ne uspoređujemo ni na koji način, govorimo o načelima.
Ili, drugi primjer: kaže ministar obrane da se u Vladi obavljaju konzul-
tacije o tome na koji način zaštititi hrvatski nacionalni interes. Nitko
ni da zucne o tome da hrvatski nacionalni interes nije i ne može biti
bespogovorna obrana svakoga koga se sumnjiči za počinjenje ratno-
ga zločina, samo zato što je Hrvat. Pa dalje: istražitelji iz BiH bili su u
hrvatskim arhivima (ma zamislite!) i tko zna što su oni tamo vršljali;
to je trebalo zaštititi i zatvoriti. Uz uvijek važeću pretpostavku nevi-
nosti dok kazneno djelo ne bude pred sudom dokazano, treba se ipak
zapitati je li u hrvatskom nacionalnom interesu skrivati dokumente
o (mogućim) ratnim zločinima pripadnika hrvatskih snaga – bilo u
Hrvatskoj, bilo u BiH? Ili treba raščistiti s prošlošću da zbog nedjela
nekolicine Hrvata ne bi bili krivi svi Hrvati?
I kao kruna svega dolazi izjava famoznog generala Ljube Česića
Rojsa koji doslovno kaže: “Država mora imenovati tijelo koje će istra-
245 Tomislav Jakić
žiti sve one koji su dilali dokumentacije, bilo Haagu, bilo BiH, a prvo
na optuženičku klupu treba staviti veleizdajnika Stjepana Mesića koji
je pozvao britansku službu koja je uzela našu dokumentaciju.” Otvo-
reno i jasno da jasnije ne može biti. Treba istražiti i kazniti sve one koji
su bilo susjednim zemljama, bilo međunarodnim sudskim instituci-
jama (koje su u nizu slučajeva sudovanje prepustile tim zemljama)
učinili dostupnom dokumentaciju potrebnu za vođenje postupaka. I
treba ih, naravno, kazniti, na čelu s “veleizdajnikom”, drugim preds-
jednikom RH. Na stranu to što je Rojs očito zaboravio onaj Judin po-
ljubac kojim je pred TV-kamerama početkom godine 2000. na Trgu
sv. Marka u Zagrebu čestitao Stjepanu Mesiću izbor za predsjednika.
No on je – osim što je izrekao notornu neistinu – onu o predaji do-
kumentacije iz Ureda predsjednika “britanskoj službi”, brutalno jas-
no izrekao ono što iz svega što radi aktualna vlast proizlazi, mada se
njeni protagonist trude, zasad barem, da to tako jasno ne formuliraju.
“Naši” su naši, a “njihovi” su njihovi. I tu neprolazno vrijede dva ar-
šina, tu se primjenjuju, odnosno hoće se ponovo početi primjenjiva-
ti dvostruki standardi, u skladu s onom već antologijskom izrekom
onodobnog predsjednika Vrhovnog suda, da Hrvat u obrani ne može
počiniti ratni zločin.
Svatko tko kaže da nije tako, svatko tko bilo kojem sudu preda
dokument koji dokazuje da nije tako, taj je veleizdajnik. Pa smo se na
taj način i u ovome aspektu svakodnevnog života, u sklopu “nove po-
litike” koja će za sobom ostaviti razmirice i sučeljavanja iz prošlosti,
vratili upravo tamo – u prošlost. Pa kada već jesmo u prošlosti, kada
Hrvate kao narod prisiljavaju da budu vječni taoci i zarobljenici onih
(a to je uvjerljiva manjina!) koji su pod hrvatskim imenom činili zloči-
ne (što je neprijeporna činjenica, bilo da je riječ o Drugom svjetskom
ratu ili o tzv. Domovinskom ratu), postavimo onda nekoliko pitanja
što se odnose na tu prošlost.
Je li istina da je ustaški (da, ustaški, ne hrvatski) režim prepustio
Rimskim ugovorima fašističkoj Italiji najveći dio hrvatske obale i oto-
ka i pokušao ustoličiti talijanskog vojvodu kao hrvatskoga kralja? Je
li istina da čak ni nakon kapitulacije Italije, nacistička Njemačka nije
246 šesti dio
Mi
dozvolila ustašama uspostavu vlasti na otocima i u priobalju, nego ih

je naprosto okupirala (dok je Poglavnik glumio “poništenje Rimskih
ugovora”)?
Je li istina da je ustaški režim kroz četiri godine svojega posto-
janja, od prvih pa do posljednjih dana, provodio politiku terora, ma-
sovno ubijajući Srbe, Židove, Rome i Hrvate koji nisu bili njegovi
istomišljenici? Je li istina da su Jadovno, Jasenovac, Stara Gradiška i
Đakovo bili (mada se, naravno, nisu tako zvali) logori smrti?
Je li istina da ustaška paradržava nije prihvatila kapitulaciju
Trećega Reicha 9. svibnja 1945., nego se dobar dio njezinih preostalih
vojnih snaga (ustaša i domobrana) s tisućama civila, natjeranih što si-
lom, što strahom proizašlim iz propagande, uz borbu koja je trajala sve
do 15. svibnja povlačio prema Austriji?
Je li istina da su jedinice Jugoslavenske armije nakon predaje po
kratkome postupku likvidirale velik broj zarobljenih kvislinga (koji
tada, po međunarodnom pravu, više nisu bili vojna sila, nego naoruža-
ne bande)? I je li istina da su se takvi akti odmazde odvijali praktično
u svim dotad okupiranim evropskim zemljama?
Je li istina da činjenica što je netko žrtva jer je likvidiran bez
sudskog postupka ne može takvu osobu osloboditi odgovornosti za
zločine što ih je prethodno počinila? Pa je li onda istina i to da nitko,
ama baš nitko, ni kod jedne od masovnih grobnica tih “žrtava komu-
nističkih zločina” ne može sa sigurnošću reći da odajući im počast ne
odaje počast i onima koji bi u svakom redovnom sudskom procesu bili
osuđeni – ratnim zločincima?
Je li istina da je Jugoslavija, pa i Hrvatska, kao jedina od okupira-
nih evropskih zemalja imala autohtoni oslobodilački pokret, a da je
vođa toga pokreta maršal Tito i danas u svijetu priznat kao jedan od
najuspješnijih gerilskih vođa, a kasnije i državnika (popisi s 10 mega-
ubojica 20. stoljeća pojavljuju se tek u marginalnim, krajnje desnim,
neofašističkim glasilima i djelcima neafirmiranih autora, kako u svi-
jetu tako i kod nas)?
Je li istina da je jugoslavenski režim u nekoliko prvih poslijera-
tnih godina imao mnoge odlike staljinizma? Je li istina da je Tito radi-
247 Tomislav Jakić
kalno raskinuo sa Staljinom, a onda postupno i s njegovim modelom

upravljanja državom? I još nešto: je li istina da je u 45 godina onoga što
se danas uobičajilo nazivati “komunističkom vladavinom” (mada ko-
munizma nikada i nigdje nije bilo) Hrvatska postala najrazvijenijom
republikom bivše Jugoslavije?
Je li istina da je nekadašnja federacija na međunarodnoj sceni
imala ulogu nesrazmjernu njezinoj veličini, broju stanovnika i eko-
nomskoj moći?
Je li istina da su u vrijeme Jugoslavije Hrvati odlazili na rad u
inozemstvo da bi zaradili i vratili se, dok danas odlaze s cijelim obite-
ljima da se ne vrate? I je li istina da je to posljedica politike u prvome
redu one stranke koja upravlja Hrvatskom uvjerljivo najveći broj go-
dina njezinoga života kao neovisne države?
Je li istina da je hrvatski državni vrh dogovarao s Miloševićem
podjelu BiH i da su vojnici iz Hrvatske ratovali u BiH i dobrano prije
sporazuma Tuđman – Izetbegović kojim je to i formalno omogućeno?
I, napokon, je li istina da je već gotovo četvrt stoljeća politika
Hrvatske (s izuzetkom razdoblja “veleizdajnika” Mesića) bila i ostala
skrivanje istine o prošlosti, falsificiranje prošlosti (i one iz 2. svjets-
kog rata i ove najnovije) i pretvaranje cijele države i svih njezinih sta-
novnika u taoce onih koji se boje da bi kad-tad mogli biti optuženi za
ratne zločine?
Ako na sva (pazite: sva) postavljena pitanja odgovorite negativ-
no, onda vam pomoći nema. Onda ste žrtva ispiranja mozga, manje
nekada, a mnogo više sada. Ako, pak, odgovorite pozitivno, onda ste
na tragu odgovora na pitanje tko su pravi veleizdajnici Hrvatske i nje-
zinih vitalnih nacionalnih interesa. Jedinog mogućeg odgovora.
Znate li, dakle, tko izdaje Hrvatsku?

Na margini jedne smrti
12. 12. 2016.
U
mro je Mihail Miki Ostrovidov, dugogodišnji snimatelj Te-
levizije Zagreb, odnosno Hrvatske televizije. Ispraćen je na
Mirogoju u utorak, 6. prosinca 2016. To nije vijest. Ali vijest
jest da na tome posljednjem ispraćaju nije bilo nikoga tko bi
u ime Hrvatske televizije (pa ni Hrvatskog novinarskog društva) iz-
rekao makar i onih nekoliko kurtoaznih riječi kakve su uobičajene u
tim prilikama. Ama baš nikoga. Za mikrofon je stala samo predstav-
nica Udruge Rusa u Republici Hrvatskoj (Miki je bio sin ruskog liječ-
nika, jednoga od tisuća izbjeglih nakon Oktobarske revolucije godine
1917.).
A zašto je to vijest? Pa jednostavno zato što je taj Mihail Ostrovi-
dov bio jedan iz prve generacije onih koji su stvarali televiziju u Hr-
vatskoj, zato što je – uz Mladena Delića – ovjekovječen na fotografiji
kao snimatelj prilikom prvoga tv-prijenosa jednoga sportskog događa-
ja u Hrvatskoj, nogometne utakmice u Maksimiru. Zato, napokon, što
Miki Ostrovidov nije bio tek jedan od brojnih televizijskih snimatelja
nego je bio jedan i jedinstven. Došavši na televiziju, donio je znanje
i iskustvo filmskog snimatelja (pamti li još netko Dušana Vukotića i
njegov film Igra, kao i nagrade što ih je skupljao širom svijeta?). Nje-
govom oku, odnosno oku njegove kamere, jedva da je nešto moglo
izbjeći. Imao je nevjerojatno mirnu ruku i sve je snimao “iz ruke”,
uključujući i intervjue sa šefovima država. Pred njime i njegovom ka-
merom prodefilirali su vodeći svjetski državnici onoga vremena, od
249 Tomislav Jakić
njemačkih i austrijskih predsjednika, kancelara i šefova diplomacije

(Carstens, von Weizsäcker, Kohl, Genscher, Kirschlager, Kreisky, Vra-
nitzky, Sinowatz), pa do izraelskog ministra obrane, kasnijeg premi-
jera Yitzhaka Rabina i šefa opozicije i kasnijeg predsjednika Shimona
Peresa. Jugoslavenskog predsjednika Tita da i ne spominjemo. Za-
jedno s autorom ovih redaka, uz tonskog snimatelja Vladu Jurkovića,
bio je prvi kamerman i iz Jugoslavije i iz jedne socijalističke zemlje
koji je ušao u centralu protuzračne obrane SAD-a i Kanade, smještenu
u dubini Stjenjaka kod Colorado Springsa. Jugoslavije više nema, ni
socijalizma više nema, ali u centralu NORAD-a nakon Mikija Ostrovi-
dova nitko iz regije s kamerom u ruci više nije ušao. A to će nešto reći.
Zašto su napisani ovi reci? Ne toliko zbog itekako utemeljenog
zgražanja, pa i bijesa, svih onih koji su Mihaila Ostrovidova poznavali,
koji su s njime dugi niz godina surađivali i koji su, baš kao i on, vo-
ljeli posao što su ga radili, znajući da zaista rade za javnost (mada se
tadašnja televizija nije kitila atributom “javna”). To neka ostane dio
intimnog doživljaja svakoga tko je našao shodnim doći na groblje na
Mirogoju i oprostiti se od Mikija. Ali ignorantski odnos prema njemu,
prema onome što je on značio za uspostavljanje i razvoj televizije u
Hrvatskoj, to je dobar povod za razmišljanje na margini jedne smrti,
dobar povod da se – još jednom – na sasvim konkretnom primjeru
konstatira i potvrdi kako Republika Hrvatska i njezine institucije (od-
nosno ljudi koji su im na čelu) apsolutno ništa ne drže do onih koji
su stvorili, znanjem i radom, podlogu na kojoj oni ili nastavljaju, ili
je dušmanski uništavaju – većinom ovo drugo. U Hrvatskoj se veliča
“stoljeće sedmo”, slave se bitke o kojima nema povijesnih zapisa (po-
put one na Grobniku), bezobzirno se “nacionaliziraju” povijesne lič-
nosti koje i neke druge nacije smatraju svojima (poput Nikole Šubića
Zrinskoga, kojega Mađari poznaju kao Miklosa Zrinyja i slave ga kao
svojega junaka). U Hrvatskoj “znamo” da je pozdrav Za dom sprem-
ni! stari hrvatski pozdrav, odnosno da se njega može čuti i u operi što
slavi nesretnoga Zrinskoga, mada je notorna laž i jedno i drugo. U Hr-
vatskoj se heraldičari“čudom čude” zašto nekome smeta što se preds-
jednica fotografira uz zastavu na kojoj povijesni hrvatski grb počinje s
250 šesti dio
Mi
bijelim poljem i uče nas kako se prvo polje tokom povijesti mijenjalo,
malo je bilo bijelo, malo crveno. To je, doduše, točno, ali jednako je
točno i to da se kukasti križ može vidjeti na budističkim hramovima
u npr. Tajlandu, uklesan prije nekoliko stoljeća, pa ga ipak svi smatra-
ju simbolom nacizma i zabranjuju ga. E, pa, ako je to točno, a jest (!),
onda nije ništa manje točno i to da su ustaše, odgovorne za grozne ma-
sovne zločine protiv Srba, Židova i Roma, ali i Hrvata neistomišljeni-
ka, za sva vremena kompromitirale varijantu hrvatskoga grba s prvim
bijelim poljem. Jednako je tako točno i to da kuna kao valuta u Hrvat-
skoj nikada nije postojala, osim u ustaškoj NDH i sada, ali pokušavalo
nas se uvjeriti kako je kuna bila platežno sredstvo kroz stoljeća (krzno
kune u robnoj razmjeni – da, ali valuta koja bi se zvala “kuna” – nika-
da osim u NDH i u RH). U današnjoj Hrvatskoj je odiozno, a uskoro
će postati u doslovnom smislu riječi i opasno reći kako je Hrvatska
u vrijeme Jugoslavije bila razvijenija nego što je danas, kako je imala
neusporedivo više industrijskih pogona i tvornica (koje su uz profit
izvozile i na zahtjevna tržišta Zapada) nego što ih nakon “uspješno”
provedene privatizacije i pretvorbe ima danas, kako je imala poljop-
rivredu od koje su mogli živjeti oni koji su se njome bavili, ali koja je
i pokrivala dobar dio potreba tržišta, smanjujući potrebu za uvozom.
U Hrvatskoj je u najmanju ruku nezgodno reći da je upravo u Zagrebu
počela televizijska era ne samo Hrvatske nego i Jugoslavije, da je ona
televizija iz “vremena mraka” bila i poznata i cijenjena po izvrsnom
dramskom programu (djela hrvatskih književnika na prvome mjestu
– zamislite samo to), zatim po iznimno cijenjenom (i u inozemstvu)
obrazovnom programu i, ne na kraju, po vanjsko-političkom progra-
mu koji je uz pomoć nekolicine stalnih dopisnika iz ključnih punkto-
va u svijetu i novinara iz zagrebačke redakcije koje se slalo na izvje-
štavanje o svemu što je bilo procijenjeno relevantnim (mnogo više
na Zapad nego na Istok) omogućavao zainteresiranim gledateljima da
shvate u kakvome svijetu žive i kakva je, i zašto je takva, vanjska po-
litika zemlje čiji su bili državljani.
O svemu tome danas nije uputno govoriti jer nas (odnosno njih)
ne zanima istina o onome što je bilo jučer, ali zanimaju ih mitovi koji
251 Tomislav Jakić
govore o tome što je bilo u dalekoj prošlosti. Današnja Hrvatska, ko-

