Tragovi 5 ONLINE

Tragovi
Impressum
TRAGOVI – Časopis za srpske i hrvatske teme

Izdavač:
Srpsko narodno vijeće
Arhiv Srba u Hrvatskoj
Za izdavača:
Milorad Pupovac
Adresa uredništva:
Uredništvo Tragova, Preradovićeva 21, 10 000 Zagreb
e-mail: tragovi.redakcija@gmail.com
Uredništvo:
Snježana Banović, Nada Beroš, Dimitrije Birač, Nebojša Blanuša, Kosta Bovan,
Đurđica Čilić, Nina Čolović, Igor Drvendžija, Tvrtko Jakovina, Dejan Jović,
Karlo Jurak, Hrvoje Klasić, Dušan Marinković, Nenad Moačanin, Zvezdana
Anastasija Ostojić, Tihomir Ponoš, Milan Radanović, Ilija Ranić, Drago Roksan-
dić, Filip Škiljan, Siniša Tatalović, Čedomir Višnjić, Nikola Vukobratović
Glavni i odgovorni urednik:
Dejan Jović
Izvršni urednik:
Milan Radanović
Urednik prikaza knjiga:
Karlo Jurak
Dizajn i prijelom:
Parabureau / Igor Stanišljević, Tena Križanec
lektura:
Neda Rudež
Fotografija na koricama:
Tošo Dabac: Trg Republike, oko 1950.
Arhiv Tošo Dabac / Muzej suvremene umjetnosti / Grad Zagreb
Naklada: 250
Tisak: Kerschoffset
ISSN: 2623-8926
UDK: 323.15 (=1/=8) (051)
Cijena: 50 kuna
IBAN: HR9823600001502433740
SWIFT: ZABAHR2X
Prilozi objavljeni u časopisu Tragovi referiraju se u akademskim bazama:

CEEOL – Central and Eastern European Online Library
Hrčak – Portal znanstvenih časopisa Republike Hrvatske
Ovaj broj Tragova objavljen je uz potporu Ureda za ljudska prava

i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske.
Sadržaj
/ članci
7 Tihomir Ponoš
Sisak 1990. — 1991: ratni zločini nad Srbima
73 Milan Radanović
“Vaša pobjeda, naša osveta.” Stradanje stanovništva općine Crkveni Bok
1943. i 1944.
146 Snježana Banović
Hrvatsko-srpske kazališne razmjene i Strahinja Petrović
– svestrani glumački prvak zlatnoga doba zagrebačke Drame (1920. — 1940.)
187 Antonia Došen
Gospić u lokalnim novinama (Ličke novine, Narodno jedinstvo, Lički Hrvat
i Lički glas) u Kraljevini SHS / Jugoslaviji
/ studija
225 Nenad Filipović
Ibrahım-alemdâr Pınjo, Jeftan Kovačević i sarajevska izvozna trgovina
preko Dubrovnika (cca 1824 — 1825)
/ prikazi knjiga
301 Dejan Jović
Jelena Subotić: Yellow Star, Red Star. Holocaust Remembrance after
Communism
309 Dejan Jović
Lea David: The Past Can't Heal Us. The Dangers of Mandating Memory
In the Name of Human Rights
316 Tihomir Ponoš
Krešimir Regan: Sporazum ili nesporazum? – Srpsko pitanje
u Banovini Hrvatskoj (1939. — 1941.)
323 Darko Lukić
Mladen Škiljan: Tragovi i sjećanja (1953. — 1980.)
/ članci
IZVORNI ZNANSTVENI RAD
udk: 343.43(497.5 Sisak)-054.5(=163.41)“1991” / PRIMLJENO: 20. kolovoza 2020.
Sisak 1990. — 1991.:

ratni zločini nad Srbima
Tihomir Ponoš
Članak opisuje ratne zločine počinjene nad Srbima u Sisku, civilima, za vrijeme
rata 1991. godine. Opisuje okolnosti i događaje koji su multietničku sredinu Siska
pretvorili u mjesto smrti više od stotinu civila srpske nacionalnosti. Opisuje i
zaoštravanje političkih prilika na Baniji i u Hrvatskoj u razdoblju od izbora 1990.
godine, pa do izbijanja rata i u sklopu toga detaljnije analizira zaoštravanje i poli-
tiku konfrontacije i separatizma koju je vodio SDS. Analizira ulogu države u likvida-
cijama Srba, posebno policije i policijskih jedinica koje su bile uključene u odvođenja
i likvidacije, te sporost i neefikasnost pravosuđa u procesuiranju počinitelja.
KLJUČNE RIJEČI: Srbi, Sisak, ratni zločini, Vukovi, ubojstva, odvođenja
J edini zadatak u ratu je ubiti neprijatelja. To je izjavio Ivan Vekić1 na suđenju

Vladimiru Milankoviću i Dragi Bošnjaku optuženima za ratne zločine po-
činjene nad Srbima u Sisku.2 Nakon što je to izjavio, Vekić se okrenuo prema
optuženima i s njima se izljubio. Tko je u Sisku bio neprijatelj? Sudeći prema
optužnici Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku protiv Milankovića i
Bošnjaka3 to je 25 Srba civila, umirovljenika, vozača autobusa, djevojaka. Pre-
ma popisu koji je objavljen u Hrvatskoj ljevici,4 ubijeno je 107 Srba, a njihova
1 Ministar unutarnjih poslova od 31. srpnja 1991. do 15. travnja 1992.

2 Documenta – Zločin u Sisku – izvještaji sa suđenja, https://www.documenta.hr/assets/files/
Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 77.
3 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011. http://www.
centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf
4 “Dossier: Zločini u Sisku – Ubijeni i nestali”, Hrvatska ljevica 7/2002. To nije jedini objavljeni
poimenični popis žrtava. Zajednica Srba u Hrvatskoj 2007. podnijela je kaznenu prijavu protiv
tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 7

socijalna struktura također otvara pitanje tko je bio neprijatelj. Za 37 žrtava
nije navedeno zanimanje, 23 su bile radnici, 13 umirovljenika, šest čuvara
u poduzeću, troje trgovaca/piljara (i još šest članova njihovih obitelji), za
četvero se navodi da su imali visoku stručnu spremu, za dvoje da su bili vozači,
policajci i zaposleni na željeznici, a po jedna žrtva su bile umirovljeni potpu-
kovnik JNA, elektrotehničar, automehaničar, tehničar, kozmetičarka, autopri-
jevoznik, službenik u pravosudnoj policiji, oficir JNA i dijete.
Odgovor na pitanje “tko je neprijatelj”, a da nije na suprotnoj strani boji-
šta, krije se u Izvještaju predsjedniku Republike Franji Tuđmanu, kojega mu je
2. listopada 1991. godine dostavio njegov savjetnik Stjepan Herceg. U izvješta-
ju piše da “postoje sigurni podaci o nezakonitim uhićenjima mirnih građana
srpske nacionalnosti, koji se odvode i za koje nitko ne zna da li su živi ili mrtvi”
i dalje da su
na groblju u Sisku pokopani ubijeni članovi obitelji Vila, što
je bila odmazda zbog fizičkog sukoba jednog od članova
obitelji s gardistom u gostionici. Svi su pokopani bez znanja
građana, postoje obdukcioni zapisnici, a obducent predočava
dokaze o 16 takvih slučajeva. Policija ne pokazuje interes,
pa predlažem nastavak izvida radi otkrivanja počinitelja jer
držim da njihovo privođenje i suđenje može donekle ublažiti
revolt i strah članova obitelji pokojnih.5
Herceg je izvještaj dostavio i ravnatelju Službe za zaštitu ustavnog poretka Jo-
sipu Manoliću. U Sisku je razgovarao s gardistima, članovima obitelji nestalih i
patologom. Gardisti Hercegu nisu dali nikakve podatke, dojam je bio da ne žele
govoriti jedan pred drugim te da bi se podatke moglo pribaviti pojedinačnim
razgovorima. “Većina mojih sugovornika aludira na bivši krizni štab, oca i sina
Bobetka, kao osobe pod čijim okriljem su se događaji odvijali.”6 Ovim radom
pokušat će se odgovoriti na pitanje kako su civili postali neprijatelji i kako su i
pod kojim okolnostima u ljeto i jesen 1991. godine ubijani.
Franje Gregurića i još 11 osoba i uz nju objavilo popis s više od 600 imena i prezimena ljudi,
uglavnom Srba, ubijenih ili poginulih u Sisku i okolici od 1991. godine, ali taj je popis veoma
nepouzdan.
5 Boris Pavelić, “Tuđman je znao detalje o likvidacijama Srba u Sisku”, Novi list, 29. siječnja
2002. citirano prema Hrvatska ljevica 7/2002.
6 Isto.
8 TRAGOVI, god. 3, br. 2

Od izbora do referenduma
Područje Banije, tadašnja Zajednica općina Sisak, bilo je izrazito etnički mije-
šano područje. Prema Popisu stanovništva iz 1991. godine na području Zajedni-
ce općina Sisak živjelo je 172.359 ljudi, od toga 84.142 (48,82 posto) Hrvata i
71.087 (41,24 posto) Srba. U Općini Sisak živjelo je 84.348 stanovnika, Hrvata
54.621 (64,76 posto), Srba 19.209 (22,77 posto). U samom gradu Sisku živio je
45.791 stanovnik, od toga Hrvata 26.839 (58,61 posto) i 10.829 (23,65 posto)
Srba. Općina Sisak bila je jedina od njih pet (Dvor, Glina, Kostajnica, Petrinja)
u Zajednici općina u kojoj je hrvatsko stanovništvo bilo većinsko.7
Područje Banije se, kao i drugi dijelovi Hrvatske, početkom 1990. godine
politički pluraliziralo. Općinski odbor HDZ-a Sisak osnovan je već 28. listo-
pada 1989. godine8 u gostionici “Brajković” u Odri Sisačkoj. Prvi predsjednik
OO HDZ Sisak bio je Ivan Radičević. Prva organizacija HDZ-a u glinskoj općini
osnovana je 1. travnja 1990. u selu Gornja Bučica, a prvi predsjednik općinskog
odbora bio je Nikola Maričković. U ostalim općinama Zajednice općine Sisak
HDZ je stranačke organizacije formirao nakon izbora održanih u travnju i
svibnju 1990. godine.
Srpska demokratska stranka započela je osnivati ogranke na Baniji nešto
kasnije. Osnivačka skupština SDS-a održana je 17. veljače 1990. na platou
ispred željezničkog kolodvora u Kninu,9 a nakon osnivačke skupštine stranka
je započela osnivati ogranke. Prvi ogranak na Baniji osnovan je u Dvoru na
Uni, u Hotelu “Central”, 2. ili 4. ožujka 1990.10 Za predsjednika je izabran
Predrag Popović, a njegov zamjenik je bio Bogdan Vajagić koji će prije izbijanja
rata postati predsjednik općinske stranačke organizacije. Mjesni odbor SDS-a
7 Popis stanovništva 1991. – Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Republički

zavod za statistiku, Zagreb, 1992.
8 Željko Maljevac, “Počeci višestranačja u Sisku i na Banovini (političke stranke u Sisku i na
Banovini uoči višestranačkih izbora 1990.)”, Zapisi s Banovine 1990., 1991 i 1995., Dokumenti
(knjiga 4), Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2009.
str. 41 i Domagoj Knežević, “Hrvatska demokratska zajednica od osnivanja do raskida s Jugo-
slavijom”, doktorski rad, Hrvatski studiji, Sveučilište u Zagrebu, 2015., str. 199, dostupno na
file:///C:/Users/Arhiv02/Downloads/domagoj_knezevic_hrstud_2015_diser_sveuc.pdf
9 Domagoj Knežević, “Srpska demokratska stranka od osnivanja do konstituiranja prvoga
višestranačkog Sabora”, Časopis za suvremenu povijest, 1/2011, str. 9.
10 Maljevac, n. dj., str. 37 i Knežević, n. dj., 2011., str. 11 ne navode iste datume.

u Glini osnovan je 24. ožujka 1990. na igralištu NK Banija, a za predsjednika je
izabran Petar Kralj.11 Osnivanje SDS-a u Sisku teklo je nešto sporije. Sastanak
Inicijativnog odbora SDS-a Općine Sisak održan je 15. svibnja 1990. u Druš-
tvenom domu Krajiški Brđani.12 Na sastanku je bilo 13 ljudi, uvodno izlaganje
održao je Dragan Tatišić, budući predsjednik općinske organizacije SDS-a,
odlučeno je da su “svi prisutni od danas članovi Inicijativnog odbora, a da će
se isti proširiti sa budućim aktivistima koji će pokrivati čitavi teren općine
Sisak”.13 Inicijativni odbor održao je još tri sastanka, a osnivačka skupština
održana je 23. srpnja 1990. godine.
Na parlamentarnim izborima održanim 22. travnja i 6. svibnja 1990.
godine u Sisku je pobijedio SKH-SDP. Od osam saborskih mandata, u tri vijeća
Sabora, osvojio ih je pet (po jedno mjesto u Društveno-političkom i Vijeću op-
ćina, tri u Vijeću udruženog rada), HDZ jedan (u Društveno-političkom vijeću),
a po jedan mandat u Vijeću udruženog rada osvojili su kandidati Udruženja
samostalnih privrednika Đurđevac, odnosno Socijalističkog saveza – Saveza
socijalista Hrvatske.14
Na lokalnim izborima u Sisku također je pobijedio SKH-SDP. Jedno mjesto
u Vijeću udruženog rada ostalo je nepopunjeno, a od 144 odborničkih mjesta
SKH-SDP je osvojio 73, HDZ 41, nezavisnih odbornika izabrano je 19, šestero iz
SS – SSH, po dva iz USP i SOH-a, a jedan iz HSS-a.15 Za predsjednika Skupštine
općine Sisak izabran je Miroslav Matić iz SKH-SDP-a. Većina Srba Siska i Banije
svoj je glas dala SKH-SDP-u. Srpska demokratska stranka bila je organizacijski
slaba na Baniji, a povjerenje u SKH-SDP uoči izbora još uvijek veliko. Mnogi
Srbi doživljavali su SKH-SDP kao zaštitnika Srba i njihovih interesa, a razlog
za to vidjeli su i u tradiciji koju je SKH-SDP baštinio iz Drugog svjetskog rata i
borbe protiv ustaškog režima.
Međutim, promjene su započele vrlo brzo. Povjerenje u SKH-SDP se
smanjivalo, sve je više Srba smatralo da se u tu stranku ne mogu pouzdati i da
ih ona neće zaštiti, a istodobno su politiku HDZ-a doživljavali kao ugrozu i kao
11 Knežević, n. dj., 2011., str. 11.

12 HR-DASK-SACPE-691, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Sisak, Zapisnik sa osni-
vačkog sastanka Inicijativnog odbora SDS Općine Sisak.
13 Isto.
14 Detaljno o rezultatima izbora na https://www.izbori.hr/arhiva-izbora/index.html#/app/par-
lament-1990
15 “Konačni rezultati izbora u Sisku”, Jedinstvo, 2133, 24. svibnja 1990.

resantiman ustaštva. Dušan Glavaš, osnivač SDS-a u Šašu pored Siska, piše da
ga je 1. svibnja posjetio Bogdan Erceg16 i kazao mu da u tom dijelu Banije treba
početi osnivati SDS jer je “naš narod” u velikoj opasnosti od HDZ-a, a SDP ga je
prevario. Glavaš, vlasnik trgovine i gostionice “Lula mira”, radio je na osniva-
nju SDS-a na potezu Sunja, Dubica, Kostajnica, Jasenovac, a zaključuje da je
narod tada još bio uz Račana, uz ostalo i zato što je Borislav Mikelić,17 petrinj-
ski moćnik i generalni direktor “Gavrilovića”, bio uz Račana.18
U prvi višestranački Sabor izabran općim pravom glasa izabrano je uku-
pno 351 zastupnika u tri vijeća, a među njima je njih tek petero bilo iz SDS-a. U
većini izbornih jedinica SDS nije imao svoje kandidate jer se stranka nije stigla
dovoljno brzo organizirati. U tim općinama srpsko stanovništvo većinom je
svoj glas dalo SKH-SDP-u.
Međutim, bez obzira na to što je imao samo pet zastupnika, za pobjed-
ničku Hrvatsku demokratsku zajednicu SDS je stranka koja se predstavlja kao
predstavnik Srba u Hrvatskoj i stranka s kojom će se razgovarati o statusu Srba
u Hrvatskoj. Tuđmanu odgovara takva stranka. Predsjednici stranaka Franjo
Tuđman i Jovan Rašković sastali su se u Zagrebu 11. svibnja 1990. godine,19
dakle prije konstituiranja Sabora, a već iz tog razgovora bile su jasne krupne
razlike između dvije stranke. Za HDZ su Srbi u Hrvatskoj bili nacionalna
manjina, ne konstitutivni narod, za SDS su Srbi u Hrvatskoj bili konstitutivni,
suveren narod, ne nacionalna manjina, koji ima pravo i na određenu razinu au-
tonomije. Raškovićev je stav bio da su hrvatski narod i Hrvatska nedvojbeno
suvereni, ali ako će Hrvati labaviti ili prekidati odnose s Jugoslavijom, onda i
Srbi imaju isto pravo u odnosu prema Hrvatskoj.Međunacionalni odnosi su bili
pogoršani, izbijali su incidenti od kojih je vjerojatno najveće posljedice imao
stvarni ili konstruirani slučaj Mlinar u Benkovcu20 (zbog tog slučaja zastupnici
16 Autor nije uspio otkriti o kojem je točno Bogdanu Ercegu riječ.

17 Mikelić se udaljio od SKH-SDP-a Ivice Račana, ali se nije približio SDS-u Jovana Raškovića.
Osnovao je Socijalističku partiju Hrvatske – Partiju jugoslavenske orijentacije koja se 1991.
priključila Savezu komunista – Pokretu za Jugoslaviju.
18 Dušan Glavaš, Naša Krajina, ratni dnevnik 1990. – 1995. godine, Knjiga-komerc, Beograd, 2005.,
str. 13.
19 Knežević, n. dj, 2011., str. 20.
20 Miroslav Mlinar bio je predsjednik Mjesnog odbora Benkovac SDS-a koji je 18. svibnja 1990.
ranjen nožem, u lako moguće insceniranom napadu. Zadarski liječnici zaključili su da je
Mlinar zadobio lakše tjelesne ozljede. Mlinara su prebacili u bolnicu u Knin, a mediji iz Srbije
svakodnevno su dramatično izvještavali o stvarnom ili insceniranom događaju i Mlinarovom

SDS-a nisu došli na konstituirajuću sjednicu Sabora 30. svibnja), tenzije su
svakim danom rasle. Popularnost SDS-a je rasla. U Petrinji je 23. lipnja na Trgu
maršala Tita ispred robne kuće “Petrinjka” na zboru na kojem je bilo 10.000
ljudi, osnovan ogranak SDS-a za čijeg je predsjednika izabran liječnik Rajko
Jasić.21 Rašković je u svom govoru iznio političku platformu stranke:
Mi smo Srbi po rodu, mi pripadamo zajednici srpskog naroda,
ali smo po domu, po mjestu gdje živimo pripadnici hrvatske
države… Mi smo za autonomiju. Mi nismo za boljševičku
autonomiju kao u Srbiji. Mi nismo za srpsku državu u Hrvat-
skoj, već smo za modernu autonomiju kakvih ima u Evropi
preko 500. Mi ne krijemo da poduzimamo prve korake.
Predložit ćemo da se formira nova zajednica općina i kod tog
prijedloga ostajemo. Mi zajednicu općina kao bazu buduće
autonomije osnivamo zbog toga da bi srpskom narodu u
Hrvatskoj omogućili da se služi svojim jezikom, da piše
svojim pismom, da ima svoje škole i školske programe, svoje
institucije, izdavačka poduzeća, da ima svoje novine i srpsku
nacionalnu televiziju u Hrvatskoj. Toranj televizije podići
ćemo na Petrovoj gori i to će biti veći spomenik od svih
spomenika podignutih srpskom narodu u Hrvatskoj... Mi
priznajemo hrvatskom narodu pravo na suverenu hrvatsku
državu. To je njegovo pravo i hrvatski se narod plebiscitarno
za to pravo odlučio i pokazao što želi. Ali, ako je pobijedio
kroatocentrizam, nije pobijedilo ustaštvo. Nadamo se da
ćemo sa sadašnjim vodstvom hrvatske države moći voditi
razgovore i da ćemo se moći sporazumjeti. Mnoge su stvari u
kojima se slažemo, a jedna od najvećih stvari u kojima se ne
slažemo je pitanje suvereniteta. Mi hoćemo suverenitet srp-
skog nacionalnog bića u Hrvatskoj. To je naše civilizacijsko i
historijsko pravo i nitko nam ga ne može oduzeti.22
Sljedećih tjedana za daljnje pogoršanje međunacionalnih odnosa bit će važno
stvaranje nove zajednice općina, a posljedice toga osjetit će se i na Baniji, te
zdravstvenom stanju. Slučaj Mlinar imao je snažan propagandni učinak, tvrdilo se da su ga

nožem izboli ustaše, te da je nastajuća Hrvatska NDH.
21 “Osnovan ogranak SDS”, Jedinstvo, 2138, 28. 6. 1990.
22 Željko Maljevac, “Za novu zajednicu općina”, Jedinstvo 2138, 28. lipnja 1990.

ustavne promjene kojima Srbi (još) neće postati nacionalna manjina, ali će ih
dočekati sa zebnjom, dio i otvoreno neprijateljski. SDS je 21. svibnja u Kninu
odlučio da Općina Knin istupi iz Zajednice općina Dalmacije te da se stvori
nova Zajednica općina sjeverne Dalmacije i Like. Skupština općine Knin je 6.
lipnja van snage stavila odluku od 10. travnja o zaključivanju dogovora o udru-
živanju dalmatinskih općina. Usvojen je zaključak o pokretanju inicijative za
osnivanje nove zajednice općina koja bi u nazivu imala sjevernu Dalmaciju i
Liku, a odlukom je uvedena ćirilica u upravna tijela kninske općine i naloženo
je da se izrade ćirilično-latinične oznake za putokaze i nazive ulica.23 Osniva-
nje Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like proglašeno je kod crkve Lazari-
ca na Kosovu pored Knina, 1. srpnja 1990. godine, a dva dana kasnije održana
je prva sjednica Privremenog predsjedništva Skupštine Zajednice općina
Sjeverne Dalmacije i Like i za predsjednika Privremenog predsjedništva ime-
novan je predsjednik Skupštine općine Knin Milan Babić.24 Zajednicu općina
osnovali su Knin, Donji Lapac i Gračac, u zaključku prve sjednice ocjenjuje
se da bi ustavnim amandmanima, kakve je Sabor kao prijedlog prihvatio 28.
lipnja, ravnopravnost naroda i narodnosti, posebno srpskog naroda, bila bitno
narušena. Iz zapisniku priloženog obrazloženja jasno je da se Zajednicu općina
namjeravalo proširiti. “Pored opština Knina, Benkovca, Obrovca, Donjeg Lap-
ca, Gračaca, Titove Korenice, postoji veliko raspoloženje da se ovoj Zajednici
pridruže i opštine: Vojnić, Vrginmost, Dvor na Uni, Kostajnica, Glina, Petrinja,
Pakrac, kao i područja Vrhovina, Plaškog, Okučana i Gospića.”25 Općina Dvor
na Uni je odluku o pristupanju Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like
usvojila na zajedničkoj sjednici sva tri općinska vijeća 17. srpnja 1990.26
Pitanje Zajednice općina i autonomije Srba u Hrvatskoj bili su i teme sastanka
Tuđmana i Raškovića, na kojem je bio i Tuđmanov savjetnik Slaven Letica, 23.
srpnja. Transkript tog sastanka objavljen je u Danasu koncem srpnja, prije toga
23 Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995., Golden marketing – Tehnička knjiga,
Zagreb, 2005., str. 65.
24 Dokumenti institucija pobunjenih Srba u Republici Hrvatskoj (1990. – 1991.), knjiga 2, Zapisnik 1.
sjednice Privremenog predsjedništva Skupštine Zajednice općina Sjeverne Dalmacije i Like,
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995., Hrvatski institut za povijest – Podružnica
za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb – Slavonski Brod, 2007. (dalje Dokumenti 2),
str. 33–35.
25 Isto.
26 Dokumenti 2, Odluka o pristupanju općine Dvor Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i Like,
str. 38.

je o tom sastanku Rašković govorio za dnevni list Politika, a između sastan-
ka i objave transkripta održan je Srpski sabor u Srbu na kojem je osnovano
Srpsko nacionalno vijeće. Rašković je Tuđmana izravno pitao zašto je protiv
zajednice općina koja se tada upravo formirala. “Znadete zašto, zato što bi to
značilo vraćanje na Vojnu krajinu koju je Habsburška monarhija osnovala
iz sasvim povijesnih razloga, što je, znači, povijesno prebrođeno i što to nije
bilo u interesu samog srpskog pučanstva. Prema tome, što je to na svoj način
akcija da se onemogući, da se spriječi konstituiranje normalne demokratske
vlasti u Hrvatskoj”, kazao je Tuđman.27 Rašković mu je kazao da misli da se
vlast može konstituirati i sa zajednicom općina, te da je to “etnička zajednica
općina. Prema tome, ona je priprema za jednu autonomiju. Ali to ni u kom
slučaju nije priprema za prostorno-političku autonomiju. Zajednica općina
ipak nije autonomija.”28 Predsjednik SDS-a je kazao da se zajednicom općina
želi promovirati srpske škole, srpski jezik, srpske institucije, sredstva informi-
ranja. Tuđman mu je odgovorio da će sve to dobiti u onim mjestima i općinama
gdje su Srbi većina, “ali, izdvajanje, rušenje teritorijalnog integriteta Hrvatske,
nećemo dopustiti”.29 Razgovaralo se i o pitanju suvereniteta Srba u Hrvatskoj
u kontekstu novog Ustava na kojem se radilo, a Rašković je Tuđmana zamolio
da se spomene suverenitet srpskog nacionalnog bića. “To nije nikakav državni
suverenitet, kada kažete da se priznaje suverenitet srpskog nacionalnog bića,
onda im priznajete suverenitet srpskog nacionalnog bića, onda im priznajete
dvojnost suvereniteta.”30 Rašković je kazao i da kod Srba vlada strah od ustaš-
kog recidiva.
Objava transkripta u javnosti je poznata ponajprije po Raškovićevoj izjavi
da su Srbi “lud narod”. Na sastanku se razgovaralo o mnogo važnijim tema-
ma od procjene pojedinca o psihičkom stanju jedne nacije, koja je izrečena u
jednom kolokvijalnom smislu, ali razgovor je zapamćen po toj Raškovićevoj
rečenici, a ta je rečenica naštetila njegovom ugledu među Srbima. Iz razgovora
se može zaključiti da u tom trenutku, nepuna dva mjeseca nakon HDZ-ova
preuzimanja vlasti, HDZ vlast nije konsolidirao. Pogledi na autonomiju bili
su bitno različiti. Za Tuđmana je bila moguća kulturna autonomija tamo gdje
su Srbi većina. Rašković je, pak, postavio zahtjev za kulturnom autonomijom,
27 “Čija je Hrvatska”, transkript razgovora Tuđman – Rašković, Danas, 441, 31. srpnja 1990.
28 Isto.
29 Isto.
30 Isto.

ali nije definirao prostor koji bi tom autonomijom bio obuhvaćen. On je trebao
biti izražen kroz nastajuću zajednicu općina koja nije bila teritorijalno definira-
na i koju hrvatske vlasti nisu namjeravale priznati i tolerirati. Što se tiče pitanja
suvereniteta Srba u Hrvatskoj, Rašković je htio da on bude zapisan u budućem
Ustavu, ali sadržajno ga nije uspio definirati.
Dva dana nakon tog razgovora održan je masovni Srpski sabor u Srbu na
kojem je usvojena Deklaracija o suverenosti i autonomiji srpskog naroda. De-
klaracijom je srpski narod definiran kao suveren narod i na temelju suverenosti
ima pravo na autonomiju čiji sadržaj ovisi o tome hoće li Jugoslavija biti federa-
tivna ili konfederativna država. U prvom slučaju ta je autonomija bila kulturna,
a provodila bi se putem općinske samouprave, posebno u općinama u kojima
su Srbi većina i povezivanjem tih općina u zajednice. U drugom slučaju “srpski
narod u Hrvatskoj ima pravo na političku teritorijalnu autonomiju.”31
Srpski sabor je konstituiran kao politički predstavnik srpskog naroda u
Hrvatskoj, a izvršni organ Srpskog sabora je tada formirano Srpsko nacionalno
vijeće. Za predsjednika Srpskog nacionalnog vijeća izabran je Milan Babić, za
potpredsjednike predsjednik Skupštine općine Donji Lapac David Rastović i
predsjednik Jugoslavenske samostalne demokratske stranke Mile Dakić, a za
generalnog sekretara Dušan Vještica. Za buduće događaje na Baniji važan je
članak 4. Deklaracije u kojem se navodi da “Srpsko nacionalno vijeće ima pravo
da organizuje plebiscitarno izjašnjavanje Srpskog naroda po svim pitanjima
bitnijim za njegov položaj u Hrvatskoj i Jugoslaviji, kao i drugim pitanjima koja
se tiču ostvarivanja srpskog suvereniteta i autonomnosti”.32 Člankom 6. Srpski
sabor je unaprijed proglasio ništavnim za Srbe u Hrvatskoj ustavne i zakonske
promjene koje im negiraju suverenitet kao narodu i umanjuju autonomno
pravo.
Formalni organizator Srpskog sabora bilo je Privremeno predsjedništvo Za-
jednice općina Sjeverne Dalmacije i Like, a realno je skup organiziralo najuže
vodstvo SDS-a.33 Stranka se nije zamarala demokratskim finesama i procedura-
ma. Deklaracija u Srbu je izvikana, ZO Sjeverne Dalmacije i Like nije zakonito
osnovana niti su njena postupanja bila zakonski utemeljena. SDS je koristio
31 Dokumenti 2, Zapisnik sa Srpskog sabora u Srbu 25. 07. 1990., str 43–44.
32 Isto, str. 44.
33 Domagoj Knežević, “Srpska demokratska stranka od konstituiranja prvog višestranačkog
Sabora do početka srpske pobune u Hrvatskoj 1990.”, Radovi zavoda za povijesne znanosti HAZU
u Zadru, (60/2018), str. 422.

metodu masovne političke mobilizacije, stalno je organizirao velike narodne
zborove, a vrhunac tog zborovanja bio je skup u Srbu. On je zapamćen i po mi-
litantnoj atmosferi kojoj su doprinosili i stranački čelnici i taj je sabor trenutak
otvorene konfrontacije SDS-a s novoizabranom HDZ-ovom vlašću. Rašković je
u Srbu kazao “to što se danas događa sa Srbima u Hrvatskoj je ustanak srpskog
naroda, ali ustanak bez oružja”.34 Na saboru u Srbu bio je i Vojislav Šešelj, što je
hrvatsku vlast dodatno iritiralo, koji je prodavao prvi broj svog glasila “Velika
Srbija”, a njenu je “prodaju osobnim potpisom reklamirao”.35
Sabor u Srbu bio je odgovor SDS-a na ustavne amandmane koji su u Saboru
Socijalističke Republike Hrvatske predstavljeni koncem lipnja i o kojima se
vodila javna rasprava. U fokusu je bilo pitanje grba. SDS se ponajviše okomio
na pitanje povijesnog hrvatskog grba, šahovnice, koja se navodno vraćala
među službene republičke insignije, a što je za SDS bio znak revitalizacije
ustaštva. Međutim, šahovnica je bila središnji dio grba Socijalističke Republi-
ke Hrvatske (uz dodatak tipičan za socijalističku heraldiku: crvena petokraka
zvijezda i žitno klasje) i graditi sukob na tome je zapravo bilo kulturno i
tradicijski neodrživo, ali politički efikasno. Nije se radilo samo o povijesnom
hrvatskom grbu nego
o grbu koji je bila prihvatila čak i heraldika Karlovačke
mitropolije u Habsurškoj Monarhiji već u prvoj polovici 18.
stoljeća kao zemaljski grb Kraljevine Hrvatske. Treće, radilo
se o simbolu koji je bio u središtu grba zavnohovske Hrvat-
ske i, posebno, četvrto, bilo je krajnje uvredljivo za svakoga
politički kultiviranog čovjeka, neovisno o nacionalnosti,
dovoditi u pitanje legitimnost hrvatskoga nacionalnog grba
u vrijeme kada se srpski nacionalni grb preko svake mjere
koristio, i gdje je trebalo i gdje nije trebalo, k tome, nerijetko
na krajnje neprimjerene načine.36
Istoga dana kada je održan Srpski sabor u Srbu u Zagrebu je započelo dvod-
nevno zasjedanje Sabora na kojem su usvojeni ustavni amandmani. O stanju
34 Davor Marić, “Rašković: Ovo je ustanak bez oružja”, Slobodna Dalmacija, 14241, 26. srpnja
1990.
35 Isto.
36 Drago Roksancić, “Srbi u Hrvatskoj (1989 – 1991): Između lojalnosti, neposlušnosti i pobune”,
dostupno na http://www.ffzg.unizg.hr/pov/zavod/triplex2/wp-content/uploads/2012/02/
ROKSANDIC_2011_87-120.pdf, str. 102.

u zemlji govorio je predsjednik Predsjedništva SR Hrvatske Franjo Tuđman
i izravno se osvrnuo na zbivanja u Srbu. “Da taj sabor nije izazvan nikakvim
našim postupcima, štetnim postupcima prema srpskom pučanstvu, nego da je
on insceniran, da se on provodi po režiji. Ali, mogu vas obavijestiti, da sam ja
imao razgovore, mogli ste vidjeti i iz novina, s tim famoznim Raškovićem, koji
jedno govori nama u razgovoru, a drugo u novinama”, kazao je Tuđman.37
Potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks obrazložio je 12 amandmana na
Ustav. Zaključio je
od današnjeg dana Hrvatska je politički i gospodarski su-
verena država. Od današnjeg dana imamo u našem Ustavu
temelj za uspostavljanje odnosa sa svim drugim suverenim
državama, na način da nas druge države imaju smatrati sebi
ravnima. To se odnosi kako na Jugoslaviju tako i na druge
države u svijetu.38
Govoreći o novim državnim simbolima kazao je da “zamjena državnih simbola
novima ne znači okaljavanje starih, jer ako ima krivice i mrlja u novijoj povije-
sti našeg naroda, za njih su krivi oni koji su zloupotrijebili vlast”. Šeks je kazao
i da je volja većine pučanstva da grb bude povijesni hrvatski grb, a zastava
hrvatska trobojnica, te da su to simboli koji ne vrijeđaju nikoga, a mogu biti
ponos svakoga. Za političke aspiracije SDS-a potencijalno je mnogo neugod-
niji bio amandman LXIX kojim se ukidaju zajednice općina. Tog 25. srpnja
pred zgradom Sabora spuštena je zastava SR Hrvatske s crvenom zvijezdom
petokrakom i na jarbol podignuta zastava Republike Hrvatske sa šahovnicom,
a gornje lijevo polje nije bilo crvene, kao u grbu SR Hrvatske i kao što je danas,
nego bijele boje.
Na toj sjednici Sabora Tuđman je predstavio i osnovne smjernice izrade
novog Ustava. U točki 2c temeljnih načela Republika Hrvatska definirana
je kao “nacionalna država Hrvata”. Ona je također država drugih naroda i
manjina, njenih državljana, Srba u Hrvatskoj, Židova, Talijana, Čeha, Slovaka,
Mađara i dr.39 Razlika u odnosu na tada još važeću ustavnu odredbu naizgled
nije bila velika, ali bilo je jasno da će ustavnopravni položaj Srba u Hrvatskoj
37 “Riječ predsjednika Republike Hrvatske o aktualnoj političkoj situaciji: Scenarij za tenkove”,

Slobodna Dalmacija, 14241, 26. srpnja 1990.
38 “Vladimir Šeks: O promjenama republičkog Ustava – uvod u novi Ustav”, Slobodna Dalmacija,
14241, 26. srpnja 1990.
39 “Dr. Franjo Tuđman o novom Ustavu: Demokratski, narodni Ustav za sva vremena”, Slobodna

biti promijenjen. Naime, SR Hrvatska ustavno je bila definirana kao država
hrvatskog naroda, država srpskog naroda u Hrvatskoj i država narodnosti koji
u njoj žive.
Stanje je bilo veoma napeto, nepovjerenje je raslo. Članovi SDS-a dobili
su zadatak da odmah nakon sabora u Srbu organiziraju straže. “Mi iz mjesnih
odbora SDS-a imali smo već razrađen plan da poslije Srba odmah uvedemo
po svojim mjestima noćne straže jer smo očekivali agresivnost od Tuđmana
zbog proglašenja Sabora u Srbu.”40 U Šašu, Glavaševu mjestu, straže na ulazu i
izlazu iz sela postavljene su istu noć. Na udaru su bili i novi simboli Republike
Hrvatske. Glavaš piše da je na sastanku u Petrinji dogovoreno da se na Dan
ustanka, 27. srpnja, ne dozvoli postavljanje novih hrvatskih obilježja. SDS je
s jedne strane htio zadržati socijalističke simbole, a s druge strane se protivio
praznicima ustanovljenima u socijalizmu. Desetog srpnja regionalni odbor
SDS Banija na sastanku u pravoslavnoj crkvi u Petrinji odlučio je da se Dan
ustanka neće slaviti 27. srpnja nego četiri dana ranije, 23. srpnja, na dan kada
je 1941. godine u Banskom Grabovcu Vasilj Gaćeša s grupom ustanika izveo
oružanu akciju protiv ustaškog režima. Nova zastava Republike Hrvatske od-
mah je izazvala napetosti i postala točkom sukoba. Na zgradu mjesnog ureda
Šaš 26. srpnja postavljena je nova ploča, sa šahovnicom, a na zgradu šumarije
nova zastava. Postavio ju je domar zgrade, inače Srbin iz Slovinaca, “ali smo i
nju odmah uništili” jer su to bila “ustaška obeležja”.41
Srpsko nacionalno vijeće odbilo je sve usvojene amandmane. Osim toga,
na prvoj sjednici održanoj 31. srpnja odlučeno je da
ne prihvata isticanje isključivo hrvatskih nacionalnih simbo-
la, pogotovo šahovnice, kao simbola RH, a posebno tamo gdje
je Srpski narod većinsko stanovništvo na područjima isto-
rijskih teritorija vojne krajine Slavonije i Dalmacije, koje se
nalaze unutar sadašnjih granica republike Hrvatske. SNV je
saglasno da se na tim dijelovima republike ističu kao državni
simboli Republike Hrvatske dosadašnji simboli sa crvenom
zvijezdom petokrakom. Ovaj se stav odnosi na zastavu i grb
Republike Hrvatske.42
Dalmacija, 14241, 26. 7. 1990.

40 Glavaš, n. dj., str. 20.
41 Isto.
42 Dokumenti 2, Prva sjednica Srpskog nacionalnog vijeća, Knin, 31. 07. 1990. na tvrđavi, str. 54.

Iz rasprave je jasno da se SDS poistovjetio sa Srbima u Hrvatskoj. Predsjednik
stranke Jovan Rašković kazao je da bi dao “obrazloženje zašto je SDS tj. Srpski
narod protiv ovih amandmana”. Na istoj sjednici SNV je odlučio raspisati
referendum o autonomiji i to “za cjelokupno Srpsko stanovništvo koje živi u
granicama Republike Hrvatske”. Referendum je najavljen za razdoblje od 19.
kolovoza do 2. rujna, bit će organiziran po naseljima i mjesnim zajednicama,
a na njemu će se odlučivati o “Srpskoj autonomiji na istorijskim teritorijama
objedinjenim sadašnjim granicama Republike Hrvatske”.43
Od referenduma do referenduma
Napetost je bivala sve veća. Hrvatske vlasti bile su uvjerene da bi u dijelu

općina, posebno dalmatinskih, u kojima su Srbi većina, mogla izbiti pobuna.
U Zagrebu je 16. kolovoza ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac održao
sastanak sa sekretarima unutarnjih poslova iz Gospića, Šibenika, Splita i Zadra.
Naređeno im je da iz stanica javne sigurnosti na području moguće pobune
izvuku oružje rezervnog sastava. Sljedećeg dana skupina policajaca posla-
na je po tom zadatku iz Šibenika u Knin, ali oružje rezervnog sastava nisu
uspjeli izvući. Isto se dogodilo i u Obrovcu gdje je izvlačenje oružja spriječeno
okupljanjem stanovnika, mahom srpske nacionalnosti. Iz benkovačke stanice
javne sigurnosti izvučeno je 70 automatskih pušaka, a dio oružja izvučen je iz
stanica javne sigurnosti u Lici.44
Odgovor na taj pokušaj hrvatske policije bile su naoružane straže, podjela
oružja rezervnog sastava srpskim civilima, te zaprečavanje cesta koje su iz
Dalmacije vodile prema unutrašnjosti Hrvatske. Taj se događaj, kasnije na-
zvan “balvan-revolucijom”, uzima kao početak pobune dijela Srba u Hrvatskoj.
Istoga dana predsjednici skupština općina Knin i Obrovac, Milan Babić i Sergej
Veselinović, proglasili su ratno stanje. Predsjednik Skupštine općine Benkovac
Zdravko Zečević tražio je smjenu ministra Boljkovca.45
U tako uzavreloj atmosferi, na rubu oružanog sukoba i krvoprolića, odr-
žan je referendum Srba o kulturnoj autonomiji u Hrvatskoj kojega hrvatske
43 Isto, str. 54–55.

44 Barić, n. dj., str. 78.
45 Knežević, n. dj., 2018., str. 435.

vlasti nisu priznale. U Sisku je referendum bio zakazan za 23. kolovoza. Općin-
ski odbor SDS-a Sisak je 21. kolovoza dostavio dopis Izvršnom vijeću Skupštine
općine Sisak, Službi unutarnjih poslova kojim ih je obavijestio o referendumu.
“Referendum će se održati u crkvenom dvorištu, vlasništvu Srpske pravoslavne
crkvene opštine Sisak, ulica 29. novembra 1943., od koje imamo usmeno odo-
brenje, od nadležnog crkvenog odbora. Održavanje javnog reda preuzimaju na
sebe članovi Srpske demokratske stranke, na mjestu gdje će se održavati javno
izjašnjavanje – glasanje.”46
Nisu postojali propisi po kojima bi se referendum mogao održati, pa su
organizatori improvizirali, u nedemokratskoj maniri, kakve provedbene i
tehničke mjere treba poduzeti kako bi se referendum proveo. Sastavljena je
uputa za izvođenje izjašnjavanja o autonomiji Srba u Hrvatskoj.47 Broj i raspo-
red glasačkih mjesta određivao se prema potrebi, a za svako je mjesto trebalo
odrediti tri člana odbora i tri zamjenika. Izjašnjavati su se mogli svi stariji od
18 godina s teritorija naselja u kojem se provodi referendum koji imaju valjani
lični dokument. Nadalje, izjašnjavati su se mogli svi građani koji žive na terito-
riju naselja koji su rođeni u Hrvatskoj ili čiji roditelji žive stalno u Hrvatskoj i
imaju hrvatsko državljanstvo. Građanima koji zbog nekog razloga (bolest, vojni
rok, pomorci, rad u inozemstvu) nisu u mogućnosti izjasniti se, bit će omogu-
ćeno glasanje na osnovu podataka iz ličnih dokumenata. Svi građani koji rade
izvan Hrvatske mogu se izjasniti preko anketnog listića koji će biti objavljen
u novinama. Dakle, veoma je široko tumačeno tko sve ima pravo glasa na
referendumu, a popis birača sastavljen je veoma fleksibilno, bez mnogo pažnje
za pedanteriju demokratske procedure. “Glasački spisak formirati na samom
glasačkom mjestu na osnovu podataka iz ličnih dokumenata (IME I PREZIME,
DATUM I MJESTO ROĐENJA). Glasački spisak zaključiti sa posljednjim danom
izjašnjavanja.”48 Dani referenduma u Sisku bili su četvrtak i petak, 23. i 24.
kolovoza. Biračko mjesto bilo je ukrašeno jugoslavenskom zastavom, srpskom
zastavom s tradicionalnim srpskim grbom, zastavom SDS-a i “zaglušujućom
glazbom i plakatima koji pozivaju na referendum.”.49 Glasanje je prošlo mirno,
46 HR-DASK-SACPE-691, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Sisak, Općinski odbor

Srpske demokratske stranke Izvršnom vijeću Skupštine opštine Sisak, 21. 8. 1990.
47 HR-DASK-SACPE-691, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Sisak, Uputstvo za izvođe-
nje izjašnjavanja o autonomiji Srba u Hrvatskoj.
48 Isto.
49 Julije Katančević, “U Sisku u porti crkve Sv. Petke u četvrtak i djelomično petak održan

čak i svečano, a u petak je izjašnjavanje trajalo do 14.30 sati kada je policija
zaplijenila 13 praznih i 85 ispunjenih glasačkih listića. Na temelju malog broja
zaplijenjenih glasačkih listića (ukupno 98) može se zaključiti da sisačke Srbe,
a u gradu ih je živjelo više od 10.000, taj referendum, odnosno ta tema, nije
zanimao. Iz toga se, pak, može zaključiti da se položaj Srba u Sisku nije bitno
promijenio u odnosu na razdoblje prije izbora, odnosno da se tada nisu osjećali
egzistencijalno ili životno ugroženi.
Regionalni odbor SDS-a za Baniju održao je sastanak 8. rujna u Dvoru.
Rezultati glasanja nisu bili najurednije obrađeni, ali bilo je jasno da je golema
većina podržala autonomiju Srba u Hrvatskoj. U Dvoru je u popisu birača bilo
njih 11.455, a za autonomiju ih je glasalo 10.575. U Glini je birača bilo 15.500,
od toga Srba 11.200, a s vanjskim glasačima izjasnilo ih se 13.800, od toga su
trojica bila protiv, a trojica suzdržani. U Petrinji je autonomiju podržao 11.101
glasač.50 Konačni rezultati referenduma objavljeni su na sjednici Srpskog naci-
onalnog vijeća u Srbu 30. rujna. Prema njima glasao je 756.781 glasač, od toga
567.317 u Hrvatskoj (567.127 za, 144 protiv, 46 nevažećih listića), 189.464
izvan Hrvatske (189.422 za, 28 protiv, 14 nevažećih listića). Za autonomiju
se izjasnilo 99,96 posto birača, njih 756.549.51 Istoga dana Srpsko nacionalno
vijeće je pozvavši se na rezultate referenduma proglasilo autonomiju.52
Obostrano nepovjerenje bilo je ogromno. SDS je u krajevima u kojima
su Srbi imali većinu organizirao naoružane straže. Nakon referenduma te su
straže bile intenzivnije i jače, a “nastala je velika potražnja za oružjem koje
se moglo naći, ali je bilo mnogo skupo pa su mnogi mještani prodavali i krave
samo da bi kupili karabin ili nešto slično”.53 U Šašu je poslije referenduma
organizirana jedinica koja je bila stalno u pripravnosti. S druge strane, zastu-
pnicima u Saboru ponuđeno je oružje za osobnu obranu i sigurnost. Takvu je
mogućnost primjerice zastupnica SKH-SDP-a Gordana Grbić odbila.54
referendum o autonomiji Srba u Hrvatskoj – Rezultati glasanja 2. rujna”, Jedinstvo, 2147, 30.
kolovoza 1990.
50 HR-DASK-SACPE-681, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Dvor, Zapisnik sa sastan-
ka od 8. rujna – rezultati referenduma iz kolovoza.
51 Dokumenti 2, Izvještaj o provođenju izjašnjavanja srpskog naroda u Republici Hrvatskoj o
srpskoj autonomiji, str. 83–84.
52 Dokumenti 2, Srpsko nacionalno vijeće proglašava autonomiju srpskog naroda u Hrvatskoj,
str. 85.
54 Gordana Grbić, “Protiv ‘mitinga’, barikada i oružja”, Slobodna Dalmacija, 14271, 25. kolovoza

Novo dramatično pogoršanje stanja dogodilo se koncem rujna, a povod je
bilo oružje rezervnog sastava policije. Ministar unutarnjih poslova Josip Boljko-
vac naredio je izuzimanje 60 posto naoružanja namijenjenog rezervnom sasta-
vu iz stanica javne sigurnosti i to radi opremanja novoprimljenog kontingenta
policajaca. Na Baniji je dio oružja 27. rujna prebačen iz Dvora na Uni i Kostajni-
ce u Sisak, a u Petrinji takav pokušaj nije uspio.55 U Dvoru na Uni i Petrinji veća
grupa građana srpske nacionalnosti je 28. i 29. rujna provalila u stanice javne si-
gurnosti i ukrala oružje. Oružje, i to trofejno, je ukradeno i iz spomen-domova
na Šamarici, odnosno u Komogovini blizu Kostajnice. U Dvoru na Uni okuplje-
no mnoštvo spriječilo je policiju da istražnom sucu u Sisak privede devet osoba,
a onemogućena je kriminalistička obrada njih još 20.56 Stanje u Petrinji bilo je
još teže. U Petrinji je 28. rujna izbio prosvjed protiv oduzimanja oružja rezer-
vnom sastavu milicije. Neredi su izbili u više mjesta na Baniji u poslijepodnev-
nim i večernjim satima. Sisački tjednik Jedinstvo pisao je da su nemiri na Baniji
počeli 27/28. rujna kada je kod Mošćenice presretnuto vozilo specijalne policije
iz Siska. Presrele su ga nepoznate osobe, a time su počeli nemiri “u kojima je
dio srpskog stanovništva masovnim okupljanjima, protestima i terorističkim
akcijama podigao ‘ustanak’ protiv Republike Hrvatske”.57 Jedinstvo je događaje
opisalo kao smišljen i organiziran scenarij destabilizacije Republike Hrvatske
i demokratski izabrane vlasti, a to potvrđuju “hajdučki napadi” na policijske
postaje i odnošenje oružja. Specijalna policija u petak je intervenirala u Petrinji
i izgrednike rastjerala suzavcem, a isto je u subotu, 29. rujna, učinila u Dvoru.
Nova riječ, glasilo Jugoslavenske samostalne demokratske stranke čiji je
predsjednik Mile Dakić bio potpredsjednik Srpskog nacionalnog vijeća, imalo
je drugačiji pogled na zbivanja na Baniji nego li Jedinstvo. Za te novine to su
bili “pendreci po leđima Srba”.58 Nova riječ bilježi da u Glini, nešto iza 22 sata
28. rujna, “narod provaljuje u skladište oružja. Pijukom odvaljuju teška vrata.
Oružje nestaje u rukama pojedinaca. Jedna žena s puškom trči preko parka
1990.
55 Davor Marijan, Hrvatska 1989. – 1992. – Rađanje države, Hrvatski institut za povijest, Zagreb,
2017., str. 468.
56 Marijan, n. dj., str. 469.
57 “Udar na demokraciju”, Jedinstvo, 2152, 4. listopada 1990.
58 Vukašin Zorić, “Banija, kraj septembra 1990. – Jovane, Franjo, đe ste?”, Nova riječ, 2, 4. listopada
1990.

između Napoleonovih platana. Čudne li Krajine.”59 U Dvoru na Uni je oko 20
sati procurila vijest da je šef stanice javne sigurnosti oružje dao u Sisak, a “masa
ga kažnjava batinama”.60 Čim su neredi smireni započela su uhićenja pojedinih
čelnika SDS-a i funkcionara. Na širem području Petrinje uhićeni su saborski
zastupnici SDS-a Jovan Opačić i Dušan Zelembaba. Obojica su bili naoružani.
Pritvoren je i zapovjednik Stanice javne sigurnosti Petrinje Ljuban Lončarević.
Među stanovništvo se uvukao strah od specijalaca MUP-a Republike Hrvat-
ske. “Policija u Petrinji je pretraživala stanove i uhićivala na temelju sumnje
u počinjenje kaznenog djela ‘oružane pobune’ i ‘sprečavanja službene osobe u
vršenju službene radnje’. Oko 650 ljudi (žene, djeca, muškarci), sklonilo se u
vojarni 29/30. rujna. Većina se vratila doma 30. rujna.”61
Dan nakon događaja u Petrinji, 30. rujna, tročlana delegacija (Branko Poli-
mac, Radovan Maljković i Spiro Kostić) bila je na sastanku SDS-a regije Kordun
— Banija — Lika. Krizni odbor SDS-e Petrinja formiran je 2. listopada 1990. u
Jošavici i čim je odbor osnovan zaključio je da je njegov zadatak pružiti pravnu
pomoć svima uhićenima, proganjanima i maltretiranima, te da je potrebno od-
mah stupiti u kontakt s Advokatskom komorom Srbije i odvjetnikom Đorđem
Vučkovićem u Zagrebu.62
Osam stranaka Petrinje (SKH-SDP, HDZ, HSLS, HSS, LSD, SDS, SSH, Stran-
ka Jugoslavena) 1. listopada je u Gradskoj vijećnici postiglo međustranački
dogovor. “Mi građani Petrinje, Hrvati, Srbi i ostali, nismo za izvanredna stanja
i zbjegove, već pozivamo sve uplašene da se okrenu svakodnevnim životnim
problemima i našem suštinskom mirnom suživotu na svom tlu.”63 Nakon
sastanka pet petrinjskih stranaka (HDZ, HSLS, HSS, SKH-SDP, LSD) predsjed-
nica Skupštine općine Petrinja Stanislava Gregurinčić-Žilić kazala je da je
njena ocjena “da dolazi do produbljivanja međunacionalnog jaza. A on se može
spriječiti samo razgovorima, dogovorima i sastancima. Jer ako dođe od oružja
onda će to biti kasno.”64
59 Isto.
60 Isto.
61 Marijan, n. dj., str. 470.
62 HR-DASK-SACPE-692, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Petrinja, Krizni odbor SDS
Petrinje: Izvještaj o radu Kriznog odbora u periodu od 29. septembra do 7. novembra 1990.
63 J. K., “Protiv izvanrednog stanja i zbjegova”, Jedinstvo, 2152, 4 listopada 1990.
64 “Stanka Gregurinčić-Žilić, predsjednica Skupštine općine Petrinja: Produbljivanje nacionalnog
jaza”, Jedinstvo, 2152, 4. listopada 1990.

Za vrijeme nereda u Petrinji uhićen je Đuro Prečanica, a Novoj riječi pričao
je o tome kako su ga hrvatski specijalci tukli. “Bolje je poginuti nego doživjeti
maltretiranje ovih posebno obučenih ljudi Ministarstva unutarnjih poslova
Hrvatske”, kazao je Prečanica, a novinari su zaključili da “surovost specijalaca
koju je Prečanica, 60-godišnji ekonomista, iskusio na najbolji način objašnjava
zašto Srbi sa Banije napuštaju svoje domove i sigurnost traže u šumi sa oružjem
u ruci daleko iza seoskih straža”.65
Ne bi li smirili situaciju Petrinju su 5. listopada posjetili član Predsjedniš-
tva SFRJ Vasil Tupurkovski i potpredsjednik Saveznog izvršnog vijeća Alek-
sandar Mitrović. Dušan Glavaš u svojoj knjizi navodi da su odluku o uzimanju
oružja iz petrinjske stanice milicije donijeli u Gradskom odboru SDS-a Petrinje.
Nakon što su vidjeli što se događa u Sisku gdje je SDS bio slab i neorganiziran,
imajući na umu da je u Petrinji etnički sastav stanovništva između Srba i
Hrvata pola-pola te da je Boro Mikelić protiv SDS-a, GO SDS Petrinja je odlučio
da “preko par milicajaca srpske nacionalnosti zauzmu milicijsku stanicu u
Petrinji i odnesu oružje”.66 Nakon zbivanja u Petrinji Glavaš je sazvao Mjesni
odbor SDS-a Šaš i nakon toga zbor građana s idejom da se Šaš pripoji Kostajnici.
Predsjednika sisačkog SDS-a Tatišića obavijestio je da će tako učiniti 12 sela i
ustvrdio da su ta sela do 1960. godine bila u kostajničkom kotaru. Otprilike u
isto doba, u jesen 1990. godine, Općinski odbor SDS-a Sisak odlučuje osnovati
Gradski odbor koji bi trebao raditi po predgrađu u kojem uglavnom žive Srbi i
na koncu formirati srpsku općinu Sisak. Srpsko nacionalno vijeće je na sjednici
u Srbu održanoj 30. rujna, istoj na kojoj je proglasilo autonomiju, uputilo poziv
“srpskom narodu da se svim sredstvima odupre teroru ustašoidne vlasti i zaštiti
svoje ljudsko dostojanstvo i svoja građanska i ljudska prava”.67
Oružani napadi i teroristički akti na Baniji su nastavljeni što je jasno ukazi-
valo na to da je situacija sve lošija. Na kuću majke profesora Steve Tomića, pred-
sjednika privremenog organa Općinskog SKH-SDP Petrinja, u Radićevoj 136 je
18. listopada, 20 minuta poslije ponoći, bačen dinamit.68 Napetosti na Baniji
65 Đorđe Martić, Jovan Dulović, “Svjedočenje Đure Prečanice (60), uhapšenog na nedavnim
događajima u Petrinji: Tukli su me specijalci”, Nova riječ, 3, 22. listopada 1990.
67 Dokumenti 2, Poziv Srpskog nacionalnog vijeća srpskom narodu da se odupre hrvatskoj vlasti,
str. 85.
68 “Eksplozija u kući majke prof. Steve Tomića, predsjednika privremenog organa Općinskog
SKH-SDP Petrinja: Dinamitom na nedužne”, Jedinstvo, 2155, 25. listopada 1990.

bila je svjesna i JNA, pa i prije ovog incidenta. Ona je bilo uzrokovana proglaše-
njem srpske autonomije i zbivanjima od 28. i 29. rujna koji su za jedne – Hrva-
te – bili pokušaj legalne akcije stavljanja pod kontrolu naoružanja koje pripada
Ministarstvu unutarnjih poslova, a za druge – Srbe – agresija i manifestacija,
kako je dio političkog vodstva, posebno tvrdo krilo SDS-a, tvrdio, ustašoidnosti
hrvatske vlasti. U dokumentu Komande 5. vojne oblasti JNA od 3. listopada
piše da se situacija na sisačko-banijskoj regiji bitno ne popravlja. “Naprotiv, pre-
ma proverenim informacijama, iz više izvora, veći deo muškog stanovništva iz
s. Oblja[ja], Šaša,69 i Majske Poljane, SO Glina napustio je svoje domove i povu-
kao se u šume sa oružjem. Raspolažu znatnom količinom ručnih bombi čije je
poreklo nepoznato. Pojedini aktivisti SDS zagovaraju da u slučaju intervencije
‘specijalaca’ prema Glini napadnu neko od hrvatskih sela u SO Glina.”70
Tokom ljeta dominirala su simbolička pitanja zastave i grba. Ta su pita-
nja bila važna i u jesen, ali važnost simbola bila je ipak potisnuta važnošću
konkretnih predmeta, odnosno oružja. Jasno je to i iz citirane depeše JNA, a
također i iz intervjua kojega je Đuro Brodarac, načelnik Policije uprave Sisak,
član Kriznog štaba za Sisak i Baniju i član Zapovjedništva oružanih snaga Siska
i Banije dao u jesen 1991. godine. Brodarac je kazao: “Možda je greška bila kada
smo na ovim prostorima htjeli dokraja sprovesti naše zamisli, i zastavu i grb, i
sve. Najprije smo trebali nabaviti puške. Na žalost, to se pokazalo sasvim toč-
nim.”71 Točno je i da je u listopadu 1990. godine Hrvatska demokratska zajedni-
ca počela nabavljati oružje i dijeliti ga Hrvatima u Sisku. U ljeto 1992. godine, u
kampanji za parlamentarne izbore, objavljen je oglas HDZ-a naslovljen sloga-
nom “Hrabri u ratu – mudri u miru”. U tom oglasu navedeno je sedam razloga
zašto dati glas kandidatu HDZ-a Đuri Brodarcu, a na prvom mjestu je navedeno
da je “Đuro Brodarac prvi načelnik jedne policijske uprave u Hrvatskoj koji je
organizirao obranu svoje regije. On je jedan od organizatora besplatne podjele
69 Iz dokumenta nije moguće precizno rekonstruirati radi li se o selu Šaš na području Sunje ili, što
je vjerojatnije, o selu Šaševa na području Gline.
70 Informacija Komande 5. vojne oblasti podčinjenim postrojbama o sigurnosnoj situaciji u
Republici Hrvatskoj nakon proglašenja “autonomije” Srba i novih barikada u Kninskoj krajini,
Lici, Banovini i Kordunu te zahtijevanja radikala da JNA uvede izvanredno stanje, Hrvatski
memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, 2007., str. 57. Dokumenti,
Oružana pobuna Srba u Hrvatskoj i agresija oružanih snaga SFRJ i paravojnih postrojbi na Republi-
ku Hrvatsku (1990. – 1991.), (dalje Dokumenti 1).
71 Slobodan Ivanović, “Samo nemoj reći da si Hrvat” intervju s Đurom Brodarcem, Sportske novo-
sti, 19. listopada 1991.

oružja Hrvatima u sisačkoj općini još u listopadu 1990. Oružje je nabavila ZNA
SE HDZ.”72 Darko Pavlak, zamjenik Brodarca kao kandidata za Sabor, kao drugi
od sedam razloga zašto ga podržati navodi da je “sudjelovao u organiziranju
besplatne podjele oružja Hrvatima sisačke općine još u listopadu 1990. Oružje
je nabavila ZNA SE HDZ.”73
Pitanje grba i zastave nije nestalo s dnevnog reda. Potvrđuje to slučaj
iz Lasinjskog Sjeničaka na Kordunu gdje je, vjerojatno početkom prosinca,
Marko Bijelić, šef mjesnog ureda, suspendiran s posla “jer nije izvjesio zastavu
sa šahovnicom. Na njegovo mjesto imenovana je druga osoba koja će ako bude
mnogo hrabra i odana izvršiti nalog vrhovništva Hrvatske.”74
Novi izazov za hrvatske vlasti i nova politička akcija koja je nagovještava-
la secesiju pobunjenih Srba bio je referendum održan u prosincu o pripajanju
pojedinih mjesnih zajednica i naselja sisačke općine i pripajanju općinama sa
srpskom većinom, Kostajnici i Petrinji. Članovi SDS-a, predstavnici mjesnih
zajednica sisačke općine, održali su sastanak 17. prosinca 1990. u Domu
kulture u Četvrtkovcu kod Sunje. Na tom je sastanku odlučeno o provedbi
referenduma o izdvajanju iz Općine Sisak i pripajanju Kostajnici i Petrinji. Bili
su prisutni predstavnici 22 mjesne zajednice za koje su organizatori referen-
duma, ponajprije iz etničkih razloga, smatrali da moraju biti odvojene od Siska
i priključene drugim općinama. Na tom je sastanku samo dan uoči početka
referenduma kojega hrvatske vlasti nisu priznale, osnovana centralna komisi-
ja za provedbu referenduma. Tehničke upute dao je Mićo Jelić Grmović, jedan
od vodećih ljudi sisačke organizacije SDS-a i od njega je centralna komisija
preuzela glasačke listiće, 3807 za izdvajanje i pripajanje Kostajnici i 7038 za
izdvajanje i pripajanje Petrinji.75
Stanje je i bez referenduma bilo napeto. Jedinstvo je izvijestilo da su uhva-
ćena šestorica terorista, članova “ratnog savjeta” kod Knina. Uhićeni su imali,
kako se navodi, četničko znakovlje, a uhićeni su 29. studenoga oko dva sata
u noći.76 Međunacionalno nepovjerenje na Baniji povećao je i slučaj dr. Spire
72 Predizborni oglas HDZ-a, Sisački tjednik, 20, 23. srpnja 1992.

73 Isto.
74 “Otkaz”, Nova riječ, 6, 7. prosinca 1990.
75 HR-DASK-SACPE-691, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Sisak, Zapisnik sa sastan-
ka predstavnika mjesnih zajednica opštine Sisak održanog 17. 12. 1990.
76 “Uhvaćena šestorica terorista, članova tzv. ‘ratnog savjeta’ kod Knina – Teroristi s četničkim
znakovljem”, Jedinstvo, 2162, 13. prosinca 1990.

Kostića potpredsjednika SDS-a Petrinje i uglednog liječnika. Kostić je smije-
njen s mjesta šefa Odjela za uho, grlo, nos i oralnu kirurgiju sisačke bolnice, a
za njega se navodilo da je praktično stvorio taj Odjel na kojem je radio od 1973.
godine.77
Referendum je proveden od 18. do 21. prosinca i to u 22 mjesne zajednice i
32 naselja s većinskim srpskim stanovništvom. SDS je objavio da se više od 80
posto stanovništva izjasnilo za izdvajanje iz Siska. Dužnosnik sisačkog SDS-a
Mićo Jelić Grmović naveo je da postoji niz ekonomskih, vjerskih, kulturnih i
tradicijskih razloga za izdvajanje, da je rezultat referenduma dokaz kompak-
tnosti srpskog nacionalnog bića, a “pitanje Krajine je opcija srpskog naroda
s ovog područja”.78 O referendumu su se očekivano oglasile i gradske vlasti i
zaključile da je on bio nezakonit, nelegitiman i neprihvatljiv.79 Osim s referen-
dumom, gdje je mogao SDS je žurio i s priključenjem cijelih općina Zajednici
općina Sjeverne Like i Dalmacije. U Kostajnici je na sjednici skupštine 19.
prosinca odlučeno o pristupanju Zajednici općina, a tu je odluku trebalo po-
tvrditi na referendumu.80 Odluku je formalno potpisao predsjednik Skupštine
općine Vinko Mijočević, Hrvat, koji će nekoliko mjeseci kasnije biti smijenjen.
Skupština je zasjedala u nenormalnim uvjetima. Odbornici, a okupilo ih se 38
i među njima je bilo i Hrvata i Srba, su trebali odlučivati i o pripajanju 13 sela
kostajničkoj općini. Ispred zgrade općine okupilo se 200 do 300 ljudi, među
njima mnogi iz Šaša predvođeni čelnikom SDS-a Dušanom Glavašem. Oni su
htjeli prisiliti odbornike da se izjasne, policija je pokušala smiriti stanje, ali je
izbila tuča. Na koncu su odbornici hitno odlučivali kako bi svojom odlukom
spriječili prodor svjetine u općinsku zgradu i s 22 glasa za i 16 protiv odluči-
li o pripajanju 13 sela Kostajnici.81 Mijočević je zbog odluke o priključenju
Kostajnice Zajednici općina bio na sastanku u Vladi u Zagrebu, konstatirao je
da je odluka donesena pod pritiskom, a odluku o priključenju Zajednici općina
poništio je Ustavni sud.
77 “Smijenjen dr. Spiro Kostić”, Nova riječ, 4, 9. studenoga 1990.

78 Julije Katančević, “Konferencija za štampu Opštinskog odbora SDS – Žele izaći iz sisačke
općine”, Jedinstvo, 2164–5, 29. prosinca 1990.
79 Željko Maljevac, “Skupština općine Sisak o političko-sigurnosnom stanju u općini Sisak – Re-
ferendum je nezakonit”, Jedinstvo, 2164–5, 29. prosinca 1990.
80 Dokumenti 2, Odluka SO Kostajnice o pristupanju Zajednici općina Sjeverne Like i Dalmacije,
str. 117.

Žurilo se kako bi što je moguće više toga bilo učinjeno prije nego što će Pri-
vremeno predsjedništvo Zajednice općina Sjeverne Like i Dalmacije potvrditi
Statut Srpske autonomne oblasti Krajina (21. prosinca), a ono je, pak, Statut
htjelo potvrditi prije nego što Sabor izglasa novi Ustav Republike Hrvatske (22.
prosinca). Novi Ustav bio je važan demokratski iskorak. Njime su verificirani
višestranačka demokracija i trodioba vlasti kao nosive točke društvenog i po-
litičkog poretka. Ustavom je Hrvatska definirana kao suverena i demokratska
država, a ustanovljena kao nacionalna država hrvatskog naroda. U odnosu na
Ustav SR Hrvatske iz 1974. promijenjen je status Srba u Hrvatskoj jer “Republi-
ka Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država
pripadnika inih naroda i manjina koji su njezini državljani: Srba, Muslimana,
Slovenaca, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova i drugih kojima se jamči
ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih
prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnoga svijeta”,82
zapisano je u izvorišnim osnovama. Očekivana promjena ustavnopravnog
statusa Srba za radikale iz srpskog političkog spektra, posebno SDS-a u kojem
je utjecaj tvrde linije Babića snažio, a Raškovićev utjecaj slabio, bila je potvrda
zlih namjera i ustašoidnosti hrvatske vlasti.
“Do prije godinu dana nismo smjeli

reći da smo Hrvati”
Nova godina u Sisku je počela neuobičajeno: vjerski obred za pravoslavni Božić

Radio Sisak je direktno prenosio što u socijalizmu nije rađeno, a javno je, u
hramu Sv. Petke, izražena nada da će se pravoslavni vjernici Siska dogodine, na
Božiću, okupiti u novom hramu.83 Samo malo dalje, u Šašu, i nekoliko dana
kasnije, 11. siječnja, bilo je mnogo jasnije koliko se situacija zaoštrava. Mjesni
odbor SDS-a Šaš tog je dana odlučio da se seoske straže brojčano pojačaju jer je
situacija, kako su zaključili, postala mnogo opasnija.84
Slučaj Špegelj bio je vrhunac dotadašnjeg zaoštravanja i napetosti. Stanje je
bilo doista dramatično, javnost i vlast u Hrvatskoj očekivali su vojni udar i
82 Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine 56/1990.

83 “U Sisku svečano proslavljen pravoslavni Božić – U slavu Hristovog rođenja”, Jedinstvo, 2166, 10.
siječnja 1991.

spremali se na obranu. JNA je bila za slamanje hrvatskih vlasti, oduzimanje
ilegalno uvezenog oružja iz Mađarske, ali je bila neodlučna. Postojala je i
razlika između vrha JNA i vodstva Srbije. “Očigledna je razlika u stavovima
vojske i nas iz Srbije (Slobodana /Miloševića, op./ i mene). Vojska je za slama-
nje hrvatske vlasti, a mi smo za zaštitu srpskog stanovništva u Krajini, ali to za-
sada mnogo ne potenciramo”, zapisao je 21. siječnja 1991. tadašnji predsjednik
Predsjedništva SFRJ Borisav Jović u svoj dnevnik.85 Izostanak vojne interven-
cije i rušenja hrvatske vlasti razočarao je nemali dio srpskog stanovništva, a
taj je izostanak ostavio nemalog traga i na Baniji, pa i na povjerenje tamošnjih
aktivista SDS-a u JNA.
Te noći 25. januara 1991. godine, očekuje se vojni udar ali do
njega nije došlo. Tog dana je sve propalo i počinje haos. Ja više
ne spavam u svojoj, nego po tuđim kućama i štalama. Kući
sam najmanje, a supruga Stojica vodi kafanu i trgovinu sama,
kako zna i umije. Stevo Džakula je stalno sa mnom, a povre-
meno i Niko Lađević, koji je bio u rezervnom sastavu policije,
ali ih je napustio.86
Početak godine na Baniji bio je politički dinamičan. Predsjednik Skupštine
općine Glina Velibor Matijašević, član SDS-a i Srpskog nacionalnog vijeća, je 9.
siječnja smijenjen s 44 glasa za i dva suzdržana. Njegova smjena otvorila je put
izvanrednim lokalnim izborima u Glini. Matijašević je bio jedan od tri člana
Komisije za provođenje referenduma o autonomiji Srba u Hrvatskoj, opisivalo
ga se kao pripadnika Babićeve struje.87 HDZ je skupljao potpise za opoziv zastu-
pnika u Saboru iz Petrinje i to Jovana Vukobrata i Berislava Ličine. Vukobratu
je zamjereno nepriznavanje suvereniteta Hrvatske i nedolazak na sjednicu
Sabora u siječnju, kada je prijetio vojni udar, a Ličini nezakonitosti koje je
navodno počinio dok je bio predsjednik Skupštine općine Petrinja, gušenje
demokratskih procesa i nepriznavanje hrvatskog suvereniteta.88 Obojica su
smatrani Mikelićevim ljudima. Mikelić, moćni predsjednik Poslovodnog odbo-
ra “Gavrilovića”, je od 12. siječnja bio u Beogradu. Stanje u “Gavriloviću” bilo
je teško, zaposleni od studenog nisu dobili pune plaće, od Mikelića se tražila
ostavka koju je on u veljači i podnio i u njoj naveo da je to zbog zahtjeva hrvat-
85 Borisav Jović, Poslednji dani SFRJ – izvodi iz dnevnika, Politika, Beograd, 1995., str. 257.
86 Glavaš, n. dj. str. 33.
87 Željko Maljevac, “Odlazak Babićevog čovjeka”, Jedinstvo, 2167, 17. siječnja 1991.
88 “Potpisi za opoziv Mikelićevih ljudi”, Jedinstvo, 2170, 7. veljače 1991.

skog vrhovništva koje njegovom ostavkom uvjetuje sanaciju tvrtke.89 Osim
toga, Mikelić je u ostavci naveo i da više nema ni elementarne lične sigurnosti
za boravak u Petrinji.
Promjena atmosfere vidjela se i iz promjene načina pisanja. Riječi su
postajale teže, suhi birokratski stil polako zamjenjuje agresivni, borbeni,
nacionalistički stil, a donedavni moćnici predmet poruge. “Dotadašnji prvi
čovjek ‘Gavrilovića’, a najveći moćnik u Petrinji, na Baniji i jedan od jakih u
Hrvatskoj i Jugoslaviji u zadnjem desetljeću, kojega je obespravljen narod zbog
staljinističkog i diktatorskog načina rukovođenja i odnosa prema ljudima zvao
‘tata Boro’ napokon je sišao s vlasti”, pisalo je sisačko Jedinstvo.90 Ni u Sisku nije
bilo mirno. Čelnik sisačkog SDS-a Dragan Tatišić pisao je pisma o ugroženosti
srpskog naroda na Baniji i u Hrvatskoj, izbjegavao je kontakte s predstavnici-
ma Skupštine općine Sisak, odnosno međustranačke kontakte, skrivao se iz
straha i pozivanja na 1941. Nije došao ni na proširenu sjednici Predsjedništva
i Izvršnog vijeća općine Sisak na kojoj su bili saborski zastupnici i lokalni
čelnici stranaka, ali je najavio da će ubuduće dolaziti na slične sastanke ako se
priznaju odluke o izdvajanju mjesnih zajednica sa srpskom većinom iz sisačke
općine.91
Da se situacija doista korjenito mijenja, pogoršava, potvrđuje nepotpisan
članak objavljen u Jedinstvu u kojem se sisačke Srbe tretira kao kolektivnu
ugrozu. U članku se tvrdi, a doznaje se iz navodno dobro obaviještenih krugo-
va, da su pojedinci iz sisačkih poduzeća slali pomoć u Knin, a direktori i ruko-
voditelji srpske nacionalnosti “održavaju česte sastanke s istomišljenicima iste
nacionalnosti”, prave planove kako da pruže otpor hrvatskoj vladi.92 Navodi
se da je u jedno poduzeće u Knin poslano nekoliko tona brašna, sumnja se i
oružje. Nadalje, u nekim metalskim radionicama glavni posao je izrada oružja
koje se potom dalje prosljeđuje samo “njima poznatim kanalima i vezama”. Za
mnoge zaposlene Srbe navodi se i da već sudjeluju u de facto oružanoj pobuni.
89 “Zašto je Borislav Mikelić dao ostavku na funkciju čelnika petrinjskog Gavrilovića i zašto se
boji doći u Petrinju i Hrvatsku – Mikelićevo zbogom Gavriloviću”, Jedinstvo, 2172, 21. veljače
1991.
90 Isto.
91 Julije Katančević, “Zašto gospodin Tatišić, predsjednik sisačkog SDS-a piše predsjedniku SO
Sisak – Pismo puno ultimatuma”, Jedinstvo, 2171, 14. veljače 1991.
92 “Tko je iz Siska slao pomoć ‘ustanicima’ u Kninu – Radnici na noćnim zadacima”, Jedinstvo,
2171, 14. veljače 1991.

Naime, nije tajna da su mnogi radnici srpske nacionalnosti u vrijeme većih
incidenata (podizanje barikada, oružana pobuna u Baranji, prijetnja vojnom
intervencijom) uzimali bolovanja, ostavljali obitelji u stanovima u Sisku, “na
sigurnosti, jer znaju da im u Sisku od Hrvata ne prijeti nikakva opasnost, te
odlazili čuvati noćne straže i navodno ‘štititi’ svoj srpski narod od ‘Tuđmano-
vih specijalaca'”.93 Sve to pokrivali su poslovođe srpske nacionalnosti koji su
im upisivali radne sate dok su oni sudjelovali u pobunama. Konkretni primjeri
nisu navedeni (što ne znači da toga nije bilo), a ključna funkcija takvih teksto-
va objavljivanih u to doba u Jedinstvu bilo je stvaranje huškačke protusrpske
atmosfere u gradu.
Za buduće događaje u Sisku nije nevažan ni podatak o broju prodanih
primjeraka pojedinih tjednika. U Sisku je početkom godine najprodavaniji
tjednik bio Slobodni tjednik koji će za nekoliko mjeseci objaviti huškački tekst
protiv Srba iz Siska. On je u to doba u tom gradu prodavan u 3.000 primjeraka
tjedno, drugi je bio Studio s 2.500 primjeraka. Slobodni tjednik prodavan je
u više primjeraka nego svi ostali politički tjednici zajedno. Naime, Globus je
prodavan u 900, Danas u 800, a Nedjeljna Dalmacija u 700 primjeraka.94
Netrpeljivost se više nije prikrivala. Sabor je 21. veljače usvojio Rezoluci-
ju o zaštiti Ustavnog poretka Republike Hrvatske. Njome je kao neustavnu i
nezakonitu odbacio Naredbu Predsjedništva SFRJ od 9. siječnja 1991. o razoru-
žanju paravojnih formacija i rezervnog sastava MUP-a Republike Hrvatske, a
zbog niza postupaka od ljeta 1990. godine prozvani su Savezni sekretarijat za
narodnu obranu i JNA kao tijela koja djeluju nedemokratski, zapravo s ciljem
rušenja hrvatske vlasti. Za SSNO i JNA je navedeno da silom žele obnoviti “sta-
ri komunistički poredak i centralističko-hegemonističko ustrojstvo Jugosla-
vije. One svojim aktivnostima pokušavaju pretvoriti JNA u armiju političkog
jednoumlja i promotora velikosrpske politike. Pored toga, one pokušavaju
preuzeti ulogu glavnog političkog partnera u razrješavanju jugoslavenske
krize.”95 Istoga dana Sabor je usvojio i Rezoluciju o prihvaćanju postupaka za
razdruženje SFRJ i o mogućem udruživanju u savez suverenih republika.
Na te je rezolucije već sljedećega dana priopćenjem za jugoslavensku
javnost odgovorio Općinski odbor SDS-a Dvora na Uni.
93 Isto.
94 Senad Pašić, “Kriza još nije smanjila prodaju dnevnih novina u Sisku – ST najčitaniji”, Jedin-
stvo, 2171, 14. veljače 1991.
95 Rezolucija o zaštiti Ustavnog poretka Republike Hrvatske, Narodne novine 8/1991.

Opštinski odbor Srpske demokratske stranke Dvor na Uni
smatra da su Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka u Hrvat-
skoj i razdruživanju od SFRJ Sabora Republike Hrvatske
pravno ništavni akti za narod Opštine Dvor na Uni i svo
stanovništvo SAO Krajine. Izražavajući političku volju
srpskog naroda Općine Dvor na Uni OO SDS upozorava Vladu
Republike Hrvatske da bi svaki dolazak naoružanih speci-
jalnih jedinica MUP-a Hrvatske na područje ove opštine bilo
shvaćeno kao čin okupacije dijela SAO Krajine i da bi srpski
narod prema okupatoru primijenio mjere koje nađe da su
potrebne.96
Krajem veljače na izborima u Glini SDS je pobijedio u sva tri vijeća. Na tom
području bila je gotova transformacija SDS-a u dominantnu stranku koja
predstavlja Srbe, a bila je gotova i propast SKH-SDP-a. Naime, ta stranka u tri
općinska vijeća nije osvojila ni jedan mandat.97 Izbori nisu riješili krizu u Glini.
SDS je tražio pripajanje Gline SAO Krajini, a dogodi li se pripajanje mjesnih za-
jednica u kojima su Hrvati većinsko stanovništvo “krenut će se k drugoj strani,
izdvajanju iz SO Glina i pripajanju SO Velika Gorica.”98
Sukobi na Baniji bili su i stvarni i simbolički. Novi simbolički sukob izbio
je oko novog praznika, Dana antifašističke borbe koji se obilježava 22. lipnja,
u čast Sisačkog partizanskog odreda osnovanog tog datuma 1941. godine. Na
sjednici Skupštine općine Sisak, održanoj 28. veljače, odlučeno je da će se
Vladi predložiti da središnje proslava 22. lipnja bude u Sisku. Međutim, Regi-
onalni odbor SDS-a za Baniju odbacio je taj prijedlog kao i samu ideju da se 22.
lipnja slavi kao praznik, odnosno da zamijeni nekadašnji Dan ustanka naroda
Hrvatske koji se obilježavao 27. srpnja. Reagiranje Regionalnog odbora SDS-a
je potpisao njegov predsjednik Velibor Matijašević, a u njemu stoji da je “srp-
ski narod zapanjen odlukom” o promjeni datuma praznika te da se dva datuma
međusobno isključuju, a “preinačena odluka srpski narod ničim ne obavezuje i
prošlo je vrijeme ustupaka koje je srpski narod stalno činio”.99 Gotovo istodob-
96 HR-DASK-SACPE-681, Srpska demokratska stranka - Općinski odbor Dvor, Saopštenje za jugo-

slavensku javnost.
97 Julije Katančević, “Pobjeda SDS-a”, Jedinstvo, 2173, 28. veljače 1991.
98 Julije Katančević, “Nakon prve sjednice Skupštine općine Glina – Kriza se nastavlja”, Jedinstvo,
2176, 21. ožujka 1991.
99 “Sisački SDS negira 22. lipnja kao dan ustanka u Hrvatskoj – Promjena ne obavezuje srpski

no bilježe se i oružani, nasilni incidenti. U ožujku je pucano na predsjednika
OO HDZ Lekenik Željka Sklepića, blizu Gline je ranjena Milka Tomić, a pucano
je i na radnike “Inine” benzinske crpke.100
Dolaskom proljeća osnažile su secesionističke tendencije u SDS-u. U
Komogovini, blizu Kostajnice, noću 30. ožujka održan je tajni sastanak na
kojem je bio i vodio ga Milan Babić. Na sastanku je bilo pedesetak članova
SDS-a, među njima odbornici iz Kostajnice, a glavna tema bila je kako na sjed-
nici Skupštine općine Kostajnice, zakazanoj za sljedeći dan, odlučiti da se ona
priključi SAO Krajini. Babić je Kostajničane prozvao zbog slabe organizacije
sastanka jer se Srbi iz SKH-SDP-a sastanku uglavnom nisu odazvali.101 Na sjed-
nici Skupštine općine Kostajnica 31. ožujka bilo je 39 odbornika, sve članovi
SDS-a. Oni su smijenili predsjednika Skupštine općine Vinka Mijočevića i na
tu dužnost izabrali Branka Dmitrovića. Nakon toga usvojena je Odluka o pri-
stupanju općine Kostajnica SAO Krajini.102 Sljedećega dana Skupština općine
Vrginmost donijela je odluku o izdvajanju iz Hrvatske, konačnom i trajnom,
te ostanku “u sastavu jugoslavenske federacije i kao dio SAO Krajine, njen je
sastavni dio”.103 U Glini je u noći 31. ožujka, nakon sukoba na Plitvičkim jeze-
rima, SDS sazvao tajnu sjednicu sva tri vijeća skupštine, a na tu sjednicu nisu
bili pozvani vijećnici Hrvati. Na toj je sjednici donesena odluka o pripajanju
Gline SAO Krajini, a milicije miliciji Krajine. Potonju odluku zbog etničkog
sastava milicije nije bilo moguće provesti.104 Naime, u pričuvnoj policiji odnos
je bio 97-3 u korist Hrvata. To je posljedica promjena koje su se zbivale od
početka godine. U siječnju su policajci u Glini dobili zahtjev za potpisivanjem
lojalnosti. Gotovo svi policajci Srbi su to odbili učiniti i oni su otpušteni iz pri-
čuvnog sastava. Dio onih koji su potpisali pod pritiskom su svoj potpis povukli.
Istodobno, glinski Hrvati se odazivaju pozivu za priključenje pričuvnoj policiji
čime se mijenja dotadašnja etnička struktura policije u Glini, ali i ubrzava
produbljivanje krize ne samo u Glini nego i na Baniji. U to doba zapovjednik
narod”, Jedinstvo, 2174, 7. ožujka 1991.

100 Julije Katančević; “Nakon noćnih pucanjava – U službi straha”, Jedinstvo, 2175, 14. .ožujka 1991.
102 Dokumenti 2, Odluka o pristupanju općine Kostajnica Zajednici općina Sjeverne Dalmacije i
Like – SAO Krajini, str. 157.
103 Dokumenti 2, Odluka SO Vrginmost o izdvajanju iz Republike Hrvatske, str. 157–8.
104 Jakša Raguž, “Napad na policijsku stanicu Glina 26. lipnja 1991.”, Zbornik Drage Roksandića, FF
Press, Zagreb, 2019., str. 884.

Policijske stranice u Glini je Stojan Stojić, inspektor, Srbin po nacionalnosti,
lojalan hrvatskim vlastima.105
Nemali dio srpskog stanovništva bio je zastrašen i preplašen. Širio se strah
od povratka ustaša. Nevažno je koliko je taj strah bio utemeljen, bitno je da
je postojao. O tom strahu je bilo riječi i na sastanku predsjednika Skupštine op-
ćine Sisak Miroslava Matića, odbornika i predstavnika 28 sisačkih naselja u ko-
jima je na referendumu u prosincu podržano priključenje Kostajnici. Sastanak
je održan 4. travnja. Sa srpske strane dominirao je Milan Kiković za kojega no-
vine navode da je doveo 15 od 28 predstavnika naselja. Požalio se da su ukinute
sve odluke ZAVNOH-a, te rekao da Srbi prema Ustavu više nisu narod. Kiković
je najavio da će dokazati da je “taj narod ugrožen. Svireposti jednonacionalne
MUP-ovske vojske nisu pošteđena ni sveštena lica Srpske pravoslavne crkve.”106
Po njegovim riječima Srbe su zaprepastila dva poteza općinskog vodstva:
osnivanje međustranačkog odbora i nepriznavanje Jugoslavije odbacivanjem
njene zastave na sjednici skupštine 28. ožujka. “Zaprepaštenje je još veće jer
je taj narod dao svoje povjerenje onima koji su tim istim trobojnicama mahali
u predizbornoj kampanji. Dali smo glasove izdajničkog stranci. Ja ću zastupati
volju svojih birača, a to sada znači da se općine Sisak, Petrinja i Kostajnica
administrativno razgraniče. Tako da se ove mjesne zajednice vraćaju svome
pripadnom području”, kazao je Kiković s jasnom aluzijom na SKH-SDP kao
stranku koja je izdala Srbe.107 Riječ je uzeo i Miloš Jakšić iz Timaraca i kazao:
“Vi morate shvatiti i razumjeti da je taj narod jednostavno uplašen, i on za sebe
želi homogenizaciju, potpuno isto kao što to čini hrvatski narod.” Između
Matića i Kikovića je izbio verbalni okršaj. Matić je odbacio svaku legalnost
izjašnjavanja, odnosno prosinačkog referenduma, “ali ne odbacujem niti iz-
daleka činjenicu da se narod na određeni način izjasnio”. Nakon toga je kazao
nešto što je Kiković doživio kao prijetnju. “Međutim, znajte da procedura nije
takva kako si to ‘mali Ivica’ zamišlja. Ako želimo, ili ako želite, da i mi ovdje
zakompliciramo stvari, i dovedemo do toga da se umiješaju i policijske snage i
druge, onda gospodo, preuzmite na sebe tu odgovornost. Ja je preuzeti neću.”,
kazao je Matić na što je Kiković nervozno odgovorio da Matić prijeti. Razlog za
svađu između Matića i Kikovića nije bio samo političke naravi. Matić je, naime,
105 Raguž, n. dj., str. 884.

106 Davorka Bašić, Julije Katančević, “Strah od ugroženosti ugrozio razum”, Jedinstvo, 2179, 11.
travnja 1991.
107 Isto.

prozvao Kikovića zato što je svog golfa parkirao na pločniku, gdje nitko ne
parkira na što mu je Kiković rekao “pozovi svoje redarstvenike”. Sjednica je
propala onog časa kada se Kiković ustao, a za njim je otišla većina predstavni-
ka naselja.108
Matić će vrlo brzo postati slaba politička figura i glavne poluge moći
u gradu će preuzeti HDZ. Četvrtog svibnja u Sisku je organiziran prosvjed,
kako su novine prilagođavajući se novom novogovoru izvijestile, hrvatskog
pučanstva. Povod za prosvjed je bio incident u Borovu Selu, ali i mitinzi SDS-a
u Lici i stvarna ili navodna uloga sisačkih poduzeća u tim mitinzima. Na
prosvjedu kojega je organizirao Općinski odbor HDZ-a Sisak okupilo se oko
2.500 građana “hrvatske nacionalnosti”, a prosvjedovali su protiv “četničkog i
velikosrpskog terora”.109 Prvi dio prosvjeda održan je ispred sjedišta poduzeća
“Autopromet” jer je “autobus tog poduzeća vozio velikosrpske ekstremiste iz
Drljača na četnički miting u Prijeboj kod Plitvica”, a na autobusu je bila “iz-
vješena četnička zastava”. Tražena je ostavka direktora “Autoprometa” Drage
Broćila, inače člana SKH-SDP-a, odbornika u gradskom Vijeću udruženog rada.
Broćilo je na sjednici Skupštine općine kazao da je nepravedno optužen, da
nije znao za taj angažman autobusa. Ostavku je dao i ubrzo potom se zaposlio
u zagrebačkom Jugotransportu. Na autobusnom kolodvoru razbijen je pano s
reklamom Autoprometa.
Tražena je i ostavka direktora Sisačke banke Branka Burazera, a kao razlog,
samo formalni, navedeno je to što na zgradi banke nije bila izvješena hrvatska
zastava. Nju su postavili prosvjednici. Ostavka je zatražena i od vodstva Štaba
Teritorijalne obrane, a traženo je i da se oružje sisačke Teritorijalne obrane iz
petrinjske kasarne vrati u Sisak. Tražena je i ostavka predsjednika Skupštine
općine Miroslava Matića, člana SKH-SDP. Matić je prosvjednike koliko-toliko
umirio pročitavši im priopćenje za javnost Predsjedništva i Izvršnog vijeća
Skupštine općine kojim se daje puna potpora Vrhovništvu i predsjedniku
Republike Franji Tuđmanu.110 I prosvjed i objavljeni članci potvrđuju koliko
108 Isto.
109 Željko Maljevac, “U subotu 4. svibnja, u Sisku je održan veliki prosvjedni skup hrvatskog
pučanstva Općine Sisak – Branit ćemo Hrvatsku” i Željko Maljevac, “U subotu, 4. svibnja, u
Sisku je održan veliki prosvjedni skup protiv velikosrpskog i četničkog terora i skup potpore
vrhovništvu i predsjedniku Republike Hrvatske dr Franji Tuđmanu – Sisak će braniti Hrvat-
sku”, Jedinstvo, 2183, 9. svibnja 1991.
110 Isto.

se situacija u nešto više od godinu dana u Sisku promijenila. Tjednik Jedinstvo
početkom 1990. bio je dosadno tjedno lokalno glasilo, u proljeće 1991. bio je to
tjednik žestoke nacionalističke retorike, a to će se tek vidjeti u nadolazećim
mjesecima. Industrijski grad u kojemu su rasli ekonomski problemi postao
je užareni kotao loših međunacionalnih odnosa u kojem su pripadnici nacija
gurani u kolektivitete bez obzira na vlastite političke stavove. No, bilo je i
onih koji su tvrdili da su međunacionalni odnosi i ranije bili loši. Dopredsjed-
nik Općinske organizacije HDZ-a Sisak Berislav Gmaz na prosvjedu je kazao
“još do prije godinu dana nismo smjeli reći da smo Hrvati i da nas je Hrvatska
majka rodila. Stariji naraštaji bili su etiketirani kao ‘ustaše’, a mlađe naraštaje
zvali su ‘nacionalistima’ i ‘sljedbenicima’.” Gmaz nije samo u tome vidio razli-
ku u odnosu na prošla vremena. Za njega je razlika bila pitanje života i smrti
pri čemu je ono prijašnje doba, kada se, kako reče, nije smjelo reći da si Hrvat,
iz njegovih je riječi to jasno, bilo za Hrvate fizički sigurnije nego li vrijeme u
kojem se to moglo slobodno govoriti. “Danas se naši hrvatski mladići ne pre-
bijaju, nego se ubijaju na najsvirepije i najzvjerskije načine. Danas ginu hrabri
hrvatski sinovi na svojoj hrvatskoj grudi u obrani naše Hrvatske, a zaplakale
su hrvatske majke zbog četničkih izroda.”. Tekst “Sisak će braniti Hrvatsku”
završen je rečenicom “u svakom slučaju, subota 4. svibnja, bit će dan koji
će ostati upisan u povijest Siska kao dan kada je hrvatsko pučanstvo Siska
odlučno reklo “NE” svakom četničkom teroru i kada je dalo do znanja da više
neće tolerirati i trpjeti bilo kakvo njihovo djelovanje u drevnom hrvatskom
gradu Sisku u srcu hrvatske Posavine.”111 U vrijeme prosvjeda u Sisku žrtava je
u Hrvatskoj već bilo, napetost je bila golema, a isključiva i huškačka retorika
se udomaćila.
Prosvjed u Sisku organiziran je četiri dana nakon što je Skupština SAO
Krajine donijela odluku o raspisivanju referenduma o prisajedinjenju Re-
publici Srbiji čime je definitivno najavljena njena secesija.112 Referendum je
bio zakazan za 12. svibnja i njime su vlasti SAO Krajine htjele preduhitriti
vlasti Republike Hrvatske koje su referendum o samostalnosti (bez obzira
što pitanja nisu bila eksplicitno tako formulirana) zakazale za 19. svibnja.113
111 Isto.
112 Dokumenti 2, Odluka o raspisivanju referenduma za prisajedinjenje SAO Krajine Republici
Srbiji i da Krajina ostane u Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom i drugim koji žele da očuvaju
Jugoslaviju, str. 166.
113 Građanima su ponuđena dva pitanja. Na plavom listiću pitanje je glasilo “Jeste li za to da

Na području koje je SAO Krajina smatrala svojim ili smatrala da ima pravo
na njega glasalo je 179.840 birača (njih 79,48 posto), a “za” se izjasnilo njih
179.490, odnosno 99,8 posto.114 Vlasti SAO Krajine su referendumom napravi-
le političku štetu vlastima Srbije koje su u javnosti tvrdile da su protiv velike
Srbije i protiv pripajanja dijelova drugih republika. Beograd se referendumu s
tako formuliranim pitanjem protivio. Izborna komisija SAO Krajine odnijela je
nakon referenduma sve papire u Beograd “da ih preda sa dokazima da smo mi
za SFRJ i da ostajemo u zajedničkoj nam državi”.115 U Beogradu su im rekli da
im to ne znači ništa i da to odnesu tamo odakle su to i donijeli.
Simbolika je i dalje bila važna, pa je i stvaranje simboličkih razdjelnica
bilo važno. Skupština općine Kostajnica je 24. svibnja zauzela stav da ne
prihvaća 30. svibnja kao dan hrvatske državnosti, a “stoga se zahtjeva od svih
poduzeća, ustanova, organa uprave i pravosuđa i drugih organizacija i druš-
tveno-pravnih osoba da provedu prednji stav Skupštine općine Kostajnica i
označen dan smatraju radnim danom.”116
Od tjeralice do likvidacije
Žarište sukoba na Baniji u prvoj polovici lipnja bila je Glina. Tada u Glinu dola-
ze “martićevci”, pripadnici specijalne milicije SAO Krajine, a u gradu je još uvi-
jek prisutna i hrvatska policija. Od 1. svibnja zapovjednik policije bio je Ivan
Kvakić i on je pod komandom imao oko 90 ljudi, četrdesetak aktivnih i 55 pri-
čuvnih.117 Napetost je bila velika, nepovjerenje također, Srba u Hrvate, Hrvata
Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva
građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez
suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike
Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)”, a od 3.051.881 glasača (83,56 posto od ukupnog
broja) njih 2.845.521 izjasnilo se “za”, a 126.630 “protiv”. Na crvenom listiću pitanje je glasilo
“Jeste li za to da Republika Hrvatska ostane u Jugoslaviji kao jedinstvenoj saveznoj državi (pre-
ma prijedlogu Republike Srbije i Socijalističke Republike Crne Gore za rješenje državne krize
u SFRJ)?”, a “za” se izjasnilo 164.267 glasača, a “protiv” 2.813.085.
114 Dokumenti 2, Izvještaj o provedenom referendumu na teritoriji Srpske autonomne oblasti
Krajina, str. 172–177.
116 Odluka SO Kostajnica da 30. svibnja ne prihvaća kao praznik i dan hrvatske državnosti, Doku-
menti 2, str. 178.
117 Raguž, n. dj., str. 890.

u Srbe. Noćima su Glinom odjekivale eksplozije. Pet noći za redom uništavani
su uglavnom ugostiteljski objekti. U noći na 21. lipnja minirana je gostionica
“Kod mosta” Ivana Marekovića, Hrvata, sljedeće noći minirana je gostionica
“Orion” u vlasništvu Srbina Ranka Trkulje i tako pet noći naizmjence pri čemu
je pete noći dignut u zrak objekt u vlasništvu Albanca.118 Bilo je izvjesno da će
doći do sukoba i napada na policijsku stanicu. Na maturalnoj zabavi održanoj
22. lipnja 1991. godine u Lovačkom domu na brdu Pogledić predsjednik Izvrš-
nog vijeća Skupštine općine Glina Milan Korać iz SDS-a kazao je, po svemu
sudeći osobama od povjerenja, da je odlučeno da se napadne policijska postaja.
Dva dana kasnije Kvakić je bio u Sisku kod načelnika Policijske uprave Sisak
Đure Brodarca i tražio je oružje i municiju. Nije dobio ništa jer su skladišta bila
prazna.119 Sljedećega dana Sabor je donio odluke o osamostaljenju Hrvatske i
to je bio izravan povod za napad na policijsku stanicu u Glini i početak rata na
Baniji.
Stanica je napadnuta oko četiri sata ujutro. Nakon četverosatnog okršaja
policajci iz postaje su se predali. Prvo su izašli i predali se policajci srpske naci-
onalnosti, potom hrvatske koji su odvedeni u ratno zarobljeništvo iz kojega su
pušteni sredinom kolovoza. Ubrzo nakon toga stigli su specijalci iz Antitero-
rističke jedinice Lučko i vratili kontrolu nad policijskom postajom. U sukobu
je bilo i mrtvih (poginuo je policajac Tomislav Rom) i više ranjenih. Sisačko
Jedinstvo objavilo je posebno izdanje na osam stranica (inače je objavljivano na
16 stranica). Sukobljene strane je razdvojila JNA koja je na glinske ulice poslala
oklopne jedinice. Razdvajanje sukobljenih strana po uspostavljenoj liniji su-
koba bila je koncem lipnja još uobičajena praksa JNA i njen način intervencije.
Pobunjeni Srbi kontrolirali su veći dio Gline, a hrvatska policija kontrolirala je
policijsku postaju i nekoliko okolnih ulica.
Pripreme za obranu i rat u Sisku počele su i ranije. Prva smotra 57. samo-
stalnog bataljuna, prve dobrovoljačke formacije Zbora narodne garde, održana
je 23. lipnja. Bile su postrojene dvije satnije, treća je bila na dužnosti u Sunji.120
Organiziranje vojske u Sisku započelo je početkom lipnja. “S uspostavljanjem
vojne organizacije u bivšoj zajednici općina Sisak započelo se 3. lipnja 1991.
godine, dolaskom u Sisak Bože Budimira i Antuna Abramovića, predstavnika
118 Isto.
119 Isto.
120 Đuro Gajdek, Snježana Pokorni, Sisački žrtvoslov Domovinskog rata 1991. – 1995., Udruga rodite-
lja poginulih branitelja Domovinskog rata Grada Siska, Sisak, 2016., str. 24

MORH-a, samo pet dana poslije smotre ZNG-a na stadionu NK Zagreb u Zagre-
bu”121 (Budimir, 2008). Cilj je bio do 15. lipnja ustrojiti 2. A brigadu, 57. R bojnu
i četiri samostalne satnije, ali ustrojavanje je išlo sporije od plana. Sudeći
prema riječima Đure Brodarca, 57. samostalni bataljun bio je etnički itekako
miješana postrojba. U svibnju 1993. izjavio je da je među mobiliziranima u
tu jedinicu, inače prvu dobrovoljačku jedinicu buduće Hrvatske vojske, bilo
čak 37 posto Srba.122 Brodarac je u to doba, proljeće 1993. godine, istovremeno
govorio o velikom udjelu Srba u prvoj dobrovoljačkoj postrojbi u Hrvatskoj
i nelojalnosti čak i onih Srba koji su ostali u Sisku za vrijeme rata. Kazao je
da mnoge supruge Srba i dalje žive u Sisku, te da su “u mnogim slučajevima
dopuštali dolazak žena iz okupirane Banovine, dok su im muževi i dalje puni-
oci topova, agresori protiv Republike Hrvatske. A oni naoko lojalni u zadnje
vrijeme prodaju otkupljene stanove i s visokim iznosima deviza, ukradenim
automobilima i drugim hrvatskim materijalnim dobrima, preko noći ‘odmagle’
među svoje četnike.”123 Drugačiji pogled na nacionalnu strukturu 57. samo-
stalnog bataljuna ima tadašnji predsjednik sisačkog HDZ-a Josip Brajković, od
prosinca 1991. i predsjednik Općinskog kriznog štaba Sisak. On je ustvrdio da
su 57. samostalni bataljun osnovali HDZ-ovski dobrovoljci, njih 95 posto je u
bataljunu, a preostalo su članovi HSS-a i HDS-a.124
Vojne pripreme za obranu Siska su započele, a medijska priprema za
progon Srba u Sisku je intenzivirana. Koncem lipnja Slobodni tjednik je objavio
članak pod naslovom “Vampiri KOS-a su spremni”. U tom članku ukupno
16 osoba iz Siska se prokazuje kao suradnike KOS-a i protivnike Hrvatske, a
članak je zapravo raspisana tjeralica. “Uloga sisačkih KOS-ovaca je prikupljanje
informacija i ‘snimanje’ terena za eventualni upad vojske. Pod prismotrom su
uglavnom istaknuti članovi sisačkog HDZ-a, a zadatak agenata KOS-a je da od
vremena do vremena uznemire građanstvo izmišljotinama”, piše u članku.125
121 Božo Budimir, Rat i sloboda, Domovinski rat u Hrvatskoj 1991. – 1998. Udruge branitelja
domovinskog rata: Operativna grupa za Sisak i Baniju i Branitelji Hrvatske, Zagreb, 2008.
(izdavač M_PRINT), str. 70.
122 J. Frković, “Licemjerne tlapnje”, Večernji list, 17. svibnja 1991.
123 Isto.
124 “Intervju Jedinstva – Predsjednik Općinskog odbora HDZ Siska Josip Brajković: Velika pobjeda
hrvatskog Siska”, Jedinstvo, 2219, 23. siječnja 1992.
125 Saša Vitez,” Vampiri KOS-a su spremni”, Slobodni tjednik, 29. lipnja 1991., citirano prema Hrvat-
ska ljevica 7/2002 (ime i prezime autora je pseudonim).

Navodni autor članka tvrdi da se sastao s neimenovanim agentom KOS-a u
Sisku koji mu je dao podatke o pripadnicima te vojne kontraobavještajne služ-
be u Sisku i koji je time htio olakšati svoju dušu jer “ne bih volio da se vrate
vremena kad u gostionici nisi smio ispričati neki politički vic ili kad si zbog
sebe morao optuživati nekog tko ti nije ništa skrivio”.126 Navodni agent KOS-a
je navodnom novinaru kazao da je bio prisiljen surađivati s KOS-om. Većina
prokazanih su bili umirovljenici, uglavnom umirovljeni policajci, pripadnici
Službe državne sigurnosti, radnici Željezare. Navodni novinar se poziva na to
da je riječ o popisu aktivnih pripadnika KOS-a, iako je među navedenim i jedan
pokojnik. Osim imena i prezimena, za desetoricu od 14 osoba čija su imena
navedena u okviru uz tekst navedena je adresa stanovanja, a za njih četvero
i broj telefona. Najmanje dvoje ljudi s tog popisa je likvidirano. Pred kuću
65-godišnjeg Jove Crnobrnje je 23. kolovoza došla skupina osoba naoružana
automatskim oružjem. Crnobrnja im nije htio otvoriti. Na kuću je pucano
i bačene su bombe. Drugi je 74-godišnji Dragan Rajšić kojega je policija 26.
kolovoza uhapsila i odvela u Galdovo, a tamo mu se gubi svaki trag.127 Galdovo,
odnosno tamošnji kompleks ORA je, uz Jodno lječilište, najzloglasnije mučili-
šte i stratište sisačkih Srba 1991. godine.
Da nije mnogo trebalo da situacija izmakne kontroli i da civili postanu
mete pokazao je i slučaj Brace Vraneševića, aktivista SDS-a iz Šaša. On je 2.
srpnja 1991. uhapšen na željezničkoj stanici u Sisku. Čim je to saznao Dušan
Glavaš je nazvao Davida Becea, zapovjednika policijske postaje u Sunji, i za-
tražio od njega da hitno razgovara s Brodarcem i kaže mu da puste Vraneševića
“jer u Šašu je sa nama 75 Hrvata i ako se nešto desi Braci ‘znaj da će biti zla kod
nas, jer narod je ovde ogorčen’”.128 Vranešević je ubrzo pušten i navečer je bio
u Šašu. Iste večeri održan je sastanak u Šašu kojega je Glavaš sazvao prije Vra-
neševićevog uhićenja. Na tom je sastanku odlučeno “da niko ne smije da vrši
odmazdu nad hrvatskim narodom koji je tu sa nama u Šašu i drugim mjestima
na našem terenu”. Odlučeno je i da se u “naše redove mogu primiti Hrvati koji
to žele, ako imaju svoje privatno oružje, jer su se isti sami nama nudili da idu
na položaje sa nama”.129 Početkom srpnja Sisak još nije bio izravno pogođen
ratom, ali Banija jest. Hrvatske vlasti nisu kontrolirale velik dio teritorija ba-
126 Isto.
127 “Dossier: Zločini u Sisku – Ubijeni i nestali”, Hrvatska ljevica, 7/2002.
128 Glavaš, n. dj., str. 48–9.
129 Isto.

nijskih općina, sukobi su bilježeni na području kostajničke, glinske, petrinjske
i dvorske općine. Predsjednik Skupštine općine Sisak, Matić, obratio se građa-
nima. Pozvao ih je da djeluju razumno i trezveno, ne nasjedaju provokacijama,
ne stvaraju paniku i ne prihvaćaju bilo koju aktivnost koja bi mogla narušiti
mir i suživot. U Sisku je uveden policijski sat. Matić je zamolio građane da
ograniče kretanje “u večernjim i noćnim satima jer se u to vrijeme odvijaju
neke sigurnosne aktivnosti i mjere Zbora narodne garde. Na taj način doka-
zat ćete svoju spremnost da se ako bude trebalo odazovete pozivu Skupštine
općine i drugih nadležnih organa i sudjelujete u aktivnostima očuvanja javnog
reda i mira.”
Da stanje nije redovno jasno je iz Matićeve preporuke o nekorištenju
pojedinih prometnih pravaca na Baniji (Sisak — Petrinja — Glina, Sisak —
Petrinja — Kostajnica, Sisak — Sunja — Kostajnica) “bez obzira što te pravce
kontroliraju snage Policijske uprave Sisak. Vjerujem da stacionirane jedinice
JNA u Petrinji neće poduzimati nikakve pokrete niti druge korake koje bi
uznemirile građane i koji bi izazvali aktivnosti pripremljene od Zbora narodne
garde i nosilaca.” Objavljeno je i da su zbog sigurnosti otkazane sve manifesta-
cije sisačkog ljeta.130
Za rat su se spremali svi, pa i velike sisačke tvrtke. Odlukom generalnog
direktora “Ine” Nikice Valentića i direktora Rafinerije Sisak Ivice Bileggea,
15. srpnja osnovana je posebna jedinica fizičko-tehničke zaštite u Rafineriji
snage jedne satnije. Zapovjednik je bio Mate Muža, a jedinica je počela djelo-
vati 1. kolovoza. Njen zadatak bila je potpuno kontrola kretanja ljudi unutar
Rafinerije i krugu oko nje. Sve aktivnosti koordinirane su s Ministarstvom
unutarnjih poslova, Zborom narodne garde, stožerom Civilne zaštite i Ratnim
stožerom Rafinerije Sisak.131 Vojna postrojba unutar Željezare, najveće sisačke
tvrtke, osnovana je nešto kasnije. Radnički bataljun Željezare ustrojen je 1.
rujna 1991. godine i imao je tri satnije, od kojih je prva bila aktivna i naoruža-
na, a dvije su bile u pričuvi.132
Sisačke tvrtke osnivale su svoje postrojbe za zaštitu i stoga što je industrij-
ska zona u Sisku bila veoma blizu bojišnice i tvrtke, posebno Rafinerija, pretr-
130 “Predsjednik Skupštine općine Sisak Miroslav Matić građanima općine – Sačuvati smirenost”,
Jedinstvo, 2192, 4. srpnja 1991.
131 Ina u Domovinskom ratu, INA, Zagreb, 1997., str. 46.
132 Dragutin Bauman, Željezara Sisak u Domovinskom ratu i poraću, Hrvatsko žrtvoslovno druš-
tvo, Zagreb, 2018., str. 18.

pjele su velike štete od granatiranja i bombardiranja. Veći broj radnika srpske
nacionalnosti zaposlen u tim tvrtkama, posebno Rafineriji i Željezari, bit će
ubijen 1991. godine, a zaštitilo ih nije ni to što su potpisali izjave lojalnosti, bili
na visokim pozicijama u tvrtkama i to kao stručan kadar. Točna brojka ubije-
nih nije utvrđena, a za mnoge nisu utvrđene ni okolnosti stradanja.
Na Baniji je postajalo sve nemirnije. Znatno je otežano putovanje, što je
mnogima zaposlenima u industrijskoj zoni Siska otežalo dolazak na posao. Pa-
dale su i prve žrtve. “U ponedjeljak 8. srpnja sahranjena je šesnaestogodišnja
srednjoškolka, Hrvatica, članica HDZ-a iz mjesta Gornja Budičina kod Petrinje
Josipa Kožić koju su prošlog petka mučki, iz zasjede ubili velikosrpski teroristi
i četnici pred kućnim pragom”, pisalo je Jedinstvo.133 Počinjeni su i prvi ratni
zločini nad civilnim stanovništvom na Baniji, u više hrvatskih sela sredinom
srpnja, prve izbjeglice s Banije stižu u Sisak, a koncem mjeseca pobunjenici su
napali i Sunju.
Vladimir Milanković imenovan je 18. srpnja za zapovjednika policijskih
postrojbi na širem području Siska i Banije (što će biti do 1. listopada 1991., a sve
vrijeme bio je i zamjenik načelnika Policijske uprave Sisak). Prvoga kolovoza
Franjo Tuđman imenovao je Ivana Bobetka za predsjednika Kriznog štaba za
Baniju, Posavinu i Moslavinu. U Sisku se mijenjao odnos prema Srbima koji su
ostali živjeti u njemu. Od početka srpnja do sredine kolovoza Policijska uprava
evidentirala je najmanje 15 slučajeva podmetanja eksploziva i miniranja
kuća i lokala u vlasništva sisačkih Srba, a “u istom razdoblju evidentirani (su)
gotovo svakodnevni slučajevi pucanja iz vatrenog oružja po kućama, lokalima
i osobnim vozilima u vlasništvu Srba”.134 Srpska pravoslavna crkva u Sisku
oštećena je eksplozivom 16. srpnja, a u dvije noći – 27. i 28. srpnja – eksplozi-
vom je oštećen niz objekata u vlasništvu Srba. Oštećena je kuća Steve Končara
(u tekstu Slobodnog tjednika naveden kao jedan od glavnih operativaca KOS-a u
Sisku), caffe-bar “Zeko” u vlasništvu Stevana Zeca, obiteljska kuća, automobil
i caffe-bar “Novi most” u vlasništvu Dobrivoja Buinca, buffet “Bezdan” u naj-
mu Miše Radonjića i Milice Knežević, a pucano je po kućama Dragice Janje-
133 Željko Maljevac, “U ponedjeljak na gradskom groblju u Petrinji sahranjena mučki ubijena dje-
vojka Josipa Kožić (16) iz Gornje Budičine kod Petrinje – Žrtva četničkog bezumlja”, Jedinstvo,
2193, 11. srpnja 1991.
134 Optužnica protiv Vladimira Milankovića i Drage Bošnjaka, Županijsko državno odvjetništvo
u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011. dostupno na http://www.centar-za-mir.hr/
uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf

tović i Milana Kukića te automobilu Save Vukašinovića.135 Većina navedenih
slučajeva zabilježena je i u foto-kolažu objavljenom u Jedinstvu.136 Neke od tih
eksplozija bile su doista snažne. Primjerice, eksplozija na kući Steve Končara
oštetila je i okolne stambene zgrade i kavanu restorana “Caprag”.
Skupština općine Sisak je 23. srpnja održala zajedničku sjednicu sva tri
vijeća. Pružena je podrška Franji Tuđmanu i Saboru u borbi za mir i samostal-
nost Republike Hrvatske, konstatirano je da se protiv legalne i demokratske
hrvatske vlasti koristi nasilje. Miroslav Matić trebao je pokušati organizirati
sastanak lokalnih čelnika HDZ-a, SDP-a i SDS-a. Nadležnim pravosudnim
organima i organima uprave predloženo je da ispitaju pojedine prijedloge
odbornika. Riječ je o tri prijedloga. Prvi je pokretanje krivične odgovornosti
potpukovnika JNA Đorđa Stojanovića i Srete Letića zbog pucanja na Hrvate u
Dragotincima i Kraljevčanima. Drugim prijedlogom htjelo se SDS proglasiti te-
rorističkom organizacijom i zabraniti mu rad. Treći se odnosio na useljavanje
izbjeglica iz hrvatskih sela općine Petrinja u stanove Srba koji su otišli iz Siska
i ne koriste ih dulje od šest mjeseci.137 Konferencijom za novinare oglasio se i
HDZ Siska.
Tajnik Općinskog odbora HDZ-a Dinko Pintarić kazao je da je iluzija da
dio vojnog kadra ne surađuje s četničkim i terorističkim organizacijama, a
“naš stav (je) da se radi upravo o suprotnom te da kompletna vojna ustrojba
itekako dobro surađuje i potpomaže četnike”.138 Pintarić je zaključio da Sisak
još nije napadnut, ali u mnogim zgradama u kojima žive vojna lica prazno je
50 do 70 posto stanova. Tajnik sisačkog HDZ-a procijenio je i voljnost sisačkih
Srba u sudjelovanju u oružanoj pobuni. Pozvavši se na informacije s terena
zaključio je da “najveći dio aktivnog muškog i jedan dio ženskog stanovništva
srpske nacionalnosti u općini Sisak i na ostalim kriznim područjima sudje-
luje u terorističkim akcijama na hrvatska sela i na svoje dojučerašnje susjede
Hrvate”. Dio Srba na to je prinuđen, najveći dio ne i “potpuno slobodno i
svojevoljno primio (je) oružje od martićevaca”.139 Pintarić je prognozirao i
budućnost hrvatsko-srpskih odnosa u Sisku. “Ako Srbi na ovim prostorima ne
135 Isto.
136 “Eksplozije tresu Sisak”, Jedinstvo, 2196, 1. kolovoza 1991.
137 “Zaključci o stanju javnog reda i mira na području Siska”, Jedinstvo, 2196, 1. kolovoza 1991.
138 Željko Maljevac, “Stavovi općinskog odbora HDZ-a Siska o situaciji u Sisku i Hrvatskoj – Sruše-
ne iluzije o Srbima i vojsci”, Jedinstvo, 2196, 1. kolovoza 1991.
139 Isto.

osude zločinstva i masakre nad hrvatskim narodom i javno ne iskažu lojalnost
Hrvatskoj, bit će sami sebi krivi za nemogućnost zajedničkog života na ovom
području, te se nemogućnost suživota neće moći prebacivati samo na ramena
hrvatskog naroda, već isključivo na ramena onih koji su cijelo vrijeme ovo šut-
ke promatrali, bez obzira slažu li se s tim ili ne”, kazao je Pintarić.140 Zatraženo
je i smjenjivanje predsjednika SO Sisak Matića i uvođenje povjerenika, kao što
je 19. srpnja odlukom ministra pravosuđa i uprave Josip Vuić imenovan povje-
renikom Vlade za Petrinju.
Sve češće je u javnosti postavljano pitanje nedolaska na posao, posebno
u velike tvrtke, dijela radnika srpske nacionalnosti. Zaključeno je da je broj
radnika koji ne dolaze na posao u Željezaru, a nisu na godišnjem, bolovanju ili
porodiljnom, sve veći. Predsjednik Izvršnog vijeća SO Sisak Andrija Preloščan
(član SKH-SDP-a koji je u lipnju 1992. godine prešao u HDZ) najavio je da će se
postupati po zakonu, a to znači da u slučaju pet dana neopravdanog izostanka
s posla slijedi otkaz, a opravdanost izostanka bit će uvažena zbog stvarnog
razloga kao što je prekid komunikacije. O Srbima koji nisu dolazili na posao
ponajprije se pričalo kao o četnicima i odmetnicima, u mnogo manjoj mjeri
kao o onima koji zbog izbijanja rata na Baniji i prekida cestovnih komuni-
kacija ne mogu doći na posao. “Među onima koji su radno mjesto zamijenili
Šamaricom, sinonimom četničkog logora, kako se priča, vrlo je mnogo radnika
najvećeg sisačkog radnog kolektiva”, a koncem srpnja Željezara je bilježila
1446 izostanaka s posla, najviše u svojoj tvrtki Metaval – 874.141
Eksplozije su se događale i drugdje. U Glini, koja je od 27. srpnja bila
potpuno pod kontrolom pobunjenika, napadnuta je cvjećarnica “Jovanka” u
vlasništvu bračnog para Gregurić. Vladimir Gregurić je bio Hrvat, njegova
supruga Jovanka Srpkinja, a Vladimir je bio i predsjednik Saveza reformskih
snaga Jugoslavije u Glini.142
Eksplozije su početkom kolovoza i dalje odjekivale noćima u Sisku, a
na udaru je imovina Srba. U rubrici “Ratna kronika sisačko-banijske regije,
srpanj-kolovoz 1991.” Jedinstvo bilježi tri napada u noći 2. kolovoza i to na
elektromehaničarsku radionicu Milana Vojanovića, ploveći objekt “Kupa”
Slobodana Milakovića (potopljen) i restoran “Korablja” Đure Grahovca. U
140 Isto.
141 D.B.: “Neopravdani izostanci s radnog mjesta u Željezari Sisak – Prema svima zakonski postu-
pak”, Jedinstvo, 2196, 1. kolovoza 1991.
142 “Ne biraju”, Jedinstvo, 2197, 8. kolovoza 1991.

ponedjeljak 5. kolovoza u 1.15 u noći pucano je na kuću Dragomira Rožine, a u
4.30 ujutro ponovno je napadnuta “Korablja”. Načelnik Policijske uprave Đuro
Brodarac na redovitoj konferenciji za novinare najavio je “kraj noćnim eksplo-
zijama u Sisku te da će počinioci brzo biti uhvaćeni”.143 Od početka kolovoza
1991. godine u Sisku se više nisu događali samo noćni napadi na imovinu Srba,
počela su se događati ubojstva.
Početkom kolovoza u stanu u Sisku pronađen je mrtav inženjer i savjetnik
u Rafineriji Sisak Đorđe Letić. On je inače živio u Glini, ali je iz nje izbjegao
u Sisak gdje mu je Rafinerija osigurala stan. Njegova smrt jedna je od rijetkih
koja je zabilježena u sisačkom tisku. Objavljena je vijest s njegova sprovoda,
navedeno je da je umro iznenada u 57. godini. Na sprovodu je govorio ruko-
voditelj Proizvodno-tehničkog područja Aleksandar Gribl koji je kazao da
su “stravični događaji koji nas svakodnevno zapljuskuju – umiranja i ubijanja
nevinih – pridonijeli iznenadnoj smrti čovjeka suptilnog i dobrog”.144
Više pozornosti privukla je smrt vozača “Slavijatransa” Vlade Božića. On
je 4. kolovoza neovlašteno uhapšen i izveden iz autobusa. U društveni dom
u Odri odveli su ga pripadnici pričuvne policije pod zapovjedništvom Mate
Brajkovića.145 U domu je pretučen, a od posljedica premlaćivanja umro je iste
večeri u sisačkoj bolnici. Božić je umro prije nego što je primljen na kirurški
odjel bolnice, a umro je od šoka uslijed traume i iskrvarenja. Pretučenost po-
tvrđuje zapisnik o obdukciji u kojem su navedene brojne ozljede – od oguljoti-
na na glavi, trupu i nogama, proboja očne jabučice, prijeloma sljepoočnice, do
prijeloma osam rebara i drugih ozljeda.146 Ubojstvo Božića jedno je od rijetkih,
možda i jedino, ubojstvo Srba u Sisku 1991. godine o kojem je javno govorio
Đuro Brodarac. Njega su o Božićevoj smrti na konferenciji za novinare pitali
strani novinari. Brodarac je kazao da je Božić policiji poznat od ranije i to kao
jedan od organizatora napada na petrinjsku policijsku stanicu u rujnu 1990.
godine kada je autobusom sprječavao dolazak pojačanja napadnutoj policijskoj
stanici. Govoreći o njegovom uhićenju i smrti Brodarac je kazao da je on “u
tom momentu bio tražen od strane Policijske uprave. Snage koje su kontro-
143 “Ratna kronika sisačko-banijske regije, srpanj – kolovoz 1991.”, Jedinstvo, 2197, 8. kolovoza
1991.
144 “U spomen Đorđe Letić”, Jedinstvo, 2198, 15. kolovoza 1991.
145 Documenta – Zločin u Sisku – izvještaji sa suđenja https://www.documenta.hr/assets/files/
146 Zapisnik o obdukciji od 5. kolovoza 1991., Kir. 298/81 (fotokopija u posjedu autora).

lirale ulazak u grad Sisak zaustavile su Vladu Božića kod sela Odre, ali on nije
želio da mirno pođe u policijsku stanicu, te su morale biti primijenjene druge
mjere prisile pri čemu je vjerojatno došlo do prekoračenja ovlaštenja, te je tom
prigodom Vlado Božić poginuo”, kazao je Brodarac.147 To nije bilo sve, Brodarac
je kazao i da je “normalno da u ovakvim ratnim uvjetima policijske patrole
kao i sve policije na svijetu pucaju za onima koji neće stati i koji pružaju otpor
patrolama”.
Brodarčeva je izjava kontradiktorna jer prvo tvrdi da je Božić zaustavljen,
a potom da sve policije pucaju za onima koji neće stati i pružaju otpor patro-
lama. Prvo kaže da su morale biti primijenjene druge mjere prisile, potom da
je na Božića pucano. Prvo kaže da je pri primjeni tih mjera prisila vjerojatno
došlo do prekoračenja ovlaštenja, potom da je normalno da u ovakvim ratnim
uvjetima patrole pucaju. I Brodarac i naslov članka u Jedinstvu navode da je
Božić poginuo iako je iz obdukcijskog nalaza jasno da je nasmrt premlaćen. Iz
Brodarčeve je izjave jasno da se on kao načelnik Policijske uprave nije pretjera-
no bavio slučajem Božić. Zbog slučaja Božić, 9. kolovoza podignuta je kaznena
prijava protiv nepoznatog počinitelja i to zbog “kaznenog djela teške tjelesne
ozljede s posljedicom smrti”.148
Iz već citiranih Izvještaja sa suđenja može se zaključiti da je policija
ulagala doista ograničen trud u rješavanje takvih slučajeva. O slučaju Božić
na suđenju Milankoviću i Bošnjaku iskaz je dala Rozalija Šabalj Božić, inspek-
torica u odsjeku za privredni kriminal. Ona je izašla na uviđaj jer je u to doba
policijskih inspektora bilo malo pa su i drugi izlazili na uviđaje. Na lice mjesta
je došla s kriminalističkim tehničarem. Pokušala je razgovarati s tri civila, ali
oni nisu reagirali. Prišla je i skupini osoba u maskirnim odorama ispred vatro-
gasnog doma, a oni su se ponašali neprimjereno prema njoj kao ženi. Daljnje
radnje u predmetu nije poduzimala jer ih osobe koje su izlazile na uviđaj naj-
češće i nisu poduzimale, a predmetima su se bavile osobe zaposlene u odjelu
općeg kriminaliteta. Iz iskaza Šabalj Božić može se zaključiti da redovna polici-
ja i nije uživala osobit ugled i utjecaj, posebno ne među osobama u maskirnim
odorama, a upravo će pripadnici postrojbi u maskirnim odorama (pričuvnih ili
specijalnih policijskih) biti počinitelji zločina nad Srbima u Sisku.
147 Željko Maljevac, “Kako je poginuo Vlado Božić”, Jedinstvo, 2197, 8. kolovoza 1991.
148 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja https://www.documenta.hr/assets/files/

Većina likvidacija sisačkih Srba povezana je sa Specijalnom jedinicom
policije Vukovi (nazvani tako po Branku Vuku, zapovjedniku jedinice koji
je poginuo) i pričuvnom jedinicom policije, Handžar divizijom, koja je bila
stacionirana u predgrađu Siska, a tako je nazvana zato što su njen sastav činili
muslimani. Pripadnici tih jedinica u prostorijama Omladinske radne akcije,
odnosno Jodnom lječilištu, a to su mjesta koja su postala mučilišta i gubilišta,
nisu mogli samostalno, bez znanja barem dijela nadređenih počiniti zločine
nad Srbima u Sisku. Potvrđuje to optužba i presuda Milankoviću, ali i činjeni-
ca da je na suđenju Milankoviću i Bošnjaku često bilo spominjano ime Đure
Brodarca.149 Njegovo ime se dovodilo u vezu s odvođenjem i likvidacijama Srba,
citiralo se da je on govorio o popisima za praćenje i popisima za likvidaciju.
Dio Srba likvidiran je iz koristoljublja, neki u hajci, o događajima u Sisku bio je
obaviješten državni vrh, uključujući i predsjednika Republike Franju Tuđma-
na. Ništa se nije promijenilo, zločini su nastavljeni i nakon što je Tuđman o
njima bio obaviješten.
Atmosfera za preostale Srbe u Sisku je bivala sve gora. Na njih su se reflek-
tirali i zločini koje su pobunjeni Srbi i JNA na Baniji počinili nad Hrvatima, ali
je i stvarano ozračje kolektivne krivnje, posebno kroz tekstove u Jedinstvu.
Na naslovnici tog tjednika objavljen je tekst o masakrima počinjenim nad
Hrvatima, a
sve se to zapravo radi u samo jednu jedinu svrhu provocira-
nja Hrvata da učine djelo kojim bi srpski ekstremisti uspjeli
dokazati genocidnost hrvatskog naroda o kojoj neprestano
govore. Za takve bestijalne tipove, običan pozdrav radićev-
skog vremena ‘Za dom spremni’, u svim srpskim medijima
dobiva konotaciju ustaštva i to samo zato što je taj isti po-
zdrav u prošlom ratu bio kompromitiran od ustaša. Na taj se
način ponovo nastoji kompromitirati jedan cijeli narod koji
i izazvan bestijalnim postupcima trebao uletiti u već viđenu
zamku.150
Glasine su postale važne. U jednome članku objavljen je tekst o “nekoliko
uglednih Srba”, poslovno moćnih koji sve, navodno, pljačkaju. Jedan je, navod-
149 Brodarac je zbog sumnje da je počinio ratne zločine, odnosno da je za njihovo počinjenje zapo-
vjedno odgovoran, uhićen 20. lipnja 2011. Umro je u pritvoru u Osijeku 13. srpnja 2011. godine.
150 “Čisti pred poviješću”, Jedinstvo, 2199, 22. kolovoza 1991.

no, htio dva službena automobila prebaciti u Srbiju, drugome je Sisačka banka,
koja je među tadašnjim sisačkim moćnicima bila na glasu kao prosrpska i
o kojoj se kao takvoj oglašavao i mjesni HDZ, preko reda isplaćivala devize.
Tekst završava rečenicom: “Međutim, ako je istina i pola od ovih gradskih
priča, nije samo ratna šteta ono što trpi Hrvatska, od četničkih terorista, već će
puno veća šteta biti ona koju nanosi peta kolona unutar Siska.”151 Objavljen je i
komentar o zločinima počinjenim na Hrvatima. U tom je tekstu zaključeno da
“nije takav odnos prema Hrvatima počeo jučer. Do jučer su ti isti Srbi uništavali
Hrvate na svim ostalim životnim područjima, a danas im čupaju srce, jer im je
to oduvijek i bila namjera.”152 Sve je te tekstove u samo jednom broju Jedinstva
objavio glavni urednik Đuro Gajdek koji je do 1990. godine bio ugledan druš-
tveno-politički radnik.153 Sve lošija atmosfera također je doprinijela iseljavanju
Srba iz Siska. Godine 1991. iz Siska se zbog različitih razloga iselio znatan dio
Srba. Neki su se iselili ne bi li se pridružili pobunjenicima, neki iz straha, neki
su otišli u druge republike Jugoslavije ili u inozemstvo. Nije moguće precizno
navesti koliko je Srba u ljeto i jesen 1991. napustilo Sisak. Pojedine procjene
navode da je svaki treći Srbin otišao iz Siska: “zahvaćeni panikom, maltreti-
ranjem i šikaniranjem, strahom za goli život, trećina sisačkih Srba ubrzano
je napustila svoj grad”.154 Brodarac je o odlasku Srba govorio u više navrata. U
ljeto 1992. tu je temu, kao i položaj Srba u Sisku, iscrpno elaborirao.
Velik dio Srba iz Siska je otišao na drugu stranu. Među njima
ima i direktora sisačkih radnih organizacija. Mnogi od njih
su ostavili obitelj u gradu. Neke obitelji su čak i prijavlji-
151 I.R.: “Grad priča i priča… – Djelovanje pete kolone”, Jedinstvo, 2199, 22. kolovoza 1991.
152 D.B. (Davorka Bašić): “Iščupano srce”, Jedinstvo, 2199, 22. kolovoza 1991.
153 U Jedinstvu broj 2135 od 18. siječnja 1991. objavljena je biografija Gajdeka, novog glavnog i od-
govornog urednika koji je to postao jednoglasnom odlukom zbora radnih ljudi Informativne
radne organizacije Jedinstvo. Navedeno je da je on dugogodišnji novinar i društveno-politički
radnik, rođen 1948. u Zagrebu, trenutačno apsolvent novinarstva na Fakultetu političkih
nauka. U novinarstvu je 18 godina, bio je glavni i odgovorni urednik Delegatskog jedinstva
i biblioteke Delegatske teme, autor knjige Španjolski borci Siska i Banije za koju je dobio
Plaketu SUBNOR-a Jugoslavije. Gajdek je bio tajnik Kluba samoupravljača Općine Sisak, član
Međuopćinskog vijeća Saveza sindikata, delegat u Skupštini općine Sisak, a u trenutku kada je
postavo glavni i odgovorni urednik Jedinstva bio je član Predsjedništva Općinske konferencije
Socijalističkog saveza radnog naroda Sisak. U biografiji objavljenoj u knjizi Sisački žrtvoslov
Domovinskog rata 1991. – 1995. Gajdek biografske podatke o svojoj aktivnosti marljivog druš-
tveno-političkog radnika ne navodi.
154 Paulina Arbutina, “Dossier Sisak 1991.”, Ljetopis SKD Prosvjeta, Zagreb, 2019., str. 216.

vale nestanak svojih članova, a mi smo pouzdano znali da
su te osobe na drugoj strani. Vrlo pomno i pedantno čitavo
vrijeme rata vodimo dokumentaciju o svima onima koje smo
susretali i na drugoj strani, koji su okrvavili ruke ili su sudje-
lovali u pljački i rušenju hrvatskih kuća. Broj krivičnih pri-
java svakim je danom sve veći i sada se broji na tisuće. Nema
mogućnosti da se zločinci šeću Siskom. Policija sve zna, niti
jedan krivac ne može ostati nekažnjen. Suđenja su već zapo-
čela i upravo će budući period pokazati kolika je pravna snaga
hrvatske države. Prigovori Helsinki Watcha u najvećem broju
slučajeva su neutemeljeni.155 Međutim, bilo je i događaja za
koja nema opravdanja i tu smo postupili u skladu s pravilima
pravne države. Nedjelo se nikome ne oprašta, bez obzira na
vjeru i nacionalnu pripadnost. Srbi u Sisku niti imaju niti
trebaju posebnu zaštitu. Imaju zaštitu hrvatske policije kao i
svi drugi građani.156
Samo nekoliko dana prije objave tog intervjua, u ljeto 1992. godine, u sisačku
bolnicu je iz Policijske stanice dovezen već mrtav 62-godišnji Miloš Brkić. On
je u zgradi policije nasmrt pretučen. Obdukcijom je utvrđeno da je umro nasil-
nom smrću od zgnječenja grudnog koša, amputirani su mu zadnji članci prva
tri prsta lijeve ruke, a utvrđen je, uz ostalo, i trostruki serijski prijelom svih
lijevih rebara.157 Brodarac je o odlasku Srba iz Siska govorio i 1995. godine, tada
kao župan Sisačko-moslavačke županije, a spominjao je i konkretne brojke.
Prije rata iz Siska je na drugu stranu otišlo oko sedam tisuća
Srba, a MUP se očistio od četničkih elemenata. Ostali su oni
Srbi za koje se može smatrati da su lojalni i miroljubivi, što
svjedoči činjenica da jedino u Sisku nikada nije opalio ni
jedan snajper, pa čak i u vrijeme najvećih razaranja grada, a
to dovoljno govori o onome što smo unutar grada napravili.158
155 Radi se o dokumentu Helsinki Watcha o nepoštovanju ljudskih prava u Hrvatskoj od 13. veljače
1992. upućenom predsjedniku Republike Franji Tuđmanu u kojem se navode ubojstva civila,
uglavnom Srba, i pripadnika JNA u više mjesta u Hrvatskoj, pa i u Sisku.
156 Irinka Vidović: “Đuro Brodarac, načelnik Policijske uprave Sisak, specijalno za Sisački tjednik –
Pobijedila je hrvatska sloga” (intervju s Đurom Brodarcem), Sisački tjednik, 17, 2. srpnja 1992.
157 Zapisnik o obdukciji od 24. lipnja 1992., Kir., (fotokopija u posjedu autora).
158 Marko Didić, “Mikelić me se boji kao crnog vraga” (intervju s Đurom Brodarcem), Panorama,

Početkom 1992. godine o iseljavanju Srba, generalno, ne samo iz Siska, govorio
je i ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić. On je kazao da je točno
da su često puta ciljevi i žrtve krivičnih djela građani srpske
nacionalnosti. I to je jedna od posljedica stanja u kojem se
nalazimo. No, iz nekih područja Hrvatske mnogi Srbi su se
priključili teroristima i četnicima. Pa kad se govori o iseljava-
nju mora se i to imati na umu. Mi možemo provjeriti svaku
osobu koja se iselila i mi ćemo utvrditi koliko se ljudi pod
prisilom iselilo. Ima ljudi koji su se iselili zbog straha, ne pod
izravnom prisilom.159
Krvavi kolovoz
Kraj kolovoza bio je posebno opasan za Srbe preostale u Sisku i tada su se

dogodile neke od najzloglasnijih likvidacija. Na sljedećim stranicama bit će
opisano nekoliko karakterističnih slučajeva. Zoran Vranešević uhićen je 23.
kolovoza u večernjim satima na blokadnom punktu u Odri Sisačkoj. Zaustavili
su ga pripadnici pričuvne policije. Vranešević je radio u policiji, potpisao je
izjavu lojalnost, a u srpnju je dao otkaz i otišao u Beograd. Njegov otac Mladen
je poginuo u noćnoj akciji MUP-a RH i ZNG-a 22. kolovoza,160 a na vijest o
pogibiji oca Vranešević je odlučio doći u Sisak. U optužnici protiv Milankovića
i Bošnjaka navodi se da mu je oduzet automobil, a on je priveden u Policijsku
upravu Sisak, nakon izvršenih provjera odveden na nepoznato mjesto i usmr-
ćen.161 Dovođenje Vraneševića u PU Sisak potvrdio je Ivica Lugarić, pomoćnik
voditelja smjene u operativnom dežurstvu PU Sisak. Lugarić je kazao i da
su nakon tog događaja dva Srbina zaposlena u PU Sisak dali otkaze i otišli iz
Siska. Bili su to voditelj smjene Mladen Vučković i Marko Sablić koji je radio
25. siječnja 1995.

159 “Ivan Vekić, ministar unutarnjih poslova Republike Hrvatske: Zašto su se Srbi iseljavali” (pre-
neseno iz Nedjeljnog Vjesnika), Jedinstvo, 2221, 6. veljače 1992.
160 Radi se o noćnom napadu pripadnika MUP-a RH i ZNG-a na niz banijskih sela sa većinskim
srpskim stanovništvom (Blinjski Kut, Kinjačka Gornja, Kinjačka Donja, Bestrma, Blinjska
Greda, Trnjane, Čakale, Brđane). Na srpskoj strani u toj je akciji poginulo ili ubijeno 15 osoba,
većinom civila, ali i petero pripadnika hrvatskih snaga.
161 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011., str. 4, do-
stupno na http://www.centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf

na poslovima kriptozaštite.162 Milka Vranešević, Zoranova strina, navela je da
je čula da je njen nećak od donedavnih kolega zamolio pomoć oko sahrane oca,
a nakon izlaska iz policijske zgrade sačekalo ga je više osoba u crnim unifor-
mama i odveli su ga u Jodno.163 Tijelo 26-godišnjeg Vraneševića pronađeno je
27. kolovoza pored Starog grada u Sisku, a usmrćen je hicima u glavu i grudni
koš.164
Ni rad u policiji, uz potpisanu izjavu o lojalnosti nije bilo jamstvo za
život. Potvrđuje to slučaj policajca Branka Oljače. On je uhićen 24. kolovoza u
prijepodnevnim satima u svom stanu u Sisku. Privedenog Oljaču je u zgradi PU
Sisak vidio zamjenik načelnika operativnih poslova PU Sisak Zdravko Bobetko.
On je s Oljačom i razgovarao i kazao mu je da je pozvan na obavijesni razgo-
vor.165 Oljaču je u zgradi Policijske uprave vidio i načelnik operativnih poslova
Ivan Tounec koji je kazao da je Oljača pozvan na obavijesni razgovor zbog
dojave da je na glavi nosio kapu sa zvijezdom petokrakom.166 Oljačino tijelo
pronađeno je 27. kolovoza na obali Save kod sela Lukavec, a kao uzrok smrti
navedene su strijelne rane prsnog koša i gnječenje glave.167
Tri člana obitelji Trivkanović – otac Nikola i njegovi sinovi Zoran i Berislav
– prisilno su odvedeni iz obiteljske kuće u sisačkom naselju Zeleni brijeg 25.
kolovoza. Pred kuću je stigao bijeli kombi (taj bijeli kombi spominju mnogi
svjedoci odvođenja članova svojih obitelji ili susjeda i to kao zloglasni bijeli
kombi) i iz njega je izašlo osam naoružanih ljudi u maskirnim uniformama.
Nikola Trivkanović je bio 48-godišnji zaposlenik Poduzeća za ceste, a za nje-
govu cestarsku uniformu prilikom pretrage kuće tvrdili su da je uniforma JNA.
Prema svjedočenju Dragice Ferenčak, supruge Berislava Trivkanovića, susjed
Davor Miller, inače pripadnik rezervnog sastava policije, pokušao je nešto
162 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Ivice Lugarića https://www.docu-
menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 44.
163 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Milke Vranešević https://www.docu-
164 Zapisnik o vanjskom pregledu od 28. kolovoza 1991. godine, Kir (bez navedenog broja), (foto-
kopija u posjedu autora).
165 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Zdravka Bobetka https://www.docu-
167 Zapisnik o vanjskom pregledu od 29. kolovoza 1991. godine, Kir (bez navedenog broja) (foto-
kopija u posjedu autora).

učiniti za troje Trivkanovića, ali mu je rečeno da se makne jer se to njega ne
tiče.168 Prema saznanjima odvedeni su u ORA-u. Tijelo Nikole Trivkanovića je
pronađeno 28. kolovoza na obali Save kod sela Gušće. Prije likvidacije Nikola
Trivkanović bio je mučen i njegovo je “lice upadljivo deformirano, a radi se
o brojnim prijelomima svih kostiju lica i nosa”.169 Trivkanović je ubijen iz
vatrenog oružja, zapravo je izrešetan. Na sebi je imao samo sivo-smeđe radne
hlače sa zelenim remenom na kojem je utisnuto ime tvrtke PADDOCK 170 što se
poklapa s izjavom njegove udovice Stoje Trivkanović koja je kazala da “Zora-
nu nisu dali ni da se obuje, rekavši mu tamo gdje ideš neće ti trebati”.171 Stoja
Trivkanović iskaz je dala i na suđenju Milankoviću i Bošnjaku. Dan nakon što
su njen suprug i sinovi odvedeni otišla je na policiju raspitati se što je s njima.
Srela je Đuru Brodarca pitala je što je s njenim sinovima i suprugom, a on joj je
odgovorio da ih “ne traži u PU nego u mrtvačnici”.172 Tijela Zorana i Berislava
Trivkanovića do danas (kolovoz 2020.) nisu pronađena.
Bijeli kombi koristili su pripadnici Vukova kojima je sve do pogibije u ko-
lovozu 1992. godine zapovijedao Jadranko Garbin. Za odvođenje troje članove
obitelji Trivkanović optužen je, zajedno s Vladimirom Milankovićem, Drago
Bošnjak, pripadnik Vukova, a sud je Bošnjaka oslobodio.
Najmasovniji zločin bila je likvidacija petero članova obitelji Vila, a taj
zločin potvrđuje da nisu sva ubojstva bila planirana nego da su neka počinjena
iz osvete, posljedica pojedinog događaja i hajke i na one koji sa samim doga-
đajem nisu imali nikakve veze. Povod za likvidaciju pet članova obitelji Vila
je sukob u ugostiteljskom objektu “Gaj”, 24. kolovoza. Posvađali su se Željko
Vila i Josip Košutić, vjerojatno je tome pripomogao i alkohol. Sukob je bio na
rubu fizičkog obračuna i u njega se umiješao Zdravko Slivar. Prema izjavi svje-
doka Steve Lakića Vila je krenuo iz “Gaja”, Slivar za njim. Vila je vjerojatno
mislio da za njim ide Košutić i da će ga napasti. Vila je izvadio nož, ubo Slivara

169 Zapisnik o obdukciji od 29. kolovoza 1991., Kir. 356/91 (fotokopija u posjedu autora).
170 Isto.
171 Mirna Jasić Gašić, “Otjerana u grobu”, Novosti, dostupno na https://www.portalnovosti.com/
otjerana-u-grobu; u tekstu je naveden Zoran, ali se iz dokumenata zaključuje da se radi o
Nikoli Trivkanoviću.
172 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaj sa suđenja, iskaz svjedoka Stoje Trivkanović https://
www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf,
str. 36.

koji je hitno prebačen u sisačku bolnicu gdje je ubrzo umro. Vila je pobjegao
iz “Gaja”.173 Iste večeri pripadnici Vukova krenuli su u potragu za Vilom. Jedna
skupina otišla je u njegovu vikendicu gdje ga nije našla, ali je čula da ga je
pronašla druga skupina i to na Zelenom brijegu gdje je Željko Vila navodno
odmah likvidiran.174 U “Gaju” je bio i Ivica Bišćan, svjedok i žrtva događaja,
koji je živio u domaćinstvu obitelji Vila. Zajedno sa Željkom Vilom je došao u
“Gaj”. Nakon što je Vila ubo Slivara pustili su ga kući. Oko 22 sata tri osobe su
ga pitale gdje je Željko Vila, a on nije znao odgovoriti. Oko tri-četiri sata u noći
pred kućom se zaustavio kombi iz kojega je izašlo više ljudi i u njega odvelo
Marka, Dušana i Evicu Vila te njega. Petog člana obitelji Vila, Mlađu, vjerojat-
no su pronašli u njegovu stanu.175 Evica i Marko Vila bili su Željkovi roditelji,
Dušan brat, a Mlađo polubrat. Svi su odvedeni na ORA-u, Bišćan je ostavljen u
portirnici, a Vile u praoni-kupaonici. Do večeri istoga dana Bišćan je ispitivan
desetak puta. Oko 19 — 20 sati Bišćan je s više ljudi ukrcan u kombi, a članovi
obitelji Vila u kamion marke TAM. Svi su odvezeni na skelu na Savi, prema
Sunji. Bišćan je bio na metar-dva od članova obitelji Vila kada mu je rečeno:
“Ti imaš sreće, za tebe su zvali.” Vratili su ga na ORA-u gdje je upoznao Sašu
Krstulovića koji mu je savjetovao da se priključi Hrvatskoj vojsci.176 Krstulo-
vić je bio pripadnik 2. bojne 2.A brigade koja je koristila prostor ORA-e, a taj je
prostor koristila i specijalna policija. Krstulović je izjavio da misli da su Vukovi
likvidirali Vile i da se njih i hrvatska vojska bojala. Vidio je kako tuku jednog
čovjeka, kasnije je zaključio da je to vjerojatno bio Željko Vila, a vidio je krv
po zidovima i umivaoniku sanitarnog čvora. Uočio je da su osobe koje su tukle
Vilu odvele Bišćana i druge članove obitelji, o čemu je odmah obavijestio na-
čelnika stožera i zamjenika zapovjednika 2.A brigade Vladimira Cifreka i rekao
da mora intervenirati. Nakon toga je Cifrek nekome telefonirao, tražio da ih se
sve vrati jer ih 2. bojna mora ispitati, a vraćen je samo Bišćan.177 Krstulović je
kazao da se pripadnici specijalne policije nisu morali legitimirati kada su ulazili
173 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz svjedoka Steve Lakića https://www.
documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 50.
174 Isto.
175 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Ivice Bišćana https://www.documen-
ta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 31.
176 Isto.
177 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Saše Krstulovića https://www.docu-
menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 33–34.

u ORA-u, te da su nosili uniforme, bez ikakvih oznaka. Zapamtio je jednog od
njih koji je bio niži i imao nadimak “Rambo”.178
Željko Vila je zatučen. Obdukcijski zapisnik navodi da je uzrok smrti
“uništenje glave i ubodno razne rane po vratu i grudnom košu”, a Vilina je glava
bila fiksirana za čvrstu podlogu.179 Dušan Vila smaknut je hicem u glavu,180 a
tijela dva brata pronađena su u Savi uz selo Lukavec 28. kolovoza. Tijelo Evice
Vila pronađeno je također u Savi uz selo Lukavec, ali 26. kolovoza. I ona je
ubijena hicem u glavu.181 Nešto kasnije kod Lukavca je pronađeno i tijelo Mla-
đe Vile, također smaknutog hicem u glavu.182 Tijelo 63-godišnjeg Marka Vile
pronađeno je u Savi 9. rujna kod sela Gušće. Smaknut je hicima u trbuh.183
U samo tri dana, od 24. do 26. kolovoza, ubijeno je desetero sisačkih Srba
(Vranešević, Oljača, troje članova obitelji Trivkanović, petero članova obitelji
Vila). Ni za jedno od tih deset ubojstava nisu poduzete prave policijske opera-
tivne obrade. U slučaju obitelji Trivkanović svjedoci nisu ispitani do 2003., u
slučaju obitelji Vila nema operativne obrade, u slučaju ubojstva Vraneševića
i Oljače nema službene zabilješke.184 Županijski državni odvjetnik Miroslav
Kraljević u završnoj riječi na suđenju u Osijeku išao je i mnogo dalje od pukih
konstatacija koje se tiču razine operativne obrade.
Ova ubojstva ukazuju na sistem ubojstava koja nisu proce-
suirana. Ove žrtve nisu plod slučaja. Svako od tih ubojstava
upućuje na planirani i smišljeni napad na te osobe. Iskorište-
na je borba protiv petokolonaša, agresija na Hrvatsku, da bi
se fingirali napadi na policiju i potom nezakonito uhićivali
178 Vjerojatno je riječ o Siniši Dvorskom, kasnije Siniši Stracabošku, pripadniku Izviđačko-diver-
zantskog voda Zebre koji se borio u Kostajnici i Petrinji i kojega su u ljeto 1991. hrvatski mediji
promovirali u heroja otpora. Stracaboško je 1996. godine ubio bivšeg ministra turizma Antona
Marčela Popovića za 15.000 njemačkih maraka. Osuđen je na 15 godina zatvora.
179 Zapisnik o vanjskim pregledima od 30. kolovoza 1991. godine, Kir.(bez navedenog broja),
(fotokopija u posjedu autora).
180 Isto.
181 Zapisnik o obdukciji od 28. kolovoza 1991. godine, Kir. 355/91 (fotokopija u posjedu autora)
182 Zapisnik o vanjskom pregledu od 2. rujna 1991., Kir.(bez navedenog broja), (fotokopija u posje-
du autora).
183 Zapisnik o vanjskom pregledu od 10. rujna 1991., bez navedenog broja (fotokopija u posjedu
autora).
184 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, završna riječ zamjenika županijskog
državnog odvjetnika iz Osijeka Miroslava Kraljevića, https://www.documenta.hr/assets/files/

civili, zlostavljali i ubijali. U takvim slučajevima nema zapi-
snika o uviđaju, nema službenih zabilješki. Nadalje, žrtve bi
bile zaustavljane od prometnih policajaca, odvedene u PU u
Sisku, zlostavljane, ubijane. Neka mrtva tijela su pronađena
u Savi, neka na drugim mjestima. Za neka se do danas ne zna
gdje su. Za ona tijela koja nisu nađena nema niti kaznenih
prijava za počinjena ubojstva. Za ona koja su nađena podne-
sene su kaznene prijave protiv NN počinitelja.185
Stanje i atmosfera u Sisku dodatno su pogoršani početkom rujna. Rat se do
tada vodio na Baniji, hrvatske vlasti nisu kontrolirale znatan dio Banije, a
početkom rujna JNA i pobunjeni Srbi započeli su napadati i sam grad Sisak,
posebno njegovu industrijsku zonu. Rafinerija je prvi puta napadnuta 2. rujna
1991. i to u dva navrata. U napadu od 7. listopada planulo je oko 6000 pro-
stornih metara benzina, oštećen je cjevovod, a u gašenju požara ozlijeđeno je
šest vatrogasaca. Prema podatcima iz 1993. godine Rafinerija Sisak pretrpjela
je štetu od 125.720.730 dolara.186 U listopadu je Rafinerija prvi puta nakon
Drugog svjetskog rata potpuno prekinula proizvodnju. Željezara Sisak je prvi
put napadnuta također 2. rujna, a od tada pa do kraja godine su njena poduzeća
radila na 20 do 40 posto kapaciteta. Najvažnije poduzeće Željezare, Metaval,
je godišnji proizvodnju ostvario na razini 54 posto, a plan na razini 60 posto.187
U dvije najveće i najvažnije sisačke tvrtke je 1991. godine znatno smanjen broj
zaposlenih, prije svega smanjenjem broja zaposlenih Srba. Sisački Srbi grad
su napuštali iz više razloga. Neki zato da bi se pridružili pobunjenicima, neki
iz straha za vlastiti život, neki su se selili u druge republike Jugoslavije ili u
inozemstvo. Mnogi su, zbog neopravdanog dolaska na posao pet dana uzastop-
ce, dobivali otkaz. Dio njih na posao nije dolazio zato što su prometnice bile
presječene i nisu mogli doputovati na posao, barem jedan na posao nije došao
zato što je bio ubijen, a iz njegovog slučaja može se zaključiti i da je otpušta-
nje Srba, uključujući i one koji su potpisali izjavu o lojalnosti bio neizrečeni
dio politike. Željezara je prije 1. lipnja 1991. godine imala 12.000 zaposlenih,
početkom 1992. godine 7.900, a otkaz na osnovi petodnevnog nedolaska na
185 Isto.
186 INA u Domovinskom ratu, str. 141.
187 “Ing. Miloš Petrović: Najteža poslovna godina”, Jedinstvo, 2217, 9. siječnja 1992. (Petrović je
tadašnji predsjednik Poslovodnog odbora Željezare).

posao dobilo je 3.200 radnika.188 Rafinerija je imala 2.250 zaposlenih (INA u
Domovinskom ratu, 1997.), a broj zaposlenih smanjen je za 27 posto u godinu
dana, do početka 1992. godine, a motivi su “poticajne mjere, visoki stupanj
nesigurnosti, napuštanje zbog ukupnog ideološkog neslaganja”.189
Pojedinim zaposlenicima srpske nacionalnosti ni stručnost, ni visok polo-
žaj, ni potpisana izjava lojalnosti nisu pomogli. Ubijeni Petar Pajagić bio je šef
Odjela kontrole u Rafineriji. Potpisao je izjavu o lojalnosti. U petak 21. rujna
poslije posla je otišao kod kćeri Dijane na ručak. Nakon ručka otišao je kući,
a kući po svemu sudeći nikada nije stigao. Pajagića su presrele i odvele tri ili
četiri uniformirane osobe, utrpale ga u automobil i odvezle u pravcu Jodnog.190
Već sljedećeg dana Pajagiću je napisan i potpisan otkaz. Stevan Ivanić, nadre-
đen Pajagiću, u Rafineriji je, kada je shvatio da Pajagića nema na poslu, što mu
je bilo čudno jer bi se on uvijek prethodno javio, razgovarao s Perom Štimcem
zaduženim za kadrovske poslove. Štimac mu je rekao da odmah može pisati
otkaz Pajagiću koji neće doći na posao jer je odveden u Žabno. Ivanić, Srbin
po nacionalnosti, je primao telefonske prijetnje, tražilo se da napusti Sisak i
Hrvatsku, nije se raspitivao o Pajagićevoj sudbini. Dijana Pajagić je nakon dva
dana prijavila nestanak svog oca i taj datum vodi se kao datum smrti Petra Pa-
jagića. Na dan kada je država verificirala smrt Petra Pajagića još nije prošlo pet
uzastopnih dana koliko je zakon propisivao kao uvjet za davanje izvanrednog
otkaza.
U jesen 1991. i to u Zagrebu, likvidiran je šef proizvodnje Rafinerije Sisak
Damjan Žilić. On je sa suprugom Stanislavom Gregurinčić Žilić (po nacional-
nosti Hrvaticom) živio u Petrinji gdje je njegova supruga do srpnja 1991. bila
predsjednica Skupštine općine Petrinja. Svakodnevno je putovao na posao
u Sisak. Svojoj je supruzi govorio da je na spisku za likvidaciju, a ona to nije
shvatila sve dok i on nije likvidiran. Na njihovu kuću je pucano 12. rujna
navečer, bačena je i tromblonska mina i sljedećega dana otišli su u Zagreb.191
Sljedećega dana Žilić je potpisao izjavu lojalnosti i dobio strogo povjerljivo
188 Isto.
189 “Mr. Ivan Bilegge: Najveća šteta u Hrvatskoj”, Jedinstvo, 2217, 9. siječnja 1992. (Bilegge je
tadašnji direktor Rafinerije).
190 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Save Trivanovića https://www.docu-
191 Iskaz Stanislave Gregurinčić Žilić, dostupno na http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/
stanislava-gregurincic-zilic/

rješenje o postavljanju na funkciju ratnog šefa proizvodnje u Rafineriji Sisak.192
Žilić je ubijen 23. studenoga 1991. Njegova supruga je zaključila da je po njega
u stan u Zagrebu gdje su izbjegli došao netko koga je on poznavao. Kada se s
posla vratila u stan na stolu je vidjela dvije čašice i bocu Zrinskoga i na temelju
toga zaključila da je njen muž nekoga pustio u stan. Žilić je otišao, ili je odve-
den, u novozagrebački restoran “Alkar” u kojem su se okupljali Petrinjci, a gdje
je bila organizirana svadba jednog radnika Rafinerije. Četvorica uniformiranih,
sva četvorica radnici Rafinerije, Žilića su strpali u kombi, odvezli na Jakuševac
gdje su ga zatukli metalnom šipkom. Ubojice su mu uzeli ključeve i osobnu
iskaznicu, tijelo su bacili u Savu. Rijeka se povukla i primijećen je Žilićev leš.
U unutarnjem džepu je imao zdravstvenu iskaznicu i tako je policija znala o
kome je riječ.
Policija je otvorila istragu i u roku od deset dana inspektor Ratko Čadžo
je priveo četvoricu osumnjičenih. Uhićeni su i optuženi Robert Ahmetagić,
Damir Šarić, Dragan Kostrić i Vinko Kovačević. Njima je i suđeno, njihovi
pristaše su na suđenje dolazili u vojnim uniformama, a suđenje je naprasno
prekinuto koncem godine kada je predsjednik sudskog vijeća Vojnog suda Želj-
ko Horvatović obustavio postupak primijenivši Zakon o oprostu.193 Taj zakon
ima samo četiri članka, proglašen je u rujnu 1992. godine, a dva mjeseca nakon
toga sudac Horvatović ga je primijenio na ubojice Damjana Žilića. U obrazlože-
nju odluke o obustavi postupka navedeno je “da su okrivljeni ‘inkriminirano
krivično djelo izvršili u svezi s ratom protiv RH’, da su ‘svi optuženi pripadnici
ZNG-a, odnosno Hrvatske vojske’ te da je, prema podacima raznih dopisa i
iskaza svjedoka, ‘oštećeni Damjan Žilić kontinuirano pročetnički djelovao na
području Petrinje'”.194 Gregurinčić Žilić tvrdi da je tvrdnja da je njen suprug
pročetnički djelovao zasnovana na neistinitim izjavama svjedoka koji su
tvrdili da je on išao na Šamaricu (baza i uporište pobunjenih Srba na Baniji),
organizirao pobunu u Petrinji, “a on svaki dan išao na posao”.195 Ni Pajagić ni
192 Pismo Stanislave Gregurinčić Žilić hrvatskoj redakciji BBC-a od 28. rujna 2005. u Juzbašić,
2009.
193 Zakon o oprostu od krivičnog progona i postupka za krivična djela počinjena u oružanim
sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, Narodne novine 58/92.
194 Obad Orlanda, “Glavašev sudac Željko Horvatović 1992. godine pustio ubojice i mučitelje
civila”, dostupno na https://www.jutarnji.hr/naslovnica/glavasev-sudac-zeljko-horvato-
vic-1992.-godine-pustio-ubojice-i-mucitelje-civila-3774459
195 Izjava Stanislave Gregurinčić Žilić, dostupno na http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/
stanislava-gregurincic-zilic/

Žilić nisu navedeni na popisu poginulih zaposlenika Rafinerije objavljenom u
monografiji INA u Domovinskom ratu.
Fatalan je mogao biti i odlazak na liječenje u Zagreb. Potvrđuje to slučaj
Miloša Čalića koji je živio u Novom Selu nadomak Siska, a radio u Željezari.
Hrvatski vojnici su 13. rujna, u vrijeme dok je on bio na poslu, ušli u njegovu
kuću, pretresli je tražeći oružje, a tražili su i njega. Čalić je odlučio ne vraćati
se kući, otišao je u Zagreb kod nećakinje. Sljedećega dana minirana mu je kuća.
Dva dana potom otišao je u bolnicu Rebro zbog teške depresije. U bolnici je
liječen deset dana, a potom mu je određena dnevna terapija. Čalić je prilikom
dolaska na dnevne terapije sreo Predraga Pavlovića, suseljana, pripadnika
pričuvne policije koji se u bolnici Rebro također liječio na psihijatrijskom
odjelu, od šoka kojega je doživio za vrijeme bombardiranja sela. Pavlović je iz
bolnice komunicirao sa zapovjedništvom svoje jedinice u Novom Selu i u ne-
vezanom razgovoru kazao da je u bolnici i Čalić. Tjedan dana nakon toga četiri
uniformirane osobe su došle u bolnicu, razgovarali s Pavlovićem i za vrijeme
tog razgovora pojavio se Čalić koji je izlazio iz bolnice. Čalića su posjetitelji
uhvatili ispod ruke, izveli ga iz bolnice i ukrcali u kombi i krenuli prema Sisku.
Putem su skrenuli, Čalić je izveden iz kombija i smaknut hicima iz vatrenog
oružja. Sljedećega dana njegovo je tijelo pronađeno u kanalu Dužec u šumi
Brezovica.196 Likvidacija Čalića jedan je od rijetkih slučajeva zločina počinje-
nih nad sisačkim Srbima koji je dobio pravosudni epilog. Ivica Mirić, zapovjed-
nik policijske postrojbe iz Novog Sela, zbog tog je zločina osuđen 2010. godine
na kaznu od devet godina zatvora.
Vjerojatno u javnosti najpoznatiji slučaj ubojstva u Sisku jest ubojstvo
19-godišnje Ljubice Solar. Ona je ubijena 17. rujna 1991. godine, a ubojica je
vjerojatno mislio da puca na njenog dečka Duška Malovića. On je do travnja
1991. godine bio pripadnik JNA, zaposlen u bazi u Žažini. Policija, odnosno
pojedini njeni pripadnici, smatrala je da surađuje s Kontraobavještajnom služ-
bom JNA. Ljubica Solar se u njegov stan preselila 15. kolovoza. Više policajaca
je 17. rujna u večernjim satima došlo pred zgradu u kojoj su živjeli Malović i
Solar.197 On je tog jutra otputovao u Sarajevo i Ljubica je bila sama kod kuće u
stanu na Trgu Moše Pijade.198 Pripadnici MUP-a su vidjeli upaljeno svjetlo u
196 Županijski sud u Sisku, K-10/10, presuda Ivici Miriću od 10. lipnja 2010. godine.
197 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011. dostupno na
http://www.centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNICA_SISAK_skracena.pdf, str. 6.
198 Izjava Vjere Solar, dostupno na https://www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/

Malovićevom stanu i kada se prozoru približila Solar, ispalili su više hitaca i
ubili Ljubicu Solar. Policija je zaprimila dojavu o pucnjavi na Trgu Moše Pijade,
a interventnu grupu je na uviđaj vodio pripadnik specijalne jedinice policije
Marijo Božić. Na Trgu Moše Pijade je bio potpuni mrak, upaljeno je bilo svjetlo
u samo jednom stanu, a vrata tog stana bila su otvorena i policajci su vidjeli
mrtvo tijelo mlade žene.199 Božić je utvrdio da je na Solar pucano izvana, a za
vrijeme njihove intervencije na Trgu Moše Pijade nije se čula pucnjava. Vjera
Solar, majka ubijene Ljubice, podnijela je 2001. godine kaznenu prijavu protiv
Mladena Gložinića i Mirka Marjanovića, pripadnika Vukova, zbog sumnje da
su njih dvojica ubili njenu kći. Istragom nije bilo moguće utvrditi da su Gloži-
nić i Marjanović počinitelj kaznenog djela i prijava je odbačena.200 Vjera Solar
je pokrenula i niz građanskih parnica protiv Republike Hrvatske, gubila ih je i
plaćala sudske troškove. Na koncu, nakon pravomoćne presude Milankoviću
i njenog pokretanja postupka pred Europskim sudom za ljudska prava, Vlada
Republike Hrvatske zaključila je nagodbu s Vjerom Solar.201
Likvidacije Srba događale su se i nadomak Siska. Tri uniformirane osobe,
vjerojatno pripadnici Vukova, 19. rujna u Mošćenici, mjestu između Siska
i Petrinje, uhvatili su i priveli Radu Crevara i Milana Cvetojevića. Odveli su
ih u selo Odra, zatim na nasip gdje su ih htjeli likvidirati, ali su odustali zbog
niskog vodostaja. Potom su odvedeni u Jodno gdje su obojicu mučili, pa odveli
na savski nasip. Cvetojevića su likvidirali hicima u glavu, a Crevar je skočio
u rijeku i tako se spasio.202 Cvetojevićevo tijelo pronađeno je u veljači 1992.
godine u Dunavu, kod Kovina, u Saveznoj Republici Jugoslaviji.203
U Mošćenici je u rujnu 1991. godine policija organizirano hvatala civile
srpske nacionalnosti ne bi li ih razmijenili za zarobljene pripadnike Zbora
narodne garde i MUP-a. Akcija je provedena 17. rujna, dan nakon teških borbi u
SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf
199 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Marija Božića https://www.docu-
Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 42–43.
201 S.S.: “Vjera Solar vs. Vlada RH: Nagodba na poticaj Strasbourga”, https://www.tportal.hr/
vijesti/clanak/vjera-solar-vs-vlada-rh-nagodba-na-poticaj-strasbourga-20150117
203 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011. dostupno na

Petrinji u kojoj su Zbor narodne garde i MUP pretrpjeli velike gubitke, posebno
od JNA. Akciju su proveli pripadnici djelatnog i rezervnog sastava policije i to
po naredbi Brodarca i Milankovića. Uhvaćeno je najmanje 24 civila srpske na-
cionalnosti.204 Autobusom su odvezeni u Žabno gdje su bili pod ingerencijom
pričuvne postrojbe pod Brajkovićevim zapovjedništvom. Među uhvaćenima su
bile osobe oba spola, pa čak i prema iskazu svjedoka i jedna jedanaestogodišnja
djevojčica.205 Dvije osobe u autobusu bile su vidljivo pretučene: Stevo Ratković
i Nikola Batula. Sa Stevom Ratkovićem uhvaćeni su njegov sin Milorad i supru-
ga Danica. Milorad Ratković posvjedočio je na suđenju Milankoviću i Bošnjaku
da je njegov otac tučen po glavi slikom Josipa Broza Tita sve dok okvir slike
nije pukao.206 Teško ozlijeđeni Stevo Ratković s ostalima je prevezen u Žabno
odakle je ubrzo prebačen u sisačku bolnicu gdje je od posljedica ozljeda glave
preminuo 2. listopada 1991. Prostor za prihvat uhvaćenih u osnovnoj školi u
Žabnu pripremio je zapovjednik lokalne Narodne zaštite Božidar Rendić kojem
je rečeno da dolaze roditelji i rođaci hrvatskih boraca.207 Ubrzo je shvatio da je
riječ o uhvaćenim građanima srpske nacionalnosti iz Mošćenice koje su danju
čuvali pripadnici pričuvnog sastava policije, a noću Narodna zaštita. Uhvaćeni
Srbi su nakon osam dana prebačeni u vojarnu u Lađarskoj ulici u Sisku, a 13.
listopada, nakon što su odbili razmjenu, pušteni su.208
Hvatanje civila za razmjenu bila je obostrana pojava u ratu. Na Baniji su
hvatani i civili hrvatske nacionalnosti za razmjenu. Konkretno, početkom
listopada srpske jedinice hvatale su Hrvate po Dubici, Baćinu i Cerovljanima
i odvodile za razmjene, a “pošto stalno slušam radio nikako da čujem za te
razmjene i to je bilo mnogo sumnjivo”.209
Državni vrh bio je obaviješten o zbivanjima u Sisku. Savjetnik predsjed-
nika Republike Stjepan Herceg, dostavio je 2. listopada Franji Tuđmanu i šefu
Službe za zaštitu ustavnog poretka Josipu Manoliću izvještaj kojim nedvosmi-
04 Isto.
2
205 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Milorad Batinić https://www.docu-
206 Isto.
207 Documengta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Božidar Rendić https://www.docu-
menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf,, str. 67.
208 Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, broj K-DO-53/11 od 16. prosinca, dostupno na

sleno upozorava na zbivanja u Sisku. “Postoje sigurni podaci o nezakonitim
uhićenjima mirnih građana srpske nacionalnosti, koji se odvode i za koje
nitko ne zna da li su živi ili mrtvi”, pisao je Herceg u izvještaju.210 Herceg
spominje slučaj obitelji Vila i to su ubojstva odmazda zbog fizičkog sukoba. Na-
vodi i da postoje obdukcijski nalazi, a obducent mu ih je pokazao 16. “Policija
ne pokazuje interes, pa predlažem nastavak izvida radi otkrivanja počinitelja,
jer držim da njihovo privođenje i suđenje može donekle ublažiti revolt i strah
članova obitelji pokojnih”, piše Herceg predsjedniku Republike. Osim s pato-
logom, Herceg je u Sisku razgovarao s gardistima i članovima obitelji nestalih.
Podatke je prikupio od članova obitelji nestalih, patologa Steve Kovačevića, a
gardisti i njihovi zapovjednici nisu mu dali nikakve podatke. “Imam utisak
da ne žele govoriti jedan pred drugim, i da bi se u nastavku vremena željeni
podaci o počiniteljima zlodjela mogli pribaviti pojedinačnim razgovorima i
kontaktima. Većina mojih sugovornika aludira na bivši regionalni krizni štab,
oca i sina Bobetka kao osobe pod čijim okriljem su se događaji odvijali”,, piše
Herceg. To da je vrh politike bio upoznat s time što se događa u Sisku potvrdio
je i tadašnji predsjednik Vrhovnog suda Vjekoslav Vidović. U intervjuu za Feral
Tribune kazao je da su stalno dobivali informacije o zbivanjima na terenu, pa i
o onima koje nisu došle do suda. Između ostalog Vidović je izjavio:
Tako su mi se jednog dana javili suci iz Siska i tražili hitan
razgovor. Tada su nas informirali da se na njihovu području
dogodila strašna stvar: desetak ljudi je ubijeno i njihovi su
leševi isplivali u jednom rukavcu Kupe. Radilo se o ljudima
koje je famozni Slobodni tjednik prethodno označio kao
agente KOS-a. Oni su bez ikakvih dokaza i suđenja pobijeni
i nije se znalo tko je to učinio. U Sisku je nakon toga nastao
opći strah, a nitko od istražnih i drugih nadležnih organa
ništa nije poduzimao. Nije mi ništa drugo preostalo nego da
odem predsjedniku Vlade Franji Greguriću i da ga upoznam
sa svime, tražeći da MUP nešto poduzme. On me je samo
pitao imam li što napismeno o tome. Na to sam mu predao i
pismeni izvještaj, ali do danas ne znam kako je to završilo.211
210 Boris Pavelić, “Tuđman je znao detalje o likvidacijama Srba u Sisku”, Novi list, 29. siječnja
2002.; citirano prema Hrvatska ljevica 7/2002.
211 Zoran Daskalović: “Predigra za diktaturu” (intervju s Vjekoslavom Vidovićem), Feral Tribune,
498, 3. travnja 1995.