liko god da će ta usporedba mnogima zasmetati, ponaša se – mada
neporecivo antikomunistički orijentirana, sklona čak i lovu na “ko-
munističke vještice” – potpuno u skladu sa stihovima Internaciona-
le: “prošlost svu zbrišimo za svagda”. Ova današnja Hrvatska ne želi
priznati i prihvatiti da je Hrvatska postojala i prije godine 1990., da su
u toj Hrvatskoj živjeli i radili normalni ljudi, nikakva komunistička
čudovišta (što ne znači da nije bilo kriminala, pa i zločina, u prvim
mjesecima nakon pobjede u Drugome svjetskom ratu), da su ti ljudi
ostvarivali i uspjehe i gradili sve ono što se nakon godine 1990. u stilu
pijanog milijunaša rasprodaje i uništava. Jedan od takvih normalnih
ljudi bio je i Mihail Miki Ostrovidov. Pionir televizije, neponovljivi
profesionalac, jedan od onih koji su sebe, kroz svoj rad, utkali u napre-
dak ove zemlje.
To je i razlog zbog kojega na posljednjem ispraćaju nije bilo niko-
ga iz Hrvatske televizije da kaže samo i jedino: hvala. Zaslužio je. I to
je ono što se na margini jedne smrti može i mora reći, ne samo o jed-
nome čovjeku nego i o državi u kojoj živimo. A to se čak ni na groblju
nitko nije udostojao reći. Zbog straha od istine o prošlosti? Možda...
Bio jednom Tito.
Bio?
9. 5. 2017.
“M
ožda se ponekad pitamo, pa zašto je potrebno pris-
jećati se i slaviti ono prošlo, zašto se s time upoz-
navati? Vjerujem da je dovoljan barem jedan razlog
– ono što je za nas prošlost, nekome je bila njegova,
njezina ili njihova sadašnjost – dakle, čovjek je u središtu.”
Riječi su to rektora Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa,
mr. Anđelka Košćaka. On je također rekao, a sada malo (ali doista
malo) modificiramo njegove riječi, da život počiva i oslanja se na me-
moriju, na spomen-čin, na događaj života, muke i smrti za spas svega
svijeta; a tako se i život jednoga naroda oslanja na spomene, na do-
gađaje, na ljude koji su riječju i djelom, primjerom požrtvovnosti te
snagom intelektualnog, umjetničkog i svekolikog rada svoj život ug-
radili u temelje domovine.
Mogu li se zamisliti prigodnije i prikladnije riječi u vrijeme 37.
obljetnice smrti jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita koji je,
sada je to valjda i slijepcu očito, gotovo pola stoljeća svojim nespornim
autoritetom (i karizmom) držao na okupu federalne jedinice Jugosla-
vije i narode okupljene u federaciji koji kao da su jedva dočekali da
prođe desetljeće od njegove smrti, pa da uđu u krvavi klinč i razbiju
državu koja je, rečeno je to mnogo puta, upravo zahvaljujući Titu uži-
vala na svjetskoj sceni utjecaj koji je daleko nadilazio njezinu veliči-
253 Tomislav Jakić
nu, ili ekonomske i vojne kapacitete. Tito je pak svoj autoritet stekao
u Drugome svjetskom ratu kao vođa najuspješnijeg pokreta otpora u
okupiranoj Evropi, a nakon pobjede Saveznika još ga je dodatno oja-
čao ključnim vanjsko-političkim potezima, kao što su bili raskid sa
Staljinom i formiranje nesvrstanog pokreta što je u krajnje opasno
vrijeme hladnoga rata i utrke u naoružanju uspješno djelovao kao
toliko potrebni tampon između suprotstavljenih blokova i njihovih
vodećih sila, Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza.
Naravno, visoki prelat Katoličke Crkve nije riječima što smo ih
citirali mislio na Tita (mada su se u vrijeme njegove bolesti u katolič-
kim crkvama u Jugoslaviji služile mise za ozdravljenje predsjednika
i mada je na – po broju pristiglih izaslanstava i njihovom rangu – za-
ista impozantan i još uvijek nenadmašen posljednji oproštaj došla i
delegacija iz Vatikana). Ne, sve su to u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj
zaboravili, baš kao što bi – nerijetko u bliskom savezu s političkom
desnicom (neskriveno profašističkom) – najradije ne samo zaboravili
već i izbrisali iz sjećanja i samoga Josipa Broza Tita.
No, nije li riječ o čovjeku koji je nekome bio “njegova, njezina
ili njihova sadašnjost”? O da, mnogima je on bio sadašnjost, uklju-
čujući one koji ga danas časte najgorim pridjevima. U njegovo su se
vrijeme besplatno školovali, imali besplatnu zdravstvenu zaštitu,
živjeli u stanovima što su ih njihovi roditelji dobili od tvornica i po-
duzeća u kojima su radili (i koja su nerijetko bila i uspješni izvozni-
ci na strana tržišta). I nije li taj čovjek, ne svetac, ne ikona, nego baš
to – čovjek, netko tko je “riječju i djelom, primjerom požrtvovnosti
te snagom intelektualnog, umjetničkog i svekolikog rada svoj život
ugradio u temelje domovine”? Jest, jer Titova je politika bila njegova
riječ i njegovo djelo, snaga njegovog intelekta (mada nije imao ni for-
malno visoko obrazovanje ni kupljenu diplomu, što je danas uvelike
u modi) ogledala se u smjelosti, ponekad i hazarderskoj, s kojom je
znao prkositi mnogo većima i jačima od zemlje kojoj je bio na čelu (ru-
šenje američkih vojnih aviona koji su bez najave i dozvole prelijetali
Sloveniju i raskid sa Staljinom koji je tadašnju Jugoslaviju oslobodio
sudbine ostalih zemalja Istočnog bloka, čiji su građani u Titovu državu
254 šesti dio
Mi
gledali kao u obećanu zemlju). Umjetnik nije bio, mada je – dokazano

i dokumentirano – znao svirati klavir. Nije propisivao umjetničke for-
me koje su dozvoljene i nije postavljao zapreke slobodi umjetničkog
izražavanja (izuzmemo li nekoliko knjiga i filmova koji su završili u
“bunkeru”). A da je svoj rad i život ugradio u temelje domovine (Jugo-
slavije, ali i svake od republika što su je tvorile) bilo je jasno u trenut-
ku njegove smrti kada je ta Jugoslavija bila ne samo visoko cijenjena
članica međunarodne zajednice nego i srednje razvijena zemlja sa za-
huktalim gospodarstvom (koje, doduše, nije bilo lišeno problema) na
pragu ulaska u klub razvijenih i vrlo blizu ulasku u tadašnje Evropsko
zajedničko tržište.
Priča o tome kako su jugoslavenski standard i razvoj rezultat “ži-
vota na kredit” ruši se kao kula od karata kada se usporedi podatak
o vanjskoj zaduženosti Jugoslavije (ne samo Hrvatske nego cijele fe-
deracije) i današnje samostalne Hrvatske, kada se usporedi broj eno-
rmno bogatih tada i broj sve siromašnijih danas, kada se – da ne ide-
mo dalje od toga – zaustavimo na slici ljudi koji kopaju na ulicama po
kontejnerima s otpacima ne bi li našli (i) hranu. Možda današnji mladi
kojima se četvrt stoljeća uspješno ispiru mozgovi neće vjerovati, ali
činjenica je da se takve prizore u Jugoslaviji nije moglo vidjeti. Kao
ni hrpe prosjaka koje salijeću čovjeka praktično na svakome koraku u
središtima velikih gradova, pa i automobiliste na križanjima dok stoje
pred semaforom koji ima upaljeno crveno svjetlo. Toga nije bilo. Ne
zato što bi policija (koja se tada zvala milicija) takve bijednike odvo-
dila u zatvore (živjeli smo u diktaturi, zar ne?), nego zato što – mada
se u odnosu na zapadne zemlje živjelo skromno i mada se često puto-
valo u Austriju ili Italiju da bi se kupilo ono u čemu je domaće tržište
oskudijevalo, takvoga siromaštva s kakvim smo danas suočeni – nije
bilo. Naprosto nije! Uz ostalo, zahvaljujući i otvorenim granicama što
su svakome omogućavale da potraži posao (ili naprosto bolji posao) u
inozemstvu, a što je bila jedna od ključnih razlika između Jugoslavije
i zemalja “lagera”.
I zašto je potrebno sve to govoriti, sve to ponavljati, upravo u
vrijeme obljetnice Titove smrti? Zato što se Tito, na užas onih koji
255 Tomislav Jakić
bi ga najradije ne samo zaboravili nego prognali u vječni i kolektiv-

ni zaborav, pretvara u svojevrsni fenomen. Fenomen koji živi. Pret-
vara se u nekoga koga njegovi poraženi neprijatelji bezuspješno, ali
ne i manje uporno, ubijaju i gotovo četiri desetljeća nakon njegove
fizičke smrti. Na internetskim portalima sve se češće mogu pronaći
komentari tipa “bravar je bio bolji” (aluzija na pogrdno tituliranje ko-
jom aktualne vlasti nastoje reći da je bio nitko i ništa) ili “Tito vrati se
i sredi ove što su Ti uništili državu”, ili pak “Tito je stvarno bio genije
kada nas je, ovakve kakvi jesmo, uspijevao držati na okupu”. U novim
državama, nastalim na ruševinama Jugoslavije, uništene u krvavim
ratovima koje neki uporno održavaju živima u svijesti naroda ne bi
li produljili antagonizme i mržnju izrasle u tim ratovima i pretvorili
ih u osnove svoje dugoročne politike, mrtvoga Tita, dakle, sustavno
ubijaju. Ponašaju se poput nekih egipatskih faraona koji su naređivali
uništavanje svih spomena na svoje prethodnike. Samo što nijedna od
malih državica jugoistoka Evrope nije stari Egipat i nijedan vlastodr-
žac u njima (ma koliko da bi se ne jednome to svidjelo) nije faraon.
Zato je zatiranje uspomene na Tita jalov posao. U onoj mjeri u kojoj
nam je sve lošije, a samo vlade i ministri misle da je bolje, u toj mjeri
postajat će prisutnija i uspomena na Tita, u toj će mjeri biti sve življa
legenda o čovjeku koji je u ratu porazio nadmoćnijeg neprijatelja, koji
je u miru imao kičme suprotstaviti se velikima svojega vremena i zah-
valjujući kojemu je država pod njegovim vodstvom igrala na svjetskoj
sceni (naravno u ondašnjim uvjetima!) ulogu kakvu ni jedna od njezi-
nih država sljednica nikada neće igrati. I zato, kada govorimo o poima-
nju Tita u svijesti običnih, a normalnih ljudi današnjice, ne možemo
samo reći: “Bio jednom Tito.” Ne, točna formulacija glasi: “Bio jednom
Tito. Bio?” Upitnik je posve na mjestu, jer on jest bio, ali i ostao je
u sjećanju ne samo svojih suvremenika. Zabrana imenovanja novih
ulica i trgova njegovim imenom (Slovenija) te predstojeće ukidanje
ne samo Trga maršala Tita u Zagrebu nego i svih ulica i trgova što nose
njegovo ime (Hrvatska), kao i nedvojbeno licemjerno i prigodničarsko
pozivanje na njega (Srbija), neće na tome ništa promijeniti. Tito je bio,
Tito – čovjek. Ali, Tito – legenda dio je naše povijesti, ne samo onih
256 šesti dio
Mi
koji ga pamte nego i onih kojima nastoje uskratiti svaku spoznaju o

njemu, čime potiču samo interes za nepoznatim (i zabranjenim). Pa
zato – ponovo: Bio jednom Tito. Bio?
Zaista je onako kako je to, naravno ne misleći na Tita, formulirao
visoki prelat Katoličke Crkve u Hrvatskoj: “Možda se ponekad pita-
mo, pa zašto je potrebno prisjećati se i slaviti ono prošlo, zašto se s
time upoznavati? Vjerujem da je dovoljan barem jedan razlog – ono
što je za nas prošlost, nekome je bila njegova, njezina ili njihova sada-
šnjost – dakle, čovjek je u središtu.”
Josip Broz Tito nije bio spomenik. Bio je čovjek s vrlinama i ma-
nama, ali čovjek u čijoj životnoj bilanci uvjerljivo preteže ono pozi-
tivno (osim, naravno, kod onih koji u njemu vide zatiratelja bilo Hr-
vata, bilo Srba, ovisno o tome odakle se javljaju). Josip Broz Tito bio je
vojskovođa, političar i državnik, jedan od najvećih u drugoj polovici
dvadesetog stoljeća. To su činjenice i one se ne mogu poreći, a ne treba
im ni bilo što dodavati.

Ime se može ukinuti,
povijest – ne
3. 7. 2017.
H
rvatski su desničari (neofašisti, da se ne zavaravamo!), uz po-
moć gradonačelnika Zagreba, postigli pobjedu kojoj streme
još od godine 1990. Pomogao im je, dakle, čovjek kojega je
sisačka gradonačelnica na proslavi Dana antifašističke borbe
s mnogo razloga prozvala, upozoravajući kako se može biti “ili fašist
ili antifašist, sredine nema”. A otvoreno su ga ucijenili prijeteći da će
mu onemogućiti većinu u Skupštini, ako ustraje na svojem, ionako
kalkulantskom, prijedlogu da građani na referendumu odlučuju hoće
li Trg maršala Tita zadržati svoje ime ili će ga mijenjati. Suočen s mo-
gućnošću da ne ostvari većinu (a ona mu je iz niza razloga itekako pot-
rebna) spretni (da ne kažemo: prevrtljivi) gradonačelnik metropole
koji se mjesecima kleo da će o spornom imenu trga, na kojemu su i
Sveučilište, i Hrvatsko narodno kazalište, i Muzej umjetnosti i obrta,
i Glazbena akademija, i Učiteljski dom, građani odlučiti na referendu-
mu, naglo je izašao s “genijalnim” prijedlogom: neka to bude Trg Re-
publike Hrvatske. I nitko da se sjeti kako smo takav trg, i to onaj sre-
dišnji, mogli imati odmah nakon uspostavljanja višestranačja, samo
da je Trg Republike preimenovan u Trg Republike Hrvatske. No tada
smo bili zabavljeni vraćanjem Jelačića na konju, spomenika povijesne
(svakako) figure koja je u najmanju ruku kontroverzna barem koliko
i maršal Josip Broz Tito. A i prvi hrvatski predsjednik nikako nije bio
258 šesti dio
Mi
sklon mijenjanju imena Trga maršala Tita, ma koliko se razni savjet-

nici iz vrha HDZ-a trudili objasniti kako bi on danas “sigurno” bio za
to. Imaju ljudi valjda neke samo njima znane veze s onim svijetom,
pa pouzdano znaju što bi Franjo Tuđman, mrtav već gotovo dva dese-
tljeća, u današnjim prilikama mislio i radio. Svoje fascinacije s Titom
u čijoj je Armiji dogurao do čina generala, vrlo se vjerojatno ne bi od-
rekao. No, to je tek pretpostavka.
Činjenica je, međutim, ovo: radikalna, proustaška desnica pos-
tigla je pobjedu, zaokružila proces započet još početkom devedesetih
godina prošloga stoljeća, proces bespoštednog falsificiranja hrvatske
povijesti, osobito one iz vremena Drugog svjetskog rata. Činjenica je
potom i ovo: gradonačelnikovo “prosvjetljenje” dogodilo se samo ne-
koliko dana nakon – ne toliko po broju sudionika, koliko po atmosferi
i svemu izrečenome – impresivnog okupljanja upravo na Trgu maršala
Tita. Ono je pokazalo da Zagreb, onaj iskonski Zagreb, svemu i svima
usprkos još uvijek ima potencijala oduprijeti se falsifikatorima povi-
jesti koji negiraju značenje antifašističke borbe, koji poriču fašistički
karakter ustaškog režima i koji definitivno žele izbrisati Tita iz kolek-
tivnog sjećanja naroda, koliko zbog samoga Tita toliko i zbog onoga
što on predstavlja, a to je simbol herojskog, uspješnog i svjetski priz-
natog antifašističkog otpora. U svemu tome, a i to je činjenica, neupi-
tno je pripomogla hrvatska politička scena, uključujući one koji se na
sva usta hvale svojim evropejstvom, osobito one koji se kite imenom
socijaldemokrata, a ne shvaćaju da se politikom nedopustivih ustupa-
ka samo približavaju kraju koji im priprema profašistička desnica uz
– nažalost – jasni blagoslov Crkve.
Naravno, gradonačelnikov prijedlog treba još proći određenu
proceduru. Kada znamo da su u proteklih četvrt stoljeća “šutke pale”
desetine, pa i stotine imena ulica i trgova, da je uništeno (najvećim
brojem namjerno, i to s hrvatske strane) oko tri tisuće (!) spomenika
i spomen-obilježja što su podsjećali na antifašističke borce i žrtve fa-
šizma, onda ne treba uopće sumnjati kako će taj proceduralni dio biti
odrađen. Na puno zadovoljstvo onih koji kliču Za dom spremni!, koji
se hvale svojim precima – tvrdim ustašama ili pripadnicima Handžar
259 Tomislav Jakić
divizije (a ne treba zaboraviti ni Prinz Eugen diviziju) i koji iz dana u

dan buncaju o tome kako su u Hrvatskoj na svim ključnim mjestima
djeca komunista, udbaša, kosovaca, sve sami jugonostalgičari i mrzi-
telji “Hrvatske i svega hrvatskoga”. Naravno, i osrednji srednjoškolski
profesor povijesti ustanovio bi kako oni pojma nemaju o stvarima o
kojima govore, kako izmišljaju, ili pak negiraju neporecive činjenice.
No, u euforiji pobjede, a preimenovanje Trga maršala Tita nesumnjivo
jest njihova pobjeda, nikoga za takve “sitnice” neće biti briga. Niti će
itko razmišljati o notornoj gluposti formulacije što ju je upotrijebila
jedna komercijalna televizija: da Tito i njegovo ime napokon odlaze
u povijest.
Tito i Titovo ime ušli su u povijest još za njegova života. Oni jesu
dio povijesti. I nikakvi provincijalni političari ili kvazi-političari, da o
bjelosvjetskim probisvijetima i ne govorimo, to ne mogu promijeniti.
Da, oni će nedvojbeno upropastiti još nekoliko generacija mladih na-
raštaja građana Hrvatske, prisiljavajući ih – u zemlji u kojoj premijer
poziva sve ministre na misu, kao da je to estradni događaj, a ne sv-
jedočenje vjere – da prihvaćaju falsificiranu sliku povijesti. Opravdat
će tako riječi američkog generala i kasnijeg predsjednika, Dwighta Ei-
senhowera, koji je godine 1945. naredio da se snimi sve na što se naiđe
u koncentracionim logorima, uz obrazloženje: “Mogli bi se jednoga
dana pojaviti neki gadovi koji će reći kako se to nikada nije dogodilo!”
E, Hrvatska je došla do stupnja na kojemu se otvoreno, nekažnjeno,
uz šutnju onih koji bi trebali govoriti, uz sramotnu računicu onih
koji misle da će tako osigurati svoje mjesto u povijesti, uz povlačenje
u svoja četiri zida većine onih koji znaju da svjedoče pobjedi velike
Laži nad Istinom, revidira povijest. No nije to nikakva revizija, to je
– kratko i jasno rečeno – bezočno falsificiranje; dokumentima i izja-
vama svjedoka i sudionika usprkos. Pa čak i da se ostave po strani svi
izvori koje je koristila tzv. komunistička vlast, da se oslonimo samo
na savezničke izvore, ali i one sila Osovine, došli bismo do zaključ-
ka što su ga dolaskom na posljednji ispraćaj u Beogradu, u svibnju
godine 1980., potvrdili praktično svi značajni državnici svijeta. Josip
Broz Tito bio je vođa najuspješnijeg pokreta antifašističkog otpora u
260 šesti dio
Mi
okupiranoj Evropi, bio je političar koji je zemlju kojoj je bio na čelu

znao povesti vlastitim, samostalnim putem, razvijajući je iz godine
u godinu, koji je to mogao zahvaljujući vještini balansiranja između
blokova i koji je – kao državnik – do svoje smrti imao vodeću ulogu u
Pokretu nesvrstanih (u kojemu Jugoslavija nije bila jedina evropska
zemlja i s kojim je uspješno surađivalo i nekoliko evropskih neutral-
nih zemalja – skupina NN). A taj je pokret u Titovo vrijeme bio toliko
traženi i potrebni tampon između Sovjetskog Saveza i Sjedinjenih Dr-
žava i njihovih satelita. To jest povijest. I ta je povijest dokumentirana
u brojnim arhivima širom svijeta. Naši “prosvjetitelji” mogu tvrditi
da su svi ovdašnji povijesni izvori “komunistička propaganda”, mogu
uništavati izvore i knjige, ali samo u Hrvatskoj. U svijetu – ne. I to je
jamstvo njihovog poraza. Jednom.
Ime jednoga trga može se promijeniti. Ime jednoga čovjeka
može se zabraniti. Povijest – ne može. I zato će oni koji misle da su
sada pobijedili ipak u konačnici izgubiti. Ljude se može varati, neko
vrijeme. Povijest se ne može. I u toj povijesti i Tito i antifašistička
borba, za koje oni misle da su ih prognali iz svijesti i memorije naro-
da, imaju svoje mjesto, mjesto koje im nitko, ama baš nitko, ne može
oduzeti. Kakve će table visjeti na Trgu, to je zaista potpuno svejedno.
Jer Zagreb zna čiji je to trg. I zašto.