Kako su ubijali Vukovi
Likvidacije u Sisku nisu zaustavljene ni nakon što je Tuđman o njima obavi-

ješten. Samo nekoliko dana nakon što je Herceg dostavio izvještaj Tuđmanu i
Manoliću nestao je Stevo Borojević. On je 6. listopada odvezao suprugu Jasen-
ku na posao u Stupno gdje je radila u štampariji. Tri dana prije toga specijalna
policija je pretresla stan u kojem su živjeli Borojevići. Na putu do Stupna u
Odri zaustavljeni su na kontrolnom punktu što je tada bila uobičajena praksa.
Stevo je kazao da se vraća kući, Jasenka je otišla na posao.212 Borojević je po
netaknutom ručku kojega je ostavila suprugu shvatila da on nije ni stigao
do kuće.213 Ivanka Uzelac, direktorica Jedinstva, ustvrdila je da je Borojević
“bio toliko isprebijan da valjda nije bilo cijele kosti u njemu”.214 Opisala ga je
kao najobičnijeg radnika u skromnoj štampariji, koji nije imao ni pravi auto
(vozio je “peglicu”) i nije imao nikakvih zadnjih misli ni namjera. Tijelo Steve
Borojevića je pronađeno i on je 13 dana nakon nestanka sahranjen. Jasenka
Borojević je u svom iskazu na suđenju kazala i da se njen poznanik Mićun
Turk raspitivao za njenog muža. Jednom prilikom je pitao Brodarca zna li što o
Stevi Borojeviću, a on je odgovorio “da Stevo nije niti na listi za praćenje, niti
na listi za likvidaciju”.215
Brodarac nije jedini koji je spominjao liste. Njih je spomenuo i Zlatko Diz-
darević, pripadnik Vukova, koji je tvrdio da je svjedok likvidacije osamdesetak
sisačkih Srba. Kao pripadnik Vukova određen je za rad na prijavnici u Jodnom,
a “prije rata to je bilo poznato lječilište, a za vrijeme rata ustanova u koju su se
dopremali Srbi na mučenje”,216 kazao je Dizdarević. On tvrdi da je vodio evi-
212 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Jasenke Borojević https://www.
213 Izjava Jasenke Borojević, dostupno na http://www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/jasen-
ka-borojevic/
214 Izjava Ivanke Uzelac, dostupno na https://www.youtube.com/watch?v=Sa1EBsSCXxE&li-
st=PL52D9F50CB346E0EC&index=10
215 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Jasenke Borojević https://www.
216 Višnja Gotal: “Dokumenti u kojima se Josip Brajković, Đuro Brodarac i Ivan Bobetko optužuju
za masovne likvidacije Srba u Sisku djelo su Stjepana Komarca – Jedan od njegovih svjedoka
je Zlatko Dizdarević koji tvrdi da je bio pripadnik “Vukova” koji su u Jodnom lječilištu ubijali
sisačke Srbe”, Nacional, 197, 25. kolovoza 1999.

denciju dolazaka, u dva mjeseca koliko je radio na prijavnici Jodnog dovedeno
je oko 80 ljudi, a “dovodili su ih na osnovu spiskova Brajkovića217 iz HDZ-a”.218
Dizdarević tvrdi da su likvidacije trajale od 26. lipnja do kraja kolovoza 1991.
godine (što nije točno, bilo ih je i poslije, op. aut.), dovedene bi mučili u
kotlovnici u koju njega nisu puštali, nakon čega bi ih odvodili na likvidaciju, a
leš bi bacali u Savu. U razdoblju u kojem je Dizdarević bio u Jodnom navodno
su samo dvojica dovedenih – Savo Kosić i Nenad Tintor – preživjeli, a za Kosića
tvrdi da ga je osobno spasio. Dizdarević je Vukove, službeno jedinicu specijal-
ne policije, drugačije okarakterizirao:
Vukovi su bili jedinica za likvidaciju. Imali smo crne unifor-
me. Sve papire o prijemu drugog bi dana morao predati Đuri
Brodarcu u Policijsku upravu. Sve je išlo preko njih i ništa
se nije događalo bez znanja Policijske uprave. Dakle, za sve
zločine direktno su krivi Đuro Brodarac i Josip Brajković. Svi
ubijeni ljudi u Jodnom lječilištu vodili su se kao nestali.219
Vukovi nisu bili jedina formacija koja je likvidirala Srbe u Sisku. Osim njih, to
je radila i Handžar divizija, dragovoljačka jedinica koja je okupljala uglavnom
muslimane iz Labina, formalno jedinica specijalne policije u sklopu Policijske
uprave Sisak, dakle pod zapovjedništvom Đure Brodarca i Vladimira Milanko-
vića. Zapovjednik jedinice bio je Ekrem Mandal, imala je više desetaka pripad-
nika, u jednom trenutku vjerojatno oko 80 ljudi. Što je jedinica radila u Sisku
i okolici, kakve zločine je počinila nad Srbima, javno je ispričao pripadnik te
jedinice Muhamed Kličić. Nisu svi pripadnici Handžar divizije sudjelovali
u odvođenjima, mučenju i likvidacijama Srba. “Ekrem Mandal (je) odabrao
manju grupu nas koje je smatrao sposobnijima”.220 Mandal je blisko surađivao
s Garbinom, zapovjednikom Vukova koji je Mandalu bio nadređen. Kličić i
njegova grupa naredbe su primali od Mandala, ponekad od Garbina. Opisao je
kako je izgledao odlazak na privođenje:
Ekrem Mandal bi nas sazvao, i to ne sve nego nas trojicu,
četvoricu iz Handžar divizije, jer za to nisu svi znali. Rekao bi
217 Brajković Josip, predsjednik Općinskog odbora HDZ-a.

218 Nacional, 197, 25. kolovoza 1999.
219 Nacional, 197, 25. kolovoza 1999.
220 Slavica Lukić, “Muhamedova priča: Ljubicu Solar ubio je pripadnik Vukova iz snajpera Steyr…
znam njegovo ime, a zna ga i Đuro Brodarac”, Jutarnji list, 4452, tjedni prilog Magazin, 620, 27.
studenoga 2010.

“dečki, večeras se ide”. Ponekad smo iz naše baze u Mošćenici
odlazili u lječilište Jodno gdje su bili stacionirani Vukovi.
Iz Jodnog smo zajedno kretali u akcije, primjerice dva, tri
njihova i dva, tri naša iz Handžar divizije… Prije nego što smo
kretali u privođenje, preko lica bismo navukli passamonta-
gne (kape s prorezom za usta i oči) pa često nismo niti znali
tko su ljudi iz Vukova s kojima idemo u akciju. Te kape smo
stavljali i da nas ljudi na cesti ne prepoznaju jer smo ponekad
to radili usred dana.221
Kličić se ne sjeća koga je privodio, tvrdi da su “Siščani” određivali koga će
se privesti, a “važno je bilo da je Srbin i da ima novca”. Biografije pojedinih
likvidiranih pokazuju da je za neke bilo važno da su Srbi, bez obzira na to što
nemaju novca. Zatočenike se uglavnom vodilo u Jodno, a “iz Jodnog je malo
tko izašao živ”. Iz Kličićevog iskaza razvidno je da se osim po listama privodilo
i arbitrarno. Naveo je slučaj muslimana, ugostitelja, i njegovog sina koji su ote-
ti po Mandalovoj naredbi. Od njih je tražen novac, a pušteni su nakon tri dana,
na nečiju intervenciju. Kličić tvrdi da je Brodarac znao za većinu odvođenja, a
Kličić je često u Sisku pio s Garbinom i Mirkom Marjanovićem “Grančicom”.222
Uz piće su razgovarali o tome tko je Srbin, tko ima novca, tko je doušnik, tko je
otišao u Petrinju, a za Marjanovića je Kličić kazao da je bio najokrutniji i sam
se hvalio da tko dopadne u njegove šake živ ne izlazi.
Likvidacije Srba u Sisku povezuju se s policijskim postrojbama: jedinicom
iz Odre (kojom je zapovijedao Mato Brajković, brat predsjednika Općinskog
odbora HDZ-a Josipa Brajkovića), Handžar divizijom (kojom je zapovijedao
Ekrem Mandal) i Vukovima (kojima je zapovijedao Jadranko Garbin, prijeratni
pripadnik RSUP-a u činu samostalnog inspektora). Na suđenju Milankoviću
i Bošnjaku postavljeno je pitanje organizacije PU Sisak, kojoj je na čelu Đuro
Brodarac, i pitanje zapovjednih linija, posebno kada je riječ o Vukovima čiji
je Bošnjak bio pripadnik. Ni suđenje na to pitanje nije dalo potpuno jasan
odgovor. Pojedini svjedoci su navodili da su Vukovi bili izravno pod zapovjed-
ništvom Brodarca, pojedini da nije Brodarac imao ingerencije nad Vukovima
nego prvi čovjek Kriznog štaba Ivan Bobetko.
221 Isto.
222 Pripadnik Vukova, zamjenik zapovjednika Jadranka Grbina. Godine 2003. promijenio je ime u
Ljuban Zorić. U travnju 2006. ubio je nevjenčanu suprugu Mirjanu Lukačević i njenu trudnu
kći Mariju Lukačević zbog čega je osuđen na 32 godine zatvora.

Mato Damjanović, radio je na osiguranju Brodarca, na suđenju je ustvr-
dio da su Vukovi došli u Sisak na temelju zapovijedi Ivana Bobetka223 iz čega
bi se moglo zaključiti da im je Bobetko bio nadređen. Takvu tezu zastupao
je i Denis Tadić, pripadnik Vukova od 27. srpnja 1991. do 17. kolovoza 1993.
On tvrdi da nitko iz Policijske uprave Sisak nije imao ikakve ingerencije nad
Vukovima.224 Željko Krapljan policajac je postao sredinom 1990., pripadnik
I. Policijske postaje u Sisku u lipnju 1991., bio je zapovjednik policije u Sunji,
član HDZ-a od 1990. On tvrdi da su Vukove osnovali Ministarstvo unutarnjih
poslova i Krizni štab, a Garbin je neposredno kontaktirao s predsjednikom
Republike preko Mladena Gložinića, a ni Brodarac ni bilo tko drugi nije imao
ingerenciju nad Vukovima. Milanković je naveo da su Vukovi u Sisak došli iz
Zagreba, a njihov prvi zapovjednik Mladen Gložinić bio je dosta utjecajan kod
predsjednika Republike i zato je jedinica bila “dosta bahata”.225 Milankovićeva
odvjetnica Nataša Čučić u završnoj je riječi kazala da njen klijent nije bio član
Regionalnog kriznog štaba, a vrijeme ubojstava i prestanka ubojstava u Sisku
poklapa se s radom Regionalnog kriznog štaba. Vukovi nisu bili pod zapovjed-
ništvom PU Sisak nego pod zapovjedništvom Regionalnog kriznog štaba ko-
jem je na čelu bio Ivan Bobetko, inače saborski zastupnik i glavni tajnik HDZ-a,
a za kojega je Čučić konstatirala da je “bio vrlo moćna osoba s velikim autori-
tetom”.226 Božidar Horvat, pripadnik Vukova od studenog 1991. godine, tvrdi
da je Garbinu bio nadređen Brodarac.227 Stjepan Muhar, također pripadnik Vu-
kova, tvrdi da je Garbin bio podređen Brodarcu i Milankoviću, tvrdi da su njih
trojica gotovo svakodnevno bili u kontaktu kako u Policijskoj upravi tako i u
Jodnom i nije se mogla donijeti odluka, a da oni to ne znaju.228 Stjepan Krpičak,
223 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Mate Damjanovića https://www.
224 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Denisa Tadića https://www.docu-
225 Documenta – Zločini u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Vladimira Milankovića https://
www.documenta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf,
str 113–4.
226 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, završna riječ Nataša Čučić https://www.
227 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Božidara Horvata https://www.docu-
menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 21–22.
228 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Stjepana Muhara https://www.docu-

koordinator između PU Sisak i MUP-a Republike Hrvatske, misli da su Vukovi
bili pod Policijskom upravom Sisak. Nije vidio dokument o tome, ali je viđao
Garbina kod Brodarca.229 Dojam je šefa smjene u operativnom dežurstvu PU
Sisak Tome Perkovića da su Vukovi bili pod ingerencijom te Policijske uprave
jer im je plaće isplaćivalo Ministarstvo unutarnjih poslova. Od te jedinice
Perković nije dobivao izvješća niti je s njom mogao stupiti u kontakt.230 Zdrav-
ko Bobetko, od 1. rujna pomoćnik načelnika za operativne poslove PU Sisak
Ivana Touneca, kazao je da je Vukovima bio nadređen Brodarac.231 I Goran Silaj,
zapovjednik posebne jedinice policije do rujna kada prelazi u Službu za zaštitu
ustavnog poretka, tvrdi da je Garbin primao naredbe izravno od Brodarca. Silaj
tvrdi da posebna jedinica policije nije imala nikakve veze s Vukovima, a “na
sastancima koordinacije Jadranko Garbin je primao zapovijedi i zadaće od
Načelnika PU u Sisku”.232
O posebnosti Vukova unutar MUP-a svjedočio je Vladimir Faber, zapovjed-
nik specijalne jedinice policije Alfa Policijske uprave Zagreb. Opisao je način
djelovanja pričuvne policije i kazao da bi njeni pripadnici bili pridodani dje-
latnim policajcima u pojedinoj policijskoj upravi. Faber tvrdi da je odluke do-
nosio načelnik policijske uprave u suradnji s nadležnim županijskim uredima
za obranu (što je nejasno i neprecizno jer je podjela na županije u Hrvatskoj
uvedena 1993.). Naveo je i dvije iznimke: Merčepovu postrojbu i Vukove.233
Posebnost Vukova može se nazrijeti i iz činjenice da je Faber dva puta morao
intervenirati protiv njih. U rujnu ili listopadu 1991. Alfe su intervenirale pro-
tiv Vukova zato što su oni rastjerali redovnu policiju, pucali, prijetili ljudima.
Nakon nekoliko mjeseci Faber je dobio popis 10 do 15 pripadnika Vukova koji
su trebali prijeći u Alfe. Provjerio je te osobe, utvrdio da njih više od 50 posto
ima kriminalnu prošlost i nije im dopustio ulazak u Alfe.234
229 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaj sa suđenja, iskaz Stjepan Krpičak https://www.docu-
230 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaj sa suđenja, iskaz Tomo Perković https://www.docu-
231 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Zdravka Bobetka https://www.docu-
232 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Goran Silaj https://www.documenta.
hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 103.
233 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Vladimir Faber https://www.docu-
234 Isto, str. 109.

Svjedočio je i Ivan Vekić, ministar unutarnjih poslova za vrijeme rata. Us-
postavio je jasnu zapovjednu liniju: predsjednik Republike — predsjednik Vla-
de — Ministarstvo unutarnjih poslova — predsjednik kriznog štaba — načel-
nik Policijske uprave iz čega je vidljivo da je “Milanković bio 6 — 7 na ljestvici
odlučivanja, dok Drago Bošnjak u hijerarhiji nje predstavljao ništa, nije imao
nikakvih zapovjednih ovlasti”.235 Na temelju tako opisane zapovjedne linije
Vekić je kazao da su Garbinu mogli zapovijedati samo Đuro Brodarac i on. Opi-
sujući vojnu situaciju Vekić je kazao da se Sisak morao obraniti po svaku cijenu,
a na pitanje je li bio informiran o tome da se u Sisku događa nešto nedozvolje-
no rekao je “da je u ratu teško govoriti što je dozvoljeno, a što nedozvoljeno.
Bilo je nekoliko prijava, no imali smo velikih problema s tzv. ‘civilima’. Bilo je
teško procijeniti je li civil civil ili je civil osoba s neprijateljskim namjerama.”236
Osvrnuo se i na Handžar diviziju koju je opisao kao grupu od 19 avanturista
koji nisu bili u sastavu MUP-a, ali su poštovali naredbe policije. U ratu su
angažirane osobe koje su imale kriminalnu prošlost, pa i osobe koje su puštene
s odsluženja kazne kako bi se priključile pojedinoj postrojbi. Takav je slučaj
bio s Vukovima. Vekić je u svom iskazu konstatirao da mu se prigovaralo zbog
toga što su osobe koje su puštene iz zatvora naoružane i angažirane u obrani i
postavio pitanje “zar oni mogu biti diskriminirani kad se bore za RH?”.237
Svjedok Adam Garvanović govorio je da su u Vukovima većinom bili
zatvorenici te da su osnovani po političkoj, ne policijskoj liniji. Garvanović je
govorio i o drugim policijskim jedinicama na području Siska. Jedinicom iz Odre
zapovijedao je Mato Brajković i ona nema veze s Vukovima, a pripadnici te
jedinice provaljivali su uglavnom u stanove Srba i pripadnika JNA. Garvanović
tvrdi i da su pričuvne jedinice formirane uglavnom od ugostiteljskih djelatni-
ka238 koje je Brodarac poznavao, a svi su bili članovi “političke stranke”, dakle
HDZ-a.239 Pripadnik Vukova Slavko Lukačić kazao je da su Garbina svi slušali
235 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Ivan Vekić https://www.documenta.
hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str. 76.
236 Isto.
237 Isto.
238 Mato Brajković dolazi iz ugostiteljskog miljea. Njegov otac ostavio mu je gostionicu. O tome je
u svom iskazu govorila inspektorica Rozalija Šabalj Božić koja je bila na uviđaju u slučaju Vlade
Božića. Za Matu Brajkovića je kazala da je bio vrlo dobar i kulturan gostioničar.
239 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Adam Garvanović https://www.docu-
menta.hr/assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvjestaji-s-glavne-rasprave.pdf, str 40–1.

i da je on “od tzv. Robijaša stvorio respektabilnu vojsku”.240 Bez obzira na us-
postavljenu zapovjednu liniju kakvu je opisao Vekić, čini se logičnim zaklju-
čiti da je za Vukove vrijedila dvostruka zapovjedna linija, i ona koja je vodila
prema Đuri Brodarcu i ona koja je vodila prema Ivanu Bobetku. Josip Hajenić
je u Vukovima bio od studenog 1991. godine i preuzeo je zapovjedništvo nad
dijelom postrojbe, a tvrdi da je Garbin zapovjedi dobivao od Brodarca, ali ih je
znao dobivati i od Bobetka.241
Odvođenja, hvatanja, mučenja i smaknuća Srba u Sisku posljedica su
ekstremne situacije kakvu stvara rat, ali ona su u znatnoj mjeri provođena
organizirano i planski, a u tome ne treba zanemariti ni atmosferu koja je
postepeno, od proljeća 1990. do ljeta 1991. godine postala veoma zatrovana, šo-
vinistička na cijelom području Banije. Odvođenjima i smaknućima prethodile
su prijetnje i zastrašivanja, a što se ponajviše manifestiralo u miniraju kuća
i gospodarskih objekata, te otpuštanjima. Posljedica svega je znatno smanje-
nje broja Srba u Sisku – s više od 10.000 koliko ih je u gradu živjelo prije rata
njihov je broj pao na manje od četiri tisuće prema popisu stanovništva iz 2001.
godine.
Nije moguće u relativno kratkom vremenu smaknuti tako velik broj ljudi
bez organizacije, a postojanje plana, odnosno “lista” u Sisku 1991. spominjali
su mnogi, pa i na suđenju. Sve likvidacije nisu posljedica plana. Ubojstvo
petero članova obitelji Vila posljedica je hajke na tu obitelj nakon sukoba u
ugostiteljskom objektu u kojem je član te obitelji nožem ubo jednog čovjeka,
po nacionalnosti Hrvata. Srbe se iz Siska, ali kako se vidi iz iskaza sudionika
ne samo njih, odvodilo i hvatalo i iz koristoljublja. U svemu tome sudjelovale
su razne policijske formacije nastale 1991. godine za koje je upitno koliko su
bile uklopljene u policijski sustav, a koliko su bile formacije lokalnih poli-
cijskih dužnosnika i političkih moćnika. Reakcija policije, a potom i javnog
tužiteljstva na zločine bila je, blago rečeno, mlaka. U pravilu nije sezala dalje
od prijave protiv NN počinitelja. Element nekažnjivosti za počinjeni zločin,
pa i nakon što je sam državni vrh bio obaviješten o tome što se zbiva u Sisku,
sigurno je doprinio događajima u Sisku i njihovoj magnitudi. Međutim, danas
se može zaključiti da nije bilo realno očekivati da država istražuje i procesu-
240 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Slavko Lukačić https://www.docu-
241 Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji sa suđenja, iskaz Josip Hajenić https://www.docu-

ira zločine počinjene nad Srbima u Sisku 1991. godine (pa i 1992.). Pojedini
državni organi, primarno policijski, bili su počinitelji i organizatori počinjenih
zločina. U tom svjetlu, pa još i u kontekstu rata 1991. godine i međunacio-
nalne mržnje koja je bila usmjerena i prema Srbima koji su ostali u Republici
Hrvatskoj i koji su iskazali lojalnost i državi i vlasti, nerealno je očekivati da
će drugi državni organi, opet primarno policijski, pa potom javnotužiteljski,
istraživati zločine koje su počinili njihovi formalne kolege pri čemu su mnogi
od tih kolega strahovali. Nevoljkost države da istraži zločine počinjene u Sisku
dugo je trajala. Bez obzira na pojedine prethodne pokušaje, prva, i zasad jedina
sveobuhvatnija pravosudna akcija procesuiranja počinjenih ratnih zločina
nad Srbima u Sisku, započela je tek u ljeto 2011. godine kada su uhićeni Đuro
Brodarac, Vladimir Milanković i Drago Bošnjak. Optužnica protiv Milankovića
i Bošnjaka podnesena je u prosincu 2011. godine (Brodarac je u međuvremenu
umro u pritvoru). Dvije godine kasnije Milanković je prvostupanjskom presu-
dom osuđen na osam godina zatvora, a Bošnjak je oslobođen. Pravomoćnom
presudom Vrhovnog suda iz lipnja 2014. godine Milanković je osuđen na deset
godina zatvora, a Bošnjak je oslobođen.
Literatura
Izvori: institucija pobunjenih Srba u Republici

Hrvatskoj (1990. — 1991.), Hrvatski me-
Državni arhiv u Sisku, Sabirni centar Petri- morijalno-dokumentacijski centar Domo-
nja, Fond Srpska demokratska stranka vinskog rata, Hrvatski institut za povijest
– 681 – Općinski odbor Dvor – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i
– 691 – Općinski odbor Sisak Baranje, Zagreb — Slavonski Brod, 2007.
– 692 – Općinski odbor Petrinja
Documenta – Zločin u Sisku – Izvještaji
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. sa suđenja https://www.documenta.hr/
— 1995., Dokumenti, Oružana pobuna Srba assets/files/Sudjenja/sudjenja/SISAK-izvje-
u Hrvatskoj i agresija oružanih snaga SFRJ i staji-s-glavne-rasprave.pdf pristup ostvaren
srpskih paravojnih postrojbi na Republiku 5. ožujka 2020.
Hrvatsku (1990. — 1991.), Hrvatski memo-
rijalno-dokumentacijski centar Domovin- Osobna sjećanja, video arhiva, iskaz Stani-
skog rata, Zagreb, 2007. slave Gregurinčić Žilić, dostupno na http://
www.osobnasjecanja.hr/video-arhiva/sta-
Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. nislava-gregurincic-zilic/ pristup ostvaren
— 1995., Dokumenti, knjiga 2., Dokumenti 7. kolovoza 2020.

Osobna sjećanja, video arhiva, iskaz Jasenke www.centar-za-mir.hr/uploads/OPTUZNI-
Borojević, dostupno na http://www. CA_SISAK_skracena.pdf pristup ostvaren 20.
osobnasjecanja.hr/video-arhiva/stanisla- prosinca 2019.
va-gregurincic-zilic / pristup ostvaren 9.
kolovoza 2020. Županijski sud u Sisku, K-10/10, presuda
Ivici Miriću od 10. lipnja 2010.
Osobna sjećanja, video arhiva, iskaz Ivanke
Uzelac, dostupno na https://www.youtube. Knjige:
com/watch?v=zSOWkTDcG78&list=PL-
52D9F50CB346E0EC&index=12&t=0s&a- Barić, Nikica: Srpska pobuna u Hrvatskoj
pp=desktop i https://www.youtube.com/ 1990. — 1995., Golden marketing – Tehnič-
watch?v=Sa1EBsSCXxE&list=PL52D9F- ka knjiga, Zagreb, 2005.
50CB346E0EC&index=10 pristup ostvaren
9. kolovoza 2020. Bauman, Dragutin: Željezara Sisak u Domo-
vinskom ratu i poraću, Hrvatsko žrtvoslovno
Osobna sjećanja, video arhiva, iskaz Vjere društvo, Zagreb, 2018.
Solar, dostupno na https://www.youtube.
com/watch?v=L7YKUznFrJs&list=PL52D9F- Budimir, Božo: Rat i sloboda, Domovinski rat
50CB346E0EC&index=9 pristup ostvaren u Hrvatskoj, M-Print, Zagreb, 2008.
12. kolovoza 2020.
Gajdek, Đuro, Pokorny, Snježana: Sisački
Zapisnici o obdukciji i zapisnici o vanjskom žrtvoslov Domovinskog rata 1991. — 1995.,
pregledu (Vlado Božić, Miloš Brkić, Zoran Udruga roditelja poginulih branitelja Do-
Vranešević, Branko Oljača, Nikola Triv- movinskog rata Grada Siska, Sisak, 2016.
kanović, Željko Vila, Dušan Vila, Mlađo
Vila, Marko Vila, Evica Vila), fotokopije u Glavaš, Dušan: Naša Krajina, ratni dnevnik
posjedu autora 1990. — 1995. godine, Knjiga-komerc, Beo-
grad, 2005.
Popis stanovništva 1991. – Narodnosni
sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, INA u Domovinskom ratu, ur. Mijo Ivurek,
Republički zavod za statistiku, Zagreb, 1992. INA, Zagreb, 1997.
Rezolucija o zaštiti Ustavnog poretka Repu- Jović, Borisav: Poslednji dani SFRJ, izvodi
blike Hrvatske, Narodne novine, 8/1991 iz dnevnika, Kompanija Politika, Beograd,
1995.
Zakon o oprostu od krivičnog progona i
postupka za krivična djela počinjena u oru- Juzbašić, Živko: Srpsko pitanje i hrvatska
žanim sukobima i u ratu protiv Republike politika, svjedočanstva i dokumenti, Prometej,
Hrvatske, Narodne novine, 58/1992 Zagreb, 2009.
Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine, Knežević, Domagoj: Hrvatska demokratska

56/1990 zajednica od osnivanja do raskida s Jugoslavi-
jom, doktorski rad, Hrvatski studiji, Zagreb,
Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku, 2015.
broj K-DO-53/11 od 16. prosinca 2011. http://

Marijan Davor: Hrvatska 1989. — 1992. Ra- Novine i novinski članci:
đanje države, Hrvatski institut za povijest,
Zagreb, 2017. Jedinstvo, Sisak, 1990. — 1992.
Članci: Sisački tjednik, 1992.
Arbutina, Paulina: Dossier Sisak 1991., Ljeto- Naša riječ, glasilo JSDS, 1990. — 1991.
pis SKD Prosvjeta, Zagreb, 2019.
Hrvatska ljevica 7/2002, “Dossier: Zločini u
Knežević, Domagoj: Srpska demokratska Sisku – Ubijeni i nestali”
stranka od osnivanja do konstituiranja
prvoga višestranačkog Sabora, Časopis za Čija je Hrvatska, transkript razgovora
suvremenu povijest 1/2011 Tuđmana i Raškovića, Danas, 441, 31.srpnja
1990.
Knežević, Domagoj: Srpska demokratska
stranka od konstituiranja prvog višestra- Daskalović, Zoran: Predigra za diktaturu
načkog Sabora do početka srpska pobune u (intervju s Vjekoslavom Vidovićem), Feral
Hrvatskoj u kolovozu 1990., Radovi Zavoda Tribune, 498, 3. travnja 1995.
za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 60/2018
Didić, Marko: Mikelić me se boji kao crnog
Maljevac, Željko: Počeci višestranačja u vraga (intervju s Đurom Brodarcem), Pano-
Sisku i na Banovini (političke stranke u rama, 25. siječnja 1995.
Sisku i na Banovini uoči višestranačkih
izbora 1990.) u Republika Hrvatska i Domo- Dr. Franjo Tuđman o novom Ustavu: De-
vinski rat 1990. — 1995., Memoarsko gradivo, mokratski, narodni Ustav za sva vremena,
knjiga 4, Zapisi s Banovine 1990., 1991. i Slobodna Dalmacija, 14241, 26. 7. 1990.
1995., Hrvatsko memorijalno-dokumen-
tacijski centar Domovinskog rata, Zagreb, Frković, Josip: Licemjerne tlapnje, Večernji
2009. list, 17. svibnja 1991.
Raguž, Jakša: Napad na policijsku stanicu Gotal, Višnja: Dokumenti u kojima se Josip
Glina 26. lipnja 1991., u Zbornik Drage Brajković, Đuro Brodarac i Ivan Bobetko
Roksandića, FF Press, Zagreb, 2019. optužuju za masovne likvidacije Srba u
Sisku djelo su Stjepana Komarca – Jedan
Roksandić, Drago: Srbi u Hrvatskoj (1989 od njegovih svjedoka je Zlatko Dizdarević
— 1991): Između lojalnosti, neposlušnosti koji tvrdi da je bio pripadnik “Vukova” koji
i pobune, dostupno na http://www.ffzg. su u Jodnom lječilištu ubijali sisačke Srbe”,
unizg.hr/pov/zavod/triplex2/wp-content/ Nacional, 197, 25. kolovoz 1999.
uploads/2012/02/ROKSANDIC_2011_87-120.
pdf, str. 102, pristup ostvaren 25. rujna Grbić, Gordana: Protiv “mitinga”, barikada
2020. i oružja, Slobodna Dalmacija, 14271, 25.
kolovoza 1990.

Ivanović, Slobodan: Samo nemoj reći da si siječnja 2002., citirano prema Hrvatska
Hrvat, intervju s Đurom Brodarcem, Sport- ljevica 7/2002
ske novosti, 19. listopada 1991.
Riječ predsjednika Republike Hrvatske o
Lukić, Slavica: Muhamedova priča: Ljubicu aktualnoj političkoj situaciji: Scenarij za
Solar ubio je pripadnik Vukova iz snajpera tenkove, Slobodna Dalmacija, 14241, 26.
Steyr… znam njegovo ime, a zna ga i Đuro srpnja 1990.
Brodarac”, Jutarnji list, 4452, tjedni prilog
Magazin, 620, 27. studenoga 2010. S.S.: Vjera Solar vs. Vlada RH: Nagodba
na poticaj Strasbourga https://www.
Marić, Davor: Rašković: Ovo je ustanak tportal.hr/vijesti/clanak/vjera-solar-vs-vla-
bez oružja, Slobodna Dalmacija, 14241, 26. da-rh-nagodba-na-poticaj-strasbour-
srpnja 1990. ga-20150117 pristup ostvaren 22. kolovoza
2020.
Obad, Orlanda: Glavašev sudac Željko
Horvatović 1992. godine pustio ubojice i Šeks, Vladimir: O promjenama republič-
mučitelje civila, dostupno na https://www. kog Ustava – uvod u novi Ustav, Slobodna
jutarnji.hr/naslovnica/glavasev-sudac-zelj- Dalmacija, 14241, 26. srpnja 1990.
ko-horvatovic-1992.-godine-pustio-ubo-
jice-i-mucitelje-civila-3774459 pristup Vitez, Saša: Vampiri KOS-a su spremni,
ostvaren 28. rujna 2020. Slobodni tjednik, 29. lipnja 1991. (ime i
prezime autora je pseudonim)
Pavelić, Boris: Tuđman je znao detalje o
likvidacijama Srba u Sisku, Novi list, 29.
TIHOMIR PONOŠ
Sisak 1990 — 1991: war crimes against Serbs
The article describes war crimes committed against Serb civilians in Sisak
during the 1991 war. It describes the circumstances and events that turned the
multiethnic environment of Sisak into a place of death for more than a hun-
dred Serb civilians. It also describes the aggravation of the political situation
in Banija and Croatia in the period from the 1990 elections until the outbreak
of the war, and as part of that it analyzes in more detail the aggravation and
the policy of confrontation and separatism led by the SDS. It analyzes the role
of the state in the liquidation of Serbs, especially the police and police units
involved in the abduction and liquidation of Serbs, and the slowness and inef-
ficiency of the judiciary in prosecuting perpetrators.
KEYWORDS: Serbs, Sisak, war crimes, Wolves, killings, abduction

udk: 343.43(497.5 Crkveni Bok):355.31(=163.42)”1943/44” / PRIMLJENO: 16. srpnja 2020.
“Vaša pobjeda, naša osveta.”

Stradanje stanovništva
općine Crkveni Bok
1943. i 1944.
Milan Radanović
U radu su hronološki prikazani zločini 1. UOZ nad srpskim stanovništvom općine

Crkveni Bok tokom Drugog svjetskog rata s naglaskom na zločine iz 1944. budući
da je stradanje mještana tokom te godine ostalo u sjenci događaja i stradanja iz
1942. Stanovnici općine su nekoliko puta bili internirani u logor Jasenovac. Oko
hiljadu mještana, interniranih 13. oktobra 1942, ubrzo je pušteno iz logora. Na
osnovu novih izvora po prvi put možemo govoriti o približnom broju (oko 90) mje-
štana ubijenih 13. oktobra 1942. U nekoliko navrata tokom 1944. pripadnici 1. UOZ
upadali su u općinu, hvatali, ubijali ili internirali mještane. Najmasovnija ponovna
internacija dogodila se 22. avgusta 1944. kada je u selima ubijeno oko 30 te interni-
rano oko 220 mještana. Niko od interniranih nije preživio rat. U radu su obrađeni i
napadi snaga njemačkog okupatora na sela općine Crkveni Bok tokom 1943. i 1944,
kada je ubijeno preko 20 mještana. U radu su rekonstruirane struktura i aktivnosti
8. satnije 1. UOZ i ustaške milicije iz Puske, koje su najviše bile involvirane u zločine
nad mještanima općine Crkveni Bok tokom 1944. Važan dio rada odnosi se na
nastanak i djelovanje Samozaštitne brigade Banija, kolaboracionističke milicije
koja je djelovala u nekoliko srpskih mjesta na Baniji, uključujući i općinu Crkveni
Bok. Većina podataka navedenih u radu zasniva se na istraživanju i analizi dosad
nekorišćene arhivske građe. Istraživanje je otkrilo identitete nekoliko desetina dosad
neregistriranih žrtava logora Jasenovac.
KLJUČNE RIJEČI: Crkveni Bok, Jasenovac, Banija, Nezavisna Država Hrvatska,

ustaše, 1. ustaški obrambeni zdrug, Maks Luburić, ustaški zločini, Samozaštitna
brigada Banija, partizani
milan radanović “Vaša pobjeda, naša osveta.” 73

P ripadnici 1. ustaškog obrambenog zdruga (1. UOZ) iz Puske kod Jasenovca,
nepoznatog datuma u prvoj polovini septembra 1944. izvršili su prepad
preko Save i upali u tri srpska sela na desnoj, banijskoj obali rijeke. Uhvatili su
nekoliko desetina stanovnika općine Crkveni Bok koje su pobili. Istog dana
minirali su pravoslavne crkve u Crkvenom Boku i Strmenu. Prilikom minira-
nja crkve u Crkvenom Boku u nju su zatvorili osmoro mještana koje je ubila
eksplozija. Na ostacima zidova srušene crkve u Strmenu ispisali su poruku:
“Vaša pobjeda, naša osveta.” Riječ je o događaju koji se ne spominje u literaturi.
Odsustvo navoda o ovom događaju u zavičajnoj literaturi navodi na zaključak
da je događaj izblijedio u kolektivnoj memoriji. Rušenje pravoslavnih crkava u
tome razdoblju bila je rijetkost budući da je plansko rušenje pravoslavnih crka-
va diljem Nezavisne Države Hrvatske (NDH) okončano do sredine 1942. Nakon
toga primjeri namjernog uništavanja pravoslavnih crkava na područjima pod
kontrolom ustaša znatno su rjeđi nego do sredine 1942.
Prvi ustaški obrambeni zdrug bila je najekstremnija ustaška oružana
skupina, koja je od svih ustaških vojnih jedinica najintenzivnije participirala
u genocidu nad Srbima u NDH. Zdrug je držao pod oružanom kontrolom pod-
ručje Jasenovca, odnosno centralno mjesto genocida nad Srbima, Jevrejima i
Romima u NDH. Ta vojno-policijska formacija je ujedno odgovorna i za najveći
broj zločina nad stanovništvom regije u kojoj se nalaze naselja općine Crkveni
Bok. Blizina Jasenovca bila je kobna po stanovništvo općine.
Zločini koji su opisani i analizirani u ovom članku najvećim dijelom
dogodili su se u vrijeme kada je ustašama bilo jasno da gube rat, o čemu svje-
doči i poruka na zidovima strmenske crkve. O tome da su pripadnici 1. UOZ
svjesno, u uslovima neminovnog poraza, sve do kraja rata kontinuirano činili
zločine nad zatočenicima u logoru Jasenovac i stanovnicima okolnih naselja
svjedoči obiman korpus izvora.1 Možda najbolju ilustraciju svijesti o neminov-
1 Vidjeti, na primjer, spiskove od nekoliko stotina stanovnika kotara Novska (Srba, Hrvata i
drugih) koji su od jeseni 1944. do proljeća 1945. internirani i ubijeni u logoru Jasenovac: Alojz
Buljan, Franjo Horvat, Prešućivane žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg
kotara/općine Novska, 3. dopunjeno i ispravljeno izdanje, Novska, 2011. O zločinima u logoru
Jasenovac tokom 1945, naročito tokom posljednjih dana postojanja logora, vidjeti: Dejan Motl,
Đorđe Mihovilović, Zaboravljeni: Knjiga o posljednjim jasenovačkim logorašima, Jasenovac –

nosti vojnog poraza i istrajne odanosti politici istrebljenja predstavljaju riječi
pukovnika Marka Pavlovića, zapovjednika 1. UOZ, upućene logorašima krajem
septembra 1944, koje je upamtio preživjeli logoraš Đorđe Miliša: “Znajte, kad
bude Staljin došao pred prvi logorski zid, mi imamo još uvijek vremena da vas
povješamo. I mi ćemo visiti, ali vi to nećete vidjeti.”2 Bilo je to vrijeme prodora
Crvene armije prema Balkanu, što ustaše nije moglo ostaviti ravnodušnim,
pogotovo uslijed saznanja o partizanskim uspjesima u Bosanskoj krajini i Sla-
voniji septembra 1944.3 Partizani kao ogorčeni protivnici ustaša ne samo što
nisu bili vojno poraženi u dotadašnjem toku rata već su kontinuirano snažili
da bi uoči prodora Crvene armije na Balkan bilježili sve veće uspjehe širom
Jugoslavije.
Napad 1. UOZ na Strmen i Crkveni Bok izvršen septembra 1944. nije bio
jedini napad “jasenovačkih ustaša” na sela općine Crkveni Bok niti jedino
masovno stradanje lokalnih stanovnika. Stanovnici općine masovno su stra-
dali 13. i 14. oktobra 1942. prilikom upada zdruga i tokom internacije u logor
Jasenovac kada su ustaše ubili stotinjak mještana. Dijelovi zdruga su tokom
1944. nekoliko puta upadali u sela općine radi pljačke i ubijanja mještana.
Najmasovnije stradanje mještana vezuje se za 22. avgust 1944. kada su dijelovi
1. UOZ, napose 8. satnija i Brzi sklop, zajedno s pripadnicima ustaške milicije
iz Puske izvršili napad na bočanska sela te ubili oko 30 i internirali oko 220
mještana. Za razliku od događaja iz oktobra 1942, koji su obrađeni u istorio-
grafiji zahvaljujući nekoliko objavljenih primarnih izvora, zločini 1. UOZ nad
stanovništvom općine tokom 1944. spominjani su isključivo u zavičajnoj lite-
raturi bez oslanjanja na arhivske izvore. To je uslovilo da ovi događaji ostanu
van hronološkog okvira i specifičnog lokalnog konteksta, čiju rekonstrukciju
nam omogućavaju dosad nekorišćeni i prilično obimni arhivski izvori.
Poruka koja je ispisana na zidinama crkve u Strmenu, dakako, bila je
upućena partizanima. Ovakva napomena bila bi potpuno izlišna kada bismo
zanemarili jednu slabo poznatu činjenicu: Strmen je od oktobra 1943. do
avgusta 1944. bio jedno od tri najvažnija uporišta četničke milicije na Baniji.
Četnici u Strmenu, poput četnika u drugim dijelovima Banije, bili su aktivni
Zagreb, 2015; Ivo Goldstein, Jasenovac, Zagreb – Jasenovac, 2018, str. 723–742.
2 Đorđe Miliša, U mučilištu-paklu Jasenovac, Zagreb, 1945, str. 239.
3 Tokom septembra 1944. snage 5. korpusa NOVJ zauzele su Prijedor, Ljubiju, Sanski Most i
Ključ te izvršile dotad najozbiljniji napad na Banja Luku, zauzevši skoro cijeli grad. Tokom
istog mjeseca snage 6. korpusa NOVJ zauzele su Požegu, Pakrac, Lipik, Daruvar i Slatinu.

partizanski protivnici te saradnici njemačkog okupatora i Oružanih snaga
NDH. Međutim, to nije zaštitilo četnike i članove njihovih porodica u Strme-
nu i obližnjoj Živaji od ustaša, niti je njihova aktivna saradnja u borbi protiv
Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) bila garancija slobode, imovi-
ne i života na području od interesa 1. UOZ.
Općina Crkveni Bok pripadala je kotaru Hrvatska Kostajnica. Kostajnički
kotar je obuhvatao istočni dio banijskog pobrđa, zatim područje Banijskog Tro-
kuta (prostor u trokutu Hrvatska Kostajnica — Hrvatska Dubica — Sunja) te
područje Sunjskog polja u istočnom dijelu Banije, prema Savi. Općina Crkveni
Bok smještena je u sjeveroistočnom dijelu Sunjskog polja, uz desnu obalu
Save. Kostajnički kotar je administrativno bio podijeljen na sedam općina sa
sjedištima u Hrvatskoj Kostajnici, Mečenčanima, Majuru, Hrvatskoj Dubici,
Crkvenom Boku, Stazi i Bobovcu.
Općina Crkveni Bok sastojala se od tri seoska naselja: Strmen, Crkveni
Bok i Ivanjski Bok. Strmen je najvećim dijelom bio nastanjen srpskim sta-
novništvom, dok su ostala dva sela isključivo bila nastanjena Srbima. Prema
državnom popisu stanovništva iz 1921, općina je imala 2.959 stanovnika, od
čega 2.799 pravoslavnih, 158 rimokatolika, jednog grkokatolika i jednog sta-
novnika jevrejske vjeroispovijesti. Prema popisu sprovedenom 1931. općina
je imala 2.725 stanovnika od čega 2.652 pravoslavnih, 72 rimokatolika i jednu
osobu nenaznačene vjeroispovijesti.4 Postoje različiti podaci o broju stanov-
nika općine tokom 1941 — 1942. Prema podacima Župskog redarstva Velike
župe Gora, od 27. oktobra 1941, općina je tada imala oko 3.200 stanovnika.
Prema podacima Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja iz jeseni 1941, općina je
imala oko 3.300 stanovnika. Prema podacima Velike župe Gora od 14. oktobra
1942. općina je imala oko 2.500 stanovnika. Župnik Augustin Kralj u pismu
poglavniku Paveliću od 25. oktobra 1942. naveo je da je prije internacije u
općini živjelo oko 2.500 stanovnika te da je još oko 300 mladića iz sela bilo
u redovima Oružanih snaga NDH.5 Riječ je o mladićima srpske nacionalnosti
koji su tokom 1942. bili mobilisani u Domobransku radnu postrojbu. Posljed-
4 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. god., Sarajevo, 1932, str. 266; Defini-
tivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931, II, Beograd, 1938, str. 88.
5 Hrvatski državni arhiv (HDA), 223, Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne države Hrvat-
ske (MUP NDH), k. 35, Izvještaj Župskog redarstva Velike župe Gora Ministarstvu unutarnjih
poslova (Ravnateljstvu za javni red i sigurnost), Petrinja, 27. 10. 1941; Antun Miletić, Koncen-
tracioni logor Jasenovac 1941 – 1945, Dokumenti, Knjiga II, Beograd – Jasenovac, 1986, dok. 202,

nji numerički podatak, da je općina 1942. imala oko 2.800 stanovnika, čini se
najrealnijim, pogotovo ako uzmemo u obzir činjenicu da je u popisu iz 1931.
zabilježen pad stanovnika u odnosu na prethodni popis iz 1921. Izvori ne uka-
zuju na to da je nekoliko stotina stanovnika općine napustilo svoje domove
od jeseni 1941. do jeseni 1942, čime bi se mogla opravdati razlika od nekoliko
stotina (između 2.800 i 3.500). Iseljavanja jest bilo, ali ne u tolikom broju.
Prošlost tri bočanska sela umnogome je bila uslovljena njihovim geograf-
skim položajem. Ova uslovljenost naročito je došla do izražaja tokom Drugog
svjetskog rata. Strmen, Crkveni i Ivanjski Bok uvijek su bila vrlo izolirana na-
selja na istoku Banije, jedina srpska sela na Baniji smještena na Savi, udaljena
od gradova. Ona su komunikacijski sve do prije nekoliko decenija bila upućena
prije svega na hrvatska sela na lijevoj obali Save u kotaru Novska, koja su
jednako kao i bočanska sela bila izolirana i odvojena šumskim i močvarnim
prostranstvom ne samo od kotarskog središta već i od političkih i ekonomskih
centara. Vezanost za rijeku Savu, mogućnost plovne komunikacije, plodna
zemlja, veliki ravničarski pašnjaci koji su omogućavali ekstenzivno stočarstvo,
razvijenija materijalna kultura, izdvajali su sela crkvenobočke općine u odno-
su na sva druga naselja na Baniji, naročito u odnosu na srpska sela u brdskom
dijelu Banije. Iako izolirana, sela općine Crkveni Bok bila su napredne agrarne
zajednice u odnosu na ostatak Banije. Štaviše, sela crkvenobočke općine sma-
trana su za najbogatija sela na Baniji.6
Krajem ljeta 1941. u nedalekom Krapju osnovan je logor Jasenovac I, prvi
logor u sistemu logora koji se vezuju za naziv ove posavske varošice. Potkraj
jeseni 1941. neposredno pokraj mjesta Jasenovac osnovan je logor Jasenovac
III, najdugovječniji i najstrašniji logor ustaške države. Srce tame NDH. Od tada
str. 500–503: Izvještaj Velike župe Gora Ministarstvu unutarnjih poslova (tajničtvu ministra),
Petrinja, 14. 10. 1942; Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941 – 1945, Knjiga IV,
Jagodina, 2007, dok. 51, str. 142: Pismo župnika Augustina Kralja poglavniku Anti Paveliću,
25. 10. 1942; Filip Škiljan, “Vjerski prijelazi s pravoslavne na rimokatoličku i grkokatoličku
vjeroispovijest (prekrštavanja) na području Zagrebačke nadbiskupije između 1941. i 1945.”,
Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Zbornik radova (ur. Milan Radanović),
Zagreb, 2019, str. 142. Škiljan navodi podatke Ministarstva pravosuđa i bogoštovlja o 700
stanovnika Ivanjskog Boka, 1.400 stanovnika Strmena i 1.200 stanovnika Crkvenog Boka koji
su oktobra 1941. pod pritiskom prihvatili rimokatoličku vjeroispovijest.
6 Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941 – 1945, Dokumenti, Knjiga II, Beograd –
Jasenovac, 1986, dok. 202, str. 500–503: Izvještaj Velike župe Gora Ministarstvu unutarnjih
poslova, Petrinja, 14. 10. 1942.

pa do kraja rata iskustvo stanovnika općine Crkveni Bok bilo je uslovljeno
činjenicom da je obližnja varošica Jasenovac postala središte najekstremnije
ustaške grupacije i mjesto najmasovnije internacije i likvidacije civila na tlu
NDH. Napadi “jasenovačkog zdruga” na bočanska sela rezultirali su dotad
neviđenim i nezamislivim nasiljem na lokalnom području. Kako bi što uspješ-
nije sproveli namjeru eliminacije srpskog stanovništva na širem području
Posavine između Siska i Bosanske Gradiške, “jasenovačke ustaše” su pokušali
i umnogome uspjeli apsolutizirati nacionalnu diferencijaciju među lokalnim
stanovništvom. To je dovelo do pojave involviranosti susjeda u zločine nad
susjedima, uprkos činjenici da su Hrvati i Srbi ondje živjeli kao dobri susjedi
od naseljavanja toga područja krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Uspješna
mobilizacija dijela hrvatskog stanovništva u pomaganju eliminacije lokalnog
srpskog stanovništva koje je sproveo 1. UOZ, takođe je predmet ovog članka.
Iskustvo stanovništva općine Crkveni Bok obilježio je i svojevrsni
srpsko-srpski sukob između partizana i lokalne kolaboracionističke milicije
(Samozaštitna brigada Banija), što prošlost naselja općine Crkveni Bok čini
kompleksnijom i težom za istraživanje i analizu u odnosu na ostala srpska
naselja na Baniji. Zbog toga je dodatna pažnja u članku posvećena nastanku i
djelovanju Samozaštitne brigade Banija, jedne vrlo specifične ratne pojave na
Baniji.
Sela općine Crkveni Bok kao jedina srpska sela na Baniji smještena uz
Savu, nalazila su se na jedinom mogućem pravcu komunikacije između banij-
skih i slavonskih partizana. Tu komunikaciju nije bilo moguće uspostaviti pre-
ko hrvatskih sela koja su smještena nizvodno uz Savu (Višnjica, Uštica) zbog
toga što su smještena isuviše blizu Jasenovca i zato što u njima nije bilo orga-
nizovanih partizanskih simpatizera. Niti ju je bilo moguće uspostaviti preko
hrvatskih sela na Baniji smještenih uzvodno uz Savu (Bobovac, Bistrač) jer u
njima takođe nije bilo organizovanih simpatizera.7 Komunikaciju nije bilo mo-
guće uspostaviti ni u nenaseljenom močvarnom području između Ivanjskog
Boka i Višnjice zbog činjenice da su u hrvatskim selima na lijevoj obali Save
7 U Bobovcu su ustaše u ljeto 1942. uhapsili i internirali šestoricu komunista. Nakon toga u selu
nije postojala propartizanska organizacija. Pojedini seljani koji su djelovali u ilegalnim uslovi-
ma, nisu mogli biti od veće koristi partizanima jer im je strah od odmazde sputavao ozbiljnije
aktivnosti. Ipak, nemali broj mještana 1944. primio je izbjeglice iz općine Crkveni Bok čime
su iskazali solidarnost s progonjenim Srbima. (Savo Skrobo, Ratni događaji i sjećanja: Općina
Crkveni Bok u NOB-u 1941. – 1945., Zagreb 2012, str. 225–226.)

(Drenov Bok, Krapje, Puska) postojale posade 1. UOZ i lokalne ustaške milicije.
Osim toga, bez prevoznih sredstava, koja su se mogla dobaviti samo u naselje-
nim mjestima, nije bilo moguće prijeći veliku rijeku. Zbog naslona bočanskih
sela na hrvatsko selo Lonju, u kome je postojao propartizanski seoski odbor, te
zbog činjenice da je Lonja šumskim stazama bila povezana s hrvatskim selom
Kraljeva Velika, u kome je takođe djelovao ilegalni i vrlo aktivni propartizan-
ski odbor, pravac komunikacije između banijskih i slavonskih partizana bio je
moguć jedino preko bočanskih sela.
Ustaše su bili svjesni ovih činjenica. Zbog toga su se u više navrata odlučili
na brutalnu odmazdu nad stanovnicima općine. Međutim, lokalni stanovnici
ne bi masovno bili ubijani i internirani u tolikoj mjeri, pogotovo ne cijele po-
rodice, naročito ne žene i djeca u tolikom broju, da nisu bili Srbi. U tom smislu
stradanje stanovništva općine Crkveni Bok predstavlja tipičan primjer ustaške
politike prema Srbima u NDH. Blizina Jasenovca i udaljenost partizanske
teritorije uslovili su intenzivnije stradanje mještana i veći stupanj uništenja
naselja. Iako je i u Lonji i Kraljevoj Velikoj dolazilo do ubistava i interniranja
mještana, to se nikad nije odnosilo na cjelokupno stanovništvo, a vrlo rijetko
na cijele porodice. Glavni razlog brutalnosti i nepomirljivosti ustaša prema
stanovnicima općine Crkveni Bok bio je vezan za njihovo etničko porije-
klo. Ubijani su bez milosti, a njihova sela su “sravnjena sa zemljom”, kako
u jednom dokumentu kaže Vjekoslav Maks Luburić, prvenstveno zbog toga
što su u njima živjeli Srbi. Nema sumnje da je odluku o eliminaciji lokalnog
stanovništva i uništenju tri sela dodatno učvrstila dobro poznata činjenica
da mještani pomažu partizane. Da je etničko porijeklo igralo glavnu ulogu
u interniranju i ubijanju stanovnika bočanskih sela u ljeto 1944. svjedoče i
primjeri interniranja preostalih Srba iz Novske i Bročica sredinom septembra
1944, koji su pohvatani i ubijeni u Jasenovcu od strane pripadnika 1. UOZ, iako
nisu pomagali partizanima.
U jesen 1944. u Strmenu, Crkvenom i Ivanjskom Boku nijedna zgrada,
pogotovo nijedna kuća, nije ostala nespaljena. Sela su bukvalno “sravnjena
sa zemljom”, pogotovo jer je znatan dio kuća bio izgrađen od drveta, poput
većine kuća u tom dijelu Posavine, po čemu su sela između Siska i Jasenovca
i danas prepoznatljiva. Takvu razinu uništenja naselja teško je naći u drugim
dijelovima Banije.

Akcija Crkveni Bok 13. oktobra 1942.
Iskustvo stanovništva općine Crkveni Bok tokom prvih mjeseci postojanja

NDH bilo je obilježeno etnički motivisanim terorom ustaških vlasti nad
pojedinim mještanima. U tome razdoblju uhapšeno je i mučeno dvadesetak
mještana, dok su dvojica ubijena. Zbog straha od represalija svi Srbi iz sva tri
sela početkom jeseni 1941. prihvatili su rimokatoličku vjeroispovijest.8
Mještani Strmena, Crkvenog i Ivanjskog Boka tokom većeg dijela 1942. živjeli
su mirnije nego prethodne godine – sve do 13. oktobra 1942. Od proljeća 1942.
kada su internirani srpski stanovnici općine Jasenovac, odnosno od ljeta 1942.
kada su internirani stanovnici srpskih sela u sjevernom dijelu kotara Bosanska
Dubica, sela crkvenobočke općine bila su najbliža srpska naselja jasenovač-
kom logoru. Ta činjenica bila je presudna kada je riječ o donošenju odluke o
interniranju stanovnika općine Crkveni Bok. Važan motiv u donošenju odluke
za napad na sela općine bila je ideja pljačke mještana. Međutim, pogrešno bi
bilo zaključiti da su mještani internirani zbog toga da bi ustaše na miru opljač-
kali njihove domove. Sela su mogla biti opljačkana i bez internacije njihovih
stanovnika budući da po napadače nije prijetila opasnost pružanja otpora
mještana.
Pripadnici UOZ iz Jasenovca, na čelu s oficirom Ustaške obrane Ljubom
Milošem, 13. oktobra 1944. izvršili su oružani napad na sva tri sela, iako u
njima nije bilo naoružanih mještana ili neke partizanske jedinice. Nekoliko
izvora NDH jasno ukazuje da je u selima uoči napada “vladao potpuni red i mir”
te da mještani nisu održavali veze s partizanima niti je partizanska propagan-
da među njima imala uspjeha.9 Potom je više desetina mještana masakrirano
8 Arhiv Srbije (AS), G-2, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, k. 11, 122/1943, Zapisnik od 18.
5. 1943. sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Mile Požara iz
Strmena; HDA, 1561, Služba državne sigurnosti Republičkog sekretarijata unutrašnjih poslova
Socijalističke Republike Hrvatske (SDS RSUP SRH), 013.2.95., Prijepisi zapisnika o saslušanju
Srba iz Hrvatske koji su za vrijeme NDH preselili na teritorij Nedićeve Srbije: Zapisnik od 21. 2.
1944. sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Petra Turajlića iz
Crkvenog Boka.
9 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, У раљама геноцида: Страдања становништва
Стрмена, Црквеног Бока и Ивањског Бока у XX вијеку, Београд, 2012, стр. 78. (Autori se po-
zivaju na izvještaj oružničke postaje iz Crkvenog Boka od 15. 10. 1942. u kome se navodi da je
u selima općine prije napada UOZ “vladao potpuni red i mir”.) Antun Miletić, Koncentracioni

u selima, a nešto manji broj je pobijen prilikom sprovođenja u logor Jasenovac.
Bijegom u šume i njive preko polovine mještana uspjelo je izbjeći hvatanje.
Ubrzo nakon internacije žene su sprovedene u logor Stara Gradiška, a djeca
u logor Sisak, što je tokom 1942. bio uobičajen postupak sa srpskim ženama i
djecom koja su najprije internirana u jasenovački logor.
Događaj koji se zbio u selima općine Crkveni Bok 13 — 14. oktobra 1942.
u istoriografiji je poznat pod nazivom Akcija Crkveni Bok. Stradanje mještana
tokom i nakon Akcije dobro je dokumentovano u izvorima. Većina najvažni-
jih izvora o ovom događaju objavljena je u referentnim publikacijama, što je
omogućilo njegovu solidnu rekonstrukciju u literaturi.10 Stanovnici okolnih
hrvatskih sela Bobovac, Lonja i Puska, prema tvrdnjama Augustina Kralja,
župnika novouspostavljene rimokatoličke župe u Crkvenom Boku, učestvova-
li su u pljački imovine interniranih mještana crkvenobočkih sela.11 Pripadnici
UOZ toga dana i sutradan počinili su brutalne zločine u sva tri sela. Zahvalju-
jući okolnosti da je masakriranje i interniranje mještana ovih sela zaintereso-
valo predstavnike njemačke vojske u Zagrebu, zbog činjenice da su tri bogata
sela imala obavezu snabdijevanja namirnicama njemačke vojske, raspolažemo
s važnom potvrdom ekstremnog nasilja UOZ tokom Akcije Crkveni Bok. Riječ
je o svjedočenju Edmunda Gleise von Horstenaua, njemačkog opunomoćenog
generala u Zagrebu.
General Glaise von Horstenau je u svojim ratnim uspomenama naveo
sjećanje na boravak u Crkvenom Boku neposredno nakon što su se iz njega
povukli pripadnici jasenovačkog zdruga. Njegov zapis je u važnim detaljima
kompatibilan sa svjedočenjima preživjelih mještana.
U ovo nesretno mjesto nagrnulo je u dva navrata oko 500
propalica od 15 do 20 godina pod vodstvom dvojice ustaš-
kih natporučnika, sve su ubijali, silovali su žene i mučili
logor Jasenovac 1941 – 1945, Knjiga IV, Jagodina, 2007, dok. 51, str. 142: Pismo župnika Augusti-
na Kralja poglavniku Anti Paveliću, 25. 10. 1942. (Župnik Kralj u pismu poglavniku Paveliću
navodi da mještani nisu imali kontakte s partizanima.)
10 Filip Škiljan, “Akcija Crkveni Bok”, Radovi – Zavod za hrvatsku povijest, 37, Zagreb, 2005, str.
325–341; Ана Пожар, “Страдање мјештана села Стрмена, Црквеног и Ивањског Бока
од усташа у тзв. НДХ”, Јасеновац. Зборник радова Четврте међународне конференције о
Јасеновцу, Бања Лука – Доња Градина, 30 – 31. мај 2007, (ур. Здравко Антонић), Бања
Лука, 2007, стр. 356–363; Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 77–97.
11 Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941 – 1945, Knjiga IV, Jagodina, 2007, dok. 51,
str. 142: Pismo župnika Augustina Kralja poglavniku Anti Paveliću, 25. 10. 1942.

ih do smrti, ubijali djecu. Vidio sam u Savi leš žene kojoj
su izvađene oči, a u spolni organ ugurano drvo. Toj jadnici
bilo je najviše 20 godina kad je pala u ruke tim čudovištima.
Negdje u nekom kutu svinje su jele leš čovjeka koji još nije
bio zakopan.12
Petar Turajlić iz Crkvenog Boka bio je jedan od onih koji su uspjeli pobjeći iz
kolone uhapšenih mještana na putu za Jasenovac.
U Crkvenom Boku za vreme samog hvatanja stanovništva
ubijeno je oko 60 osoba. Sve žrtve video sam svojim oči-
ma. Jedno dete, sin Đure Radovanovića, staro mesec dana,
zaklano je nožem u kolevci u samoj kući... Stoja Ivančević,
devojka stara 26 godina, ubijena je na taj način što je u njene
polne organe stavljen jedan drveni kolac pa onda udarano
po njemu sve dok on nije prošao kroz celo telo devojke, sve
do prsiju, razderavši pri tome sve unutrašnje organe. Sam
kolac, koji je bio dug oko dva metra, virio je jednim delom,
otprilike polovinom, iz devojčina tela, dok je drugim delom
bio u njoj samoj... Anu Zlokapu našli smo potpuno unakaže-
nu, njoj su bili odsečeni nos, uši i dojke. Boško Rak i njegova
žena Ana bili su zaklani.
Bračni par Rak ubijen je odsjecanjem glava žrtava sjekirom na panju, kako
navodi svjedok. Ovo su samo neki primjeri patološke brutalnosti pripadnika
formacije pod kontrolom Maksa Luburića nad stanovnicima Crkvenog Boka
i dva susjedna sela, o kojima je kao očevidac svjedočio Petar Turajlić. Ostali
primjeri koje navodi svjedok podjednako su stravični.13
Sprovođenje Akcije Crkveni Bok bio je jedan od najvažnijih razloga
za privremeno udaljavanje Maksa Luburića s pozicija neograničene moći
u sistemu ustaških logora. Luburić je od kraja 1942. do jeseni 1943, tokom
razdoblja kada nije mogao legalno djelovati, nastavio kontrolisati rad službe
koja je bila zadužena za ustaške logore, iako formalno više nije bio zapovjed-
12 Edmund Gleise von Horstenau, Zapisi iz NDH, Zagreb, 2013, str. 164.
13 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 013.2.95., Zapisnik od 21. 2. 1944. sastavljen u Komesarijatu za
izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Petra Turajlića iz Crkvenog Boka. (U izvoru je
korišćena ekavica, iako je svjedok bio ijekavac, što je bila standardna praksa Komesarijata za
izbeglice i preseljenike kada je riječ o zapisivanju izjava izbjeglica iz NDH.)

nik Ustaške obrane.14 Isto tako, zločin nad stanovnicima Crkvenog Boka bio
je jedan od najvažnijih povoda za privremeno onemogućavanje jasenovačkog
zdruga u činjenju sličnih zločina, uključujući masovne likvidacije i internacije
stanovnika srpskih sela na područjima koja gravitiraju ka Jasenovcu i Staroj
Gradiški – sve do jeseni 1943, odnosno do povratka Luburića. Dakle, svojevr-
sna deeskalacija zločina 1. UOZ na širem području oko ustaških logora bila je
direktna posljedica Akcije Crkveni Bok. Deeskalacija je podrazumijevala i sma-
njivanje intenziteta i masovnosti zločina u logorima pod kontrolom Ustaške
obrane. Masovne likvidacije nisu prestale u logorima tokom ovog razdoblja,
ali su znatno smanjene, iako ne odmah nakon Luburićevog udaljavanja već od
početka 1943.
Jasenovačke ustaše su 13. i 14. oktobra 1942. u crkvenobočkim selima, kao
i na putu od Lonje prema Jasenovcu, ubili preko 90 mještana Strmena, Crkve-
nog i Ivanjskog Boka, a ostatak uhapšenika internirali su u logore.15 Većina
smrtno stradalih ubijena je u selima. Internirci su pušteni iz logora nakon 12
dana, zahvaljujući intervenciji njemačkih vojnih predstavnika u Zagrebu. U
logoru Jasenovac zadržano je osam interniraca prokomunističke orijentacije, a
ostali su pušteni kućama.16 Dvanaestoro djece umrlo je nedugo nakon pušta-
nja iz logora u Sisku. Mještani su bili uvjereni da su ta djeca namjerno otrova-
na u sisačkom dječjem logoru.17 Riječ je uglavnom o vrlo maloj djeci. Iako nije
moguće dokazati da su ova djeca namjerno trovana, nema sumnje da su umrla
od posljedica katastrofalnih uslova boravka u logorima kroz koje su prošla.
Broj stradalih tokom i nakon Akcije Crkveni Bok nikad nije bio poimenično
14 Ivo Goldstein, n. d., str. 389, 596–598.

15 Mještanin Strmena Mile Požar u svjedočenju zabilježenom osam mjeseci nakon zločina
navodi da su ustaše ubile oko stotinu stanovnika Strmena, Crkvenog i Ivanjskog Boka 13–14.
10. 1942. (AS, G-2, Komesarijat za izbeglice i preseljenike, k. 11, 122/1943, Zapisnik od 18. 5.
1943. sastavljen u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Mile Požara iz
Strmena.)
16 Od osmorice interniraca koji su zadržani u logoru šestorica su bila iz Crkvenog Boka, a dvojica
iz Ivanjskog Boka. Naredne, 1943. godine, sa radova iz logorske ekonomije u Jablancu, po-
bjegla su četvorica od osmorice interniraca: obojica iz Ivanjskog Boka (Mile Rađenović, Pero
Kuruzović) i dvojica iz Crkvenog Boka (Stojan Peulić, Božo Radovanović). Oni su se uspjeli
domoći svojih kuća. (Savo Skrobo, n. d., str. 56.) Mile Rađenović je poginuo prilikom bom-
bardovanja Ivanjskog Boka, 6. 2. 1944: HDA, 306, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina
okupatora i njihovih pomagača (ZKRZ), k. 476, Zh 37847, Kotarska komisija za utvrđivanje
zločina okupatora i njihovih pomagača (KKRZ) Sunja: Spisak žrtava (oštećenika), [1946.])
17 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 90–91.

utvrđen. Zahvaljujući jednom dosad nepoznatom dokumentu Općinskog
poglavarstva Crkveni Bok, nastalog 24. januara 1943, moguće je potvrditi
ili dopuniti neke navode preživjelih mještana, kada je riječ o broju žrtava, te
preciznije utvrditi strukturu žrtava.18
Prema tome dokumentu, od 13. oktobra 1942. do 24. januara 1943. smrtno
su stradala 102 stanovnika općine. Iako to nije eksplicitno naznačeno, nema
sumnje da se navedeni broj odnosi na lica koja su umrla nasilnom smrću ili
od posljedica nasilja i terora, odnosno da su sve navedene smrti bile poslje-
dica napada Luburićevog zdruga na tri sela i/ili internacije mještana. Među
poimenično navedenim žrtvama, 46 su bili stanovnici Crkvenog Boka, 38
Strmena i 17 Ivanjskog Boka. Od 102 imena žrtava čak 40 ne navode se u dva
objavljena spiska mještana koji su izgubili život prilikom i neposredno poslije
Akcije Crkveni Bok. Od 40 dosad nepoznatih imena žrtava, 28 su bili stanov-
nici Crkvenog Boka, šest Ivanjskog Boka i šest Strmena.19 Diskutabilno je da
li imena ovih 40 žrtava treba uvrstiti u spisak žrtava logora Jasenovac. Neke
od njih vjerovatno jesu ubijene na putu za logor ili u logoru, na osnovu čega
nema sumnje da je riječ o žrtvama jasenovačkog logora, dok su ostale likvidi-
rane u selima od strane jasenovačkih ustaša, što ostavlja prostor za određenu
dilemu kada je riječ o tome da li njihova imena treba uvrstiti u spisak žrtava
18 Arhiv Srba Hrvatske (ASH), neregistrirana građa, Obćina Crkveni Bok, br. 151/1943, Imenik
umrlih i poginulih žitelja od 13. 10. 1942. do 24. 1. 1943, Crkveni Bok, 24. 1. 1943.
Ovaj prvorazredni izvor dosad nije bio poznat u istoriografiji. Riječ je o rukom pisanom
dokumentu koji sadrži tablicu s 102 imena žrtava. Dokument je potpisao načelnik Općinskog
poglavarstva Crkveni Bok Đuko Radovanović i ovjeren je pečatom poglavarstva. Nije poznato
da li je dokument nastao za internu upotrebu ili je bio namijenjen nekom višem organu vlasti.
19 Zbog ograničenosti prostora navodim samo imena žrtava koja dosad nisu navođena u dva
objavljena spiska žrtava. Crkveni Bok: Milica Ivančević (1919), Jela Mazalica (1942), Jela Kolar
(1942), Ana Vukmir (1942), Jovica Peulić, Joka Kukavica, Stevo Dragosavljević, Mara Dra-
gosavljević, Soka Beč, Jovan Đuričić, Milja Katalina, Petar Katalina, Janko Maslovara, Draga
Kukavica, Adam Pralica, Ana Ivančević, Stojan Marić, Dragan Todorović, Sofija Toljaga, Ana
Čakširaš, Stojan Čakširaš, Jela Sekulić, Mihailo Đuričić, Ružica Đuričić, Đuka Zlokapa, Mile
Dragosavljević, Sava Dragosavljević; Ivanjski Bok: Đuro Rađenović, Milica Rajšić, Jula Baltić,
Mile Skrobo, Veselin Zlokapa, Ruža Balaban; Strmen: Antonija Kovačević, Petar Arbutina,
Marija Radovanović (1860), Inđa Rakić (1852), Ljubica Vila (1941); Ana Maljak (1874). (ASH,
neregistrirana građa, Obćina Crkveni Bok, br. 151/1943, Imenik umrlih i poginulih žitelja od
13. 10. 1942. do 24. 1. 1943, Crkveni Bok, 24. 1. 1943.) U spisku se navode četiri žrtve iz Crkve-
nog Boka, stradale tokom ili nakon Akcije Crkveni Bok, za koje se u literaturi pogrešno navodi
da su stradale 1944: Milan Kukavica, Mara Radovanović, Milja Radovanović, Ljuba Đuričić. U
spisku se tek za dio žrtava navodi godina rođenja.

logora Jasenovac. U svakom slučaju, svi oni su bili žrtve egzekutivnog aparata
jasenovačkog logora i Ustaške obrane. U literaturi se navode imena još troje
djece koja su umrla od posljedica boravka u logoru u Sisku (navodno trovanje),
a čijih imena nema u spisku iz 1943. Ako uračunamo i četvoricu od osmorice
zadržanih komunističkih simpatizera, koji nisu pušteni iz logora i koji su
kasnije ubijeni u logoru, broj žrtava koje su uhvaćene tokom Akcije Crkveni
Bok iznosio je 109.
U navedenom dokumentu je uz imena žrtava iz Strmena navedeno i
godište, dok uz imena žrtava iz Crkvenog i Ivanjskog Boka nisu navedeni
podaci o starosti, osim za osam stanovnika Crkvenog Boka. U dokumentu nisu
navedeni datum i okolnosti smrti žrtava. Među 38 žrtava iz Strmena bilo je 20
žena, 13 muškaraca i petoro djece. Sedmoro žrtava iz Strmena bilo je starije od
80 godina. Najstarija žrtva bila je Kata Rakić, stara 96 godina. Najmlađe žrtve
iz Strmena bili su Ljuban Turajlić, star šest mjeseci, Milica Rak, stara osam
mjeseci, i Nikola Turajlić za koga se navodi da je rođen 1942, bez preciziranja
koliko je mjeseci imao kada je ubijen. Među osam žrtava iz Crkvenog Boka
kojima se navodi godište, bilo je petoro djece, od kojih je četvoro rođeno iste
godine kada su ubijena: Jela Mazalica, Stevo Ružić, Jela Kolar i Ana Vukmir.
Imena prvo troje djece nisu dosad navođena u literaturi i objavljenim izvorima.
Prilike u općini Crkveni Bok

krajem 1943.
Nakon povratka preživjelih mještana iz internacije i zbjegova, ništa nije

moglo otkloniti njihovo ogromno nepovjerenje prema vlastima NDH. Ni u jed-
nom trenutku rata, nakon 13. oktobra 1942, nije bio umanjen strah mještana
od ustaša. Stoga nije neobično što je od kraja 1942. dio stanovnika započeo
odlaziti u partizane – u srpska sela na oslobođenom području Banije. Više
desetina mještana, uglavnom mlađih muškaraca, do početka 1943. stupio je u
jedinice 7. banijske divizije NOVJ. Od 27 mjesnih partizana koji su se počet-
kom 1943. povukli u Bosnu s jedinicama 7. banijske divizije, 25 ih je poginulo
u operacijama “Weis 1”, “Weiss 2” (Bitka na Neretvi) i “Schwarz” (Bitka na
Sutjesci).20
20 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 71.

Tokom većeg dijela 1943, sve do sredine oktobra, u selima općine Crkveni
Bok nisu bili zabilježeni masovni zločini nad mještanima. Naime, tokom većeg
dijela 1943. jasenovačke ustaše, odnosno pripadnici 1. UOZ, nisu bili u moguć-
nosti da sprovode masovne likvidacije i internacije stanovnika naselja oko
logora Jasenovac. Naredni zločin nad mještanima ipak nisu počinili ustaše već
pripadnici Waffen-SS.
U jesen 1943. partizani su pojačali aktivnosti u selima Banijskog trokuta
i u selima Sunjskog polja, uključujući općinu Crkveni Bok. Riječ je o području
koje je bilo od strateške važnosti za snage NOVJ u Hrvatskoj jer je preko toga
područja Glavni štab NOV i PO Hrvatske komunicirao sa slavonskim partiza-
nima čije aktivnosti su bile u snažnom uzletu. Srpska sela u istočnom dijelu
Banije, uključujući i tri bočanska sela, u to vrijeme još uvijek su iskazivala
lojalnost NDH plaćanjem poreza. Pokušaj dobrovoljne mobilizacije u redove 7.
banijske divizije NOVJ na tome području samo je polovično uspio. Zbog toga su
partizani pristupili prinudnoj mobilizaciji.
Skoro 50% nije se dobrovoljno odazvalo pozivu, nego se mo-
ralo pristupiti prisilnoj mobilizaciji tj. moralo ih se stražarno
dovoditi. Od ovih je pak jedan manji broj dezertirao. U samoj
općini Crkveni Bok dezertiralo je 25 od ukupno 90. Koji su
mobilisani pozivima nije se nijedan odazvao. U selu Strmen
kad je proglašena mobilizacija priređene su demonstracije i u
tim demonstracijama učestvovali su dezerteri. Demonstraci-
je su bile propraćene igrankom i pjevanjem podrugljivih pje-
sama kao na primjer: “Druže Tito, ti si naša dika / Od Srbina ti
nemaš vojnika.”
Isti izvor navodi da su pojedini dezerteri i nevoljno mobilisani mještani iz srp-
skih sela u istočnom dijelu Banije pobjegli iz partizana u “neprijateljska upori-
šta” u Sunji i Kostajnici “ili preko svojih četničkih veza u Zemun i Beograd”.21
Izvještaj koji konstatuje ove pojave odnosio se na septembar 1943. Samozaštit-
na brigada Banija formirana je narednog mjeseca.
Njemačka vojska (“njemačke SS postrojbe”, kako navodi jedan NDH izvor),
od 14. do 18. oktobra izvršila je upade u nekoliko nebranjenih srpskih sela u
21 HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra
(POC) za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju Političkom obavještajnom
odsjeku (POO) Glavnog štaba (GŠ) Hrvatske, 2. 10. 1943, Predmet: Politički izvještaj za mjesec
rujan.

okolini Sunje. Prvog dana napada njemačka vojska je palila domaćinstava u
Crkvenom Boku i Živaji. Drugog dana zapaljeni su dijelovi Strmena, Ivanjskog
Boka i Cerovljana. Tih dana njemačka vojska uništavala je kuće i u Brđanima
i Krčevu.22 Paljenje navedenih sela, u kojima je većina kuća bila izgrađena od
drveta, tako da su kuće u potpunosti uništene požarom, najvjerovatnije je
izvršila 11. SS divizija “Nordland”. Ova divizija, sastavljena od pronacističkih
dobrovoljaca iz Danske i Norveške, u navedenom razdoblju boravila je na po-
dručju Banije.23 Prema tvrdnjama Petra Turajlića iz Crkvenog Boka, snage koje
su izvršile napad najprije su snažno granatirale sva tri sela općine Crkveni Bok.
Na putu iz Sunje prema Crkvenom Boku zaustavila se na jed-
nom mjestu udaljenom od prilike jedan i po km od Crkvenog
Boka, postavila svoja artiljerijska oruđa i bez ikakvog razloga
otvorila vatru na selo iz topova, bacača granata i teških mi-
traljeza. Prva salva pogodila je toranj crkve Sv. Preobraženja...
Paljba se nastavila i trajala je tri četvrtine časa u vidu kano-
nade bez ikakvog prekida... Od artiljerijske vatre poginulo je
oko 15 ljudi... Ostalo stanovništvo pobeglo je kroz kukuruze
u šumu udaljenu od sela oko 500 metara... Mi smo iz šume
gledali kako je paljevina počela. Sve kuće u jednom kraju
sela zapaljene su najedared... U selu Crkveni Bok ostalo je
nepopaljeno svega 30 zgrada u sredini sela. U ovim zgradama
nalazio se štab trupa koje su paljevinu izvršile. Sve ostale
zgrade spaljene su tako brižljivo da se više ne poznaju čak
ni međe između pojedinih kuća... U toku paljevine u svojim
kućama živi su izgoreli: Stevo Đuričić... i Kata Kotur, žena
Pere Kotura [oboje] iz Crkvenog Boka... Ja sam posle palje-
vine video delove njihovih ugljenisanih leševa... Paljevina
je obustavljena posle izvršenog uništavanja Crkvenog Boka
22 HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za
Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 3. 11. 1943, Pred-
met: Mjesečni političko obavještajni izvještaj za oktobar 1943; Zbornik NOR-a, V/20, Zagreb,
1957, dok. 221, str. 768: Izvještaj Glavnog stožera Domobranstva od 19. 10. 1943. Partizanski
izvor ne identifikuje formaciju koja je izvršila paljenje navedenih sela, već koristi termin
“neprijateljska vojska”.
23 Tomislav Dulić, “Danish Waffen-SS units in Yugoslavia: The fighting at Hrastovica and Glina,
Autumn 1943”, Journal of the Danish Commission for Military History, Odense, vol. 2016, str.
63–94.

i u toku uništavanja Strmena i Ivanjskog Boka. U Strmenu
izgorelo je oko 40 zgrada, a u Ivanjskom Boku oko 20.
Trupe koje su izvršile paljenje u bočanskim selima nisu se dugo zadržale na
terenu. Ubrzo nakon njihovog odlaska mještani su se iz šume vratili na zgari-
šta ili u domove koji iz nepoznatog razloga nisu zapaljeni. “Oni koji su izgubili
svoje domove nastanili su se u preostalim čitavim zgradama Ivanjskog Boka i
Strmena, gdje se i sada [februara 1944.] nalaze.” Dio mještana odveo je djecu
kod rođaka u srpska sela između Sunje i Dubice.24
Ovaj događaj opovrgava tezu prisutnu u zavičajnoj literaturi o tome kako
su se “Nijemci pokazali kao jedini zaštitnici tamošnjeg stanovništva”,25 u kon-
tekstu opravdavanja i normaliziranja kolaboracije strmenske četničke milicije
s oružanim snagama njemačkog okupatora, koja je započela krajem 1943. Pa-
ljenje Ivanjskog Boka i ubistvo nekolicine mještana 7. februara 1944. od strane
pripadnika njemačkog Wehrmachta dodatno demantuju navedenu tezu.
Crkveni Bok je do kraja rata velikim dijelom bio nenaseljen. Strmen i
Ivanjski Bok tokom 1944. bili su pod uticajem različitih ideologija i pokreta. U
Strmenu je krajem 1943. formirana četnička milicija koja je bila dio Samoza-
štitne brigade Banija. Uprkos tome, dio mještana ostao je odan partizanskom
pokretu, ali u Strmenu partizani do kraja rata nisu imali stalno uporište. U
Ivanjskom Boku partizanski pokret je naoružao seosku miliciju koja je tokom
1944. često dolazila u sukobe s četnicima iz Strmena i ustašama iz Puske, sara-
đujući s partizanskim simpatizerima iz Lonje. U Ivanjskom Boku partizani su
imali gotovo apsolutnu podršku seljana jer su ih mještani smatrali zaštitnici-
ma od ustaša, naročito zbog toga jer je Ivanjski Bok bio najisturenije bočansko
selo prema Puski i Jasenovcu. Mještani Crkvenog Boka većim dijelom bili
su partizanski simpatizeri iako su i u tome selu četnici imali svoje pristalice.
Ivanjski Bok je znatnim dijelom bio zapaljen od strane 1. kozačke divizije
Wehrmachta, 7. februara 1944, a Crkveni Bok i Strmen, odnosno preostale
kuće i ekonomske zgrade u ta dva sela, konačno su pretvoreni u pepeo počet-
kom septembra 1944. od strane 1. UOZ. Tada su srušene pravoslavne crkve u
oba sela. U Ivanjskom Boku, najmanjem i najsiromašnijem selu općine, nije
postojala crkva.
izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Petra Turajlića iz Crkvenog Boka.

Samozaštitna brigada Banija
Samozaštitna brigada Banija (kolokvijalno “Samozaštita”) bila je jedna od

dvije četničke jedinice formirane na Baniji tokom rata.26 Za razliku od Unskog
četničkog odreda koji je nastao početkom 1944. odvajanjem dijela ljudstva
2. bosanskog korpusa Dinarske četničke oblasti i vrbovanjem partizanskih
dezertera, ljudstvo Samozaštitne brigade Banija nije prethodno bilo pod
komandom štabova Jugoslovenske vojske u otadžbini.27 Zajedničko ovim jedi-
nicama bili su inicijativa za njihov nastanak, koja je došla od strane njemačke
26 Izvori navode da je početkom 1944. u Hrvatskoj Kostajnici boravila grupa četnika, pod
njemačkom kontrolom. Riječ je o četnicima koji su bili domicilni na području kostajničkog
kotara. Budući da izvori ne navode vojni naziv za ovu četničku grupu, ne možemo je smatrati
zasebnom vojnom jedinicom. Ova grupa bila je evakuisana iz Kostajnice za Zagreb od strane
njemačke vojske 15. 2. 1944. Zapovjednik grupe bio je Stevan Sanković iz Bjelovca. Dio eva-
kuisanih četnika vratio se na Baniju narednog mjeseca, dok je dio bio mobilisan u njemačku
policiju ili je optirao za rad u Njemačkoj. U Kostajnici je u vrijeme boravka četnika bila sta-
cionirana 12. bojna Ustaške vojnice te ljudstvo 15. satnije 12. pješačke pukovnije Domobran-
stva. (HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog
centra za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 3. 3.
1944, Predmet: Političko obavještajni izvještaj za mjesec februar.) “Oni četnici koji su otišli
iz Kostajnice i bili obučeni u SS-policiju dolaze svojim kućama i prijavljuju se našim vojnim
vlastima, a također neki dolaze iz Njemačke sa rada ili iz vojske.” (HDA, 1491, OZNA, 7.4.1.,
Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra Kostajnica za period od 13. 1.
1943. do 19. 11. 1944: ROC Kostajnica OZN-i Banije: Mjesečni obavještajni izvještaj za kolovoz
1944, 28. 8. 1944.) Stevan Sanković je 1942. napustio Baniju i otišao za Beograd. Navodno se u
Beogradu i Zemunu bavio prebacivanjem Srba iz NDH u Srbiju, “za dobru naplatu”. Septembra
1943. pojavio se u Kostajnici nakon čega je započeo organizovanje četničke grupe. Njegov
dolazak u Kostajnicu ne može se drugačije objasniti nego saradnjom s njemačkom obavje-
štajnom službom. Sanković je tokom 1944. ponovo prešao u Beograd. Nakon oslobođenja
Jugoslavije, saznavši da se za njime traga, tajno se prebacio na Baniju. Krajem 1945. skrivao se
na Šamarici. (HDA, 306, ZKRZ, k. 21, GUZ-2362, Predmet: Sanković Stevan, [1945.])
27 Momčilo Đujić, zapovjednik Dinarske četničke oblasti, 17. 1. 1944. obavijestio je radio depe-
šom Dražu Mihailovića, komandanta JVuO: “Kapetana Marka Crljenicu po Vašem naređenju
uputio sam na rad u Bosanski Novi i Dvor na Uni. Sa njima sam uputio i potrebnu ekipu ljudi
boraca i stručnjake za obaveštajnu službu, službu veze, organizaciju i propagandu.” (Zbornik
NOR-a, XIV/4, Beograd, 1983, dok. 67, str. 294.) Đujićeva depeša jasno sugeriše da je general
Mihailović ne samo što je znao da Đujić namjerava ustupiti dio ljudstva njemačkom okupato-
ru već je za to izdao naređenje. Unski četnički odred, pod zapovjedništvom kapetana Crljenice,
sve vrijeme postojanja boravio je u Dvoru na Uni. U tome gradiću u isto vrijeme nalazile su se
njemačke i hrvatske trupe. Sačuvano je nekoliko “izkaznica” (“Ausweiz”) nekoliko pripadni-

obavještajne službe, te činjenica da obadvije jedinice za sebe nisu vezale veći
broj Srba s Banije.
Ideju za osnivanjem kolaboracionističke milicije koja bi bila popunjena
iz redova srpskog stanovništva na Baniji, kako se navodi u literaturi, osmislio
je krajem ljeta 1943. njemački obavještajni kapetan, kasnije major, Otto May.
Kapetan May je bio obavještajac sektora njemačke vojnoobavještajne službe
zaduženog za diverzije i sabotaže u neprijateljskoj pozadini (Abwehr II). Pret-
hodno iskustvo u stvaranju kolaboracionističkih milicija kapetan May imao
je na Krimu i Kavkazu. Dolaskom u NDH postavljen je za zapovjednika trupa
(Frontaufklärungstrupp) FAK 216, sa sjedištem u Zagrebu (u prvoj polovini
1944. sjedište FAK 216 premješteno je u Sisak). Kapetan May je za svoju ideju
uspio dobiti podršku generala Glaise von Horstenaua i štaba 15. armijskog
korpusa Wehrmachta. Time je otklonjena mogućnost prigovora vlasti NDH
povodom ideje da njemačka vojska osnuje i naoruža jedinicu sastavljenu od
Srba na području koje je prethodnih godina bilo obilježeno ustaškim terorom i
dotad nepoznatim distanciranjem između hrvatskog i srpskog stanovništva.28
Kapetan May je angažovao Austrijanca Karla Gruscha, suvlasnika tvornice
ka Unskog četničkog odreda, nastalih februara 1944. Iskaznice su štampane na njemačkom i

hrvatskom jeziku i snabdjevene su pečatima nadležnih njemačkih i četničkih štabova. (HDA,
421, Javno tužilaštvo Socijalističke Republike Hrvatske (JT SRH), k. 120, Javno tužilaštvo NR
Hrvatske, Istražno odjeljenje, br. 146/1948, Predmet: Četnici iz Sunje.) Sačuvan je solidan
korpus izvora koji ukazuju da je Unski četnički odred sve vrijeme postojanja bio naoružavan,
opreman, taktički usmjeravan i komandno potčinjen njemačkoj oružanoj sili te da je bio u
tolerantnim i savezničkim odnosima s Oružanim snagama NDH. Kapetan Crljenica je izvršio
samoubistvo jula 1945. na Kozari, nakon ranjavanja u sukobu s jugoslavenskim snagama koje
su opkolile grupu odmetnika pod njegovim zapovjedništvom. (HDA, 306, ZKRZ, k. 21, GUZ-
2362, Predmet: Crljenica Marko, [1945.])
28 Državni sekretarijat za unutrašnje poslove FNRJ, Uprava državne bezbednosti – III odeljenje,
Nemačka obaveštajna služba u okupiranoj Jugoslaviji, V, Ustaška NDH, Beograd, 1958, str. 669.
“Nakon uspostavljanja postaje i na traženje obavještajnog odjeljenja SS divizije Nordland,
Nijemac po imenu Klusch (sic!), nastanjen u Sunji, u saradnji s SS divizijom i višom upra-
vom, vjerovatno zagrebačkim ogrankom, oformio je na području divizije četničke grupe...
Ustaško rukovodstvo u oblasti je upoznato, i veoma je uznemireno zbog formiranja takozva-
nih četničkih jedinica. Ustaško rukovodstvo smatra da će hrvatsko stanovništvo, kad bude
upoznato, smatrati ovo za izdaju i neće ćutke preći preko toga. Obavještajni oficir SS divizije,
SS-oberšturmfirer Faltz namjerava da se s ovim četničkim jedinicama u formiranju bori protiv
banditskih jedinica koje se nalaze na području divizije. SS-oberšumfirer Faltz vjeruje da uticaj
na hrvatsko stanovništvo nije od velikog značaja.” National archive Washington (NAW), T-314,
r. 560, f. 392: Dopis područne komande Službe bezbjednosti Petrinja komandantu SiPo i SD

kože “Suzana” u Sunji, odranije saradnika njemačke obavještajne službe. Po-
sredstvom Gruscha i obavještajnog odjeljenja 11. SS divizije “Nordland”, kape-
tan May i FAK 216 došli su u kontakt s grupom partizanskih dezertera, na čelu
s Dušanom Nijemčevićem, rodom iz Drljača kod Sunje, koji su se početkom
oktobra 1943. predali vlastima NDH. Za zapovjednika Samozaštite postavljen
je Joco Begović, rodom iz sela Begovići kod Petrinje, koji se uoči osnivanja
jedinice nalazio u logoru u Sisku kao zarobljeni partizan. Begović i Nijemčević
su nakon instrukcija koje su dobili u Zagrebu poslani na teren u okolini Sunje.
Riječ je o srpskim selima na teritoriji pod kontrolom antipartizanskih snaga
ili pod povremenom kontrolom partizana. Grusch, Nijemčević i Begović su
u tim selima započeli mobilizaciju ljudstva na dobrovoljnoj bazi.29 Velik broj
partizanskih izvora, napose onih obavještajne prirode, ukazuju na ozbiljne
poteškoće koje je četnička organizacija nanijela partizanskom pokretu u
srpskim selima između Kostajnice i Petrinje. Tek zahvaljujući plimi partizan-
skog pokreta na Baniji, u drugoj polovini 1944, taj pokret je uspješno otklonio
navedene poteškoće.
Kolaboracionistička milicija organizovana u okolini Sunje ponijela je
zvaničan naziv Samozaštitna brigada Banija (Selbstschutz brigade Banija).30
Lokalno stanovništvo, bez obzira da li su bili njihovi simpatizeri ili protivnici,
pripadnike Samozaštite kolokvijalno je nazivalo četnicima. Kapetan May se
obvezao da će pripadnicima Samozaštite
omogućiti da nabavljaju životne namirnice, petrolej, so i dru-
go. Isto tako je svaki pripadnik “Samozaštite” stupanjem u tu
formaciju automatski sticao zaštitu Wehrmachta i garanciju
za svoj život, bez obzira na to šta je ranije bio, a takođe i pra-
vo na nošenje oružja. Pripadnici “Samozaštite” dobiće odeću
Banja Luka, 9. 11. 1943.

29 NAW, T-314, r. 560, f. 392: Dopis područne komande Službe bezbjednosti Petrinja komandan-
tu SiPo i SD Banja Luka, 9. 11. 1943; HDA, 223, MUP NDH, k. 303, Glavno ravnateljstvo za javni
red i sigurnost, Vrlo tajno: Politički pregled br. 13, od 1. 8. do 15. 8. [1944], Elaborat “Srbi”, Za-
greb, 4. 8. 1944; HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 014.5., UDB-a FNRJ: Zapisnik o saslušanju Begović
Mile o radu i djelatnosti četničkog dobrovoljačkog odreda “Samozaštita”, Beograd, 11. 2. 1950;
Nemačka obaveštajna služba u okupiranoj Jugoslaviji, V, str. 670.
30 Sačuvano je nekoliko “izkaznica” (“Ausweiz”) nekoliko pripadnika Samozaštite, nastalih
februara 1944. Iskaznice su štampane na njemačkom i hrvatskom jeziku i snabdjevene su pe-
čatom brigade. Na pečatu je neveden službeni naziv jedinice. (HDA, 421, JT SRH, k. 120, Javno
tužilaštvo NR Hrvatske, Istražno odjeljenje, br. 146/1948, Predmet: Četnici iz Sunje.)

i municiju, a u slučaju ranjavanja imali bi pravo na besplatnu
lekarsku pomoć. Sem toga im je stavljeno u izgled i izvesno
nagrađivanje. Za uzvrat, “Samozaštita” je imala da brani
partizanima ulazak u svoja sela i da se na svome području
bori protiv njih.31
Sjedište jedinice bilo je smješteno u dijelu sela Četvrtkovca, poznatom kao La-
đevac, neposredno pokraj Sunje. Četničko uporište u Lađevcu štitilo je Sunju
s južne strane, odnosno sa strane koja je bila najbliža obroncima Šamarice i
najizloženija potencijalnim upadima partizana. Sunja je bila najvažnije želje-
zničko čvorište na Baniji. Početkom 1944. u Sunji se nalazilo 155 domobrana
2. i 4. posadne satnije 10. željezničke stražarske bojne i više stotina Kozaka,
pripadnika 1. donskog puka 1. kozačke divizije Wehrmachta te nepoznat broj,
vjerovatno nekoliko desetina, pripadnika lokalne ustaške milicije. U selima
istočno i zapadno od Sunje, u bunkerima uz željezničku prugu bili su stacioni-
rani dijelovi 12. bojne Ustaške vojnice, koja je imala sjedište u Kostajnici.32 “U
Sunju se moglo ići kada je neko hteo nešto da kupi, ali je tada morao navući
nemačku uniformu radi ustaša, pošto se mi sa njima nismo trpili.”33
Prema riječima Mile Begovića, bivšeg pripadnika Samozaštite, glavni
organizatori jedinice su “propagirali da treba stupiti u odred da bi se sačuvale
kuće i ognjišta, da se treba boriti protiv partizana, a ne stupati u partizane jer
se tamo puno gine”. Partizanska obavještajna služba s Banije početkom 1944.
u izvještajima nadređenim štabovima ukazala je na retoriku četničkih mobi-
lizatora: “Pod parolom srpstva i srpske zaštite, koja bi trebala da brani Srbe od
31 Nemačka obaveštajna služba u okupiranoj Jugoslaviji, V, str. 670. Da pripadnicima Samozaštite

nije bilo uskraćivano pravo na liječenje u vojnim bolnicama pod kontrolom Oružanih snaga
NDH, potvrđuje jedan dokument iz Glavne vojne bolnice u Zagrebu: HDA, 421, JT SRH, k. 120,
Javno tužilaštvo NR Hrvatske, Istražno odjeljenje, br. 146/1948, Predmet: Četnici iz Sunje,
Glavna vojna bolnica, Odjel za unutarnje bolesti: Odpusnica za Nikolu Herakovića – Zaštitna
brigada Sunja, Zagreb, 11. 7. 1944.
met: Političko obavještajni izvještaj za mjesec mart; HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni
i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6.
1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 3. 3. 1944, Predmet: Političko obavještajni izvještaj za
mjesec februar; Константин Черкассов, Генерал Кононов (Ответ перед историей за одну
попытку), II, Мюнхен, 1965, стр. 25–30.
33 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 014.5., UDB-a FNRJ: Zapisnik o saslušanju Begović Mile o radu i
djelatnosti četničkog dobrovoljačkog odreda “Samozaštita”, Beograd, 11. 2. 1950.

partizana i paljenja [srpskih sela] od okupatora, a koje paljenje i pljačka prema
njihovom dolazi radi [vojnih aktivnosti] partizana, četnici su uspjeli pridobiti
jedan dio naroda.”34
Njemačkoj obavještajnoj službi bio je poznat nezavidan položaj stanov-
nika srpskih sela smještenih uz željezničku prugu Sisak — Sunja — Hrvatska
Dubica, koja su konstantno bila izložena pritisku, povremeno i nasilju ustaš-
kih posada u tim selima, te Srba u selima crkvenobočke općine, s obzirom na
činjenicu da su se tri srpska sela na Savi našla na strateški i životno važnoj ko-
munikaciji između Banije i Slavonije koju su koristili partizani, ponekad čitave
partizanske brigade. Stoga je realno pretpostaviti da se lokalnom stanovništvu
učinila privlačnom i spasonosnom ponuda okupatora za formiranjem Samoza-
štite, kao navodna garancija sigurnosti i imovine. Kada se 1944. pokazalo da je
u pitanju lažna garancija, za mnoge koji su pristupili Samozaštiti bilo je kasno
za odstupnicu. Moguće je pretpostaviti da su se pojedini mještani Strmena
priključili Samozaštiti jer su bili ogorčeni na neke postupke partizana. Ubistvo
Jove Garića (44) i njegovog sina Mile (24), koje su 6. januara 1944. počinili par-
tizani, predstavlja najdrastičniji primjer partizanskog terora nad mještanima u
vrijeme formiranja Samozaštite u Strmenu.35 Svakako da je navedeno ubistvo
distanciralo dio mještana od partizana, što su antipartizanski mobilizatori
znali iskoristiti. Isto tako, dio imućnijih seljaka podržao je ideju stvaranja kola-
boracionističke milicije nadajući se da će otklanjanjem partizanskog prisustva
imati veću mogućnost da sačuvaju imanje. To se takođe pokazalo iluzornim
očekivanjem imajući u vidu da Wehrmacht i Samozaštita nisu učinili mnogo
da otklone opasnost od upada 1. UOZ u crkvenobočka sela, a kada bi dolazilo do
tih upada, Kozaci i četnici nisu se upuštali u borbu protiv ustaša.
Četnička “brigada” u Lađevcu sve vrijeme postojanja bila je malobrojna
jedinica slabe borbene vrijednosti, usprkos činjenici da ju je njemačka vojska
solidno naoružala. “Isprva je bilo prilično dobrovoljaca, ali je kasnije išlo teže,
tako da se prešlo na prisilno mobilisanje. Samozaštita je mogla brojati najviše
150 — 200 ljudi, ali nikada nije moglo biti stalnog broja jer su seljaci uvek be-
34 Vojni arhiv Ministarstva odbrane Republike Srbije (VA), Narodnooslobodilačka vojska Jugosla-
vije (NOVJ), k. 114, f. 3. d. 34, Glavni obavještajni centar Hrvatske Glavnom štabu Hrvatske i
Centralnom komitetu KPH, 9. 2. 1944; HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 014.5., UDB-a FNRJ: Zapi-
snik o saslušanju Begović Mile o radu i djelatnosti četničkog dobrovoljačkog odreda “Samoza-
štita”, Beograd, 11. 2. 1950.

žali”, navodi se u izjavi Mile Begovića. U broj od 150 — 200 pripadnika nisu bili
uračunati dijelovi Samozaštitne brigade Banija van Lađevca. Međutim, osim u
Strmenu i Živaji, gdje su lokalne četničke milicije brojale po stotinjak pripad-
nika, u drugim selima oko Sunje i Kostajnice Samozaštita nije uspijela stvoriti
stalne baze upravo zbog slabog odziva među mještanima. Zbog toga je odluče-
no da u Lađevcu budu grupisani svi četnici s područja petrinjskog i kostajnič-
kog kotara, osim četnika iz Strmena i Živaje. Većina pripadnika Samozaštite
koji su bili smješteni u Lađevcu bili su stanovnici Četvrtkovca i Drljača. Krajem
1943. pod nerazjašnjenim okolnostima zapovjednik Samozaštite Joco Begović
“poginuo je od Čerkeza”, što bi značilo da su ga navodno ubili Kozaci. Na mjestu
zapovjednika naslijedio ga je Dušan Nijemčević, ali on je u prvoj polovini
naredne godine poginuo nesrećnim slučajem u eksploziji prilikom isprobava-
nja minobacača.36 “Njegov nasljednik Marko Košutić poginuo je u vlaku koji
su diverzanti 2. diverzantskog bataljona [NOV i PO Hrvatske] porušili minom
3. juna 1944. na željezničkoj pruzi Sunja — Dubica, između sela Živaje i Šaša”,
navodi se u propartizanskoj literaturi. Za novog zapovjednika Samozaštite
tokom 1944. postavljen je Nikola Begović, rodom iz Begovića kod Petrinje, koji
je decembra 1943. pobjegao iz partizanskog zatvora. Begović je u partizanima
navodno imao čin poručnika. Prije postavljanja za zapovjednika Samozaštite
rukovodio je njenom diverzantskom grupom, a jedno vrijeme je zapovijedao
četnicima u Strmenu.37 Iako su najveći porazi i rasulo “brigade” nastupili u
vrijeme kada je njen zapovjednik bio Nikola Begović, on je jedini komandant
Samozaštite koji je preživio rat. Povukao se s njemačkom vojskom za Njemač-
ku. Nakon rata živio je u Americi.
36 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, 014.5., UDB-a FNRJ: Zapisnik o saslušanju Begović Mile o radu i dje-
latnosti četničkog dobrovoljačkog odreda “Samozaštita”, Beograd, 2. 3. 1950. Jedan poslijeratni
izvor navodi: “Njegova [Nijemčevićeva] familija uništena je sva od strane ustaša.” Pritom je
imanje Dušana Nijemčevića u Drljačama zapaljeno od strane ustaša. (HDA, 421, JT SRH, k. 120,
Javno tužilaštvo NR Hrvatske, Istražno odjeljenje, br. 146/1948, Predmet: Četnici iz Sunje.)
U bazi podataka JUSP Jasenovac navode se imena troje djece Dušana Nijemčevića i supruge
Danice koji su 1945. ubijeni u logoru Jasenovac.
37 HDA, 421, JT SRH, k. 120, UDB-a za NR Hrvatsku Istražnom odjeljenju Javnog tužilaštva NR
Hrvatske, Predmet: Begović Nikola, Zagreb, 4. 8. 1948; Ljuban Đurić, Banijski partizanski
odredi 1941 – 1945, Beograd, 1988, str. 317. U dokumentu UDB-e za NR Hrvatsku navodi se da je
diverzantska grupa na čelu s Nikolom Begovićem ubila Miloša Munića, “političkog radnika za
općinu Blinja”, Stevu Peškira, poručnika NOVJ te Petra Runjajića iz Vukoševca. Za prvu dvojicu
navodi se da su ubijeni “na zvjerski način”.

Odlaskom 11. SS divizije “Nordland” s područja Banije krajem 1943. i nje-
nom zamjenom od strane dijelova 1. kozačke divizije Wehrmachta, pripadnici-
ma lokalne četničke milicije u okolini Sunje ponuđen je dodatan argument za
kolaboraciju. Lokalni četnici su od tada bili “pod zaštitom kozačkih postrojbi”,
kako navodi jedan ustaški dokument.38 Kozaci su zaista onemogućavali ustaše
da napadaju jedinice Samozaštite – sve do 20. avgusta 1944. kada su dijelovi
1. UOZ napali Živaju. Međutim, Kozaci nisu spriječavali ustaše da napadaju
propartizanska srpska sela u istočnom dijelu Banije koja nisu bila dio partizan-
ske teritorije. Kozaci i četnici uspostavili su saveznički odnos na bazi vjerske
solidarnosti i ideološkog razumijevanja. Čini se da je tome pridonio Stanko
Dragosavljević, nezvanični politički lider Samozaštite, koji je krajem 1943. u
organizaciji njemačke obavještajne službe prebačen iz Beograda u Dvor na Uni
da bi tokom 1944. prešao u Sunju. Dragosavljević je bio rodom iz Gornje Pastu-
še kod Petrinje. Prije rata je bio profesor gimnazije u Sisku i poslanik za kotar
Petrinja desničarske Jugoslovenske radikalne zajednice u Skupštini Kraljevine
Jugoslavije.39 Sa Dragosavljevićem je bio u kontaktu određen broj stanovnika
Strmena koji su prethodno bili izbjegli u Srbiju.40
Najbrojnija jedinica Samozaštitne brigade Banija van Sunje bila je četnička
milicija u Strmenu. Sredinom 1944. brojala je 115 pripadnika.41 Glavni orga-
nizator četničke milicije u općini bio je Ljuban Travica iz Strmena. U Živaji,
najmnogoljudnijem srpskom selu na Baniji, smještenom uz cestu Sunja —
Hrvatska Dubica, neposredno uz željezničku prugu Sisak — Sunja — Jasenovac,
krajem 1943. ili početkom 1944, vjerovatno istovremeno kada i u Strmenu,
formirana je četnička milicija koja je bila podređena Samozaštitnoj brigadi
38 HDA, 223, MUP NDH, k. 303, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost, Vrlo tajno: Politički
pregled br. 13, od 1. 8. do 15. 8. [1944], Elaborat “Srbi”, Zagreb, 4. 8. 1944.
39 HDA, 223, MUP NDH, k. 303, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost, Vrlo tajno: Politički
pregled br. 13, od 1. 8. do 15. 8. [1944], Elaborat “Srbi”, Zagreb, 4. 8. 1944; HDA, 223, MUP NDH,
k. 301, Glavno ravnateljstvo za javni red i sigurnost, Vrlo tajno: Politički pregled br. 19, od 1.
11. do 15. 11. [1944], Elaborat “Srbi”, Zagreb, 18. 12. 1944; HDA, 306, ZKRZ, k. 21, GUZ-2362,
Predmet: Podatci za četničke komandante u kotaru Sunja, [1945.]; Nemačka obaveštajna služba
u okupiranoj Jugoslaviji, V, str. 673.
40 HDA, 1491, OZNA, 7.4.4., Izvještaji Kotarskog organa OZN-e za Kostajnicu od 4. 12. 1944. do 19.
1. 1945: Povjerenik OZN-e za kotar Kostajnica OZN-i Banije, Tjedni obavještajni izvještaj, 4. 12.
1944; Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 119.
41 HDA, 1821, Kotarski komiteti Komunističke partije Hrvatske, k. 18, KP-185/680, Izvještaj
partizanskog informatora iz Crkvenog Boka Kotarskom komitetu KPH Kostajnica, 6. 6. 1944.

Banija. Glavni organizatori milicije u Živaji bili su Bogdan Dželalija i Gligo
Tomić Sakara. Živajski četnici aktivno su sarađivali s ustaško-domobranskom
posadom koja je bila smještena u bunkerima na željezničkoj pruzi pokraj sela i
kojom je zapovjedao ustaški satnik Zlatko Gavez.42
Presudan događaj koji je uslovio formiranje četničke milicije odnosno
odreda Samozaštitne brigade Banija u Strmenu bio je navedeni napad njemač-
kih snaga na sela crkvenobočke općine 15. oktobra 1943. Pretpostavka da je
njemačka obavještajna služba, koja je formirala Samozaštitnu brigadu Banija,
nagovijestila pristalicama ideje kolaboracije iz Strmena i Crkvenog Boka da će
lokalno stanovništvo biti zaštićeno od sličnih upada ukoliko pristupi četničkoj
brigadi, čini se vrlo realnom.
Nedugo nakon uspostavljanja uporišta Samozaštite u Strmenu, 25. janu-
ara 1944. uslijedio je prvi napad 8. satnije 2. bojne 1. UOZ na Crkveni Bok, o
čemu će više riječi biti u narednom poglavlju. Ustaše su ubili petoro mještana
i opljačkali veliku količinu stoke i hrane. Izvori ne navode da su ustaše tada
napali na Strmen. Izvori takođe ne navode da je strmenska četnička milicija
pružila otpor ustašama. “Na te upade ustaša ta, na veliko isticana i propagirana
‘Srpska zaštita’, uopće nije reagirala. Nije bilo ni pokušaja da se suprotstave
ustašama i da zaštite svoj narod”, navodi Savo Skrobo, stanovnik Ivanjskog
Boka te savremenik i svjedok ovih događaja.43
Ivanjski Bok je 7. februara 1944. bio poprište višesatne žestoke borbe
između partizana i snaga pod njemačkom komandom. Toga dana pripadni-
ci Čehoslovačke brigade “Jan Žiška” 12. slavonske divizije NOVJ u pratnji 3.
bataljona 1. banijske brigade 7. banijske divizije NOVJ imali su namjeru da iz
Ivanjskog Boka pređu na lijevu obalu Save, na lokaciji između Lonje i Trebeža.
Partizani su sa sobom vozili 30 zaprežnih kola natovarenih oružjem i mu-
nicijom, zaplijenjenih u Hrvatskom primorju u vrijeme kapitulacije Italije.
Plijen je bio namijenjen jedinicama 6. (slavonskog) korpusa NOVJ. Partizani
su najprije bili napadnuti od strane njemačke avijacije da bi potom iz pravca
Sunje uslijedio napad dijelova 1. kozačke divizije Wehrmachta i Samozaštitne
brigade Banija. U borbi su učestvovala dva nepotpuna bataljona Čehoslovačke
brigade (treći bataljon već je bio prešao Savu) i 3. bataljon 1. banijske brigade,
42 HDA, 306, ZKRZ, k. 457, Zh 35787–35793, KKRZ Kostajnica: Izjava Jove Bašića iz Živaje, 15. 6.
1946; Savo Skrobo, n. d., str. 111–112.
43 Savo Skrobo, n. d., str. 118.

ukupno ne mnogo više od 500 partizana, te sličan ili nešto veći broj Kozaka.
Napadači su raspolagali s jednim tenkom, troje bornih kola, desetak kamiona
i kozačkom konjicom. Partizani su bili potisnuti prema okuci koju Sava u
Ivanjskom Boku čini naspram ušća Lonje u Savu. Iako su se našli u bezizlaznoj
situaciji, opkoljeni rijekom i Kozacima, partizani su se uspješno odbranili tako
što su iznenadnim napadom odbacili protivničke snage. Napadači su se potom
povukli iz Ivanjskog i Crkvenog Boka što je partizanima omogućilo da prebace
ljudstvo, oružje i municiju na slavonsku obalu. Partizanski izvori i izvori NDH
navode da su Kozaci imali 20 poginulih. Izvori NDH navode da su partizani
imali 40 poginulih, što su uveličani podaci. Isti izvori navode da su banijski
partizani imali petoricu poginulih i isto toliko ranjenih, te da je Češka brigada
imala dvojicu poginulih i 13 ranjenih. Banijski partizani su među poginulim
napadačima prepoznali jednog pripadnika Samozaštite iz Velike Graduse.44
Nakon potiskivanja partizana napadači su upali u sela crkvenobočke op-
ćine. Potom je uslijedilo paljenje imanja u sva tri sela. Prethodno su njemački
avioni gađali Ivanjski Bok zapaljivim bombama. Savo Skrobo iz Ivanjskog
Boka navodi da je tada izgorio veći broj štala i da je mitraljiranjem iz aviona
pobijeno mnogo stoke. Pero Turajlić iz Crkvenog Boka navodi da je “njemačka
vojska” nakon što su se partizani povukli, “stala po navedenim selima paliti te
je u Ivanjskom Boku zapalila 25 kuća i 32 štale”. Svjedok navodi da su napadači
vršili paljenje imanja i u druga dva sela, ali ne navodi broj spaljenih zgrada.
Nakon odlaska napadača, pronađena su tijela šestorice ubijenih mještana:
dvojice iz Ivanjskog Boka i četvorice iz Crkvenog Boka.45 Postupci pripadnika
Wehrmachta u Ivanjskom i Crkvenom Boku još jednom su demantovali propa-
gandnu tezu o “Nijemcima” kao navodnim zaštitnicima srpskog stanovništva
44 Zbornik NOR-a, V/24, Beograd, 1960, dok. 35, str. 158–160: Izvještaj štaba 1. banijske brigade
štabu 7. banijske divizije NOVJ, 9. 2. 1944; Zbornik NOR-a, V/24, Beograd, 1960, dok. 50, str.
248–253: Izvještaj štaba Čehoslovačke brigade štabu 6. korpusa NOVJ; Građa za povijest Na-
rodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj 1941. – 1945., VIII,
Zagreb, 1988, dok. 106, str. 647: Izvještaj zapovjedništva 1. oružničke pukovnije Ministarstvu
unutarnjih poslova NDH, 26. 2. 1944; Savo Skrobo, str. 98–100.
izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Petra Turajlića iz Crkvenog Boka; HDA, 306, ZKRZ,
k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Pere Turajlića iz Crkvenog Boka, 21. 6. 1946; HDA, 306,
ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Spisak žrtava (oštećenika), [1946.]; Savo Skrobo, n. d.,
str. 99.
Žrtve: Ivanjski Bok: Mile Rađenović (37), Ilija Popović (47); Crkveni Bok: Stojan Đuričić

u selima općine Crkveni Bok. Osim toga, navedeni postupci su štetili ugledu
četničke milicije jer je bilo očigledno da uspostavljanje kolaboracionističke
milicije nije bila garancija prestanka terora njemačke okupacione sile nad
lokalnim stanovništvom. U tome smislu strmenska milicija i njihovi saveznici
iz Wehrmachta postupali su sa lokalnim stanovništvom jednako kao i sve
kolaboracionističke milicije i njemačke okupacione snage širom Jugoslavije.
Pripadnici četničke milicije su potom privremeno preuzeli kontrolu nad
Crkvenim Bokom i Ivanjskim Bokom. U Ivanjskom Boku četnici su sproveli
potrage za mjesnim partizanima i propartizanskim aktivistima za koje su
sumnjali da se nalaze skriveni u zemunicama. Zbog toga je dio stanovnika
Ivanjskog Boka potražio utočište kod partizanskih simpatizera u Lonji. “Narod
je u selu Lonji jako uplašen od četnika koji se nalaze u Crkvenom Boku preko
Save i koji se prijete da će jednog dana doći i poklati sve Lonjance radi toga što
ovi primaju pravoslavce koji bježe od njih.”46 Odnos između lokalnih četnika
i partizana još uvijek nije bio u potpunosti neprijateljski. Postoje primjeri
iz proljeća 1944. da su partizani iz Ivanjskog Boka zarobljavali četnike iz
Strmena i potom ih puštali na slobodu, dok su četnici iz Strmena zarobljavali
partizane iz Ivanjskog Boka i takođe ih puštali na slobodu. “Čakširaš Pero iz
Crkvenog Boka i Radojević Stevo bili su zarobljeni kao četnici od novoformi-
rane udarne čete te nakon razoružavanja pušteni na slobodu. Imenovani su
odmah otišli natrag u četnike i Radojević je ponovo učestvovao u borbi protiv
čete koja ga je već razoružala, kada se je četa prebacivala preko Save. Četnici
Dobrić Nikola i Radojević Stevo bili su vodiči Čerkeza i Nijemaca 20. 4. kada
su vršili akciju na tu udarnu četu.”47 Međutim, ubrzo je odnos između lokalnih
partizana i četnika postao nepomirljiv. U zavičajnoj literaturi navodi se poda-
tak da su partizani u proljeće 1944. likvidirali dvojicu zarobljenih pripadnika
Samozaštite iz Strmena i jednog iz Crkvenog Boka. Žrtve su prethodno bile
(50), Ilija Burazer (64), Jovo Turajlić (65), Stojan Turajlić (60). Prema tvrdnjama Save Skrobe,
partizana iz Ivanjskog Boka, u napadu avijacije na Ivanjski Bok, poginula su dvojica mještana.
Mile Rađenović i Ilija Popović su najvjerovatnije stradali upravo prilikom napada njemačke
avijacije.
46 HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog obavještajnog
centra za Slavoniju, str. 526, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 23. 2. 1944, Predmet: Sedmod-
nevni izvještaj za vrijeme od 12. 2. do 19. 2. 1944.
47 HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni, tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra
za Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 7. 5. 1944,
Predmet: Tjedni izvještaj od 28. 4. do 6. 5. 1944.

bliske komunističkom pokretu. Očigledno je da su partizani njihovo pristupa-
nje Samozaštiti vidjeli kao izdaju.48
Partizanska obavještajna služba na Baniji aprila 1944. slala je izvještaje
nadležnoj komandi o slabljenju uticaja Samozaštitne brigade Banija među srp-
skim seljacima u kostajničkom i petrinjskom kotaru. Kao prvi razlog navodi
se činjenica da se “četnici nisu pokazali pred narodom onakovi kako su oni to
tumačili” odnosno kao zaštitnici srpskog stanovništva. Kao drugi važan razlog
navode se postupci pripadnika četničke milicije prema seljacima: pljačke, pre-
mlaćivanja, hapšenja i predaja uhapšenika Nijemcima.
“[O]ni su sebe nazivali zaštitnicima Srba i srpske imovine, a u stvari su
pomagali pljačku okupatora, zatim hvatali Srbe i predavali [ih] Nijemcima koji
su ih otpremali u Njemačku na prisilni rad, također su tukli neke drugarice po
selima, pa čak i silovali, i time se raskrinkali pred narodom.” U jednom izvje-
štaju navodi se da su simpatizeri četnika “samo njihove familije, rodbina i vrlo
mali broj četničko nastrojenih – u većini slučajeva [su to] kulaci koji pristupa-
ju četništvu radi toga što četnici propagiraju borbu protiv komunizma”.49
Partizanska obavještajna služba u kotaru Novska raspolagala je podacima
o neformalnim pregovorima između strmenske milicije i 8. satnije 2. bojne
1. UOZ iz Puske i Krapja, navodno održanim početkom aprila 1944: “Ovih
dana krapjanske ustaše i neki ustaški oficiri iz Jasenovca zvali su na pregovo-
re neke četničke prvake iz Crkvenog Boka te im poručili da ustaše više neće
pucati na njih i njihovu stranu [Save], da više nije potrebno da oni [četnici] sa
njihove strane drže kakovu stražu. Četnici su im na to odgovorili da oni ni u
kom slučaju neće na ustaše pucati jer su od njih dobili oružje.”50 Ovo je jedini
izvor koji navodi podatak da je strmenska milicija bila naoružavana od strane
ustaša. Budući da taj podatak nije potvrđen u drugim izvorima, nije ga moguće
48 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 125–127. Žrtve: Đuro Đuričić (18),
Nikola Jelisavac (38), Nikola Pralica (29).
met: Političko obavještajni izvještaj za mjesec mart 1944; HDA, 1491, OZNA, 7.1.1., Mjesečni,
tjedni i dnevni izvještaji Pomoćnog obavještajnog centra za Baniju za period od 6. 7. 1943.
do 12. 6. 1944: POC za Baniju POO GŠ Hrvatske, 30. 4. 1944, Predmet: Političko obavještajni
izvještaj za mjesec april 1944.
centra za Slavoniju, str. 854, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 17. 4. 1944, Predmet: Četrnae-
stodnevni izvještaj za vrijeme od 26. 3. do 9. 4. 1944.

prihvatiti. S druge strane, podatak o dogovoru o nenapadanju između strmen-
ske milicije i ustaša iz Puske potvrđen je u drugim izvorima. Taj dogovor došao
je do izražaja 5. juna 1944. prilikom napada ustaša na Ivanjski i Crkveni Bok, o
čemu će biti riječi u nastavku.
Druga banijska brigada 7. banijske divizije NOVJ 1. jula 1944. izvršila je
napad na strmensku miliciju. Napad je u potpunosti uspio zbog faktora izne-
nađenja i velike premoći partizana u ljudstvu. Partizani su pri povratku ušli i
u Bobovac. Izvor NDH o upadu partizana u Strmen i Bobovac navodi sljedeće:
“Iz Bobovca odvezli su 4 kosilice, oko 40 kom. rogate stoke, 7 konja, 1 kola
i remenje vršaćeg stroja, te 10 mladića odveli, a iz Strmena i Crvenog Boka
otjerali su do 200 goveđi, te oko 100 ljudi razne starosti. Samozaštita koja se
je tamo nalazila, povukla se je, jer je bila slaba za borbu.”51 Prema tvrdnjama
iz propartizanske literature, zasnovanim na dokumentima iz beogradskog
Vojnog arhiva, partizani su uspjeli zarobiti 60 pripadnika strmenske milicije.
Izvori ne navode podatke o poginulima te se čini da ih nije bilo jer je upad
partizana u Strmen zapravo bio prepad. “Zarobljeno ih je oko 60, dok su ostali
uspjeli pobjeći u Sunju. Zarobljeni su upućeni u diviziju, a zatim u partizanske
jedinice na Kordunu i u Liku.”52 Podatak iz NDH izvora o prebacivanju stoti-
njak mještana Strmena “razne starosti” na partizansku teritoriju na Baniji nije
se odnosio samo na zarobljene četnike, a moguće je da se uopšte nije na njih
odnosio već isključivo na evakuisane civile. Ostaje nepoznato zašto tada nije
evakuisan veći broj civila odnosno svi mještani. Moguće je pretpostaviti da
jedan dio mještana nije želio da napusti selo vjerujući i dalje u zaštitu okupa-
cione vojske. Partizanski izvori s kraja avgusta 1944, koji govore o zločinima
1. UOZ nad mještanima Strmena 22. avgusta 1944, navode da su ustaše tada
ubijali i članove porodica iz kojih su poticali pripadnici Samozaštite, pri čemu
su neki mještani naivno pokušali ukazati ustašama da su pripadnici ili rođaci
pripadnika Samozaštite, nadajući se da im ustaše neće nauditi.53
51 Građa za povijest Narodnooslobodilačke borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj

1941. – 1945., X, Zagreb, 1989, dok. 99, str. 508: Izvještaj Zapovjedništva 1. oružničke pukovni-
je od 26. lipnja do 12. srpnja 1944.
52 Ljuban Đurić, Osma banijska NOU brigada, Beograd, 1991, str. 211. Ni u literaturi koja nije na-
klonjena partizanima ne navode se podaci o poginulima ili ubijenima pripadnicima strmenske
milicije u napadu 2. banijske brigade na Strmen. Uporediti: Маја Кљајић-Вејновић, Никола
Д. Турајлић, н. д., стр. 119.
53 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra

Nakon poraza od 1. jula 1944. četnička milicija više nije kontrolisala
Strmen, osim što je povremeno iz Sunje dolazila u selo. Pripadnici 1. banij-
ske brigade 7. banijske divizije NOVJ 5. avgusta 1944. izvršili su prepad na
baze Samozaštite u Lađevcu odnosno Četvrtkovcu. Napad je bio iznenadan i
munjevit. Prema partizanskim izvorima, u napadu je navodno “ubijeno 65 —
70 četnika”. Broj zaplijenjenih dugih cijevi (22) dovodi u sumnju ovaj navod.
Uveličani podaci o broju poginulih protivničkih vojnika nisu bili rijetkost
u partizanskim izvještajima, dok su podaci o zaplijenjenom naoružanju po
pravilu bili vrlo pouzdani. Ostatak pripadnika “brigade”, navodno njih oko 60,
te noći je boravio van Četvrtkovca.54 Moguće je da je među četnicima ubije-
nim te noći bilo i stanovnika Strmena. Prema podacima iz literature, partizani
su u Četvrtkovcu zarobili Stevu Novakovića i Stevu Pralicu iz Strmena koji su
potom sprovedeni u zarobljenički logor na Šamarici, gdje im se gubi trag.55
Pripadnici 1. UOZ i ustaška milicija s područja Hrvatske Dubice 20. avgu-
sta 1944. izvršili su opkoljavanje sela Živaje, najbližeg banijskog srpskog sela
selima crkvenobočke općine. Po opkoljavanju Živaje izvršeno je hapšenje mje-
štana, nakon čega je uslijedilo odvajanje muškaraca starijih od 15 godina koji
su istoga dana internirani u logor Jasenovac. Razlozi koje je Vjekoslav-Maks
Luburić naveo u izvještaju56 ministru Mladenu Lorkoviću o napadu na Živaju i
interniranju mještana – u potpunosti su lažni: navodno učešće četnika iz Živa-
je u napadu na ustaško uporište Baćin (napad su izvršili pripadnici 1. bataljona
Kozarskog partizanskog odreda),57 zatim izmišljeni napad četnika iz Živaje
na Hrvatsku Dubicu te neistina o učešću četnika iz Živaje i mještana toga sela
u prebacivanju “partizanskog žita” iz Slavonije na Baniju (transport žita je
iz Crkvenog Boka i Strmena krenuo prema Papićima tek nakon što su ustaše
Kostajnica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: Komanda mjesta Borojevići Prop-odjelu
Okružnog NOO Banije, 27. 8. 1944.
54 Zbornik NOR-a, V/31, Beograd, 1964, dok. 22, str. 112–114: Izvještaj štaba 1. banijske brigade
štabu 7. banijske divizije NOVJ, 5. 8. 1944.
56 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, dos. br. SDS1-301595, Dosije Luburić Maks Vjekoslav, str. 17:
Izvještaj Vjekoslava Maksa Luburića ministru unutarnjih poslova Mladenu Lorkoviću, [23. 8.
1944.]
57 Zbornik NOR-a, IV/28, Beograd, 1967, dok. 43, str. 222: Izvještaj štaba 4. divizije NOVJ od 10. 8.
1944. štabu 5. korpusa NOVJ; Zbornik NOR-a, IV/28, Beograd, 1967, dok. 116, str. 462: Izvještaj
štaba Kozarskog NOP odreda od 30. 8. 1944. štabu Kozarske grupe odreda NOVJ.

napali Živaju).58 Partizanski izvor nastao nekoliko dana nakon upada 1. UOZ u
Živaju navodi da su ustaše
došli ujutro prije zore u selo Živaju, opkolili isto i pohvata-
li sav narod kao i tamošnje četnike, koje su razoružali, te
otpremili narod sa razoružanim četnicima na stanicu Živaju
od kuda su pustili žene i djecu mušku ispod 12 godina, dok
su muškarce preko 12 godina, starce i razoružane četnike
otpremili sa vlakom u Jasenovac, za čiju se sudbinu ne zna.
Među otjeranim nalazilo se oko 90 četnika, a oko 75 ostalih
muškaraca koji nisu bili u četnicima. Bilo je mogućnosti da
većina naroda izbjegne, ali nije htio bježati nadajući se da će
biti zaštićen od strane četnika, ustaških saveznika, kako im
je to obećao satnik Gavez Zlatko (ustaša) kada su četnici od
njega primili oružje, obećavajući im da to oružje primaju da
štite svoja sela.59
Taj, najstariji izvor o internaciji mještana Živaje, dakle navodi da je 20. avgusta
u logor Jasenovac internirano 165 mještana. Broj od 165 interniranih mješta-
na čini se realnim. Naime, jedan izvor partijskog porijekla, iz istog razdoblja,
navodi da su ustaše u logor “otjerali 164 duše” iz Živaje.60
Partizanska obavještajna služba krajem avgusta izvijestila je o stanju u
redovima Samozaštite: “Njihovo vojničko brojno stanje iz dana u dan opada
jer se svi zavedeni i manje krivi vraćaju svojim kućama i u većini slučajeva
prelaze na stranu NOV. Dakle, u njihovim vojničkim redovima, može se reći,
vlada rasulo, a oni koji osjećaju svoje krivice prema narodu odlaze u Srbiju.”61
58 Zbornik NOR-a, V/31, Beograd, 1964, dok. 100, str. 540: Izvještaj štaba 6. korpusa NOVJ Glav-
nom štabu NOV i PO Hrvatske o dejstvima u avgustu 1944; Zdravko B. Cvetković, Sedamnaesta
slavonska NOU brigada, Beograd, 1978, str. 180–181.
59 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i sedmični izvještaji ROC-a [Regionalnog obavještajnog
centra] Kostajnica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: Komanda mjesta Borojevići
Prop-odjelu Okružnog NOO Banije, 27. 8. 1944. Dokumentacija ZKRZ iz 1946. navodi da su
ustaše 20. 8. 1944. internirali muškarce iz Živaje starije od 15, a ne 12 godina kako navodi
partizanski izvor iz 1944.
60 HDA, 1223, Okružni komitet KPH za Baniju, k. 6, KP-183/567, Kotarski komitet KPH Kostajni-
ca Agitpropu Okružnog komiteta KPH Banija, 29. 8. 1944.
61 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra Kostaj-
nica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: ROC Kostajnica OZN-i Banije: Mjesečni obavještaj-
ni izvještaj za kolovoz 1944, 28. 8. 1944.

Odlazak pripadnika kolaboracionističke milicije i njihovih porodica za Srbiju
organizovan je od strane njemačke okupacione sile. Dio pripadnika strmen-
ske milicije nakon kratkog boravka u Beogradu pod nedovoljno razjašnjenim
okolnostima, uoči oslobođenja Srbije, pokušao se vratiti na Baniju. Neki od
njih su uhapšeni od strane ustaša na željezničkoj stanici u Novskoj nakon čega
su zatočeni u logoru Jasenovac, gdje su ubijeni.62
Vrijedi naglasiti da izvori ne govore o etnički motivisanim zločinima
pripadnika Samozaštite, makar ne o masovnim zločinima koji su imali et-
nički karakter. Ako je bilo takvih zločina, oni su bili pojedinačni. U vremenu
rasula Samozaštite, njeni pripadnici su koristili oružje radi pljačke hrvatskog
stanovništva oko Sunje, van vojnih aktivnosti. Jedna grupa četnika, u kojoj
se navodno nalazio i Nikola Begović, 1. decembra 1944. ubila je troje i ranila
isto toliko Hrvata u Bobovcu. Nije jasno koji je bio motiv za ovaj zločin. “Dana
1. 12. o. g. četnici iz Sunje ubili su noću u Bobovcu Čičić Marka (65), njegovu
snahu Anu (39), sina Jožu (30), ranili unuka Miju (12) te ranili još dvije žene, a
od Rak Milje iz Strmena opljačkali 80.000 kuna, te u Bistraču opljačkali Ćuk
Ivana. Četnici su se iskazivali da su partizani iz Moslavine.” Vodič im je navod-
no bio Đuka Bjelac, četnik iz Strmena.63 Prema podacima partizanske obavje-
štajne službe, na području općine Crkveni Bok u jesen 1944. djelovala je jedna
pljačkaška grupa sastavljena od bivših pripadnika Samozaštite iz Strmena.
Zapovjednik ove osmočlane grupe bio je Stevo [Turajlić] Škara, “koji je došao
iz Srbije zajedno sa profesorom Stankom Dragosavljevićem”.
62 Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 122. Autori navode imena 13 stanov-
nika Strmena, osam stanovnika Crkvenog Boka i jednog stanovnika Ivanjskog Boka koji su
uhvaćeni u Novskoj, nakon povratka iz Srbije, i ubijeni u Jasenovcu. Među njima je bio i Lju-
ban Jelisavac, jedan od glavnih četnika u Strmenu, za koga izvori navode da je sredinom 1944.
sarađivao s ustašama iz Puske, o čemu će biti riječi u narednom poglavlju. Tvrdnja autora da su
se bivši pripadnici strmenske milicije zaputili natrag za Hrvatsku, kako bi izbjegli mobiliza-
ciju “u neke vojske koji oni nisu željeli ili na rad u Njemačku”, ne čini se posve uvjerljivom
budući da dozvolu i mogućnost za put željeznicom iz Beograda nije mogao dobiti niko bez
odobrenja njemačke strane, pogotovo jer se među onima koji su odlučili da se vrate spominju
isključivo muškarci i bivši pripadnici milicije. Vjerovatni razlog povratka na Baniju ove grupe
bivših četnika ticao se ponovnog priključenja ostacima Samozaštite.
63 HDA, 1491, OZNA, 7.4.4., Izvještaji Kotarskog organa OZN-e za Kostajnicu od 4. 12. 1944. do
19. 1. 1945: Povjerenik OZN-e za kotar Kostajnica OZN-i Banije, Tjedni obavještajni izvještaj, 4.
12. 1944; HDA, 1491, OZNA, 7.4.4., Izvještaji Kotarskog organa OZN-e za Kostajnicu od 4. 12.
1944. do 19. 1. 1945: Povjerenik OZN-e za kotar Kostajnica OZN-i Banije, Tjedni obavještajni
izvještaj, 17. 12. 1944.

Ova grupa kolje blago i svinje od izbjeglog [srpskog] sta-
novništva, te pljačka stvari i novac u Bobovcu, a pljačke vrši
izmjenično sa partizanskim i ustaškim kapama. Četnici ove
grupe odlaze u Sunju kamo odvoze meso i mast od zaklanog
blaga i mnogo se druže sa Matom Majdančićem, ustaškim
tabornikom, inače poznatim gestapovcem. Njihova baza je
većinom u Žremenu, Bobovcu, a i u šumi nedaleko od Strme-
na. Na istom sektoru nalazi se i jedna grupa [partizanskih]
dezertera, bez oružja, pod vodstvom četnika Milana Grubi-
ća, koja se bavi također pljačkom blaga i meda od izbjeglog
stanovništva, ali se ne veže sa neprijateljem. Njihova baza se
nalazi u Crkvenom Boku u kući Paje Šabana i u šumi Miško-
vača.64
Prema podacima iz zavičajne literature, partizani su tokom 1944. ubili šestori-
cu zarobljenih pripadnika Samozaštite iz Strmena i jednog iz Crkvenog Boka.
Iste godine partizani su ubili i četvoricu muškaraca iz Strmena koji su bili
civili.65
Krajem 1944. i početkom 1945. započelo je povlačenje preostalih pri-
padnika dezorganizovane Samozaštite prema Austriji. U radio depeši Dobro-
slava Jevđevića Draži Mihailoviću od 11. januara 1945. navodi se sljedeće: “Sa
sektora Sunje izvuklo se pomoću pušaka oko 250 vojnika za Austriju. Radim
na tome da te ljude dovedem ovamo kao i na tome da još izvučem što više ljudi
sa sektora Sunje i Dvora za Istru.”66 Podatak o 250 vojnika, koji bi se trebao
odnositi na broj četnika s područja Banije koji su se evakuisali za Austriju, ne-
sumnjivo je uveličan. Međutim, Jevđevićeva depeša predstavlja jasnu potvrdu
da je dio pripadnika Samozaštite do kraja ostao odan njemačkom okupatoru.
64 HDA, 1491, OZNA, 7.1.2., Mjesečni i tjedni izvještaji i elaborati OZN-e za Baniju o djelovanju
četnika i ustaša 2. 6. 1944. – 30. 8. 1945: OZN-a Banije OZN-i Hrvatske, 30. 11. 1944.
66 Zbornik NOR-a, XIV/4, Beograd, 1985, dok. 156, str. 727: Izvod iz knjige primljenih depeša
štaba čeničke Vrhovne komande od 12. 12. 1944. do 26. 2. 1945.

Osma satnija 2. bojne 1. Ustaškog
obrambenog zdruga i ustaška milicija iz Puske
Izvori omogućavaju opsežniju rekonstrukciju strukture i aktivnosti 8. satnije

2. bojne 1. UOZ nego većine satnija zdruga. Izuzetak predstavljaju pojedine
satnije 1. bojne, koje su najvećim dijelom bile smještene u logoru Jasenovac,
o čijoj su komandnoj i personalnoj strukturi svjedočili preživjeli logoraši.
Pripadnici 8. satnije i ustaška milicija iz Puske odgovorni su za najveći broj
zločina nad stanovnicima općine Crkveni Bok tokom 1944.
Ustaški obrambeni zdrug osnovan je u proljeće 1942. kao vojno-policij-
ska formacija Ustaške obrane odnosno Ureda III Ustaške nadzorne službe
(UNS). Ustaška nadzorna služba predstavljala je političku policiju ustaškog
režima. Na čelu Ustaške obrane nalazio se Vjekoslav-Maks Luburić, ličnost
od najvećeg povjerenja poglavnika Pavelića. Ustaška obrana je bila zadužena
za kontrolu nad logorima ustaškog režima. Njen zadatak je bio da organizuje
izolaciju, smještaj, prinudni rad i likvidaciju logoraša. Nadležnost UOZ, koji
će tokom 1942. ponijeti naziv 1. UOZ, odnosila se na neposredno osiguranje
logora pod kontrolom Ustaške obrane, napose Jasenovačke grupe logora, kao i
na osiguranje šireg područja oko logora te na povremeno učešće u borbi protiv
snaga NOVJ.67 Zdrug je bio isključivi izvršilac masovnih likvidacija logoraša. To
je bila, zapravo, njegova krucijalna uloga. Zdrug je povremeno vršio i hvatanje
te interniranje civila, napose civilnog stanovništva srpske nacionalnosti, naro-
čito na područjima koja su gravitirala ka sjedištima zdruga ili njegovih sekcija
(bojni). Glavnu ulogu u hvatanju i interniranju budućih logoraša u ustaške
logore vršili su Ustaška vojnica, Hrvatsko domobranstvo i Oružništvo NDH.
Sjedište zdruga se tokom proljeća i ljeta 1942. nalazilo u Lipiku jer je dio
jedinica zdruga u tom razdoblju bio angažovan u suzbijanju partizanskog
pokreta na području Psunja i pobrđa između Psunja i Papuka te u ubijanju,
hvatanju i internaciji tamošnjeg srpskog stanovništva. Dijelovi zdruga u ljeto
1942. djelovali su u okviru Operacije “Zapadna Bosna”, tokom antipartizanske
ofanzive na Kozari. U jesen 1942. sjedište 1. UOZ premješteno je u Jasenovac,
a za zapovjednika zdruga postavljen je satnik Marko Pavlović, profesionalni
67 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 55, 013.2.30, Elaborat Ljube Miloša, “O radu Ureda III Ustaške
obrane, organizacije i stanja u ustaškim logorima (Jasenovac i drugi)”, str. 21.

oficir, prethodno oficir Vojske Kraljevine Jugoslavije te satnik u Hrvatskom
domobranstvu i Ustaškoj vojnici. Najoperativniji dijelovi zdruga reorgani-
zirani su u okviru 1. domobranske dobrovoljačke pukovnije, jedinice koja je
samo nominalno bila domobranska jer je bila obrazovana od strane Ustaške
obrane i popunjena iz sastava 1. UOZ i proustaških dobrovoljaca iz Hercegovi-
ne. Pukovnija je bila angažovana u borbama protiv NOVJ u jugozapadnoj Bosni
i dijelovima Hercegovine i Dalmacije. Dijelovi zdruga koji su bili stacionirani
u logoru Jasenovac, u proljeće 1942. internirali su srpsko stanovništvo iz sela
koja su smještena u blizini Jasenovca. Na taj način prošireno je područje logora
Jasenovac s obzirom na to da su ispražnjena srpska sela Mlaka, Jablanac i
Donja Gradina ušla u okvir teritorijalne organizacije jasenovačkog logora. Isto
se odnosilo i na etnički mješovita sela Jasenovac i Uštica čije je srpsko stanov-
ništvo takođe bilo internirano.
Početkom 1943, nakon ukidanja UNS-a, Ustaška obrana stavljena je pod
ingerenciju Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost, posebnog odjeljenja
pri Ministarstvu unutarnjih poslova, ali je u suštini predstavljala samostalnu
organizaciju. Tokom narednih mjeseci, nakon povratka ljudstva 1. UOZ koje
je bilo angažovano u operativnim jedinicama u Bosni i Hercegovini, izvršena
je reorganizacija 1. UOZ pod rukovodstvom zapovjednika Pavlovića, koji je u
junu 1943. unaprijeđen u čin bojnika (tokom 1944. Pavlović je unaprijeđen
u čin pukovnika).68 Ubrzo nakon što se Luburić vratio u Jasenovac, poslije
višemjesečnog prinudnog odsustva koje je bilo inicirano od strane visokih
predstavnika njemačke vojske u Zagrebu, 1. UOZ je od jeseni 1943. intenzivi-
rao teror i zločine nad logorašima u Jasenovcu, Staroj Gradiški i stanovnicima
okolnih naselja.69
Tokom 1943. oformljena je vojna struktura 1. UOZ kakvu je ta formacija,
uz određene dopune, zadržala do kraja rata. Zdrug su 1943. činile tri bojne, a
naredne godine formirana je i Novačka bojna. Bojna je u vojnoj terminologiji
obrane, organizacije i stanja u ustaškim logorima (Jasenovac i drugi)”, str. 96; Mato Rupić, “Pa-
vlović Marko”, Tko je tko u NDH, Hrvatska 1941. – 1945., (ur. Zdravko Dizdar i dr.), Zagreb, 1997,
str. 314; Ivo Goldstein, Jasenovac, Zagreb – Jasenovac, 2018, str. 441–442.
69 Opširnije o razlozima i pozadini Luburićeve smjene: Ivo Goldstein, n. d., str. 389, 596–598. Za
dio primjera zločina 1. UOZ neposredno nakon povratka Luburića vidjeti: Milan Radanović,
“Zločini 3. bojne 1. ustaškog obrambenog zdruga na području Stare Gradiške i Bosanske Gradiš-
ke krajem 1943. i početkom 1944.”, Tragovi – Časopis za srpske i hrvatske teme, 1/2019, Zagreb,
2019, str. 123–196.

Oružanih snaga NDH podrazumijevala ojačani bataljon, koji je brojčano u
prosjeku bio dvostruko veći od standardnog partizanskog bataljona. Svaka
bojna 1. UOZ sastojala se od četiri satnije, osim Novačke bojne koja se sastojala
iz šest satnija. Satnija je u prosjeku imala između 150 i 250 pripadnika, iako
su pojedine satnije imale i preko 300 pripadnika. Osma satnija pripadala je 2.
bojni 1. UOZ. Prva bojna bila je dijelom raspoređena u Jasenovcu, uključujući i
logor Jasenovac, a dijelom na području kotara Novska. Druga bojna je najve-
ćim dijelom bila raspoređena u Jasenovcu, uključujući kako logor tako i selo
Jasenovac, osim 8. satnije koja je najvećim dijelom bila raspoređena u nase-
ljima na lijevoj obali Save. Treća bojna bila je raspoređena na području Stare
Gradiške, uključujući i logor Stara Gradiška. Novačka bojna je bila stacionirana
u Uštici, Hrvatskoj Dubici, Drenovom Boku i Staroj Gradiški. Ova bojna bila je
sastavljena uglavnom od mobiliziranog ljudstva iz hrvatskih sela koja gravi-
tiraju Jasenovcu i Staroj Gradiški. Prva, Druga i Treća bojna bile su sastavljene
od dobrovoljaca iz različitih dijelova NDH, napose iz Hercegovine, u manjoj
mjeri iz Like i Dalmatinske zagore te ponekog pripadnika iz Bosanske krajine,
slavonske Posavine i drugih dijelova NDH.
Osma satnija bila je polumobilna jednica koja je sredinom 1944. imala
340 pripadnika. Zapovjednik satnije tokom 1944. bio je poručnik Nikola Sulić,
rodom iz Hercegovine. Zapovjednik 2. bojne, pod čijom komandom se nalazila
8. satnija, u tom razdoblju bio je natporučnik Mate Madvidović, rodom od
Imotskog. Satnija je u prvoj polovini 1944. bila raspoređena u jasenovačkoj
Posavini, od Puske do Mlake. U prvoj polovini 1944. raspored jedinice bio je
sljedeći: u Puskoj, Krapju, Drenovom Boku i Mlaki bilo je razmješteno po 30
pripadnika satnije; u Košutarici, selu između Jasenovca i Mlake, nalazilo se
20 pripadnika satnije. U Jasenovcu i Donjoj Gradini bilo je razmješteno po 50
pripadnika 8. satnije. U mjestu Jasenovac pripadnici 8. satnije bili su raspore-
đeni na kolodvoru, u Kožari (logor Jasenovac IV), u sjedištu 1. UOZ te na skeli
prema Donjoj Gradini.70 Nije poznat razmještaj 50 pripadnika 8. satnije u
Donjoj Gradini, ali se može pretpostaviti da su bili raspoređeni u bunkerima
južno od naselja. Izvor koji pruža podatke o teritorijalnom rasporedu 8. satnije,
70 VA, NOVJ, k 479, f. 2, d. 34: Izvještaj Logorskog komiteta KPH Centralnom komitetu KPH,
Jasenovac, jun 1944; HDA, 1491, OZNA, 2.32, Izvještaj Logorskog komiteta KPH Centralnom
komitetu KPH, Jasenovac, jun 1944. Oba prijepisa pisana su na pisaćoj mašini dok je izgublje-
ni original bio pisan rukom. Prijepis koji se čuva u Vojnom arhivu u Beogradu sačuvan je u
dokumentaciji 6. korpusa NOVJ. Ovaj prijepis objavljen je 1987. (Antun Miletić, Koncentracio-

govori da je 40 pripadnika ove satnije bilo raspoređeno u Dubičkim krečana-
ma. Na toj lokaciji, smještenoj pokraj ceste koja spaja Hrvatsku Dubicu i Baćin,
pripadnici 1. UOZ tokom rata sprovodili su likvidaciju srpskog stanovništva
Banije i Potkozarja. Zapovjednik posade u Dubičkim krečanama tokom 1944.
bio je poručnik Marko Žarko, rodom navodno od Bosanskog Grahova.71 Sredi-
nom 1944. dijelovi 8. satnije razmješteni su u Lonju i Suvoj, sela na krajnjem
zapadu kotara Novska, smještena uz Savu.
Antun Vaistina, gostioničar iz Puske, u čijoj kući su se nastanili pripadnici
8. satnije, nakon rata svjedočio je o njihovom aktivnostima na području opći-
ne Crkveni Bok i postupcima u Puski:
Momčad ove satnije uvijek kada bi se iz akcije iz tih [ba-
nijskih] sela povratila znali su se međusobno razgovarati i
hvaliti kako su u tim selima palili kuće, klali i ubijali narod
tih sela, a više puta sam vidio kada su dotjerali ljude, žene i
djecu iz tih sela te su ih iz početka sve odpremali u Jasenovac,
a kasnije su ih u mojoj kući tukli tako da su svi krvavi bili, i
po noći su ih odpremali na Savu, poubijali i u Savu bacali. Jed-
nom zgodom sam vidio kada su po danu žene u Savu bacali.
Isti svjedok imenovao je podoficire 8. satnije koji su pored poručnika Nikole
Sulića bili najodgovorniji za zločine te jedinice: “Zastavnik Abramović Josip
(35), Ličanin priženit u selu Bučje kod Pleternice. Zastavnik Budak Ivan (32),
rodom iz Like. Zastavnik Pervan Stipe (24), Hercegovac. Zastavnik Šantić
Josip (30), oženjen iz Orahove, kotar Bosanska Gradiška. Zastavnik Mili Ivan
(25), Hercegovac. Rojnik Jurković Mato (28), Hercegovac. Zastavnik Fazlija ?
(38), iz Bihaća, po zanimanju stolar.”72
Osmoj satniji 2. bojne povremeno je pružana pomoć od strane drugih jedi-
nica 1. UOZ. Kako bilježe oskudni izvori, čini se da je 4. satnija 1. bojne najviše
ni logor Jasenovac 1941 – 1945, Dokumenti, Knjiga III, Beograd, 1987, prilog br. 18, str. 698–702.)
Priređivač je u naslovu dokumenta pogrešno naveo da je izvještaj bio upućen 6. korpusu NOVJ.
Na prijepisu koji se čuva u Vojnom arhivu naznačen je datum prijepisa: 17. 7. 1944. Prijepis
koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu sačuvan je u dokumentaciji OZN-e za
Hrvatsku. Izvještaj Logorskog komiteta KPH iz juna 1944. predstavlja jedan od najznačajnijih
sačuvanih dokumenata vezanih za istorijat logora Jasenovac.
71 HDA, 306, ZKRZ, k. 364, Zh 26479, KKRZ Kostajnica: Izjava Jelke Jelčić iz Šaša, 2. 2. 1946;
HDA, 306, ZKRZ, k. 364, Zh 26479, KKRZ Kostajnica: Izjava Nikole Vukolića iz Šaša, 2. 2. 1946.
72 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Antuna Vaistine iz Puske, 22. 6. 1946.
Izjavu Antuna Vaistine potvrdili su Nikola Subić i Đuro Bogdanović iz Puske. Prezime zastav-

učestvovala u pružanju pomoći 8. satniji. Četvrta (ili strojnička) satnija bila je
smještena u logoru Jasenovac i “upotrebljava se za obranu Jasenovca i okolice
u slučaju napada”. Zapovjednik 4. satnije bio je natporučnik Križa Ostojić,
rodom vjerovatno od Čitluka, koji je sredinom 1944. bio ujedno i zapovjednik 1.
bojne 1. UOZ. Satnija je sredinom 1944. imala 160 pripadnika od čega 144 Her-
cegovca, deset Bosanaca, pet Slavonaca i jednog Dalmatinca. Logorski komitet
KPH je u jednom pismu CK KPH naveo da su pripadnici 4. satnije “većinom
koljači”, što predstavlja aluziju na učešće u masovnim likvidacijama logoraša.
Satnija je u tom razdoblju bila naoružana s četiri teška i dva laka minobacača
te s osam teških i pet lakih mitraljeza, što je bilo izuzetno dobra naoružanost
za jedinicu te veličine. Sredinom 1944. satnija se nalazila u Puskoj “na košenju
livada i u zasjedama”.73 Antun Vaistina, gostioničar iz Puske, u izjavi iz 1946.
potvrdio je da je 4. satnija “više puta” bila u ispomoći “8. satniji kada bi ova
potonja akciju vršila”.74 Svjedok navodi da je poznavao zapovjednika 4. satnije,
natporučnika Ostojića, što ukazuje na to da je Ostojić povremeno dolazio
u Pusku. Budući da svjedok u prethodnom dijelu izjave govori o akcijama 8.
satnije protiv stanovništva općine Crkveni Bok, te da nisu poznate vojne akcije
puščanskih ustaša protiv nekih drugih naselja, logično je pretpostaviti da su i
pripadnici 4. satnije povremeno učestvovali u napadima na ova sela.
Međutim, 8. satnija nije uživala pomoć samo drugih dijelova 1. UOZ. Osma
satnija 2. bojne 1. UOZ kao relativno malobrojna i teritorijalno raštrkana jedi-
nica ne bi bila u stanju da samostalno izvodi vojne akcije, napose upade u sela
općine Crkveni Bok, da nije imala pomoć seoske ustaške milicije u naseljima
općina Krapje i Lonja. Riječ je o hrvatskim selima na lijevoj obali Save između
Suvoja i Jasenovca (Suvoj, Lonja, Puska, Krapje i Drenov Bok). Najmasovniju
i najznačajniju podršku zdrugu pružale su ustaške milicije iz Puske i Krapja.
Hrvatsko stanovništvo Lonje (u istoimenoj općini) i, naročito, Plesma (u općini
Krapje), na različite načine pružalo je otpor jasenovačkim ustašama, zbog čega
je bilo izloženo represiji i zločinima.
Antun Vaistina iz Puske u svjedočenju iz 1946. naveo je imena najistaknu-
tijih ustaša iz sela:
nika Mili Ivana tako je navedeno u izvoru. Moguće je da je njegovo prezime glasilo: Milić.
komitetu KPH, Jasenovac, jun 1944.

U Puskoj je postojala tzv. ustaška milicija kojoj je bio zapo-
vjednik ustaški tabornik Vaistina Mijo, star oko 49 godina,
sada se nalazi u zatvoru; i njegovi najbliži saradnici Jambrek
Ivan, star oko 50 godina, uhapšen, nalazi se u zatvoru; Jam-
brek Antun, star oko 30 godina, sada nepoznata boravišta;
Ivanković Milan, star oko 30 godina, sada nepoznata bora-
višta; Alar Mato, star oko 40 godina, iz Timaraca, priženjen
u Puskoj, sada se nalazi kod kuće; Bobeta Stevo, star oko 50
godina, iz Šaša, sada se nalazi kod kuće [u Puskoj]. Ustaška
milicija iz Puske je morala uvijek ići sa 8. satnijom u akcije
u sela općine Crkveni Bok, ali su naprijed navedeni ustaški
funkcioneri pod zapovjedništvom tabornika Vaistine Mije
vršili razne zločine, palili, ubijali i narod u logore odvodi-
li, dočim za ostale milicionere ja to potvrditi ne mogu, ali
naprijed navedeni su u svakoj akciji bili i dobrovoljno su se
uvijek javljali da idu u akcije sa 8. satnijom i mogu reći da su
ovi milicioneri pravi zločinci.75
Pripadnici ustaške milicije iz Puske, na čelu s tadašnjim tabornikom Draguti-
nom Troharom i ustašom Antunom Jambrekom, te pripadnici jasenovačkog
zdruga tokom 1942. uhapsili su i internirali najmanje desetoro Srba iz Puske i
između 19 i 26 Srba iz obližnjeg Trebeža. Internirane su cijele obitelji, uklju-
čujući i najmlađu djecu. Dvoje Srba iz Trebeža ubijeno je na vrlo surov način
u selu sredinom 1942.76 Riječ je o srpskim porodicama i pojedincima koje su
u Pusku i Trebež doselili u međuratnom razdoblju s Banije zbog posla. Odrasli
muški članovi srpskih obitelji ili pojedinci iz Trebeža najčešće su bili šumski
radnici, lugari i seoske sluge. Oko polovine ih je bilo porijeklom iz Ivanjskog i
Crkvenog Boka.77 Srbi iz Trebeža su internirani u dva navrata, maja i jula 1942.
Tabornik M. Vaistina zvani Ribarić te ustaše I. Jambrek, A. Jambrek i M. Ivanković strijeljani
su od strane partizana 1945. (Alojz Buljan, Franjo Horvat, Prešućivane žrtve Drugoga svjetskog
rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska, 3. dopunjeno i ispravljeno izdanje, Nov-
ska, 2011, str. 785–790.)
76 Đuru Vučićevića (53) ustaše su zaklali u njegovoj kući, u krevetu, a trudnicu Ljubu Obradović
(22), nevjenčanu suprugu Pere Šerbedžije, silovali su i bacili u bunar u Trebežu. Pero Šerbedž
ija je 1942. interniran u logor Jasenovac, gdje je ubijen. (Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str.
802–804.)
77 Trebež je kao naselje zasnovan početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, na ušću istoi-

Prva internacija, kada je internirano najmanje 14 mještana, dogodila se 8.
maja 1942, istog dana kada su internirani srpski stanovnici Jasenovca i Uštice.
Uhapšenici su najprije internirani u logor Jasenovac, a potom u logor Stara
Gradiška, gdje su svi pobijeni osim tri žene koje su internirane u Njemačku na
prinudni rad, odakle su puštene na slobodu.78 Druga internacija dogodila se
13. jula 1942. kada je internirano najmanje petoro mještana od kojih je jedna
uhapšenica preživjela internaciju u Njemačku.79 Srbi iz Puske internirani
mene rijeke u Savu, između Lonje i Puske. Selo je zasnovano na obadvije obale rijeke Trebež
(rijeka Lonja se nedaleko od ušća u Savu račva na dva rukavca: Trebež i Staru Lonju). Kuće na
desnoj obali Trebeža administrativno su pripadale općini i naselju Lonja, a kuće na lijevoj obali
općini Krapje, odnosno naselju Puska. Trebež je pretežno naseljen hrvatskim stanovništvom
iz okolnih posavskih sela, ali je u selu živjelo i nekoliko srpskih porodica. Srbi su živjeli pretež-
no na lijevoj, puščanskoj obali Trebeža. (Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 789.)
78 HDA, 306, ZKRZ, k. 380, Zh 28490–28492, Zapisnik od 20.3.1946. spisan od Općinske komi-
sije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Novska Vanjska: Izjava Ane Vukote i
Marice Vučićević iz Trebeža.
Žrtve: Mara Matić (50); Ana Vukota (9); Mladen Vukota (7); Veselko Vukota (8); Zorica Vukota
(5); Mile Vučićević (24); Evica Vučićević (24); Pero Basta (24); Milica/Milka Basta [Vučićević]
(1); Mitar Vučićević (49); Jela Vučićević (40). Podvučena imena nisu navedena u knjizi A.
Buljana i F. Horvata niti su navođena u drugoj literaturi kao stradali stanovnici Trebeža i žrtve
logora Jasenovac i/ili Stara Gradiška. Ovdje se njihova imena prvi put spominju u literaturi
kao imena žrtava. U knjizi A. Buljana i F. Horvata navodi se da je Đorđe/Đuro Vukota, otac Ve-
selka i Zorice Vukote, uhapšen i interniran u logor Jasenovac krajem 1943. Nije jasno zašto bi
ustaše njega poštedjeli te internirali njegovu malu djecu i njegovu suprugu Anu Vukotu, koja
je preživjela internaciju u Njemačku i 1946. svjedočila o stradanju mještana.
79 HDA, 306, ZKRZ, k. 380, Zh 28411–28414, Zapisnik od 20.3.1946. spisan od Općinske komi-
sije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača Novska Vanjska: Izjava Dragice
Turajlić iz Trebeža.
Žrtve: Milica Maljak (68); Mile Turajlić (50); Stojan Turajlić (4); Rade Turajlić (7 mjeseci).
Podvučena imena nisu navedena u knjizi A. Buljana i F. Horvata niti su navođena u drugoj
literaturi kao stradali stanovnici Trebeža i žrtve logora Jasenovac i/ili Stara Gradiška. Ovdje se
njihova imena prvi put spominju u literaturi kao imena žrtava. Milica Maljak je bila baka svje-
dokinje Dragice Turajlić, majka njene majke. Mile Turajlić je bio Dragičin otac, a Stojan i Rade
Turajlić bili su Dragičina djeca. Dragica je očigledno bila nevjenčana i njena djeca su nosila
njeno prezime. Pojava nevjenčanih parova između dva rata u Trebežu uočena je u literaturi. U
knjizi A. Buljana i F. Horvata navode se imena još šest Srba iz Trebeža koji su 1942. internirani
u logore Jasenovac i Stara Gradiška, gdje su ubijeni, čija imena nisu navedena u dokumentaciji
ZKRZ iz 1946: Milja Mataruga (49); Zorka Obradović (4); Draga Šerbedžija (18); Pero Šerbedži-
ja (27); Sava Turajlić (16); Petar Vila (57). Sava Turajlić je bila sestra Dragice Turajlić i neobično
je što ju nije spomenula u svome svjedočenju. Pretpostavljam da su internirane različitog
datuma i da je to razlog.

su nepoznatog datuma 1942. U literaturi se navodi da je njihova internacija
sprovedena u jesen 1942, bez preciziranja datuma, ali logičnije je pretpostaviti
da se to dogodilo nekoliko mjeseci ranije, u vrijeme jedne od dvije internacije
Srba iz Trebeža.80 Srbi u Puskoj i Trebežu bili su malobrojni u odnosu na većin-
sko hrvatsko stanovništvo i nisu predstavljali nikakvu prijetnju interesima
NDH. Uhvaćeni su, internirani i pobijeni isključivo zbog etničke pripadnosti.
Odluku o njihovoj internaciji donio je neko iz rukovodstva Ustaške obrane
ili zapovjedništva logora u Jasenovcu, najvjerovatnije Maks Luburić, uprkos
tome što su Puska i Trebež bili udaljeniji od Jasenovca nego na primjer Bročice
ili Novska, gdje većina Srba sve do sredine septembra 1944. nije internirana u
logor Jasenovac. Bročice i Novska nisu bili pod ingerencijom 1. UOZ, za razliku
od područja između Lonje i Jasenovca. Ova činjenica je bila presudna kada je
riječ o hapšenju i internaciji Srba iz Puske i Trebeža. Uloga lokalnih ustaša u
njihovom hapšenju je nesumnjiva. Hapšenje i internacija Srba iz Trebeža i
Puske primjeri su rane saradnje nacionalističkih ekstremista iz Puske s jaseno-
vačkim ustašama. Lokalni ekstremisti nisu imali milosti ni prema hrvatskim
mještanima koji su sarađivali s partizanima, zbog čega je prvi ustaški tabor-
nik iz Puske, Dragutin Trohar, likvidiran u proljeće 1943. od strane lokalnih,
hrvatskih partizana.81
80 Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 793–794. Knjiga A. Buljana i F. Horvata je zasad jedini
izvor podataka o interniranju i stradanju Srba iz Puske tokom 1942.
Žrtve: Janko Čakširaš (67); Dušan Džakula (22), Milan Đumić (32); Stevo Stegić (65); Anđelija
Todorović (57); Stojan Todorović (72); Luka Vujaković (19); Stevan Vujaković (22); Nikola
Vujaković (40); Sava Vujaković (69). Šestoro interniranih stradali su u logoru Jasenovac. Stevo
Stegić stradao je u logoru Zemun. Trojica interniranih, Nikola Vujaković i njegovi sinovi Luka
i Stevan, stradali su u nacističkim logorima u Norveškoj. I oni su prethodno bili zatočeni u
logoru Jasenovac. Podaci o broju uhapšenih i interniranih Srba iz Puske najvjerovatnije nisu
potpuni jer u spisku žrtava koje navode dvojica autora nema podataka o djeci. Na ovakav za-
ključak upućuje i činjenica da Buljan i Horvat donose nepotpune podatke za internirane Srbe
iz Trebeža, što se naročito odnosi na odsustvo podataka o interniranoj djeci iz toga sela.
81 Prvi ustaški tabornik u Puski, Dragutin Trohar, predratni frankovac, ubijen je od strane
partizana u proljeće 1943. (Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 789, 801.) Trohara je uhvatila
grupa partizana Hrvata iz Krapja i Puske te ga prevezla preko Save u Ivanjski Bok, gdje je
osuđen na smrt zbog učešća u zločinu nad bočanskim Srbima oktobra 1942. Hvatanje Trohara
organizovao je Stjepan Barbarić, partizan iz Krapja. (Savo Skrobo, n. d., str. 89–96.) Osmoro
stanovnika Puske hrvatske nacionalnosti internirano je u Jasenovac, gdje su smrtno stradali, a
jedan mještanin hrvatske nacionalnosti ubijen je od strane ustaša u selu. (Alojz Buljan, Franjo
Horvat, n. d., str. 793–794.)

U jesen 1943. za privremenog zapovjednika 8. satnije postavljen je satnik
Ante Vrban, rodom od Gospića. Neposredno pred kraj 1943. Vrbana je na
mjestu zapovjednika 8. satnije zamijenio poručnik Nikola Sulić. Satnik Vrban
je potom postavljen za zapovjednika 1. satnije 1. bojne 1. UOZ.82 Vrbanova
satnija je držala zasjede u šumama u blizini naselja u kojima je bila stacionira-
na, naročito na močvarnom području između Krapja, Lonje i Kraljeve Velike,
obraslom gustom šumom, koje su slavonski partizani koristili za komunikaci-
ju s banijskim partizanima i preko koga su održavali komunikaciju s Glavnim
štabom NOV i PO Hrvatske. Budući da je iz hrvatskih sela Plesmo i Kraljeva
Velika, manjim dijelom i iz Lonje i Puske, početkom 1943. započeo odlazak
mještana u partizane ili su mještani započeli pomagati partizanski pokret,
zapovjedništvo 1. UOZ odlučilo je da efikasno uništi partizansku organizaciju
u ovim posavskim selima. Vrban je tokom posljednjih mjesec dana boravka na
mjestu zapovjednika satnije, odnosno tokom decembra 1943, često boravio
na terenu između Jasenovca i Lonje. Nigdje u Slavoniji ustaše u to vrijeme,
ali ni do tada, nisu vršili tako intenzivan teror nad hrvatskim seljacima kao
na području općina Krapje i Lonja. Hrvatsko-hrvatski ideološki sukob na
području ove dvije općine u vrijeme Drugog svjetskog rata bio je dugotrajniji
i intenzivniji nego srpsko-srpski ideološki sukob na području općine Crkveni
Bok. Budući da navođenje primjera terora 1. UOZ nad hrvatskim civilima, kao
partizanskim simpatizerima, u selima između Lonje i Jasenovca krajem 1943.
i tokom 1944. zahtijeva cijelu studiju, s obzirom na to da je riječ o brojnim
primjerima koji su zabilježeni u izvorima, ograničit ću se samo na primjere
terora nad stanovništvom sela Lonja krajem 1943. Lonja je smještena nepo-
sredno naspram Strmena i Crkvenog Boka, na lijevoj obali Save. Zločini su
podrazumijevali ubistva, internaciju i pljačku lokalnih partizanskih saradnika
i simpatizera. Napominjem da su stanovnici hrvatskog sela Plesmo kod Krapja
bili izloženi još intenzivnijem teroru krajem 1943. i tokom 1944.
Partizanski obavještajci izvijestili su krajem decembra 1943. o vješanju
Josipa Đajića (45), kovača iz Kraljeve Velike, rodom iz Lonje, koji je bio sekre-
tar Općinskog komiteta KPH Lipovljani. Vješanje je obavljeno 17. decembra
u Lonji. “Drug sekretar Općinskog komiteta Lipovljani utekao je od bande iz
sela Kraljeve Velike u Lonju. Međutim, tamo ga je banda uhvatila i objesila.
82 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 53, 013.2.18, Zapisnik o saslušanju okrivljenog Vrban Ante zva-
nog Podgorski sastavljen u prostorijama UDB-e za NR Hrvatsku u Zagrebu dne 12. 5. 1948.

Kada su došli na mjesto gdje je bio obješen povikao je: ‘Dolje krvnici i izda-
jice naroda! Živio drug Staljin!’”83 Đajić je uhvaćen prethodnog dana u polju
između Trebeža i Puske tokom napada ustaša na grupu partizanskih saradnika.
Tom prilikom ubijeni su dvije stanovnice Trebeža i dvoje stanovnika Puske.84
Nekadašnji zapovjednik 8. satnije Ante Vrban, priznao je 1948. u istrazi pred
jugoslavenskim organima da je ljudstvo njegove satnije odgovorno za smrt
Josipa Đajića. Prema Vrbanu, vješanje Josipa Đajića izvršio je poručnik Ante
Ferić, oficir 8. satnije.85 Naredni zločin 8. satnije u Lonji izvršen je 22. decem-
bra 1943. Toga dana ustaše predvođeni Vrbanom izvršili su hapšenje većeg
broja mještana i počinili najmanje jedno ubistvo u selu i internirali najmanje
15 mještana. Među 15 poimenice poznatih mještana koji su internirani toga
dana bilo je osam žena i sedam muškaraca. Navedeni broj je najvjerovatnije
nepotpun.86 Bila je to dotad najmasovnija internacija u logor Jasenovac osoba
hrvatske nacionalnosti od strane ustaša na području kotara Novska. Krajem
januara 1944. partizanska obavještajna služba na osnovu podataka jednog
uhapšenika koji je pušten iz logora imala je saznanja o tome što se dogodilo s
centra za Slavoniju, POC za Slavoniju Glavnom obavještajnom centru (GOC) Hrvatske, 9. 1.
1944, Predmet: Sedmodnevni izvještaj za vrijeme 25 – 31. 12. 1943.
84 Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 794, 851, 856.
85 HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 53, 013.2.18, Zapisnik o saslušanju okrivljenog Vrban Ante zva-
nog Podgorski sastavljen u prostorijama UDB-e za NR Hrvatsku u Zagrebu dne 12. 5. 1948.
86 Arhiv Jugoslavije (AJ), 110, Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača (DKRZ), k. 447, s. 469, Spisak žrtava sela Lonje; AJ, 110, DKRZ, k. 447, s. 467, Zapi-
snik od 29. 4. 1946. spisan u ime Mjesne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača u Lonji: Izjava Ivana Gabora iz Lonje; HDA, 1561, SDS RSUP SRH, k. 53, 013.2.18, Za-
pisnik o saslušanju okrivljenog Vrban Ante zvanog Podgorski sastavljen u prostorijama UDB-e
za NR Hrvatsku u Zagrebu dne 12. 5. 1948; Građa za historiju Narodnooslobodilačkog pokreta
u Slavoniji, X, Slavonski Brod, 1984, dok. 136, str. 443: Pismo saradnika NOP-a iz Brezovca
Propagandnom odjelu Oblasnog NOO za Slavoniju, 31. 1. 1944; Alojz Buljan, Franjo Horvat, n.
d., str. 1005–1006.
Stanovnici Lonje internirani u logor Jasenovac 22. 12. 1943: Marija Kušan (40), Ivan Gabor
(31), Ivo Čipor (31), Slavko Deanić (31), Milan Vlatković (37), Mirko Molnar (27), Tunjo Đajić
(40), Ivan Bolturić (40), Marica Kušan (32), Marica Golubić (28), Kata Gabor (24), Kata Lipi-
čan[in] (24), Marica Čipor (27), Slavica Deanić (20), Ankica Deanić (40). U spisku se navode
imena dvije stanovnice Trebeža, Mage Ovanin (40) i Jage Grgurić (35), koje su internirane
16. 12. 1943. U spisku se ne navodi imena Ivana Gabora i Kate Gabor, koji su internirani istoga
dana, što upućuje na zaključak da u spisku najvjerovatnije nedostaju još neka imena mještana
interniranih 22. 12. 1943.

internircima. “Gabor Ivan iz Lonje koji je bio u odboru NOO i član KP priznao
je sve pred bandom i izdao sve članove NOO u Lonji koji su i dalje ostali u logo-
ru, te ih banda na sve načine muči i tuče. Banda novopohapšene koji po njiho-
vom nisu mnogo krivi upućuje u domobrane.”87 Poslijeratni izvor potvrđuje
da su nakon sprovođenja u logor žene razdvojene od muškaraca, pri čemu se
ističe da su “muškarci upućeni u domobrane, otkud su svi pobjegli u partizane,
a žene su sve osim Marije Kušan, u logoru Jasenovac poubijane”.88 Dakle, u
logoru Jasenovac likvidirano je sedam stanovnica Lonje koje su uhapšene i
internirane 22. decembra 1943.
Teror koji su jasenovačke i lokalne ustaše sprovodili nad hrvatskim seljaci-
ma u općinama Krapje i Lonja, krajem 1943. i početkom 1944, bio je usko
povezan s uspostavljanjem stalnih ustaških baza u selima te dvije općine. U
tome razdoblju na cjelokupnom području pod neposrednom ili posrednom
ingerencijom 1. UOZ, od Lonje do Stare Gradiške, zabilježen je pojačan teror
nad lokalnim stanovnicima. Bila je to nesumnjiva posljedica povratka Vjeko-
slava-Maksa Luburića na poziciju glavnog kontrolora i nezvaničnog zapovjed-
nika ustaških logora. Ustašama je bilo od velike važnosti da u komunikacijski
izoliranim posavskim selima zapadno od Jasenovca, okruženim teško prohod-
nim močvarnim šumama, uspostave uporišta 1. UOZ te omasove i naoružaju
ustašku miliciju, iz dva razloga. Prvo, trebalo je dodatno osigurati područje
oko jasenovačkog logora i sjedišta zdruga. Drugo, trebalo je onemogućiti da
partizani u istim selima formiraju partizanske seoske straže kako bi slavonski
i banijski partizani još efikasnije koristili područje Lonjskog polja za međusob-
nu komunikaciju, prebacivanje jedinica i izvođenje vojnih akcija.
Uporište 8. satnije u Puskoj uspostavljeno je najkasnije sredinom januara
1944, kada i u Drenovom Boku. Istovremeno, u Puskoj je oko 50 mještana
naoružano od strane 1. UOZ čime je formirana seoska ustaška milicija.89 U
Krapju, selu između Puske i Drenovog Boka, koje je bilo sjedište općine, 8.
centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 9. 2. 1944, Predmet: Sedmodnevni izvje-
štaj za vrijeme 22 – 29. 1. 1944.
88 Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., str. 1005–1006.
centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, Predmet: Obavještajni izvještaj za mjesec
siječanj 1944; HDA, 1491, OZNA, 3.1.2., Mjesečni, polumjesečni i tjedni izvještaji Pomoćnog
obavještajnog centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, Predmet: Izvještaj za
siječanj 1944.

satnija je imala uporište još u prvoj polovini 1943. Glavni zagovornici uspo-
stavljanja ustaške milicije među mještanima Lonje bili su aktivisti Hrvatske
seljačke stranke, koji su, usprkos tome što su djelovali u nekoj vrsti ilegalnosti,
zagovarali uspostavljanje seoske milicije jer su bili antipartizanski i antikomu-
nistički nastrojeni.90 Oni su “htjeli da narod iz sela Lonje primi oružje, ali se sa
time nije slagala većina naroda, govoreći da njima nije potrebno oružje i da ga
neće primiti. Kada im to nije uspjelo počeli su s prijetnjom da će iz Jasenovca
dovesti nekoliko ustaša koji će narod natjerati da silom prime oružje, ali do
sada [proljeće 1944.] u tom pogledu nisu ništa učinili.”91 Od svih navedenih
sela partizanski pokret je krajem 1943. najmanje pristalica imao u Krapju: “Za
Krapje može se općenito reći da su svi skupa banda. To selo surađuje sa bandom,
idu s njima u pljačku i vesele se kada neko naše selo strada.”92 Partizanska oba-
vještajna služba ovako je ocijenila prilike na području općine Krapje početkom
1944:
U svima selima ove općine banda imade svoja uporišta te sav
narod u ovim selima drži pod jakom kontrolom i nitko se
iz sela ne smije kretati bez ustaške dozvole. Svi oni koji su
[im] sumnjivi ne smiju čak ni tražiti dozvolu za kretanje...
Ovih dana bila je banda u Plesmu gdje je opljačkala sijeno,
meso, mast i ostalu hranu. Ovih dana bile su dvije djevojke
iz Plesma u Novskoj, gdje su ih ustaše uhvatili i odpremili u
logor Jasenovac, tako da je narod jako zastrašen jer se banda
stalno prijeti da će cijelo Plesmo otjerati u logor jer da su svi
partizani.93
centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, Predmet: Obavještajni izvještaj za mjesec
siječanj 1944.
centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 17. 4. 1944, Predmet: Četrnaestodnevni
izvještaj za vrijeme od 26. 3. do 9. 4. 1944.
centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 22.12.1943, Predmet: Sedmodnevni izvje-
štaj za vrijeme 11 – 18. 12. 1943. Jedan drugi izvor iz istog razdoblja potvrđuje ocjenu kakvu su
partizani imali o stanovnicima ovoga sela: “Selo Krapje je skroz na skroz banditski raspoloženo
prema NOB-i.” (HDA, 1809, Oblasni komitet KPH za Slavoniju, k. 1, KP-108/87, Izvještaj iz
Slavonije za mjesec prosinac 1943.)