NEOBJAVLJENI
TEKSTOVI
Fijasko dvoje amatera
(i države)
26. 9. 2017.
N
a najistaknutijim, najodgovornijim i najutjecajnijim položaji-
ma hrvatska država, pokazalo se to opet jednom, ima bijedne
amatere, činovnike koji čak ni u tome smislu svoj posao ne
znaju obaviti činovnički korektno. Pritom su strogo kontroli-
ranim medijima puna usta hvale vrhunskih diplomata koji su stjecali
iskustvo u Evropskoj uniji i Atlantskome paktu, nakon što su “ispek-
li zanat” u Tuđmanovom Ministarstvu vanjskih poslova u kojem je,
tako se barem priča, svaki zaposlenik morao potpisati pristupnicu za
HDZ, a članstvo u stranci aktiviralo bi se tek kada bi se “vrhovnik”
zainteresirao je li “on” ili “ona” u redovima “naše stranke”. Riječ je,
naravno, o predsjednici Republike i o predsjedniku Vlade. Govorima
što su ih održali – on u Općoj skupštini Ujedinjenih naroda, a ona na
obilježavanju Dana Istarske županije – pokazali su (još jednom, na-
žalost) do koje su mjere nedorasli svojim položajima. No uz to su po-
kazali i dokazali još nešto: da su zbog održanja vlastite pozicije i zbog
uskogrudnog ideološkog usmjerenja spremni ugroziti, pa i žrtvovati
interese zemlje i njezin ugled (ako još postoji) u svijetu.
Andrej Plenković govorio je u Ujedinjenim narodima. Pustimo
sada po strani činjenicu da je taj govor izravno prenosila javna televi-
zija (HTV), što se nije nikada dogodilo od godine 2000. do sada. Zane-
marimo još jednu činjenicu – da je premijer, pun sebe i svoje veličine,
264 sedmi dio
neobjavljeni tekstovi
čitao govor s prozirnih ploča smještenih lijevo i desno od govornice,

kao što to uvijek rade američki predsjednici (a posljednjih godina, is-
tini za volju, i neki drugi). I zaboravimo porazni podatak da je preds-
jednik hrvatske vlade u najmasovnijem tijelu svjetske organizacije,
gdje je stvar prestiža i nacionalnoga dostojanstva govoriti vlastitim
jezikom, govorio – a kako bi drugačije i moglo biti – engleski. Dakle,
prvi čovjek vlade zemlje u kojoj se kunu da je Hrvat samo onaj tko je
svjestan toga da ima svoj jezik, a taj je jezik hrvatski i samo hrvatski
(te nema nikakve veze s bilo kojim srodnim jezikom iz regije/sus-
jedstva), taj je čovjek istupio pred Svijetom – govoreći stranim jezi-
kom. No, rekosmo, zanemarimo sve to, mada ni jedan od navedenih
elemenata ne zaslužuje da bude zanemaren.
Pogledajmo sadržaj. Andrej Plenković održao je tipični diplo-
matsko-činovnički govor, pun šupljih fraza i prekidan – točno u
potrebnom ritmu – s oslovljavanjem bilo predsjednika Skupštine,
bilo delegata u dvorani (“gospodine predsjedniče”, odnosno “dame i
gospodo” – usput, ni hrvatski premijer nije naučio da je svaka žena
gospođa, ali da svaka gospođa nije dama). No u to more šupljine uspio
je utkati nekoliko elemenata koji potvrđuju da nije savladao ni abece-
du diplomacije. Kao prvo, nije odolio da opet pokaže Rusiji “tko smo
mi”, nudeći i s govornice u New Yorku reintegraciju istočne Slavonije
kao model rješavanja krize u Ukrajini, što je već jednom – kada je to
isto izrekao u Kijevu – izazvalo oštru reakciju Moskve; iako je sada, za
razliku od istupanja u glavnom gradu Ukrajine, ipak spomenuo i spo-
razum iz Minska. Kao drugo, pozvao je Sjevernu Koreju da prekine s
razvojem atomskog i raketnog naoružanja. Mora da je Kim Jong-una
potresla spoznaja da je čak i Hrvatska protiv njega (takve se stvari ina-
če rade u obliku iznošenja načelnih stanovišta, uz samo spominjanje
konkretnog kriznog žarišta). I kao treće, a to je za Hrvatsku najvažni-
je, “očitao je lekciju” susjednoj Sloveniji, objašnjavajući da je proces
pred međunarodnom arbitražom bio kontaminiran (kao što i jest bio)
i da zbog toga Hrvatska ne priznaje odluku Arbitražnog suda o razgra-
ničenju dviju zemalja u Piranskom zaljevu/Savudrijskoj vali. Kada je
to izgovarao na dobrom engleskom jeziku u New Yorku, Plenković
265 Tomislav Jakić
je znao da ima zakazan termin za susret sa slovenskim premijerom

Cerarom u Zagrebu. Moguća su stoga samo dva objašnjenja njegovog
istupa.
Ili je apsolutno nesposoban, pa nije u stanju shvatiti što u bila-
teralnim odnosima znači kada se partnera u budućim pregovorima
prozove s govornice Opće skupštine UN-a i poruči mu se da s njime
zapravo nema o čemu razgovarati. Ili je to napravio posve svjesno, že-
leći minirati susret s Cerarom, jer nije imao nikakvu ideju o čemu bi
sa slovenskim kolegom mogao raspravljati (jer “mi nećemo”, a “oni
hoće”), a bio je svjestan činjenice da će mu ovakvo “pokazivanje
mišića” donijeti poene, i to ne samo u vlastitoj stranci. Naravno, slo-
venski je premijer idućega dana promptno otkazao posjet Zagrebu, a
njegov ministar vanjskih poslova najavljuje tužbu protiv Hrvatske (u
evropskim institucijama) nakon što prođe pola godine otkako Hrvat-
ska ne priznaje i ne primjenjuje arbitražnu odluku. Pa smo tako, uz
svu pompu, televizijski prijenos (i upadljivo malo bilateralnih sasta-
naka, za razliku od, na primjer, Vučića, predsjednika Srbije), otišli ko-
rak dalje u zaoštravanju odnosa sa Slovenijom, pri čemu nam ni od-
nosi sa Srbijom i BiH nisu takvi da bismo s njima mogli (i smjeli) biti
zadovoljni. I to zahvaljujući premijeru, “vrsnom diplomati”.
Jednom riječju: fijasko!
Predsjednica, također “vrsna diplomatkinja”, bivša šefica resora
vanjskih poslova, ambasadorica u Washingtonu, pomoćnica glavno-
ga tajnika NATO-a, “proslavila” se govorom na obilježavanju Dana
Istarske županije u Pazinu. Proslavila se, naime, tako što je još jed-
nom demonstrirala svoju idejnu i političku zaslijepljenost, zbog čega
je zaradila glasno negodovanje publike i bila ispraćena skandiranjem
“Tito, Tito!” (što je njoj vjerojatno bilo kao vragu kada ga se poškro-
pi svetom vodicom). A što je učinila? Morala je, naravno, spomenuti
priključenje Istre Hrvatskoj. I spomenula ga je, dakako, ali ne trošeći
ni riječi na Narodnooslobodilačku vojsku čije su jedinice u krvavim
bitkama protjerale okupatora iz Istre, ne spominjući ZAVNOH (Ze-
maljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske) i nje-
govu odluku o vraćanju Istre u Hrvatsku (a time i u Jugoslaviju). Ne,
266 sedmi dio
za Predsjednicu ni ZAVNOH ni partizani (o Titu da i ne govorimo) ne

postoje. Za priključenje Istre Hrvatskoj zaslužno je katoličko svećen-
stvo, deklaracija koju je napisao jedan hrvatski antifašist i pismo ka-
toličkih svećenika Istre, upućeno (potpuno u skladu s politikom tada-
šnje Jugoslavije) Pariškoj mirovnoj konferenciji. E, tu je okupljenima
prekipjelo, pa se donedavna kraljica Balkana (koja se u pismu Majka-
ma Srebrenice odrekla te titule, prihvaćajući da je samo ono što i jest:
ceremonijalna predsjednica Republike Hrvatske) morala nadglasavati
s uzvicima negodovanja prisutnih i, kao što smo već rekli, napustiti
svečanost nakon njezina završetka, ispraćena uzvicima “Tito, Tito!”.
Ovako koncipiranim govorom predsjednica je pokazala potpuno po-
manjkanje onog najosnovnijeg političkog instinkta, o diplomatskoj
profinjenosti da i ne govorimo. Prije svega, nije uzela u obzir činje-
nicu da govori u Istri i zanemarila je potpuno stanovište što ga većin-
ska Istra ima prema antifašizmu. A potom, umjesto da je, sukladno
historijskim činjenicama (koje su neoborive, usprkos svim nasrtajima
povijesnih revizionista) odala priznanje borcima NOV-a (Narodnoo-
slobodilačke vojske), pozvala se na odluku ZAVNOH-a (koja je svaka-
ko relevantnija i značajnija od proglasa koji je formulirao jedan čovjek
– kojega je ona, usput budi rečeno, posmrtno odlikovala, pa je valjda
zato dostojan spominjanja), pa onda dodala i koju riječ o ulozi dijela
– to je posebno važno – dijela katoličkog svećenstva, kako u NOB-u
tako i u naporima za vraćanje Istre u okvire Hrvatske, ona se opredi-
jelila za najgrublji, najprozirniji i do kraja stranački pristup, lišavajući
samu sebe one uloge koju bi predsjednica kao nadstranačka osoba u
Hrvatskoj morala imati. Govorom u Pazinu Kolinda Grabar Kitarović
još je jednom potvrdila da nije predsjednica svih građana Hrvatske,
nego samo onih koji su članovi njezine stranke (a najvjerojatnije čak
ni svih njih).
Jednom riječju: fijasko!
I što reći na kraju? S ovakvim ljudima u vrhu države Hrvatska je
osuđena na propadanje, osuđena je na to da postane usamljeni otok u
regiji, u svađi praktično sa svim susjedima, sve više naoružana i sve
spremnija – mentalno, ali i fizički – ići u nove ratne avanture. Progra-
267 Tomislav Jakić
mi javne televizije s kojih ne silaze emisije o Domovinskom ratu svo-

jevrsna su psihološka priprema za takvu budućnost, odnosno potvrda
sadašnjosti. A u svijetu? Na međunarodnoj sceni Hrvatska će se svesti,
odnosno već se svela, na malu zemljicu bez vlastite vizije o bilo čemu,
zarobljenu snovima o najcrnjim danima svoje prošlosti, spremnu slu-
šati i izvršavati, ali ne i misliti i zastupati zaista svoje ideje i interese
i potražiti saveznike među onima koji slično razmišljaju, a ne samo
među onima koji imaju iste “gospodare”.
Sve u svemu: fijasko, iako nam se to u osnovi čini preslabim iz-
razom.
Izgubljene bitke
Hrvatske
30. 9. 2017.
A
ko je na početku jeseni godine Gospodnje 2017. netko još živio
u iluziji da Republika Hrvatska u bilo čemu i na bilo koji način
može pobijediti, da može ići naprijed, taj se grdno prevario. Tri
događaja govore u prilog takvome zaključku, dapače njegovoj
neizbježnosti. To su stanje odnosa sa susjednom Slovenijom, činjeni-
ca da su braniteljske udruge počele diktirati (i) kazališni repertoar te u
javnu raspravu pušten (pa onda povučen?) Zakon o obitelji.
Odnosi sa Slovenijom koji se polako, ali sigurno pogoršavaju, ne
samo da će ugroziti hrvatsku relaciju s još jednim susjedom (o odno-
sima sa Srbijom i BiH ne treba, valjda, trošiti riječi) nego će ozbiljno
dovesti u pitanje status Hrvatske u Evropskoj uniji, pa i šire. Da, toč-
no je da je slovenska strana na neki način kontaminirala proces pred
arbitražnim sudom (što ga je inicirala Hrvatska!), ali točno je i to da je
Ljubljana gotovo trenutno reagirala na tu činjenicu te da konačna pre-
suda arbitraže u mnogim elementima ide u korist Hrvatske. Umjesto
koncentriranja na te nesporne činjenice, službeni je Zagreb – poglavi-
to premijer Plenković – pribjegao jeftinome populizmu, sakupljajući
bodove popularnosti na podizanju tenzija s Ljubljanom i na stavu da
za nas arbitraža ne postoji (jer tako je odlučio svojedobno Sabor), pa
tako ne postoji ni odluka arbitražnog suda, a jedino na što pristajemo
jest to da svu paletu bilateralnih odnosa (koji su upravo odlukom arbi-
269 Tomislav Jakić
traže u nekim bitnim spornim elementima riješeni u korist Hrvat-

ske – granica sredinom Mure, Sveta Gera u Hrvatskoj itd.) otvorimo
u izravnim pregovorima s Ljubljanom. Sve to ne zbog kontaminiranja
arbitražnog postupka, nego zbog dijela odluke što se odnosi na Piran-
ski zaljev/Savudrijsku valu. Pametna bi vlada (puste li želje) izašla
pred javnost naglašavajući sve pozitivne elemente arbitražne odluke
i najavljujući bilateralne razgovore sa Slovenijom kako bi se zaštitili
ribari u Savudrijskoj vali, dapače, najprije bi povela takve razgovore
(iza kulisa pripremajući teren za njih, a ne medijski prijeteći susje-
dima), a onda bi u vidu zajedničke hrvatsko-slovenske odluke – jer
ni jedna arbitražna presuda nije primjenjiva ako je ne prihvate obje
strane – iznijela svoju suglasnost da se odnosi sa susjednom zemljom
u budućnosti razvijaju upravo polazeći od odluke arbitražnog suda. I
predstavila bi to kao svoj veliki uspjeh.
Umjesto toga, hrvatski premijer i njegova Vlada (koja se svela na
skupinu klimavaca) ustrajavaju na poziciji: ne, mi nećemo i nećemo,
a svi moraju priznati da smo mi u pravu. Žalosna je činjenica, među-
tim, da – bili mi u pravu, ili ne (a jesmo tek dijelom) – Hrvatska nema
podršku za takav svoj stav ni od koga. Doslovno ni od koga! Umjesto
toga dobivamo zvučne ili manje zvučne šamare u vidu upozorenja da
su arbitražne odluke obvezujuće i da se međunarodno pravo mora pri-
mjenjivati i poštivati. Čak se ni hrvatski “novi saveznici i najbolji pri-
jatelji”, poput Poljske, baltičkih zemalja, Mađarske ili Slovačke, nisu
udostojili pokazati ni tračak razumijevanja za tvrdoglavost Zagreba
(koji, s druge strane, poslušno “rado ide u vojnike”, sudjelujući u pri-
kupljanju trupa Atlantskoga pakta uz granicu s Rusijom koja, kao, pri-
jeti agresijom). Podršku u srazu sa Slovenijom, dakle, nemamo. Vje-
rodostojnost unutar međunarodne zajednice (poglavito EU, odnosno
njezinoga najvećega dijela) uvjerljivo gubimo. Riječ je o definitivno
izgubljenoj bici (ne bitci, tako su pisali ustaše svojim korienskim pra-
vopisom!) Republike Hrvatske.
Druga je bitka izgubljena na polju kulture. I to onoga trenut-
ka kada se propustilo braniteljskim udrugama (i opet samo nekima,
onima na čelu kojih su u najmanju ruku mutni tipovi) krajnje jasno i
270 sedmi dio
odlučno kazati: ne, vaša riječ nije i neće biti uvijek posljednja, vi ne-
mate pravo odlučivati o svemu što se u ovoj zemlji događa, vi nemate
pravo terorizirati ni cijelu Hrvatsku ni – kao u ovome slučaju – jedan
njezin segment svojim uskogrudnim, netolerantnim i neznalačkim
(to je najvažnije!), a u osnovi primitivnim zahtjevima. Tražiti da se
manifestacija Noć kazališta (što ju je u međuvremenu prihvatilo još
nekoliko evropskih zemalja) prebaci na drugi datum, jer se ove godine
slučajno vremenski poklopila s danima kada se odaje počast žrtvama
Vukovara i Škabrnje, za svakoga je normalnog čovjeka izvan pameti.
Tako nešto može biti proizvod mozgova samo onih koji pod pojmom
“kazalište” zamišljaju vola na ražnju i feštu s juškanjem ili ojkanjem i
opijanjem do jutra, dakle ono što je njima (jedino) blisko. No čak i ako
bismo mogli prihvatiti da među braniteljima, pa i njihovim samozva-
nim liderima, ima onih koji tako rezoniraju, apsolutno je nemoguće i
neprihvatljivo da u državi koja se diči društvom znanja, tisućljetnom
kulturom, svojom “odvajkada” pripadnošću Evropi, takav suludi zah-
tjev naiđe na razumijevanje organizatora Noći kazališta, koji prom-
ptno mijenja datum, ali i na pozitivan odjek u Ministarstvu kulture.
Da, nakon toga su se neka kazališta pobunila, najavljujući da će imati
predviđene predstave na dan kada se i trebala održati Noć kazališta.
Hoće li njihovi intendanti zbog toga biti prozvani kao veleizdajnici,
ostaje da se vidi. No, u svakome je slučaju Republika Hrvatska i tu
izgubila bitku, popuštajući pred razularenim dijelom braniteljske
populacije (nije to većina!) koji si prisvaja sve veće slobode i sve veća
prava. Nije daleko dan kada će tražiti da svaki građanin, kada prođe
pored spomenika braniteljima ili žrtvama Domovinskog rata – bilo
gdje i bilo kojega dana – skine kapu ili šešir i pogne glavu, zastajući
na trenutak. Asocijacija se naprosto nameće, bez i najmanje želje da
se prave usporedbe: u nacističkim koncentracionim logorima, kao i u
getima, zatočenici su morali otkriti glavu, spustiti pogled i stati ako bi
pored njih prošao nacistički časnik. Odati počast antifašističkim bor-
cima i žrtvama fašizma ionako se u Hrvatskoj jedva još negdje može,
izuzmemo li grobnicu Narodnih heroja na zagrebačkom groblju Mi-
rogoju i Istru.
271 Tomislav Jakić
Treća je izgubljena bitka (mada još stvar nije dotjerana do kraja)