Nedugo nakon uspostavljanja uporišta 8. satnije u Puskoj, pripadnici 8. satnije
iz Puske i Krapja te pripadnici ustaške milicije iz ta dva sela, izvršili su upad
u Ivanjski i Crkveni Bok. “25. 1. [1944.] išla je ustaška banda iz Krapja i Puske
u pljačku u selo Crkveni Bok u kojoj pljački su sudjelovali i seljaci iz Krapja
i Puske. Otjerali su 120 komada goveda, svinje, mast, slanine i sve što su sa
sobom mogli ponijeti.”94 U pitanju je prvi poznati upad 8. satnije i njoj podre-
đene ustaške milicije u bočanska sela. Zapravo, riječ je o prvom napadu ustaša
na bočanska sela nakon 13. oktobra 1942. Citirani izvor ne navodi podatke o
ubijanju mještana prilikom upada 25. januara 1944. U izjavi svjedoka Petra Tu-
rajlića, lugara iz Crkvenog Boka, zabilježenoj mjesec dana nakon upada ustaša
u selo, navodi se da su napadači ubili petoro osoba:
Ubijeni su Milja Cikota i njen sin Milan, dečak, oboje iz Cr-
kvenog Boka; ujedno su ubili još jednog dečaka. Njih su sve
pobili iz pušaka. Odmah zatim obesili su još dva stanovnika
sela, koju su morali najpre preterivati popljačkanu stoku
preko Save. Posle izvršenog posla svukli su ih gole da bi po-
pljačkali odelo i onda su ih u Puski obesili o dva duda. Jedan
od obešenih zvao se Milan Vujković, iz Crkvenog Boka. Ime
drugog nije mi poznato.95
Četnička milicija iz Strmena nije reagovala prilikom upada ustaša u Ivanjski i
Crkveni Bok 25. januara 1944, niti su ustaše toga dana napale Strmen.
Sredinom aprila 1944. ustaška milicija u Puskoj bila je u potpunosti
organizovana kao pomoćna milicija 1. UOZ. “U selu Puskoj ima banda svoje
uporište i to od 18 ustaša [pripadnika 8. satnije] iz Jasenovca i 52 naoružana
civila koji su razdijeljeni u tri roja. Komandant jednoga roja je neki Ribarić,
drugoga roja Jambrek, a trećega roja je komandant neki Petranić. Ta banda
stalno daje patrole po selu i u neposrednoj blizini sela.”96 Krajem maja 1944.
narastao je broj pripadnika 8. satnije i ustaških milicionera u Krapju. Tada je u
centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, Predmet: Izvještaj za siječanj 1944.
centra za Slavoniju, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, Predmet: Izvještaj za siječanj 1944.
izbeglice i preseljenike u Beogradu: Izjava Petra Turajlića iz Crkvenog Boka. (Petar Turajlić je
izbjegao u Beograd u prvoj polovini februara 1944.)

tome selu bilo smješteno 25 pripadnika 8. satnije i oko 75 pripadnika seoske
ustaške milicije. U istom razdoblju u Lonji se nalazilo između 15 i 25 pripad-
nika 8. satnije te nepoznat broj pripadnika seoske ustaške milicije. U Bobovcu,
hrvatskom selu smještenom zapadno od Strmena, tada se nalazilo između 50
i 60 pripadnika seoske ustaške milicije.97 Bobovačka milicija, osim nekoliko
pojedinaca, nije iskazivala nepomirljivo neprijateljstvo prema stanovnicima
općine Crkveni Bok, kako su to činile milicije iz Puske i Krapja. Partizanska
obavještajna služba izvijestila je sredinom aprila 1944. o pritiscima na stanov-
nike Krapja da uzmu učešća u ustaškoj miliciji.
U selu Krapju ima banda svoje uporište od domaćih bandita
koji su primili oružje, te nešto jasenovačkih ustaša. Cijeli
njihov rad sastoji se u pljačkanju okolnih sela, što čine sa
naročitim veseljem. Njihov je zapovjednik Ivan Posavac, koji
natjerava ljude da svi prime oružje, a tko to odbije tome se
preti da će mu baciti bombu u kuću čime je uspio da veći
broj ljudi zaplaši i tako prisili na primanje oružja. To on čini
i po okolnim selima. Stalno govori narodu kako svi treba da
prime oružje radi zajedničke borbe protiv partizana.98
Zločini nad stanovništvom

općine Crkveni Bok juna 1944.
Sredinom 1944. Crkveni i Ivanjski Bok bili su pod kontrolom seoske partizan-
ske milicije, dok je Strmen kontrolisala seoska četnička milicija. Četnici iz
Strmena održavali su kontakte s ustaškom milicijom iz Bobovca i Lonje, a od
početka aprila 1944. i s 8. satnijom 2. bojne 1. UOZ, čiji dijelovi su bili razmje-
šteni u Krapju i Puski, zatim u novoizgrađenom velikom bunkeru u Trebežu,
te povremeno u Lonji.99 Juna 1944. ljudstvo 8. satnije i ustaška milicija iz Pu-
centra za Slavoniju, str. 854, POC za Slavoniju GOC Hrvatske, 17. 4. 1944, Predmet: Četrnae-

ske su u nekoliko navrata vršili upade u Ivanjski i Crkveni Bok, zarad pljačke,
hvatanja i ubijanja partizanskih saradnika i drugih mještana. Izvori bilježe da
su četnici iz Strmena pomagali ustašama iz Puske u privremenom zauzimanju
Crkvenog i Ivanjskog Boka te u hvatanju partizanskih aktivista u ta dva sela.
Stotinjak ustaša iz Puske, među kojima je bilo 25 pripadnika 8. satnije i 75
pripadnika seoske ustaške milicije, 5. juna 1944. prešli su Savu i preko šume
Riboštak upali u Ivanjski i Crkveni Bok. Istovremeno, četnici iz Strmena i
ustaška milicija iz Bobovca blokirali su Crkveni Bok iz pravca Strmena. Potom
su ustaše i četnici sinhronizovano napali dva sela. “Koliko se zna, cilj bande je
bio prvo pljačka, a onda mobilizacija za četnike”, navodi se u izvještaju nepo-
znatog saradnika partizanske obavještajne službe iz Crkvenog Boka. Prilikom
upada napadači su ubili četvoro mještana Ivanjskog Boka, među kojima jednu
staricu, te dva stanovnika Crkvenog Boka. “Većina ubijenih je nastradala od
četnika.” Ustaše iz Puske opljačkali su veći broj konja i gusaka u Ivanjskom
Boku, ali i neke četničke kuće u Crkvenom Boku, usprkos saradnji s četnicima.
Narod je uglavnom na vrijeme izbjegao i još više ogorčio
svoju mržnju protiv četnika koje je zajedno vidio sa ustaša-
ma kako ubijaju i pljačkaju ova sela. Uglavnom, u svemu su
presudnu riječ odigrali četnici koji su metnuli čak i ustaške
znakove i postali ustaški vodići. Od četnika koji su metnuli
ustaške znakove zapazili su se Ljuban Jelisavac, Pero Toljaga i
[Đuka] Bjelac, a vjerovatno ih je bilo i više. Dobar dio naroda
je bio tučen od četnika, a osim toga im je prijetito da će ih sve
uništiti ako ne odu u četnike... Sav narod u šumi spreman je
ići u akciju ako dođu partizani... Četnika pod oružjem ima
oko 115 koji su po danu u Strmenu, većinom po svojim kuća-
ma, dok u prvi sumrak idu u njive između Strmena i Bobovca,
gdje spavaju sa isturenom stražom.100
Isti izvor navodi da četnici iz Strmena sarađuju s ustaškom posadom iz Lonje,
tako što povremeno prelaze na lijevu obalu Save i zajedno s ustašama iz Lonje
pljačkaju hrvatska sela u Posavini. Savo Skrobo je ostavio kraći zapis o pokuša-
ju nekolicine mještana da izbjegnu potjeru 5. juna 1944:
stodnevni izvještaj za vrijeme od 26. 3. do 9. 4. 1944.


Četvorica aktivista iz Ivanjskog Boka su jednom prilikom
počeli bježati na konjima u pravcu Strmena. Njima u susret
naišli su četnici. Nije im preostalo drugo nego da natjeraju ko-
nje u Savu i da pokušaju na konjima preplivati rijeku. Od njih
četvorice samo je jedan, Dragan Skrobo, uspio preplivati na
lijevu obalu i skloniti se kod kuće Joze Grgića, Hrvata iz Lonje.
Ostala trojica su se morala vratiti jer su konji pod njima počeli
tonuti. Skrivali su se u vrbaku pored Save. Ustaše su naišli na
to mjesto, pronašli jednog od njih, Stojana Janjića, rodom iz
Ivanjskog Boka, starog 50 godina, i na mjestu ga zaklali.101
Skrobin zapis osim što dopunjuje šture podatke o događajima u crkvenobočkoj
općini toga dana, potvrđuje saradnju između strmenskih četnika i puščanskih
ustaša.
Prema svjedočenju Mladena Goge iz Ivanjskog Boka, prilikom upada
pripadnika 8. satnije u Ivanjski Bok, nepoznatog dana juna 1944, vjerovatno
upravo 5. juna 1944, “sa istima došli su i četnici”. Među četnicima svjedok
je prepoznao Ljubana Jelisavca iz Strmena. Draginja Ivanišević, stanovnica
Crkvenog Boka, svjedočila je poslije rata da su u istom navratu lokalni četnici,
među kojima je prepoznala Ostoju Todorovića i Stojana Todorovića iz Crkvenog
Boka, “isto bili oboružani sa puškama i sa ustašama su narod hvatali”. Božo
Vučenović, stanovnik Ivanjskog Boka, svjedočio je poslije rata o istom događa-
ju. Prema njegovim riječima, nakon što su ustaše iz Puske upali u Ivanjski Bok,
u selo je pristigla grupa četnika iz Strmena, među kojima je prepoznao Ljubana
Jelisavca, Iliju Kljajića, Nikolu Lađevića, Đuku Bjelca, Božu Štrpca iz Strmena,
te Stojana Pralicu iz Crkvenog Boka.
Čim su ovi četnici došli, odmah su se stali rukovati sa ustaša-
ma. Prije nego su se četnici sastali sa ustašama isti su pucali da
narod zastraše i tako narod nije mogao pobjeći, ali kod ovoga
pucanja nisu nikoga ubili već jedino što su četnici sa svojim
pucanjem spriječili da narod nije mogao pravovremeno prije
dolaska ustaša pobjeći.102

102 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Mladena Goge iz Ivanjskog Boka, 21. 6.
1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Draginje Ivanišević iz Crkvenog
Boka, 21. 6. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Bože Vučenovića iz
Ivanjskog Boka, 22. 6. 1946.

Na osnovu svega navedenog moguće je zaključiti da je četnička milicija iz Str-
mena bila unaprijed obaviještena o pokretu ustaša iz Puske preko Save, te da
su četnici namjeravali iskoristiti upad ustaša iz Puske preko Save kako bi u toj
kritičnoj situaciji po stanovništvo Ivanjskog i Crkvenog Boka izvršili prinudnu
mobilizaciju mještana. Ovakvi zaključci daju za pravo navodima iz citiranog
izvještaja od 6. juna 1944. u kome se navodi da je “zajednička akcija” ustaša iz
Puske i Bobovca te četnika iz Strmena bila rezultat prethodnog dogovora izme-
đu ustaša i četnika koji je postignut 3. juna. “Dva dana prije akcije došlo je do
sporazuma između četnika, ustaša iz Puske i ustaša iz Bobovca. Ove podatke
smo dobili od zarobljenih ustaša.”103 Nereagovanje četnika na napad ustaša
i, štaviše, očigledna saradnja između četnika iz Strmena i ustaša iz Puske, bili
su ključni za definitivnu kompromitaciju četničke milicije u očima lokal-
nog stanovništva. Samozaštitna brigada Banija na području općine Crkveni
Bok i prije 5. juna 1944. nije povećavala brojno stanje, a nakon toga datuma
mještani su se još više vezali za partizanski pokret.104 Prema svjedočenju
savremenika i očevidaca, stanovnika Ivanjskog i Crkvenog Boka, pripadnici
8. satnije i ustaška milicija iz Puske u nekoliko navrata tokom juna 1944. u ta
dva sela ubili su 25 lica. Među žrtvama je bilo osam stanovnika Ivanjskog Boka
i 17 stanovnika Crkvenog Boka, odnosno 12 muškaraca, devet žena i četvoro
djece.105 Taj broj nije konačan budući da citirani izvor od 6. juna 1944. navodi
identitete još dvoje stanovnika Crkvenog Boka (jedan muškarac i jedna žena),
ubijenih prethodnog dana. Na osnovu analize izvora možemo zaključiti da je
većina žrtava iz Ivanjskog Boka ubijena 5. juna 1944, odnosno tokom prvog
upada puščanskih ustaša u tome mjesecu, dok je većina žrtava iz Crkvenog
Boka najvjerovatnije ubijena tokom nekoliko narednih upada, istoga mjeseca.
Baniju za period od 6. 7. 1943. do 12. 6. 1944: POC za Baniju GOC Hrvatske, 12. 6. 1944, Pred-
met: Političko obavještajni izvještaj za mjesec maj 1944; Savo Skrobo, n. d., str. 119.
105 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Spisak žrtava (oštećenika), [1946.]
Žrtve. Ivanjski Bok: Stojan Janjić (44), Sava Mašala (57), Mirko Šulanović (35), Pajo Vučenović
(37) Pajo Bašić (76), Anđa Zlokapa (62), Kata Šipov (37) Milja Cikota (49); Crkveni Bok: Sveto
Todorović (37), Stojan Kesić (47), Đuro Konjević (61), Ljuba Torbica (61), Jovo Sekulić (70),
Dušan Sekulić (14), Matija Turajlić (68), Milan Zlokapa (23), Soka Radojčić (45), Jela Sekulić
(50), Milan Sekulić (18), Milan Radovanović (14), Ljuba Đuričić (39), Bosiljka Đuričić (10), Jela
Đuričić (15), Ljuba Koren Zec (18), Jevto Konjević (19).

Stanovnici općine Crkveni Bok u poslijeratnim svjedočenjima naveli su
imena dvadesetak pripadnika ustaške milicije iz Puske koji su tokom juna
1944. zajedno s pripadnicima 8. satnije 2. bojne 1. UOZ učestvovali u pljačka-
nju i ubijanju stanovništva općine. Među njima je bila nekolicina stanovnika
banijskih sela Timarci i Slovinci koji su imali prebivalište u Puskoj, nakon što
su zbog partizana napustili sela u kojima su prethodno živjeli.106
Zločini nad stanovništvom

općine Crkveni Bok 22. avgusta 1944.
Nakon što je 27. jula 1944. u istočnom dijelu Banije formiran 2. partizanski
odred Banije, stanovnici crkvenobočke općine popunili su njegov 1. bataljon.
Riječ je o malobrojnoj i relativno slabo naoružanoj partizanskoj jedinici.107
Oko 200 pripadnika 1. donskog puka 1. kozačke divizije Wehrmachta iz Sunje
18. avgusta 1944. izvršilo je prepad na pripadnike 1. bataljona 2. partizanskog
odreda koji su bili razmješteni u Strmenu. Nakon kraće borbe partizani su bili
primorani da se povuku u Ivanjski Bok. Prema partizanskim izvorima, partiza-
ni su imali deset ranjenih, dok su Kozaci navodno imali osam poginulih i dva
ranjena. Prema izvoru NDH, partizani su imali navodno šest poginulih i deset
ranjenih.108 Budući da izvor NDH navodi da su Kozaci zaplijenili samo jednu
pušku i jedan puškomitraljez, realno je pretpostaviti da je partizanski izvor
pouzdaniji kada je riječ o gubicima 1. bataljona 2. partizanskog odreda Banije.
Kozaci se nisu zadržali u Strmenu i Crkvenom Boku, odakle su privremeno
106 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Mladena Goge iz Ivanjskog Boka, 21. 6.
1946.
107 Ljuban Đurić, Banijski partizanski odredi 1941 – 1945, Beograd, 1988, str. 315–318.
Drugi partizanski odred Banije 26. 8. 1944. imao je 324 pripadnika. Odred u tom razdoblju
nije imao teškog naoružanja. Može se pretpostaviti da je odred popunjen nakon upada 1. UOZ
u sela crkvenobočke općine, odnosno da je neposredno nakon osnivanja imao između 200 i
300 pripadnika, pri čemu je 1. bataljon imao oko polovine toga broja. Ovo je važna napomena
zbog činjenice da su snage 1. UOZ koje su 22. 8. 1944. upale u crkvenobočka sela bile pet do
šest puta brojnije od 1. bataljona 2. partizanskog odreda Banije. Pogotovo ako znamo da je Brzi
sklop 1. UOZ bio odlično naoružan teškim naoružanjem.
108 Zbornik NOR-a, V/31, Beograd, 1964, dok. 129, str. 677, fus. 4: Depeša štaba 4. korpusa NOVJ
Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske od 19. avgusta 1944; Zbornik NOR-a, V/31, Beograd, 1964,
dok. 129, str. 677: Izvještaj zapovjedništva Glavnog stožera Domobranstva od 23. avgusta 1944.

protjerali partizane. Ubrzo nakon toga lokalni partizani su ponovo kontrolisali
ta dva sela. Dvadesetog avgusta 1944. započeo je partizanski transport žita
iz Slavonije za Baniju. Bio je to drugi veliki transport žita tokom ljeta 1944.
iz Slavonije za Baniju, i dalje ka partizanskoj teritoriji na Kordunu, Lici i u
Gorskom kotaru. Avgustovski transport predstavlja dotad najambiciozniji
poduhvat te vrste koji su snage NOVJ sprovele u cijeloj Jugoslaviji. Transport
od 143 kola natovarenih slavonskim žitom krenuo je iz Novog Grabovca kod
Novske, gdje je prethodno prikupljeno žito. Transport je osiguravala 17. sla-
vonska brigada NOVJ. Ta jedinica je u noći između 20. i 21. avgusta napala mi-
nobacačima ustaški bunker u selu Trebežu, na lijevoj obali Save, između Lonje
i Puske, u kome se nalazila posada iz sastava 8. satnije 1. UOZ. Iako posada u
bunkeru nije uništena, zbog dobre konstrukcije utvrđenja, napad je omogućio
nesmetan prevoz žita do Lonje, odakle je žito čamcima i skelom prebačeno
do Strmena, a potom dalje za Baniju. U obezbjeđivanju transporta od Bobovca
prema partizanskoj teritoriji u brdskom dijelu Banije učestvovala je 1. brigada
7. banijske divizije NOVJ. U prevoženju žita čamcima preko Save učestvovalo
je stanovništvo crkvenobočke općine. Ljudstvo 1. brigade je u potpunosti bilo
angažovano u osiguranju transporta prema Šamarici 21. i 22. avgusta. Na istom
zadatku bila su angažovana i dva bataljona 17. slavonske brigade dok ostatak
brigade nije prelazio Savu. U istom razdoblju 2. brigada 7. banijske divizije
nalazila se u Cazinskoj krajini.109
Snage 1. UOZ u rano jutro 22. avgusta 1944. izvršile su dobro pripremljeni
upad u Strmen, Crkveni i Ivanjski Bok. Bio je to nakon 1942. najambiciozniji
napad na neko partizansko uporište ili srpsko selo u Posavini koji je izvršio
1. UOZ. Prvi bataljon 2. partizanskog odreda Banije koji je bio stacioniran u
bočanskim selima, u momentu napada 1. UOZ imao je između 100 i 200 pri-
padnika. Bataljon, kao ni čitav odred, nije raspolagao s teškim naoružanjem.110
Jačina bataljona bila je nedovoljna da zaustavi napadače.
Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik Ustaške obrane, pod čijom inge-
rencijom se nalazio 1. UOZ, u pismu ministru unutarnjih poslova Mladenu
Lorkoviću od 23. avgusta 1944. naveo je navodne razloge napada 1. UOZ na
sela općine Crkveni Bok:
109 Zbornik NOR-a, V/31, Beograd, 1964, dok. 100, str. 540: Izvještaj štaba 6. korpusa NOVJ Glav-
nom štabu NOV i PO Hrvatske o dejstvima u avgustu 1944; Zdravko B. Cvetković, Sedamnaesta
slavonska NOU brigada, Beograd, 1978, str. 180–181; Savo Skrobo, n. d., str. 153–154.
110 Ljuban Đurić, Banijski partizanski odredi 1941 – 1945, Beograd, 1988, str. 315–318.

Pred nekoliko dana sama kozačka divizija nas je obavijestila
da ide 130 kola partizana sa hranom te da se prebacuju preko
Crkvenog Boka i Strmena, da idu za Baniju odnosno Šama-
ricu. Vojnim zapovjednicima već je tri godine poznat taj put
koji vodi preko ta tri sela te preko pruge i preko četničko-par-
tizanskih sela Živaje i Šaša, prema trokutu Dubica — Sunja
— Kostajnica i dalje za Šamaricu. Zaista napadnuti su naši
postavi na Trebežu te je samo jedan bunker dobio punih 56
pogodaka bacačem.111
Razlozi koje navodi Luburić bili su samo izgovor za napad na sela i internaciju
mještana, uzimajući u obzir da je 20. avgusta napadnuta susjedna Živaja iako
četnička milicija u Živaji nije ugrožavala strateške interese Oružanih snaga
NDH niti se protivila vlastima NDH.
Luburić u izvještaju Lorkoviću navodi zapovjedni lanac koji je naredio
upad 1. UOZ u Živaju 20. avgusta i tri sela općine Crkveni Bok 22. avgusta:
Na osnovu dokaza naredio je g. glavni ravnatelj [Glavnog
ravnateljstva za javni red i sigurnost], ustaški dopukovnik
dr [Milutin] Juričić, bojniku [Jakovu] Džalu, zapovjedniku
logora, da provede izvide, da u duhu postojećih zakona ove
države i ratnog prava pokupi obitelji odmetnika u logor, te
da razoruža i uhiti svakoga tko se ogriješio o probitke države
Hrvatske. Isti je nakon savjesno vođene istrage, nakon bez-
broj dokaza postupio prema postojećim propisima, te prema
posebnim pismenim uputama datim od g. glavnog ravnatelja,
pa je u selima Živaji i Šašu izvjestan broj pripadnika četnič-
ko-partizanske bande razoružao i odveo u Jasenovac, a sela
Crkveni Bok, Strmen i Ivanjski Bok radi pružanja odpora i
nanesenih nam gubitaka, a prema ratnim zakonima, sravnio
sa zemljom. Prepoznati su ubojice hrvatskih seljaka, prepo-
1944.]
Luburićev izvještaj ministru Lorkoviću nije datiran, ali iz analize izvora jasno proizilazi da
je dokument nastao upravo 23. 8. 1944. Izvještaj je slabo korišćen u istoriografiji i dosad nije
bilo pokušaja njegovog datiranja. Zanimljivo je da je samo sedam dana nakon ovog izvještaja
Luburić bio jedan od organizatora hapšenja ministra Lorkovića.

znato opljačkano blago, pronađen kompromitirajući parti-
zanski materijal, nađene sakrivene troroge kape sa crvenim
zviezdama. Postupilo se korektno i striktno prema zakonima
i posebnim pismenim uputama.112
Nema sumnje da je Luburić izmislio tvrdnju o nekakvom utvrđivanju činje-
nica o lojalnosti četničke milicije u Živaji, što je navodno prethodilo upadu 1.
UOZ u to selo. Za tako nešto jednostavno nije bilo vremena, a ni potrebe bu-
dući da je odluku donijelo zapovjedništvo Ustaške obrane, vjerovatno Luburić
lično. U danima koji prethode Luburićevom izvještaju nije bilo upada 1. UOZ u
Šaš, niti hapšenja mještana, iako je Luburić u izvještaju Lorkoviću na nekoliko
mjesta ponovio tu netačnost. Moguće je da je na taj način želio opravdati neku
buduću akciju 1. UOZ protiv stanovnika Šaša. Isto tako, Luburićeve tvrdnje o
ubijanju i pljački “hrvatskih seljaka” od strane mještana navedenih srpskih
sela takođe su izrečene bez ikakvih dokaza.
Napad 1. UOZ 22. avgusta 1944. na sela crkvenobočke općine imao je za
posljedicu najmasovnije stradanje lokalnog stanovništva tokom Drugog svjet-
skog rata. Ova stradanja po masovnosti prevazišla su stradanja tokom Akcije
Crkveni Bok iz 1942. Isto tako, dimenzija uništavanja ova tri sela bila je daleko
izraženija 22. avgusta 1944. nego 13. oktobra 1942. Tokom i ubrzo nakon poto-
njeg napada uništene su sve zgrade u sva tri sela. Iako je dimenzija uništavanja
srpskih sela u Posavini bila vrlo slična, nigdje nije bila totalna osim u Strmenu,
Crkvenom i Ivanjskom Boku.
Luburić u citiranom izvještaju namjerno izostavlja podatke o ubijanju i
internaciji stanovništva općine Crkveni Bok. Savremeni partizanski obavje-
štajni izvori donose procjenu snaga napadača i prve podatke o broju žrtava. U
izvještaju od 27. avgusta stoji:
Dana 22. 8. došlo je oko 800 ustaša iz Puske, Krapja i Jase-
novca i spalili [su] sela Strmen, Crkveni i Ivanjski Bok i pri-
likom paljenja su izvodili svoja uobičajena zvjerstva, klanja
i ubijanja te bacanje u vatru žena i djece. Od stanovništva su
prema neutvrđenim vijestima poklali i pobili oko 50 duša
dok su oko 70 odveli sobom, za čiju se sudbinu ne zna.113
112 Isto.

Izvještaj nastao dan kasnije navodi drugačije podatke o broju žrtava:
Jače ustaške akcije izvedene su na cijelom sektoru općine Cr-
kveni Bok, gdje su ustaše iz Jasenovca, Puske i Krapja spalili
sva tri sela ove općine, a narod koji su uhvatili, bez razlike
na spol i godine starosti, ubijali su, klali i žive bacali u vatru.
U toj akciji ustaše su spalili oko 800 kuća sa gospodarskim
zgradama dok su što poubijali, poklali na licu mjesta, a što
odveli u logor oko 250 osoba.”114 Ovaj izvor je pouzdaniji od
prethodnog izvora, kada je riječ o broju ubijenih i interni-
ranih. Treći savremeni partizanski izvor, nastao početkom
septembra 1944, navodi da su ustaše u crkvenobočkim
selima u navedenom navratu ubili ili internirali ukupno oko
280 osoba.115
Prema tvrdnjama dvojice mještana iz 1946, koji su bili očevici hvatanja, ubija-
nja i internacije njihovih susjeda, ustaše su u selima općine Crkveni Bok toga
dana “poklali i žive u vatru bacili 27 ljudi, žena i djece, a 219 ljudi žena i djece
su sa sobom odveli u logor Jasenovac, gdje su ih poubijali”.116 Dakle, prema
ovom izvoru ustaše su toga dana ubili ili internirali 246 stanovnika. Taj broj
je vrlo blizak broju od 250 ubijenih ili interniranih koji se navodi u izvještaju
Regionalnog obavještajnog centra Kostajnica od 28. avgusta 1944. Poimenični
podaci ZKRZ iz 1946. ukazuju na to da su ustaše 22. avgusta 1944. u Crkve-
nom Boku ubili deset osoba te da su istog dana u logor Jasenovac internirali
199 mještana crkvenobočkih sela koji su svi pobijeni u logoru Jasenovac: 99 iz
nica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: ROC Kostajnica OZN-i Banije: Mjesečni obavještaj-
ni izvještaj za kolovoz 1944, 28. 8. 1944.
115 HDA, 1491, OZNA, 7.1.2., Mjesečni i tjedni izvještaji i elaborati OZN-e za Baniju o djelovanju
četnika i ustaša 2. 6. 1944. – 30. 8. 1945: OZN-a Banije OZN-i Hrvatske, 5. 9. 1944.
116 HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Nikole Sekulića iz Crkvenog
Boka, 20. 8. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Petra
Lončarevića iz Strmena, 20. 8. 1946. Ova dvojica svjedoka su se uspjeli sakriti u njihovim
selima prilikom upada ustaša, čime su izbjegli hapšenje. Lončarević navodi da je da se “nalazio
sakriven na jednom mjestu u selu od kuda sam sve dobro mogao vidjeti i ustaše prepoznavati”.

Strmena117 (56 žena, 27 muškaraca, 16 djece), 70 iz Crkvenog Boka118 (46 žena,
14 muškaraca, desetoro djece) i 30 iz Ivanjskog Boka119 (18 žena, sedmoro
117 Stanovnici Strmena internirani u Jasenovac 22. 8. 1944. i ondje ubijeni: Ruža Kačar (33), Savo
Kačar (11), Nikola Kačar (9), Mile Kačar (71), Inđija Kačar (67), Ana Kačar (64), Stevo Kačar
(65), Janko Kačar (73), Soka Kačar (65), Joka Kačar (55), Soka Kačar (45), Milan Kačar (3),
Ljuba Kačar (25), Vukosava Kačar (50), Ana Kačar (32), Đuro Rak (62), Dmitar Rak (69), Kata
Rak (60), Mirko Rak (61), Kata B[i]jelac (55), Ilija B[i]jelac (8), Draginja B[i]jelac (53), Đuro
Arbutina (60), Janja Arbutina (58), Rade Arbutina (50), Anđa Arbutina (78), Mara Drakulić
(33), Jovo Drakulić (11), Milan Drakulić (63), Janko Drakulić (55), Pelka Drakulić (58), Kata
Novaković (57), Stojan Papić (72), Stojan Pantelić (57), Milja Pantelić (54), Stojan Pantelić
(55), Ana Pantelić (56), Petar Pantelić (46), Đorđe Pantelić (19), Sava Pantelić (38), Nikola Đu-
ričić (2), Milica Đuričić (72), Stojica Đuričić (15), Simo Đuričić (77), Ruža Đuričić (44), Đuro
Đuričić (68), Ružica Đuričić (67), Đurđija Đuričić (67), Ana Đuričić (18), Mara Đuričić (15),
Jela Đuričić (61), Anica Papić (56), Jela Tubić (31), Milan Tubić (7), Julika Papić (60), Soka Papić
(19), Mara Lađević (71), Ana Lađević (50), Stevo Lađević (58), Draga Lađević (59), Jela Rušnov
(42), Sava Rušnov (26), Soka Rušnov (5), Ljuba Rušnov (3), Kuzman Rušnov (55), Draginja
Rušnov (70), Božana Rušnov (38), Soka Rušnov (68), Milja Maljak (80), Milka Vila (70), Jela
Vila (26), Đuro Vila (3), Milica Vila (5), Boško Turajlić (60), Ljuba Turajlić (62), Ana Kljaić (57),
Tešo Lončarević (68), Ljuba Lončarević (69), Ljuba Garić (24), Ilija Garić (90), Ljuba Garić (47),
Ruža Garić (2), Milica Garić (13), Đuro Garić (70), Ružica Garić (68), Maca Garić (81), Mara
Garić (75), Petra Garić (57), Miljka Garić (42), Petar Jelisavac (68), Soka Jelisavac (14), Ruža
Kordić (58), Anka Kordić (35), Damjan Dragosavljević (61), Stoja Dragosavljević (55), Milja
Knežević (40), Ljuba Knežević (45), Draga Maslovara (68), Nikola Radovanović (61). Podvu-
čena imena dosad nisu navođena u literaturi.
118 Stanovnici Crkvenog Boka internirani u Jasenovac 22. 8. 1944. i ondje ubijeni: Jela Cikota (48),
Ruža Cikota (7), Miljka Radošević (60), Ljuba Radošević (40), Danka Radojević (37), Soka
Radojević (14), Jela Radojević (11), Kata Radojević (75), Ana Radojević (40), Ana Kesić (48),
Boja Torbica (38), Jela Torbica (38), Janko Torbica (15), Ljubica Torbica (9), Anđa Toljaga (43),
Petar Kotur (57), Mića Čakširaš (76), Soka Čakširaš (62), Jovo Čakširaš (72), Ljuba Čakširaš (22),
Vaja Ivanišević (64), Ana Sekulić (69), Milica Sekulić (28), Stoja Todorović (68), Ana Todorović
(63), Milja Todorović (34), Boško Todorović (45), Mara Todorović (76), Kata Todorović (24),
Ana Todorović (26), Dušan Todorović (77), Milja Todorović (71), Mara Um[l]jenović (75), Joka
Um[l]jenović (88), Milica Um[l]jenović (5), Milica Burazor (9), Milica Zlokapa (29), Stojica
Zlokapa (10), Đorđe Zlokapa (8), Joco Dragosavljević (73), Đuro Dragosavljević (65), Kata Dra-
gosavljević (63), Milja/Milica Dragosavljević (65), Joka Đuričić (70), Stojan Đuričić (73), Mara
Đuričić (71), Draginja Beč (70), Stojan Beč (78), Janja Mazalica (75), Soka Popović (58), Milja
Popović (61), Jela Konjević (73), Ljuba Turajlić (59), Anđa Turajlić (61), Joco/Jovo Turajlić (66),
Maca/Mara Turajlić (71), Stevo Turajlić (66), Joka Bižić (57), Jovo Karan (76), Ljuba Karan (51),
Ana Pajić (59), Mara Nježić (72), Ružica/Ruža Dokman (78), Đuro Dokman (38), Ljuba Dimić
(72), Janko Grubić (52), Sava Grubić (78), Milja Radovanović (40), Mara Beč (32), Ana Beč (13).
Podvučena imena dosad nisu navođena u literaturi.
119 Stanovnici Ivanjskog Boka internirani u Jasenovac 22. 8. 1944. i ondje ubijeni: Mara Janjić
(67), Bosiljka/Bosa Mašala (32), Đuro Mašala (13), Marica Mašala (63), Kata Dragosavljević

djece, pet muškaraca). Prema podacima iz literature, Ljuba Čakširaš (22), koja
je internirana u logor Jasenovac, gdje je ubijena, bila je trudnica.120 Kada je riječ
o strukturi poimenično poznatih interniranih osoba, među njima je bilo 120
žena, 46 muškaraca i 33 djece. Među desetoro poimenično poznatih ubije-
nih stanovnika Crkvenog Boka bilo je osmoro žena i dvoje djece.121 Od 209
imena žrtava, 18 identiteta žrtava dosad nisu navođeni u literaturi.122 Među-
tim, navedeni poimenični podaci nisu u potpunosti precizni niti su konačni.
Prema savremenim partizanskim izvorima, koji sadrže poimenične podatke za
pojedine žrtve, pripadnici 1. UOZ osim u Crkvenom Boku vršili su ubistva i u
Strmenu, uključujući i likvidacije rođaka lokalnih četnika:
Također su se i ovdje [kao i u Živaji] ustaše lijepo zahvalili
svojim saveznicima četnicima jer su među ostalim ženu,
mater i dijete četnika Uroša Kačara, koji su izašli pred ustaše
i rekli im da im je muž u ‘Zaštiti’, zatvorili u staju koju su
tada zapalili. Vilu Iliju koji ima sina u četnicima također su
živa zapalili na stogu sijena. Četniku Teši Đuričiću zaklali
su mater i oca, Milošu Arbutini mater, a Tešu Lončarevića
su svezali za glavoč nedaleko stanja koje je gorjelo te se tako
živ ispekao, dok je četnik Mladen Radovanović iznio pred
ustaše četničku traku kao dokaz saveza sa ustašama, ustaše
su ga izmlatili da je bio sav krvav, a zatim sa ostalima otjerali
sobom.123
(38), Milan Dragosavljević (11), Jela Dragosavljević (13), Stojan N. (76), Milja N. (73), Anica
Kuruzović (78), Soka Baltić (59), Joco Baltić (85), Stojica/Stojanka Goga (10), Anika Goga (47),
Miljka Goga (67), Inđa Bašić (74), Jela Popović (77), Petar Vladušić (78), Jevto Balaban (62),
Draga Balaban (27), Jovo Balaban (5), Marica Balaban (51), Mara Balaban (85), Ljuba Balaban
(50), Bosiljka Vučenović (5), Kata Vučenović (35), Milan Vučenović (6), Miljka Vučenović (80),
Jovan Ćorić (66), Stoja Miljković (60). Podvučena imena dosad nisu navođena u literaturi.
121 Stanovnici Crkvenog Boka zaklani u Crkvenom Boku 22. 8. 1944: Milica Kesić (38), Soka
Kesić (15), Anđa Dobrić (72), Stoja Dobrić (49), Ljuban Pralica (7), Sava Pralica (39), Stoja
Ivanišević (78), Soka Marić (38), Soka Todorović (39), Soka Turajlić (56). U literaturi dosad
nisu navođena imena Stoje Ivanišević i Soke Marić kao žrtava sela Crkveni Bok u Drugom
svjetskom ratu.
122 Uporediti: Маја Кљајић-Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 146–189.

Poimenični spisak žrtava iz 1946. ne navodi Iliju Vilu i Mladena Radovanovića
među onima koje su ustaše ubili ili internirali 22. avgusta 1944. Ta činjenica
ukazuje na nepotpunost spiska. Broj stanovnika crkvenobočke općine koji
su ubijeni ili internirani 22. avgusta 1944. veći je od 211 poimenice poznatih
žrtava. Realno je pretpostaviti da je zaista bliži broju od 250 nego broju od
211 žrtava. Niko od mještana interniranih u Jasenovac nije preživio rat, niti
su se preživjeli zatočenici logora Jasenovac sjećali neke konkretne osobe iz
tri bočanska sela, što navodi na pretpostavku da su svi pobijeni ubrzo nakon
internacije. Na osnovu dostupnih izvora nije moguće utvrditi koliko je broj
žrtava masakra i internacije veći od 211, odnosno koliko je približan broju od
250, koliko navodi partizanski izvještaj od 28. avgusta 1944. U svakom slučaju,
navedeni izvori demantuju jedan objavljeni partizanski izvor koji navodi da su
ustaše 22. avgusta 1944. ubili 70 i internirali hiljadu mještana tri sela.124
Citirani izvor, nastao 27. avgusta 1944, ukazuje na prisustvo pripadnika
četničke Samozaštitne brigade Banija u blizini Strmena, u zajednici s pripadni-
cima 1. donskog puka 1. kozačke divizije Wehrmachta (“čerkezi”) u momentu
kada su pripadnici 1. UOZ ubijali i internirali mještane toga sela:
Za vrijeme dok su ustaše palili, klali i ubijali četničke žene,
roditelje i djecu, četnici su sa čerkezima bili na osiguranju
između Bobovca i Strmena i čim su ustaše izašli iz sela
odmah su došli četnici sa čerkezima. Četnici su tada počeli
popisivati narod koji je sposoban za rad da treba ići na rad u
Njemačku dok nesposobni da će navodno dobiti hranu od
ustaša u Sunji. Iz gornjeg se vidi koliko duboko su sada četni-
ci zagazili. Čak i sada kada je rat na svršetku guraju narod na
Citirani izvještaj demantuje tvrdnju iz literature da je Teodor-Tešo Lončarević ubijen

jula 1944. Ova tvrdnja nastala je na osnovu varljive kolektivne memorije. (Маја Кљајић-
Вејновић, Никола Д. Турајлић, н. д., стр. 103.) Tokom jula 1944. nisu zabilježeni napadi
ustaša na crkvenobočka sela, makar ne napadi koji su rezultirali masovnim zločinima.
124 Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac 1941 – 1945, Dokumenti, Knjiga II, Beograd – Ja-
senovac, 1986, dok. 336, str. 749: Telefonska depeša OZN-e Hrvatske od 27. 7. 1944. Glavnom
štabu NOV i PO Hrvatske. U naslovu izvora došlo je do omaške u datiranju. Izvor je nastao 27.
8. 1944. U depeši OZN-e za Hrvatsku navodi se neistina o tome da su četnici učestvovali u
spaljivanju crkvenobočkih sela. Savremeni i poslijeratni izvori demantuju tu tvrdnju. Očigled-
no je da je OZN-a za Hrvatsku 27. 8. 1944. raspolagala oskudnim i pogrešnim informacijama
o upadu ustaša u tri bočanska sela. Potpuniji i objektivniji izvještaj partizanska obavještajna
služba uputila je OZN-i za Baniju već sutradan.

ropski rad u Njemačku, u času kada im neprijatelj pali domove
i kolje najmilije oni ga i tom prilikom još pomažu, umjesto da
se osvete okrećući oružje i time nam najbolje dokazuju kako
su oni slijepe sluge Hitlera, koji će ga slijediti i u sam grob.125
Trojica pripadnika ustaške milicije iz Puske zaklana su u Crkvenom Boku 22. av-
gusta 1944. Navodno su zaostali za glavninom ustaša jer su se bili napili.126 Njih
su po svemu sudeći ubili strmenski četnici nakon što su s Kozacima ušli u selo.
Drugi savremeni partizanski izvor dopunjava podatke o spašavanju preži-
vjelih mještana crkvenobočkih sela.
Poslije paljenja sela, narod četničkih porodica u većini otišao
je u neprijateljsko uporište, dok je jedan dio naroda prešao na
oslobođeni teritorij da se skloni od ponovnih naleta neprijate-
lja, a većina naroda ostala je na svojim garištima...
[P]oslije paljenja sela općine Crkveni Bok četnici [ondje] nisu
zalazili osim onaj dan poslije paleža, kada su svoje porodice
ispremali u neprijateljsko uporište Sunju, a također su taj put
verbovali narod za rad u Njemačku, tako sada na sektoru ovog
centra ne postoji nijedna četnička oružana grupa, a manji broj
četnika, koji su sa ovog sektora, nalaze se u Sunji zajedno sa
četnicima kotara Petrinje.127
Ne raspolažemo s podacima koliko stanovnika je uoči 22. avgusta 1944. živjelo
u tri sela. Ipak, neke pretpostavke čine se vrlo realnim. Broj stanovnika bio je
manji od broja mještana koji su nastavili živjeti u selima nakon što su se okto-
bra 1942. vratili iz Jasenovca. U međuvremenu, broj stanovnika konstantno je
opadao zbog odlaska mještana u partizane, zbog upada ustaša te zbog odlaska
mještana u Srbiju ili na oslobođeno područje Banije. Uprkos značajnijem sma-
nica za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: Komanda mjesta Borojevići Prop-odjelu Okružnog
NOO Banije, 27. 8. 1944.
126 Alojz Buljan, Franjo Horvat, n. d., 785–789. Pripadnici ustaške milicije iz Puske ubijeni 22. 8.
1944. u Crkvenom Boku: Ivan Gmazel (46), Vinko Kirin (53), Stipa Tomičić (32). Autori su
navedene ustaše svrstali u “žrtve komunizma”, što sugeriše da su ih ubili partizani. Međutim,
najvjerovatnije su ih pobili četnici, zatekavši ih u selu, ubrzo nakon što su ustaše pobili i inter-
nirali dio mještana, uključujući i najbliže rođake pojedinih strmenskih četnika.
127 HDA, 1491, OZNA, 7.4.1., Mjesečni i tjedni izvještaji Regionalnog obavještajnog centra Kostajni-
ca za period od 13. 1. 1943. do 19. 11. 1944: ROC Kostajnica OZN-i Banije: Mjesečni obavještajni
izvještaj za kolovoz 1944, 28. 8. 1944.

njenju stanovnika, većina mještana je početkom ljeta 1944. i dalje živjela u
selima. Taj broj je svakako iznosio manje od dvije hiljade. Ukoliko uzmemo u
obzir da su ustaše 22. avgusta 1944. pobili ili internirali do 250 osoba, može se
zaključiti da se većina mještana uspjela spasiti bijegom u šumu. Zbog činje-
nice da je većina mještana spašena, može se pretpostaviti da evakuacija nije
bila sasvim haotična te da su u spašavanju mještana određenu ulogu igrale
pozadinske partizanske vlasti (Narodnooslobodilački odbor Crkveni Bok). Dio
mještana izbjegao je u šume južno od naselja, prema rijeci Sunji. Dio je prona-
šao utočište u hrvatskim selima Bobovac i Bistrač. Manji dio mještana spasio
se tako što je prešao na lijevu, slavonsku obalu Save nakon čega se domogao
partizanske teritorije na Novljanskom trokutu.128
Prema svjedočenju dvojice mještana koji su skriveni posmatrali hapšenja
i ubijanja njihovih susjeda, 22. avgusta 1944. u njihovim selima boravio je
zapovjednik 1. UOZ, pukovnik Marko Pavlović.129 Pavlovićevo prisustvo čini
se sasvim logičnim budući da je napad 1. UOZ na sela općine Crkveni Bok 22.
avgusta 1944. predstavljao najambiciozniji pokret formacije pod njegovim za-
povjedništvom otkad je on došao na njeno čelo. Njegovo prisustvo potvrđeno
je i prilikom hapšenja i interniranja mještana Živaje, 20. avgusta.130
Podatak o 800 ustaša koji su 22. avgusta 1944. napali crkvenobočka sela
nije potvrđen u drugim izvorima. Međutim, to ne znači da je taj podatak ne-
pouzdan. U svakom slučaju, realno je pretpostaviti da je u napadu učestvovalo
nekoliko stotina ustaša. Navedeni podatak ukazuje da je za napad angažovano
nekoliko jedinica 1. UOZ, dakle ne samo 8. satnija i ustaške milicije iz Puske i
Krapja. Prethodno je već navedeno da je 8. satnija sredinom jula 1944. imala
340 pripadnika. Realno je pretpostaviti da je u napadu bilo angažovano izme-
đu 200 i 300 pripadnika 8. satnije jer je logično pretpostaviti da u napadu nisu
učestvovali pripadnici 8. satnije stacionirani u Mlaki (30), Košutarici (20) i
Donjoj Gradini (50), kao što je logično pretpostaviti da nisu svi pripadnici 8.
satnije koji su bili stacionirani u Jasenovcu (50) učestvovali u napadu. Pored

Boka, 20. 8. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Petra Lonča-
revića iz Strmena, 20. 8. 1946.
130 HDA, 306, ZKRZ, k. 468, Zh 36902–36965, KKRZ Kostajnica: Izjava Save Memičanin iz Živaje,
27. 6. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 468, Zh 36902–36965, KKRZ Kostajnica: Izjava Ljubice Bašić
iz Živaje, 27. 6. 1946.

8. satnije, u napadu je učestvovala još jedna jedinica 1. UOZ. Riječ je o motori-
zovanoj jedinici 1. UOZ koja je nosila naziv Brzi sklop. Dvojica mještana koji
su izbjegli hapšenje tvrdili su da je pored 8. satnije 2. bojne u napadu na selo
učestvovalo i ljudstvo 4. satnije 1. bojne 1. UOZ.131
Prema tvrdnjama Jakoba Danona, bivšeg zatočenika logora Jasenovac i
najboljeg poznavaoca represivne strukture 1. UOZ među preživjelim jaseno-
vačkim logorašima, pripadnici Brzog sklopa 1. UOZ u drugoj polovini 1944.
učestvovovali su u internaciji mještana Živaje, Šaša i Crkvenog Boka. Ovaj po-
datak ukazuje na to da su pripadnici Brzog sklopa, najmobilnije jedinice 1. UOZ,
učestvovali u napadu na Živaju 20. avgusta 1944. i u napadu na sela crkve-
nobočke općine 22. avgusta 1944. Prema Danonovim tvrdnjama, jedinica je
bila formirana “mahom od okorelih ustaških koljača, većinom Hercegovaca i
Imoćana i bivših legionara sa istočnog fronta”.132 Zapovjednik Brzog sklopa bio
je natporučnik, kasnije satnik, Josip Mataja zvani Hadžija, lični šofer Maksa
Luburića još od sredine 1941. Kao Luburićev pratilac učestvovao je u masov-
nom ubijanju srpskih civila u tri sela općine Srb, kotar Donji Lapac, od 1. do 3.
jula 1941, kada su ustaše pod Luburićevom komandom pobili nekoliko stotina
Srba, pretežno žena i djece. Bio je to dotad najmasovniji pokolj žena i djece
srpske nacionalnosti od osnivanja NDH.133 Pripadnici Brzog sklopa osim u
hvatanju, ubijanju i interniranju stanovnika pojedinih srpskih sela u Posavini,
učestvovali su i u masovnim likvidacijama zatočenika logora Jasenovac. “Kad
Boka, 20. 8. 1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Petra Lonča-
revića iz Strmena, 20. 8. 1946.
132 HDA, 306, ZKRZ, k. 231, Zh 9947–10126, Zapisnik sastavljen u kancelariji ZKRZ u Zagrebu 26.
5. 1945: Izjava Jakoba Danona; HDA, 306, ZKRZ, k. 140, GUZ-849, Zapisnik sastavljen pred
Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača u Zagrebu o
saslušanju svjedoka Danon Jakoba i Cvije Vladimira, 30. 8. 1945. Savo Skrobo, pripadnik 2.
banijskog partizanskog odreda, svjedok i savremenik događaja, navodi da su prilikom upada 1.
UOZ u Živaju korišćeni kamioni i tenkovi. (Savo Skrobo, n. d., str. 162.)
133 O učešću Josipa Mataje u pokolju na području Srba početkom jula 1941: HDA, 1561, SDS RSUP
SRH, k. 55, 013.2.30, Elaborat Ljube Miloša, “O radu Ureda III Ustaške obrane, organizacije i
stanja u ustaškim logorima (Jasenovac i drugi)”, str. 8. Ključnu ulogu Maksa Luburića u spro-
vođenju pokolja u selima općine Srb početkom jula 1941. potvrđuje jedan Luburićev izvještaj
s kraja 1941: HDA, 1549, ZIG, II-91/813, Zapisnik o izvještaju povjerenika Vjekoslava Luburića
i upravitelja Obrambene ustaške službe u stvari istrage Rubinića i drugova od 5. 11. 1941. Lubu-
rićeva ključna uloga u ovim masakrima apostrofirana je u istoriografiji: Slavko Goldstein, 1941.
Godina koja se vraća, Zagreb, 2007, str. 125–126. Do pokolja u Donjoj Suvaji, koji se odigrao 1. 7.

god su bila vršena masovnija likvidiranja u samom logoru Jasenovac zločinac
Mataja iz svoje jedinice je davao veći broj koljača za tu svrhu među kojima
dobro poznajem ust. nadporučnika Kolarić Zlatka, ustašu [Filipa] Dogića, Mar-
ković Antu, [zastavnika] Nikolu Hišbergera i [nadporučnika] Matijević Josu.”134
Ljubo Miloš je u istrazi pred jugoslavenskim organima istakao da je Mataja
“učestvovao u pojedinačnim i masovnim likvidacijama” u Jasenovcu.135
Prema izvještaju Logorskog komiteta KPH Jasenovac iz juna 1944, Brzi
sklop 1. UOZ imao je 130 pripadnika. Izvještaj Logorskog komiteta KPH pruža
precizne podatke o naoružanju Brzog sklopa. “Od toga odpada 40 ljudi na mo-
tocikliste naoružane sa askericama (automat MP 34, nap. aut.). Ostalih 20 aske-
rica podijeljeno je među ostale [pripadnike]. Ima 18 ispravnih kamiona. Ima 60
biciklista naoružanih sa askericama (20) i puškama (40). Jedna čehozbrojovka
(puškomitraljez ZB Vz. 26, nap. aut.) montirana je na motocikl sa prikolicom.
Tri talijanska tenka od po 4 tone sa po 2 lake strojnice. Dva tenka od po 7 tona
naoružanih sa malim jakim topom i strojnicom. Dvoja borna kola i to jedna
odozgo potpuno otvorena (bez krova), druga potpuno zatvorena. Bitnica sa
konjskom zapregom ima dva protutenkovska topa i haubicu, 4 bacača mina
([od toga] 1 teški [bacač]).”136 U narednih nekoliko mjeseci Brzi sklop 1. UOZ
znatno je povećao broj pripadnika. Početkom 1945. sastojao se od četiri satnije
i imao je 367 pripadnika.137 Napadi 1. UOZ na Živaju i Strmen, ubijanje i inter-
1941, dotad najmasovnija ubistva žena i djece srpske nacionalnosti dogodila su se na području
kotara Gacko, gdje je lokalna ustaška muslimanska milicija iz Fazlagića Kule tokom 23. i 24.
6. 1941. ubila 22 djece i 16 žena, stanovnika sela Vrbica, Zborna Gomila i Međulić. (Savo Skoko,
Pokolji hercegovačkih 1941, Beograd, 1991, str. 95–96.)
134 HDA, 306, ZKRZ, k. 231, Zh 9947–10126, Zapisnik sastavljen u kancelariji ZKRZ u Zagrebu 26.
5. 1945: Izjava Jakoba Danona.
obrane, organizacije i stanja u ustaškim logorima (Jasenovac i drugi)”, str. 94.
komitetu KPH, Jasenovac, jun 1944. Sačuvana su dva prijepisa Izvještaja Logorskog komiteta
KPH.
137 HDA, 1549, ZIG, k. 172, III-66/205, Ustanova Logorski obrambeni sdrug: Isplatni iskaz službe-
nika Brzog sklopa L.[ogorskog] O.[obrambenog] S.[druga], Jasenovac, 15. 3. 1945. U dokumentu
su navedeni identiteti 367 pripadnika Brzog sklopa. Ime satnika Josipa Mataje navedeno je
prvo u spisku jer je bio zapovjednik jedinice. Nakon njega navedena su imena oficira s nižim
činovima, trojice natporučnika Josipa Matijevića, Zlatka Kolarića i Martina Milkovića te po-
ručnika Josipa Brčeka. Josip Matijević je u navedenom spisku imenovan odmah nakon Josipa
Mataje, što ukazuje da je bio njegov zamjenik. Satnik Mataja je pred kraj rata unaprijeđen u čin

niranje mještana, izazvali su uznemirenost u redovima komande 1. donskog
puka 1. kozačke divizije Wehrmachta. Uznemirenost je nastala zbog činjenice
da su Kozaci održavali saveznike i tutorske odnose s milicijama iz ta dva sela.
O tome govori citirani Luburićev izvještaj:
Bez obzira na dokazni materijal, predstavnici Kozačke divi-
zije u Sunji i okolici bezodvlačno su tražili izravno i preko
Zagreba izručenje svih uhićenika, bez obzira što su i kakva
su djela počinili, te da se povrati oružje i još kazne krivci
za ova djela. Poglavnik NDH odredio je da se naše jedinice
smjesta povuku iz zaposjednutih sela, što je smjesta učinje-
no... Zapovjednik zdruga [Pavlović] je izvršio odredbu svog
Poglavnika i teška srca napustio postav. Kozačkim zapovjed-
nicima nije bilo dosta što su jedinice povučene te što su tako
od uništenja očuvane četničko-partizanske bande, nego su
ultimativnog karaktera zahtjev postavili da se do danas tj. do
23. u jutro u 8 sati imaju bezuslovno izručiti svi uhićenici i
njihovo oružje. Javljeno je samo da se čeka na naš odgovor, i
da će pojačani kozački bataljon sa teškim oružjem i tenkovi-
ma navaliti na Jasenovac, uništiti naše jedinice i osloboditi
zatvorenike. Motivacija za sve, da su to pravoslavni građani,
koji stoje pod sigurnom zaštitom kozačkih jedinica, bez ob-
zira da li su partizani ili četnici. Zapovjednik zdruga odlučno
je i načelno odbio svaki razgovor pod ovim prilikama, i odbio
ultimatum. Na to je došao i oklopni vlak sa pancerima i sa no-
vom zapovjedi da se u osam sati počima navala podpomognu-
ta i od pancera i oklopnjaka. Zapovjednik zdruga odbio je i taj
zahtjev tražeći da dođe jedno mješovito njemačko-hrvatsko
povjerenstvo koje će prema dokaznom materijalu postupiti
te izreći svoj pravorijek kojemu ćemo se pokoriti.138
bojnika. Josip Mataja je rođen oko 1908. u Bosanskoj Krupi. Uoči rata živio je u Zagrebu. Prije
nego što je postavljen za zapovjednika Brzog sklopa 1. UOZ bio je lični šofer Maksa Luburića.
Josip Matijević je rođen 1921. u Andrijevcima kod Slavonskog Broda. Učešće Mataje i Mati-
jevića u masovnim zločinima u logoru Jasenovac dokazano je na osnovu svjedočenja većeg
broja preživjelih logoraša. Opširnije o njihovim zločinima: Ivo Goldstein, Jasenovac, Zagreb
– Jasenovac, 2018, str. 427–428, 438–439.

Korišćeni izvori ne ukazuju da je nakon Pavlovićevog odbijanja ultimatuma
došlo do sukoba između Kozaka i ustaša. Dalja istraživanja njemačkih izvora
ukazat će na detalje o tome kako je razriješen ovaj spor i zašto nije prerastao u
oružani sukob. U svakom slučaju, to nije prvi niti posljednji put da Kozaci nisu
oružano intervenirali protiv pripadnika 1. UOZ kada su ovi, u neposrednoj
blizini Kozaka, napadali i ubijali stanovnike općine.
Zločini nad stanovništvom općine

Crkveni Bok početkom septembra 1944.
Nepoznatog datuma u prvoj polovini septembra 1944. pripadnici 8. satnije 2.

bojne 1. UOZ, na čelu sa satnikom Nikolom Sulićem, ponovo su prešli Savu i
upali u sela općine Crkveni Bok i u susjedno hrvatsko selo Bobovac. Nakon av-
gustovskog masakra i internacije većeg broja stanovnika općine Crkveni Bok,
u tim naseljima ostao je živjeti manji broj mještana. Nepoznat broj stanovnika
općine izbjegao je u Bobovac, zapadno od Strmena, nizvodno na desnoj obali
Save.
Sačuvana su dva izvora o događajima vezanim za septembarski upad
Sulićeve satnije u Crkveni Bok, Strmen i Bobovac. Oba izvora su koncizna.
Prvi izvor nastao je nekoliko dana nakon napada. Taj izvor govori isključivo o
događajima u Crkvenom Boku i Strmenu:
Neprijatelj je ponovno naletio na teritoriju općine Crkveni
Bok i pohvatao oko 20 duša od kojih je osam metnuo u crkvu
u Crkvenom Boku i minirao ih tako da je crkva srušena i
narod potučen. Tako su isto srušili i crkvu u Strmenu tj. mi-
nirali, i na ruševini napisali ‘Vaša pobjeda, naša osveta’. Ova
su zvjerstva počinili ustaše iz Puske.139
1944.]
139 HDA, 1223, Okružni komitet KPH za Baniju, k. 6, KP-183/576, Kotarski komitet KPH Kostajni-
ca Agitpropu Okružnog komiteta KPH za Baniju, 15. 9. 1944.
Miniranje crkava u Strmenu i Crkvenom Boku potvrđuje svjedočenje Nikole Sekulića iz Cr-
kvenog Boka iz 1946. Međutim, ovaj svjedok je pomiješao događaje s početka septembra 1944,
kada su minirane crkve, s događajem od 22. 8. 1944, kada su ustaše izvršili internaciju preko
200 stanovnika općine. “Koliko su taj puta naroda u navedene crkve zatvorili i sa crkvom
minirali, to se nije moglo ustanoviti jer su žrtve od mina bile sve rastrgane i sa kamenjem

Citirani izvor jedini je poznati savremeni izvor koji govori o uništavanju crka-
va u Crkvenom Boku i Strmenu, ukazujući na približno vrijeme uništavanja.
Isto tako, u pitanju je jedini poznati savremeni izvor koji govori o stradanju
mještana Crkvenog Boka prilikom miniranja seoske crkve. Izvor je nedorečen
kada je riječ o sudbini svih pohvatanih stanovnika. Nije jasno da li su svi oni
bili stanovnici Crkvenog Boka, odnosno da li je u istom navratu bilo ubijanja i
u Strmenu, kao što nije jasno što se dogodilo s pohvatanim stanovnicima koji
nisu ubijeni u crkvi. Izvor ne pruža poimenične podatke o žrtvama.
Drugi izvor nastao je 1946. On govori isključivo o hvatanju izbjeglih
stanovnika općine Crkveni Bok u susjednom Bobovcu i njihovoj internaciji u
logor Jasenovac. Izvor nije precizan kada je riječ o datumu već samo ukazuje
da su se upad Sulićeve satnije u Bobovac te hvatanje i internacija izbjeglica
dogodili nenaznačenog dana u septembru 1944. Budući da nije poznat nijedan
drugi prelazak Save te upad na područje Crkvenog Boka i Bobovca koji se dogo-
dio tokom septembra 1944, moguće je pretpostaviti da su pripadnici 8. satnije
2. bojne 1. UOZ u istom danu izvršili upad u sela općine Crkveni Bok, gdje su
uhvatili oko 20 i ubili najmanje osam mještana, i u Bobovac, gdje su uhvatili
37 izbjeglica iz crkvenobočke općine i internirali ih u logor Jasenovac. O ovom
događaju svjedočile su dvije žene koje su uspjele pobjeći nakon hvatanja. Svje-
dokinje su navele da je u Bobovac upalo oko 250 ustaša, među kojima su pored
pripadnika 8. satnije bili i ustaški milicioneri iz Puske. Svjedokinje su prepo-
znale satnika Sulića koji je učestvovao u oduzimanju novca i drugih pokretno-
sti od uhapšenika kod crkve u Bobovcu, gdje su ustaše sabrali uhapšene ljude.
“Kada smo praćeni od ustaša prema crkvi, prolazeći kraj kuće Maček Jagice
(50) ista je zaustavila jednog ustašu i nešto mu šapnula našto je ovaj unišao u
njezinu kuću te iz kuće izveo Danilović Milju [iz Strmena] koja se u kući bila
sakrila.”140 Druga svjedokinja koja je uspjela pobjeći sjećala se da su prilikom
sprovođenja uhapšenici bili fizički maltretirani: “Ustaše su nas tukli prilikom
sprovađanja i to puškama, nogama i rukama i ja sam taj puta prepoznala usta-
šu Babić Đuku (28) iz Lonje. Taj ustaša je tukao narod, to sam dobro vidjela...
Uspjela sam pobjeći dok su ustaše od naroda novac oduzimali.”141
zatrpane.” (HDA, 306, ZKRZ, k. 472, Zh 37338–37379, KKRZ Sunja: Izjava Nikole Sekulića iz
Crkvenog Boka, 20. 8. 1946.)
140 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Soke Todorović iz Crkvenog Boka, 21.
6. 1946.
141 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Mare Ivanišević iz Crkvenog Boka, 21.

U spisku žrtava općine Crkveni Bok koje su stradale tokom 1944, koji je u
dokumentaciji KKRZ Hrvatska Kostajnica iz 1946. priložen uz izjave svjedoka,
navedeni su poimenični podaci za 37 stanovnika općine koji su septembra
1944. uhvaćeni u Bobovcu i nakon toga internirani u Jasenovac, gdje su pobije-
ni. Među njima su bila 24 stanovnika Crkvenog Boka, 12 stanovnika Strmena
i jedan stanovnik Ivanjskog Boka, odnosno 20 žena, 13 muškaraca i četvoro
djece. U navedenoj dokumentaciji iz 1946. ističe se da su u Bobovcu toga dana
uhvaćene 42 osobe. U spisku žrtava uz 37 stanovnika općine Crkveni Bok na-
vode se i podaci za petoro članova romske porodice Ferenc, odnosno podaci za
Đuku Ferenca, njegovu suprugu i njihovo troje male djece, koji su istog dana
uhvaćeni u Bobovcu i potom ubijeni u Jasenovcu.142 U izvoru nije naznačeno
mjesto prebivanja porodice Ferenc niti bilo koji drugi podatak koji bi olakšao
nepoznanicu o boravku ove romske porodice u Bobovcu. Na osnovu raspo-
loživih izvora nije moguće dati odgovor na pitanje kako je porodica Ferenc
izbjegla da bude internirana u Jasenovac tokom 1942. kada je u tome logoru
ubijena velika većina Roma iz Hrvatske.
Spisak žrtava iz 1946. jedini je izvor koji navodi identitete desetak sta-
novnika općine Crkveni Bok kao žrtve logora Jasenovac, što navedeni izvor
čini dodatno dragocjenim. Ipak, u tome spisku potkrala se jedna nenamjerna
greška. Naime, u spisku se među žrtvama navodi i ime dječaka Veljka Bižića iz
Crkvenog Boka, za koga se navodi da je 1944. imao sedam godina. Veljko Bižić
je na nepoznat način preživio internaciju. Majka Draga Bižić ga je pronašla 20
godina nakon razdvajanja, u Subotici, gdje je živio pod novim identitetom.143
6. 1946.
142 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Spisak žrtava (oštećenika), [1946.]
Žrtve. Crkveni Bok: Ana Konjević (34), Milica Konjević (10), Soka Zlokapa (51), Draga Dobrić
(48), Soka Konjević (58), Stojan Pralica (14), Ruža Pralica (50), Ana Pralica (22), Milica Cikota
(42), Mile Umjenović (34), Petar Zlokapa (62), Dušan Peulić (50), Ljuba Peulić (45), Jela
Vuruna (72), Mladen Bižić (59), Stoja Bižić (57), Veljko Bižić (7), Milena Vuruna (41), Milica
Vuruna (11), Milja Karan (38) Stevan Konjević (61), Vidosava Konjević (59), Petar Grubić (54),
Bosiljka Grubić (50); Strmen: Tešo Rušnov (59), Petar Bjelac (66), Milja Drakulić (58), Milja
Danilović (40), Kata Radovanović (26), Milica Turajlić (38), Ljuba Kljajić (17), Zorka Kačar
(38), Ilija Kačar (63), Milenko Radovanović (55), Ilija Turajlić (54), Mara Đuričić (25); Ivanjski
Bok: Petar Vučenović (61); Nepoznato: Đuka Ferenc (48), Bara Ferenc (45), Josip Ferenc (3),
Petar Ferenc (2), N. Ferenc (1).
143 Savo Skrobo, n. d., str. 226. Autor je priložio fotografiju majke i sina, Drage i Veljka Bižića. Na
osnovu fotografije može se zaključiti da je Veljko Bižić 1944. imao manje od sedam godina,
što objašnjava kako je mogao zaboraviti svoj pravi identitet. Nisam naišao na podatke o tome

Dušan i Ljuba Peulić iz Crkvenog Boka, takođe su greškom navedeni u spisku
žrtava septembarske internacije budući da su oni uhvaćeni i ubijeni 10. decem-
bra 1944.
Zločini nad stanovništvom općine

Crkveni Bok 10. decembra 1944.
Masovno stradanje stanovnika općine Crkveni Bok nastavljeno je i nakon

septembra 1944. Najmasovnije stradanje nakon septembarskog zabilježeno
je 10. decembra 1944. kada su pripadnici 1. UOZ u Žremenu i Bistraču uhvatili
najmanje 51 stanovnika općine Crkveni Bok. U ta dva sela izbjegao je manji
dio stanovnika crkvenobočke općine. Hrvatski mještani Žremena i Bistrača
potajno su pružali smještaj i hranu srpskim izbjeglicama, iako je tako nešto
bilo strogo kažnjivo.144 U pitanju su dvije sinhronizirane akcije koje su izvršili
pripadnici 8. i 16. satnije 1. UOZ. Sinhroniziranost dviju akcija ukazuju na
unaprijed osmišljen plan da se uhvati što veći broj izbjeglica iz crkvenobočke
općine te na plan da se izvrši njihovo namjerno ubijanje i/ili interniranje. Srp-
ske izbjeglice u Žrmenu i Bistraču nisu predstavljale opasnost za vitalne inte-
rese napadača ili ustaške vlasti i bile su izložene ubijanju isključivo zbog svoje
etničke pripadnosti. Prilikom ove dvije akcije, pripadnici 8. satnije iskazali su
veću brutalnost u postupanju prema pohvatanim izbjeglicama od pripadnika
16. satnije, što još jednom ukazuje na zločinački karakter te jedinice i njenog
zapovjednika.
Pripadnici 16. satnije 4. bojne 1. UOZ, pod komandom satnika Josipa
Bišofa, i ljudstvo nepoznate kozačke jedinice (vjerovatno dio 1. donskog puka
1. kozačke divizije Wehrmachta)145 upali su 10. decembra 1944. u selo Žremen
pokraj Sunje. U tome hrvatskom selu bio je smješten dio izbjeglica iz Strmena
i Crkvenog Boka. Ustaše su nakon upada u selo uhapsili 23 izbjeglice srpske
kako je preživio internaciju.

145 Prisustvo 1. donskog puka 1. kozačke divizije Wehrmachta na području Sunje u jesen 1944.
zabilježeno je u sljedećim izvorima: Zbornik NOR-a, V/34, Beograd, 1966, str. 640, fus. 3:
Depeša štaba 4. korpusa NOVJ Glavnom štabu NOV i PO Hrvatske, 7. 10. 1944; Константин
Черкассов, Генерал Кононов (Ответ перед историей за одну попытку), II, Мюнхен, 1965,
стр. 25–30. Konstantin Čerkasov je bio oficir 1. donskog puka.

nacionalnosti i četvoricu Hrvata (trojicu iz Bobovca i jednog iz Žremena).
“Kod ovoga hapšenja kozaci nisu učestvovali već su oni samo prošli kroz selo
Žreme.” Uhapšenici su internirani u logor Jasenovac, gdje su Hrvati odvojeni
od Srba. Četvorica Hrvata iz Bobovca i Žremena, 16. februara 1945. deporto-
vana su zajedno s oko 200 logoraša hrvatske nacionalnosti na prinudi rad u
Njemačku. Nijedno lice srpske nacionalnosti koje je uhapšeno 10. decembra
1944. nije preživjelo boravak u logoru Jasenovac. Među interniranim i ubije-
nim Srbima bilo je pet stanovnika Ivanjskog Boka, šest stanovnika Crkvenog
Boka i 12 stanovnika Strmena, odnosno deset muškaraca, osam žena i pe-
toro djece.146 Činjenica da niko od interniranih Srba nije preživio boravak u
Jasenovcu ukazuje na zaključak da su ubijeni zajedno, u grupi, te da je njihova
likvidacija izvršena, najvjerovatnije, ubrzo nakon internacije. Sjećanja većeg
broja preživjelih zatočenika govore da su u tome razdoblju likvidacije logoraša
vršene na stratištu Granik na obali Save zbog nemogućnosti prevoženja logo-
raša preko Save, u Donju Gradinu. Internacija sprovedena 10. decembra 1944.
dosad nije navođena u literaturi o jasenovačkom logoru. Imena većine od 23
žrtve uhvaćene u Žremenu i internirane 10. decembra 1944, nisu navođene u
spiskovima žrtava logora Jasenovac.
Istog dana kada su pripadnici 16. satnije 4. bojne 1. UOZ upali u Žremen,
pripadnici 8. satnije 2. bojne 1. UOZ pod komandom satnika Nikole Sulića preš-
li su Savu između Lonje i Bobovca i upali u Bistrač, hrvatsko selo smješteno
zapadno od Bobovca, u kome se takođe skrivalo izbjeglo srpsko stanovništvo
općine C rkveni Bok. U hvatanju izbjeglica u Bistraču učestvovali su i pripadni-
146 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ: Izjava Ivana Amića iz Bobovca, 21. 6. 1946. Ivan
Amić je jedan od četvorice Hrvata koje su ustaše 10. 12. 1944. uhvatili u Žremenu i internirali
u logor Jasenovac.
Žrtve uhvaćene u Žremenu, internirane 10. 12. 1944. i ubijene u logoru Jasenovac. Ivanjski
Bok: Simeun Mašala (61), Milka Đuričić (13), Boško Pralica (41), Đuro Pralica (10), Nikola Bal-
tić (62); Crkveni Bok: Nikola Dragosavljević (52), Zorka Bižić (40), Petar Bižić (41), Jela Pralica
(63), Ljuba Kukavica (31), Milan Kukavica (7); Strmen: Simo Maslovara (66), Julka Maslovara
(64), Milan Maslovara (20), Sava Vujaklija (34), Ljuban Radovanović (38), Zora Radovanović
(36), Milan Radovanović (13), Malenica Radovanović (16), Milka Radovanović (60), Ana Štrbac
(35), Dušan Vračar (39), Milan Arbutina (19).
O satniku Josipu Bišofu, zapovjedniku 16. satnije 1. UOZ, na osnovu dokumentacije ZKRZ,
znamo jedino da je bio rodom iz Đulovca kod Daruvara. Vjerovatno je bio njemačkog porijekla
na šta ukazuje njegovo prezime i činjenica da je njemačko stanovništvo bilo najbrojnija etnič-
ka grupa u Đulovcu.

ci ustaške milicije iz Bobovca. Prema jednom savremenom izvoru, u Bistraču
je uhvaćeno oko 30 izbjeglica koje su otjerane prema Jasenovcu. Ustaše su
usput ubili 13 uhapšenika, dok su ostali internirani u jasenovački logor gdje su
ubijeni nepoznatog datuma:
Toga puta oterali su u Jasenovac oko 30 duša, a nekoje od njih
su putem pobili kao Peulić Dušana (47), Stojana Radovanovi-
ća (67), Milu Umljenovića (32), Rak Stojana (60), Rak Mirka
ranili su i ranjenog odveli u Jasenovac, Kovačević Nikolu
(60), kome su ustaše provukli žicu kroz nos, svezali ga tako
za kola i ubili, Garić Petra (37), Garić Milju (37), Knežević
Milju (40), Garić Maru (56) i druge. Svega su ubili 13 duša, a
ostale su oterali u Jasenovac.147
Jedan mlađi izvor navodi da su pripadnici 8. satnije 10. decembra 1944. u
Bistraču uhvatili oko 20 izbjeglih stanovnika crkvenobočke općine, “te su u
selu Bistraču ubili odnosno zaklali sedam ljudi, žena i djece. Beč Ljubu bacili
su u Savu, a 13 ljudi, žena i djece su nekamo sa sobom odveli te se za njihovu
sudbinu više ne zna jer su ih ustaše sigurno poubijali i u Savu bacili.” Prema
poimeničnim podacima iz 1946, ustaše su toga dana u Bistraču zaklali šest sta-
novnika Crkvenog Boka (četiri žene, jednog muškarca i jedno dijete) i jednu
stanovnicu Ivanjskog Boka. Isti izvor navodi identitete 12 od 13 osoba za koje
se tvrdi da su toga dana uhvaćene u Bistraču i ubijene na putu za Jasenovac.
Među njima je bilo deset stanovnika Strmena (šest žena, troje djece i jedan
muškarac) i dvoje stanovnika Crkvenog Boka (jedna žena i jedan muškarac).148
Budući da se u spisku žrtava iz 1946. navodi samo jedno ime (Dušan Peulić)
147 HDA, 1491, OZNA, 7.4.4., Izvještaji Kotarskog organa OZN-e za Kostajnicu od 4. 12. 1944. do
19. 1. 1945: Povjerenik OZN-e za kotar Kostajnica OZN-i Banije, Tjedni obavještajni izvještaj,
17. 12. 1944. (Izvor navodi da su u hvatanju žrtava u Bistraču učestvovali Alojz Gučanac i
njegov sin Nikola, pripadnici ustaške milicije iz Bobovca.)
148 HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Izjava Petra Lončarevića iz Strmena, 21. 6.
1946; HDA, 306, ZKRZ, k. 476, Zh 37847, KKRZ Sunja: Spisak žrtava (oštećenika), [1946.]
Žrtve uhvaćene i ubijene u Bistraču, prema podacima iz 1946. Crkveni Bok: Ana Kukavica
(60), Jela Kukavica (33), Ljubomir Kukavica (12), Ljubica Dokman (70), Dušan Peulić (50),
Ljuba Peulić (45). Ivanjski Bok: Draginja Popović (65).
Žrtve uhvaćene u Bistraču i ubijene na putu za Jasenovac, prema podacima iz 1946. Strmen:
Marija Vilić (65), Ana Vilić (29), Milan Vilić (7), Jela Vilić (5), Jela Rak (55), Milja Radovanović
(58), Janja Radovanović (33), Soka Radovanović (14), Jovo Savurdić (53), Ana Savurdić (51); Cr-
kveni Bok: Petar Zlokapa (64), Ljuba Karan (53). Prezime porodice Vilić iz Strmena u drugim
izvorima navodi se kao Vila, što je ispravnije.

koje se navodi u citiranom izvještaju OZN-e od 17. decembra 1944, nameće se
zaključak da je broj uhvaćenih izbjeglica u Bistraču zaista iznosio oko 30. U
tom slučaju broj poimenice poznatih žrtava koje su uhvaćene 10. decembra
1944. u Bistraču i, najvjerovatnije, sve ubijene istoga dana, iznosi 28. Ovu
pretpostavku potvrđuju podaci iz literature. Ujedno, podaci iz literature uka-
zuju na nepotpunost podataka ZKRZ o broju žrtava zločina koji se dogodio 10.
decembra 1944. Naime, prema podacima ZKRZ iz 1946. u Bistraču su uhva-
ćeni i na putu za Jasenovac ubijeni Ana Vila (29) i njeno dvoje djece Milan (7)
i Jela (5). Istog dana ubijena je i Anina svekrva Marija Vilić (65). Istraživanje
Nikole Turajlića ukazuje na to da su ustaše 10. decembra 1944. na skeli između
Crkvenog Boka i Lonje ubili četvoro, a ne dvoje djece Ane Vile. Pored Milana i
Jele ubijeni su dvogodišnja Danica i jednogodišnji Bogdan. Osim toga, Turaj-
lić je zabilježio porodično predanje familije Vila prema kome je Ana Vila bila
trudna kada je ubijena.149
U literaturi se spominju još dva masovna zločina nad stanovnicima općine
Crkveni Bok koji su uhvaćeni od strane ustaša kao izbjeglice u okolnim hrvat-
skim selima. Tako se navodi da su ustaše jula 1944. u Stazi kod Sunje strijeljali
36 Srba iz bočanskih sela, pri čemu se navode 22 identiteta žrtava.150 Međutim,
čak 13 imena žrtava za koje se tvrdi da su bili među 22 odnosno 36 strijeljanih
u Stazi, navedena su u spisku iz 1946. koji sadrži imena žrtava koje su uhvaće-
ne 10. decembra 1944. i internirane u Jasenovac, gdje su ubijene. Ostalih devet
imena koja se navode u radu Ane Požar, nisu navedena u tome spisku. Na
osnovu korišćenih izvora nije moguće objasniti zašto postoje različiti podaci o
vremenu i mjestu stradanja istih žrtava. Zbog logike stvari više povjerenja po-
klanjam starijem izvoru, odnosno podacima ZKRZ iz 1946. Ono u šta ne bi tre-
balo sumnjati jeste to da korišćena dokumentacija ZKRZ iz 1946. ne obrađuje
sva masovna stradanja stanovništva općine Crkveni Bok u drugoj polovini
1944, o čemu svjedoče identiteti devet (od 22) žrtava koji nisu zavedeni u spi-
sku ZKRZ iz 1946. kao žrtve 8. satnije 2. bojne 1. UOZ. Stoga nije iznenađujuće
što se u literaturi mogu naći podaci o još jednom masovnom ubijanju izbjegli-

150 Ана Пожар, “Страдање мјештана села Стрмена, Црквеног и Ивањског Бока од усташа
у тзв. НДХ”, Јасеновац. Зборник радова Четврте међународне конференције о Јасеновцу,
Бања Лука – Доња Градина, 30 – 31. мај 2007, (ур. Здравко Антонић), Бања Лука, 2007,
стр. 360–361. Autorica se poziva na svjedočenje Ljubana Vujaklije iz Strmena, bez navođenja
datuma svjedočenja.

ca iz bočanskih sela. Riječ je o nedatiranom događaju iz druge polovine 1944.
koji se odnosi na ubistvo najmanje devet stanovnika općine Crkveni Bok koji
su uhvaćeni u Sunji i potom odvedeni na skelu kod sela Graduse Posavske, gdje
su pobijeni.151 Korišćena dokumentacija ZKRZ iz 1946, koja obrađuje zločine 8.
satnije 2. bojne 1. UOZ ne navodi identitete ovih 18 žrtava jer oni nisu uhvaće-
ni ili ubijeni od strane 8. satnije. Za njihovo stradanje odgovorni su pripadnici
neke nepoznate jedinice Ustaške vojnice s područja Sunje. Sličnih zločina,
koje ne registrira korišćena arhivska građa, najvjerovatnije je bilo još u drugoj
polovini 1944, a moguće je da ih je bilo i naredne godine.
Zaključak
Općina Crkveni Bok, odnosno srpska sela Strmen, Crkveni Bok i Ivanjski Bok,
najviše su bila izložena napadima 1. UOZ u odnosu na sva druga naselja na
širem području jasenovačke Posavine. Zdrug je predstavljao vojno-policijsku
formaciju zaduženu za osiguranje logora Jasenovac i masovne likvidacije
logoraša. Tokom napada jedinica 1. UOZ na ova tri sela, ustaše su ubijali mje-
štane u samim selima i internirali ih u logor Jasenovac. Ubijanje i interniranje
mještana vršeno je bez obzira na starost i spol žrtava. Zločini nad mještanima
činjeni su prvenstveno zbog njihove etničke pripadnosti u okviru ustaške po-
litike prema Srbima u NDH. Naročito se ističu dva napada. Prvi, koji se dogodio
13. oktobra 1942, koji je u istoriografiji poznat kao “Akcija Crkveni Bok”, kada
su ustaše ubili preko 90 i internirali preko hiljadu mještana. Dvanaest dana
nakon internacije, zahvaljujući intervenciji njemačkih vojnih predstavnika
u Zagrebu, skoro svi mještani su pušteni iz logora. U ovom članku se prvi put
utvrđuje precizan broj žrtava “Akcije Crkveni Bok” (102 poimenično poznate
žrtve od kojih je oko 90 ubijeno u direktnom teroru). Drugi najznačajniji na-
pad dogodio se 22. avgusta 1944. Ovaj napad dosad nije bio obrađen u istorio-
grafiji. Toga dana pripadnici 1. UOZ ubili su u selima oko 30 i internirali su oko
220 lokalnih stanovnika. U ovom navratu, niko od interniranih nije preživio
rat. Tokom 1944. pripadnici iste ustaške formacije iz Jasenovca još nekoliko
151 Исто, стр. 361. Autorica se ponovno poziva na svjedočenje Ljubana Vujaklije. Svjedok je naveo
devet imena žrtava ubijenih u Gradusi Posavskoj. Njihova imena nisu navedena u korišćenoj
dokumentaciji ZKRZ iz 1946.

puta izvršili su napade na sela ili izbjeglo stanovništvo općine Crkveni Bok,
ubijajući ili internirajući mještane.
Zločini 1. UOZ nad stanovništvom općine rekonstruirani su na osnovu
dosad nekorišćenih arhivskih izvora. Općina Crkveni Bok je od oktobra 1943.
do avgusta 1944. bila i poprište unutarsrpskog sukoba koji je bio uzrokovan
osnivanjem lokalne četničke milicije u Strmenu (Samozaštitna brigada
Banija), koja je sarađivala sa snagama Wehrmachta i Oružanim snagama NDH.
U ovom radu prvi put je istoriografski obrađen nastanak i djelovanje Samoza-
štitne brigade Banija. Istraživanje je otkrilo identitete nekoliko desetina dosad
nepoznatih žrtava logora Jasenovac, koji su bili stanovnici općine Crkveni Bok.
Izvori i literatura
Neobjavljeni izvori: Arhiv Srbije (Beograd)

– G-2, Komesarijat za izbeglice i preseljenike
Hrvatski državni arhiv (Zagreb)
– 223, Ministarstvo unutarnjih poslova Vojni arhiv Ministarstva odbrane Republi-
Nezavisne Države Hrvatske ke Srbije (Beograd)
– 306, Zemaljska komisija za utvrđivanje – Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije
zločina okupatora i njihovih pomagača
– 421, Javno tužilaštvo Socijalističke Repu- Objavljeni izvori:
blike Hrvatske
– 1223, Okružni komitet Komunističke Черкассов, Константин, Генерал Кононов
partije Hrvatske za Baniju (Ответ перед исторей за одну попытку),
– 1491, OZNA II, Мюнхен, 1965.
– 1561, Služba državne sigurnosti Repu-
bličkog sekretarijata unutrašnjih poslova Definitivni rezultati popisa stanovništva od
Socijalističke Republike Hrvatske 31. januara 1921. god., Sarajevo, 1932.
– 1809, Oblasni komitet Komunističke
partije Hrvatske za Slavoniju Definitivni rezultati popisa stanovništva od
– 1821, Kotarski komiteti Komunističke 31. marta 1931, II, Beograd, 1938.
partije Hrvatske
Edmund Gleise von Horstenau, Zapisi iz
Arhiv Srba u Hrvatskoj (Zagreb) NDH, Zagreb, 2013.
– neregistrirana građa
Građa za povijest Narodnooslobodilačke
Arhiv Jugoslavije (Beograd) borbe i socijalističke revolucije u sjeverozapad-
– 110, Državna komisija za utvrđivanje zlo- noj Hrvatskoj 1941. — 1945., VIII, X, Zagreb,
čina okupatora i njihovih pomagača 1988, 1989.

Miletić, Antun, Koncentracioni logor Jase- Đurić, Ljuban, Banijski partizanski odredi
novac 1941 — 1945, Dokumenti, Knjiga II, 1941 — 1945, Beograd, 1988.
Beograd — Jasenovac, 1986.
Đurić, Ljuban, Osma banijska NOU brigada,
Miletić, Antun, Koncentracioni logor Jase- Beograd, 1991.
novac 1941 — 1945, Dokumenti, Knjiga III,
Beograd — Jasenovac, 1987. Goldstein, Ivo, Jasenovac, Zagreb — Jaseno-
vac, 2018.
Miletić, Antun, Koncentracioni logor Jaseno-
vac 1941 — 1945, Knjiga IV, Jagodina, 2007. Кљајић-Вејновић, Маја; Турајлић,
– Miliša, Đorđe, U mučilištu-paklu Jasenovac, Никола, У раљама геноцида: Страдања
Zagreb, 1945. становништва Стрмена, Црквеног Бока и
Ивањског Бока у XX вијеку, Београд, 2012.
Skrobo, Savo, Ratni događaji i sjećanja:
Općina Crkveni Bok u NOB-u 1941. — 1945., Motl, Dejan; Đorđe Mihovilović, Zabo-
Zagreb 2012. ravljeni: Knjiga o posljednjim jasenovačkim
logorašima, Jasenovac — Zagreb, 2015.
Zbornik dokumenata i podataka o Narodno-
oslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Пожар, Ана, “Страдање мјештана
V/20, V/24, V/31, XIV/3, XIV/4, Beograd, села Стрмена, Црквеног и Ивањског
1957, 1960, 1964, 1983, 1985. Бока од усташа у тзв. НДХ”, Јасеновац.
Зборник радова Четврте међународне
Radovi, studije, monografije: конференције о Јасеновцу, Бања Лука —
Доња Градина, 30 — 31. мај 2007, (ур.
Buljan, Alojz; Horvat, Franjo, Prešućivane Здравко Антонић), Бања Лука, 2007.
žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na
području bivšeg kotara/općine Novska, 3. do- Radanović, Milan, “Zločini 3. bojne 1.
punjeno i ispravljeno izdanje, Novska, 2011. ustaškog obrambenog zdruga na području
Stare Gradiške i Bosanske Gradiške krajem
Cvetković, Zdravko, Sedamnaesta slavonska 1943. i početkom 1944.”, Tragovi – Časopis
NOU brigada, Beograd, 1978. za srpske i hrvatske teme, 1/2019, Zagreb,
2019.
Državni sekretarijat za unutrašnje poslove
FNRJ, Uprava državne bezbednosti – III Škiljan, Filip, “Akcija Crkveni Bok”, Radovi
odeljenje, Nemačka obaveštajna služba – Zavod za hrvatsku povijest, 37, Zagreb,
u okupiranoj Jugoslaviji, V, Ustaška NDH, 2005.
Beograd, 1958.
Škiljan, Filip, “Vjerski prijelazi s pravo-
Dulić, Tomislav, “Danish Waffen-SS units slavne na rimokatoličku i grkokatoličku
in Yugoslavia: The fighting at Hrastovica vjeroispovijest (prekrštavanja) na području
and Glina, Autumn 1943”, Journal of the Zagrebačke nadbiskupije između 1941. i
Danish Commission for Military History, 1945.”, Pokatoličavanje Srba u Nezavisnoj
Odense, vol. 2016. Državi Hrvatskoj, Zbornik radova (ur. Milan
Radanović), Zagreb, 2019.

MILAN RADANOVIĆ
“Your Victory, our Revenge”. The suffering
of the population of the municipality
of Crkveni Bok in 1943 and 1944
The paper chronologically presents the crimes of the First Ustasha Defense
Division (1st UDD) against the Serb population of Crkveni Bok municipality
during the Second World War. The emphasis was given on the crimes of 1944,
since the suffering of the local population during that year remained in the
shadow of the events and crimes commited in 1942. Residents of the muni-
cipality were interned in the Jasenovac camp several times. On October 13,
1942, over a thousand locals were interned but were soon released from the
camp. Based on new sources, we are able to assess the approximate number
(about 90) of locals killed on October 13, 1942. On several occasions during
1944, members of the 1st UDD entered the municipality, capturing, killing
or interning the locals. The second most massive internment took place on
August 22, 1944, when about 30 people were killed in the villages and about
220 locals were interned. None of the internees survived the war. The paper
also reveals details about the attacks of the German forces on the villages of
the Crkveni Bok municipality during 1943 and 1944, when over 20 locals
were killed. Furthermore, the paper reveals the structure and activities of the
8th Company of the 1st UDD and the Ustasha militia from the village Puska,
whose members were mostly involved in crimes against the inhabitants of
Crkveni Bok during 1944. An important part of the paper is devoted to the
formation and operation of the Banija Self-Protection Brigade, a collaborating
militia that operated in several Serb villages in Banija, including the munici-
pality of Crkveni Bok. Most of the data presented in this paper are based on re-
search and analysis of hitherto unused archival material. Among the findings
of this research are the identities of several dozen unregistered victims of the
Jasenovac camp.
Keywords: Crkveni Bok, Jasenovac, Banija, Independent State of Croatia,

Ustashas, First Ustasha Defense Division, Maks Luburić, Ustasha crimes, Banija
Self-Defense Brigade, partisans

udk: 792.028-051Petrović, S.:792(497.5 Zagreb)“192/193” / PRIMLJENO: 26. svibnja 2020.
Hrvatsko-srpske kazališne
razmjene i Strahinja Petrović
– svestrani glumački prvak
zlatnoga doba zagrebačke
Drame (1920. — 1940.)
Snježana Banović
Akademija dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu
Tijekom prvoga stoljeća njegova postojanja, na sceni zagrebačkoga kazališta nastu-

pao je veliki broj srpskih glumica i glumaca, a među njima je bio i danas zaboravlje-
ni Strahinja Petrović. U razdoblju između dva svjetska rata jedan od najomiljenijih
i najprominentnijih karakternih glumaca Drame HNK, ostvario je kao prvak brojne
glumačke uspjehe potvrđujući se i kod publike i kod kritike svojim iznimnim glu-
mačkim talentom tijekom dva desetljeća neprekidna boravka u Zagrebu. Njegova
je gluma redovito opisivana majstorskom jer mu je kao rijetko kome uspijevalo
ostvariti kontakt srca s gledalištem – publika je stoga hrlila na blagajnu čim bi po-
djela s njegovim imenom bila objavljena. Uspoređivali su ga s najvećim francuskim
glumcem toga vremena Louisom Jouvetom, a odigrao je gotovo tristo uloga od kojih
su neke ušle u povijest hrvatskoga kazališta kao neponovljive. Godine 1940., sluteći
što se sprema, vraća se u rodni Beograd gdje do smrti 1964. godine djeluje u obje
Drame – u Narodnom i u Jugoslavenskom dramskom pozorištu.
KLJUČNE RIJEČI: Strahinja Petrović, HNK u Zagrebu, Drama, repertoar, Ivo Raić,
Branko Gavella, hrvatsko-srpske kazališne razmjene

Prožimanje srpskog i hrvatskog glumišta
na zagrebačkoj pozornici 1840. — 1941.
O visno o povijesno-političkim mijenama i unutarnjim gibanjima, kazališ-

ne veze između Beograda i Zagreba započele su prije gotovo dva stoljeća,
još i prije utemeljenja najstarijih kazališnih institucija u Zagrebu (1860.), No-
vome Sadu (1861.) i Beogradu (1868.).1 U prigodnom tekstu o stotoj obljetnici
hrvatskoga kazališta, Milan Bogdanović zaključuje da je upravo “teatarska
oblast u našoj kulturi bila među prvima, ako ne baš i prva, na području hrvat-
skoga i srpskoga jezika, koja se ukorenjeno afirmiše u našem životu manifesti-
rajući se unutrašnjom povezanošću, živim međuprožimanjem, koje, tako reći,
ima vid nekog svojevrsnoga srodništva”.2 Bilo je to vrijeme kad su političke i
državne granice čvrsto dijelile Srbe i Hrvate, no kazališni ih ljudi nisu smatrali
nepremostivima, naprotiv. Otac hrvatskoga teatra Dimitrija Demeter, asimi-
lirani Grk, po profesiji liječnik i usto gorljivi ilirac, još je davne 1842. godine u
povodu odlaska skupine zagrebačkih glumaca na prvo gostovanje u Beograd
ustvrdio da je “Serbin i Horvat sin jedne majke Ilirie”. Hrvatsko-srpski susreti
na tek probuđenoj zagrebačkoj sceni stvorenoj ni iz čega, koja je morala “u
svojim počecima posuđivati sebi svoje glumce iz srpskog vojvođanskog pod-
ručja koje je po svojoj ekonomsko-socijalnoj strukturi već prije stvorilo uvjete
za osnivanje nekih diletantskih glumačkih grupacija”3 započeli su i prije
(1840.), još u doba kazališnih “mistika i romantika”,4 dovođenjem Letećega
diletantskog pozorišta iz Novoga Sada u Zagreb. Ono je bilo matica za stvara-
nje Domorodnoga teatralnog društva, a u njemu su ravnopravno na repertoaru
s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim i Dimitrijom Demetrom bili zastupljeni
Jovan Sterija Popović, Laza Lazarević i Joakim Vujić.5
1 Detaljnije o genezi kazališnih razmjena hrvatskih i srpskih ansambala u: Snježana BANOVIĆ,

“Kazališne razmjene između Zagreba i Beograda od 1945. do 1960.”, Hrvatsko-srpski/srpsko-hr-
vatski interkulturalizam danas. Zbornik radova s Desničinih susreta 2016. (ur. Drago Roksandić
i Ivana Cvijović-Javorina), Zagreb, 2017., 71–97.
2 Milan BOGDANOVIĆ, “Teatarska stoletnica”, u: Hrvatsko narodno kazalište – zbornik o stogodiš-
njici 1860 – 1960, (ur. Duško Roksandić i Slavko Batušić), Zagreb, 1960., 54.
3 Branko GAVELLA, Hrvatsko glumište – analiza nastajanja njegovog stila, GZH, Zagreb, 1982.,11.
4 M. BOGDANOVIĆ, nav. dj., 56.
5 Više o tome u: Snježana BANOVIĆ, “Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu i Srpsko narodno
pozorište u Novom Sadu”, Scena, časopis za pozorišnu umetnost, br. 4., god. XLVII, 70–78,
Novi Sad, 2011.; ISTA: Kazalište krize, Zagreb, 2013., 17–32.
snježana banović Hrvatsko-srpske kazališne razmjene 147

Od tada su protekle mnoge epizode zajedništva na sceni, prečesto preki-
danog dužim ili kraćim političkim akordima za vrijeme kojih nije bilo gotovo
nikakvih hrvatsko-srpskih kazališnih dijaloga na pozornicama. Zbog objektiv-
nih teškoća u rješavanju vitalnih pitanja za tri južnoslavenska narodna teatra,
uslijedit će tijekom Bachova apsolutizma dugo razdoblje bez ikakve suradnje
kada puna dva desetljeća neće biti nikakvih susreta beogradskih i novosadskih
glumaca sa zagrebačkima. Potonji naime prolaze kroz teško razdoblje germa-
nizacije, u kojem, uz njemačke dramske i talijanske operne trupe nema mjesta
za one domaće, sve do povijesne 1861. i donošenja Zakonskoga članka 77. o
kazalištu jugoslavenskom Trojedne Kraljevine. Njime zagrebačko kazalište po-
staje narodna ustanova s misijom igranja “u Zagrebu i u Hrvatskoj i Slavoniji
i po drugih krajevih našega naroda” pa agilni ravnatelj kazališne trupe Josip
Freudenreich promptno organizira ljetnu turneju u Srbiji i Banatu. Gostova-
njem su bili obuhvaćeni Veliki Bečkerek (Zrenjanin), Pančevo, Zemun i Beo-
grad, “gdje su po ulicama još stajale barikade u očekivanju sukoba s Turcima”
pa je i repertoar imao “dobrim dijelom borben i protuturski karakter” koji je
izazvao oduševljenje publike.6 Oduševljeni Freudenreich javio je u Zagreb da
“ponašanje braće Srba prema čisto hrvatskom društvu pokazuje da su vremena
na izmaku u koja su dušmani naši na razdoru našem svoje kule i zgrade gradili.
Ovo nam tumači da je sloga među Južnim Slavenima već prodrla, a u slozi na-
šoj leži budućnost naša.”7 No, Freudenreichova se vizija nije ostvarila – nakon
ovoga gostovanja proći će punih pola stoljeća do sljedećeg odlaska zagrebač-
koga ansambla u Beograd, dok će beogradski u Zagrebu nastupiti prvi put tek
1919., nakon utemeljenja zajedničke države. Suradnja triju južnoslavenskih
centara za to će se vrijeme odvijati redovitom razmjenom domaćih dramskih
komada i prijevoda klasika te pojedinačnim nastupima srpskih glumaca u
Zagrebu,8 što se od 1863. dodatno intenzivira zahvaljujući zalaganju kazališ-
6 Slavko BATUŠIĆ, “Historijat veza između kazališta Zagreba i Beograda”, Hrvatska pozornica,
Zagreb, 1978., 180-181. Usp. Snježana BANOVIĆ, “Josip Freudenreich, prvi actor-manager
hrvatskog kazališta”, Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost, Vol. VIII., No 23/24, Zagreb
HC ITI, 2005., 98–107.
7 Citirano prema: R. W., “Kazališne veze Zagreba s Novim Sadom i Beogradom”, Narodni list. 14.
XII. 1951.,7.
8 Prvi beogradski glumac koji je gostovao na zagrebačkoj pozornici bio je član Narodnoga pozori-
šta Miloš CVETIĆ. U starom kazalištu na Markovu trgu nastupio je 7. i 8. XII. 1881. kao Don
Cezar na premijeri romantične drame Don Cezar de Basano P. Dumanoira i A. d' Ennerija. Tom
je prilikom, uz ovacije publike, primio i lovor-vijenac. Cvetić je nastavio dolaziti na gostova-

noga odbora kojem je na čelu bio agilni Jovan Subotić, a s druge strane njegov
kolega Jovan Đorđević – osnivač i rukovoditelj Srpskog narodnog pozorišta u
Novome Sadu.9
Međutim, tijekom razdoblja bez razmjena ansambala, prijelazi glumaca
iz jedne države u drugu ostali su redoviti, najviše su traga u uzajamnoj seobi
ponajboljih umjetničkih snaga u Beogradu ostavili zagrebački prvaci Adam
Mandrović (ujedno i jedan od osnivača i stup ansambla Narodnoga pozorišta) i
Andrija Fijan, a u Zagrebu srpski umjetnici Toša Jovanović (nositelj repertoara
HNK-a 1871. — 1878.)10 i Miša Dimitrijević, glumac kojeg je odlikovala iznimna
nja u Zagreb, da bi u sezoni 1894./95. napokon bio angažiran umjesto Andrije Fijana koji je
prešao – u Beograd. Usp. Nikola BATUŠIĆ, “Pojedinačna gostovanja članova Drame Narodnog
pozorišta na pozornici HNK u Zagrebu”, Scena br. 6, (XI – XII 1968.) časopis za pozorišnu
umetnost – Stogodišnjica Narodnog pozorišta u Beogradu, Novi Sad, 1968., 637–653.
9 Jovan SUBOTIĆ, srpski književnik i političar (Dobrinci, 30. I. 1817. – Zemun, 16. I. 1886.). Dok-
torirao filozofiju (1836.) i pravo (1840.) na Sveučilištu u Pešti. Radio je kao odvjetnik u Pešti,
Novome Sadu, Osijeku i u Zemunu. Bio je prvi podžupan srijemske županije te vijećnik Stola
sedmorice (od 1862.). Kao zastupnik u Hrvatskom saboru (1865. – 1867.) bio je njegovim pot-
predsjednikom, također i liderom Narodne samostalne stranke. Sudjelovao je na zasjedanjima
narodno-crkvenoga sabora u Srijemskim Karlovcima (1869. – 1871.). Za boravka u Zagrebu bio
je predsjednik upravnog odbora Hrvatskoga narodnoga kazališta (1860. – 1867.), a u Novome
Sadu predsjednik Matice srpske i načelnik Društva za Srpsko narodno pozorište. Sve do smrti
bio je biran u Rumi i Iloku za zastupnika u Hrvatskom saboru i u zajedničkom hrvatsko-ugar-
skom saboru.
Jovan ĐORĐEVIĆ, srpski književnik, kazališni organizator i prevoditelj (Senta, 13. XI. 1826. –
Beograd, 4. IV. 1900.), uz podršku srpskoga tribuna Svetozara Miletića pod okriljem Srpske
čitaonice (1861.) osnovao je Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu koje je svoje prve
izvedbe davalo u hotelu “Sunce” da bi se uskoro uselilo u kuću veleposjednika Laze Dunđer-
skog (na mjestu današnjeg hotela Vojvodina) s punom opremom, električnom rasvjetom i 600
sjedišta s godišnjom naknadom od samo jedne forinte. Nakon 33 godine djelovanja, požar je
uništio zgradu te je SNP sljedećih desetljeća, sve do otvaranja današnje zgrade 1980. godine,
bilo podstanar na različitim adresama, od kojih najduže na dvije scene (Velikoj i Kamernoj)
Sokolskoga doma (današnje Pozorište mladih), preko puta Dunavskog parka. Đorđević je
inicirao i osnivanje Narodnoga pozorišta u Beogradu: 1867. odveo je novosadski ansambl na
prvo gostovanje u Beograd, na jednu je izvedbu došao i knez Mihailo koji mu je osobno obećao
da će o svome trošku izgraditi kazališnu zgradu te ga pozvao da bude prvi direktor (1868.)
potom prvi dramaturg i osnivač prve Glumačke škole (1870.) Kada je 1873. Narodno pozorište
na neko vrijeme zatvoreno, postavljen je za nastavnika u Šapcu pa u Beogradu. Podučavao je
kralja Aleksandra povijest i geografiju, usto je i autor teksta za himnu Kraljevine Srbije (1872.,
Bože pravde, skladatelja D. Jenka) koje je izvorno napisao za kazališnu predstavu Markova
sablja, premijerno izvedenu iste godine u čast punoljetnosti kneza Milana Obrenovića.
10 Hrvatsko narodno kazalište redovito je sve do 1945. mijenjalo službeni naziv (npr. Hrvatsko

prirodnost i nagnuće naturalizmu koju je prenosio i đacima u prvoj našoj
glumačkoj školi (osnovao ju 1896. Stjepan Miletić) te uz njega neizostavni
Mihajlo Miša Marković11 i umjetničko-bračni par Nikola Milan Simeonović —
Darinka Bandobranska.12
Za trasiranje stila hrvatskoga profesionalnog glumišta posebno formativ-
nu skupinu činili su oni glumci koji su u Zagreb iz Beograda dolazili u prvom
desetljeću 20. stoljeća, u doba uprave ravnatelja Drame Josipa Bacha i inten-
kazalište, Zemaljsko hrvatsko kazalište, Hrvatsko zemaljsko kazalište, Narodno kazalište Kra-
ljevine SHS itd., a ponajčešće se nazivalo Narodnim kazalištem. (Slavko BATUŠIĆ, “Vlastitim
snagama”, Hrvatsko narodno kazalište 1894 – 1969. Enciklopedijsko izdanje, Zagreb 1969., 128.;
Pavao CINDRIĆ, natuknica “Ime HNK”, Isto. str. 357.) U skladu s uvriježenim pravilom naše
teatrologije, u članku će se, a da se izbjegne zbrka oko brojnih promjena naziva, navoditi samo
kao Hrvatsko narodno kazalište (HNK).
11 Mihajlo MARKOVIĆ (Užice, 25. XII. 1869. – Zagreb, 2. V. 1946.). Glumio u brojnim putujućim
družinama, od 1889. bio član SNP-a u Novome Sadu, od 1894. član Drame HNK-a u Zagrebu
gdje ga angažira Stjepan Miletić. Bio je voditelj putujućega Pokrajinskoga kazališta, Hrvat-
skoga primorskoga kazališta i upravitelj Hrvatskoga pokrajinskoga kazališta koje je davalo
predstave u BiH, Dalmaciji i Istri gdje je bio ugrožen hrvatski jezik. Osim u Osijeku, upravljao
je kazalištima u Sarajevu i Splitu, Cetinju i Dubrovniku. Poslije, dugogodišnji agilni voditelj
Koncertne poslovnice Hrvatskoga glazbenoga zavoda. Organizirao je brojne turneje i gosto-
vanja HNK-a. Istaknuo se brojnim ulogama u komedijama B. Nušića te kao Gradonačelnik
(N. V. Gogolj, Revizor), Beg Pintorović (M. Ogrizović, Hasanaginica) i Mitrić (L. N. Tolstoj, Moć
tmine). Kao čelni čovjek osječkog kazališta učinio je velike napore za utemeljenje opernoga
ansambla na čelu kojeg je postavio Andru MITROVIĆA koji je u osječko kazalište uveo operni
repertoar naspram dotad uglavnom operetnoga. Slavko Batušić ga naziva “nušićevskom
malograđanskom ljudinom”, a po mišljenju Milana Begovića, u karijeri dužoj od pola stoljeća
proslavio se kao rijetko koji naš glumac. Usp. Drita MAROSHI, Marković, Mihajlo, Mihajlo-Era,
Mika (natuknica), Hrvatski biografski leksikon, 2018., dostupno na: https://hbl.lzmk.hr/clanak.
aspx?id=12017
12 Toša JOVANOVIĆ (Zrenjanin, 1845. – Beograd, 1895.) jedan od najvećih srpskih glumaca XIX.
stoljeća, po njemu se zove Narodno pozorište u Zrenjaninu. Mihajlo Miša DIMITRIJEVIĆ
(Užice, Srbija, 25. XII. 1869. – Zagreb, 2. V. 1946.), po Stjepanu Miletiću najprirodniji glumac
tadašnje hrvatske pozornice, član zagrebačke Drame 1885. – 1887. i 1892. do smrti 1909. U
zagrebačkom, ali i u ostalim hrvatskim kazalištima djelovao je više od pet desetljeća. Nikola
MILAN SIMEONOVIĆ (Budim, 6. XII. 1843. – Zagreb, 4. XII. 1928.), glumac, pisac i redatelj,
kroničar hrvatskoga kazališta u djelima Začetak i razvitak Hrvatskog kazališta sa stručnog
stanovišta (1905.) i Moji doživljaji (1918.), u Zagrebu od 1876. Intenzivno se bavio i pedagoškim
radom – vodio je privatnu glumačku školu i zauzimao se aktivno za unapređivanje socijalnih
prava kazališnih djelatnika – suosnivač je Mirovinskoga fonda i Bolno-pripomoćne zadruge.
Njegova supruga Darinka BANDOBRANSKA (Sombor, 18. XII. 1867. – Zagreb, 12. I. 1955.) u
Zagreb je došla 1886. godine.

danta Vladimira Treščeca Branjskog koji će, nastavljajući s reformama započe-
tima u doba Stjepana Miletića, njihova uzora i prvoga intendanta u povijesti
HNK (na čelu kazališta od 1894. do 1898.), sve do Prvoga svjetskog rata još
intenzivnije učvršćivati veze zahvaljujući dobrim odnosima s beogradskom
kazališnom upravom na čelu koje je bio reformator srpskoga glumišta Milan
Grol.13 Tome je pridonio i razvoj hrvatske Moderne u razdoblju koje se hrvatski
pisci Ivo Vojnović, Milan Begović, Milan Šenoa, Srđan Tucić i Andrija Milčino-
vić redovito pojavljuju na beogradskom repertoaru, dok na zagrebačkome, u
razdoblju od 1901. pa do Prvoga svjetskog rata, dominira Branislav Nušić koji
kratko vrijeme (1901. — 1902.) obavlja i funkciju upravnika Narodnoga pozo-
rišta.14 Veliki zamah pojedinačnih teatarskih razmjena (Žanka Stokić, Ljuba
Stanojević, Sava Todorović i Vitomir Bogić i dr.) vrhunac kojih je bio nastup
jednog od (i do danas) najvećih srpskih umjetnika scene Dobrice Milutino-
vića (7. svibnja 1908., u ulozi Romea)15, prekinuo je Prvi svjetski rat tijekom
kojeg se u HNK-u znatno ograničava program, ali i uhićuju srpski umjetnici u
13 Milan GROL (Beograd, 12. IX. 1875. – 18. VIII. 1945.), autor prve Uredbe o Narodnom pozorištu
iz 1911., pisane u suradnji s komisijom kojoj je na čelu bio bivši dramaturg HNK i prvi inten-
dant osječkoga kazališta dr. Nikola ANDRIĆ. Uredba je imala dalekosežne posljedice na rad srp-
skog kazališta, a, bez obzira na različitosti tradicija u razvoju pojedinih kazališta u novostvo-
renoj državi, poslužit će kao uzor i drugim uredbama u Kraljevstvu Srba Hrvata i Slovenaca
te posredno utjecati na razvoj hrvatskoga kazališta nakon 1. svjetskog rata. Njome se utvrdio
autonomni karakter ustanove, dala slobodna inicijativa upravniku, uvela neograničena skala
nagrađivanja umjetnika bez obzira na staž, uvedena je mirovina za glumce (opernih još nije
bilo na plaći jer je stalna Opera s angažiranim solistima, zborom i orkestrom pokrenuta tek u
sezoni 1919./20.), ugovorni odnos između njih i uprave te honorari za poslove obavljene izvan
ugovora. Prvi put u povijesti srpskoga kazališta predvidjelo se zvanje samostalnog redatelja,
izvan glumačke profesije. Više o tome, u: Sto godina Narodnog pozorišta 1868 – 1968, (katalog
izložbe, ur. Milena NIKOLIĆ), Beograd, 1968.; Putujuća pozorišta u Srbiji od druge polovine XIX
veka do 1945. (katalog izložbe, ur. Aleksandra MILOŠEVIĆ), Beograd, 2014.
14 U tom će plodnom razdoblju za oba kolektiva biti organizirano i prvo veliko gostovanje zagre-
bačke Opere u Beogradu (1911.) kada je umjesto šest dogovorenih izvedbi bilo izvedeno njih
šesnaest, a u ansamblu su nastupali i hrvatski umjetnici proslavljeni na europskim pozornica-
ma, poput Maje Strozzi, Irme Polak i Marka Vuškovića.
15 Za Milutinovića je (tada 28-godišnjaka) kritičar Obzora B. Livadić napisao da ima dušu pre-
punu umjetničkog zanosa i živi temperament: “Sve vrije i kipi u njemu. Svaka mišica dršće,
oko sieva, a riječi… Baš u riječima, u glasu, u ritmu, u punom jeku i siktanju, u prigušenim i
neartikuliranim šaptajima htio bi se ovaj višak temperamenta, ono prevrelo i strasno iz njego-
ve duše izraziti i objaviti svijetu.” No, uspješno je predstavljanje Milutinovića bilo prekinuto
nakon dvije izvedbe jer mu je 9. V. pozlilo te se morao vratiti u Beograd. N. BATUŠIĆ, “Pojedi-
načna gostovanja članova Drame Narodnog pozorišta na pozornici HNK u Zagrebu”, 641.

angažmanu (Bora Rašković, Aca Binički, Joco Cvijanović i drugi ), dok se u Beo-
gradu zatvara kazališna zgrada pri čemu je većina muškog ansambla na ratištu
ili je – poput netom angažirana početnika Strahinje Petrovića – evakuirana
do Skoplja i Albanije gdje djeluje u izvođačkim trupama pri srpskim vojnim
jedinicama.
Na repertoar zagrebačkog kazališta stoga se tek u zadnjoj ratnoj godini
ponovno vraćaju srpski naslovi (B. Nušić, a prvi put i srpski skladatelj Petar
Konjović, koji će uskoro postati i upravnikom HNK-a).16 Prigodom kongresa
novooformljenog udruženja jugoslavenskih glumaca, ujesen 1920., u Zagrebu
gostuju Beograđani sa Stankovićevom Koštanom, a potom iste godine, u pri-
godi proslave 25. godišnjice kazališne zgrade, izvode Sterijinu Lažu i paralažu.
Nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature zaustavljaju se razmjene ansamba-
la što ne sprečava umjetnike da pojedinačno predstavljaju na drugim strana-
ma: Branko Gavella još neko vrijeme ostaje direktor Drame i glavni redatelj
u beogradskom Narodnom pozorištu gdje režira i Krležu, direktor Opere je
Krešimir Baranović, dramski pisac Josip Kulundžić je stalni redatelj i scenograf,
a česti su gosti Ivo Raić, Vika Podgorska, Tito Strozzi i drugi prvaci hrvatskoga
glumišta. S druge strane, to je vrijeme prve afirmacije Strahinje Petrovića na
zagrebačkoj sceni na kojoj će djelovati puna dva desetljeća tijekom kojih će
se nastaviti pojedinačna gostovanja srpskih dramskih umjetnika i umjetni-
ca (Aleksandar Zlatković, Persa Pavlović, Čiča Ilija Stanojević, Desa Dugalić,
Nikola Gošić, Vladeta Dragutinović, Dobrica Milutinović, Žanka Stokić, Raša
Plaović, Ljubiša Jovanović – također angažiran u HNK od 1930. — 1940.).
Dvojica potonjih će uz onodobnu miljenicu zagrebačke publike Ljubinku
Bobić (nastupila 1925., 1926., 1929. i 1932.) redovito imati najveći uspjeh kod
publike i kritike. Takva će se praksa nastaviti kontinuirano sve do 1941. godine
i uspostave NDH.17
16 Naziv upravnik zamijenit će tradicionalni hrvatski naziv intendant 1926. godine, nakon što
hrvatsko kazalište definitivno potpadne pod nadležnost beogradskog Ministarstva uprave
1919., tj. njegova Umetničkog odelenja pod kojim će, uz niz problema za organizaciju, upravu i
financije ostati sve do 1939. godine.
17 Više o tim nastupima, u: N. BATUŠIĆ, “Pojedinačna gostovanja članova Drame Nar. pozorišta
na pozornici HNK u Zagrebu”, 640–651.

Glumački počeci Strahinje Petrovića
i dolazak u Zagreb
Strahinja Petrović pristupa ansamblu Drame HNK u vrijeme njezina velikoga
uzleta, naročito intenziviranog u vrijeme intendanture Julija Benešića (1921.
— 1926.) koja se do danas naziva zlatnim dobom u povijesti našega kazališta.
Iznimno uspješni organizator, Benešić je, osim angažiranja Branka Gavelle
na mjesto ravnatelja Drame, nastojao u ansambl privući najbolje umjetnike,
imajući pritom razumijevanja “za sve prirođene nastranosti stanovnika kuće
kao što je teatar”.18 Što se Drame tiče, doba je to još uvijek stabilne vladavine
velikih prvaka glumišta koji su svoju karijeru započeli još u starom kazalištu
na Gornjem gradu (bračni par Rašković, Josip Pavić, Josip Papić, Nikola Milan,
Arnošt Grund, Tonka Savić, Micika i Dragutin Freudenreich, Marija Ružička
Strozzi, Mihajlo Marković, Milica Mihičić, Hinko Nučić, Nina Vavra i dr.), a
kojima se u vrijeme dolaska Strahinje Petrovića u Zagreb sve više pridružuju
mladi nasljednici kao skori nositelji repertoara (Vjekoslav Afrić, Dubravko
Dujšin, Greta Kraus-Aranicki, Nada Babić, Ervina Dragman, Mato Grković,
Joso Martinčević, Božena Kralj, Jozo Laurenčić, Vika Podgorska, Hinko Nučić
i dr. ). I dok je većina potonjih potekla iz Glumačke škole HNK-a, pokrenute
1920. (djelovala do 1929.) zaslugom ruskoga redatelja Jurija Erastoviča Ozarov-
skog i Branka Gavelle, dolasku Strahinje Petrovića u ansambl kumovao je, uz
Josipa Bacha, ponajviše Ivo Raić Lonjski, glumac i redatelj europskih dometa,
kazališni fanatik, vrhunski autoritet i pedagog, profinjeni esteta i dobri duh
mnogih mladenačkih kazališnih sanja te bez sumnje, najistaknutija naša kaza-
lišna osobnost toga doba.19
Osim u svom glumačkom, redateljskom i ravnateljskom radu (bit će
ravnatelj Drame u čak tri navrata: 1920. — 1921.; 1926. — 1927. i 1929 — 1931.),
internacionalno priznati Raić bio je iznimno uspješan u otkrivanju glumačkih
talenata jer je u mladim početnicima znao naslutiti njihove buduće moguć-
nosti, založivši se pritom kod nadležnih za njihov razvoj i afirmaciju, često
uz mnoge otpore. Mnogi su naši kazališni stvaraoci u to doba, uglavnom kao
redoviti polaznici Raićeva salona (u kojem se svakodnevno, u društvu najista-
18 B. GAVELLA, Hrvatsko glumište, 98.

19 O Raiću v. Antonija BOGNER-ŠABAN, Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj, Zagreb,
2018.

knutijih naših, ali i inozemnih umjetnika i intelektualaca “celebrirala cere-
monija čaja kao po posvećenim japanskim ritualima”, a koju je držao u svome
domu, najprije u Kumičićevoj 10 pa u Ilici 42)20 bili pod njegovom zaštitom, a
instinkt ga gotovo nikada nije prevario, iako katkad ni sam “nije bio na čistu
s karakterom toga novog otkrivenog talenta”. Odluka takvoga “pouzdanoga
provodioca u glumačkoj umjetnosti” da uzme pod svoje i vodi mlade glumačke
nade bila je veliki privilegij i zaštita jer su njegovi izabranici mogli biti sigurni
da će uskoro kročiti na profesionalni put.21 Raić je naime svoj redateljsko-peda-
goški stil gradio više na zanosu nego na talentu svojih pulena, no ponajviše na
– za njega nužnoj – preciznosti i disciplini. Sve je naime kod Ive Raića moralo
biti složeno “kao puzzle i da nitko ne iskače u out”, poštujući pritom “više
znanje nego genijalnost, više disciplinu nego spontanost”.22
U njegove su se učenike ubrajali budući stupovi hrvatskoga glumišta Dub-
ravko Dujšin, Predrag Milanov, Mato Grković, Jozo Laurenčić, Božena Kralj,
Nada Babić, Ervina Dragman i mnogi drugi, a u tome nizu budućih istaknutih
nositelja dramskoga repertoara HNK-a, koji su potekli ispod Raićeve kabanice,
bio je i Strahinja Petrović, opisivan od samih početaka kao nadasve solidan, sa-
vjestan i originalan kazališni stvaralac – dostojni nasljednik velikih predšasni-
ka, Srbina Mihajla Miše Dimitrijevića i Slovenca Ignjata Borštnika. Usporedba
s Dimitrijevićem zasigurno je više godila Petroviću jer se radilo o glumačkom
bardu, redatelju i pedagogu koji je usto bio poveznica Miletićeve ere kraja XIX.
stoljeća “s novim tendencijama realizma, pa i naturalizma u prvom deset-
ljeću novog stoljeća”. Dimitrijevića, predstavnika tzv. prirodne glume koju
je usavršavao u mnogim putujućim trupama, u Zagrebu je angažirao upravo
Stjepan Miletić, a označile su ga uloge heroja i romantičnih ljubavnika. Svoje
je veliko znanje i iskustvo prenosio i đacima u Miletićevoj Glumačkoj školi,
među kojima je bila i njegova buduća supruga Mila, dugogodišnja dramska
diva HNK-a. Upravo je Dimitrijević svojom pojavom nagovijestio “niz drugih
srpskih glumaca koji su, ili posve, ili tek djelomice ugradili svoja obličja u hr-
vatsku glumišnu praksu”, a bez kojih je nemoguće promatrati tokove hrvatske
glume 20. stoljeća. 23 Odnosi se to na one prije Dimitrijevića (Borivoje Raško-
20 Slavko BATUŠIĆ, “Prvi listopada dvadeset i prve”, ISTI, Hrvatska pozornica, Zagreb, 1978., 287.
21 J. H. [Josip HORVAT], “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumač-
ko-umjetničkoga rada Strahinje Petrovića”, Jutarnji list, br. 25., 6. III. 1936., 9.
22 Milan BEGOVIĆ, “Ivo Raić”, ISTI, Kritike i prikazi, Zagreb, 1943., 196.
23 Nikola BATUŠIĆ, Povijest hrvatskog kazališta, Zagreb, 1978., 387.

vić),24 kao i na njegove mlađe suvremenike poput Ljubiše Jovanovića,25 Dejana
Dubajića26 i Acu Biničkoga27, među koje napokon valja neizostavno pribrojiti
24 Po Slavku Batušiću, stasom korpulentni Rašković (“gotovo orijaš”) bio je naš najbolji interpret
likova djela Pecije Petrovića i Branislava Nušića te tzv. narodnih likova. Njegova supruga
Hermina koja je započela svoj kazališni put kao glumica, bila je poslije dugogodišnja šaptačica
u HNK-u. Bili su nerazdvojni kao par i kao suradnici, a kad je on naglo umro, nju je zahvatio
plamen iz peći te je u mukama umrla uslijed teških opeklina. S. BATUŠIĆ, Hrvatska pozornica.
25 Ljubomir, Ljubiša JOVANOVIĆ (Šabac, 1. X. 1908. – Beograd, 15. VII. 1971.) glumac širokoga
repertoara i golemoga scenskog šarma. Godine 1930. u Zagreb ga dovode (u to doba ravnatelj
Drame) Ivo Raić i intendant Milutin Čekić povjerivši mu ulogu Fortinbrasa u Hamletu. Ostaje
još dugo upamćen i kao Kraljević Marko u istoimenom komadu Đure Dimovića, kao Vasko
Pepel u drami M. Gorkoga Na dnu te kao briljantni tumač niza Nušićevih likova. U Beograd
se vratio gotovo istovremeno kad i Strahinja, nakon deset godina angažmana. Oprostio se sa
zagrebačkom publikom 19. lipnja 1940. ulogom Dimitrija u Braći Karamazovima Dostojevsko-
ga u režiji (i adaptaciji) Tita Strozzija. (Komedija, 23. VI. 1940., br. 26, god. VII., 12). U Zagreb se
vraćao i dalje prvenstveno zbog buduće (prve) supruge, istaknute balerine Mire Baum Sanjine,
nekoliko puta nastupio je čak i tijekom prve godine NDH u Braći Karamazovima, nakon čega
oboje odlaze u Split pa u Ljubljanu gdje ih hapse i nakon čega se nakratko vraćaju u Split da
bi se napokon pridružili partizanskoj trupi Kazališta narodnoga oslobođenja, s dijelom koje
se ujesen 1944. godine vraćaju u oslobođeni Beograd. Uskoro upoznaje svoju drugu suprugu,
istaknutu slovensku glumicu, prvu veliku žensku zvijezdu jugoslavenskoga filma, ujedno i
jednu od utemeljiteljica Jugoslavenskog dramskog pozorišta (JDP) u Beogradu (1947.) Sonju
HLEBŠ (Kranj, 1927. – Ženeva, Švicarska, 2005.) s kojom ostaje do kraja života. Usp. Jasna
IVANČIĆ, “Jovanović, Ljubiša (Ljubomir)”, (natuknica), Hrvatski biografski leksikon, 2005.,
dostupno na: https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=8756
26 Dejan DUBAJIĆ, operetni pjevač, glumac i redatelj (Karlovac, 10. VII. 1897 – Beograd, 16. I.
1969.). Djelovao u Varaždinu, Subotici, Novome Sadu te od 1925. u Zagrebu. Jedan od najista-
knutijih i najpopularnijih komičara međuratne zagrebačke operetne, kabaretne i dramske
scene, voditelj kabaretne družine “Grabancijaš”. Od 1947. bio je član JDP-a. Poznatije uloge:
Šjor Bepo (I. Tijardović, Mala Floramye), Šundibundi (T. Brezovački, Diogeneš), Jourdain (Mo-
lière, Građanin plemić), Bokčilo (M. Držić, Dundo Maroje). Režirao više opereta, glumio i na
filmu. Njegova je supruga bila Margita DUBAJIĆ r. Balassa (Budinščina, 19. VIII. 1903 – Zagreb,
13. X. 1986), u međuraću izuzetno popularna operetna subreta židovskoga porijekla. Usposta-
vom NDH, Dubajić je uhapšen odmah u travnju sa skupinom ostalih pravoslavnih umjetnika
iz kazališta dok ona biva otpuštena odmah u svibnju 1941. Kao nezamjenljiv u glazbenim
žanrovima i komedijama, Dubajić je zadržan u ansamblu jer je prešao na dozvoljenu grkokato-
ličku vjeru. Bio je jedan od najaktivnijih u Crvenoj pomoći, ilegalnoj organizaciji koja je u HNK
okupljala više od 150 članova, a koja je sakupljala pomoć za borce NOP-a i njihove obitelji. Usp.
Željka ČAVKA, “Dejan Dubajić”, natuknica, Hrvatski biografski leksikon, 1994., dostupno na:
http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=5535; Snježana BANOVIĆ, Država i njezino kazalište, Profil,
Zagreb, 2012., 303, 309–310, 322.
27 Aleksandar Aca BINIČKI operetni pjevač, glumac, redatelj i prevoditelj libreta (Beograd, 16. V.
1885. – Zagreb, 7. VIII. 1963), od 1911. na sceni HNK kao jedan od najaktivnijih i najsvestrani-

i Strahinju Petrovića. Beograđanim rođenjem (r. 25. svibnja 1892.), Petrović
je prvi put nastupio kao još gimnazijalac u putujućoj trupi Milutina Bojića
(Akademsko pozorište), potom se pridružio onoj Petra Petrovića (1910., trupa
Otadžbina) gdje ne ostaje nezapažen pa u kolovozu 1911., nakon položene ma-
ture potpisuje ugovor s beogradskim Narodnim pozorištem u kojem (upravo
u vrijeme početka ekstenzivne obnove zgrade) ostaje dvije sezone, do siječnja
1913. kada prelazi u Dalmatinsko pokrajinsko kazalište u Dubrovnik gdje “se
ne snalazi najbolje” i ostaje tek dva mjeseca.28 Glumački ga put dalje vodi u
Narodno kazalište u Osijeku (osnovano 1907.) u kojem ga angažira glumački
bard i agilni intendant Mihajlo Marković i gdje ostaje godinu dana – do počet-
ka I. svjetskog rata kada se vraća u Beograd. Ubrzo je mobiliziran – postaje član
Vojničkog pozorišta pa u sklopu Bitoljske divizije, na solunskome frontu služi
kao redov-neborac.
O tome razdoblju često je kasnije govorio kao glumački izuzetno intenziv-
nom: “Kadgod bi došao kakav engleski ili francuski general, nas su jednostav-
no strpali u teretni auto i bez ikakvog prethodnog spremanja, mi smo morali
da igramo.”29 Istodobno radi i kao novinar za solunski list Pravda, tijekom
rata “jedini srpski list u emigraciji” – danju je trčao za izvještajima s fronte, “a
navečer igrao sentimentalne ljubavnike” nastupajući istovremeno u više kaza-
lišnih vojnih družina.30 Kraj rata zatiče ga u Bitoli, a u travnju 1919., na godinu
dana postaje članom kazališta u Skoplju gdje ga pronalazi Josip Bach, dugogo-
dišnji ravnatelj Drame HNK i poziva da dođe na nekoliko gostovanja u Zagreb.
jih članova dramskog i opernog ansambla kreirao velik broj uloga, osobito komičnih u operi
i opereti te u drami. Osnivač i iznimno popularni kabaretski protagonist u međuratnome
razdoblju u Zagrebu. Ostvario je više tisuća nastupa u stotinjak najrazličitijih uloga, a nadasve
uspješno kreirao je komične likove naivčine. Kao redatelj i dugogodišnji voditelj operetne
grane HNK osobito je zaslužan za izgrađivanje operetnog repertoara u zagrebačkom kazalištu.
Odmah po uspostavi NDH uhapšen s ostalim pravoslavnim umjetnicima iz kazališta, potom
prelazi na grkokatoličku vjeru, aktivan u Crvenoj pomoći. U ratu, u borbama u Slavoniji pogi-
nuo mu je mlađi sin. Nakon rata, odlikovan najvećim republičkim i državnim odlikovanjima,
iako penzioniran, ostaje djelovati na sceni HNK sve do sredine 50-ih. Usp. Vesna KURELEC,
“Aleksandar Binički”, natuknica, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, 1983., dostupno: http://
enciklopedija.lzmk.hr/clanak.aspx?id=44426; S. BANOVIĆ, Država i njezino kazalište, 309.;
Snježana BANOVIĆ, Kazalište za narod, Zagreb, 2020., 506–507.
28 Anonim., “Strahinja Petrović – o dvadeset-godišnjici njegovog umjetničkog rada”, Nin, 3. III.
1936. br. 52., 3.
29 G., “G. Strahinja Petrović o sebi i svojim ulogama”, Jutarnji list, 3. XI. 1929., 10.
30 Isto.

Pregovori sa zagrebačkim kazalištem na čelu kojeg se nalazi Guido Hreljanović,
prvi u nizu od deset Petrovićevih intendanata te isto toliko ravnatelja Drame,31
uskoro se i ostvaruju: 20. kolovoza 1919., na samom početku sezone 1919./20.,
“u nepodesno vrijeme kako zbog posjeta publike, tako i zbog raspoloženja
kritike”32 gostuje u ulozi Zbyszka (originalna podjela bio je prvak Drame Ivo
Badalić od kojeg će u početku redovito nasljeđivati uloge) u komediji Moral
gospođe Dulske poljske dramatičarke Gabrijele Zapolske, u Bachovoj režiji. Iako
kritika o tome nastupu nije objavila ni riječi, spomenut je Petrović tek u osvr-
tu na gostovanje drugoga srpskog gostujućeg glumca Aleksandra Zlatkovića
(nastupio tri dana poslije u ulozi Kneza Silvanija u Knochblauchovom Faunu) i
to prilično nepovoljno jer navodno “nije unio u samu ulogu ništa novo”.33 Ipak,
iako se taj put Zlatković dojmio kritike više od Petrovića, kasnije će se pisati
da se Petrović odmah “toliko svidio zagrebačkoj publici da je naredne sezone
dobio angažman”.34 Ugovor potpisuje 1. kolovoza 1920., a prvi nastup u statusu
člana ansambla uslijedio je za točno mjesec dana, na premijeri Vojnovićeve
Dubrovačke trilogije, u 92. po redu režiji novoga ravnatelja Drame Ive Raića. Pe-
trović je odigrao ulogu Gospara Lukše u prvome dijelu Allons enfants (poslije će
od Raića preuzeti još i ulogu Marka Tudizića u trećem dijelu Na taraci) našavši
se u spektakularnoj predstavi rafiniranoga redateljskog postupka i virtuozno
odglumljenih prizora s cijelim dramskim ansamblom i s dijelom operetnoga
– Marijom Ružičkom-Strozzi, Irmom Polak, Josipom Pavićem, Dragutinom
Freudenreichom, Franjom Sotošekom, Josipom Papićem, Borom Raškovićem,
Arnoštom Grundom, Milicom Mihičić, Ankom Krnic, Ninom Vavrom, Milom
Dimitrijević i drugima.
Iako u doba dolaska mladoga Petrovića u HNK, Zagreb u novo-uspostavlje-
nu Kraljevstvu SHS postaje središte Zemaljske vlade za Hrvatsku i Slavoniju,
grad nema naročite ovlasti u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti koja je gotovo
31 Od te 1919. pa do 1940., kada se S. Petrović vraća u Beograd, na čelu HNK su bili sljedeći inten-
danti: G. Hreljanović, N. Andrić, J. Benešić (dvaput), V. Treščec Branjski, M. Čekić, P. Konjović,
B. Šenoa, S. Ježić i A. Freudenreich. Osim Bacha (dvaput u tome razdoblju), na čelu Drame
bili su: I. Raić (triput), B. Livadić, B. Gavella (dvaput), J. Kulundžić, M. Begović, T. Strozzi, D.
Dujšin, M. Grković i J. Badalić.
32 N. BATUŠIĆ, “Pojedinačna gostovanja članova Drame Narodnog pozorišta na pozornici HNK u
Zagrebu”, 643.
33 Isto, 644.
34 Anonim., “Strahinja Petrović. O dvadeset-godišnjici njegovog umjetničkog rada”, Nin, br. 52.,
3. III. 1936., 3.

čitava pripala Beogradu, a sljedeće, 1921. godine, Vidovdanskim ustavom
biva sveden tek na glavni grad Zagrebačke oblasti. Ipak, vrijeme je to njegova
snažnoga uzleta kada se pozicionira kao gospodarsko i kulturno središte.35
Tih se prvih Petrovićevih godina u novoj sredini, kako će to kasnije u jednom
intervjuu nadahnuto opisati Milan Begović, “ludovao, trošilo (se) i bančilo na
sve strane, i posljednji šoštar imao je dosta novaca, kojima se nije znala cijena
ni vrijednost, rasipalo se, pilo veselilo i tugovalo već prema tome kako je tko
mogao i umio koristiti se životom i onim što mu je palo u ruke”.36
Prvo zagrebačko desetljeće: česta uskakanja,

uloge mladih (i elegantnih) ljubavnika,
rasnih komičara i dramskih epizodista
Godina 1920. bila je iznimno poletna za zagrebačku Dramu jer su istodobno

s Petrovićem angažirani još neki budući prvaci (August Cilić, Veljko Mari-
čić, Dubravko Dujšin), ali i prvi put su Zagreb posjetili ansambli beogradske
i slovenske Drame, uz njih i glasoviti ruski Moskovski hudožestveni teatar
(MHAT),37 od kojih će potonji u višetjednome gostovanju s kraja 1920. te
početka 1921., naročito s izvedbama Čehovljevih djela Trešnjik, Tri sestre i Ujak
Vanja (u naslovnim ulogama nastupila je autorova supruga Olga Knipper-Če-
hova) ushititi zagrebačku publiku i kritiku te imati znatan utjecaj na daljnje
redateljske rukopise Ive Raića i njegova učenika Branka Gavelle, redatelja koji
će odmah u 28-godišnjem Petroviću prepoznati veliki scenski talent. Ipak, u
povijesti hrvatskoga kazališta, ta će godina ostati zauvijek zabilježena po
(telefonskoj) zabrani praizvedbe Krležine Galicije,38 na dan proglašenja “Ob-
35 O razvoju Zagreba u ovome razdoblju v. Ivo GOLDSTEIN, “Modernitet u Zagrebu poslije prvog
i drugog svjetskoga rata”, Zagreb 1924. – 1930. i 1945. – 1967. Društvo, kultura, svakodnevni-
ca – zbornik radova s Desničinih susreta (ur. D. ROKSANDIĆ), Filozofski fakultet Sveučilišta u
Zagrebu, Zagreb, 2019., 11–24.
36 Milan BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XX/2 – Eseji, kritike, polemike, miscelanea, intervjui, (gl. ur.
T. Maštrović), Zagreb, 2006., 206.
37 MHAT će u Zagrebu izvesti sljedeće predstave: Višnjik i Ujak Vanja A. P. Čehova, U raljama
života Knuta Hamsuna, Braću Karamazove Dostojevskoga i Na dnu Gorkoga. Više o tome go-
stovanju u Milan BEGOVIĆ, “Gostovanja Moskovskog Hudožestvenog teatra”, u: ISTI, Kritike i
prikazi, 37–51.
38 Prvo Raićevo imenovanje (od tri do 1930. god.) na dužnost ravnatelja Drame HNK-a od 18.

znane”, sat uoči premijere, 30. prosinca.39 Tako će Petrović, u predstavi koja
se neće održati, doživjeti prvi u nizu susreta s autorom Miroslavom Krležom
i drugi s redateljem Brankom Gavellom za kojeg je ova režija, 26. po redu,
također bila početak intenzivna i dugogodišnja rada na Krležinim dramama.40
Petrović će u podjelu punu ponajboljih glumačkih prvaka uskočiti upravo
umjesto Raića (odustao u zadnji čas, na užas autora41) i to tri dana prije premi-
jere, pristavši na zahtjevnu ulogu mladoga kadeta Jankovića. Ta će suradnja
uvelike obilježiti budući odnos glumca Raića i autora Krleže, ali i usmjeriti
daljnju suradnju redatelja Raića i glumca Petrovića koja će se (s tek ponekim
zastojem radi Raiću navodno mrske Strahinjine navade da teško uči tekst i da
uloge često završava u zadnji čas, na zadnjim pokusima)42 nastaviti kontinui-
rano i dalje, sve do prerane Raićeve smrti 1931. godine. Ubacit će ga odmah i u
druge svoje režije: u malu ulogu Građanina u obnovi Wildeove Salome, potom
i u Zidanje Skadra Mirka Korolije te u dvije od tri jednočinke Milana Begovića
uspješno izvođene pod naslovom Male komedije. Spomenuti neizostavno valja
VII. 1920. te je i potaknulo M. Krležu da kazalištu, nakon burna i dugogodišnjeg dopisivanja,

polemiziranja te raskida s Josipom Bachom, napokon pošalje rukopis Galicije.
39 Osim inspicijentske knjige Galicije, pohranjene u Muzejsko-kazališnoj zbirci Odsjeka za po-
vijest hrvatskog kazališta, Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU,
br. 1814., od predstave je ostao i plakat precrtan crvenom olovkom na kojem je napisano:
“Otkazano radi generalnog štrajka i komunističkih ispada.”
40 Branko Gavella je režirao devet Krležinih drama u dvadeset scenskih postava te o njegovome
djelu napisao više nezaobilaznih studija. Usp. Nikola BATUŠIĆ, “Branko Gavella – prvi Krležin
redatelj”, Dani hvarskog kazališta – Miroslav Krleža, Književni krug, Split, 1981., 292–318.
41 V. pismo M. Krleže I. Raiću od 23. IV. 1928., u: Enes ČENGIĆ, S Krležom iz dana u dan, knj.
IV. – U sjeni smrti (1980. – 1981.), Zagreb, 1985., 229–230 i analizu istoga slučaja: Antonija
BOGNER-ŠABAN, Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj, 206–208. Spor će se kasnije
produbiti oko režije drame U agoniji koju će na Raićevu žalost Krleža povjeriti Alfonsu Verliju,
a donekle izglađivati s praizvedbama Krležinih drama u kojima će Raić tumačiti Horvata (Vuč-
jak, 1923.), Čovjeka (Adam i Eva, 1925.) i Aurela (Leda, 12. IV. 1930., koju je napokon i režirao
godinu dana prije prerane smrti od moždanoga udara u lipnju 1931.) Krleža će više od pola
stoljeća poslije u razgovoru s Enesom Čengićem izjaviti da unatoč svim nesuglasicama s njim
(“odnos porculanske naravi”) smatra da je Raić, “u životu našeg teatra nesumnjivo historijski
datum” i da je on (a ne Gavella koji je od njega učio) “de facto tvorac suvremenog zagrebačkog
kazališta”. (E. ČENGIĆ, nav. dj., 230.)
42 Milan BEGOVIĆ, “Ivo Raić, njegova umjetnost i njegova smrt”, u ISTI, Sabrana djela, sv. XIX,
Theatralia II: kazališni ogledi, osvrti i polemike 1909. – 1944. (ur. Andrea Sapunar), Zagreb,
2003., 187. Usp. Petrovićevu izjavu o svojoj metodi rada (“Tako dugo, dok ne stvorim tip koji
ima krvi i logike, koji je živ, tako dugo nisam zadovoljan.”) u: G., “G. Strahinja Petrović o sebi i
svojim ulogama”, Jutarnji list, 3. XI. 1929., 10.

i prvu u nizu Petrovićevih suradnji s Brankom Gavellom u praizvedbi drame
Josipa Kosora Nepobjediva lađa (1920.) koju Milan Begović u kritici u Novo-
stima, unatoč literarnoj snazi tog “književnog čudovišta” i “mucavog orijaša”
ocjenjuje “hidrokefalnom”, tj. kao da sva lica imaju elefantijazis pa padaju “na
naš duševni stomak kao željezo”.43
Usprkos takvim primjedbama utjecajnoga kritičarskog autoriteta, predstava
je imala veliki redateljski i glumački uspjeh u kojem je Gavella, osim što je
“našao režijske forme i načine” koji su publici približili autorov “nelogični i
nerealni svijet” odstranio “nebulozu po kojoj luta pjesnik”. Naime, njegovi
su se glumci “vanrednom ljubavi zauzeli za domaćeg pisca” što je po kritičaru
zaslužilo osobito priznanje, a uz Franju Sotošeka i Ninu Vavru te uvijek izvan-
rednoga Josipa Pavića – glumca bujnoga temperamenta sjedinjenoga s priro-
đenom noblesom (B. Gavella) – istaknuo se i Strahinja Petrović u ulozi mornara
Kimba, pokazavši “toliko vještine, varijacije, topline da još jednom s veseljem
ističemo kako su velike nade koje u nj polažemo”. Bila je čak zapažena i njego-
va pojava “u zagasito zelenom kostimu dalekog mora”.44 Begović je i ubuduće
redovito iznalazio lijepe riječi za glumca koji će igrati u svim onodobnim
produkcijama njegovih drama i biti usto jedan od stupova ansambla tijekom
kratkotrajna Begovićeva upravljanja Dramom (travanj 1927. — veljača 1929.).
Epiteti će mu se kretati u širokom spektru pohvala od raskošni temperament
koji uvijek ostaje na visini, preko svjež, precizan, neodoljiv, skladan i vrlo jasan
pa do: u tančine izgrađen, koji daje vanredan dojam glumeći s finim osjećajem
gotovo savršeno, ima vješt izgovor pa mu likovi ispadaju kao najuspjeliji crteži
klasičnih karikaturista; komičan do skrajnosti i nenatkrivljiv.45
U isto vrijeme, dok Petrović čini prve krupne korake na zagrebačkoj
pozornici i gdje mu je publika “od početka bila sklona”, u upravi dolazi do
smjene na čelo koje nakratko staju književnik i dramaturg Nikola Andrić kao
intendant i Ivo Raić kao ravnatelj Drame, dvojac čija je misija bila razvoj doma-
će glumačke umjetnosti, ravnopravna uposlenost svih članova dramskoga
ansambla te iznad svega razvoj domaće dramske riječi mimo, u to doba domi-
43 Milan BEGOVIĆ, “Josip Kosor, Nepobjediva lađa”, u ISTI, Kritike i prikazi (ur. M. Fotez), Zagreb,
1943., 33–36.
44 Anonim., “Izvedba Kosorove Nepobjedive lađe”, Dom i svijet, br. 2, 1921., 26.
45 V. niz Begovićevih kazališnih kritika i osvrta u M. BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XVII, str. 92, 110,
116, 145, 147, 151, 169, 178, 183, 186, 190, 254 i sv. XVIII., str. 63, 86, 106, 117, 122, 123, 144,
165, 175, 179, 194, 208, 210, 219, 228, 230, 267, 271, 277, 317, 324, 336, 364, 366, 392.

nantnih i publici omiljenih njemačkih lakrdija i francuskih komedija o braku.
U tome će pravcu ići i njihovi repertoarni potezi. Što se Petrovića tiče, nakon
spomenutih praizvedbi Kosora i Krleže, uslijedit će u siječnju 1921. i treća
suradnja s Gavellom (G. B. Shaw, Liječnik u dilemi) gdje s partnerima Raićem i
prvakom lijepe vanjštine i srdačne topline (B. Gavella) Franjom Sotošekom uspi-
jeva s malom ulogom Blenkinsopa zauzeti “častno mjesto u našem ansamblu”.
I ovdje strogi Begović priznaje da su, čak i kad igra tako male uloge, njegov
temperament, “vješt izgovor” i “logičan naglasak” – koji ostavljaju izvanre-
dan dojam – najveća Petrovićeva prednost pred nekim drugim favoriziranim
kolegama.46 Bilo je to prvenstveno stoga što je, za razliku od njih, imao bogato
iskustvo putujućeg glumca građeno na ideji da male uloge po tekstu mogu
postati velike, već ovisno o tome “što se iz njih može stvoriti”.47
Raić će tijekom svoga prvog mandata na čelu Drame režirati i sljedeće
predstave u nizu suradnji s Petrovićem: Wildeovu Lepezu Lady Winderme-
re (prepušta mu na 3. izvedbi i ulogu Cecila Grahama), potom Raynalovu
salonsko-konverzacijsku dramu galskog esprita i mondenog gledanja na život
(M. Begović) s temom drame bračnoga trokuta, za najširu publiku Gospodar
srca (ujedno i prvi dramski prijevod Mihovila Kombola), gdje će mu dati veliku
ulogu nesretnoga i životom razočaranoga Simona a u kojoj će nastupiti uz
neprikosnovene prvake Ančicu Mitrović i samoga Raića. Neizostavno je s Ra-
ićem u vezi ovdje spomenuti da je čitaće pokuse redovito održavao u svojem
stanu, čime je htio “postići krajnje moguću psihološku povezanost interpreta,
daleko od bučnih i otrcanih kazališnih prostorija za pokuse gdje naprosto nije
bilo moguće da se stvori atmosfera prisnosti i specifičnog ugođaja kakvu je
pružao njegov stan”.48 Scenografija će stoga, kao i u većini produkcija vođe-
nih redateljskim štapićem toga profinjenog estete biti dopunjena njegovim
vlastitim namještajem (volio je ponajviše stilove Louis XV. i Chippendale!)49 i
rekvizitarijem (ćilimi, draperije, čipkasti i brokatni pokrivači, oplate, prevlake,
gajtani, porculan, antikviteti, srebrnina i zlatnina).50 Zagrebačka će štampa o
predstavi Gospodar srca izvijestiti kao o nastupu dvoje izgrađenih umjetnika
i početnika Petrovića pri čemu se napominjalo da je Raić “izvadio iz mladoga
46 M. BEGOVIĆ, “Kazalište pod novom upravom”, u: ISTI, Kritike i prikazi, 52–56.

48 S. BATUŠIĆ, “Prvi listopada dvadeset i prve”, 291.
49 Isto, 288.
50 Isto.

početnika sve njegove odlike, budio zadrijemale, nesvjesne snage, zajedno s
njim igrajući pomagao njegovu tešku kreaciju”, ukratko – u toj ga je produkciji
Raić očigledno “posvetio za viteza Thalije”.51 Potom je (nakon niza preuzetih
uloga od svojih mahom starijih, često umornih i bolesnih, ali i jako zauze-
tih kolega Đ. Devića, D. Freudenreicha, A. Grünhuta, A. Roje, N. Mihičića, T.
Strozzija, a najviše od I. Badalića)52 u ekspresionistički pisanoj Strozzijevoj
tragikomediji Istočni grijeh, opet u Raićevoj režiji zaigrao zahtjevnu ulogu Mar-
ka, gradeći je “u gradaciji afekata i vječnoga nemira”53 iz koje se dugo pamtila
njegova suigra s prvim glumcem zagrebačkog ansambla Josipom Papićem koji
je usput budi rečeno također spadao u “vrlo životvornu injekciju iz srpskog
glumačkog ambijenta”.54
Ubrzo po dolasku u Zagreb, Petrović je postao nezaobilazan i u novoj
domaćoj dramskoj produkciji i to u Vučini, drami Milana Ogrizovića (1921., red.
J. Ivakić) gdje je pohvaljen kao “skladan, diskretan, zaobljen”,55 potom kao
Jektičavi u Begovićevoj drami Božji čovjek (1924., red. B. Gavella); te Asirski
ženskar u praizvedbi Strozzijeve tragedije čovjeka Jude iz Kariota Ecce homo
(1925., red. Strozzi). Pritom se ne može zaobići ni interpretacija štrajkaša Pavla
u monumentalnoj praizvedbi Krležine Golgote, ujedno i prvoj (izvedenoj)
inscenaciji Krleže uopće, kao i prvoj u nizu suradnje tzv. velike trojke: drama-
tičara Miroslava Krleže, redatelja Branka Gavelle i scenografa Ljube Babića
(1922.) pripreme koje su trajale za ono doba nevjerojatna dva mjeseca. Na
generalnoj probi prepunoj napete atmosfere i nervoze došlo je do nezgode u
sceni vješanja Pavla kad Petrović “uslijed tehničkog nesporazuma zamalo da
nije bio stvarno obješen, jer se vješanje – uz prilično komplicirana prikrivena
pomagala – htjelo pokazati na realistički, jezoviti i za gledaoca što uvjerljiviji
51 J. H. [J. HORVAT], “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumač-
52 Bile su to, osim spomenute Lepeze lady Windermere, uloge u sljedećim predstavama: Gun-
dulićeva Dubravka (uloga Zagorka preuzeta od I. Badalića), Shakespeareov Hamlet (Horacije
umjesto T. Strozzija), Ibsenova Divlja patka (Gregers, umjesto I. Raića), Vojnovićeva Gospođa
sa suncokretom (Drugi mladić umjesto Đ. Devića), Gogoljova Ženidba (Ževakin, umjesto D. Freu-
denreicha), Balzacov Mercadet (Méricourt, umjesto A. Grünhuta), Nušićev Svet (Učitelj muzike,
umjesto N. Mihičića) i dr. – sve uloge preuzeo je tijekom iste, 1921. godine. (Muzejsko-kazališ-
na zbirka HAZU, programske cedulje sezona 1920/21. i 1921/22.)
53 M. BEGOVIĆ, “Strozzi: Iztočni grieh”, u: ISTI, Kritike i prikazi, 111.
54 B. GAVELLA, Hrvatsko glumište, 91.
55 M. BEGOVIĆ, “Ogrizović: Vučina”, nav. dj., 87.

način”: Pavle-Strahinja, usprkos specijalnom stezniku na koji se prikopčavala
nevidljiva žica koja je visjela s nadstroplja, bio je doista tek u posljednji tren
skinut s konopca: “omča mu se već stezala oko vrata i scena je na tren bila
jezivo realistička”.56
Slika 1.
Strahinja Petrović
56 S. BATUŠIĆ, Hrv. pozornica, 148, 279.

Na premijeri, premda je tisak sistematski prešućivao Krležu, unapri-
jed rasprodano kazalište bilo je cijelo okupirano naoružanim policajcima i
detektivima koji su zaposjeli čak i pozornicu, muvajući se iza kulisa tijekom
izvedbe, a u prepuno gledalište pohrlio je sav intelektualni Zagreb koji je
“bučno aplaudirao” na kraju predstave, iako je autor odbio pokloniti se s osta-
lim izvođačima – taj će običaj Krleža zadržati do kraja života što će do danas
ostati jedinstven slučaj u hrvatskome kazalištu.57 Predstava je bila popraćena
i panegiricima kritike koja je u njoj vidjela novi početak naše drame i kaza-
lišta, ujedno i početak ere Miroslava Krleže i Branka Gavelle, kojem je ova
režija ocijenjena najuspješnijom u dotadašnjoj karijeri, a koja je, u inscenaciji
Ljube Babića, uz jak umjetnički naboj, imala i tehnički iznimne zahtjeve za
rasvjetu, scenu, zvuk, ali i glumce.58 Petrović je Krležine likove interpretirao
još dvaput – bio je novinar Polugan (vladalo je mišljenje da je scenu redakcije
Krleža ustvari prenio iz zagrebačkog Obzora te da je Polugan u stvari u to doba
vodeći kazališni kritik Vladimir Lunaček) na uspjeloj praizvedbi Vučjaka (1923.,
red. Gavella) i nervčik na rubu degeneracije (S. Batušić) Puba Fabriczy (također
na praizvedbi Gospode Glembajevih U Malome kazalištu 1929., red. A. Verli, s
“amaterkom” Belom Krležom kao barunicom Castelli u njezinoj prvoj ulozi u
karijeri). Vučjak je uskoro (u ožujku 1924.) bio i prvi susret beogradske publike
s Krležom (kada je i kod kritike i kod publike gotovo u potpunosti propao), kao
i sa Strahinjom od kada se ovaj preselio u Zagreb.
Već po ovome pregledu prvih i najvažnijih zagrebačkih nastupa (stotu je
ulogu u HNK-u odigrao već u sezoni 1926./27.!), vidljivo je da Petrović postaje
odmah jedan od najzaposlenijih glumaca Drame, tako reći ne silazi sa scene,
pune su ga tiskovine što mu donosi sve veću popularnost kod publike i kritike
koja ga gotovo unisono – obožava. To se zorno vidi i iz jednog – današnjim
rječnikom rečeno – marketinški uzornoga poteza uprave koja te 1921. (a u skla-
du s onodobnim običajima u cijelome kazališnom svijetu) tiska promidžbenu
razglednicu s portretima glumačkih, pjevačkih i plesnih miljenika pod nazi-
vom Naši kazališni ljubimci – sve ih je zabilježio objektiv u to doba najprestiž-
57 Detaljno o praizvedbi Golgote za koju je autor smatrao da je propala, a čijoj je reprizi prisustvo-
vao ansambl MHAT-a na čelu sa Stanislavskim te o njezinoj kritičkoj recepciji, u: S. BATUŠIĆ,
nav. dj., 145–150.
58 Usp. Milan BEGOVIĆ, “Golgota, od Miroslava Krleže u Narodnom kazalištu u Zagrebu”, Srpski
književni glasnik, br. 8/VII, Novi Sad, 16. XII. 1922., 623–627, i Milutin CIHLAR-NEHAJEV,
“Golgota”, Jutarnji list, XI. br. 3869, Zagreb, 5. XI. 1922., 5.

nijega zagrebačkog ateliera “Tonka”. Na njoj je prikazano čak 54 portreta među
kojima se – uz one najistaknutije članove HNK-a Branka Gavellu, Margaretu
Froman, Mariju Ružičku Strozzi, Maju i Tita Strozzija, Ivu Raića, Boru Raško-
vića, Acu Biničkoga, Marka Vuškovića, Ančicu Kernic, Josipa Križaja, Franju
Sotošeka i druge – nalazi i portret Strahinje Petrovića koji se u ansamblu HNK
u tome trenutku nalazi tek nepunu godinu dana.59
Ipak, bio je to u stvari prestrelovit početnički uspon pa je uskoro uslijedila
svojevrsna etapa kušnje kad mu se dodjeljuju redom “male, čak minijatur-
ne”,60 karakterno-komične epizodne uloge (uglavnom) elegantnih bonvivana,
no i njih shvaća kao izazov, strpljivo gradeći upravo na njima svoju tehniku
i stil. Iako prirodno, zbog takve orijentacije katkad pada u konvencionalnost
i šablonu, ova etapa srećom nije dugo potrajala. S vremenom ga redatelji sve
češće biraju za sve veće nastupe, ali i dalje uglavnom u lakim komedijama
i veselim scenskim igrama koje prodaju kuću do posljednjeg mjesta i to na
sceni Maloga kazališta (na Tuškancu od 1923. do 1929. pa u Frankopanskoj
ulici od 1929. sve do 1953.) rezerviranoj za zabavu građanstva među kojima
se ističu sljedeće uloge: Hugo u veseloj igri Karela Slobode Za čajnim stolićem
(red. Strozzi, 1926.); Burel u Verneuileovoj komediji Kuzina iz Varšave (opet
u režiji Ive Raića, 1927.); Tristan i Paul u jednočinkama Dvorac spore smrti
i Brbljiva svraka, (red. I. Badalić, 1928.), Edmond u Verneuileovoj komediji
Advokat Bolbec i njegov suprug (red. I. Šrepel, 1928.); Bastien u Maloj komediji S.
Geyera (red. Strozzi, 1929.) itd. – u većini igra sa svojom omiljenom partneri-
com, poslije i redateljicom Gretom Kraus-Aranicki.61 S njom kao partnericom
odigrat će 1929. i naslovnu ulogu u suvremenoj satiri Topaz Marcela Pagnola,
koja će ga definitivno izbaciti u prve redove dramskoga ansambla i koja će
označiti novu etapu u njegovoj zagrebačkoj karijeri: niže uspjeh za uspjehom,
sve više osvaja i slavenski repertoar u kojem licima uspijeva “produhoviti,
nenametljivo iznijeti njihovu ljudskost”.62 Kreacija u Topazu bila je jedna od
59 Razglednica “Naši kazališni ljubimci”, Atelier “Tonka”, Zagreb, 1921., osobni arhiv autorice.
60 J. H(ORVAT), “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumačko-um-
jetničkoga rada Strahinje Petrovića”, Jutarnji list, br. 25., 6. III. 1936., 9.
61 Više o njoj u: Snježana BANOVIĆ, “Prva redateljica u zagrebačkome Hrvatskom narodnom
kazalištu – glumica Greta Kraus-Aranicki”, Krležini dani u Osijeku 2018. (zbornik radova sa
simpozija Redatelji i glumci hrvatskoga kazališta, II. dio, prir. A. Lederer), HAZU, HNK u Osije-
ku, Filozofski fakultet Osijek, Zagreb – Osijek 2019., 7–18.
62 J. H. (J. HORVAT), “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumač-

najdražih i samome Petroviću, a njezin uspjeh ga je iznenadio jer je “premašio
njegova očekivanja”.63 Milana Begovića je ista uloga nagnala na novi panegirik
Petrovićevoj glumi, usto i opservaciju o njegovoj nedovoljnoj zastupljenosti u
glavnim ulogama:
Držimo da nema uprave, koja bi poslije ovako golemog
uspjeha pustila da prođu mjeseci, a da tome umjetniku dade
da igra jedva jednu ulogu, a i to jednu doista pasivnu. Ovaj
naš glumac, koji ima nesumnjivo nekoliko velikih zajednič-
kih crta s francuskim slavnim Jouvetom, znači uvijek veliku
atrakciju za publiku koja ga vrlo voli i rado gleda. Skoro svi
komadi koje igra Jouvet za njega su kao stvoreni, i valja biti
slijep kod očiju ili ne znati šta se igra na svjetskim pozornica-
ma, kad se Strahinju Petrovića ostavlja u neaktivnosti.64
I drugi kritičari pišu sve više o njegovim kreacijama kao cizeliranima do
posljednjeg detalja te ga se napokon i naziva jednim od najprominentnijih ka-
rakternih glumaca zagrebačkog kazališta.65 I dok će u dramskom repertoaru u
novome desetljeću tek zgodimice biti nositelj velikih uloga (Ruđe u Amerikan-
skoj jahti u splitskoj luci M. Begovića, red. I. Raić, 1930.), u onom komedijskom
ostat će to redovito i neprikosnoveno – npr. Fernand u Geraldyjevu Osvajaču
žena (1933.); Gabriel u Birabeauvoj lakrdiji Moj sin, gospodin ministar (1937.).
Neizostavan će biti i u svim zagrebačkim produkcijama srpskih komedija
među kojima je najčešći autor Branislav Nušić. No, nije zanemarivao ni (tra-
dicionalno rijetka) avangardna djela u repertoaru HNK-a (clown Cinik u Koz-
mičkim žonglerima K. Mesarića u režiji Strozzija, 1926.), a nije mu bilo strano
ni sljubljivanje komičnog i tragičnog, ekspresionistička stilizacija te ironija i
cinizam u groteski (Vitez u Škorpionu J. Kulundžića, red. I. Raić, 1926.). No, s
iznimkom glavne uloge Osvalda u Sablastima H. Ibsena (1927., red. Raić) koju
je prvi put igrao davno, još na solunskome frontu te bolećiva i bogomoljna
zaručnika Kiela opterećenog dobrotom i razumijevanjem prema nezahvalnoj
64 Milan BEGOVIĆ, “Čudne prilike u Narodnom kazalištu. Premijera Neprijateljica”, u: ISTI, Sa-
brana djela, sv. XVIII, Theatralia I: prikaz kazališnih predstava 1909. – 1944., (ur. Nina Vinski),
336.
65 Anonim., “Strahinja Petrović, Prigodom 25-godišnjeg jubileja. Komedija, god. III, br. 8, 23. II.
1936., 2.

zaručnici Rozi (A. Kernic) u obnovi Hauptmannove Roze Bern (1923., red T.
Strozzi), svoje najveće glumačke domete ostvaruje interpretirajući epizod-
ne, ali zahtjevne, usto i snažne, karakterne uloge u suvremenim i klasičnim
dramama, uglavnom pod redateljskim okom Gavelle i Strozzija: Hastings u
Shakaspeareovom Kralju Rikardu III. (1923., red. B. Gavella); Ziegenmelker u
jugoslavenskoj premijeri Wedekindove “dječje tragedije” Proljeće se budi (1924.,
red. I. Raić), Huhu u Peeru Gyntu (1923., red. T. Strozzi); Swindon u Shawovom
Đavoljem učeniku (1924., red. T. Strozzi) i Poulangay u Svetoj Ivani istoga autora
(1925., red. B. Gavella), te Ljubmir u Gundulićevoj Dubravki (1921., red. B.
Gavella) u kojoj ga Begović, unatoč tome što mu je materinji jezik udaljen od
Držićeva, opetovano ističe kao skladna i vrlo jasna. Nadalje, ne mogu se zaobići
ni velika komediografska djela u kojima je bio podjednako uspješan igrajući
uloge u širokom dijapazonu od zaljubljenih mladića do staračkih figura u stilu
komedije dell’ arte: Cléant u Molièreovu Građaninu plemiću (1922., red. A. Ve-
reščagin, u prilici iznimno uspjele proslave 300. godišnjice autorova rođenja),
stari zlobnik Corbaccia u Volponeu B. Jonsona (1929., red. Strozzi); Dobčinski u
Revizoru N. V. Gogolja (1927., red. J. E. Ozarovski). Filigranski precizno, u stilu
Harlekina odigrao je i seljaka Lubina u Molièrovu Georgeou Dandinu (1928.,
red. Raić); Claudija u glumački zahtjevnoj Shakespeareovoj komediji Mnogo
vike ni za što (1926., r. Raić,) i komičnoga Kneza u Ujakovu snu Dostojevskoga
(1928, r. I. Šrepel).
Za definitivni uzlet njegove zagrebačke karijere bila je u stvari odlučuju-
ća interpretacija Malvolia u Na Tri kralja ili kako hoćete W. Shakespearea (1924.,
red. Gavella, obnovljena 1939. u prigodi 25. obljetnice Gavelline karijere, u
njoj je Strahinja ostao jedini iz stare glumačke podjele) koja je bila tako “do u
tančine razrađena”66 da se pisalo da je njome stao “u prvi red naših dramskih
umjetnika”.67 Spomenuta je predstava ukazala da će Petrović uskoro nadrasti
i s vremenom znatno proširiti svoj fah na karakterni i salonski u kojem će
biti česte spomenute uloge staraca koje je doduše preuzimao još kao mladić.68
Primjerice, u prilično lascivnoj lakrdiji prepunoj urnebesnih dijaloga Veličajni
rogonja Fernanda Crommelyneka igrao je Estruga, ulogu gotovo bez teksta
(karikirana varijanta Molièreova Sganarella) na čijoj premijeri je u veljači 1924.
66 Milutin Cihlar NEHAJEV, “Na Tri kralja. Komedija Shakespeareova u novom prevodu dra.
Bogdanovića i novoj inscenaciji Gavella – Babić”, Jutarnji list, br. 13., 14. XI. 1924., 5.
67 Naslovnica kazališnog časopisa Komedia, 24. XI. 1924., br. 13.
68 A. MURADBEGOVIĆ, “Naši mladi”, Novosti, 1. I. 1928., 12.

po Begoviću “odnio palmu” jer je “malo tko od igrača Veličajnog rogonje toliko
i tako dobro igrao kao g. Petrović” postigavši “preciznu glumačku savrše-
nost”.69 Domaća mu je pak komediografija, ona baštinska od početka posebno
ležala: istaknuo se u upečatljivoj epizodi maloga trgovca Šundibundija u prvoj
novodobnoj izvedbi osamnaestostoljetne kajkavske komedije Diogeneša – sluge
dveh zgubljenih bratov Tita Brezovačkoga (1925., red. Gavella) postavljenoj
na scenu u prilici Proslave hiljadugodišnjice hrvatskog kraljevstva prigodom
kulturno-historijske izložbe grada Zagreba. Njegove pak interpretacije Kir
Dime (1920., red. I. Stanojević) i Kir Janje (1924., red. J. Papić i 1933., red. Ka
Mesarić) u Tvrdici ili Kir Janji J. Sterije Popovića do danas se ubrajaju u “antolo-
gijske obrasce našega glumišta”.70
Zrelo doba: Tumač niza karakterno-dramskih

i klasičnih komediografskih uloga i protagonist
spektakularno organiziranog glumačkoga jubileja
Početno zagrebačko razdoblje obilježeno suradnjom s Raićem, kao mentorom,

redateljem i čestim scenskim partnerom – potrajat će kontinuirano sve do
iznenadne Raićeve smrti 1931. godine. Nezaobilazna je u tome za Petrovića
bila po svemu nadahnuta Raićeva režija Begovićeve komedije Amerikanska
jahta u splitskoj luci, koja se temeljila “na zasadama vlastitog redateljskog
modernističkog postupka”,71 a u kojoj je Petroviću, kao jednom od autorovih
omiljenih glumaca podijeljena uloga mnogo starijega Konte Rudjea – mora
ga stoga igrati u punoj masci i s bujnom sijedom perikom na glavi. Posljednja
suradnja toga dvojca bit će Bourdetova laka komedija Slabi spol u kojoj redatelj
svom miljeniku, u svojoj pretposljednjoj predstavi u životu nekoliko mjeseci
prije smrti, daje chaplinovski komičnu ulogu konobara Antoinea, u kojoj
ovaj “fleksibilnom izmjenom reakcija pokreće radnju i komički komentira
konfliktne situacije”.72 Zapažen će kod mnogih kroničara kazališta biti i u
političko-psihološkoj drami u to doba najslavnijega norveškog pisca Björnster-
na Björnsona Demisija (1933.), s Dubravkom Dujšinom i Vikom Podgorskom u
69 M. BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XVIII. (ur. N. Vinski i A. Sapunar), 194.