ona na području obrazovanja. Prijedlog novoga Zakona o obitelji, na
kojemu su očito radili ljudi bliski (najblaže rečeno) najkonzervativni-
jem krilu Katoličke Crkve u Hrvatskoj, prijeti vraćanjem ne u prošlo
stoljeće, nego u Srednji vijek. Definicija obitelji kao zajednice muža,
žene i djece (dakle, obitelj je stroj za proizvodnju djece), ostavljanje
na volju roditeljima da – ako žele – sami obrazuju djecu u skladu sa
svojim svjetonazorima (ma kakvi oni bili), pa da ih tako – dovedimo
stvari do apsurda – uče kako je Zemlja ravna ploča, sve to svjedoči do
koje je mjere hrvatsko društvo klerikalizirano, do koje mjere Hrvat-
ska postaje vjerska država. Tragično je što Katolička Crkva, odnosno
oni koji rade u njezino ime, uživaju i podršku islamske zajednice. Ta
zajednica, naime, za razliku od one židovske, krajnje odlučno brani
vjeronauk u školama, mada je kroz niz godina pokazano i dokazano
da je navodna dobrovoljnost pohađanja vjeronauka ili samo paravan
za diskriminiranje onih učenika i učenica koji na vjeronauk ne idu
ili pak način da dijete u najranijoj mladosti nauči kako se isplati biti
prijetvoran, glumiti ono što čovjek nije, uklopiti se u čopor i zavijati
s njime. Poznato je da dobar dio djece ide na vjeronauk samo iz toga
razloga – da ne budu diskriminirati i na bilo koji način obilježeni. Sud-
bina Zakona o obitelji još je otvorena, Vlada će očito pod pritiskom
nemalog dijela javnosti biti prisiljena na određene ustupke u smislu
evropeizacije, ali sama činjenica da je takav prijedlog zakona mogao
biti sačinjen i pušten u raspravu (a da premijer i resorna ministrica
kažu kako ga oni “nisu čitali”), govori o još jednoj izgubljenoj hrvat-
skoj bici. I to izgubljenoj na dugi rok, jer riječ je o mladima, o onima
koji će sutra odlučivati o sudbini ove zemlje (ako prije toga iz nje ne
pobjegnu glavom bez obzira, ostavljajući ovdje one najgluplje i do kra-
ja i bespovratno indoktrinirane).
Hrvatska, dakle, gubi bitke. A sa svakom izgubljenom bitkom
bliže je tome da izgubi i svoju budućnost. Zastrašujuće? Svakako!
Istinito? I te kako!
Odjek pucnjeva
iz Las Vegasa
3. 10. 2017.
U
trenutku pisanja ovoga teksta, broj ubijenih u masakru (bolje
riječi nema) u prijestolnici kocke i zabave, Las Vegasu, dosegao
je 59. Ranjenih je više od pet stotina. U najvećem masovnom
ubojstvu u povijesti njihove zemlje – kako to nazivaju ame-
rički mediji – Sjedinjene Države još su jednom platile danak u krvi
tradiciji Divljeg Zapada koju ljubomorno i iracionalno brane do dana
današnjega. Jer ne samo da je posjedovanje oružja pravo koje je zajam-
čeno Ustavom, nego je i mogućnost slobodne (i nekontrolirane) naba-
ve oružja takva kakva nije nigdje u svijetu. E, to je zaista “American
way of life” (američki način života) u koji se kunu i kojega obećavaju, i
onima koji mu teže i onima koji od njega strahuju, svi američki politi-
čari. O tom načinu života sanjaju i priželjkuju ga svi koji su ili napros-
to glupi ili dovoljno neinformirani da povjeruju onim američkim fil-
movima koji u tom načinu života obećavaju i dobar posao (odnosno
mogućnost da ga svatko pronađe) i dobru zaradu i vlastitu kuću i auto
– sve u svemu – život iz snova. Oni koji poznaju drugu stranu medalje,
a američka filmska industrija povremeno čak i o njoj progovori, bježe
od takvog načina života kao vrag od tamjana. Nije jednostavno istina
da će u Americi svatko bilo dobiti, bilo pronaći dobar posao. Postotak
nezaposlenosti prilično je visok, a kapital ne premišlja ni trenutka
kada računica pokaže da bi zbog očuvanja ili povećanja profita tre-
273 Tomislav Jakić
balo na ulicu izbaciti stotine radnika. Kompletne industrijske grane

na taj su način ugašene, odnosno preseljene u zemlje s jeftinom rad-
nom snagom. Sigurnost radnog mjesta ne postoji, a svijest o prednosti
takve sigurnosti američka je propaganda nadomjestila pričom o tome
kako stalno treba mijenjati zaposlenja, jer čovjek time dokazuje svoje
sposobnosti i stječe nova znanja.
Onoga trenutka kada je Amerikancu oduzeta sigurnost radnoga
mjesta (koju bi trebao imati pod pretpostavkom da zadovoljava uvjete
i da pošteno radi), ruše se – kao kula od karata – svi ostali elementi
američkog načina života. Prosječni Amerikanac, naime, sve kupuje na
kredit, on doslovno živi na kredit. I kuća i auto i dobar život, sve je
to sazdano na pretpostavci stalnoga zaposlenja i mogućnosti otplaći-
vanja kredita. Dužničko ropstvo u najdoslovnijem smislu riječi. Nep-
laćena rata kredita znači gubitak svega toga i pretvara do jučer dobro-
stojećeg i u svojoj zajednici uglednog čovjeka u beskućnika i izopće-
nika. Banka će mu uzeti sve. To nerijetko rezultira i raspadom obitelji.
Ako su djeca maloljetna, preuzet će ih socijalna služba i odrastat će u
tko zna kakvim uvjetima. Prethodni posjeti (još) zaposlenog oca psi-
hijatru (jer ljudi žive u stalnome stresu, strahujući – s razlogom – za
svoje sutra) tu ništa neće pomoći. No, ostaje jedno: oružje. Toga prava,
prava na posjedovanje oružja golema se većina Amerikanaca ni pod
koju cijenu ne želi odreći. Utuvili su im u glavu da je to bitni element
njihove slobode, a “zaboravili” reći kako je trgovina oružjem golem i
vrlo unosan posao i kako iza svake kampanje usmjerene na osnaživa-
nje prava na posjedovanje oružja i iza svih koji to pravo zdušno brane
(izuzmemo li ipak relativno mali broj fanatika, zaljubljenih u oružje)
stoji moćni lobi proizvođača i oružja, i municije. Cilj je profit, samo i
jedino profit, pa čak i po cijenu pokolja kao što je ovaj najnoviji u Las
Vegasu. Uostalom, zaluđenost oružjem, točnije rečeno, mogućnošću
ubijanja manifestira se svako malo ispadima pojedinaca koji upadnu
u neku školu ili trgovinu i nasumce postrijeljaju ljude koji im se nađu
na putu. Da o tome koliko laka nabava oružja ide na ruku pravim kri-
minalcima i ne govorimo.
274 sedmi dio
U svakoj iole uređenoj zemlji nakon događaja kao što je ovaj u

Las Vegasu, po hitnom bi se postupku donosili pooštreni propisi o
mogućnosti kupnje oružja (i to ne jurišnih pušaka i automata, nego
samo pištolja i revolvera), ali i o tome tko i pod kakvim uvjetima može
oružje posjedovati. U Americi – ništa od toga. Bilo je predsjednika koji
su nešto pokušavali, ima gradova i saveznih država (svaka o tome ima,
naime, svoje propise) koji su malo manje liberalni od drugih, ali svaki
pokušaj da se prodaja oružja stavi pod kontrolu i da se ograniči pravo
na njegovo posjedovanje razbio se kao val kada udari o čvrstu stijenu.
Većina je Amerikanaca do te mjere indoktrinirana pričama o svojim
slobodama (da ne kažemo: isprani su im mozgovi) da će ta prava bra-
niti bez obzira na sve. Pa čak i kada se zastave spuštaju na pola koplja,
pa čak i kada se proglasi nacionalna minuta šutnje u počast nevinim
(zaista nevinim) žrtvama, pa čak i kada u tome odavanju počasti te-
atralno sudjeluju i Predsjednik i njegova supruga. Počevši od samoga
predsjednika, nikome ne pada na pamet pokrenuti nacionalnu kam-
panju za zabranu slobodnog kupovanja i posjedovanja oružja. Da, Tru-
mp je odšutio minutu počasti, ali rekao nije ništa što bi barem naja-
vljivalo bitan zaokret o odnosu na dosadašnje stanje.
Pa će tako žrtve u Las Vegasu ostati uzaludne žrtve. Lešinarski
mediji doživjeli su svoj trenutak slave izvještavajući do u najsitnije
detalje o tome tko je pucao (zašto, to još ne znamo), koliko je pušaka
imao u hotelskoj sobi, s kojega je kata otvorio vatru, kako je tko od
preživjelih doživio napad. Evropski će mediji dati riječ ekspertima,
nerijetko umirovljenim visokim policijskim časnicima, koji će svi –
unisono – naglasiti kako je glavni problem u mogućnosti praktično
nekontrolirana kupnja oružja (u Nevadi, osobito). Rezultata neće
biti, nakon nekoliko dana sve će utihnuti. Do idućeg masakra koji će
njegov počinitelj (kao što je dosad ne jednom bio slučaj) najaviti na
internetu. Da se Sjedinjene Države pridržavaju onoga što je Trump
prilično uvjerljivo i konzistentno najavljivao prije no što je postao
predsjednik, da se – naime – više ne miješaju u poslove drugih, da ne
drže cijeli svijet opasan lancem svojih vojnih uporišta (više od sedam
stotina, naspram dvije ruske vojne baze u Siriji i jedne kineske u Dži-
275 Tomislav Jakić
butiju!), mogao bi čovjek reći: njihova zemlja, njihova pravila, njihovi

običaji, pa neka rade što hoće. Problem je, međutim, u tome što je riječ
o najmoćnijoj zemlji svijeta i što su zaluđenost oružjem i uvjerenje da
se ama baš sve može riješiti oružjem, tj. silom, postali bitne kompo-
nente američke vanjske politike. Aktualni predsjednik osobito rado
prijeti američkom oružanom silom, a njegovi se prethodnici nisu baš
nimalo ustručavali upotrijebiti je – pa čak ni kada je rezultat bio do-
slovno uništavanje cijelih država i bacanje u bijedu, beznađe i anarhi-
ju milijuna ljudi. To su činjenice.
Pa će stoga odjek pucnjeva iz Las Vegasa trajati vrlo kratko i sas-
vim sigurno neće doprijeti do ušiju onih u Kongresu SAD-a koji bi ne
samo mogli, nego i morali povući određene konzekvence. Ne, u Ame-
rici se ništa neće promijeniti. Baš kao ni u američkoj vanjskoj politici.
I to su činjenice s kojima se valja suočiti da bismo znali u
kakvome svijetu živimo.
Neznanje, glupost
ili namjera
4. 10. 2017.
A
ktualna predsjednica Republike Hrvatske, “diplomatkinja
kakvu ova zemlja još nije imala” – kako ju je nedavno poltron-
ski-servilno nazvao jedan hrvatski (slobodni?) medij, obilježi-
la je svoj službeni posjet Rumunjskoj izjavom što u mnogim
aspektima zaslužuje epitet “povijesna”. Izjavila je, naime, sljedeće:
“Postoji puno sličnosti između Hrvatske i Rumunjske, obje su zem-
lje imale zajedničko iskustvo života iza Željezne zavjese, u društvima
koja nisu bila otvorena. S padom Berlinskog zida i padom komuniz-
ma, završetkom Hladnoga rata, sve su države istočne Europe izrazi-
le želju ponovno se ujediniti s drugim europskim državama i postati
dijelom europske zajednice naroda.” Svima rođenima nakon godine
1985. i odgojenima u skladu s današnjim hrvatskim nastavnim plano-
vima (da ne govorimo o kurikulima, mada je to sada iznimno u modi),
a bez kućnog korektiva, ta izjava ni po čemu ne zvuči ni neobično ni
čudno. No svima starijima, svima koji su živjeli u Hrvatskoj dok je ona
bila dijelom jugoslavenske federacije, a među takve spada i aktualna
predsjednica, te riječi osobe koja je voljom – doduše tanke – većine
građana došla na čelo države nameću pitanje: govori li Kolinda Grabar
Kitarović tako iz neznanja, iz gluposti ili pak s vrlo proračunatom na-
mjerom?
277 Tomislav Jakić
Pa da vidimo kako stvari stoje. Može li neznanje biti u pitanju?

Kratko i jasno: ne može! KGK bila je u srednjoškolskoj dobi, odnosno
u studentskim danima kada se raspadala Jugoslavija i kada je na nje-
zinim ruševinama – uz ostale – stvorena i neovisna hrvatska država.
Ona, dakle, zna, naprosto mora znati, kako se živjelo u Hrvatskoj u
vrijeme Jugoslavije. Ona, koja je u to vrijeme u sklopu razmjene uče-
nika poslana na školovanje u Sjedinjene Države, savršeno dobro zna
s kakvim je pasošem putovala, zna da se s njime moglo bez ikakvih
viza (Amerikanci i Sovjeti su ih, doduše, tražili) slobodno putovati
širom svijeta, zna da ni Hrvatska ni Jugoslavija – uz određeni deficit
ljudskih i građanskih prava – nisu bile zatvorena društva, a kao preds-
jednica, i kao netko tko aspirira tome da stekne doktorat na Fakultetu
političkih znanosti, mora znati da je Jugoslavija (i Hrvatska u njezi-
nome sklopu) uoči raspada bila tik pred vratima Evropske unije (tada:
Evropske zajednice), dapače da nam je Evropa nudila golemi novac za
oporavak gospodarstva uz ulazak u njezine redove, samo da međusob-
no ne zaratimo. Baš kao što mora znati da su tu – za svakog normalnog
čovjeka – primamljivu ponudu odbili i Milošević i Tuđman. Drugim
riječima: nije istina da je Hrvatska (kao dio Jugoslavije) bila, poput
Rumunjske i ostalih zemalja “lagera”, iza željezne zavjese. Nije istina
da je Hrvatska, poput Rumunjske, bila zatvoreno društvo. I nije isti-
na da je Hrvatska (sada, doduše, kao neovisna država) tek nakon pada
komunizma (ili onoga što se tako naziva) izrazila želju postati dijelom
evropske zajednice naroda; Hrvatska je, zajedno s Jugoslavijom, bila
čvrsto ukotvljena u Evropu i prije raspada jugoslavenske federacije.
Neznanje, dakle, nije u pitanju. Možemo li onda možda govo-
riti o gluposti? Smatra li hrvatska predsjednica da su građani zemlje
kojoj je ona na čelu većinski tako glupi da će mirno prihvatiti njezi-
ne laži – i povijesne, i činjenične? Jer ona sasvim sigurno nije toliko
glupa da ne bi bila svjesna toga što govori i da ne bi znala da govori
neistine. Tu odgovor ne može biti baš kategoričko da. Predsjednica,
kao i cijela stranka iz koje je proizašla i kojoj duguje svoj streloviti (za
mnoge začuđujući) uspon na političkoj ljestvici, boluje od osjećaja
nadmoćnosti i arogantne prepotencije u odnosu na “podanike” koje
278 sedmi dio
se ona ustručava nazvati građanima (ne zato što bi time, kako tvrdi,
uvrijedila seljake, nego zato što to “miriši” na građansko društvo, a to
je pak nešto što njoj i njezinima odvratno smrdi). Dakle, imamo posla
sa stavom koji se svodi na sljedeće: da, ja znam da govorim neistinu,
ali ja sam na vlasti i tko su oni (bilo tko od njih, tih “građana”) da mi
se suprotstave. Osim toga, ima tu i perfidne računice. Zna KGK dobro
da se sastav biračkog tijela mijenja, da polako odlaze oni koji su bili
i obrazovani i informirani, koji se ne boje sjetiti se svoje prošlosti i
kako se u toj prošlosti živjelo, a da je sve više onih koji su svoja znanja
o toj prošlosti stjecali u školama i kroz medije neovisne Hrvatske, a to
znači da ih se učilo (i to se ponavljalo do besvijesti) o diktatorskom i
zločinačkom karakteru režima bivše države, o tome kako je jedan od
njegovih osnovnih ciljeva bio uništavanje hrvatske nacije te kako su
antifašistički borci, ali i žrtve fašizma, čiji su spomenici pod krinkom
rata uredno rušeni, zapravo bili zločinci i neprijatelji hrvatske države
i svih koji su tu državu sanjali od stoljeća sedmog i koji su je stvarali
kao vjerne sluge fašizma i nacizma, likvidirajući u svojim logorima (a
samo u tzv. NDH domaća je vlast upravljala tim logorima, svugdje u
Evropi to su činili nacisti) i Srbe i Židove i Rome, sve zajedno u deseci-
ma tisuća, ako ne i više, ali i Hrvate koji nisu bili spremni pokorno šu-
tjeti ili čak i sudjelovati u zločinima. Ako nema, naznačili smo to već,
“kućne korekture”, ako se roditelji ne usude djeci iz bilo kojih razloga
reći kako im u školi ispiru mozgove revidiranom, točnije, falsificira-
nim poviješću, ta će djeca povjerovati u ono što im nastavnici – tko iz
uvjerenja, tko zato da ne izgubi radno mjesto – govore.
Pa prema tome, nije u pitanju ni glupost. A imamo li onda pos-
la s namjerom? E, to je pravo pitanje, a odgovor na njega kategorič-
no je da! Hrvatska predsjednica namjerno i svjesno govori laži kako
bi utvrdila pravo građanstva povijesnom revizionizmu na hrvatskoj
javnoj sceni i u hrvatskom društvu. Ona je, ne zaboravimo, produkt
stranke što je došla na vlast godine 1990. s jasnim (mada tada i ne tako
jasno deklariranim) ciljem izdvajanja Hrvatske iz jugoslavenske fe-
deracije i osamostaljenja Hrvatske. I to pod svaku cijenu! To nikada
ne valja smetnuti s uma: pod svaku cijenu (treba se samo sjetiti onog
279 Tomislav Jakić
Tuđmanovog govora u kojem je rekao: “Rata ne bi bilo, da ga mi nismo