70 N. BATUŠIĆ, Povijest hrvatskog kazališta, 402.
71 A. BOGNER-ŠABAN, Ivo Raić – hrvatski i europski glumac i redatelj, 306.
72 Isto, 320.

glavnim ulogama, kada je u režiji Kalmana Mesarića na sceni Maloga kazališta
maestralno odigrao epizodnu ulogu Piennea.
Očigledno glumac jake realističko-mimičke, ali i moderne škole i su-
vremenih scenskih utjecaja, igrao je bez patetike uranjajući u svoje likove,
izrađujući ih filigranski, do detalja i unoseći u svaki iznimnu dramatsku snagu,
toplinu i uvjerljivost pa je nerijetko isticano da se sav predavao ulogama, ma
kako velike ili male one bile, ne dozvoljavajući da ga u izvedbi ponese “nekon-
trolisana stihija”.73
Nakon Raićeve smrti, nastavlja intenzivnu suradnju s Gavellom koji mu
režira i jubilarnu predstavu s kojom, uz urnebesne aplauze prepunoga gledali-
šta, obilježava četvrt stoljeća karijere – radi se o komediji Svadba Krečinskoga
autora Aleksandra Vasiljeviča Suhovo-Kobylina74 čija produkcija se ostvaruje
tijekom turbulentna, iznimno financijski opterećena75 mandata upravitelja
(onodobni naziv za intendanta) Branimira (Branka) Šenoe.76 Slavljenik je spo-
73 O. B., “Portret – Strahinja Petrović”, Politika, 14. I. 1962.

74 Komedija praizvedena 1855. u Moskvi, imala je jugoslavensku premijeru 1907. u Beogradu, a
ova zagrebačka se odigrala 4. ožujka 1936. u prijevodu Gojka Stojanovića i scenografiji i kosti-
mima Ljube Babića. Igrali su: B. Tepavac, N. Grahor, M. Mihičić, V. Afrić, T. Strozzi, A. Grünhut,
M. Ajvaz, P. Milanov, A. Cilić, E. Karasek. Sljedeća izvedba te, u to doba popularne komedije,
izvedena je u nas ponovno 1965., također u HNK-u, u prijevodu P. Cindrića i režiji Davora
Šošića.
75 Onodobni ministar prosvjete (1935. – 1937.), u kabinetu Milana Stojadinovića, Dobrivoje
STOŠOVIĆ (Brus, 1894. – Beograd 1957.), unatoč naprednim pogledima i potezima prema
školstvu i znanosti, nije bio naklonjen zagrebačkim specifičnostima u kazališnoj tradiciji,
smanjujući redovito subvenciju za HNK pa se Šenoa našao u tako nezavidnoj situaciji da mu
je jedino preostalo isposlovati nepovoljni dugoročni kredit kod Državne hipotekarne banke
kako bi mogao osigurati minimalne produkcijske uvjete za program kazališta. Zato je morao
obećati banu Savske banovine Marku Kostrenčiću i vlastima u Beogradu rezanje produkcij-
skih troškova i redukciju članstva s kojima se stoga kao i prethodnih sezona – u intendanturi
Šenoina prethodnika Petra Konjovića – odugovlačilo potpisati ugovore za novu sezonu sve
do kraja prethodne. Ta je nestabilnost izazivala revolt umjetnika koji su načuli da se sprema
otkaz operetnom orkestru i zboru te odmah svoju delegaciju poslali u Beograd i organizirali
Plenum prekinuvši sve pokuse u kazalištu. Buna je rezultirala Rezolucijom kojom su ogorčeni
umjetnici ukazivali na neodrživu krizu zahtijevajući da uprava najkasnije za 48 sati potpiše
ugovore s njima. Novi ravnatelj Drame postaje Tito Strozzi, a HNK ostaje bez više istaknutih
nezadovoljnih umjetnika: Pavel Froman odlazi u Sofiju, Branko Gavella u Brno, Nina Vavra i
Josip Maričić odlaze u mirovinu, Nikša Stefanini u Beograd, a Tomislav Tanhofer i Milan Ajvaz
u Novi Sad u tamošnje novoosnovano banovinsko kazalište.
76 Branimir ŠENOA, hrvatski slikar i povjesničar umjetnosti, prvi stalni scenograf HNK-a u Za-
grebu (1909. – 1910). (Zagreb, 7. VIII. 1879. – Zagreb, 4. XII. 1939.). Sin književnika A. Šenoe,

rednu ulogu Ivana Antoviča Raspljujeva (u naslovnoj je bio Tito Strozzi) u ko-
joj se ne pojavljuje na sceni sve do drugog čina odigrao dostojevskijevski izrazito.
Naglašavala se opet fascinantnost njegove glume, iako se, suprotno običajima
nije radilo o glavnoj ulozi. Čestitkama i ovacijama na toj izvedbi nije bilo kraja
– onodobnome najistaknutijem našem kritiku Josipu Horvatu, bio je to ujedno
i dokaz da je Petrović, uz to što je i svojom skromnošću u odabiru komada uzor
mladim glumcima, definitivno postao “potpuno adoptirani Zagrepčanin”.77 A
da je doista bilo tako svjedoče sastav čestitara i protokolarne gužve te skori
poziv za gostovanje u Splitu ostvareno nekoliko mjeseci poslije.78
Na svečanoj izvedbi su među ostalima viđenim Zagrepčanima prisustvo-
vali ban Kostrenčić s obitelji i gradonačelnik Rudolf Erber sa suprugom Pau-
lom koja je, u skladu s tradicijom, bila počasna predsjednica Odbora građana
za proslavu.79 Prije izvedbe, na pozornici su bili izloženi brojni lovor-vijenci
s vrpcama, darovi za slavljenika, a ispunili su je dupkom članovi kazališnih
ansambala s “predstavnicima glumačkih udruženja u frakovima”. Slavljenik je
doveden uz glazbene fanfare na pozornicu, a kako su ga dovele kolege prvaci,
Slovenac Sotošek i Hrvat Badalić, odmah se publikom, uz frenetični smijeh,
proširila i anegdota: Eto, Srbina vode Slovenac i Hrvat. Za Petrovića je ova uloga
suprug slikarice Naste Rojc. Na Sveučilištu u Zagrebu završio studij prava (1902.) i filozofije
(1905.) te doktorirao (1912.) iz povijesti umjetnosti (Ivan Zagrepčanin i sin mu Jerolim). Polazio
(1899. – 1906.) privatnu slikarsku školu O. Ivekovića, a 1903./1904. grafički tečaj kod M.
C. Crnčića. Akademik od 1931. Od 1907. nastavnik, potom od 1918. ravnatelj Više škole za
umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, a kada je škola prerasla u Akademiju likovnih umjetnosti,
biva postavljen (1921.) za ravnatelja što je i ostao cijelo vrijeme intendanture u HNK-u (1935. –
1938).
77 J. H. [J. HORVAT], “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumač-
78 Mirko PERKOVIĆ, “Suhovo Kobylin: Svadba Krečinskoga”, Novo doba, Split. br. 19. 9. XII.
1936., 3.
79 Rudolf ERBER (Zagreb, 8. VI. 1881. – Zagreb, 26. XI. 1944.) financijski stručnjak, dugogodišnji
ravnatelj Prve hrvatske štedionice (1914. – 1939.) i predsjednik Saveza štedionica Kraljevine
Jugoslavije (1932. – 1939.). Gradonačelnik Zagreba od listopada 1934. do te 1936. godine. U
kratkom je vremenu doveo u red osiromašenu gradsku blagajnu, porezni ured te pokrenuo
brojne radove u Zagrebu: izgradnju bolnice na Rebru, izgradnju cesta, tramvajskih pruga i
nadvožnjaka, škola i stambenih zgrada (njih 500 u samo dvije godine), potom javnoga kupa-
lišta u Selskoj cesti, izgradnju Tomislavova doma na Sljemenu, ribarnice na Dolcu. Potaknuo
proširenje vodovodne i plinske mreže, uređivanje parkova, travnjaka i Medvednice, izgradnju
nasipa na desnoj obali Save itd. Dovršio izgradnju Meštrovićeva Doma hrvatskih likovnih
umjetnika.

simpatičnog debeljka koju je odabrao zajedno s redateljem Gavellom usto zna-
čila iskorak u novi žanr kakav još nije tumačio što je spomenuo prvi govornik,
ujedno i tumač glavne uloge Tito Strozzi, koji je slavljeniku zahvalio u ime
uprave i uručio banov dar te “u svom improviziranom govoru lijepo i iskreno
prikazao razvoj i stvaranje talenta slavljenikova na zagrebačkoj pozornici,
dakako na svoj neposredan način”, a to je da “svojim kreacijama na pozornicu
unosi dobrotu, toplinu, tračak sunca u ovim našim mutnim i teškim vremeni-
ma”.80 Nakon toga su u sličnome tonu nastavili i ostali kolege i kolegice: pjevač
Josip Križaj u ime Glumačkog udruženja, koji je govorio o njegovoj omiljeno-
sti kod kolega, publike i kritike istaknuvši njegovu veliku ulogu “za procvat
hrvatskog kazališta”, gradski tajnik Miro Majer koji je istaknuo slavljenikovu
glumačku umjetnost, nadasve vezanost za HNK i njegov “visoki stil”. Govori
i darivanje nastavili su se i dalje u sličnom stilu: Ljubiša Jovanović – u ime
umjetnika HNK-a te Ela Hafner-Gjermanović, Vera Hržić-Nikolić, Greta
Kraus-Aranicki, potonja nije od suza i uzbuđenja mogla izreći ni riječi, ali je
smogla snage da mu uruči “skupocjenu zlatnu dozu od prijatelja s Prekrižja”, a
Božena Kraljeva mu je pak dar uručila u ime operne dive Milke Trnine, njego-
ve obožavateljice i prijateljice, Mato Grković je čitao tek neke od brzojava koji
su stigli iz cijele zemlje, od svih kazališta i brojnih pojedinaca – sve je to bilo
popraćeno frenetičnim aplauzima oduševljene publike.81
Nadalje, kod analize ovoga dijela njegove karijere, nezaobilazna je naslov-
na uloga u Molièreovu Tartuffeu (1937., red. Ka Mesarić), uz nju svakako i na-
slovna uloga u prvome novodobnom Dundu Maroju Marina Držića u Fotezovoj
obradi i režiji (1938., red. M. Fotez) s kojim će oduševiti beogradsku publiku
na posljednjem gostovanju HNK-a u Narodnome pozorištu prije rata. Vrijedi
spomenuti i komičnu ulogu u jugoslavenskoj premijeri “scenskoga rebusa
za razbibrigu” bez literarnih pretenzija Kontuzsowka (1936., red. K. Mesarić)
autorice Grete Wilhelm (koja se potpisivala pseudonimom Axel Nielsen) gdje
je opet briljirao u tandemu s Gretom Kraus-Aranicki (za Josipa Horvata mogao
se taj dvojac mjeriti s mnogim slavnim duetima svjetskoga filma i kazališta) i
u kojoj je za glumce bila prisutna stara zamka ovakvih komada – da se prijeđe
80 B. M. [Branko MAŠIĆ], “Jubilej Strahinje Petrovića”, Novosti, br. 30., 5. III. 1926., 8.
81 Isto. Usp: Anonim., “Proslava Strahinje Petrovića u Zagrebu: Glumačka noć, Jutarnji list, br.
8648., 23. II. 1936., 9. Isti je tekst prenesen i u Narodne novine, br. 52., 3. III., 2–3. V. također
(s pogreškom u naslovu): P. C., “Proslava dvadesetogodišnjice glumačkog rada g. Strahinje
Petrovića, Politika, br. 9971, 6. III., 11.

granica dobroga ukusa. No, Petrović, kojeg Josip Horvat u kritici ove pred-
stave opet naziva glumcem najčišće vode, u glavnoj ulozi pijanoga, od Oktobra
izbjegloga kneza Nareškina (unatoč tome što primjerice cijeli prvi čin gotovo
uopće nema teksta, a prisutan je cijelo vrijeme na sceni) svojom je diskretnošću
i otmjenošću “dominirao scenom” i “spašavao sve zamke” komada u prijevodu i
režiji Kalmana Mesarića. Horvat svoju kritiku u kojoj više od polovice prostora
posvećuje upravo Petroviću, završava tvrdnjom da zagrebačka publika već
nekoliko sezona nije vidjela “tako fascinantnu, produbljenu, tako sublimnu
kreaciju kao što je Nariškin”.82
Miljenik kritike i publike
O Petrovićevoj su se glumačkoj pojavi koja “u narodnom repertoaru zauzi-

ma odlično mesto” kontinuirano, tijekom dva desetljeća, pisali panegirici u
kojima se isticala rijetka svestranost proizašla i iz njegova podrijetla kojem se
tradicionalno pripisuje iznimna scenska darovitost: “mladi ljubavnik, neura-
stenik, specijalista za simboličnu grotesku; naročita odlika: karakterni starci.
Svestran jer je glumac čisto pozorišnog mentaliteta, što je jasno kad se kaže
da je iz Srbije.” Pratila ga je navodno i ljubomora kolega, ta tako česta pojava u
kazališnome svijetu jer ga je kritika kontinuirano mazila, a publika obožavala:
U Zagrebu se izvrsno snašao. Uživa simpatije publike (i po-
zorišne i bulevarske) i priznanje kritike (jedini nenapadnuti
glumac). O njegovom divnom jeziku/govoru pišu se članci;
kolege mu zavide; ne zbog jezika nego zbog članaka. On
negira neprijateljstvo.83
Opisivalo se redovito i do u tančine njegovo lice koje je bilo u stanju s mi-
nimalnom maskom i šminkom mijenjati fizionomije, a mnogi su se reci
posvećivali njegovim treperavim očima i produljenosti crta oko nosa te liniji
usana, što mu je sve davalo velike mogućnosti tako često spominjane i teško
dostižne snage njegove transformacije. Usto, krasila ga je iznimna kontrola
tijela i upečatljiva gesta ruku pa bi se, primjerice, u stvarnosti iznimno vitak
82 J. H. [Josip HORVAT], “Svadba Krečinskog. Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice glumač-
83 Vreme, 10. III. 1924.

čovjek pretvorio učas u debeljka ili kakvog podbuhla pijanca. Tako se mijenjao
iz uloge u ulogu postajući iz dana u dan, iz nastupa u nastup iznova – drugi,
novi čovjek.
Sam je, prigodom proslave spomenutoga jubileja, istaknuo svoju vezanost,
ne samo za neobično drago kazalište i kolege iz ansambla te publiku koja ga
stalno prati s oduševljenjem, već i za njemu “nadasve” dragi Zagreb s kojim je
“čvrsto i duboko srastao”.84 Recenzent Novosti Branko Mašić85 koji je s osobi-
tim nadahnućem popratio proslavu Petrovićeva jubileja, rekao je u svome
osvrtu mnogo i o osobi slavljenika što za teatrologa ispada iznimno dragocjeno,
naročito ako znamo da podataka o ovome, danas zaboravljenome umjetniku –
84 Cjeloviti govor svečara, održan sa scene uoči početka (premijerne) izvedbe Svadba Krečin-
skoga glasi: “Najsvečaniji datum u životu jednog dramskog umjetnika je proslava dvade-
setpetogodišnjice njegovog roka koja je tradicijama uslovljena. Na ovaj dan, koji imam čast
da u ovoj meni neobično dragoj kući pred vama proslavim, dopustite mi da i na ovaj način
odam zahvalnost svima koji su doprinjeli da ovaj za mene tako svečani datum što dostojnije
ispadne. Zahvaljujem g. banu Savske banovine, g. gradonačelniku, upravi Narodnog kazališta
u Zagrebu, upravama svih pozorišta i gledališta u našoj državi. Odboru za proslavu na čelu s
milostivom gospođom Paulom Erber (supruga gradonačelnika, na čelu Odbora za proslavu, op.
a.) i uvaženim dr. Andrićem i dr. Majerom (tajnik zgb općine, op. a.), zagrebačkoj i beogradskoj
štampi koje su člancima sa puno simpatija i topline popratili ovu moju skromnu svečanost.
Centralnom udruženju glumaca u Beogradu i svima sekcijama, a naročito sekciji u Zagrebu,
mojim dragim kolegicama i kolegama. Udruženju tehničkog osoblja i svim mojim prijateljima
štovateljima koji su mi ma na koji način izrazili svoje čestitanje. Dopustite mi da sad vama,
moje drago općinstvo preko koga sam tako čvrsto i duboko srastao s ovim lijepim i meni
nadasve dragim Zagrebom, kažem nekoliko riječi: Od prvog dana kad sam stupio pred vas na
ovu scenu mi smo se razumjeli. Vi ste osjetili da pred vas stupa čovjek koji iskreno, pošteno i
sa oduševljenjem, služeći svom uzvišenom pozivu, svojoj umjetnosti, daje vama ne štedeći se
sve najbolje i najljepše od sebe. Vi ste to uvijek sa simpatijama primali i bogato me nagrađivali.
Najveće priznanje što jedan dramski umjetnik može da doživi jeste priznanje sredine u kojoj
živi i radi. Ja mislim da to mogu danas, a da ne budnem neskroman, da konstatiram s najvećim
zadovoljstvom, gledajući ovu kuću ispunjenu do posljednjeg mjesta.”
85 Branko MAŠIĆ, književnik, novinar, urednik i vlasnik, član Republikanske stranke (Ogulin,
19. III. 1887. – Chicago, SAD, 21. IX. 1961.). Autor romaneskne pentalogije Poruga bogova. Na
političkoj liniji unitarističke, rojalističke i integralističke političke platforme “završio kao
ultradesni srpski nacionalist” (N. BATUŠIĆ, Hrv. kaz. kritika, 203.). U dvadesetim godinama
polemizira oko Begovićeve knjige feljtona Nasmijana srca s Krležom koji je, kao zastupnik Su-
pilove federalističke ideje, bio u sukobu s grupom oko njegova časopisa izrazite unitarističke
orijentacije Književni jug (Mirko Korolija, Ivo Andrić, Niko Bartulović, Vladimir Ćorović i dr.),
a u kojem je prethodno objavio nekoliko pjesama. Više o tome, u: Stanko LASIĆ, Mladi Krleža
i njegovi kritičari (1914. – 1924.), Zagreb, 1987., 421–425 – U Novostima je 1935. kao kazališni
recenzent naslijedio upravo Milana Begovića.

izvan šturih dopisa, obavijesti i sličnih administrativnih dokumenata – gotovo
uopće nema u građi dostupnoj u arhivu Odsjeka za povijest hrvatskoga kazali-
šta HAZU:
Strahinja Petrović je ne samo naš rijedak i velik glu-
mac-umjetnik, nego i onaj od najčišće vode. Nikad se on u
svom stvaranju i davanju nije spustio niti za jednu mrvu
ispod tog svog visokog nivoa najčišće umjetnosti. Nikakvi
jeftini efekti, šuplja laskanja, a eventualno i materijalni
interesi nisu bili kadri da ga niti za jedan tren maknu iz te
njegove uzvišene oblasti stvaranja. A koliko je to baš mnoge
velike talente oskvrnulo i ponizilo! Međutim, po prirodi svog
čistog i nepatvorenog talenta, Strahinja Petrović posjeduje
onaj fini instinkt mjere i ukusa koji mu nije nikad dozvo-
ljavao da takva šta učini. Zato se tako visoko uzdigao i zato
njegova umjetnost – u bitnosti svojoj tiha, skromna i solidna
– toliko odskače od svih umjetnosti i najvećih naših glumaca.
Drugim riječima: on je na pozornici uvijek radio i stvarao
sa toliko savjesnosti, poštenja i neposrednog proživljava-
nja, da je to ličilo na molitvu, na potpuno samoodricanje i
predavanje sebe Bogu glumačke poezije i čarolija. Kroz toliki
niz godina, a u tolikim njegovim kreacijama, publika to nije
mogla ni osjetiti. U smijehu kroz suze, ona je preko ovog
umjetničkog čarobnjaka dolazila u vezu sa onim višim, topli-
jim, idealnijim duhovnim svijetom, čije elemente inače tako
rijetko nalazimo u ovom našem tvrdom svagdanjem životu.
Eto zbog toga se naša publika tako rado predavala umjetnosti
Strahinje Petrovića i zbog toga ga je toliko zavoljela kao
glumca i umjetnika.86
Oproštaj od Zagreba, povratak u Beograd
Samo koju sezonu nakon spektakularne proslave jubileja, nad zagrebačku ka-
rijeru Strahinje Petrovića nadvit će se oblaci o kojima možemo zaključivati tek
86 B. M. [Branko MAŠIĆ], “Jubilej Strahinje Petrovića”, Novosti, br. 30, 6. III. 1936., 8

na temelju malobrojnih tragova. Iako u siječnju 1939. od netom utemeljene
Područne komisije za ocjenu činovnika, dobiva ocjenu odličan, u tablicu štu-
roga, administrativnog jezika se pod rubriku “o vladanju u službi i izvan nje”
upisala riječ – uzorno, a u onu “o marljivosti i pouzdanosti” – marljiv i pouzdan,
te je u zaključno mišljenje ušla rečenica: potpuno sposoban za službu koju vrši,87
Petrović u prvoj (i jedinoj) godini turbulentna mandata intendanta Slavka
Ježića (u zagrebačkom novinstvu od početka prikazivan kao neodrživ88) više
ne uživa uobičajeno povjerenje. U kolektivu u kojem vlada kaotično raspolo-
ženje s odjecima još uvijek dalekoga rata koje će Ježićev skori nasljednik Julije
Benešić opisati kao “tmurno, mrko i zlovoljno”,89 prijete štrajkovi umjetnika,
administracije i tehnike, provodi se sve žešća cenzura90, kojoj dijelom podli-
ježe čak i ponajveći talijanski komediograf Carlo Goldoni, tj. njegova klasična
komedija Lažac, ali i primjerice drama s početka stoljeća češkog pisca Marca
Prage Zatvorena vrata. Obje su izvedene bez Petrovića kojeg već u travnju 1940.
nalazimo “po privatnom poslu” u Beogradu91 – očigledno je da već ozbiljno
organizira promjenu radne i životne sredine koju će zagrebački tisak potvrditi
tek ujesen 1940. 92
Iako je tiho – kakav je karakterom očito bio – i bez velike pompe za svoj
odlazak iz Zagreba naveo razloge “privatne prirode”, nadolazeća promjena u
Petrovićevu životu ne može se ne promatrati u kontekstu globalnih promjena
koje su itekako imale utjecaj na kazalište i njegove članove, a zbog kojih on
sam nije želio “da iznese pravi motiv koji ga je nagnao da stvori tu odluku”.93
Naime, kazalište se koji mjesec prije – donošenjem Uredbe o Banovini Hrvatskoj
od 26. kolovoza 1939. kojom se ponovno uspostavila hrvatska teritorijalna
jedinica unutar Kraljevine Jugoslavije – vratilo pod Bansku vlast.94 Uredba
87 Muzejsko-kazališna zbirka Odsjeka za povijest hrvatskoga kazališta HAZU (dalje: HAZU),

Kartoteka osoba, fasc. S. PETROVIĆ.
88 Julije BENEŠIĆ, “Iza zastora”, Rad JAZU, br. 318., Zagreb, 1981., 227.
89 Isto.
90 Više o cenzuri u HNK-u između dva rata, u : Slavko BATUŠIĆ, “Zabranjivanje predstava i cen-
zura”, ISTI, Hrvatska pozornica, 171–177.
91 HAZU, 23598
92 Anonim., “Da li Strahinja Petrović zaista definitivno napušta zagrebačko kazalište?”, Večer, 26.
XI. 1940., 9. Usp. M. K., “Zašto Strahinja Petrović ostavlja zagrebačko kazalište”, Novosti, 26.
XI. 1940., 8.
93 M. K., “Zašto Strahinja Petrović ostavlja zagrebačko kazalište”, Novosti, 26. XI. 1940., 8.
94 Od 1921. godine, nakon donošenja Ustava Kraljevine SHS i ukidanjem hrvatske autonomije,

poznatija pod imenom Sporazum Cvetković-Maček, nakon koje na čelo
Banovine Hrvatske dolazi dr. Ivan Šubašić, omogućila je Hrvatskoj određenu
autonomiju jer su joj u nadležnost preneseni poslovi gospodarstva, trgovine,
industrije, socijalne politike i prosvjete, a time i kazališta. Slijedom toga se
kazalište donošenjem Naredbe o djelokrugu Odjela za prosvjetu Banske vlast,
nakon gotovo dva desetljeća izuzima iz beogradskog Ministarstva prosvete te
potpada pod kompetenciju hrvatske vlasti, čime je – prema riječima Aleksan-
dra Freudenreicha (na mjestu intendanta od travnja 1940.) dana “Hrvatima
mogućnost da si urede život u svojoj domovini po vlastitim idejama, po
vlastitoj snazi i vlastitoj sposobnosti onako, kako odgovara duhu naroda”.95
Kazalištu je odmah vraćeno i ime Hrvatsko narodno kazalište, ime koje je nosilo
u cijeloj svojoj dotadašnjoj povijesti samo kratka tri dana 1918., od 31. listopa-
da do 2. studenoga.96
Istovremeno s velikim promjenama u upravi, ali i kulturno-političkom
statusu HNK-a, raste i animozitet prema umjetnicima ne-Hrvatima, te će
uskoro na temelju antisemitskih uredaba ministra prosvjete Antona Korošca
iz kazališta postupno biti odstranjeno više židovskih umjetnika, među njima
i prethodno spomenuta, prisna prijateljica i partnerica Strahinje Petrovića
Greta Kraus-Aranicki.97 Tisak je u slučaju Strahinje Petrovića, uz nevjericu
nadležnost kazališta prenesena je u Beograd, a kazališno djelovanje u poslovnom smislu bilo

je uređeno Zakonom o državnom računovodstvu i Zakonom o činovnicima te je do 1939. bilo
izvan svake kompetencije Zagreba, a djelovanje se, i to osobito ono financijsko, čvrsto kontro-
liralo iz Mjesne kontrole, organa Glavne kontrole sa sjedištem u Beogradu.
95 Aleksandar FREUDENREICH, Kazalište za narod – k reformi Hrvatskog narodnog kazališta, Za-
greb, 1940., 3.
96 Više o tome razdoblju HNK-a, u: Snježana BANOVIĆ, “Druga bitka Julija Benešića za reformu
HNK 1939. – 1940.”, Kazalište, 37./38., Hrvatski centar ITI, Zagreb 2009.
97 Iako još 1938. sa židovske prelazi na muževu, pravoslavnu vjeru, G. KRAUS-ARANICKI biva
Banskim nalogom od 13. studenog 1940., u 43. godini umirovljena, nakon 23 godine radnoga
staža nakon čega sa suprugom dr. Aleksandrom (Sašom) I. ARANICKIM (Zagreb, 19. III.
1892. – Zagreb, 8. VII. 1977.), odlazi u Beograd gdje boravi do kraja rata 1945. Pravnik, pisac,
publicist i prevoditelj A. Aranicki bio je najmlađi sin Slavka i Jelene pl. Utješenović Ostrožin-
ske. Osnovnu, klasičnu gimnaziju i Pravni fakultet završio je u Zagrebu (1914.), a pravo je i
doktorirao. Za vrijeme Prvoga svjetskog rata artiljerijski natporučnik austrougarske vojske na
ruskoj bojišnici. Godine 1918. sudjeluje u časničkoj zavjeri protiv Austro-Ugarske. Osnivanjem
Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba postaje ađutant povjerenika za vojne poslove Vijeća.
Do 1930. generalni je tajnik Udruženja trgovaca Hrvatske i Slavonije i tajnik Udruženja izvo-
znika Jugoslavije, a do početka Drugoga svjetskog rata samostalni filmski gospodarstvenik
te vlasnik dvaju zagrebačkih kinematografa (kino “Europa” i “Lika”) i uvoznik filmova. Kao

u istinitost glasina koje su se sve više širila tijekom sezone 1939./1940., o
razlozima odlaska iz Zagreba spekulirao uglavnom s obiteljskim i “sentimen-
talnim razlozima” jer “on je Beograđanin”.98 Nadalje, iako se između redaka
u novinskim člancima mogu iščitati sumnje da je njegov odlazak potaknut
političkim razlozima, rijetki su bili skloni u njih povjerovati: “…nije čudo da se
zagrebačka publika pita: zašto ovaj umjetnik ostavlja Zagreb? On je rođeni Be-
ograđanin, nije ‘domaći’, kako bi kazali u našoj novoj eri, ali Strahinja Petrović
toliko je srasao sa hrvatskom kulturnom sredinom i toliko je dao umjetničke
snage razvitku hrvatske drame, da nikako ne može doći uopće u pitanje da li je
domaći ili ne.”99
Ukratko, Petrović se odlučuje na povratak u Beograd tako što najprije uzi-
ma dvomjesečni, neplaćeni dopust, odobren spomenutom Banskom odlukom
za razdoblje od 1. travnja do 31. svibnja.100 U Zagreb se međutim ne vraća nakon
isteka roka, a skorim ukazom namjesnika kralja Petra II. (“po milosti Božjoj
i volji narodnoj”) i na temelju sporazuma između dva kazališta, omogućen
mu je i službeno premještaj iz Zagreba u Beograd, u Narodno pozorište, i to
uz zadržavanje iste plaće. No, u Beogradu ga ne zapošljavaju kao glumca već
mu dodjeljuju radno mjesto redatelja.101 Već u svibnju međutim, u Zagrebu
nastupa kao gost u svojoj oproštajnoj predstavi i to i u ulozi koja ga je proslavi-
la (Klaudio, Na tri kralja, 21. V. 1940.) za što je, u skladu s tradicionalnom prak-
tajnik Saveza filmskih poduzeća i vlasnika kinematografa te potpredsjednik Međunarodne

filmske komore (1930. – 1941.) sudjeluje u organiziranju i pravnom reguliranju položaja ki-
nematografije, pokreće i uređuje strukovno filmsko glasilo Filmska revija (1927. – 1941). Bavio
se i književnim radom: napisao je jednu novelu, libreta za više opera, dramatizirao nekoliko
kazališnih komada te prevodio dramske tekstove i libreta s njemačkoga, poljskoga i francusko-
ga. Među tim djelima ističe se dramatizacija romana Jaroslava Hašeka Dobri vojak Švejk, libreto
za mjuzikl Katarina Velika Ive Tijardovića po drami G. B. Shawa i prijevodi drama Helmuta
Gressiekera i Eugenea O’Neilla. Bio je i član Društava prevodilaca i Društva književnika, bavio
se uredništvom u časopisima i pisao članke o gospodarstvu, trgovini i bankarstvu te o filmu,
kazalištu i o kinima – neke pod pseudonimom Saša Ostrožinski.
98 Anonim., “Da li Strahinja Petrović zaista definitivno napušta zagrebačko kazalište?”, Večer, 26.
XI. 1939.,9. Usp. M. K., “Zašto Strahinja Petrović ostavlja zagrebačko kazalište”, Novosti, 26. XI.
1940., 8.
99 M. K., “Zašto Strahinja Petrović ostavlja zagrebačko kazalište”, Novosti, 26. XI. 1940., 8.
100 Odobrenje od 24. V. 1940. Osobnik službovanja i napredovanja S. Petrovića, HAZU, Kartoteka
osoba, fasc. Strahinja Petrović i HAZU, dokument br. 14525.
101 HAZU, dok. br. 12828.

som u HNK ugovorio čak 50% čistoga prihoda predstave.102 Suprotno običajima,
kazališno glasilo Komedija, ali ni druge tiskovine, nisu odmah, mimo šturih
obavijesti, popratile ovaj nastup. Za zagrebačka glasila bila je to još uvijek
nepotvrđena glasina, a u kazalištu je bilo i prečih poslova: ono je financijski
neuređena institucija, dugovi su konstantni, a kako je na odlasku utvrdio re-
zignirani Slavko Ježić, “kao da tu nema lijeka, i ako pokušate, da o kazališnom
pitanju stvarno raspravljate, neće to htjeti ni uzeti ozbiljno, već će slijegati s
nepovjerenjem ramenima”.103 Iz takvoga okruženja, samo mjesec dana nakon
Strahinjinoga, svoj će povratak u Beograd najaviti i Ljubiša Jovanović kojem će
međutim zagrebačka sekcija Udruženja glumaca Jugoslavije prirediti svečanu
oproštajnu večer.104
U Zagrebu će Petrović gostovati još samo jedanput: u studenom 1940.
nastupit će u dvije predstave u režiji Alfonsa Verlija (obje su bile humanitar-
ne – prihod je bio namijenjen teško bolesnome redatelju): kao Pietro Guarandi
u Benedettijevoj komediji Trideset sekunda ljubavi (19. XI.) a sljedeći dan i kao
Gustl Tonković u Senečićevu Neobičnom čovjeku.105 O tim predstavama nije
šire pisano, ali se, zbog značaja Verlija za hrvatsko kazalište, u svim najavama
i u osvrtima isticala plemenita Petrovićeva gesta “koji uživa najveće simpatije
hrvatske kulturne javnosti”106 i koji “iz blagonaklonosti dolazi iz Beograda
igrati u svom bivšem kazalištu u korist bolesnoga redatelja”.107 Petrovićeva je
moć transformacije opet, ne bez žala za njim, bila oduševljeno pozdravljena
od publike i tiska (“općinstvo je na početku pozdravilo nekadašnjeg svog lju-
102 HAZU, dok. br. 14431

103 Slavko JEŽIĆ, Problemi Hrvatskog narodnog kazališta – konstatacije i sugestije, Književni život,
Zagreb, 1940., 4.
104 HAZU, dok. br. 12530. Jovanović će ujedno biti posljednji srpski glumac koji će nastupiti u
Zagrebu prije rata (22. XI. 1940. kao Dimitrij u Braći Karamazovima Dostojevskoga i 23. XI.
kao Nikita u Tolstojevoj Moći tmine. Jovanović će u Zagreb doći još dvaput: 16 i 17. II. 1941., a
kao kuriozitet ističe se njegov posljednji nastup u Zagrebu prije rata, a nakon uspostave NDH:
17. svibnja 1941. u ulozi Dmitrija Karamazova. Potonji nije u tiskovinama ni registriran što je
i razumljivo: bio je to “signum temporis: počeo je rat.” (M. BATUŠIĆ, “Pojedinačna gostova-
nja…”, 652). Ljubiša Jovanović će u Zagrebu sljedeći put gostovati 1953. kao Imotski kadija
u Hasanaginici uveličavši time jubilej Josipa Maričića – 50 godina na sceni čime je oduševio
zagrebačku publiku i kritiku te 1957. godine kada će trijumfalno nastupiti i u Woukovoj drami
Pobuna na brodu Caine u režiji Bojana Stupice. Više o tome u. S. BANOVIĆ, Kazalište za narod.
105 HAZU, dok. br. 9239.
106 Zagrebački list, 20. XI. 1940.
107 Hrvatska pozornica, br. 12., 17. XI. 1940., 4.

bimca burnim i srdačnim pljeskom. G. Petrović kreirao je uloge na svoj poznati
profinjeno-umjetnički način, te nas je opet sjetio žalosne istine da smo ga
morali iz naše umjetničke sredine izgubiti”), a za interpretaciju Gustla ista-
knulo se da je “djelovao upravo snažno”. Obje izvedbe protekle su “u dobrom
raspoloženju i glumaca i općinstva koje je nakon svakog čina pozdravljalo g.
Petrovića za ponovni umjetnički užitak koji je pružio svojom majstorskom
igrom”. Po završetku prve, Petroviću je (koji je uz uspješni nastup za Verlijevo
liječenje priložio i svotu od visokih 500 dinara) u ime redatelja (preminut će
sljedeći dan), uručen veliki buket cvijeća.108
Ove dvije izvedbe bile su ujedno i posljednja gostovanja u HNK-u u 1940.
godini te među posljednjima prije rata i uspostave Nezavisne Države Hrvatske.
Unatoč vapaju novinara i pojedinih kolega, Petrović više nikada neće glumiti
na sceni HNK-a.
Uz glumački, u Beogradu odmah započinje i s poslom redatelja, a od
njegovih će režija toga razdoblja teatrologija izdvojiti režiju Sterijina Kir Janje
(1942.) u kojoj je i glumio – i to naslovnu ulogu (bila je to prva predstava u
obnovljenoj zgradi Narodnog pozorišta koja je godinu prije stradala u nje-
mačkom bombardiranju), potom Gajeva (Čehov, Višnjik) i Vanje (Čehov, Ujak
Vanja).109 Iako je djelovao u Narodnom pozorištu tijekom njemačke okupa-
cije, nakon oslobođenja Beograda u listopadu 1944., nije bio među kolegama
kažnjenima za kolaboraciju. Neki od njih su čak i izgubili život u studenom
1944. kada je vojni sud Prvog korpusa NOVJ-a, u skladu s Uredbom Vrhovnoga
štaba osudio na smrt strijeljanjem 105 ličnosti, među kojima je bilo mnogo
umjetnika, novinara i intelektualaca, a među njima i jedanaestoro glumica
i glumaca.110 Među njima su bili i neki Petrovićevi kolege iz ansambla, npr.
108 Večer, Zagreb, 20. XI. 1940., 9.

109 S. B. [Slavko BATUŠIĆ], “Strahinja Petrović”, natuknica. Hrvatsko narodno kazalište 1894. –
1969. (enciklopedijsko izdanje, gl. ur. Pavao Cindrić), HNK/Naprijed, Zagreb, 1969.
110 “Smrtna presuda izrečena im je kao narodnim neprijateljima i ratnim zločincima, u smislu
čl. 13, 14 i 16 Uredbe Vrhovnog štaba o vojnim sudovima jer su pripadali okupatorskim i
izdajničkim, terorističkim i špijunskim organizacijama, okupatorskoj oružanoj sili i izdajnič-
kim vojnim organizacijama Nedića, Ljotića, Draže Mihailovića i drugih; što su svim svojim
silama radili na učvršćenju Hitlerovog poretka u Jugoslaviji, odnosno protiv oslobodilačke
borbe naših naroda i svih naših saveznika; što su ubijali borce Narodno-oslobodilačke vojske
i poštene rodoljube, ili ih potkazivali neprijatelju, ili predavali, mučili, proganjali i ubijali; što
su zborovima, štampom, radiom, predstavama, karikaturama i drugim sredstvima podupirali
okupatorsku fašističku tiraniju i izrugivali vojničke i moralne napore slobodoljubivih naro-

proslavljeni prvak Aleksandar Aca Cvetković.111 Petrovićev zadovoljavajući
status kod novih vlasti potvrdila je i skora nakana prve poslijeratne uprave
HNK-a na čelu s Ivom Tijardovićem koja je priželjkivala njegov povratak u
Zagreb.112 Tako nešto bilo bi nemoguće i zamisliti u slučaju bilo kakve sumnje
u njegovu kolaboraciju s Nijemcima i Nedićevim režimom što je mnoge srpske
umjetnike koštalo, ako ne života, onda grubog šikaniranja i višegodišnjega
gubitka građanskih prava i “časti”, kao npr. u slučaju najveće srpske glumice iz
razdoblja međuraća Žanke Stošić (1887. — 1947.) i mnogih drugih umjetnika
optuženih za “tesne veze s okupatorom”.113
Nakon rata, Petrović se uz glumu i režiju, bavio i glumačkom pedagogijom
predajući ono što je godinama strastveno radio u nizu od više stotina odigra-
nih uloga – “Obradu tekstova” u novootvorenome Dramskom studiju pokre-
nutom u Narodnome pozorištu pod vodstvom Milana Đokovića.114
U grad u kojem je živio i radio puna dva desetljeća doći će još jednom, 30.
siječnja 1947., u tužnoj prigodi iznenadne smrti dugogodišnjeg kolege i prijate-
lja, ujedno i istaknutog pripadnika antifašističkoga pokreta Dubravka Dujšina,
kada će u ime kolega iz Narodnoga pozorišta održati govor nad otvorenim
grobom na Mirogoju.115
Nakon odlaska u mirovinu (1962., nakon karijere duge šest decenija)
postaje – kao nezamjenjiv – doživotni počasni član novoosnovanoga Jugosla-
venskog dramskog pozorišta (osn. 1947., započelo djelovati 1948.) gdje će s
malim prekidima igrati od osnutka do smrti. Za svoj je rad, 1963. nagrađen
Sedmojulskom nagradom za životno djelo, najvećim priznanjem za umjetnike
i znanstvenike u Socijalističkoj Republici Srbiji. Slučaj je htio da posljednji put
nastupi u Novome Sadu, na najvećoj smotri jugoslavenske drame i kazališta
Sterijino pozorje (nepunih mjesec dana prije smrti uslijed moždanoga udara,
2. lipnja 1964.), u predstavi hrvatskog autora – radilo se o adaptaciji Krležina
da.”(Politika, 27. XI. 1944., više o tome u: Miodrag-Mija ILIĆ, “Igre kažnjene smrću”, feljton,
Novosti, Beograd IV/V., 2007. dostupno na: https://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/feljto-
ni.120.html?item_id=566
111 Isto.
112 Zapisnik sjednice Uprave HNK od 3. VIII. 1946., HAZU, 15324.
113 Miodrag-Mija ILIĆ, “Igre kažnjene smrću”, feljton, Novosti, Beograd IV/V., 2007. dostupno na:
https://www.novosti.rs/dodatni_sadrzaj/feljtoni.120.html?item_id=566
114 Sto godina Narodnog pozorišta 1868 – 1968, 74.
115 Anonim., “Sahrana Dubravka Dujšina”, Kazališni list, br 24. 1946./47., 8.

romana Na rubu pameti u režiji Mate Miloševića, čime je “simbolično pokazao
da pripada cijeloj našoj kazališnoj kulturi”.116
Sahranjen je u prisustvu velikog broja kolega, umjetnika, kulturnih i
javnih radnika te brojne publike 4. lipnja na Novom groblju u Beogradu. Od
njega su se govorima oprostili dugogodišnji kolega i prijatelj još iz zagrebačkih
dana Ljubiša Jovanović, u ime hrvatskih kolega učinio je to Josip Bobi Ma-
rotti, a u ime JDP-a Josip Joža Rutić, još jedan od bivših članova HNK – svi su
istaknuli njegov izniman doprinos jugoslavenskom kazalištu i kulturi.117 Večer
prije, u znak žalosti za velikanom, u JDP-u je na inicijativu Odbora za sahranu
otkazana predstava Dantonova smrt.118 Na čelu odbora bio je istaknuti hrvatski
skladatelj, dirigent zagrebačke i beogradske Opere Krešimir Baranović, a člano-
vi su, među ostalima bili: istaknuti redatelj Miroslav Belović, glumica i prvaki-
nja JDP-a Marija Crnobori, Jovan Ćirilov, kritičar Eli Finci, kolege glumci Raša
Plaović, Joža Rutić, Milivoje Živanović, Božidar Drnić, Dejan Dubajić, Branko
Pleša i Tomislav Tanhofer, a iz Zagreba su im se pridružili prvakinja Drame u
mirovini Vika Podgorska i intendant HNK-a Duško Roksandić.119
Uskoro je i u Zagrebu održana komemoracija, nakon koje je udovica
Marica Petrović (17. lipnja) uputila intendantu Dušku Roksandiću dopisnicu
u kojoj je izrazila zahvalnost i poštovanje članstvu zagrebačkog kazališta na
održanoj komemoraciji s kojom su bili s njom u “bolu za suprugom”, naglasivši
da je on “visoko cenio svoje nekadanje pripadništvo Hrvatskome narodnom
kazalištu”.120 U kratkom sjećanju na njega, Jovan Ćirilov, u to doba umjetnič-
ki ravnatelj Jugoslavenskog dramskog pozorišta u kojem je Petrović odigrao
svoje posljednje nastupe zapisao je da je on, bez obzira na svoje porijeklo, po
svome djelovanju bio jugoslavenski glumac koji je pripadao “isto tako Zagrebu,
kao i Beogradu, a smatrala ga je svojim i sva publika koja ga je makar jednom
videla”.121
116 Jovan ĆIRILOV, “In memoriam Strahinja Petrović”, Borba, 4. VI. 1964., 11. Usp. O. B., “Umro
Strahinja Petrović”, Politika, 4. VI. 1964., 10.
117 M. V., “U Beogradu sahranjen Strahinja Petrović”, Borba, 5. VI. 1964., 10.
118 Anonim., “Pogreb Strahinje Petrovića obavit će se danas u Beogradu”, Borba, 4. VI. 1964., 11.
119 Anonim., “Strahinja Petrović biće sahranjen danas poslepodne”, Politika, 4. VI. 1964., 10.
120 Dopisnica Marice Petrović iz Beograda, 17. VI. 1964., HAZU, Kartoteka osoba, fasc. Strahinja
Petrović.
121 Jovan ĆIRILOV, “In memoriam Strahinja Petrović”, Borba, 4. VI. 1964., 11.

Zaključno
Strahinja Petrović zauzimao je tijekom dva desetljeća djelovanja u ansamblu

Drame zagrebačkoga HNK posebno mjesto. Zahvaljujući iskonskoj nadare-
nosti, prirođenom šarmu, dosljednosti u osjećaju za mjeru i sposobnosti da
se uživi u lica najoprečnijih karaktera, postao je odmah po dolasku u Zagreb
jedan od nositelja raznolikoga repertoara ne silazeći tako reći s pozornice.
Od svojih početaka bio je predstavnik izvorne, karakterne realistične glume
– njegove nadahnute interpretacije sporednih uloga građene na jakim teme-
ljima discipline i samoprijegora, proglašavane su studijama karaktera i malim
remek-djelima glumačkoga umijeća koje je uvijek polazilo od načela prezen-
tacije ljudske topline svakog tumačenog karaktera, često i “ljudskih slabosti
koje su više za žaljenje nego za smijeh, iako su smiješne”.122 U svojoj je bogatoj
karijeri dugoj šest decenija kreirao stotine uloga najrazličitijih tipova, studi-
rajući i razrađujući svoje uloge nijansirano u tančine čime je osvojio simpatije
publike i stručnih kazališnih krugova koji su često hvalili njegovu glumačku
inteligenciju i umjetničku invenciju uspoređujući ga s najvišim povijesnim
uzorima kao što su Fijan, Borštnik, Rašković i drugi velikani našega glumi-
šta, ali i s brojnim europskim uzorima, naročito s velikanima francuskoga
kazališta. Pisalo se o njemu kao o zavjereniku istine koji na scenu, zahvaljujući
širokoj kulturi, urbaniziranoj pojavi, ali i svome srpskome podrijetlu kojem se
tradicionalno pripisuje velika sklonost scenskome daru, donosi posebnu notu
i toplinu široke slavenske osjećajnosti s kojom je uspijevao postići bliskost
s publikom. Reprezentirao je svojim kreacijama i autore svojih lica, od onih
klasičnih preko karakternih pa do salonskih i komičnih, a naslovna uloga u
Pagnolovu Topazu donijela mu je unisone panegirike kritike koja ga je i inače
voljela hvaliti izabranim epitetima. Uz, za mnoge njegove kolege nedostižnu,
mimiku lica, svojim je živim očima i elegantnom staturom, ali i čistom dikci-
jom plijenio na sceni i oko nje, izgradivši izvan kazališta lik glumca-intelektu-
alca i omiljena gospodina glumca. Za njega je, posvjedočit će mnogi kroničari i
kritičari našeg međuratnoga života, kazalište bilo u funkciji svekolikog života
– tu mu je strast publika, gdjegod da je kročio vraćala s nepodijeljenim izrazima
obožavanja.
122 GAMA [Branimir GRŠKOVIĆ], “Jubilej Strahinje Petrovića”, Večer, br. 17., 5. III. 1936., 3.

Svojim je postignućima, zajedno s drugim vodećim prvacima (Ivo Raić,
Franjo Sotošek, Josip Pavić, Josip Papić, Nina Vavra, Mila Dimitrijević, Anka
Krnic, Aca Binički, Tito Strozzi, Vika Podgorska, Dubravko Dujšin) pomogao
zagrebačkoj Drami da se u drugome i trećemu desetljeću 20. stoljeća uspne
na zavidnu umjetničku visinu, o čemu se do danas govori kao o zlatnoj epohi
hrvatskoga glumišta.
Izvori i literatura
Neobjavljeni izvori: Milan BOGDANOVIĆ, “Teatarska stoletnica”,

u: Hrvatsko narodno kazalište – zbornik o
Muzejsko-kazališna zbirka Odsjeka za stogodišnjici 1860 — 1960, (ur. Duško Rok-
povijest hrvatskog kazališta, Zavoda za sandić i Slavko Batušić), Zagreb, 1960.
povijest hrvatske književnosti, kazališta i
glazbe HAZU: Razglednica “Naši kazališni ljubimci”,
– Galicija, inspicijentska knjiga, HNK, 1919., Atelier Tonka, Zagreb, 1921.
br. 1814.
– Hemeroteka Slavko BATUŠIĆ, Hrvatska pozornica, Mla-
– Kartoteka osoba (Strahinja Petrović, pro- dost, Zagreb, 1978.
gramske cedulje sezona 1919. — 1940.)
– Zbirka dokumenata S. B. [Slavko BATUŠIĆ], “Strahinja Petrović”,
– Osobni arhiv autorice natuknica, Hrvatsko narodno kazalište 1894
— 1969. (enciklopedijsko izdanje, gl. ur. Pa-
Objavljeni izvori: vao Cindrić), HNK/Naprijed, Zagreb, 1969.
Milan BEGOVIĆ, Kritike i prikazi, (ur. M. Slavko BATUŠIĆ, “Vlastitim snagama”,

Fotez), HIBZ, Zagreb, 1943. Hrvatsko narodno kazalište 1894 — 1969.
(enciklopedijsko izdanje, gl. ur. P. Cindrić),
Milan BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XVIII., HNK/Naprijed, Zagreb 1969.
Theatralia I: prikaz kazališnih predstava
1909. — 1944. (ur. N. VINSKI) Pavao CINDRIĆ, natuknica “Ime HNK”,
Hrvatsko narodno kazalište 1894 — 1969.
Milan BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XIX, The- (enciklopedijsko izdanje, gl. ur. P. Cindrić),
atralia II: kazališni ogledi, osvrti i polemike HNK/Naprijed, Zagreb 1969.
1909. — 1944. (ur. A. Sapunar), Naklada
Ljevak/HAZU, Zagreb, 2003. Željka ČAVKA, “Dejan Dubajić” (natukni-
ca), Hrvatski biografski leksikon, HLZ, Zagreb,
Milan BEGOVIĆ, Sabrana djela, sv. XX/2 – 1994., dostupno na: http://hbl.lzmk.hr/
Eseji, kritike, polemike, miscelanea, clanak.aspx?id=5535;
intervjui, Naklada Ljevak/HAZU (ur. T.
Maštrović), Zagreb, 2006.

Enes ČENGIĆ, S Krležom iz dana u dan, knj. Snježana BANOVIĆ, “Prva redateljica u
IV. – U sjeni smrti (1980. — 1981.), Globus, zagrebačkome Hrvatskom narodnom kaza-
Zagreb, 1985. lištu – glumica Greta Kraus-Aranicki”, Kr-
ležini dani u Osijeku 2018. (zbornik radova
Aleksandar FREUDENREICH, Kazalište za sa simpozija Redatelji i glumci hrvatskoga
narod – k reformi Hrvatskog narodnog kazali- kazališta, II. dio, prir. A. Lederer), HAZU,
šta, Narodne novine, Zagreb, 1940. HNK u Osijeku, Filozofski fakultet Osijek,
Zagreb — Osijek 2019.
Miodrag – Mija ILIĆ, “Igre kažnjene smrću”,
feljton, Novosti, Beograd, IV/V. 2007., do- Snježana BANOVIĆ, “Hrvatsko narodno
stupno na: https://www.novosti.rs/dodat- kazalište u Zagrebu i Srpsko narodno
ni_sadrzaj/feljtoni.120.html?item_id=566 pozorište u Novom Sadu”, Scena, časopis
za pozorišnu umetnost, br. 4., god. XLVII,
Jasna IVANČIĆ, “Jovanović, Ljubiša 70—78, Novi Sad, 2011.; ISTA: Kazalište
(Ljubomir)”,natuknica, Hrvatski biografski krize, Zagreb, Durieux, 2013.
leksikon, 2005., dostupno na: https://hbl.
lzmk.hr/clanak.aspx?id=8756 Snježana BANOVIĆ, “Josip Freudenreich,
prvi actor-manager hrvatskog kazališta”,
Vesna KURELEC, “Aleksandar Binički”, na- Kazalište, časopis za kazališnu umjetnost,
tuknica, Hrvatski biografski leksikon, Zagreb, Vol. VIII., No 23/24, Zagreb HC ITI, 2005.
1983., dostupno na: http://enciklopedija.
lzmk.hr/clanak.aspx?id=44426; Snježana BANOVIĆ, “Kazališne razmjene
između Zagreba i Beograda od 1945. do
Drita MAROSHI, “Marković, Mihajlo (Mi- 1960.”, Hrvatsko-srpski/srpsko-hrvatski
hajlo-Era, Mika)”, natuknica, Hrvatski bio- interkulturalizam danas. Zbornik radova
grafski leksikon, Zagreb, 2018., dostupno na: s međunarodnoga znanstvenog skupa
https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=12017 Desničini susreti 2016. (ur. D. Roksandić i I.
Cvijović-Javorina), Sveučilište u Zagrebu,
Putujuća pozorišta u Srbiji od druge polo- Filozofski fakultet; Centar za kompara-
vine XIX veka do 1945. (katalog izložbe, ur. tivnohistorijske i interkulturalne studije,
Aleksandra MILOŠEVIĆ), Muzej pozorišne Institut za književnost i umetnost. Zagreb/
umetnosti Srbije, Beograd, 2014. Beograd, 2017.
Sto godina Narodnog pozorišta 1868-1968, Snježana BANOVIĆ, Kazalište za narod,

(katalog izložbe, ur. Milena Nikolić), Na- Fraktura, Zagreb, 2020.
rodno pozorište, Beograd, 1968.
Nikola BATUŠIĆ, “Branko Gavella – prvi
Radovi, studije, monografije: Krležin redatelj”, Dani hvarskog kazališta:
Miroslav Krleža, Književni krug, Split, 1981.
Snježana BANOVIĆ, Država i njezino kazali-
šte, Profil, Zagreb, 2012. Nikola BATUŠIĆ, “Pojedinačna gostovanja
članova Drame Narodnog pozorišta na
Snježana BANOVIĆ, “Druga bitka Julija pozornici HNK u Zagrebu”, Scena br. 6, (XI-
Benešića za reformu HNK 1939. — 1940.”, XII 1968.) časopis za pozorišnu umetnost –
Kazalište 37./38., Hrvatski centar ITI, Stogodišnjica Narodnog pozorišta u Beogra-
Zagreb 2009. du, Novi Sad, 1968.

Nikola BATUŠIĆ, Povijest hrvatskog kazališta, Anonim., “Strahinja Petrović biće sahra-
Školska knjiga, Zagreb, 1978. njen danas poslepodne”, Politika, 4. VI.
1964., 10.
Julije BENEŠIĆ, Iza zastora, Rad JAZU, br.
318., Zagreb, 1981. Anonim., “Strahinja Petrović. Prigodom
25-godišnjeg jubileja. Komedija, god. III, br.
Antonija BOGNER-ŠABAN, Ivo Raić – hrvatski 8, 23. II. 1936., 2.
i europski glumac i redatelj, HAZU, Zagreb,
2018. Anonim., “Strahinja Petrović – o dvade-
set-godišnjici njegovog umjetničkog rada”,
Branko GAVELLA, Hrvatsko glumište – ana- Nin, 3. III. 1936. br. 52., 3.
liza nastajanja njegovog stila, GZH, Zagreb,
1982. G., “G. Strahinja Petrović o sebi i svojim
ulogama”, Jutarnji list, 3. XI. 1929., 10.
Ivo GOLDSTEIN, “Modernitet u Zagrebu
poslije prvog i drugog svjetskoga rata”, Za- O. B., “Portret – Strahinja Petrović”, Politika,
greb 1924. — 1930. i 1945. — 1967. Društvo, 14. I. 1962., 10.
kultura, svakodnevnica – zbornik radova
s Desničinih susreta (ur. D. ROKSANDIĆ), O. B., “Umro Strahinja Petrović”, Politika, 4.
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, VI. 1964., 10.
Zagreb, 2019.
Milan BEGOVIĆ, “Golgota, od Miroslava
Stanko LASIĆ, Mladi Krleža i njegovi kritičari Krleže u Narodnom kazalištu u Zagrebu”,
(1914. — 1924.), Globus, Zagreb, 1987 Srpski književni glasnik, br. 8/VII, Novi Sad,
16. XII. 1922., 623—627.
Novine i novinski članci:
P. C., “Proslava dvadesetogodišnjice glu-
Anonim., “Da li Strahinja Petrović zaista mačkog rada g. Strahinje Petrovića, Politika,
definitivno napušta zagrebačko kazalište?”, br. 9971, 6. III., 11.
Večer, 26. XI. 1940., 9.
Milutin CIHLAR-NEHAJEV, “Golgota”, Jutar-
Anonim., “Izvedba Kosorove Nepobjedive nji list, XI. br. 3869, Zagreb, 5. XI. 1922., 5.
lađe”, Dom i svijet, br. 2, 1921., 26.
Jovan ĆIRILOV, “In memoriam Strahinja
Anonim., “Proslava Strahinje Petrovića u Petrović”, Borba, 4. VI. 1964., 11.
Zagrebu: Glumačka noć”, Jutarnji list, br.
8648., 23. II. 1936., 9. J. H. [Josip HORVAT], “Svadba Krečinskog.
Komedija u tri čina. Proslava 25-godišnjice
Anonim., “Proslava Strahinje Petrovića u glumačko-umjetničkoga rada Strahinje Pe-
Zagrebu: Glumačka noć”, Narodne novine, trovića”, Jutarnji list, br. 25., 6. III. 1936., 9.
br. 52., 3. III., 2—3.
Komedia, 24. XI. 1924., br. 13.
Anonim., “Sahrana Dubravka Dujšina”,
Kazališni list, br. 24. 1946./47., 8. B. M. [Branko MAŠIĆ], “Jubilej Strahinje
Petrovića”, Novosti, br. 30., 5. III. 1926., 8.

Mirko PERKOVIĆ, “Suhovo Kobylin: Svadba Večer, Zagreb, 20. XI. 1940., 9.
Krečinskoga”, Novo doba, Split. br. 19. 9. XII.
1936., 3. Vreme, 10. III. 1924., 10.
M. K., “Zašto Strahinja Petrović ostavlja R. W., “Kazališne veze Zagreba s Novim
zagrebačko kazalište”, Novosti, 26. XI. Sadom i Beogradom”, Narodni list. 14. XII.
1940., 8. 1951.
snježana banović
Croatian-Serbian theatre exchange and Strahinja Petrović –
the versatile principal actor of the golden age
of the National Theatre in Zagreb (1920 — 1940)
During the first century of its existence, Zagreb's stages featured many
Serbian actors, including Strahinja Petrović, today forgotten. In the interwar
period, he was among the most beloved and prominent character actors
within the Drama Ensemble of the Croatian National Theatre. As the En-
semble's principal actor, he registered numerous successes, his exceptional
acting talent establishing him with both the audiences and the critics over
the two decades during which he resided in Zagreb. His acting was regularly
described as masterly, as he had a rare ability to achieve a contact of the heart
with the auditorium – the audiences would thus swamp the box office the
moment a new production was announced featuring his name among the cast.
He was compared to the greatest French actor of the day, Louis Jouvet, and
played almost three hundred roles, some of which entered the history of the
Croatian theatre as matchless. Sensing what was about to happen, in 1940 he
returned to Belgrade, the city of his birth, where he remained active in both
the Belgrade Dramas Ensemble – the National and the new Yugoslav Drama
Theatre – until his death in 1964.
Keywords: Strahinja Petrović, Zagreb CNT, Drama, repertoire, Ivo Raić, Branko
Gavella, Croatian-Serbian theatre exchanges

pregledni RAD
udk: 070(497.5 Gospić)“192/193” / PRIMLJENO: 10. veljače 2020.
Gospić u lokalnim novinama

(Ličke novine, Narodno jedinstvo,
Lički Hrvat i Lički glas)
u Kraljevini SHS / Jugoslaviji
Antonia Došen
Muzej za umjetnost i obrt u Zagrebu
Nakon stanke od devet godina, 1920. iznova se pokreće izdavaštvo serijskih publi-
kacija u Gospiću i na lokalnoj razini u različitim intervalima izlaze različita glasila:
Ličke novine (1920. — 1921.), Narodno jedinstvo (1920. — 1925.), Lički Hrvat
(1922. — 1924.), te Lički glas – potonji u dva razdoblja (1925 . — 1926.; 1935.) s
različitim uredništvima i ideologijom. Iako snažno politički opredijeljeni, u svojim
tjednim i polumjesečnim izdanjima otkrivaju gospićku svakodnevicu, ali i teme veza-
ne uz cijelu Liku. Iščitavanjem navedene periodike te analizom sadržaja s naglaskom
na najzastupljenije teme poput političkih, gospodarskih, društvenih, kulturnih, in-
frastrukturnih i graditeljskih prilika predstavljen je život u glavnom ličkom središtu.
Zahvaljujući dosad javnosti nedostupnom Narodnom jedinstvu prvi put se mogao
sveobuhvatno i objektivno interpretirati život u Gospiću. U ovaj rad bilo je neophod-
no uključiti i zagrebački lički tisak (Lički Hrvat 1937. — 1938. i Ličku slogu 1934. —
1941.) kako bi se ispunila praznina kada u Gospiću nisu izlazile lokalne novine.
KLJUČNE RIJEČI: Gospić; Ličke novine; Narodno jedinstvo; Lički Hrvat; Lički glas
O prošlosti Gospića i o svakodnevnom životu njegovih stanovnika između

dva svjetska rata vrlo je malo publicirano. Malobrojni objavljeni radovi na-
stali su ili kao vlastito svjedočanstvo vremena (Balen, 2009; Bićanić, 1994; Bića-
nić, 2019) ili su se oslonili na nekolicinu postojećih arhivskih izvora te oskudnu
antonia došen Gospić u lokalnim novinama 187

literaturu1. Vrlo dragocjen izvor ovog vremena pružaju serijske publikacije
objavljivane u Gospiću koje su, unatoč činjenici da je riječ o sekundarnoj litera-
turi, jedine mogle “progovoriti” o društvenoj, kulturnoj, političkoj i gospodar-
skoj situaciji grada. Zbog nedostupnosti sačuvane periodike do sada nije bilo
moguće osvrnuti se i interpretirati navedeno razdoblje. S obzirom na to da se u
Državnom arhivu u Gospiću upravo pripremaju pretisci periodičnog lokalnog
gospićkog tiska od 1886. do Drugog svjetskog rata, među kojima su i, dosad
javnosti nedostupne, novine Narodno jedinstvo, omogućeno je upoznavanje
javnosti sa slikom Gospića u njegovom onodobnom tisku. Iako je o ličkom i
gospićkom novinstvu u više navrata pisala autorica Ana Tomljenović (Tomlje-
nović, 2003; 2006; 2007; 2009), njen uvid u bogato, ali nedovoljno poznato iz-
davaštvo ovog kraja ostao je na razini pregleda periodike i zbornika u razdoblju
od druge polovine 19. stoljeća do danas. Autorica je istaknula naslove različitih
serijskih publikacija koje je uglavnom, kako sama navodi, pronašla pretraži-
vanjem kataloga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, ne ulazeći u
detaljniju analizu i interpretaciju pojedinih novina.
Analizom sadržaja te deskripcijom i eksplikacijom različitih i najviše za-
stupljenih tema unutar pojedinih novina prikazuju se gospićke tiskovine
– Ličke novine, Narodno jedinstvo, Lički Hrvat i Lički glas iz 1925./1926. te Lički
glas iz 1935., koje su u različitim vremenskim razmacima izlazile između 1920.
i 1935. godine. S obzirom na to da godinama svog izlaženja u potpunosti ne
pokrivaju međuratno razdoblje bilo je neophodno u ovaj rad dijelom uključiti i
zagrebački lički tisak – Lički Hrvat (1937. — 1938.) i Lička sloga (1934. — 1941.).
U radu se definira opseg tematskog djelovanja lokalnih novina, identificiraju
se i objašnjavaju zabilježene istaknute lokalne prilike te se nove spoznaje
usustavljuju u poznati kontekst. Deskripcijom su razjašnjeni parametri prove-
denog istraživanja, njegova ograničenja, kao i dosezi koji su pridonijeli boljem
poznavanju jednog razdoblja na vrlo uskom i, dosad u literaturi, prilično
marginaliziranom području.
Namjera rada je korištenjem ponajprije lokalne periodike i naglašavajući
teme/probleme koji se učestalo javljaju u tisku, čime upućuju na važnost poje-
dinog momenta, prezentirati duh međuratnog vremena na tlu Gospića.
1 Npr. Šute I. 2013. Gospić između dva svjetska rata, u: Holjevac, Ž. (ur.). Gospić: grad, ljudi,
identitet. Institut Ivo Pilar. Zagreb – Gospić: 177–198.

Gospić u Kraljevini SHS / Jugoslaviji
Nakon rata, 1918. godine, osnovano je Narodno vijeće kao političko predstav-
ništvo naroda (Slovenaca, Hrvata i Srba) u Austro-Ugarskoj čiji program je
težio ujedinjenju tih naroda u neovisnu i demokratsku državu. Do kraja te iste
godine Središnji odbor Narodnog vijeća donio je Zaključak i Naputak o ujedinje-
nju s Kraljevinom Srbijom, nakon čega je srpski prestolonasljednik Aleksandar
(1888. — 1934.) proglasio Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca. (Goldstein,
2003). Veliku ulogu u ovome imao je i političar, rođen u Gospiću, Ante Pavelić
(zubar) (1869. — 1938.) koji je kao vođa delegacije od 28 članova te potpredsjed-
nik Narodnog vijeća pročitao u Beogradu pred regentom Aleksandrom proglas o
ujedinjenju.
Godine 1920. Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS, nekada
Hrvatska pučka seljačka stranka) sa Stjepanom Radićem na čelu, pobjedom
na izborima postala je najjača stranka u Hrvatskoj. U Gospiću je predstavnik
HRSS-a bio Marko Došen, od ranije poznat po svom političkom angažmanu u
Starčevićevoj hrvatskoj stranci prava.2 Demokratska stranka, s predstavnikom
dr. Petrom Zecom, bila je odmah iza HRSS-a. Po broju zastupničkih mjesta u
Ustavotvornoj skupštini u Beogradu Demokratska stranka s Ljubomirom Davi-
dovićem bila je na prvom mjestu, a HRSS na trećem. Narodna radikalna stranka
bila je druga izabrana sa samo jednim zastupničkim mjestom više od Demo-
krata. Kako bi dobile platformu za političku propagandu i kako bi se što lakše
približile običnom čovjeku, ali i raspravljale o tekućim događajima na području
Gospića i Like, uoči izbora pokrenuti, gospićki listovi Narodno jedinstvo i Ličke
novine nastavljaju i dalje izlaziti.3
U vremenu nakon stvaranja Države Slovenaca, Hrvata i Srba te ozakonje-
njem monarhijskog oblika vladavine (Ustav donesen 28. lipnja 1921.), pojačana
je represija u državi Zakonom o zaštiti javne bezbednosti i poretka u državi,
kojim su komunistima oduzeti mandati, a Komunistička partija Jugoslavije je
stavljena izvan zakona. Ovim će zakonom, nakon što je na izborima za Narod-
2 Pod njegovim predsjedanjem održano je 1942. zasjedanje Hrvatskog državnog sabora.

3 “List je imao izlaziti samo do izbora, ali na zahtjev pristaša iz cijele županije mora da izlazi i
dalje.” Pokretanje Narodnog jedinstva smatralo se jednim od zadataka Demokratske stranke u
Gospiću. Skupština dem. stranke u Gospiću, održana 27. marta 1921.”, Narodno jedinstvo, god.
II, br. 5, 7. 4. 1921.: 2.

nu skupštinu 1923. godine Radićev HRSS zauzeo drugo mjesto u državi, protiv
Radića i cjelokupnog vodstva HRSS-a biti pokrenut krivični postupak prilikom
kojega je vođa stranke završio u zatvoru. Nakon Radićevog priznanja dinastije
Karađorđevića i Vidovdanskog ustava, Marko Došen napušta HRSS te se kra-
jem 1920-ih pridružuje radikalnim hrvatskim nacionalistima.
Gospić je podjelom Hrvatske na šest oblasti 1924. godine potpao pod
Primorsko-krajišku oblast (od 1918. bio je centar Ličko-krbavske županije).
Sjedište oblasti bilo je u Karlovcu, a dva okružna načelništva nalazila su se
u Gospiću i u Ogulinu. Formiranjem oblasti kao upravnih jedinica Gospić je
izgubio važnost koju je do tada imao u javnom životu.
Slika 1. Zgrada
gospićkih škola
1934. (HR DAGS
185, 5—49)
Promjenom imena države u Kraljevinu Jugoslaviju utvrdila se podjela Kra-

ljevine na banovine čime je Gospić pripao Savskoj banovini (1929. — 1939.), da
bi između 1939. i 1941. bio dio Banovine Hrvatske. Gospić je neovisno o držav-
nim upravnim promjenama u međuratnom razdoblju ipak bio najjače školsko,
kulturno-prosvjetno, trgovačko i komunikacijsko središte u Lici, s brojnim

zanatlijskim radnjama, što mu je davalo elemente grada.4 Granice općine Gos-
pić činila su sela Novoselo, Čitluk, Ribnik, Bilaj, Kulica, Budak (izvan općine) i
Kolakovica (izvan općine).
Sudska organizacija bila je temeljena na kotarskim sudovima koje je
objedinjavao Sudbeni stol u Gospiću, kao sud drugog stupnja (Blažević, 1973:
64). Školstvo se i dalje temeljilo na osnovnim četverogodišnjim školama, te su,
uz već postojeću učiteljsku5, djelovale i poljoprivredna te državna građanska
škola. Cestovne i željezničke mreže također su napredovale zahvaljujući tome
ostvarena je bolja povezanost kotarskih i općinskih mjesta.
U Lici je prema popisu stanovništva 1921. godine bilo ukupno 177.000
stanovnika, dok ih je na sljedećem popisu deset godina kasnije bilo gotovo
pet tisuća manje. Gospić je 1931. godine imao ukupno 10.975 stanovnika, u
koji broj su bila uključena i okolna naselja u kojima se preko 7.000 stanovnika
bavilo poljoprivredom (Šute, 2013: 178). Do ovog vremena je još od polovi-
ne 19. stoljeća broj stanovnika stalno bio u porastu no demografska slika se
u potpunosti izmijenila već tijekom prve polovine 20. stoljeća zbog ratova,
epidemija i iseljavanja.6 Prema popisu stanovništva Kraljevine SHS učinjenom
nakon Prvog svjetskog rata (1921.) Srbi su od ukupnog broja činili preko 40
posto stanovništva dok je Hrvata bilo gotovo upola manje. Promatrajući nacio-
nalnu strukturu na lokalnoj razini iz 1910. u općini Gospić je popisano 35.904
Hrvata, te 20.203 Srba. Ovakav odnos se zadržao i nakon Drugog svjetskog
rata te je 1948. zabilježeno oko 30 tisuća Hrvata, dok je broj Srba smanjen na
oko 12 tisuća stanovnika.7
4 U gradu su se, prema legendi na Kilometričnoj karti Sreza gospićkoga iz 1934., nalazili između
ostaloga i sreski sud, pošta, brzojav. HR-DAGS, Kartografska zbirka, DAGS-m.c. 14. Kilometrič-
na karta Sreza gospičkoga u Savskoj banovini, Tehničko odelenje Kraljevske banske uprave u
Zagrebu god. 1934.
5 Uz postojeću Učiteljsku školu bila je vezana i Viša kućanska škola. “Domaće vijesti: Hoće li u
Gospiću ostati viša kućanska škola?”, Lički glas: neodvisni hrvatski list za politiku, prosvjetu i
gospodarstvo (Gospić), god. I, br. 4, 17. 10. 1920.: 2.
6 Broj stanovnika je u Hrvatskoj od 1910. do 1948. porastao gotovo za 10 posto, dok se na razini
Ličko-senjske županije taj postotak smanjio za gotovo 30 posto. Akrap, A.; Gelo, J. 2009. De-
populacija Ličko-senjske županije tijekom 20. stoljeća s posebnim osvrtom na ekonomsko-so-
cijalnu strukturu 1971. – 2001., u: Holjevac, Ž. (ur.). Identitet Like: korijeni i razvitak, knj. II.
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb – Gospić: 15–41; 19.
7 Službene statistike za 1921. i 1931. godinu nisu pronađene te su podatci preuzeti iz knjige:
Gelo, J. et al. (prir.). Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880. – 1991. po naselji-
ma. 1998. Državni zavod za statistiku. Zagreb.

O Gospiću u razdoblju neposredno nakon Prvog svjetskog rata najbolje
govori tekst izašao u Ličkom Hrvatu 1924. godine:
U to cijelo vrijeme do god. 1918. do otvorenja željezničke
pruge Zagreb-Gospić [1920. op. a.], Gospić je isključivo činov-
ničko mjesto sa malom lokalnom trgovinom. Međutim od
god. 1918. do danas je Gospić poprimio sasvim drugi značaj.
Trgovina i obrt, pa neka manje industrijska poduzeća, čine
Gospić jakim trgovačkim mjestom ovog kraja Hrvatske. God.
1920. osniva se u Gospiću učit. škola, tako da Gospić prima
preko godine do dvije tisuće đaka iz raznih krajeva Like.8
Kasniji napredak i promjene koje je grad doživio tijekom
dvadesetih i tridesetih godina opisane su isto u zagrebač-
kom Ličkom Hrvatu iz 1938. godine riječima: Središte svega
ekonomskog, kulturnog, prosvjetnog i političkog djelovanja
u hrvatskoj Lici je nesumnjivo Gospić. On nam odaje tip
malih pokrajinskih gradića, koji davno čekaju krštenje grada
i njegovih bezimenih ulica. I dalje: Živost u gradu osobito
daje djaštvo njegovih škola i činovništvo. S pravom se može
reći, da je Gospić đački gradić, koji ima potpunu gimnaziju,
učiteljsku, građansku, te poljoprivrednu školu.9
Izdavaštvo u Gospiću
U navedenom razdoblju, unatoč povremenim periodima općeg lošeg stanja
u gospodarstvu, koje je ponajprije uzrokovano poslijeratnom krizom koja se
itekako odrazila na ruralna područja poput Like, u Gospiću se iznova nakon
devet godina pokreće izdavaštvo.10 Kao i u prijeratnom vremenu lokalne novi-
ne su i dalje pokrenute stranačkom inicijativom i politički opredijeljene, tako
da se animozitet između, ne samo različitih političkih struja, već i građana
8 Fidelić, M. 1924. O postanku Gospića, Lički Hrvat: seljačko glasilo za politiku, prosvjetu i
gospodarstvo (Gospić) god. III, br. 1, 3. 1.: 2.
9 Matijević, N. 1938. Iz metropole hrvatske Like, Lički Hrvat (Zagreb), 5: 7.
10 Posljednja dva lokalna glasila, Hrvat: list za pouku, gospodarstvo i politiku i Srbin, izišla su u
prijeratnom vremenu 1911. godine. Vidi: Došen, A. 2013. Gospić u lokalnim novinama (Ličanin,
Hrvat, Srbin i Starčevićanac) na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće, Senjski zbornik, 45(2): 327–344.

različite vjeroispovijesti i nacionalnosti, uvelike ističe i nimalo ne jenjava.
Godine 1920. (3. ožujka) u Gospiću počinje izlaziti tjedni list Ličke novine: list
za politiku, prosvjetu i gospodarstvo. Gotovo istodobno (4. ožujka) pokreće se
još jedan tjednik pod naslovom Narodno jedinstvo kao, kako sam podnaslov
kaže, “organ Demokratske stranke u Lici”. Dvije godine nakon njih slijedi Lički
Hrvat: seljačko glasilo za politiku, prosvjetu i gospodarstvo, a ovim trima novina-
ma pridružit će se i Lički glas koji je izlazio dvokratno, dijelom u dvadesetima,
te jednu godinu u tridesetima.
Ličke novine u svom prvom obraćanju čitateljstvu jasno navode razloge
svog pokretanja:
[...] Usvajamo u cijelosti sve one tekovine socijalnog savre-
menog demokratskog shvaćanja društvenog uređenja, te
ćemo takove socijalne reforme vazda podupirati nastojeći da
se one provadjaju evolucijom, a ne revolucijom.11
Iza novina stoji Hrvatska zajednica koja, kako uredništvo piše u svom uvod-
niku, ima cilj okupiti “sve hrvatske stranke”.12 Novine su se tiskale u tiskari
Marijana Župana, a kao vlasnici su se navodili odvjetnik dr. Mile Miškulin –
ujedno i odgovorni urednik, te Josip ml. Nikšić i Ivan B. Orešković. Od broja 6.
(8. 4. 1920.) vlasništvo lista isključivo preuzima Hrvatska zajednica u Gospiću
dok uredništvo ostaje nepromijenjeno. Naglašeni politički stavovi prvoga
broja s vremenom poprimaju obrambeni ton kako bi se polemiziralo s listom
“borbenog” karaktera – Narodnim jedinstvom. Tjedne novine Narodno jedin-
stvo izlaze 4. ožujka 1920. godine kao glasilo Demokratske stranke odnosno
Jugoslavenske demokratske stranke nakon njenog osnutka u svibnju 1919.
godine. Novine su pisane ćiriličnim i latiničnim pismom, a njeni urednici bili
su tijekom razdoblja izlaženja istaknuti gospićki Srbi Stevo Rađenović, Mito
Orlić i Nikola Narančić.
U kulminaciji oštrih rasprava uredništvo Ličkih novina naziva Narodno
jedinstvo “bulvarskim listićem” kao i “nedonoščem”13 optužujući ga za unoše-
11 Misao vodilja je da se usvoje demokratske tekovine, socijalne reforme i da se poradi na pomire-

nju. “Što hoćemo”, Ličke novine: list za politiku, prosvjetu i gospodarstvo (Gospić), god. I, br. 1,
3. 3. 1920.: 1.
12 Isto
13 “Ovo nedonošče, koje sve to više naliči svojoj majčici zagrebačkoj “Rieči” [glavne zagrebačke
novine vezane uz Demokratsku stranku, op. a.] tako je drsko, da hoće nas da uči mirnom i
ugladjenom načinu pisanja.” “Zabadanja ‘N. J. ‘”, Ličke novine, god. I, br. 7, 15. 4. 1920.: 2.

nje narodnog razdora, neobjektivnost i netrpeljivost. U njihovom djelovanju
očituje se zagovaranje stranaka (Hrvatske zajednice odnosno Demokratske
stranke) čije se rasprave na razini Kraljevine SHS prelijevaju i u lokalni
kontekst. Dolaskom na mjesto velikog župana Sava Stojanović je naredio
uklanjanje hrvatskog grba iz općinske dvorane, što gospićki načelnik Petar
Gržetić nije prihvatio, čime je iznova došlo do pojačavanja nacionalne napeto-
sti.14 U Narodnom jedinstvu, kao zagovaratelju ujedinjenja naroda Jugoslavije
i protivnicima nekadašnje Monarhije, o ovom slučaju pišu: “Oblast je dala
napokon skinuti onaj republikanski grb, koji je bio kriomice po nepoznatim
osobama pribijen u opć. dvorani. Po deputaciji, koja je nakon toga došla pod
vodstvom župnika Polića da se žali vel. županu radi toga, moglo se zaključiti,
ko je dao odnosno čijom je inicijativom postavljen taj grb.”15 “Žestoka borba s
klerikalcima, zajedničarima i frankovcima” bila je neposredan uzrok reakcija
i kasnijih polemika Narodnog jedinstva s Ličkim novinama u kojima, naravno,
staju u obranu gospićkog župnika Nikole Polića.
Situacija je na kraju riješena sporazumno između predstavnika lokal-
nih Hrvata i Srba na sastanku sa županom na kojemu su se sporazumjeli da
na mjesto skinutog grba postavi državni grb u kojemu su sadržana sva tri
plemenska grba, a pored kojega se onda u općinskoj dvorani mogu postaviti
i zasebno hrvatski, srpski i slovenski grb. Ovaj slučaj uklanjanja grba bila je
izravna posljedica ukidanja Hrvatskog sabora nakon Vidovdanskog ustava
donesenog mjesec dana ranije i novih odluka o ukidanju povijesnih enti-
teta, a time i uvođenja državnog grba sastavljenog od srpskoga, hrvatskoga
i slovenskoga grba. Tema koja je izazivala česte polemike bilo je i Sokolsko
društvo u kojemu je najprije došlo do ujedinjenja hrvatskog i srpskog Sokola
u Jugoslavenski sokol 1920., a zatim do izdvajanja Hrvatskog sokola (1922. sa
sjedištem u Senju; 1924. ogranak u Gospiću pod nazivom “Kaniža Gospićka)
(Brlić, 2017: 205—207). U Narodnom jedinstvu su za takvu situaciju krivili
bivšeg starješinu Hrvatskog sokola dr. Milu Miškulina, dok su Ličke novine
prozivale dr. Petra Zeca, starješinu Srpskog sokola. Članovi Hrvatskog sokola
su upozoravali kako novoosnovani Jugoslavenski sokol u Gospiću propagira
velikosrpske ideje.16
14 Ličke novine, br. 31., 30. 7. 1921.

15 “Iz gospićke općine”, Narodno jedinstvo, god. II, br. 7, 21. 4. 1921.: 2.
16 “Braćo hrvatski sokoli”, Lički Hrvat, god. I, br. 15, 1. 6. 1922.: 1.

Ovakav političko-nacionalni, ali i osobni animozitet ističe se u kasnijim
brojevima tek u manjim anonimnim crticama dodanima u rubriku Domaće vi-
jesti, a izazvanima kao odgovor na rubriku Paprenjaci objavljivanu u Narodnom
jedinstvu. Ove ironične crtice bile su otisnute nešto manjim fontom, a pod na-
slovima kao što su Upljuvci,17 Krmelji,18 Trice i kučine u kojima se na metaforičan
način proziva “Navodno” jedinstvo odnosno Narodno “jadinstvo”. S vremenom
je pažnja usmjerena sve više na probleme hrvatskog seljaka (nepismenost,
siromaštvo), na novosti iz okolnih mjesta (Plitvica, Brinja, Karlobaga, Vrebca,
Perušića i drugih), kulturna događanja u Gospiću (zabave, koncerti, kružoci),
stanje infrastrukture, posebno razvoja željeznice koju Gospićani s nestrplje-
njem čekaju. Nerijetko se unutar pojedinih brojeva ubacuju i rubrike nazva-
ne Šipci, Čičci, Smokvino lišće i slično kojima se na vrlo humorističan način
sarkastičnim i ironičnim primjedbama opisuju aktualne političke, društvene
ili gospodarske prilike (npr. Čičci: “Stambeno pitanje bit će povoljno riješeno,
jer naši planinari grade sebi kuću na Visočici.”). Pojavljuju se i članci o odgoju
i zdravlju djece usmjereni ličkim majkama (iz pera Ante Cividinija), pregledi
ličke povijesti, ali i aktualnosti koje se ne odnose samo na hrvatsko stanov-
ništvo nego i na građane pravoslavne vjeroispovijesti i srpske nacionalnosti
(o proslavi Đurđevdana, zabavama i slično19). Unatoč rubnom objektivizmu i
suzdržanosti ponekad su Ličke novine poslužile i kao platforma pojedincima
koji su vodili svoje privatne obračune s neistomišljenicima koji su ih prozivali
u Narodnom jedinstvu.20 Novine su prestale izlaziti već u narednoj, 1921. godini.
17 “KOKODAKANJE: ‘Navodno jedinstvo’ se je svojevremeno raskokodakalo gadno, te pod

rubrikom Paprenjaci iznašali su razne ‘paprenjake’ produkte svog prepaprenog mozga i to su
tjerali doonda dok njima samima nisu zapaprili...”, “Upljuvci”, Ličke novine, god. II, br. 12, 19.
3. 1921.: 2.
18 “Narodno jedinstvo” uzvikalo se na “muvu zvrndaru”. Prepalo se je za svoju nevinost. Kada bi
ono i imalo djevičanstvo muva bi ga poštedjela. Ona hoće s njim živjeti u miru. Ona ga dapače
voli kao svoj rođeni upljuvak. Ona strepi, da se nebi tako lijepi i nadobudni upljuvak pretvorio
u krmelj.” “Krmelji”, Ličke novine, god. II, br. 12, 19. 3. 1921.: 3.
19 Putem Ličkih novina pozivaju se građani na zabavu u Jasikovac gdje će se 6. svibnja održati đu-
rđevdanski uranak. “Dobrovoljačka zabava u Gospiću”, Ličke novine, god. I, br. 9, 29. 4. 1920.:
3.
20 Npr. tekst Nikole Polića “Le style est l’homme” u kojemu kritizira diskurs novopokrenutog
Narodnog jedinstva, (br. 2, 11. 3. 1920., 1.); odgovor gospićkog knjižara Kolakovića u tekstu
“Moje progonstvo” na “napadaje” svećenika Jose Felicinovića koji je kod lokalne vlasti kao
nepoćudne istaknuo pojedine knjige kako bi se cenzurirale i slični. (Ličke novine, god. I, br. 4,
27. 3. 1920.: 3.).