htjeli”). Predsjednica, dakle, namjerno, proračunato i s jasnim ciljem
govori povijesne neistine, a njezin je cilj postati stjegonoša radikalno
desne, proustaške struje unutar HDZ-a i sudjelovati u rušenju premi-
jera Plenkovića, slabića koji misli tzv. diplomatskim manevrima nad-
mudriti one koji u nedostatku argumenata izravno udaraju. Šakom –
ili u glavu ili u mozak.
Pa možemo zaključiti. Svoju skandaloznu izjavu u Rumunjskoj
hrvatska predsjednica nije dala iz neznanja. Zna ona vrlo dobro da je
Jugoslavija (a s njome i Hrvatska) bila s druge strane željezne zavje-
se, barem od trenutka raskida između Tita i Staljina. Zna ona i to da
je Jugoslavija imala najliberalnije i najslobodnije (uz sve nedostatke i
mane) društvo od svih zemalja što su se nazivale socijalističkima. I to
je već neka utjeha. Dakle, predsjednica zna. Dalje: niti je predsjednica
glupa, niti smatra građane Hrvatske glupima. No – ona je na vlasti, a
oni – mada su je izabrali – nisu. Pa si zato (i) ona može priuštiti da radi
i govori što hoće (čime se nedavno u Saboru neuvijeno pohvalio pre-
mijer). To se već teško može nazvati utjehom. Napokon, predsjednica
svjesno i proračunato govori laži sudjelujući u jednoj krajnje prljavoj,
za opstanak ove zemlje krajnje opasnoj, pogubnoj igri. Jer ulog u toj
igri budućnost je Hrvatske kao slobodne i demokratske zemlje, a ta
spoznaja nije zaista nikakva utjeha! Dapače.
Katalonci
(ni)su Hrvati
6. 10. 2017.
B
ez obzira na to kako završila stvar s referendumom o katalons-
koj neovisnosti i s (u trenutku pisanja ovoga teksta zabranje-
nim) zasjedanjem katalonskog parlamenta koji bi trebao pro-
glasiti odluku o osamostaljenju ove španjolske pokrajine, jedno
je sigurno. Oni koji usmjeravaju kako hrvatske medije (većinu barem)
tako i raspoloženje javnosti (pa i one hrvatske u susjednoj BiH) poka-
zali su da apsolutno ništa ne razumiju ili ne žele razumjeti. Povrh toga
i da ništa ne znaju. Jer od samoga se početka uporno gura teza, nimalo
suptilno, dapače: otvoreno i agresivno, kojom se iskazuju simpatije
za Katalonce, a sve zbog toga što ih se vidi i doživljava u onoj ulozi u
kojoj su bili Hrvati u vrijeme proglašenja odluke o kidanju svih dr-
žavno-pravnih veza s jugoslavenskom federacijom. Oživljena je čak
i retorika toga vremena, pa se tako izvještavalo o “agresiji Madrida”
na Barcelonu, pri čemu je i bez te glupe fraze bilo dovoljno razloga
za osudu postupanja španjolske policije, dokumentiranog brojnim
snimcima. A onda se, nekoliko dana nakon toga, na zapadnom ulazu
u Mostar, u Bosni i Hercegovini (jer ta država još uvijek postoji i pod
tim je imenom i članica Ujedinjenih naroda) pojavio i veliki transpa-
rent koji, osim što je povezao simbole nekadašnje Hrvatske Republi-
ke Herceg-Bosne i Katalonije, želi Kataloncima svu sreću i najavljuje:
“Mi smo sljedeći.”
281 Tomislav Jakić
Pritom se ispuštaju se iz vida neke nezaobilazne činjenice. Na-

mjerno, naravno, kako bi se neinformiranim i zaluđenim ljudima što
bolje moglo manipulirati. Kao prvo, Katalonci su u Španjolskoj manji-
na, pa bi ih se eventualno moglo usporediti sa Srbima u Hrvatskoj (od
trenutka kada su od konstitutivnog naroda pretvoreni u manjinu).
Dakle, Katalonci nisu Hrvati, nego Srbi u Hrvatskoj, Hrvati su Špa-
njolci, a španjolska policija igra u neku ruku onu ulogu što ju je u to-
liko spominjanim i slavljenim tzv. vojno-redarstvenim akcijama Blje-
sak i Oluja odigrala Hrvatska vojska. Prema tome, da se vratimo re-
torici iz devedesetih godina prošloga stoljeća, Katalonci prijete da će
okupirati dio države u kojoj žive. Tako, naime, Hrvatska i danas tretira
pobunu dijela srpskog stanovništva, mada je krajnje apsurdno tvrditi
kako netko (nacija ili etnicitet) tko u određenoj zemlji živi stoljećima,
može tu zemlju okupirati (zato što je otkazao poslušnost centralnoj
vlasti). A španjolska policija radi na ostvarivanju cjelovitosti državnog
teritorija koju Katalonci žele ugroziti. Pa da ostanemo još na ovim, za
zdravi razum, priznajemo, apsurdnim povijesnim usporedbama. U
vrijeme kada je Hrvatska održavala referendum kojim su se otvarala
vrata njezinome izlasku iz jugoslavenske federacije, JNA (mada tada
već dobrim dijelom pod kontrolom Miloševića i vodstva Srbije) nije
učinila ama baš ništa da bi taj referendum spriječila, a Ustavni sud Ju-
goslavije nije proglasio njegov rezultat nevažećim i zabranio daljnja
zasjedanja Sabora Hrvatske. Tek toliko – da se prisjetimo.
Kao drugo, Katalonci nemaju ustavno-pravnu podlogu za istupa-
nje iz Španjolske, jer španjolski ustav ne predviđa mogućnost od-
cjepljenja pojedinih pokrajina (svjesno govorimo u množini jer nema
dvojbe da Baski vrlo pozorno prate kako će proći “katalonska priča”).
S druge strane, jugoslavenski je Ustav iz godine 1974. tu mogućnost
predviđao, odnosno dozvoljavao. Tako da ni tu nema nikakve osno-
ve za uspoređivanje Katalonaca iz godine 2017. s Hrvatima iz godina
1990./1991. Ako bi se ikoga moglo uspoređivati na toj relaciji, to su,
vrijedi ponoviti, Katalonci i Srbi iz Hrvatske, oni koji su otkazali pos-
lušnost vlasti u Zagrebu i na kraju (uz već “obavezne” zločine) progla-
sili i svoju paradržavu.
282 sedmi dio
Sada se, međutim, ta katalonsko-hrvatska paranoja, svim činje-

nicama usprkos, prelila i na susjednu Bosnu i Hercegovinu. I dok je to
u Hrvatskoj fenomen nad kojim se normalan čovjek, netko tko je iole
upoznat s prošlošću i činjenicama o toj prošlosti, može samo čuditi (i
zgražati), u susjedstvu to je ozbiljan element razbijanja samostalne,
međunarodno priznate države. Porukom: “Mi smo sljedeći” izraža-
va se nedvojbena želja (Hrvata, dijela Hrvata, onih koji su uzurpirali
pravo da govore u njihovo ime, to je koliko nejasno toliko i nebitno)
da se, a potpuno u skladu sa željama neprikosnovenog lidera entiteta
Republike Srpske, dokine i uništi država u kojoj su Bošnjaci, Srbi i Hr-
vati definirani kao konstitutivni narodi i koja je još uvijek u manjoj ili
većoj mjeri pod tutorstvom međunarodne zajednice. Tzv. daytonska
BiH nije zamišljena kao država iz koje bilo tko može istupiti, dapače
Daytonski su ugovori obvezali Srbiju i Hrvatsku, kao supotpisnice, da
se odreknu bilo kakvih pretenzija na dijelove BiH-teritorija, njezina
entitetska podjela (svakako maksimalno nesretno i nespretno rje-
šenje) nije zamišljena ni tako da entiteti postanu države u državi, ni
tako da svaka nacija dobije svoj, po mogućnosti etnički čisti entitet.
Pa, dakle, niti su Hrvati u BiH Katalonci, niti se kao takvi mogu doži-
vljavati.
Nažalost, Pandorina kutija otvorena raspadom Jugoslavije (to
nije izraz jugonostalgije, nego konstatiranje nepobitnih činjenica)
rasula je širom Evrope opasni virus nacionalizma i razbijanja više-
nacionalnih država. Jedva da još netko razmišlja logički, jedva da je
još netko svjestan činjenice da je, vratimo se opet vlastitome primje-
ru, Jugoslavija bila jača, samostalnija i utjecajnija u svijetu nego što
će državice nastale na njezinim srušenim temeljima ikada biti (“za-
jedno smo jači”, toga kao da se nitko ne sjeća). Da ne govorimo o tro-
šku stvaranja i održavanja države. Notorna je istina da su obrambeni
troškovi Jugoslavije (koji jesu bili visoki) bili ipak manji nego što su
u zbroju troškovi postjugoslavenskih država čije se oružane snage ni
po čemu ne mogu usporediti s onima jugoslavenskima (Jugoslavija je,
da navedemo samo jedan primjer, imala nekih tristotinjak borbenih
zrakoplova, Hrvatska muku muči kako da kupi novih dvanaest, da,
283 Tomislav Jakić
dobro ste pročitali, 12). Lokalna samouprava imala je u Hrvatskoj da-

leko manje zaposlenih no što ih ima danas. Policija je u Hrvatskoj u
ono “vrijeme mraka” bila u značajnoj mjeri malobrojnija no što je u
današnjoj samostalnoj i slobodnoj Hrvatskoj. I da dalje ne nabrajamo.
A sve to treba platiti. Uz gospodarstvo bačeno na koljena krimi-
nalnom privatizacijom i pretvorbom, to se pretvara u mission impossi-
ble (nemoguću misiju). Efekte toga osjećaju građani, objektivno sva-
kim danom sve siromašniji, mada prividno žive u svijetu izobilja.
Proglasi li Katalonija ikada samostalnost i postane li neovisna država,
sve će to iskusiti, usprkos činjenici da je danas najrazvijenija pokraji-
na Španjolske (nije li i Hrvatska bila najrazvijenija republika Jugosla-
vije?). No tko o takvim stvarima razmišlja kada se emocije raspiruju,
kada demonstranti na ulicama izjavljuju kako su na to “čekali cijeli
svoj život” (a zašto ne od stoljeća sedmoga?). Ni u slučaju dezintegri-
ranja Jugoslavije Evropa nije znala što učiniti. Ne zna ni sada u slučaju
Španjolske i Katalonije. Što se dogodilo na tlu Jugoslavije – znamo. Što
će se dogoditi u Španjolskoj – vidjet ćemo. A kakve to posljedice može
imati u regiji (mrskoga li izraza!), to je pitanje bez odgovora. Zasad.
Besmisleni posjet
11. 10. 2017.
H
rvatski su mediji (po jednima: slobodni, po drugima: pod “ša-
pom” mrskih ljevičara, a u stvarnosti pretvoreni u velikoj
većini u servis Vlade i najjače stranke u njoj) bombastično
objavili kako je sam Vladimir Putin (čudno, kako nam je sada
važno što on radi!) objavio da tokom mjeseca listopada očekuje posjet
predsjednice Republike Hrvatske, Kolinde Grabar Kitarović. Registri-
rano je također kako je on to rekao, primajući akreditive od skupine
od dvadesetak novih ambasadora, među kojima je bio i onaj hrvatski.
Nikome od tih u osnovi državnih (mada u najvećem broju formalno
privatnih) medija nije palo na pamet ni uočiti, a pogotovo ne analizi-
rati nekoliko bitnih činjenica.
Prva je da Republika Hrvatska pune tri godine nije imala ambasa-
dora u Moskvi, što je skandal bez premca, dokaz krajnjeg amaterizma
– u najgorem smislu te riječi – u vođenju vanjske politike. A sadašnja
je predsjednica, ne treba zaboraviti, svojedobno bila šefica baš toga re-
sora. Svaka država koja iole drži do sebe ne može si, naime, priuštiti
luksuz da tri godine nema ambasadora u jednoj od najvažnijih metro-
pola suvremenog svijeta (ma što tko mislio, ili mogao misliti o ruskoj
politici ili o čelniku Rusije). Druga je da ambasador, netom pristigao
u Moskvu, neće imati ni vremena ni prilike kvalitetno pripremiti
posjet čelnice države u čije je ime predao akreditive Vladimiru Puti-
nu. A to je jedna od glavnih zadaća svakoga ambasadora, koliko god
dobre suradnike u veleposlanstvu mogao imati. Usput: nikada nismo
285 Tomislav Jakić
saznali što je ambasador rekao prigodom predaje akreditiva, baš kao

što ne znamo ni što je rekao Putin, osim što je najavio posjet KGK. I,
treće, ono najvažnije, ujedno i najporaznije: već uoči posjeta hrvatske
predsjednice Rusiji može se s mnogo razloga i krajnje decidirano reći
kako je to posve besmislen posjet.
Hrvatsko-ruski odnosi u stalnoj su sjeni američko-ruske kon-
frontacije u kojoj je aktualna hrvatska vlast (uključujući predsje-
dnicu) potpuno na američkoj poziciji. Hrvatska je otvoreno stala na
stranu pobunjenika u Siriji koji su, za račun SAD-a, pokušavali srušiti
predsjednika Assada. Preko Hrvatske su išle tone i tone naoružanja za
džihadističke snage, u ono vrijeme nazivane “umjerenom oporbom”,
mada je i političkom slijepcu moralo biti jasno s kime ima posla. Pa je
Hrvatska čak i – navodno Americi – poklonila iz svojih vojnih viškova
(?) nekoliko tisuća jurišnih pušaka tipa Kalašnjikov. A onda je Assad
službeno zatražio vojnu podršku Moskve, promptno je dobio i ratna
se sreća u Siriji počela okretati, da bi u nekome trenutku čak i Zapad
(čitaj: SAD) dio antiasadovskih snaga pristao svrstati pod pojam tero-
rista. Hrvatska, međutim, svoje gledanje na Assada nije promijenila,
kod ruskih udara uvijek se – bez iznimke – naglašavaju civilne žrtve,
koje se u slučaju američkih napada – što se odvijaju u osnovi nelegal-
no, jer niti su ih odobrili Ujedinjeni narodi, niti ih je tražila sirijska
vlada – te žrtve ili prešućuju ili tek usput spominju. Dakle, tu Putin
i KGK nemaju o čemu razgovarati, odnosno mogu se složiti oko toga
da se ne slažu.
Ukrajina je još neuralgičnija točka. Tu Hrvatska od samoga po-
četka, i politički i propagandno, stoji rame uz rame sa snagama što su
rušile legitimnog predsjednika Janukoviča (kakav bio da bio) samo
zato što se usudio odgoditi potpisivanje sporazuma o bližim odnosi-
ma s Evropskom unijom jer je bio stavljen pred izbor: ili s nama (Evro-
pom i Amerikom iza nje) ili s Rusijom, a on je pokušavao sačuvati i
izgrađivati dobre odnose s objema stranama. No, to se nije ni tražilo
ni željelo, pa je Janukovič srušen. Od planiranog atentata spasila ga je
ruska intervencija, dobio je sklonište u Rusiji, ali ne i slobodan prostor
za političko djelovanje. U Kijevu je uslijedio “vašar političke taštine”
286 sedmi dio
(praćen i tragikomičnim situacijama, poput dovođenja bivšeg preds-

jednika Gruzije, u najmanju ruku živopisnog Saakašvilija, za guver-
nera jedne pokrajine, da bi ga se potom proglasilo neprijateljem jer je
centralnu vladu optužio za korupciju), na istoku zemlje izbila je po-
buna u dijelovima s većinskim ruskim stanovništvom, proglašene su
čak i dvije republike, koje Moskva (a i to je dokaz političke mudrosti)
zasad nije priznala, mada je evidentno da pobunu pomaže i tzv. dobro-
voljcima i oružjem. Kijev je, pod pritiskom vodećih zapadnih zemalja
sklopio s Rusijom sporazum u Minsku kojim se obvezao na promjenu
Ustava i davanje autonomije istoku zemlje. Ništa od toga nije ostvare-
no, ali hrvatski premijer (danas na čelu iste stranke koja je kandidirala
predsjednicu) imao je potrebu (ili sugestiju?) da najprije u Kijevu, a
onda s govornice Opće skupštine Ujedinjenih naroda ponudi Ukraji-
ni model mirne reintegracije istočne Slavonije kao ključ za rješenje
krize. Na to je Moskva oštro reagirala. I o čemu onda da Putin i KGK
razgovaraju? O tome da se opet ne slažu ili o tome kako se vodi i kako
se ne vodi vanjska politika?
Potom: famozna Inicijativa “Tri mora”, stara američka zamisao
koju KGK reklamira kao svoju inicijativu, a koja je usmjerena bez naj-
manje sumnje na to da barem u energetskom smislu podijeli Evropu
novom željeznom zavjesom i da u najmanju ruku tranzicijske, postso-
cijalističke zemlje pretvori u stalne kupce (i ovisnike!) američkog plina
koji je poprilično skuplji od ruskoga koji im se danas nudi i što ga uvo-
ze. U naporima za ostvarenje Inicijative “Tri mora” koja se Rusiji (kako
iz strateških, tako i gospodarskih razloga) niti sviđa, niti može svidjeti,
KGK ne samo što ne posustaje, nego Hrvatsku – uz prešutno odobra-
vanje Vlade (s kojom, inače, sve rjeđe pronalazi zajednički jezik, osim
kada je u pitanju zatiranje antifašizma) – uvlači u krug onih evropskih
zemalja koje su koliko otvoreno anti-ruski raspoložene toliko i svakim
danom sve udaljenije od izvornih načela Evropske unije. Pa o čemu da
na tu temu razgovaraju Putin i hrvatska predsjednica? Ni o čemu, osim
što bi je Putin možda mogao podsjetiti na Deklaraciju s Energetske
konferencije zemalja jugoistočne Evrope, održane pod predsjedanjem
predsjednika Stjepana Mesića, a na kojoj je i on sudjelovao.
287 Tomislav Jakić
Hrvatska u NATO-u iduća je tema na kojoj je ne samo teško nego

nemoguće očekivati da sugovornici pronađu zajednički jezik. Od
predsjednice nadolje svi su relevantni politički čimbenici u Republici
Hrvatskoj podlegli histeriji ruske agresije, što samo što nije počela, a
bit će usmjerena na Poljsku i baltičke države. I ne samo da je Hrvatska
propagandno “progutala udicu” ruske agresije nego i aktivno sudje-
luje u NATO-manevrima (vrlo glasnom zveckanju oružjem), dostoj-
nima najboljih dana hladnoga rata. Pa tako hrvatski vojnici stoje, za-
jedno s njemačkima, na ruskoj granici. Naravno, današnja je Njemač-
ka (usprkos uspjesima Alternative za Njemačku) miljama udaljena od
one nacističke, a ni Hrvatska (još) nije ona iz vremena Ante Pavelića
i njegovih ustaša. No sama činjenica da hrvatski vojnici stoje uz nje-
mačke na ruskoj granici neminovno budi neke neugodne asocijacije. I
o čemu da tu razgovaraju Putin i KGK? Najbolje – ni o čemu!
I napokon – bilaterala u najužem smislu riječi. Osim što se radi
sve kako bi se ruskoj banci (Sberbank of Russia) onemogućilo da
naplati kredit što ga je dala posrnulom Todorićevom Agrokoru (a koji
je preuzela država), nema gotovo nikakvih pretpostavki za bilo kakvo
uspješno rusko investiranje u Hrvatskoj, mada – teoretski gledano –
prepreka nema. Shodno tome nema (gotovo) ni spomena vrijednog
interesa na ruskoj strani za izgradnju gospodarske suradnje (to da su
neki ruski tajkuni kupili vile, ili čak i otočiće u Hrvatskoj, ne mijenja
ništa na toj konstataciji). Da se Ruse uzelo u obzir pri raspisivanju na-
tječaja za nabavu eskadrile novih borbenih zrakoplova, suradnja dviju
zemalja mogla je dobiti značajan poticaj kako na polju sigurnosti tako
i na polju gospodarstva. No, Hrvatskoj je očito bilo zabranjeno da od
Rusa čak i zatraži ponudu (mada ima pilote koji su svi školovani upra-
vo na ruskim, točnije, sovjetskim zrakoplovima). O tome da je rusko
veleposlanstvo već godinama smješteno u neprikladnoj i derutnoj
zgradi, da ne uspijeva dobiti (kupiti) ni zemljište za novu ambasadu
ni dozvolu za njezinu izgradnju, da se uopće ne govori. Pa o čemu,
dakle, da na tu temu razgovaraju Vladimir Vladimirovič Putin i Kolin-
da Grabar Kitarović? Najkraće: ni o čemu, jer bilo kakav razgovor bio
bi suvišan. A Putin se naslušao dosta obećanja s hrvatske strane koja
288 sedmi dio
nikada nisu ispunjena. Teško je pretpostaviti da bi za volju šarma ak-

tualne predsjednice bio voljan i raspoložen slušati neka nova i praviti
se kao da im vjeruje.
I zbog svega navedenoga, a to je samo ono najosnovnije, pred-
stojeći posjet hrvatske predsjednice Rusiji potpuno je besmislen. Bez
obzira na to kako će kroz kontrolirane medije biti predstavljen hrvat-
skoj javnosti.
Predsjednica s dva lica
19. 10. 2017.
N
e treba sumnjati da će se među dobro kontroliranim medijima
u Hrvatskoj naći i oni koji će posjet predsjednice Kolinde Gra-
bar Kitarović Rusiji proglasiti povijesnim. On to, međutim,
ni po čemu nije, osim po jednoj pojedinosti: definitivno je
potvrdio da hrvatska predsjednica ima dva lica i da bira koje će poka-
zati, ovisno o situaciji i o sugovorniku. Da to nije politika, to je jasno
svakome tko je ikada imao posla s politikom, osim možda njoj, mada
je bliža pretpostavka kako ona posve svjesno danas govori jedno, a su-
tra drugo, uvjerena da to prolazi i da je baš to – politika.
Kako inače protumačiti činjenicu da osoba na čelu Hrvatske koja
je još nedavno govorila o hibridnome ratu koji vodi Rusija na području
jugoistočne Evrope, koja je sva ozarena prihvaćala američke pohva-
le za “svoju” inicijativu (a zapravo američku) o suradnji triju mora i
koja je, kao vrhovna zapovjednica oružanih snaga, tako ponosna na
“pobjedničku hrvatsku vojsku” uključujući i one njezine postrojbe
što odlaze u sklopu NATO-ovskog zveckanja oružjem na rusku gra-
nicu, odjednom, netom što je stigla u Soči, potpuno mijenja poziciju?
Kako drugačije shvatiti to da u Sočiju, nakon razgovora s predsjedni-
kom Putinom, hrvatske vojnike na ruskoj granici ni jednom riječju
ne spominje, da je “zaboravila” opasnosti ruskog hibridnog rata, a da
Inicijativu “Tri mora” prikazuje kao potpuno bezazleno okupljanje
nekoliko zemalja koje žele učvrstiti međusobne kontakte, pozivajući
uz koketni osmjeh upućen Putinu i Rusiju da se pridruži toj inicijati-
290 sedmi dio
vi? Što se drugo, osim krajnjeg i jeftinog političkog licemjerja i dvo-

ličnosti, može navesti kao razlog za izjavu da Hrvatska, naravno, želi
diverzificirati svoju opskrbu energijom, ali svi postojeći aranžmani s
Rusijom na tom području ostaju na snazi (uz upravo prije njezinoga
posjeta potpisati novi ugovor o dugoročnoj kupnji plina iz Rusije i
priključivanju plina koji će koristiti rafinerija u Bosanskom Brodu iz-
ravno na hrvatski plinovod)? A do nedavno su nam (i njoj!) puna usta
bila terminala za ukapljeni plin, uvoza toga plina iz Amerike i potrebe
oslobađanja zapadne Evrope, naravno i Hrvatske, od ovisnosti o ru-
skim energentima (pa su čak i neki hrvatski europarlamentarci našli
shodnim priključiti se inicijativi koja je bila usmjerena na to da se Nje-
mačku spriječi u izgradnji novog plinovoda, Sjevernog toka 2, kojim
se opskrbljuje plinom izravno iz Rusije).
Kako protumačiti da, govoreći o međunarodnim problemima o
kojima je, kaže, razgovarala s Putinom (a koje Putin u svojoj izjavi nije
ni spomenuo), navodi Siriju i Libiju, a da onda ništa o tome ne kaže,
ali se zadržava na Ukrajini, inzistirajući na sporazumu iz Minska, bez
i najmanje naznake ponavljanja dva puta iznesene premijerove ide-
je da bi za Ukrajinu model mirne reintegracije istočne Slavonije bio
upravo idealan? Kako interpretirati činjenicu da je predsjednica (koja
je ipak državni poglavar, ma kolike joj bile ovlasti) najprije razgova-
rala s ruskim ministrom vanjskih poslova Lavrovom, a tek potom s
predsjednikom Putinom, ako se zna da šef države razgovara sa šefom
države, a ministri, ili drugi državni dužnosnici, mogu tome razgovoru
samo prisustvovati ili mogu voditi odvojene razgovore? Činjenica da
ona poznaje Lavrova još iz vremena kada je u Sanaderovoj eri vodila
resor vanjske politike u hrvatskoj Vladi sasvim sigurno ne može biti
prihvatljivo objašnjenje za ovo u najmanju ruku neobično zaobilaže-
nje ustaljenoga protokola pri službenim posjetima.
Da bi se stvorio privid, ali doista samo privid, ozbiljnog službe-
nog posjeta (a Rusiji i to u ovome trenutku odgovara da bi parirala sve
agresivnijem američkom nastupanju na globalnoj sceni, pa i na jugo-
istoku Evrope), potpisano je i nekoliko protokola i sporazuma, ali ni-
jedan spomena vrijedan međudržavni ugovor, kakvi u pravilu prate
291 Tomislav Jakić
službene posjete državnih poglavara. To i ne treba čuditi s obzirom na

činjenicu da Hrvatska gotovo pune tri godine nije imala ambasadora u
Rusiji i da se spremno i bez ikakve rezerve priključila svim sankcijama
Zapada protiv Rusije (čak ne iznoseći javno ni primjedbe kakve se sve
češće mogu čuti iz Njemačke, i to ne samo iz gospodarskih krugova).
I da je propagandno, najblaže rečeno, manifestirala krajnju odbojnost
prema ruskom sudjelovanju, a na zahtjev legalne vlade u Damasku, u
ratu u Siriji (o izravnoj ili neizravnoj pomoći antiasadovskim snagama
ovom prilikom nećemo). Upravo zbog svega toga predstava ponuđena
kamerama (a televizija N1 izravno je prenosila!) nakon razgovora s ru-
skim predsjednikom, koji je samo prividno trajao neobično dugo (jer
uključivao je i ručak), djelovala je prilično neuvjerljivo, da ne kažemo
jadno. A da je taj prvi, neposredni dojam da se radi o predstavi savrše-
no točan, pokazao je i večernji izvještaj posebne dopisnice jedne hr-
vatske komercijalne televizije koja je, pozivajući se na krugove bliske
KGK, objavila da je Putinu, i to za vrijeme ručka, s hrvatske strane
servirana informacija da je ruski Sberbank preko posrnulog Todoriće-
vog Agrokora “prao” milijarde eura. Dakle, banku koja od Agrokora ili,
nakon što ga je preuzela država, od Hrvatske traži povrat od više od
milijardu eura izravno se optužuje za kriminalne aktivnosti! Pritom
valja imati na umu da u izjavi za medije predsjednica Agrokor nije ni
spomenula, mada je bilo nezamislivo da o tome nije bilo riječi, osobi-
to nakon što je Putin izrijekom spomenuo i Agrokor. Idućega je dana
ipak bila prisiljena priznati da se i o tome razgovaralo, iako je tvrdogla-
vo i činjenicama usprkos ponavljala vladinu mantru da Agrokor nije
nacionaliziran – zanemarujući pritom krajnje jasnu svojedobnu To-
dorićevu izjavu da je ponosan jer sve što je stvorio predaje hrvatskoj
državi (vrijedi ponoviti: državi!).
Analiza početka službenog posjeta KGK Rusiji izvanredna je pri-
lika da se na jednom konkretnom slučaju pokaže dvoličnost hrvatske
predsjednice koju je ona, inače, manifestirala i u nizu drugih slučaje-
va. Podsjetimo samo. Nakon što je primila savjetnika američke Vlade
za Holokaust, najoštrije je osudila ustašku paradržavu NDH i njezine
zločine, da bi to vrlo brzo “zaboravila”. Demonstrirala je to izjavom da
292 sedmi dio
je eventualno uklanjanje sporne spomen-ploče s ustaškim pozdravom

Za dom spremni! (sada u varijanti HOS-a) u Jasenovcu, mjestu gdje je
bilo najveće ustaško gubilište, “stvar lokalne samouprave”, umjesto
da jasno osudi i fašizam i neofašizam. Isto tako, kada treba, a jednom
godišnje treba (dok desničari još nisu ukinuli Dan antifašističke bor-
be), sjeti se svojih “nonota i none” koji su bili u partizanima, ali ne
propusti odmah reći i kako su se odmah poslije Oslobođenja (što ga se
sve češće naziva početkom okupacije) razočarali i distancirali od ko-
munista. To što su ti zli komunisti i nju poslali u Sjedinjene Države u
sklopu programa razmjene učenika, u ovoj priči ne igra ulogu. Opasno
je ako osoba ne čelu države shvaća politiku kao umjetnost i umješnost
pokazivanja dva lica. Opasno ne samo za njezin ugled nego i za ugled
zemlje koju po Ustavu predstavlja. Opasno, u krajnjoj liniji, zato što
takva “politika” manifestira nedostatak čvrstih načela i čini zemlju
nevjerodostojnom i neuvjerljivom, pogotovo ako se zna da KGK inače
ne skriva svoj desni politički naboj i svoju sklonost (svjesno nećemo
reći poslušnost) Sjedinjenim Državama.
Posjet Rusiji bit će, dakle, zapamćen po tome što je definitivno
potvrdio da Hrvatska ima predsjednicu s dva lica, ali i po tome što je
pokazao, jasnije no ikada do sada, da predsjednica i premijer ne rade
na istoj valnoj duljini, ne zato što bi na različite načine shvaćali inte-
rese i potrebe države, nego zato što svatko ima svoj način napuhava-
nja vlastitoga ega. Možda to svi u Hrvatskoj još ne vide i ne shvaćaju.
Sigurno je, međutim, da će cijenu takve igre svi u Hrvatskoj platiti.
Kurz je kratak
2. 11. 2017.
I
dući kancelar Republike Austrije bit će, to je sada više nego očito, Se-
bastian Kurz, 31-godišnji čelnik Narodne (konzervativne) stranke.
Bit će, kažu, najmlađi predsjednik Vlade ne samo u povijesti Austri-
je nego i u današnjem svijetu. Njegovo prezime u prijevodu znači
kratak (kratko). A mlađahni Kurz, usprkos tome što je posljednjih ne-
koliko godina kao ministar vanjskih poslova prisutan na međunaro-
dnoj sceni, doista jest kratak. I što se tiče znanja i što se tiče iskustva.
Dobar je govornik, zna igrati na kartu desničara, što mu je donijelo
i pobjedu na nedavnim parlamentarnim izborima (mada se predsta-
vlja kao umjereni konzervativac), tipičan je populist koji izbacuje
zvučne fraze što gode ušima onih na čije glasove računa, ali kada po-
činje povlačiti konkretne poteze na putu do Ballhausplatza (sjedišta
austrijskog kancelara), neskriveno manifestira nedostatak iskustva i
znanja potrebnih za odgovorno obnašanje dužnosti šefa vlade jedne
demokratske zemlje. Nikako drugačije ne može se objasniti njegova
spremnost ne samo na koaliranje s desnom, jedva prikriveno neona-
cističkom Slobodarskom strankom koju je svojedobno vodio notorni
Jörg Haider, nego i na doslovno srljanje u njezin zagrljaj.
Očito je davno prošlo vrijeme kada je u Austriji bilo pitanje po-
litičke, nazovimo to tako, pristojnosti (korektnosti) ne ulaziti ni u
kakve saveze sa slobodnjacima. Oni su naprosto bili (a jesu i danas)
obilježeni kako svojim korijenima – osnovali su ih bivši članovi Hitle-
rove nacističke stranke – tako još više idejama koje su zastupali i nas-
294 sedmi dio
tavili zastupati onda kada je vrijeme njihove osnivače pomelo s poli-

tičke scene. No odbijati bilo kakvu suradnju s takvom strankom bila
je svojevrsna legitimacija s kojom su, prije svega socijaldemokrati, ali
i narodnjaci, dokazivali kako svoju vjerodostojnost tako i privrženost
ključnim temeljnim vrijednostima demokracije, ukratko – demo-
kratskoj Austriji. U neko doba, međutim, politički je pragmatizam (i)
u Austriji nadvladao načela, pa su slobodnjaci postali ne samo prihva-
tljivi nego i poželjni partneri kada je trebalo formirati vlast ili, drugim
riječima, kada se trebalo dokopati vlasti. Sada, dakle, cilj nije demo-
kracija, nego naprosto vlast, bez obzira na cijenu. Sebastian Kurz koji
je istupanjem svoje stranke iz dotad vladajuće velike koalicije (soci-
jaldemokrata i narodnjaka) nametnuo potrebu održavanja prijevre-
menih parlamentarnih izbora, od samoga početka nije skrivao svoju
sklonost da formira vladu upravo sa slobodnjacima (koji samo što nisu
postali druga po snazi politička stranka u Austriji). I odmah nakon ob-
javljivanja izbornih rezultata, koji, doduše, nisu za njegovu stranku
bili tako senzacionalni kako je očekivao (a ni za socijaldemokrate tako
porazni kako je priželjkivao), uspostavio je kontakte sa slobodnjaci-
ma, doslovno prisiljavajući time saveznog predsjednika Van den Bel-
lena da mu povjeri mandat za sastav vlade.
Koalicijski pregovori još traju, mada je to više predstava za jav-
nost nego rezultat potrebe da budući partneri ozbiljno usklađuju sta-
novišta (jer u osnovi se slažu). Pa će se Austrija, koja je ne tako davno
rezultatom predsjedničkih izbora u Evropi (nad koju se sve primjetni-
je nadvija crni oblak konzervativizma s jasnim primjesama neofašiz-
ma) zapalila makar sitnu iskru nade, sada uvrstiti u red onih država
što se svakim danom sve više i sve otvorenije odlikuju netolerancijom
prema drugima i drugačijima (poglavito muslimanima) te ksenofobi-
jom, potkopavajući tako vrlo djelotvorno same temelje na kojima po-
čiva Evropska unija. Ono što je u cijeloj priči u punom smislu riječi
tragično jest činjenica da je u međuvremenu radikalna desnica jašući
na valu borbe protiv (nepostojećeg) komunizma i u zemljama zapa-
dne Evrope, u etabliranim demokracijama, do te mjere ojačala da se
nitko, ama baš nitko, od relevantnih političkih čimbenika (a opet za
295 Tomislav Jakić
volju kratkoročnog pragmatizma, odnosno golog oportunizma) ne

usuđuje reći ni riječ o opasnosti što je u sebi nosi politika koju usvaja
i provodi sve više država.
Antisovjetizam koji je u povijesnoj perspektivi razumljiv u zem-
ljama nekadašnjim satelitima Sovjetskog Saveza uspješno je transfor-
miran u antirusizam, postajući time snažno oružje (ponekad čak i
pokretačka snaga) u hladnoratovskim konfrontacijama koje su razdo-
blje detanta i sve normalnijih odnosa Istok – Zapad praktično bacile
u zaborav. Washington i Moskva ne gledaju se (još) bukvalno preko
nišana, ali njihovi su odnosi sve više obilježeni nepovjerenjem, uza-
jamnim optuživanjem i zveckanjem oružja, pri čemu – istini za volju
– treba reći da prve poteze u pravilu vuče Zapad čiji se vojno-politič-
ki savez, NATO, nezadrživo širi prema ruskim granicama. Da Zapad
sada šalje trupe na te granice na kojima NATO, prema obećanju što
ga je svojedobno – ali samo usmeno – od Zapada dobio sovjetski vođa
Gorbačov, u zamjenu za pristanak na ujedinjenje Njemačke, uopće
ne bi smio biti (a u čemu ponosno sudjeluje i Hrvatska, mada njezina
predsjednica istodobno paradira susretom s Vladimirom Putinom), da
Zapad uporno podgrijava atmosferu predstojeće ruske agresije na di-
jelove istočne Evrope, svakome ozbiljnom analitičaru moralo bi biti u
najmanju ruku smiješno. I u normalnim vremenima bilo bi smiješno,
jer nikakvih razloga za tako nešto nema. Ipak, antiruska histerija
(kako je posve ispravno naziva ruski predsjednik Putin), dodatno pod-
grijana pričama, a još uvijek bez ikakvih konkretnih dokaza, o tome
da je Rusija omogućila izbor u najmanju ruku kontroverznog Donalda
Trumpa za američkog predsjednika i odigrala ključnu ulogu u porazu
favorizirane Hillary Clinton, dosegla je takve razmjere da smo vrlo
blizu trenutka kada će biti opasno i samo reći da nema opasnosti od
ruske agresije.
A pod plaštom takve atmosfere uspješno se razvija i jača desni
radikalizam kojemu ne nedostaje ni rasizam ni antisemitizam (mada
se pazi, osobito uoči izbora, da on ne bude previše očit). Jasno je to
od vremena “demokratske revolucije” u Ukrajini, gdje se bez ikakve
rezerve prihvaćalo antisemite i neonaciste kao saveznike u rušenju
296 sedmi dio
legalno izabranog predsjednika, samo zato što nije pristajao na ulti-

matum Zapada: ili s Rusijom ili s nama. Jasno je od vremena kada se
bez riječi pobune prihvaćalo da se u Ukrajini veličaju notorni kolabo-
racionisti kao narodni junaci i veliki domoljubi. Jasno je od trenutka
– zašto ići dalje od regije – kada se počelo tolerirati ustašizaciju Hrvat-
ske i veličanje četništva u Srbiji. Jasno je, napokon, od trenutka kada
se dozvolilo, a pod krinkom demokracije, jačanje Alternative za Nje-
mačku koja je danas prisutna i u saveznom parlamentu (Bundestagu)
i u parlamentima nemalog broja federalnih jedinica, kada se notor-
nom Orbanu u Mađarskoj, i onima koji su pošli njegovim stopama u
Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, bez i najmanjeg otpora dozvolilo opiranje
pokušaju zajedničke evropske politike u kontekstu izbjegličke krize,
a na neskriveno rasističkoj i vjerski obojenoj platformi.
U tome kontekstu mogao se i jedan Sebastian Kurz, kratak i u
znanju i u iskustvu, vinuti do položaja mandatara za sastav austrijske
vlade. Uvrstio se tako u legiju potkapacitiranih evropskih “otpravni-
ka poslova” koji su umislili da vode vlade svojih zemalja, mada su u
osnovi provoditelji volje krupnoga kapitala koji ne mari ni za što dru-
go, osim za svoje interese ili, drugim riječima, za profit. Ljudi su to bez
dugoročnih vizija, bez načela, na dugi rok štetni za zemlje kojima su
na čelu i, naravno, za cijelu Evropu. No dok ta spoznaja prodre do svi-
jesti birača, trebat će se načekati. Pogotovo ako se zna (a povijest nudi
niz dokaza za to) da na osnovi loše ekonomske situacije, na osnovi
siromaštva i sve većih socijalnih razlika, uspješno niču desni, ekstre-
mistički pokreti. Vjerojatno je pretjerano podsjetiti na to da je Austri-
ja već jednom dala jednoga Führera. I vjerojatno je sasvim osnovano
reći da Sebastian Kurz neće biti novi Führer. No sama činjenica da je
izabran, kao i to da će Austrijom upravljati krajnje desna vlada, zvono
je za uzbunu. Ima li koga da ga čuje?
Poraz
17. 11. 2017.
P
olovicom mjeseca studenoga godine 2017. vanjska je politika
Republike Hrvatske doživjela (još) jedan ozbiljan poraz. Kako,
niste o tome ništa čuli? Zar su nam Slovenci opet priredili neko
neugodno iznenađenje u vezi s arbitražom i Piranskim zaljevom
(Savudrijskom valom)? Ili su nas naši mađarski prijatelji ponovo za-
tekli nekim manevrom u vezi s INA-om u kojoj – protivno svakoj lo-
gici i pravilima dobroga poslovanja – imaju glavnu riječ, mada nemaju
natpolovični paket dionica? Ne, ništa do toga. Poraz se dogodio, da bi
stvar bila još bolnija i sramotnija, u samome srcu hrvatske metropole
ili – kako neki vole reći – glavnoga grada svih Hrvata. Još vam nije jas-
no? Evo rješenja enigme. Dva dana uzastopno do posljednjeg mjesta
ispunjena Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog frenetično je apla-
udirala izvedbama orkestra, zbora i baleta Crvene armije (službeno:
ansambla oružanih snaga Ruske Federacije).
Treba se prisjetiti: hrvatska politika, vjerno i poslušnički praće-
na mainstream-medijima, o desnim glasilima i portalima da i ne govo-
rimo, papagajski ponavlja mantru službenoga Washingtona i njegove
evropske ispostave poznate pod imenom Atlantski pakt o tome kako
“strašni” Putin sprema agresiju na Evropu, točnije ne neke zemlje
evropskoga istoka, nekadašnje satelite Sovjetskog Saveza. To je upra-
vo onaj Putin koji je ionako poznat po tome da bezdušno likvidira sve
svoje političke oponente (čak i pod zidinama Kremlja, što ne bi mog-
lo pasti na pamet ni obavještajcu početniku, a pogotovo ne nekome
298 sedmi dio
s Putinovim obavještajnim iskustvom na nekadašnjem položaju šefa

obavještajne službe, uz ostalo). Mjesecima i tjednima hrvatskoj se
javnosti sustavno serviraju (dez)informacije o ruskoj politici, osim u
kratkome intervalu kada predsjednica poželi privući pažnju susretom
upravo s tim istim Putinom kojega je (Rusiju, preciznije) prije toga op-
tuživala za vođenje hibridnog rata (i) protiv Hrvatske. No, premijer,
očito nezadovoljan njezinim ruskim “izletom”, nakon toga upadljivo
pojača antirusku retoriku, šalje hrvatske vojnike, u sklopu NATO-a,
na granicu s Rusijom, a ministar obrane ponosno najavljuje otvaranje
zapovjednog centra Atlantskog pakta u Zagrebu, pored međunarodne
zračne luke koja nosi ime prvoga hrvatskog predsjednika (koliko to
potencijalno ugrožava sigurnost glavnoga grada, o tome se nitko nije
usudio ni zucnuti).
I trebalo bi očekivati da će Zagrepčani podleći takvome upor-
nom ispiranju mozgova (jer, objektivno, nikome ne prijeti opasnost
od ruske agresije, a Rusi vojnim manevrima u pravilu samo reagiraju
na sve veću koncentraciju NATO-trupa na svojim granicama). Treba-
lo bi očekivati da će, možda, biti prodana najviše polovina ulaznica, i
to samo za prvu večer, dok će druga zjapiti prazninom koja poručuje:
znamo mi tko ste vi. Malobrojnu će publiku činiti ostarjeli nekadaš-
nji pripadnici Narodnooslobodilačke vojske (koji vjerojatno još nose
u sebi ostatke sentimenata prema prvoj zemlji socijalizma). Pogoto-
vo ima li se na umu činjenica da hrvatska javnost, dobrim dijelom i
iz povijesnih razloga, nikada nije bila upadljivo proruski raspoložena
(prije bi se moglo reći: upravo suprotno) te da joj na pozornicu Velike
dvorane Lisinski dovode glazbenike u uniformama armije koja će –
vjerujemo li zlogukim najavama – već sutra, ili najkasnije prekosu-
tra, napasti barem nekoliko zemalja Evropske unije, odnosno NATO
(Poljska i baltičke države same se u svojoj propagandi zdušno nude
kao ciljevi te neposredno predstojeće ruske agresije). I onda se dogodi
upravo suprotno: Zagreb pohrli u Lisinski, dva dana ispuni dvoranu do
posljednjeg mjesta i dočeka (i isprati) ruske uniformirane glazbenike
pravim ovacijama.
299 Tomislav Jakić
U tome je Zagrebu svojedobno sovjetski šef Partije Nikita Hruš-

čov, kada je došao u svoju “jugoslavensku Canossu” javno priznati
da je veliki i moćni Sovjetski Savez vodio pogrešnu politiku prema
nevelikoj Jugoslaviji, bio dočekan – tišinom. Ljudi su izašli na ulice
(bili su pozvani, odnosno organizirani da izađu), no kada je otvore-
ni automobil, u kojemu je uz Hruščova stajao moćni šef tajne policije
Aleksandar Ranković, prolazio ulicama glavnoga grada (tada još) Na-
rodne Republike Hrvatske, reakcija okupljenih građana bila je – rječi-
ta tišina. Taj je Zagreb godinama nakon toga, bez bilo kakve masovne
manifestacije nezadovoljstva, prihvatio ukidanje Trga maršala Tita,
trga nazvanog po čovjeku koji se efikasno usprotivio i Staljinu i Sov-
jetskom Savezu s njegovom skupinom zemalja satelita, ušavši tako u
povijest. Moglo se očekivati da će, sukladno onome što mu podastire
službena hrvatska vanjska politika (a odjek toga svakodnevno prati-
mo u medijima), Zagreb barem jednakom tišinom, u ovome slučaju
tihim bojkotom, dočekati glazbenike u uniformama vojske za koju se
svakoga časa očekuje da će napasti neku demokratsku zemlju Evrope.
A dogodilo se suprotno. I, kao što kažu u televizijskim reklamama, to
nije sve!
Ansambl Crvene armije izveo je niz borbenih pjesama (uklju-
čujući u ruskom izvorniku i pjesmu jugoslavenskih partizana koje se
dobro sjećaju starije generacije: Po šumama i gorama), jasno ih projek-
cijama na platnu iznad glava glazbenika povezujući s Drugim svjet-
skim ratom i antifašističkom borbom. Reći kako su ljudi u prepunoj
dvorani aplaudirali isključivo glazbi, zanemarujući ili nerazumijeva-
jući njezin sadržaj i poruke, bilo bi u najmanju ruku glupo, odnosno
značilo bi podcjenjivanje inteligencije barem većine tih ljudi. A oni su
aplaudirali čak i onda kada je glazba pratila antologijsku scenu s vojne
parade u Moskvi 1945. – vojnike Crvene armije kako na Crvenome
trgu bacaju na tlo zastave poraženih osvajača, nacista, uz koje su se –
podsjetimo i na to – borili i pripadnici vojske ustaškog “poglavnika”
koji je i na taj način htio dokazati svoju vjernost Hitleru (a do godine
1943. i Mussoliniju, kojemu je prethodno predao najveći dio hrvatske
obale i otoka). Aplaudiralo se, naglasimo još jednom, scenama poraza
300 sedmi dio
sile koja je bila ne samo stvoritelj nego i pokrovitelj, a zapravo, jed-

nom riječju, gospodar one paradržave za koju se sve češće tvrdi da je
upravo ona bila izraz vjekovnih težnji hrvatskoga naroda (izrekao je
to, mada uz malu ogradu, jedan “i”, Franjo Tuđman još 1990., a sada se
ponavlja sve glasnije i agresivnije, uz istodobno demoniziranje antifa-
šističkih boraca i izjednačavanje fašizma i antifašizma, nazvanoga za
tu priliku prigodno komunizmom).
Pokazalo se, dakle, na jednom pomalo bizarnom primjeru da re-
torika koja (mada s različitim naglascima i u različitim razdobljima)
dolazi s Markovog trga i s Pantovčaka (sjedište Vlade, odnosno preds-
jednice) – Zrinjevac (sjedište Ministarstva vanjskih i evropskih poslo-
va) u tome kontekstu nema smisla ni spominjati – jednostavno nije
naišla na plodno tlo. Pokazalo se i to da šutljiva većina, kada dobije
mogućnost – a koncerti ansambla Crvene armije pružili su joj takvu
mogućnost, zna pokazati što i kako misli. Konstrukcija bez ikakve
osnove? Naravno, bit će onih “vjernih” koji će i to tvrditi. Ili je ipak
riječ o indikatoru raspoloženja javnosti koju se uporno truje, ali ju se
(još) nije uspjelo do kraja otrovati. Rekli bismo: svakako. I, na kraju,
ključno pitanje: ima li u Hrvatskoj političke snage koja bi to znala
iskoristiti? Poražavajući, ali realni odgovor glasi: nema!
Katarza
05. 12. 2017.
D
rugi predsjednik neovisne Hrvatske često bi znao reći, go-
voreći o Srbiji i odnosima s tom zemljom, da Srbija “još nije
doživjela katarzu”. Prema nezaobilaznom Klaićevom Rječni-
ku stranih riječi (koji današnjim mladim generacijama vjero-
jatno ne znači baš ništa), katarza znači pročišćenje. Kada se taj izraz
upotrebljava u političkom kontekstu, on se odnosi na spremnost i spo-
sobnost suočavanja s istinom o vlastitoj prošlosti i na priznavanje (pa i
okajavanje) grijeha iz te prošlosti. Stjepan Mesić nikada nije rekao da
Hrvatska nije prošla katarzu. S dobrim razlogom. Čitav je niz njegovih
javnih istupanja što svjedoče o tome da je uporno, suprotstavljajući
se nemalim otporima, pokušavao hrvatsku javnost provesti kroz ka-
tarzu, proces pročišćenja. Ključna je riječ “pokušavao”. Danas je, više
nego ikada, očito kako nije uspio, kako je pokrenuo proces koji je na-
kon njegovih deset godina na funkciji šefa države zamro, da bismo
sada bili suočeni sa zapjenjenim, pa čak i pobješnjelim kleronaciona-
lizmom s jakim proustaškim natruhama koji niti hoće niti može priz-
nati bilo kakve grijehe na svojoj strani, i koji naprosto uživa u tome da
Hrvate uvijek i u svemu predstavlja kao žrtve (što, doduše, nije feno-
men samo u Hrvatskoj).
Dakle, dok je neosporna istina da Srbija (čitaj: njezina javnost)
nije prošla katarzu, iako se njezin politički vrh (ali ne i tzv. drugi eša-
lon) mudro i/ili lukavo čuva izjava što bi to i potvrđivale, barem je
jednako neosporna istina da katarzu nije prošla ni Hrvatska. Dok se
302 sedmi dio
u Srbiji istrčavaju tabloidi ili redikulozni, ali ne i neopasni političari

tipa Vojislav Šešelj, a uz asistenciju vrha Srpske pravoslavne crkve, u
Hrvatskoj u isti rog unisono pušu i vrh države (predsjednica, premi-
jer, ministri) s medijima što su pod njihovom kontrolom i Katolička
Crkva, ali i oporba što se – svojom voljom, a sasvim sigurno protiv vo-
lje golemog broja svojih glasača – pretvorila u potrčka aktualne vlasti.
Povod je, naravno, posljednja presuda koju je izrekao Haški sud, a ko-
jom je potvrđena prvostupanjska presuda tzv. šestorki iz BiH – voj-
nim i političkim liderima Hrvatskog vijeća obrane i paradržave Hrvat-
ske Republike Herceg Bosne. Osim što su potvrđene notorne činjeni-
ce da je na djelu bio “udruženi zločinački pothvat” (ili plan o podjeli
BiH, nazovite to kako hoćete), da je posrijedi bio međunarodni sukob
– dakle sukob između dviju samostalnih i međunarodno priznatih dr-
žava – još je uz to izravno impliciran i prvi hrvatski predsjednik Fra-
njo Tuđman (kao i ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog
stožera Janko Bobetko).
Podsjećanje na činjenice Sizifov je posao, jer ovi koji (za sada još
samo verbalno) jurišaju na svakoga tko bi se usudio makar reći da ima
tu i istine, jednostavno ne čitaju. Ili su polupismeni ili im je kategori-
ja čitanja nepoznat pojam ili su pak do te mjere indoktrinirani da ih
nikakve činjenice ne mogu pokolebati. Prvi na meti je, suvišno je i
reći, drugi hrvatski predsjednik koji je “dilao transkripte Tuđmanovih
razgovora”, pa je istina izašla na svjetlo dana. Zanimljivo je upozoriti
na to kako nitko ne poriče sadržaj famoznih transkripata, ali bijes je
(društvenim se mrežama, ali i medijima, nekažnjeno traži i/ili zago-
vara fizička likvidacija) usmjeren na onoga tko je omogućio da istina
postane dostupna javnosti, uključujući i Haški sud. I koliko god to bio
uzaludan posao, treba ipak podsjetiti na neke stvari. Prvo, Haški je
sud osnovan na inicijativu Hrvatske (konkretno, na inicijativu Franje
Tuđmana). Tu, međutim, odmah počinju i nesporazumi. Hrvatska je
imala u vidu međunarodni sud koji će suditi Srbima (i samo njima), a
da su pobunjeni Srbi u dijelovima Hrvatske koje su kontrolirali poči-
nili brojne zločine, i više je nego dobro poznato. Čim su na dnevni red
stavljeni i zločini hrvatske strane (a da ih je bilo – bilo ih je), uslijedila
303 Tomislav Jakić
je reakcija koju se može sažeti u rečenicu: “E, tako mi to nismo zamiš-

ljali!” (mada u Haagu nije osuđen nijedan Hrvat iz Hrvatske i mada je
Srba u totalu osuđenih najviše). Drugo, Hrvatska je donijela Ustavni
zakon o suradnji sa sudom u Haagu koji svakoga njezinoga građanina
(pa tako i one na najvišim funkcijama, mada aktualna predsjednica
ne voli izraz “građanin”) obvezuje na punu i bezrezervnu suradnju sa
Sudom. Treće, dokumenti koje je Stjepan Mesić učinio dostupnima
javnosti, a koje je kasnije njegov Ured – na traženje Suda – dostavio
i u Haag, nisu, to treba uvijek iznova ponavljati, nisu nosili ni ozna-
ku povjerljivosti ni oznaku državne tajne. Takve su oznake stajale
na kuvertama, a u praznu kuvertu s oznakom “državna tajna” svašta
se može umetnuti. Oznaka mora biti na samome dokumentu, pa su,
dakle, potpuno bespredmetni svi napadi u kojima se tvrdi da je Stje-
pan Mesić pustio u javnost državne tajne, a u izravnoj su suprotnosti s
načelima pravne države zahtjevi (i oni se mogu čuti) da je transkripte
trebao uništiti. I četvrto, mada nikako ne i najmanje važno, jedan od
ključnih instrumenata optužbe u slučaju hrvatske umiješanosti u rat
u BiH knjiga je što ju je objavio general Janko Bobetko, a u kojoj su, uz
njegove riječi, i faksimili dokumenata koji ne samo da pokazuju nego
neporecivo dokazuju do koje je mjere Hrvatska bila upletena u rat u
BiH (kako prije sporazuma Tuđman – Izetbegović koji je tu upletenost
legalizirao tako i nakon njega).
Nije, dakle, Mesić ni glavni ni ključni izvor podataka koji su te-
retili šestorku iz BiH. Istina je, on je objavio dio transkripata, želeći
javnost uvesti u proces katarze, suočavanja s istinom o prošlosti, pro-
čišćavanja. Šteta je što to nije učinio drugačije: transkripte je trebalo
objaviti, i to sve, sistematizirane i tematizirane, kao ključni doprinos
raskidu s autokratskim predsjedničkim sustavom Franje Tuđmana.
Ako se Stjepanu Mesiću nešto može prigovoriti, onda je to činjenica
da nije tako postupio. Nije, doduše, imao ni vremena. Kada je vrh HD-
Z-a shvatio kakva su tempirana bomba Tuđmanovi transkripti (rezul-
tat njegove predodžbe o vlastitoj ulozi i važnosti te uloge u hrvatskoj
povijesti), tajna se služba, a tko hoće neka provjerava tko je tada u njoj
vodio glavnu riječ, pobrinula da se u nenajavljenoj akciji transkripti
304 sedmi dio
odnesu (doslovno: otmu) iz Ureda predsjednika. A vladina komisija za

suradnju s Haškim sudom prividno je radila na toj suradnji, dok ju je
u stvarnosti sabotirala (o čemu, uostalom, govori i izjava nekadašnjeg
predsjednika te komisije i kasnijeg SDP-ovog ministra pravosuđa da bi
bilo bolje da Haški sud “nikada nije ni postojao”).
Dobro, to bi bile osnovne činjenice o transkriptima i o Haškome
sudu. A evo još i nekoliko činjenica o meritumu stvari. Da je politika
Hrvatske bila usmjerena na podjelu Bosne i Hercegovine, to je ned-
vojbeno jasno upravo iz transkripata koji su objavljeni u Hrvatskoj
(u dvije knjige) još godine 2005., a sažetak se pojavio u manjoj knjizi
objavljenoj godine 2017. u Mostaru. Gotovo da nema razgovora u koje-
mu Tuđman ne govori o tome kako je u pitanju utvrđivanje novih gra-
nica Republike Hrvatske. Ako i zanemarimo famozni papirnati ubrus
na kojemu je on britanskome diplomati Paddyju Ashdownu iscrtavao
svoju viziju podjele BiH, i sami ovi razgovori više su nego dovoljni.
Bobetkova pak knjiga pruža nepobitne dokaze da se ratom u BiH – uk-
ljučujući i nepobitno počinjene zločine – što se hrvatske strane tiče,
upravljalo iz Zagreba te da je Zagreb postavljao ključne zapovjednike
HVO-a. A da su mobilizirani vojnici iz Hrvatske, nakon što bi im odu-
zeli dokumente i skinuli s odora oznake Zbora narodne garde, slani u
BiH prije sporazuma Tuđman – Izetbegović, o tome mogu svjedočiti
brojne obitelji u Hrvatskoj, kako one koje su na ratištima BiH nekoga
izgubile tako i one čiji su se najbliži s tih ratišta vratili. O tome mogu
svjedočiti i nevladine organizacije u čijim su arhivama pisma očajnih
roditelja koji su im se obraćali nakon što su njihove sinove odveli u
BiH. I, napokon, nemali je broj ljudi širom Hrvatske koji su igrom slu-
čaja bili rođeni na području BiH, a koji su – isključivo po tome ključu
– dobili mobilizacijske pozive i bili upućeni u rat u drugu, neovisnu i
međunarodno priznatu zemlju. I još nešto: sve je to bila javna tajna
još u ono vrijeme. To se znalo, prepričavalo. Baš kao i to da se poginule
u BiH u Hrvatskoj deklariralo kao “pale na južnom bojištu” (na koje-
mu, usput budi rečeno, nije bilo tako velikih bitki koje bi opravdavale
iskazane gubitke – samo da se netko potrudi izbrojati). Termin južno
bojište “aktualan je”, u sklopu galopirajuće revizije povijesti, i danas,
305 Tomislav Jakić
kada se pripadnike Hrvatske vojske kod umirovljenja prisiljava da na-

pišu kako su se borili na južnom bojištu i da izbrišu svoj ratni put u
BiH (ako su dovoljno neinteligentni da ga uopće i naznače).
Zaključno: dvije po mnogo čemu najznačajnije zemlje regije,
Hrvatska i Srbija, nisu doživjele katarzu. Obje žive u mitologiziranoj
povijesti, mazohistički uživaju u samoviktimizaciji, odriču se antifa-
šizma i svega što on znači (u ljudskom, ne u političkom smislu) i tonu
sve dublje prema dnu s kojega se uzdigao društveni talog što daje ton
njihovim politikama. Teško je utvrditi koja u tome sunovratu pred-
njači. Hrvatska nakon haške presude u parlamentu odaje počast čov-
jeku osuđenom za ratne zločine koji se u samome sudu ubio, popivši
otrov (zanimljivo, nikoga ne zanima kako je došao do otrova); premi-
jer najavljuje korake kojima će poništiti dijelove haške presude, da bi
nakon nekoliko dana – očito suočen s krajnje negativnim reakcijama
u inozemstvu – reterirao, izjavljujući kako Hrvatska poštuje presudu;
slično postupa i predsjednica koja odlazi na sjednicu Vijeća sigurnosti
da bi im “rekla što ih ide”, no ni od toga ništa; Katolička Crkva, drži
mise zadušnice osuđenom ratnom zločincu i samoubojici (!); na Glav-
nom zagrebačkom trgu danima pred golemom slikom osuđenog sa-
moubojice ispod koje je ispisano “junak” ljudi pale svijeće; generalski
zbor uz sudjelovanje dvojice ministara i nekoliko umirovljenih poli-
tičkih “veličina” desne provenijencije održava masovnu komemoraci-
ju u Dvorani Vatroslav Lisinski. Pritom se drugi hrvatski predsjednik,
jedini na prostoru bivše Jugoslavije koji je dosljedno zagovarao i an-
tifašizam i suočavanje s istinom o prošlosti i potrebu uspostavljanja
dobrih, pa i prijateljskih odnosa sa susjedima – svemu usprkos, našao
u ulozi progonjene zvijeri, ili onoga za kojim su na Divljem zapadu
bivale raspisane tjeralice s porukom: Traži se – živ ili mrtav.
Tužna slika još tužnije realnosti u kojoj živimo. I nećemo se
tako skoro iz nje iskopati. Jer aktualna vlast i oni koji za nju glasaju
ne samo da to ne žele nego od toga žive, i doslovno i emotivno. Žive
od samosažaljenja i od mržnje prema drugima. Grubo rečeno? Možda,
ali istina je.
pogovor
Egzil za razumne
B
istreći s prijateljem prije godinu-dvije turobno stanje u hrvat-
skom novinarstvu, sjetili smo se Tomislava Jakića. “On piše uvi-
jek isti tekst”, rekao mi je. Odmah sam stao u obranu ne samo
kolege nego i jednog od autora portala koji uređujem. “Ma krivo
si me shvatio”, mirno je nastavio, “mislio sam reći da nije od onih koji
po narudžbi mijenjaju mišljenje.”
Uistinu, Tomislav Jakić vazda piše “isto”. Čvrstog, jasnog i nepo-
kolebljivog stava još od onih davnih vremena kad sam ga prvi put vi-
dio na crno-bijelom ekranu RIZ-ova televizora pa do danas u Novosti-
ma i na portalima na koje su potjerani “oni koji uvijek pišu isti tekst”,
kako ne bi smetali onima koji pišu “po narudžbi”.
Jakića sam uvijek doživljavao kao televizijskog novinara (što se
nauči u djetinjstvu, teško se poslije ispravlja) premda je s HTV-a otišao
još 1992. godine. Nije se uklapao u “novu političku paradigmu” koju
su neki drugi spremno prihvatili preko noći, zamijenivši partijsku
knjižicu onom HDZ-ovom. Zanimljivo, Tomislav Jakić nikad nije bio
član Saveza komunista Jugoslavije. Unatoč tome, ili možda baš zato,
isti oni koji su promijenili dres nazvali su ga “komunjarom” i potjerali
na ulicu. Za njihov je ukus previše znao, ne samo o novinarskoj pro-
fesiji. Bio je neugodni podsjetnik na činjenicu da je postojalo vrijeme
i prije 1990. godine. Karijeru je nastavio u radijskom i pisanom novi-
narstvu, pa bih rekao da su HDZ-ovi jastrebovi čitateljima napravili
uslugu, jer pisana riječ – za razliku od one televizijske – ipak ostaje
zabilježena.
308 pogovor
Bez obzira piše li svojim prepoznatljivim stilom o promašaji-

ma hrvatske vanjske politike, odnosima među velikim silama ili ne-
dosljednostima u unutarnjopolitičkim previranjima, njegovi tekstovi
čitaju se u dahu. Baš se zato nisam složio s njim kada je u listopadu
2017. godine najavio da odlazi u “mentalni egzil”, odnosno da prestaje
pisati zgađen “kliničkim slučajevima i fanatiziranim tipovima, ljudi-
ma čija bi se prisutnost u vrhovima države u normalnim okolnostima
mogla smatrati samo lošim vicem”. Negdje sam znao da neće izdržati.
Jednom novinar, uvijek novinar. I, nasreću, nije, jer da je uspio u svo-
joj namjeri, ostali bismo prikraćeni za tekstove poput dosad neobja-
vljene kolumne Katarza, napisane u povodu presude Haškog suda tzv.
hercegbosanskoj šestorci, koja je uvrštena u ovu knjigu, a iznimno je
važna da bi se shvatile devedesete i sve što je došlo nakon njih.
I zato, premda nas je, kako kaže, malo, premalo da mijenjamo
svijet, sasvim nas je dovoljno da još jednom, ovaj put s vremenskim
odmakom, uzmemo njegovu knjigu u ruke i na miru iščitamo ono što
nam je bilo pred očima, a nismo uspjeli vidjeti i tako jasno artikulirati
kao što je to učinio Jakić. Zaista, nisu svi bili slijepi. Jakić najmanje.
Goran Borković
glavni urednik portala forum.tm
indeks imena
Allende, Salvador 95 Delić, Mladen 248

Ashdown, Paddy 304 Dench, Judy 190
Assad, Bashar al 90, 99, 129,
130, 131, 138, 141, 145-147, Đureković, Stjepan 177
158, 166, 285
Ataturk, Kemal 61, 142 Eisenhower, Dwight D. 104,
136, 138, 259
Bandera, Stepan 87 Erdoğan, Recep Tayyip 61, 89,
Biden, Joe 157-159 159
Boban, Rafael 52, 241
Bobetko, Janko 303 Flynn, Michael 171
Boljkovac, Josip 198 Francetić, Jure 241
Bolton, John 138 Franjo, papa 100
Bozanić, Josip 180
Broz, Josip Tito 17, 186, 224, Gadafi, Moamer 80, 86, 114,
241, 252-260, 265, 266, 279 141, 163
Bush, George H. W. 186 Gaulle, Charles de 73
Bush, George W. 33, 115, 116, Gergijev, Valerij 167
121 Goebbels, Joseph 45
Gorbačov, Mihail 79, 80, 85,
Carter, Ashton 97 102, 103
Carter, Jimmy 22 Gore, Al 121
Castro, Raoul 93 Grabar Kitarović, Kolinda 45-
Cerar, Miro 265 47, 211-214, 266, 276-279,
Clark, Wesley 137, 172 284-289, 291, 298
Clinton, Bill 122 Grobler, Franco 223
Clinton, Hillary 110-114, 116, Gujić, Eugen 223
118-122, 131, 132, 135, 163
Česić, Ljubo Rojs 244, 245 Hitler, Adolf 29, 40, 51, 53,
Ćulum, Karlo 223 54, 88, 150, 215, 217, 222,
299
Horvat, Milan 188, 189, 191 Maček, Vladko 47
Horvat, Stjepan 226 Mandela, Nelson 194, 195
Hruščov, Nikita 299 Marković, Ante 186
Martin Schulz 68
Ivančić, Karlo 223 Marx, Karl 156
Ivančić, Viktor 241 May, Theresa 45
Izetbegović, Alija 247, 303, McCarthy, Joseph 52, 136
304 Merkel, Angela 25, 36, 57, 60-
62, 64, 65, 86, 91, 121, 128,
Janukovič, Viktor 81, 87, 98, 175, 179
99, 199, 285 Mesić, Stjepan 163, 245, 286,
Jeljcin, Boris 99, 102 301, 303
Jesih, Dragutin 223 Milanović, Zoran 203, 239
Johnson, Boris 40 Miller, Aleksej 90
Johnson, Chalmers 21, 23 Milošević, Slobodan 220, 240,
Josipović, Ivo 212 247, 277
Juncker, Jean-Claude 38 Moore, Michael 113
Moser, Hans 190
Kim, Jong-un 264 Mussolini, Benito 299
King, Larry 96, 109
Kissinger, Henry 88 Nazor, Vladimir 199
Klaić, Vjekoslav 55, 301 Netanyahu, Benjamin 155
Košćak, Anđelko 252 Nixon, Richard 38, 122
Kretschmer, Winfried 64 Nuland, Victoria 81, 87
Krizman, Bogdan 191
Kurz, Sebastian 293, 294, 296 Obama, Barack 83, 86, 93, 96,
Lapsley, Michael 194, 195, 107, 108, 114-116, 125, 129,
196 131, 132, 164, 171
Lavrov, Sergej 138 Orban, Viktor 89, 296
Lewinsky, Monica 122 Orešnik, Franco 223
Luburić, Maks 52 Orwell, George 27
Ostrovidov, Mihail Miki 18,
Macron, Emmanuel 70, 72, 248, 249, 251
73, 74, 134
Pavelić, Ante 215-218, 241 Starčević, Ante 216
Perković, Josip 177 Stein, Jill 108
Plenković, Andrej 263, 264, Stevenson, Adlai 33
268 Stoltenberg, Jens 103
Pompeo, Mike 137
Ponte, Carla del 146 Šešelj, Vojislav 302
Powell, Colin 33 Štampar, Andrija 230
Putin, Vladimir Vladimirovič Šubić Zrinski, Nikola 191
39, 40, 42, 43, 79, 83, 87-
91, 99, 102-104, 121, 138, Tesla, Nikola 47
167, 171, 172, 284-287, 290, Thacher, Margaret 40
291, 295, 298 Tillerson, Rex 129
Timošenko, Julija 81
Todorić, Ante 291
Rakoci, Stjepan 223 Tomac, Zdravko 197
Ranković, Aleksandar 299 Trump, Donald J. 68, 110-113,
Reagan, Ronald 122 118, 119-124, 126-129, 131-
Reding, Viviane 28-30 136, 138, 171, 172, 295
Ribbentrop, Joachim von 216 Tsipras, Alexis 55-57
Romney, Mitt 107, 108 Tuđman, Franjo 185, 203,
Roosevelt, Franklin Delano 212, 213, 243, 247, 263, 277,
26, 126 300, 302-304
Tung, Mao Ce 11, 36
Saakašvili, Mihail 286 Tusk, Donald 32, 33, 161, 163
Sadat, Anvar el 152
Sanader, Ivo 290 Ulfkotte, Udo 35
Sanders, Bernie 112, 113, 119
Schäuble, Wolfgang 56 Veil, Simone 72-75
Skripal, Sergei 39, 40, 42, 44 Vučić, Aleksandar 45, 47
Snowden, Edward 22, 23, 25,
26, 37 Wilson, Woodrow 26
Speer, Albert 54
Srebrić, Josip 223
Staljin, Josif Visarionovič 247,
279
T
omislav Jakić rođen je godine 1943. u Zagrebu. Maturirao je u
V. gimnaziji Bogdana Ogrizovića i diplomirao na Pravnome fa-
kultetu Sveučilišta u Zagrebu. Usporedo sa studijem pohađao
je, kao stipendist tadašnje Radio-televizije Zagreb, internu no-
vinarsku školu. Zaposlio se početkom godine 1967. u upravo formira-
noj redakciji Informativo-političkog programa, s time da se posvetio
praćenju međunarodnih odnosa. Pripadnik je prve generacije isklju-
čivo televizijskih novinara. Prošao je put od mlađeg suradnika do ko-
mentatora-mentora. Do odlaska s televizije u proljeće godine 1992.
ostvario je velik broj intervjua s vodećim državnicima tadašnjega
svijeta, u prvome redu onima iz Evrope i s Bliskog istoka. Povremeno
bi radio i reportaže, odnosno emisije izvan svoje novinarske specijal-
nosti. Bio je i ostao jedini novinar iz nekadašnje jugoslavenske fede-
racije koji je posjetio zapovjedništvo protuzračne obrane Amerike i
Kanade u planinama Stjenjaka. U sedamdesetim godinama nekoliko
je puta, na osnovi ankete provedene među čitateljima revije Studio
dobivao Zlatni vijenac, priznanje što se dodjeljivalo najpopularnijem
televizijskom novinaru. Dobio je i nagradu Društva novinara Hrvat-
ske ”Zlatno pero”, kao i priznanje na jugoslavenskom televizijskom
festivalu u Portorožu.
Između 1992. i 2001. radio je kao dopisnik radijskih stanica De-
utsche Welle i Radio Free Europe (više od godine dana u središnjoj
redakciji u Pragu) te kao predstavnik za javnost Zaklade Otvoreno
društvo i Građanskog odbora za ljudska prava. Kraće vrijeme pisao je
tjedne kolumne za dnevni list Vjesnik.
Od 2001. do početka 2010. (s prekidom od godinu i po, kada je
pisao tjedne kolumne u dnevniku Slobodna Dalmacija) bio je vanj-
sko-politički savjetnik predsjednika Republike Hrvatske, Stjepana
Mesića. Nakon umirovljenja vratio se novinarstvu – kolumnama u
tjedniku Novosti i na nekim portalima, kao i u periodičnim publika-
cijama.

Nisu Svi Bili Slijepi

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Nisu Svi Bili Slijepi

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ko-obavještajnih

izdavač: Srpsko narodno vijeće, Gajeva 7/1, Zagreb

Zagreb, jun 2018.

11 Umjesto autorova uvoda

prvi dio 21 Car je gol (11. 3. 2013.)

drugi dio 51 Jadna Evropa (25. 5. 2015.)

treći dio 79 Proljeće hladnoga rata? (23. 3. 2014.)

šesti dio 175 Je li Hrvatska kolonija? (14. 10. 2013.)

307 Pogovor (Goran Borković)

309 Indeks imena

ispranih mozgova) da procijene u kojoj su mjeri bili u pravu oni koji

U Zagrebu, u proljeće godine 2018.

je svojevrsni udžbenik pisanog novinarstva koje poštuje sve ono što

Posebna je vrijednost kolumni što svaki put u tim pričama – jer

Posljednje poglavlje s neobjavljenim tekstovima posebna je pri-

je bio dostupan svakome tko se potrudi da pročita nešto više od tablo-

vorimo. No, vratimo se još jednom Chalmersu Johnsonu: “Upotreb-

ske komunikacije u cijelome svijetu). Ako to nije prilog za razmišlja-

(Iz tjednika Novosti.)

padne, odnosno demokratske države. Neke doduše barem čuvaju for-

interese krupnog kapitala. To je bila cijena dolaska na vlast. A nakon

(Iz tjednika Novosti.)

politika popuštanja zapadnih demokracija s druge), baš kao što se bez

(Iz tjednika Novosti.)

budu zamijenjene izmišljotinama. Govorimo o tome, kako je – budi-

Laže li onda rusko Ministarstvo vanjskih poslova? Ma što tko

prosječan čovjek naprosto nema mogućnosti informirati se iz bezbroj

(Iz tjednika Novosti.)

simuliranoj medijskoj slobodi, o povezanosti ključnih medija, kako

Merkel. “Takvo je podilaženje kod današnjih njemačkih medija očito

dice u nizu zemalja izazvao taj “pokret za demokraciju” i prisjetimo

(Iz tjednika Novosti.)

vio u miru (tako se barem čini), a da mu se ništa nije dogodilo. Dakle,

ravno, u tajnosti, u Sovjetskom Savezu potkraj sedamdesetih godina

na i tonula u bijedu, danas nedvojbeno i jest), pokazuju do koje su se

ovome trenutku. Putinova pobjeda na izborima bila je osigurana – ne

međunarodnog prosjaka kojemu se mogu diktirati uvjeti. Sada, zato

vremena? Odgovor je jednostavan. Zato, što svijet u kojemu živimo

Zaključivati valja uvijek na temelju činjenica, a one izgledaju ovako.

prozvodnju oružja masovnog uništavanja, ali Irak takvo oružje nije ni

(iz tjednika Novosti)

setljećima, postupno, ali konstantno, u projektu što danas nosi ime

ori ustaški poklič Za dom spremni!. Sve su češći grafiti na fasadama

Germanijom, kamo bi predstavnici vazalnih (čitaj: porobljenih) naro-

(Iz tjednika Novosti.)

ma od onih protiv kojih se referendumski izjasnila. Uz to, morala je

neoliberalni koncept štednje pod svaku cijenu promašen i štetan. A

ali zasnovane na demokraciji, ravnopravnosti i solidarnosti, trebali bi

(Iz tjednika Novosti.)

vidjela nesretnike koji traže egzistenciju i spas, bježeći od ratova i

vukla je očajnički, a u isto vrijeme i potencijalno katastrofalan potez.

zajedništva, koji uključuje i solidarnost na koju je Angela Merkel be-

parlamenta, sa svim povjerenicima i predsjednicima, s golemim apa-

(Iz tjednika Novosti.)

Odgovor na pitanje o poljuljanosti pozicije savezne kancelarke

ma EU ponekad i smetalo. Njemačka je pod aktualnom kancelarkom

skupa na kojem je nekih 1.500 ljudi poručivati da im ne preostaje ni-

(Iz tjednika Novosti.)

iz struktura EU (dugogodišnji predsjednik Evropskog parlamenta),

Zelenih o formiranju koalicijske vlade, socijaldemokrati su iznenada

ljivo svakom istinskom Evropljaninu. Je li dobro procijenio trenutak

(Iz tjednika Novosti.)

Od te i takve Simone Veil Francuska i Pariz oprostili su se, odnos-