Već od prvog jubilarnog broja Narodnog jedinstva uredništvo naglašava svoju
misiju:
Naša će zadaća biti, da nesuglasice uklanjamo, da jednom
pređemo na produktivniji rad, nego li je bio dosadanji [...]
Naročitu brigu posvetićemo organizaciji demokratske
stranke, [...] Mi smo pripravni na pitanja, koja se tiču općeg
interesa, davati odgovore i upute. Isto tako smo pripravni
otvoriti stupce ovog lista za gospodarska pitanja i davati
uputu našem rataru kod obrađivanja zemlje, njege stoke,
voćaka, pčela i. t. d.221
Ovakav dobronamjeran pristup opovrgava se već sljedećim člankom u koje-
mu se problematizira odnos Demokratske stranke i frankovaca,22 kao i proziva
sve druge neistomišljenike shvaćanja Hrvata, Srba i Slovenaca kao jednog
naroda.
Danas stoji kao stena [...] da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan
narod. To priznaje razum svih nas. To još ne priznaju samo
posve zadrti frankovci. [...] U našoj Lici imade još ponekih
hrvatskih sela, gde zavedeni i neprosvećeni narod još nije
zaboravio Karla ni Austrije. On sanja o Radiću i o posebnoj
hrvatskoj republici. Ne može biti Jugoslaven ko nosi u srcu
Karla i Austriju. Ne može biti za Jugoslaviju ko je za Radi-
ćevu republičicu. Mi ćemo početi ljutu i nesmiljenu borbu,
da iskorenimo i poslednji trag Karla, Austrije i Radićeve
republike.23
U ovome se manifestira odnos Demokrata prema frankovačkoj politici. Javno
se imenuju pojedinci koji su prepoznati kao neprijatelji ideologije Demokrat-
ske stranke. Među Gospićanima prozvanima za izdajništvo i prokazivanje
“svoje braće” tijekom Prvog svjetskog rata navedeni su: Pajo Brmbolić, opć.
dnevničar, Jure Bajec, šef pošte u Gospiću, Milan Biondić, pekar, Ivan pl.
Vučetić, kr. podžupan, Tomislav Wittasek, VIII. gimnazijalac i dr. Ivan Gojtan,
21 O. [Orlić Mito], 1920. Zašto pokrećemo ovaj list?, Narodno jedinstvo : organ Demokratske
stranke u Lici, (Gospić), br. 1, god. I, 4. 3.: 1.
22 Pojam frankovci odnosi se na pristaše Stranke prava koji su krajem 19. stoljeća tako nazvani
po vođi Čiste stranke prava Josipu Franku. Više u: Gabelica, M. 2018. Pravaštvo u Gospiću od
1880-ih do 1914., Senjski zbornik, 45: 307.
23 I. “Pravac naše borbe i rada”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 1, 4. 3. 1920.: 1.

odvjetnik.24 Unatoč naglašenom pomirdbenom tonu uvodnog teksta, povre-
meno se ipak koristi imperativna retorika koja načelno nije uvijek demo-
kratska. Naglašava se težnja prema ujedinjenju naroda, a protiv separatizma
(prvenstveno hrvatskog):
Za to naš list neće primati napadaja na ime i pleme hrvatsko,
jer kad smo jedan narod, ti bi napadaji bili upravljeni i na ime
i pleme srpsko ali ćemo znati lučiti čine stranaka i pojedi-
naca, koji su se ogriješili, ili griješe o narodno jedinstvo, koji
siju razdor i mržnju u narod.25
Uz politički angažman uredništva i suradnika ovih novina od prvog broja se
u sadržaj uvodi i rubrika “Domaće vijesti”. “Domaće vijesti” u početku nisu
bile u potpunosti posvećene ličkom seljaku i gospodarskim pitanjima već
se i unutar njih koristio medijski prostor za informiranje pristaša stranke o
aktualnostima, izvještavanju stanovnika o lokalnim političkim promjenama i
polemiziranju s također novopokrenutim Ličkim novinama. U kritičkom obra-
ćanju neistomišljenicima koriste se podnaslovi prenesenog značenja poput
Paprenjaci ili Iskrice:
Ne gospodo. Ne prijeti Vama opasnost od Srba, već od Vas
samih, koji vodite rdjavu politiku, koji svom narodu ne ka-
žete istinu, jer se bojite da će Vas ostaviti. [...] Želite li možda
poseban parlament u Zagrebu, posebnu vojsku – to je već Vaš
ban zahtijevao – posebne financije, posebne vanjske poslove,
pošte, željeznice? Recite otvoreno što hoćete, ali onda ne
spominjite više narodnog i državnog jedinstva.26
Kako su se novine tiskale u tiskarskoj radnji M. A. Maksimovića tako je tamo
ujedno bilo i prodajno mjesto, kao i kod nekih istaknutih trgovaca srpske
nacionalnosti (Ristović, Ljubojević, Rađenović).27 Kako je već spomenuto,
Narodno jedinstvo je pokrenuto uoči izbora, u proljeće 1920. godine, te se
nastavilo i dalje objavljivati dok god je bilo financijskih mogućnosti i podrš-
ke srpskog stanovništva iz ostalih krajeva. U Primorsko-krajiškoj oblasti, uz
24 “Lički denuncijati i konfidenti”, Narodno jedinstvo, god. III, br. 38, 21. 9. 1922.: 1. Ovaj članak
je nastao kao prijepis dijela teksta “Denuncijanti i konfidenti iz ličko-krbavske županije”
ranije objavljenom u zagrebačkom dnevnom listu Pokret (br. 210., 12. 9. 1922.).
25 O. [Orlić M.], 1920. Zašto pokrećemo ovaj list?, Narodno jedinstvo, god. I, br. 1, 4. 3.: 1.
26 O. [Orlić M.], 1920. Iskrice: Malo razgovora, Narodno jedinstvo, god. I, br. 2, 11. 3.: 2–3.
27 “Domaće vijesti”, Narodno jedinstvo, god. I., br. 2, 11. 3. 1920.: 3.

Narodno jedinstvo u Gospiću, izlazila su još dva tjednika kao glasila Samostal-
ne demokratske stranke od 1924. – Jedinstvo u Petrinji i Karlovac u Karlovcu.
Svaki od ovih listova zastupao je interese kraja u kojemu je list izlazio. Već
ranije spomenuto formiranje oblasti i upravna prevlast Karlovca kao središta
oblasti dovelo je do zaključivanja posljednjeg broja Narodnog jedinstva (19. 3.
1925.) s namjerom “da se u Karlovcu kao sjedištu oblasti pokrene naš list, koji
će donositi sva potrebna obavještenja za čitavo područje oblasti”.28
Narodno jedinstvo uz Ličke novine daju uvid u one aspekte svakodnevnog
života Gospićana koji otkrivaju društvene i kulturne prilike u gradu na samom
početku 1920-ih godina. Zbog ponekad radikalnih stavova te objavljivanja ne-
podobnih tekstova, oba lista su povremeno bila cenzurirana i zaplijenjena. Npr.
Narodno jedinstvo broj 11 iz 1921. godine zaplijenilo je državno odvjetništvo
“radi nešto oštrijih izraza o izdajničkoj raboti Stipice Radića i ostalih prvaka
njegove stranke”.29 Zaplijena je vezana uz pozivanje pristaša Demokratske
stranke da iziđu na zbor u Gospiću 22. svibnja i ne dozvole
da ih Radić vrijeđa u vlastitoj kući, kao i da Radić dolazi da
raspiruje mržnju protiv Države i Narodnog jedinstva, na
kojoj će Srbe nazivati Turcima i naš Beograd svinjcem, na
kojoj će harangirati protiv nosioca naših ideala, protiv našeg
obožavanog čika Pere i sve naše slavom ovjenčane kraljevske
Dinastije.30
Naime, toga dana je održana velika skupština HRSS na glavnom trgu u Gospiću
(danas Trg Stjepana Radića) koju su pristaše Demokratske stranke okarakteri-
zirali kao “mahnitanje radićevaca i frankovaca”.
Lički Hrvat: seljačko glasilo za politiku, prosvjetu i gospodarstvo pokreće se
u Gospiću 25. veljače 1922. godine kao tjedno glasilo s ciljem “da se čuje ispod
Velebita, iz naše kršne Like, ravne Krbave, Gatačke doline, Senjskog i brinjskog
kraja od Kapele ovamo, glas jasan i odlučan, glas republikanski hrvat. seljaka,
radnika i građanina, u svim pitanjima njegova narodna života”.31 Uredništvo
se poziva na svoje prethodnike, prijeratne novine Hrvat i Starčevićanac čime
jasno upućuju na svoje političke okvire. Vlasnik lista je bio Hrvatski blok u
Gospiću s urednikom Slavkom Šojatom na čelu. List je pokazivao izravnu
28 “Naša štampa u oblasti”, Narodno jedinstvo, br. 8, god. VI, 19. 3. 1925.: 1
29 “Revnost kad ne treba”, Narodno jedinstvo, god. II, br. 12, 26. 5. 1921.: 1.
30 “Na zbor!”, Narodno jedinstvo, god. II, br. 11, 19. 5. 1921.: 1.
31 Uredništvo, “Naša zadaća i rad”, Lički Hrvat, god. I, br. 1, 25. 2. 1922.: 1.

naklonost politici Stjepana Radića i Hrvatskoj republikanskoj seljačkoj stranci.
Pokrenut je osam mjeseci nakon donošenja Vidovdanskog ustava kako bi pri-
staše triju stranaka ujedinjenih u Bloku (HRSS, Hrvatska zajednica i HSP) imali
platformu za izražavanje svojih stavova o Ustavu i Ustavotvornoj skupštini
koja za njih nije imala legitimitet. Ni pola godine nakon pokretanja glavni i
odgovorni urednik postaje istaknuti zastupnik stranke u Gospiću Marko D.
Došen, a u narednoj godini publiciranja ovih novina uredništvo preuzima Josip
Starčević. Od 1924. godine list se u podnaslovu deklarira kao Glasilo ličko-kr-
bavskih organizacija Hrvatske republikanske seljačke stranke.32 Na Božić 1924.
izlazi posljednji broj “u povećanom izdanju” te uredništvo objavljuje kako
zbog tehničkih poteškoća, ali i bolesti glavnog urednika Marka Došena list nije
mogao redovno izlaziti.33
Zagrebački Lički Hrvat kao polumjesečnik, na čelu s urednikom dr. Božida-
rom Murgićem, u tridesetima je izlazio u izdanju Ličke štampe (1937. — 1938.),
te je donosio redovno vijesti iz Like (reportaže s organizacija zabava kao što su
Ličke večeri, o Zagrepčanima podrijetlom Ličanima i sl.). U novinama se pisalo
iz “zagrebačke” perspektive, najviše s nostalgičnim prizvukom o ličkom selu i
seljaku. Ovdje ga koristimo kao ilustraciju vremena koja bi izostala s obzirom
na puno slabije izdavaštvo gospićkog lokalnog tiska u tridesetima.
Lički glas izlazio je polumjesečno kao “neodvisni hrvatski list za politiku,
prosvjetu i gospodarstvo”. List je izlazio u Gospiću od rujna 1925. i kratko u
1926. godini. Urednik, ujedno i vlasnik, bio je dr. Mile Miškulin, poznati gospić-
ki odvjetnik, a tiskan je u tiskari Ive Kolačevića. Miškulin, prvotno lički pravaš,
bio je vrlo aktivan u političkom životu te je kao urednik novina koristio “svaku
prigodu za bespoštednu kritiku režima”.34 Miškulin se kao član Hrvatske zajed-
nice zalagao za suradnju sva tri naroda, a osnivanjem Ličkog glasa jača njegov
nacionalizam i protivljenje napram Radićevog priznanja Vidovdanskog ustava
koje se tumači kao “podpuna kapitulacija hrvatske politike sa strane vodstva
seljačke stranke”.35 Lički glas je kao liberalan glasnik donosio novosti o lokalnoj
32 Vidi naslovnicu broja 15, god. III, 19. 6. 1924.

33 “Našim pretplatnicima na znanje.”, Lički Hrvat, god. III, br. 49–50, 24. 12. 1924.: 3.
34 Miškulin je kasnije, iza 1927., bio pristalica “beogradskog režima”. Vidi: Tomljenović, A. 2013.
Gospićanin Lovre Pavelić i njegova obitelj među najutjecajnijim građanima svoga vremena:
(kraj 19. i prva polovica 20. stoljeća), u: Holjevac, Ž. (ur.). Gospić: grad, ljudi, identitet. Institut
Ivo Pilar. Zagreb – Gospić: 346–347.
35 “Pouzdani sastanak Hrvatske zajednice u Gospiću.”, Lički glas, 20. 9. 1925.: 2.

političkoj situaciji, stanju u školstvu, nedostacima u infrastrukturi novous-
postavljene željeznice, kao i pristrano isticao razmirice na nacionalnoj osnovi
između Hrvata i Srba. Iako su uredništva i Ličkog Hrvata i Ličkog glasa hrvatska,
Lički glas istupa kao glas prevarenog naroda i javno kritizira radićevsku politiku
koja se “razbacuje socijalnim parolama”. Početkom 1926. u Ličkom glasu se
objavljuje kako je Hrvatska zajednica ušla u Hrvatsku federalističku seljačku
stranku (HFSS) i prestala postojati kao posebna stranačka organizacija. Nakon
samo još jednog broja (14. veljače 1926.) novine prestaju s izlaženjem.
Godine 1935. izlazi istoimeni list – Lički glas, kao “nedeljni list za narodnu
prosvjetu, privredu i politiku” pisan dijelom ijekavicom, a dijelom ekavicom.
Tiskan je u Štampariji Basarić i Ilić u Budačkoj ulici, a glavni i odgovorni uredni-
ci bili su Radoslav A. Uzelac i Teodor Ilić. Za razliku od Ličkog glasa u 1920-ima
ovaj Lički glas se ne deklarira kao “hrvatski” iz razloga jer su mu na čelu ista-
knuti gospićki Srbi i jer uglavnom, u nešto blažem tonu, nastavlja s politikom
kakvu je propagiralo Narodno jedinstvo ranije. Također se uredništvo optužuje
kako je list počeo izlaziti samo kako bi na nadolazećim parlamentarnim izbo-
rima u svibnju 1935. podržao kandidaturu dotadašnjeg narodnog poslanika Ise
Bogdanovića (Jugoslavenska narodna stranka) za srez Gospić.36 U prvom broju
u članku “Što hoćemo...!” uredništvo se osvrće na izdavaštvo iz desetljeća prije
te naglašava svoj cilj:
Prvih 5 — 6 godina poslije ujedinjenja mi smo imali u Gos-
piću dva nedjeljna lista: “Lički Hrvat” i “Narodno jedinstvo”.
U ono vrijeme žestoke i bezobzirne partijske borbe ljudi oko
tih listova trošili su snagu u medjusobnoj borbi i političkom
nadmudrivanju; služili su u prvom redu svojim partijama [...].
Mi nećemo ići onim stazama. Današnje vrijeme ukazuje nove
puteve nacionalnog rada. Za nas su Kralj, Otadžbina i Jedin-
stvo naroda svetinja iznad svih političkih i partijskih pokreta
i pitanja, o kojima ćemo mi izvieštavati nepristrano.37
Dok je Narodno jedinstvo bilo puno oštrije u svojim istupima Lički glas 1930-ih
se obraća ponajprije narodu “bez ličnih uvreda i zlonamjernog ogovaranja i
klevetanja”. Predstavlja se kao zastupnik interesa svakog ličkog čovjeka te na-
36 “Uredništvo”, Lički glas: nedeljni list za narodnu prosvjetu, privredu i politiku, (Gospić), god. I.,
br. 2., 21. 3. 1935.: 3.
37 Uredništvo, “Što hoćemo...!”, Lički glas, god. I, br. 1, 14. 3. 1935.: 1.

glašava kako mu je namjera obavještavati o sudstvu, školstvu, kulturi, građan-
skim pravima, gospodarstvu i drugome.
Unatoč nepristranom izvještavanju i u ovom listu nailazimo na izra-
žen politički animozitet prema, ponajprije, politički aktivnom hrvatskom
stanovništvu, ali i svim protivnicima unitarizma. Nacionalna indiferentnost
očituje se u tekstovima s područja kulture, školstva i privrede, u kojima se npr.
jednako piše o uspjesima ličkih srpskih kao i hrvatskih umjetnika, o novim
imenovanjima u Pravoslavnoj ali i Katoličkoj crkvi, o inicijativama u prosvjeti
i slično. List je prestao izlaziti iste godine nakon samo tri mjeseca (14. 3. — 20.
6.) kako se navodi u posljednjem broju – “zbog materijalnih razloga”,38 što
ide u prilog ranije spomenutim optužbama, kako je bio u funkciji političkog
propagiranja liste Bogoljuba Jeftića (JNS) na izborima 1935.
Jedini zajednički interes lokalnog novinarstva u Gospiću bila su uglavnom
vanjskopolitička pitanja, tako da se npr. početkom 1920-ih višekratno nagla-
šava protivljenje ugovoru u Rapallu po kojemu je jadransko pitanje između
Kraljevine Italije i Kraljevine SHS riješeno tako da je Hrvatska izgubila Istru,
Rijeku, Zadar, otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu. Ovo je bio poticaj održa-
vanju protestne skupštine 21. 11. 1920. u gospićkoj općinskoj dvorani u kojoj su
sudjelovali jednako i Hrvati i Srbi iz svih političkih stranaka.39
Lokalna politika u međuraću

Netom nakon završetka Prvog svjetskog rata i izlaska iz Austro-Ugarske mo-
narhije, u Gospiću, a tako i u čitavoj Lici, osjeća se jasna podjela između Hrvata
i Srba koji su “dva posebna svijeta”.40 Sukus političkih nacionalnih događaja
početkom 1920-ih dao je u lokalnim Ličkim novinama gospićki odvjetnik dr.
Mile Miškulin, član Hrvatske zajednice, napisavši:
38 Lički glas:, god. I, br. 15, 20. 6. 1935.: 4.

39 “Ne priznajemo ni danas ni nikada nametnuto nam riješenje u Rapallu, jer je nemoralno, jer
se protivi načelu samoodređenja naroda, jer osuđuje na kulturnu, političku i ekonosmku
smrt jednu dvanaestinu našega cijelokupnoga naroda [...] Našoj zarobljenoj braći uz duboko
saučešće poručujemo, da smo jedno s njima u bolu i plaču.” “Protestna skupština proti mira u
Rapalu.”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 41., 9. 12. 1920.: 1. Slične napise nalazimo i u različitim
brojevima Ličkih novina.
40 Uredništvo, “Što hoćemo”, Ličke novine, god. I, br. 1, 3. 3. 1920.: 1.

Danas se državnopravna politika u našoj državi u glavnom
kreće u dva suprotna pravca. Na jednoj je krajnjoj točci
apsolutni centralizam demokrata, a na drugoj je potpuna na-
cionalna državna samostalnost sa republikanskom formom
Radićeve stranke.41
Posljednje novine koje izlaze u Gospiću u razdoblju prije Prvog svjetskog
rata bio je list Srpske samostalne stranke Srbin koji je iz financijskih razloga
prestao s izlaženjem 1911. godine. Tijekom Prvog svjetskog rata kao i netom
nakon njegova kraja, sve do 1920. godine u Gospiću nije postojalo izdavaštvo
serijskih publikacija.
Unatoč očekivanjima ulaska u novu državu sa Slovencima i Srbima odnosi
se nisu nimalo popravili već su se još više zaoštrili, posebno stoga što su iza
rata ostala neizrečena zamjeranja između različitih nacionalnih skupina –
“Uzroka je tomu više, a jedan je i taj, što stanoviti dio Srba u Lici smatra još i
danas važnom državnom zadaćom da se napravi obračun sa onim Hrvatima,
za koje drže, da su se o njih u vrijeme rata ogriješili.”42 Dotadašnja demokrat-
sko-socijalistička vlada (Zemaljska vlada) zamijenjena je novom hrvatskom
vladom na čijem čelu je kratko vrijeme bio ban Matko Laginja. Na lokalnoj
razini to je značilo kako je dotadašnji lički župan Savo Stojanović kojega su
pogrdno nazivali “prostim kortešom demokratske stranke” odstupio, a na nje-
govo mjesto je 1920. došao podžupan Stjepan Benić.43 Kao odgovor Narodnom
jedinstvu koje je u jednom broju zahvalilo Stojanoviću na njegovoj službi u
Ličkim novinama uslijedila je izjava kako je Stojanović “[...] držao demokratske
zborove po selima, gdje su isključivo ili u ogromnoj većini Srbi i tu lomili ko-
plle [sic!] i za vladu i za demokratsku stranku”.44 Nerijetka su i izravna impe-
rativna nagovaranja i agitiranja u medijima za određenu političku orijentaciju
(npr. “Prema tome birat ćete u prvom redu Hrvate [...], Za to narode, ako si za
ropstvo i tudje gospostvo, glasuj za listine, na kojima su Svetozar Pribićević ili
41 Dr. Miškulin, Dva tabora, u: Ličke novine, br. 35, 30. 10. 1920.: 1.
42 “Što hoćemo”, Ličke novine, god. I, br. 1, 3. 3. 1920.: 1.
43 Već ujesen iste godine je Savo Stojanović iznova postavljen na mjesto župana. “Domaće vije-
sti: Naš veliki župan”, Narodno jedinstvo, god. I., br. 30, 24. 9. 1920.: 3.
44 “Domaće vijesti : Povodom demisije velikog župana Stojanovića”, Ličke novine, god. I, br. 2, 11.
3. 1920.: 3.

Marko Došen,45 Ko ne dođe izdajica je, Ko glasa za protivnike izdajica je!”46 i
slična).
Na lokalnim izborima za zastupništvo porezne obćine Gospić 1920. na listi
Hrvatske zajednice bili su navedeni Franjo Majerhofer posjednik, Mile Mišku-
lin odvjetnik, Milan Japunčić Japa profesor, Ivan Murković umirovljeni kape-
tan, Ivan Stilinović dnevničar, Grgo Rauh zidar, Ivan Hećimović gostioničar i
Ivan Tonković ratar.47 Listu Demokratske stranke činili su Mito Orlić ravnatelj
Srpske štedionice, Josip Mecing (Metzing) profesor, Matija Maksimović knji-
žar i posjednik, Luka Trgovčević gimnazijski ravnatelj, Jovan Pejnović krčmar
i posjednik, Ivan Jelača upravitelj pom. ureda fin. ravn., Đuro Lončar opančar
i Ivan Frane Pavelić pošt. podvornik.48 Nositelj Komunističke liste bio je Josip
Schuster, novopridošlica kojega su zbog njemačke nacionalnosti optuživali
da “tajno paktira sa demokratima”, a da mu žena ne poznaje ni hrvatski jezik.49
Komunističku partiju niti u suparničkim novinama ne podržavaju optužujući
njene članove kako im je cilj da “zavedu kao i u Rusiji vlast nekoliko ljudi, koji
će raspolagati životom, slobodom i imanjem gradjana i seljaka, a našu državu
otvoriti najezdi tudjinaca. To oni zovu diktaturom proleterijata”. Iz ovog razlo-
ga nadležno ministarstvo 1921. godine izdaje naređenje u kojem se “zabranjuje
svaka komunistička i druga rastrojna propaganda, obustavlja njihove organiza-
cije, [...] zabrane njihove novine”.50
Predstavnik tzv. radićevaca ili Hrvatske republikanske seljačke stranke
bio je bivši općinski načelnik Marko Došen. Izborni rezultati pokazali su kako
je u 11 sela najviše glasova dobila Demokratska stranka, u osam sela Hrvatska
zajednica, te su u dva izborna mjesta pobijedili komunisti. Time je Demokrat-
ska stranka u Lici imala podršku od čak 75 posto glasova.51 (Goldstein, 2008:
52—53) Nakon pobjede Demokratske stranke u Liku dolazi i Svetozar Pribiće-
vić kojega se hvali kako “radi sa apostolskom revnošću i fanatizmom oko dr-
45 “Hrvati Like i Primorja!”, Ličke novine, god. I, br. 39, 27. 11. 1920.: 1.
46 “Na izbore!”, Narodno jedinstvo, god. I., br. 39, 25. 11. 1920.: 1.
47 “Braćo Hrvati – sugradjani!”, Ličke novine, god. I, br. 4, 27. 3. 1920.: 1.
48 “Izbornici Gospića!”, Narodno jedinstvo, god. I., br. 4, 25. 3. 1920.: 1.
49 “Nosioc komunističke listine”, Ličke novine, god. I, br. 4, 27. 3. 1920.: 3.
50 “Za sigurnost naše kraljevine”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 45, 5. 1. 1921.: 1.
51 O rezultatima izbora izvještava se vrlo sažeto u tekstu “Obćinski izbori u Liki”, Ličke novine,
god. I, br. 5, 1. 4. 1920., 1: “U onim poreznim općinama, gdje je pravoslavni živalj u većini,
izabrani su svagdje sami Srbi, a u svim onim obćinama, gdje su katolici u većini, izabrani su
svugdje sami Hrvati.”

žavnog jedinstva”.52 Politički gledajući, uz pravaše u Gospiću je prisutno i sve
više sljedbenika HRSS-a koji predvodi Stjepan Radić. Početkom 1923. godine u
Gospiću se osniva ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) kako bi
“obranila” ujedinjeni jugoslavenski narod.53
Prema ovome je vidljivo kako su se na gospićkom području sukobljavale
dvije suprotstavljene političke koncepcije: jugoslavensko-unitaristička i (kon)
federalistička opcija. “Nositelj prve koncepcije bila je Jugoslavenska demo-
kratska stranka (JDS), najčešće zvana Demokratska stranka, kojoj je glavni
organizator bio Svetozar Pribićević, a druge – Hrvatska pučka/republikanska
seljačka stranka (HP/R/SS) predvođena Stjepanom Radićem.” (Šute, 2013: 179).
Zbog političkog višestranačja − Jugoslavenske demokratske stranke, Hrvatske
republikanske seljačke stranke, te Narodne radikalne stranke − nerijetki su
bili ne samo idejni sukobi, već i fizički obračuni koji su znali tragično završiti
(Šute, 2013: 180—187). O stanju u gradu svjedoči i zapis župnika Nikole Polića
u Spomen knjizi župe iz 1923.:
Godišnjica lanjskoga udara groma i ove se godine proslavila.
21. travnja navalila silna oluja i sbacila “orla” sa tornja doli –
jer se i njemu temelji poljuljaše. Padajuć dole oštetio je jako
jabuku na tornju. Veselje veliko medju braćom Srbima. Još
1919. godine, naime, vel. Župan Sv. Petranović tražio je od
župnika, da dade skinuti tu “nesavremenu nakazu za jednu
kat. crkvu.” Na upit župnika kako to da je to “sada” nakaza
a prije je bio ures, odvrati da je to traži mjesna organizacija
samostalne demokratske stranke. Župnik je na to odgovorio
da je toranj trošan. Neka vlada popravi toranj i tom prilikom
ga i skine. Inače ne damo da se organizacija jedne političke
stranke dira u naše vjerske objekte.54
U različitim ličkim mjestima, nezadovoljni režimskim sustavom nakon
uvođenja Šestosiječanjske diktature (1929.) i zatim Rujanskog (oktroiranog)
52 Narančić, N. 1920. Trijumfalan put Svetozara Pribićevića kroz Liku, Narodno jedinstvo, god. I.,
br. 35, 30. 10.: 1.
53 Višekratno u Narodnom jedinstvu ORJUNA objavljuje tipografski istaknute novosti u kojima
se često ponavlja kako njene pristaše djeluju pod devizom “Otadžbina iznad svega”. “Domaće
vijesti”, Narodno jedinstvo, god. IV., br. 21, 24. 5. 1923.: 3. Također i “Političke bilješke”, Narod-
no jedinstvo, god. IV, br. 32, 12. 8. 1923.: 2.
54 Spomen knjiga za župu u Gospiću, [Gospić, 1923.]: 11.

ustava (1931.), uspješno se organiziraju pojedine skupine. Tako se ujesen 1932.
u Brušanima pokraj Gospića dogodio napad na žandarmerijsku stanicu, poznat
pod nazivom Velebitski ili Brušanski ustanak. Bila je to oružana akcija pripad-
nika ustaške organizacije u podvelebitskom kraju (Brušanima).55 Ovaj događaj
iz Brušana nije gotovo ništa promijenio na političkom planu (Goldstein, 2008:
144), no doveo je do višemjesečne istrage tijekom koje je stanovništvu ogra-
ničeno kretanje poslije osam navečer te su mnogobrojni pojedinci ispitivani i
zatvarani što je rezultiralo i emigriranjem nekih sudionika ustanka (između
ostalih i Marka Došena). Samo godinu dana iza napada u Brušanima kralj Alek-
sandar I. posjetio je Gospić povodom okružnog sokolskog sleta.56
S obzirom na to kako je u 1930-ima na području Gospića izdavaštvo bilo
prilično skromno, što je dijelom posljedica i Šestosiječanjske diktature kojom
je uvedena cenzura novina, nije moguće samo na osnovi Ličkog glasa rekon-
struirati lokalnu političku situaciju. Na nadolazećim izborima (1935.) ovaj list
je podržao kandidaturu dotadašnjeg narodnog poslanika Ise Bogdanovića57
odnosno listu Bogoljuba Jeftića58 (Jugoslavenska narodna stranka), tadašnjeg
predsjednika Vlade. Kako je nakon atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđe-
vića (1934.) došlo do ublažavanja diktatorskog režima, tako se obnavlja i rad
bivših političkih formacija. Iste godine su se, uz Bogdanovića, na nove izbore
za gospićki srez (kotar) prijavila još tri kandidata: Ivan Murković posjednik i
zamjenik Joso Adži[j]a iz Lipa na listi Vladka Mačeka (Ujedinjena opozicija);
Miloš M. Karakašević, ljekarnik iz Beograda na listi Božidara Maksimovića (po-
sebna lista Staroradikala); te Nikola Kalinić iz Zagreba na listi Dimitrija Ljotića
(Jugoslavenski narodni pokret Zbor).59 Iako se u više navrata isticao Iso Bog-
danović, pred same izbore se na Jeftićevoj listi našao Josip Cvetić iz Zagreba.60
Jedan od nezavisnih kandidata bio je i dr. Mile Miškulin, koji je, nakon godina
političkog djelovanja u Gospiću, od 1927. živio u Zagrebu, što ga, očigledno,
nije spriječilo da sudjeluje u političkom životu Like. Njegova kandidatura pred
55 Jedan od glavnih organizatora bio je Ante Pavelić u suradnji s A. Artukovićem.

56 Ovo nije bio njegov prvi posjet Lici i Gospiću, prvi put je stigao nakon otvaranja Ličke pruge
1925. godine. Isto, 185.
57 “Uredništvo”, Lički glas, god. I., br. 2., 21. 3. 1935.: 3.
58 Nakon smrti kralja Aleksandra I. Karađorđevića Jeftić je nastavio centralističko-unitarističku
politiku.
59 “Izborno kretanje u Lici”, Lički glas, god. I., br. 6, 18. 4. 1935.: 2.
60 “Pred izbore”, Lički glas, god. I., br. 7, 25. 4. 1935.: 2.

same izbore 5. svibnja 1935. nije bila potvrđena. Na izborima je pobjedu u
srezu Gospić odnijela lista Bogoljuba Jeftića s kandidatom Josipom Cvetićem
(5 776 glasova od ukupno 7 889 glasova).61 Ovo je značilo nastavak dotadašnje
politike unitarizma s obzirom na to da je Cvetić bio prepoznat kao vođa “libe-
ralnih jugoslavenskih puritanaca”.62
Na općinskim izborima sljedeće godine Hrvatska seljačka stranka je
odnijela pobjedu te je dotadašnjeg općinskog načelnika Josipa Kolakovića za-
mijenio novi načelnik Željko Bedeković, gospićki trgovac.63 Na lokalnoj razini
u to vrijeme su se istaknula dva nemila događaja – ubojstvo Karla Brkljačića,
parlamentarnog zastupnika HSS-a iz gospićkog kotara, te 1937. ubojstvo se-
dam gospićkih omladinaca prilikom puta u Senj, poznato kao Senjske žrtve.64
Nova vlada s vladajućom političkom strankom Jugoslavenskom radikalnom
zajednicom (JRZ) u razdoblju od 1935. do 1939. nije puno učinila za rješenje
hrvatskog pitanja u Jugoslaviji. (Šute, 2013: 187)
Gospodarska situacija
Zakonom iz 1922. o podjeli zemlje na oblasti, kada Gospić prestaje biti upravno
središte oblasti, dolazi do odljeva činovnika i zatvaranja mnogih ustanova. U
gradu je nakon rata s radom nastavila i Prva lička štedionica koja je prvenstve-
no radila zahvaljujući iseljeničkim doznakama, uglavnom s područja Sjeverne
Amerike. Sporiji gospodarski razvitak utjecao je na stalno iseljavanje stanov-
ništva, što je nepovoljno djelovalo na demografiju ovog prostora. Broj stanov-
nika je u razdoblju od 1910. do 1948. smanjen za oko 30 posto čime je Lika, u
61 “Rezultat izbora u Lici”, Lički glas, god. I, br. 9, 9. 5. 1935.: 1.

62 “Tko je novi gospićki poslanik?”, Lički glas, god. I., br. 9, 9. 5. 1935.: 2.
63 Željko Bedeković je od ranije poznat kao član Čiste stranke prava u Gospiću. Gabelica, M. 2018.
Pravaštvo u Gospiću od 1880-ih do 1914., Senjski zbornik, 45: 315.
64 Karlo Brkljačić Kacan (1862. – 1936.) je u rujnu 1927. izabran u Parlament. Ubijen je iz zasjede
u Trnovcu 1936. godine. Događaj je okarakteriziran kao teroristička akcija člana gospićkog
pododbora Udruženja četnika za slobodu i čast otadžbine Steve (Stjepana) Pejnovića zvanog
Pejina. Činjenica da je Brkljačić bio “samo” seljak priskrbila mu je veliki ugled u narodu. Sve
češće iskazivanje političkog nezadovoljstva u hrvatskoj javnosti rezultiralo je kolateralnim
žrtvama žandarmerijskog terora u Kraljevini Jugoslaviji u javnosti poznatima kao Senjske
žrtve. Prilikom odlaska iz Senja s narodnog zbora pjevačkih društava 9. svibnja 1937. ubijeno
je sedmero mladih iz Gospića i Pazarišta, te je više njih ranjeno.

odnosu na broj stanovnika u Hrvatskoj, bila depopulirana. Stanovnici su od-
lazili u svojoj najvitalnijoj “biološki obnoviteljskoj dobi” (Akrap; Gelo, 2009:
19). O broju ličkih iseljenika, ponajprije u Sjevernu Ameriku, govori i činjenica
da se putem lokalnih novina prikupljao novac za pojedince kako bi im se
omogućio odlazak na daleki put, objavljivala su se pisma iseljenika, upućivalo
na iseljeničke poslovnice u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani, oglašavali parobrodi
(Belgenland u vlasništvu Red Star Linea) za duga putovanja prema New Yorku
i slično. Da su se neki listovi poput Ličkog Hrvata izravno obraćali iseljenicima
i računali na njihove pretplate te nostalgiju za rodnim krajem svjedoče i oglasi
za pravnu pomoć65, prodaju imovine iseljenih obitelji, poziv na redovne pret-
plate i slično. Jasno je kako se domaćom pretplatom i stranačkim potporama
nije uvijek moglo održati pojedine lokalne novine na životu.
Obje gospićke prijeratne štedionice koje su s desetak bogatih trgovaca66
utjecale na ekonomiju čitava kraja (Prva lička štedionica67 te Srpska štedionica
d.d.) ugašene su tijekom tridesetih godina. Godine 1922. osniva se dioničko
društvo Trgovačko-obrtnička banka d.d. unutar koje je utemeljen poseban
sindikat kao nadzorno tijelo sastavljen od najistaknutijih gospićkih, ali i građa-
na iz drugih mjesta (Pavao Fiorelli, Senj; Nikola Dukić, Gospić; dr. Marko Kasu-
mović, Gospić; Teodor Kleut, Medak; V. Hoffmann, Gospić i dr.).68 U gradu su u
ovom razdoblju djelovala različita udruženja i društva kao što su Konzumna
zadruga u Gospiću, Podružnica Hrvatskog Radiše,69 Trgovačko Udruženje, prva
65 “HRVAT Javni bilježnik u Sjedinjenim Državama Petar Reškovac 1526 Page Street, M. S. Pitt-
sburg, Pa. Zastupam u svima ostavinskim i inim poslovima i raspravama. Utjerivam otštete
za Vaše nastradale i poginule u Americi, kao i osmrtnine u svim slučajevima. Izradjujem sve
pravne i ine dokumente.” Lički Hrvat, br. 49–50, 24. 12. 1924.: 7.
66 Među takvim gospićkim trgovačkim obiteljima koje su se ekonomski uzdigle još krajem 19.
stoljeća bile su obitelji Pavelić, Bušljeta, Ristović i dr. Više o radu Srpske štedionice d.d. Gospić
i njenim istaknutim članovima u HPM – MSH, Dokumentarna zbirka I., kut. 55., Srpska štedi-
onica d. d. Gospić
67 Prva lička štedionica je otišla u stečaj 1930. godine, a dotada je bila “modus vivendi bogatijim
gospićkim trgovcima” kao i pokretač akumulacije ličkog kapitala. Brlić, I. 2017. Lička i senjska
građanska društva 1835. – 1945., Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb: 163–164.
68 “Trgovačko – Obrtnička banka D. D. Gospić”, Narodno jedinstvo, god. III, br. 22, 1. 6. 1922.: 3.
69 Podružnica se otvara 1920. godine prilikom čega je održano predavanje za sve zainteresirane,
no nema prostora u koji bi se smjestila s obzirom na to da u čitavoj Lici u tom trenutku ima
samo 80 članova. “Podružnica ‘Hrvatskog Radiše’ u Gospiću”, Ličke novine, god. I, br. 14, 3. 6.
1920.: 2.

lička soboslikarska udruga70 i mnoge druge od manjeg ili većeg značaja za eko-
nomsku sliku kraja. O djelovanju Hrvatskog Radiše u Gospiću 1920. — 1921.
pisala je Mira Kolar-Dimitrijević temeljeći se također na lokalnoj gospićkoj
periodici (Ličkim novinama) i ustvrdivši kako su početni dani ove važne usta-
nove bili dobri, a novac je stalno pristizao prikupljanjem kod svake obiteljske
proslave (vjenčanja, rođenja i sl.).71 Ličke novine redovito su objavljivale rubri-
ku “Radišine vijesti” kako bi što više djece poslali na nauke. Ideja povjerenika
Hrvatskog Radiše bila je osnivanje tvornice četki u Lovincu i knjigovežnice u
Gospiću kako bi se uvelo novo vrelo prihoda. Već 1921. godine nakon izbora za
Ustavotvornu skupštinu i sve većeg razjedinjenja stanovništva podružnica je
oslabljena te ubrzo prestaje s radom.
Godine 1920. velika briga vlasti i stanovništva bila je promjena dotadašnje
valute – austro-ugarske krune, koja je došla s promjenom državnog ustrojstva,
te se opetovano upozorava stanovništvo da na vrijeme promijeni novac.72
Mijenjanje novca bilo je omogućeno kod poreznog ureda u Gospiću do 15. 3.
navedene godine. Razmjer krune i dinara je u ožujku 1920. godine iznosio 1:4
što je počesto dovodilo do revolta dijela stanovnika koji se nisu željeli odreći
krune, kao i do situacija kada su drapali i bacali novac u uvjerenju da mu je
vrijednost prestala. Zabilježen je i incident zbog neprimanja drugog novca, u
ovom slučaju, crnogorskog perpera ili starog dinara, kada je zahtijevajući od
vojnika krune ili krunsko dinarske novčanice trgovac Mate Ugarković, koji je
imao trgovinu u Kaniškoj ulici, bio javno pretučen te pritvoren.73
O velikom rastu cijena i mogućoj svjetskoj krizi govore i učestali napisi u
različitim novinama u kojima se ukazuje na skupoću74, ali jednako tako se ne-
realno izvještava i o gospodarskom rastu kada je time bilo potrebno istaknuti
70 U ovoj udruzi su se udružili “prokušani i iskusni slikarski majstori iz Gospića”. Nudili su slikar-
ske i ličilačke radove. “Oglas”, Lički Hrvat, god. I, br. 16, 8. 6. 1922.: 2.
71 Kolar-Dimitrijević, M. 1998. Podružnica Hrvatskog Radiše u Gospiću 1920. – 1921., Časopis za
suvremenu povijest, 30(2): 347–357.
72 “Poslije izmjene neće vrijediti više krunska vrijednost novca Austro-ugarske banke u kraljev-
stvu Srba Hrvata i Slovenaca, pa je potrebno, da svaki u tom vremenu izmijenu obavi.” Ličke
novine, god. I, br. 1, 3. 3. 1920.: 2.
73 “Nemio dogadjaj”, Ličke novine, god. I, br. 3, 18. 3. 1920.: 3. O ovom događaju će se još izvješta-
vati tijekom godine u Ličkim novinama.
74 “Rad protiv skupoće”, Ličke novine, god. I, br. 11, 14. 5. 1920.: 1; “Razlozi skupoće”, Ličke novi-
ne, god. I, br. 12, 20. 5. 1920.: 1; “Dolje s cijenama!”, Ličke novine, god. I, br. 13, 27. 5. 1920.: 1.

političke (ne)uspjehe.75 Najveći problemi Gospićana, a tako i Ličana početkom
1920-ih bila je nabava ogrjeva za zimu,76 skupoća žita koja je utjecala na cijene
kruha, zabrana izvoza iz Bosne u Hrvatsku,77 itd. Na ekonomiju je znatno
utjecalo i podneblje te vremenske nepogode kao što su npr. šumski požari ili
visoki snijeg zbog kojih je bilo nužno obustaviti sve sajmove u Lici, ponekad i
na duže vrijeme, što se ponajviše odražavalo na trgovački promet, a o čemu se
učestalo izvještava tijekom zimskih mjeseci u lokalnom tisku.
Od istaknutih pojedinaca obrtnika i trgovaca, sudeći prema njihovoj
zastupljenosti unutar oglasnog prostora u novinama, u gradu su u međurat-
nom razdoblju djelovali trgovac Nikola Dukić (od 1907.), urar i zlatar Vladimir
Hoffmann, klesar Stjepan Vukelić, “slikar” (fotograf) Franjo Verson, ugostitelj
David Milković (Svratište “Lika”), krojač Franjo Letina, knjižar Ivo Kolače-
vić, industrijalac i trgovac Vilim Haas (tvornica leda), trgovci Mihić i Potrebić
(Prva lička robna kuća), pekar i slastičar Josip Poglajen, trgovac Milan Ritz,
Josip Nikšić (prvi lički umjetni mlin), trgovac Ivan Pavičić, trgovac Tomo J.
Ljubojević, trgovac Lavoslav Rubčić, Josip Šuster (tvornica pokućstva) i drugi.
Kako bi se što više potaknulo “razumno gospodarstvo i napredan život” uvodi
se Gospodarska škola u Gospiću namijenjena seoskim domaćicama.78 Unatoč
gospodarskoj krizi koja je zahvatila zemlju nakon rata i ostavila posljedice na
lokalno stanovništvo, dvadesetih godina se postupno popravlja gospodarska
situacija te je osjetan rast broja obrtnika i trgovaca, kao i već spomenutih
strukovnih privrednih društava. Ovaj napredak se usporava u tridesetima
kada nestaju i dotadašnje dvije štedionice te se javlja i sve veća nezaposlenost.
Jedna od rijetkih dobrih vijesti na gospodarskom polju bilo je i otvorenje
tvornice minija 1934. godine u Bilajskoj ulici, čiji vlasnik je bio Zagrepčanin
Mirko Pavelić, a koja je ipak uspjela pomoći u zapošljavanju određenog broja
radnika.79
75 “Što naš novac stiče veću vrednost, to je zasluga našeg odličnog ministra financija Stojanovića,
demokrate, kome i protivnici, pa i L. N. Priznaju njegove sposobnosti. To ima utjecaja i na pad
skupoće pored drugih razloga...”, -ć-, “Cijene padaju”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 17, 24. 6.
1920.: 3.
76 “Šta je njima stalo, što je zima na pragu, a u Gospiću nigdje nema drva, šta ih je briga, što ostali
namještenici uz današnje cijene i ne mogu nabaviti drva i što ih čeka grdna nevolja [...]. –d-,
“Skupoća”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 25, 18. 8. 1920.: 1.
77 “Dozvola slobodne trgovine”, Ličke novine, god. I, br. 2, 11. 3. 1920.: 2.
78 “Iz gospodarstva”, Ličke novine, god. II, br. 36, 3. 9. 1921.: 2.
79 “Tvornica minija u Gospiću”, Lička sloga, 3(1934.): 2.

Slika. 2. Pošta
u Gospiću, 1922.
(HR DAGS 185,
5—40)
Gospodarstvo je uvelike ovisilo i o prometnoj povezanosti između Gos-

pića i drugih mjesta, kao i o održavanju cesta i uvođenju novih prijevoznih
sredstava. Na Kilometričnoj karti sreza Gospićkog, iz 1934. godine, označena su
tri državna puta koja prolaze kroz središte grada (Bilajska, Budačka, Kaniška
ulica), te banovinski putovi II. reda (Smiljanska cesta i Jasikovačka cesta kao
put prema selima Divoselo i Čitluk).80 Godine 1920. (23. 3.) Gospić, nakon
dugog niza godina izgradnje i čekanja, dobiva željezničku vezu s Ogulinom81
dok se još čekalo punih pet godina na potpuno spajanje pruge između sjevera
i juga (Dalmacije). Stalno pitanje uređenja novootvorenog željezničkog ko-
lodvora i dalje je jedan od problema gradskih vlasti.82 Dolazak do željezničkog
kolodvora bio je omogućen vlastitim prijevozom (kolima), kočijom privatnih
prijevoznika ili automobilom Automobilskog i transportnog putnog podu-
zeća “Braća Komar”, koji su se u lokalnom tisku oglašavali i kao poduzeće za
80 Prema Kilometričnoj karti Sreza gospičkoga u Savskoj banovini koju je izdalo Tehničko odele-
nje Kraljevske banske uprave u Zagrebu god. 1934. HR-DAGS, Kartografska zbirka, DAGS-m.c.
14.
81 “Otvorenje ličke željeznice”, Ličke novine, god. I, br. 4, 27. 3. 1920.: 4.
82 “Tuže nam se iz općinstva, da na željezničkoj stanici u Gospiću vladaju znatne manjkavosti.
Prigodom odlaska i dolaska vlakova većinom se u čekaonicama ne lože. Osim toga rasvjete
skoro nema nikakve.” Manjkavosti na željezničkoj stanici, Lički glas, 24. 12. 1925., str. 4.

teretni prijevoz i na duže relacije.83 U lokalnom tisku se najavljuje uređenje
zapuštene Kolodvorske, tj. Bilajske ulice,84 za što se 1925. godine odvojio
iznos od 100.000 dinara,85 no tek deset godina kasnije ulica dobiva trotoar
kao i električnu rasvjetu bez koje se, zbog udaljenosti željezničke stanice od
središta grada, bilo nemoguće noću kretati.86 Trasa željezničke pruge bila je,
kao i danas, usporedna s tokom rijeke Novčice, zaobilazeći središte grada te se
na istoku nastavljala između sela Bilaj i Ribnik prateći dalje državnu cestu. U
lokalnim medijima se insinuiralo kako su svojedobno Mađari utjecali da se že-
ljeznička postaja smjesti što dalje od središta naselja jer “računali su na svoju
vječnost u ovim krajevima pa su ostavili priličan prostor, gdje bi bili i u ličkim
krševima naselili svoje koloniste, kao što su to u svojim madjarizatorskim
osnovama radili i u ostalim krajevima Hrvatske i Slavonije”.87
Učestalo se javnost obaviještava o lošem stanju i drugih ulica i cesta. Kao
najlošije uređena ističe se ulica prema Sajmištu, koja je na sajmene dane
najprometnija te je jako tijesna, puna rupa i oštećenja.88 Dvadesetih godina
20. stoljeća raspisan je natječaj za gradnju novog mosta preko rijeke Bogdanice.
Ministarstvo graditeljstva bilo je odobrilo gradnju svođenog mosta s tri otvora
na državnoj cesti Gospić — Karlobag s troškom od 389.897 dinara.89 Kako
današnji izgled mosta odgovara ovom natječajnom opisu, te kako se u tisku
iz 1920-ih još ne spominje realizacija izgradnje mosta, može se pretpostaviti
kako je današnji most izgrađen 1930-ih. Godine 1935. zabilježena je i svakod-
nevna povezanost Gospića i Karlobaga90 autobusom koji zamjenjuje dotadaš-
nja kirijaška kola. Prema ovome sudeći, unatoč dugoočekivanoj željeznici,
činjenica je da se porastom automobila91 sve više grade cestovne prometnice i
83 Ličke novine, god. II, br. 26, 25. 6. 1921.: 3.

84 “Tu nema samo blata i jama, sama cesta je potpuno razvaljena. Šljunka je nestalo pred par go-
dina, pa se trošila kruna ceste, te je zid te krune sasma razvaljen, mjestimice nema ni šljunka
ni zidane ceste, ostala je ilovača.! Prava sramota!” “Domaće vijesti : Jedna sramota”, Ličke
novine, god. II, br. 11, 12. 3. 1921.: 3.
85 “Što je sa putom na kolodvor?”, Lički glas, 2(1925): 3.
86 “Čuvajmo naše drvorede i parkove”, Lički glas, god. I, br. 8, 2. 5. 1935.: 3.
87 Isto.
88 “Naše ulice”, Lički Hrvat, god. I, br. 31, 26. 10. 1922.: 6.
89 “Jeftimba”, Lički Hrvat, god. I, br. 7, 6. 4. 1922.: 3.
90 “Autobusna pruga Gospić – Karlobag”, Lički glas, god. I, br. 8, 2. 5. 1935.: 4.
91 U Gospiću je 1912. godine zabilježena i prva autogaraža / spremište automobila Nikšić na
početku današnje Smiljanske ulice. Zbog učestalog prometa postavio se i zahtjev za češćim
posipanjem Državne ceste (Budačke ulice) kamenom tučencom. HR-HDA, Fond 79, UOZV,

uređuju novi putovi koji omogućuju jaču povezanost Gospića s drugim ličkim
mjestima.
Slika. 3. Gospić,
Kaniška ulica
s pogledom na
Velebit, 1934.
(HR DAGS 185,
5—70)
Društvene i kulturne prilike u Gospiću
O poslijeratnom društvenom životu najbolje svjedoči tekst objavljen u Ličkim

novinama:
One imadu i ovdje svoj večernji “Korzo”, ili kako to zlobnici
kažu: “Izložbu pomodne robe”, gdje se razvija flirt uz smijeh
i šalu, te brzi vatreni pogled, što reže večernji zrak, kao tana-
na strijela božanskog bečarine, Amora […] Dočim starci sjede
u grupama, promatrajući kritičnim pogledima ovu objesnu
mladež, što liže skupim džonovima tvrdi pločnik.92
Naime, u Gospiću se na mjestu današnje ulice dr. Franje Tuđmana (tadašnjeg
službenog imena Glavna ulica, koja se pružala s jugozapadne strane nekadaš-
njeg Paradeplatza – danas Trg Alojzija Stepinca), kao i u dijelu Kaniške ulice,
jedne od glavnih ulica u naselju, nalazio, popularno zvani, Korzo koji je bio
Gospić, položajni nacrt cesta, 1912., sv. XV-3, 6441–78729

92 SURE, “Arabeske”, Ličke novine, god. I, br. 23, 5. 8. 1920.: 2.

okosnica društvenih zbivanja u prvoj polovini 20. stoljeća, ali i kasnije. Korzo
je bilo popularno šetalište i okupljalište mladih na kojemu su se nalazile važne
općinske ustanove poput škola, suda, vatrogasnog doma, ali i nekih svratišta
kao što su “Lika” i “Europa” odnosno slastičarnica “Poglajen” (smještena u
kući nekadašnjeg hotela “Einwalter”). Ova mjesta, sudeći prema mnogo-
brojnim napisima u novinama, bila su prostor čestog okupljanja Gospićana u
kojima su i članovi različitih organizacija i društava održavali svoje proslave.
U svibnju 1920. otvara se Hrvatska čitaonica u Kaniži93 koja treba doprini-
jeti smanjenju nepismenog stanovništva u naselju. Godine 1922. ova čitaonica
je proslavila 50-godišnjicu svoga djelovanja.94 Uz ovu u samom gradu je djelo-
vala i Hrvatska čitaonica “Lička vila” koja je redovito održavala svoje skup-
štine i okupljala članove95, kao i Srpska narodna čitaonica.96 Đačka čitaonica
koja je uređena 1922. godine kao dio Učeničke knjižnice imala je cilj upoznati
mlade “sa svim našim revijama, i da se obrazuje svestrano (omladina, op. a.)
bez ikakve naročite, verske, stranačke ili političke tendencije ...”.97 Uz Jugo
Sokol i Hrvatski sokol98 među kulturnim organizacijama djeluje i udruženje
“Matija Gubec”, Hrvatski klub (1923.) i Društvo Hrvatska žena99 (1922.). Zatim
Planinarsko društvo, Radničko pjevačko društvo “Hrvat”, Glazbeno društvo
u Gospiću,100 Srpsko-pravoslavno crkveno pjevačko društvo u Gospiću i druga.
Ova udruženja i različite čitaonice (Ruski kružok, Francuski klub) oživljavaju
93 “Domaće vijesti: Hrvatska čitaonica u Kaniži”, Ličke novine, god. I, br. 13, 27. 5. 1920.: 2.
94 U kotaru Gospić je 1921. zabilježen broj od 67,3 % nepismenih stanovnika. “Analfabetski tečaj”,
Ličke novine, god. II, br. 46, 12. 11. 1921.: 2.
95 “[...] Lička vila” u Gospiću neumorno širi lijepu knjigu i pali luč prosvjete [...]”, “Domaće vije-
sti: Jubilej”, Lički Hrvat, br. 38–39, 21. 12. 1922.: 4.
96 Predsjednik upravnog odbora čitaonice bio je dr. Nikola Narančić. “Skupština srpske Nar. Čit. u
Gospiću”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 45, 5. 1. 1921.: 2.
97 D. IVANČEVIĆ, “Naše knjižnice i naše čitaonice”, Narodno jedinstvo, god. III, br. 8, 23. 2.
1922.: 1.
98 Sokolsko društvo u Gospiću nastalo je ujedinjenjem Hrvatskog i Srpskog Sokola. Dr. M. “Iz
prošlosti Sokolskog društva u Gospiću”, Narodno jedinstvo, god. III, br. 49, 7. 12. 1922.: 2.;
Inicijativom Sokolskog društva otvoreno je i lutkarsko kazalište 1935. u Gospiću. “Otvorenje
lutkarskog pozorišta u Gospiću”, Lički glas, 6(1935.): 3.
99 “Društvo ‘Hrvatska žena’ u Gospiću”, Lički Hrvat, god. 1, br. 10, 27. 4. 1922.: 2.
100 Tijekom rata Glazbeno društvo nije djelovalo. Nakon rata sastojalo se od odbora na čijem čelu
su bili predsjednik dr. Ferdo Grospić, podpredsjednik Stevo Drakulić, tajnik Ante Cividini,
blagajnik Ivo Kolačević i dr. Želja obnovljenog društva bila je osnivanje elementarne glazbene
škole. “Glazbeno društvo u Gospiću”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 24, 14. 8. 1920.: 3.

kulturnu sliku grada i jedino su mjesto zabave i okupljanja građana, posebno
tijekom dugih hladnih zima, kada stagniraju prometni i trgovački odnosi s
okolnim mjestima.101 Nažalost, u međuratnom vremenu se i dalje nastavlja ra-
slojavanje društva u Lici kao i politički sukobi, što se odražava i na rad pojedi-
nih građanskih udruga čiji su članovi bili politički aktivni. Tako 1929. Hrvatski
sokol, nakon 40 godina djelovanja, biva represijskom odlukom vlasti ukinut
(Brlić, 2017: 72; 207). Djelovanje društvenih i kulturnih organizacija počesto
bi prikrilo tragove netrpeljivosti među stanovništvom te se prema opisima
njihovih događanja u lokalnom tisku jasno vidi kako je, neovisno o političkom
opredjeljenju, svako važnije događanje dobivalo jednaku pažnju u javnosti.102
U kinematografu su se redovito prikazivale predstave na čijem programu
su se često nalazile aktualne filmske predstave zahvaljujući kojima je kulturna
javnost bila upoznata sa zbivanjima na europskoj kinematografskoj sceni. Po-
nekad bi pojedina uprizorenja izazvala reakciju u novinama,103 no posjećenost
ljudi iz svih društvenih slojeva bila je uvijek velika.104
Zabilježeno je kako se sve više razvija i sportski duh te se 1921. osniva i
nogometni klub Hajduk.105 U sklopu ovog nogometnog društva organizirana je
101 Mnogobrojni podaci o djelovanju različitih društava, udruženja i čitaonica na području Gospi-
ća nalaze se u lokalnim novinama Lički Hrvat i Lički glas.
102 “Vidilo se je tijekom same zabave, da su u “Sokolu” prestale sve plemenske razlike tako, da
imade mnogo nade u sjajajan (sic!) razvitak sokolske misli u Lici.” “Sokolska zabava”, Ličke
novine, god. I, br. 1, 3. 3. 1920.: 3.
103 “Opće je mišljenje, da je bioskop (kino) samo jedno sredstvo koje samo kvari mladež, a da ni
na odrasle ne djeluje povoljno. Bioskop bi po tome bio kao i birtija mjesto, gdje ljudi ne ističu
nove snage tjelesne i duševne, nego gube i ono snage što imaju.” M. R. “Nova škola”, Narodno
jedinstvo, god. III, br. 13, 30. 3. 1922.: 1.
104 “U Gospiću imamo Kinematograf, koji je uvijek dobro posjećen, te bi on u istim vršio važnu
uzgojnu i kulturnu zadaću u našem mjestu, kad bi sama publika shvaćala tu zadaću i svoje po-
našanje prema tome udesila [...] Nije prvi put da u kinematograf dolaze pijani ljudi koji nalaze
u tom zadovoljstvo, da svaki pojav na filmu poprate neumjesnim a često i neslanim opaskama
i dosjetkama [...] Iako piše na zidovima dvorane: pušenje zabranjeno, sve u šesnajst puše u
dvorani i činovnici i seljaci i djaci veći i manji.” “Kinematograf”, Narodno jedinstvo, god. I, br.
9, 29. 4. 1920.: 2.
105 Zanimljiva su i reagiranja građana na novoosnovani klub, te tako jedan čitatelj piše: “[...]
usudio bi se predložiti neke promjene u pravilima tog nogometnog društva, bez kojih neće
društvo nikako prosperirati, pa Vas molim da ih iznesete. 1. Zabranjeno je igrati badava. 2.
Zabranjeno je igranje na drugom osim društvenog igrališta. 3. Igralište društveno je u vrtu kod
Mate Bubaša (eventualno kod Štimca). 4. Igranje počinje u 5 sati i traje, dok se janje neispeče!
5. Ona strana koja gubi plaća janjetinu i 5 dvolitara. 6. Surova igra je zabranjena, poslije druge

na rijeci Novčici i, Gospićanima do tada nepoznata, plivačka utakmica zvana
vaterpolo koja se opisuje kao “utakmica loptom na vodi”.106 Rijeka Novčica je
nudila, kao i u predratno doba, mnogobrojna mjesta za kupanje ljeti,107 dok je
zimi na njoj bilo popularno “sličuanje” (njem. Schlittschuhlaufen – klizanje).108
Novčica je tako bila mjesto susreta kako mlađe tako i starije generacije građana
sve do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata kada se počinje onečišćavati
otpadnim vodama. Od sportskih udruženja osnovan je 1922. godine Hrvatski
športski klub (H.G.Š.K.) “Gradjanski” Gospić.109 Cilj kluba bio je promicanje
sportova – ponajprije onih za koje je postojao interes među građanima – no-
gometa, tenisa i lake atletike (Brlić, 2017: 193—195). Godine 1931. osnovan je
nogometni klub Građanski koji je predvodio među drugim ličkim klubovima
tog vremena.110
Stambene (ne)prilike i međuratno graditeljstvo
U razdoblju od 1920. do 1929. na području Gospića djeluje Građevinska sekcija,

s inženjerom ili arhitektom na čelu, koja je obuhvaćala još osam kotara.111 Pri-
padala je pod nadleštvo Građevinske direkcije u Zagrebu. Nakon 1929., uspo-
stavom Savske banovine, njezine zadaće preuzima Tehničko odjeljenje Savske
banovine pod vrhovnim nadzorom Ministarstva građevina u Beogradu. Zak-
ljučujući prema istraženoj periodici netom nakon završetka Prvog svjetskog
rata u Gospiću se puno ne gradi, uglavnom se održavaju građevine izgrađene
prije rata i uređuje se infrastruktura. Gospić se sve jače urbanizira – ulice prvi
dnevne igre dozvoljena igra bokserom.” Tekst završava zaključkom: “Uvjeren sam, da se bez
ovih točaka pravila šport neće kod nas moći razviti, pa ih zato u interesu športa predlažem
članovima društva na uvaženje.” “Šport u Lici!”, Ličke novine, god. II, br. 18, 30. 4. 1920.: 4.
106 “Šport”, Ličke novine, god. II, br. 32, 7. 8. 1921.: 3.
107 U samom središtu grada osim “kod kerepa” kupati se moglo i na bentu, izvan središta postojala
su još kupališta Rajčevac, Brod, Daljane, Ristovića draga, Ričeva draga, Kamen, Kaniža. Jurko-
vić, F. 1937. Uspomene iz školskih dana gospićke gimnazije pred 50 godina, Lička sloga, 1: 2.
108 U knjizi Bili smo idealisti...uspomene jedne revolucionarke Marija-Vica Balen, rođ. 1910.
godine u Gospiću opisala je svoje djetinjstvo i mladenački život sa svim njegovim običajima i
navikama sve do početka Drugog svjetskog rata, što je vrijedan izvor informacija o društve-
nom, političkom i svakodnevnom životu Gospićana.
109 “Hrvatski športski klub ‘Gradjanski’ Gospić”, Lički Hrvat, god. I, br. 7, 6. 4. 1922.: 3.
110 “Šport u Gospiću”, Lička sloga, god. I., br. 11-12, 25. 8. 1934.: 5.
111 Kotare Gračac, Lapac, Udbina, Korenica, Perušić, Otočac, Senj i Brinje.

put dobivaju svoje službeno nazivlje, a naselje se sve više širi prema istoku za-
hvaljujući uvođenju željeznice prema kojoj vodi novoimenovana Kolodvorska
ulica. Podiže se i prva stambeno-poslovna višekatnica u privatnom vlasništvu
(Mihić-Potrebić) koja će promijeniti dotadašnji izgled građevina.
Veliki problem početkom drugog desetljeća 20. stoljeća zadaje nedostatak
adekvatnog stambenog prostora.112 Najamnine su male, općinski nameti jako
veliki, a sve više raste i broj stanovnika. Kućevlasnici ne održavaju stambene
prostorije, kao niti najmodavci te se 1921. osniva Stanarinski ured koji preuzi-
ma brigu oko pitanja iznajmljivanja, prijavljivanju podstanara te se inzistira
na uvođenju stanarinskih iskaznica bez kojih se ne može dobiti dozvola za
useljenje u neki prostor.113 Namjena osnivanja ovog ureda bila je ponajprije u
tome da se ublaži oskudica stambenog prostora, da se što prije pomogne onima
koji trebaju stan te se onemogući lihvarenje sa stanovima.114
Dvadesetih godina glavna građevinska investicija u Gospiću je uređenje
zgrade općine koja je 1907. godine izgorjela u požaru, a u međuvremenu je
unatoč obnovi doživjela mnogobrojna oštećenja.115 Uz uređenje zgrade općine
povlačili su se u Ličkim novinama negativni osvrti iz razloga jer je njene
nusprostorije koristilo, uz Hrvatski sokol, i društvo Jugo Sokol.116 Dvadesetih
godina zabilježen je i veliki požar tvornice pokućstva u Kaniškoj ulici.117 Nakon
ovog i drugih požara te niza napisa o vatrogasnom domu kao “porušenoj naka-
zi” i “rugobi”,118 uslijedila je izgradnja novog doma vatrogasnog društva. Postse-
cesijska zgrada vatrogasnog društva (doma) smjestila se na jugozapadnom rubu
112 Poseban problem početkom svake školske godine bio je smještaj učenika te se putem tiska traži
od imućnijih građana da učenicima ponude makar jednu prostoriju u svojim velikim stanovi-
ma i kućama. “Stanbene prilike u Gospiću”, Ličke novine, god. I, br. 26, 26. 8. 1920.: 1.
113 “Domaće vijesti”, Ličke novine, god. II, br. 11, 12. 3. 1921.: 3.
114 Posebno se ističe u Narodnom jedinstvu slučaj Čehinje Vilme Rašković, dr. med., čiji je muž
kao oružnički poručnik bio oficir kraljevine Srbije, a koji su zajedno s jednogodišnjim djetetom
stanovali u Budačkoj ulici na broju 40. u kojoj su koristili samo 1 sobu u kući koja je služila i
kao ordinacija i kao stambeni prostor i stan za domaćicu. Petar LAPČEVIĆ, “Uredovanje stana-
rinskog ureda u Gospiću”, Narodno jedinstvo, god. I, br. 19, 8. 7. 1920.: 3.
115 Iako je prije nekoliko mjeseci za uređenje utrošeno 400.000 Kr., već nakon nekog vremena
pojavila su se oštećenja: zidovi goli, voda iz žljebova curi po zidu, krov prokisnuo, srušio se
dimnjak do dvorišne strane (u vrijeme kino-predstave) i brojna druga. “Domaće vijesti: Iz naše
dične općinske uprave”, Lički Hrvat, god. II, br. 11, 5. 4. 1923.: 3.
116 “Općinska zgrada – leglo smrada”, Lički glas, 1(1926): 3.
117 “Domaće vijesti: Požar”, Lički Hrvat, god. I., 27. 7. 1922., br. 22: 2.
118 “Sramota je upravo za Gospić i njegovu dičnu općinsku upravu ona porušena nakaza, koju nazi-

parka Kolakovac. Prizemlje zgrade zauzimalo je prostrano vatrogasno spremi-
šte, a u lokalnim novinama se pisalo o planovima za izgradnju trijemova prema
parku Kolakovac.119 Kasnije crtice u lokalnom tisku koje se tiču parka Kolako-
vac uglavnom svjedoče o njegovoj zapuštenosti, potrebi za obnovom, novim
nasadima, te novom urbanom opremom kojom bi se privukli građani u njega.120
Tijekom 1920-ih obnavljala se i gospićka, tada župna crkva a danas Kate-
drala Navještenja Blažene Djevice Marije kojoj su 1926. postavljena nova zvona
nakon što su prethodna bila rekvirirana u Prvom svjetskom ratu. Promijenjen
je i izgled zvonika121 s kojega je 1923. godine zbog nevremena srušen crni carski
orao:
U subotu dne 21. t. mj. bacio je jaki vjetar orla sa zvonika ov-
djašne župne crkve. Odkako je lani udario grom u toranj ovo
je bilo i očekivati. Sreća je samo da kod ovog orlovskog lijeta
niko nije nastradao. Orao je na tornju historijski spomenik
nekadanjih bojeva s Turcima u Lici. Inače u današnje doba
zvjerka bezazlena. Važnost mu je dao demokratski klub i mali
Sava. Oni su alarmirali hajku na nedužnog orla istom onda
kad je orao prestao biti simbol vlasti.122
Kako je orao na tornju katoličke crkve bio simbol nekadašnje austrougarske
vladavine samim time je dio stanovništva, većinom pravoslavnog i većinom
pristalica Demokratske stranke, bio protiv njegova održavanja i nerijetko se do-
gađalo da bi se tijekom proslava pravoslavnih blagdana zapucalo prema njemu
u nadi da će ga se oštetiti ili srušiti.123 Prilikom obnove umjesto orla postavljen
je novi križ te hrvatski grb na njemu.124
Završetkom ekonomske krize, u drugoj polovini tridesetih godina, u
gradu se grade nove javne građevine pod utjecajem međuratne internacional-
vaju “Vatrogasno spremište”. Čovjeka rumenilo stida podilazi kad vidi tu rugobu na najljepšem
mjestu u gradu.” “Domaće vijesti: Vatrogasno spremište u Gospiću”, Lički Hrvat, god. II, br. 11,
5. 4. 1923.: 2.
119 “Izgradnja vatrogasnog doma”, Lički glas, god. I, br. 4, 17. 10. 1925.: 4.
120 “Gospićko šetalište”, Lički Hrvat, god. III, br. 18, 8. 5. 1924.: 3.
121 “Gradnja crkvenog tornja”, Isto.
122 “Domaće vijesti: Ugodno iznenađenje za demokrate”, Lički Hrvat, god. II, br. 14, 26. 4. 1923.: 2.
123 “ Spomen knjiga za župu u Gospiću, [Gospić, 1923.]: 11.
124 “Dne 27. o. mj. u dva sata poslije podne, uz gruvanje, bio je podignut uz križ i Hrvatski grb. Iz-
među jabuke i križa blista se i sjaji dragi znamen…” “Domaće vijesti: Hrvatski grb”, Lički Hrvat,
god. III, br. 39, 2. 10. 1924.: 2.

ne arhitekture kao što su zgrada Sokolskog doma, prva robna kuća,125 zgrada
nove gimnazije arhitekta Berislava Odića126 i dr. Za izgradnju zgrade Sokolskog
doma127 kao spomenika “Blaženopočivšem Viteškom Kralju Aleksandru I.
Ujedinitelju” prilozi su se skupljali, između ostalog, i putem lokalnih novina.
Najviše priloge dala je općina (na čijem čelu je bio Josip Kolaković) i Srpska
štedionica d.d. – po 30.000 dinara. Među darovateljima našli su se i srpski
trgovci Mihić i Potrebić (po 20.000 dinara svaki), dr. Petar Zec i trgovac Nikola
Dukić (po 10.000 din), knjižar Matija Maksimović, trgovac Lovre Duić i
trgovac Ivan Pavičić (po 5.000 din) ali i Hrvatska čitaonica (2.000 din), pa čak
i prozivani župnik Nikola Polić (500 din).128 Redovito su se donosili izvještaji
o darovanjima za spomenik te se pomno pratilo koji su “rodoljubi” spremni
pomoći.
O recepciji moderne arhitekture u gospićkoj ali i široj javnosti, koji bi
eventualno ostavili poneku kritičku misao u kontekstu vremena, nažalost,
nisu sačuvani podatci. Osvrt na arhitekturu međuratnog razdoblja svodi se tek
na nekolicinu komentara u lokalnim novinama koji nemaju dubljih ni značaj-
nijih konotacija, a koji samo faktografski bilježe početak izgradnje ili obnove
nekih građevina. Trajna vrijednost građevina podignutih u međuratnom
razdoblju prepoznata je u novije vrijeme, samom činjenicom da se arhitek-
tura tog vremena nije mijenjala niti prilagođavala novom dobu. Nedostatak
stambenog prostora i novi model stanovanja riješeni su tek nakon Drugog
svjetskog rata izgradnjom stambenih višekatnica za socijalno stanovanje.
125 Prvu ličku robnu kuću u Gospiću krajem 1930-ih gradi tvrtka “Mihić i Potrebić” u vlasništvu
istaknutih trgovaca Nikole Mihića i Svetozara Radišića. Sudeći prema srodnim izvedenim gra-
đevinama u drugim gradovima Kraljevine u to doba, ova građevina je i vrsno djelo moderne
arhitekture na području Gospića koju je zasigurno projektirao arhitekt izrastao na zasadama
zagrebačkog kruga arhitekata.
126 Zgrada gimnazije se podiže 1939. godine u Budačkoj ulici zbog sve većeg broja učenika. “Pet
milijuna za zgradu gimnazije u Gospiću”, Lička sloga, god. VI., br. 13–17, 3. 9. 1939.: 9.
127 “Ovih dana počeo se graditi u Gospiću spomenik kralju Aleksandru I u vidu Sokolskog Doma.
Dom se gradi između zgrade Sreskog načelstva i slastičarne J. Poglajen. Izgradnja će stajati
1.000.000 dinara, a bit će uređena najmodernije.” “Gradnja sokolskog doma”, Lička sloga,
9(1935): 3.
128 Za spomenik, Lički glas, br. 1.: 4.

Zaključak
Pomnim pregledavanjem i iščitavanjem lokalne gospićke periodike u među-

ratnom razdoblju stekao se uvid u politička, društvena, kulturna i gospodarska
zbivanja u Gospiću. Analizom vrlo opsežnog sadržaja napravljen je osvrt na
najučestalije teme koje su zaokupljale pojedine gospićke intelektualce koji su
nezaobilazno bili pokretači političkog života grada i Like. Izostanak učestalijeg
i dugotrajnijeg izlaženja lokalnih novina na području Gospića u međuratnom
vremenu (od 1926. i nakon 1935. nije zabilježeno izdavanje niti jednog lokalnog
lista) uzrokovan je političkim promjenama – formiranjem Seljačko-demokrat-
ske koalicije čime je došlo do sporazuma među dotada opozicionim strankama,
a potom uvođenjem Šestosiječanjske diktature kojom se uvodi stroga cenzura
novina i zabranjuje javno političko djelovanje. Dvadesete godine su obilježene
izlaženjem dvaju tiskovina – Ličkih novina i Narodnog jedinstva, obje pokrenute
kao stranačke novine koje su zagovarale ideologije svojih stranaka – Hrvatske
zajednice i Demokratske stranke. S inicijalnog, strogo politički orijentira-
nog stava, teme u ovim novinama se okreću i drugim sferama javnog života
izvještavajući i o gospodarstvu i društvenim prilikama, te općenito lokalnoj
svakodnevici. Naredni brojevi više su tematski orijentirani na domaće vijesti,
brigu za ekonomska pitanja, informiranje javnosti o aktualnim događanjima,
a javljaju se i književne rubrike, povijesne crtice, feljtoni i slično. Nakon ovih
glasila u Gospiću počinju izlaziti Lički glas i Lički Hrvat također sa suprotnim sta-
jalištima – Lički Hrvat usmjeren na zalaganje ideja HRSS-a i isticanje Radićeva
političkog djelovanja, a Lički glas nasuprot kao “glas” naroda i protiv radićevske
politike. Kako bi se dobila cjelovita slika gospićke svakodnevice konzultirani su
i drugi listovi koji nisu izlazili u Gospiću, no svojim sadržajem su bili posve-
ćeni ličkim pitanjima (Lički Hrvat, Zagreb, 1937. — 1938., Lička sloga, Zagreb,
1934. — 1941.). Važnost ovoga rada je ponajprije u interpretaciji dosad javnosti
nedostupnog lista Narodno jedinstvo, koji su čuva u Čitaonici periodike Nacio-
nalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu te je zbog oštećenosti bio nedostupan
korisnicima. Iščitavanjem navedenog tiska prati se razvoj političke i društvene,
kao i ekonomske situacije u Gospiću. Analizom sadržaja niza članaka, dodanih
priloga kao i sekundarnih manje istaknutih vijesti te sadržaja oglasnog prostora,
kontekstualizirala se što je više moguće svakodnevica jedne, dosad vrlo slabo
istražene urbane sredine i život njenog stanovništva 1920-ih i 1930-ih godina.

Izvori
Arhivski izvori: Bićanić, N. 2009. Kaniška ulica i promjene

– HPM – MSH, Dokumentarna zbirka I., kut. u njoj s kritičkoga stajališta. Neobjavljeni
55. rad.
– HR-DAGS, Kartografska zbirka, DAGS-m.c.
14: Kilometričnoj karti Sreza gospičkoga u Blažević, J. 1973. Ekonomsko-socijalne
Savskoj banovini, 1934. i političke prilike u Lici uoči NOR-a i
– HR-DAGS, Periodika: Narodno jedinstvo: djelovanje Komunističke partije u tim
organ Demokratske stranke u Lici (Gospić), uvjetima, u: Gušić, B. (ur.). Lika u prošlosti
1920. — 1925., pretisak i sadašnjosti. Historijski arhiv u Karlovcu,
– HR-HDA, Fond 79, UOZV, Gospić, položajni Karlovac: 63—78.
nacrt cesta, 1912., sv. XV-3, 6441—78729
Brlić, I. 2017. Lička i senjska građanska
Tisak: društva 1835. — 1945. Institut društvenih
– Ličke novine: list za politiku, prosvjetu i znanosti Ivo Pilar, Zagreb.
gospodarstvo (Gospić), 1920. — 1922.
– Lički Hrvat: seljačko glasilo za politiku, Došen, A. 2013. Gospić u lokalnim novina-
prosvjetu i gospodarstvo (Gospić), 1922. — ma (Ličanin, Hrvat, Srbin i Starčevićanac)
1924. na prijelazu iz XIX. u XX. stoljeće. Časopis
– Lički glas: neodvisni hrvatski list za za suvremenu povijest, 45(2): 327—344.
politiku, prosvjetu i gospodarstvo (Gospić),
1925. — 1926. Gabelica, M. 2018. Pravaštvo u Gospiću
– Lički glas: nedeljni list za narodnu prosvje- od 1880-ih do 1914. Senjski zbornik, 45:
tu, privredu i politiku (Gospić), 1935. 305—344.
– Lička sloga (Zagreb), 1934. — 1941.
– Lički Hrvat (Zagreb), 1937. — 1938. Goldstein, I. 2003. Hrvatska povijest. Novi
Liber. Zagreb.
Literatura:
Goldstein, I. 2008. Hrvatska 1918. — 2008.
Akrap, A.; Gelo, J. 2009. Depopulacija Novi Liber. Zagreb.
Ličko-senjske županije tijekom 20. stoljeća
s posebnim osvrtom na ekonomsko-socijal- Kolar-Dimitrijević, M. 1998. Podružnica
nu strukturu 1971. — 2001., u: Holjevac, Ž. Hrvatskog Radiše u Gospiću 1920. — 1921.,
(ur.). Identitet Like: korijeni i razvitak, knj. Časopis za suvremenu povijest, 30(2):
II. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 347—357.
Zagreb-Gospić: 15—41.
Gelo J. et al. (prir.). Narodnosni i vjerski
Balen, M. V. 2009. Bili smo idealisti...uspo- sastav stanovništva Hrvatske 1880. — 1991.
mene jedne revolucionarke. Disput. Zagreb. po naseljima. 1998. Državni zavod za
statistiku. Zagreb.
Bićanić, N. 1994. Senjske žrtve. Hrvatsko
književno društvo Sv. Jeronima. Zagreb. Spomen knjiga za župu u Gospiću, [Gospić,
1923.]

Šute, I. 2013. Gospić između dva svjetska društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb —
rata, u: Holjevac, Ž. (ur). Gospić: grad, ljudi, Gospić: 537—553.
identitet, Institut Ivo Pilar, Zagreb — Gos-
pić: 177—198. Tomljenović, A. 2013. Gospićanin Lovre
Pavelić i njegova obitelj među najutjecaj-
Tomljenović, A. 2003. Lički tisak u Naci- nijim građanima svoga vremena: (kraj 19. i
onalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, prva polovica 20. stoljeća), u: Holjevac, Ž.
Lička revija: časopis Ogranka Matice hrvat- (ur.) Gospić: grad, ljudi, identitet, Institut
ske Gospić: 64—71. društvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb-Gos-
pić: 334—354.
Tomljenović, A. 2006. Pravaška glasila i pra-
vaši u Gospiću: “Hrvat” i “Starčevićanac”, Tomljenović, A. 2013. Gospićko novin-
Vila Velebita: časopis Like i Velebitskog stvo (1886. — 2009.), u: Holjevac, Ž. (ur.).
primorja, 11: 25—26. Gospić: grad, ljudi, identitet, Institut druš-
tvenih znanosti Ivo Pilar. Zagreb — Gospić:
Tomljenović, A. 2007. Pregled ličkih glasila 315—331.
od 1886. do 2006. kao pokazatelja ličkog
kulturnog identiteta. Vila Velebita: časopis Kratice:
Like i Velebitskog primorja, 12: 39.
– HPM-MSH – Hrvatski povijesni muzej –
Tomljenović, A. 2009. Lička glasila (1886. Muzej Srba u Hrvatskoj
— 2006.) i njihov doprinos kulturnom iden- – HDA – Hrvatski državni arhiv
titetu Like, u: Holjevac, Ž. (ur.). Identitet – DAGS – Državni arhiv u Gospiću
Like: korijeni i razvitak, knj. II. Institut – NSK – Nacionalna i sveučilišna knjižnica
antonia došen
Gospić in local newspapers (Ličke novine, Narodno jedinstvo,
Lički Hrvat and Lički glas) in the Kingdom of SCS / Yugoslavia
In the 1920s, after a nine-year pause, printing of serial publications in Gospić

was re-initiated with four various newspapers – Ličke novine (1920. — 1921.),
Narodno jedinstvo (1920. — 1925.), Lički Hrvat (1922. — 1924.) and Lički glas
were published at the local level in two time periods (1925. — 1926.; 1935.)
with different editor boards and ideologies. Although clearly politically ali-
gned they reveal Gospić everyday life in their weekly and half-month issues,
along with the topics related to the whole Lika. By reading the mentioned
periodicals and analyzing the content with an emphasis on the most common
topics in them, such as political, economical, social, cultural, infrastructural
and building circumstances life within the Lika's main centre is presented.

Thanks to so far inaccessible newspaper Narodno jedinstvo, for the first time,
life in Gospić could be interpreted comprehensively and objectively. In this
work it was necessary to include the Lika's newspaper which are printed in
Zagreb (Lički Hrvat 1937. — 1938. and Lička sloga 1934. — 1941.) in order for
their interpretation to fill the time gap when local newspapers were not publi-
shed in Gospić.
Keywords: local newspapers; Gospić; Ličke novine; Narodno jedinstvo; Lički

Hrvat; Lički glas

/ studija
udk: UDK: 339(497-15)“18”(093) / PRIMLJENO: 18. studenog 2019.
Ibrahım-alemdâr Pınjo,
Jeftan Kovačević i sarajevska
izvozna trgovina preko
Dubrovnika (cca 1824 — 1825)
Nenad Filipović
Orijentalni institut, Univerzitet u Sarajevu
Desanki Kovačević-Kojić, miloj teta-Cici, sa najboljim željama, te uspomeni počivšeg
Vlajka Kovačevića (u. 1993. u Sarajevu) u kući čijeg “đeda” u Duvnu Vasilj Popović
je pronašao, 1913. g., trgovačke teftere i pisma
U radu se, metodom ekonomske mikrohistorije, analizira jedno pismo sarajevskog

prvaka Ibrahim-alemdâra Pinja, koje se može datovati ili u 1824. ili u 1825. godinu.
Tim pismom Pinjo preporučuje sarajevskog pravoslavnog trgovca Jeftana Kovače-
vića, rodom Mostarca, carinicima u osmanskoj carinarnici i zakupcima te carine
Resulbegovićima da naprave povlastice Jeftanu u izvozu zečine preko dubrovačke
luke. Pored osvrta na stanje očuvanosti i proučenosti osmanskih ličnih, porodičnih i
privatnih arhiva u BiH, daje se kritičko izdanje osmanskog originala pisma i komen-
tarisani prevod istog na bosanski/srpski/hrvatski jezik. U okviru boljeg razumijeva-
nja izvora, dat je pregled biografije Pinjove i Kovačevićeve. Istražena je ekonomska,
politička i društvena uloga janičara u Sarajevu u prve tri decenije XIX vijeka, kao
i fenomen pravoslavnih trgovačkih dijasporâ porijeklom iz Bosne i Hercegovine u
istom periodu. Rad se osvrće na izradu, trgovinu i izvoz krznenih sirovina, polupro-
izvoda i gotovih predmeta u Bosni i na Balkanu u XVIII i XIX vijeku. Posebno je pri-
kazan promet zečinom i mjesto Bosne u premodernoj globalnoj razmjeni te značaju
bosanskih sirovina za evropsku proizvodnju filca i šeširâ (1550 — 1880). Sistem
unutrašnjih i vanjskih carina u osmanskoj Bosni te mjesto tog sistema u prometu
bosanskim krznom su, isto tako, predmet rada. Pokazuje se da Dubrovnik, i poslije
pada Republike, ostaje važna izvozna luka za Bosnu i Hercegovinu.
KLJUČNE RIJEČI: Ibrahim-alemdâr Pinjo, Jeftan Kovačević, Sarajevo, Dubrovnik,

Mostar, Trebinje, zvjerka, zečina, carine, Andrija Luburić
nenad filipović Ibrahım-alemdâr Pınjo i Jeftan Kovačević 225

U velikoj zbirci osmanskih dokumenata Andrije Luburića u Državnom
arhivu u Beogradu nalazi se jedno privatno osmansko pismo Ibra-
him-alemdâra Pinja, Pinja Bajraktara narodne usmene predaje, sarajevskog
janičarskog prvaka, javne ličnosti i poslovnog čovjeka, posječenog, sultanovim
odobrenjem i vezirskom naredbom, početkom 1827. godine.1 Pismo se može
datovati dvojako: 12. X 1824. g., odnosno 7. IV 1825. g., a razlozi za takvo dato-
vanje su izloženi u radu. Pinjo je svoje pismo uputio carinicima na trebinjskoj
carini (gümrük i bāc) – ponajprije nekom pripadniku trebinjske begovske kuće
Resulbegović čiji su članovi, kroz XVIII i prvu polovinu XIX vijeka, često bili
državni službenici zaduženi za prikupljanje regalnih nameta (emīn) odnosno
zakupci istih tih prihoda (mültezim). Luburićeva zbirka, naime, sadrži veliki
broj dokumenata koji se odnose upravo na kuću Resulbegovića. Pismo sadrži
prvorazredne podatke o poslovnoj i drugoj saradnji sarajevskih janičarskih
1 Autor duguje posebnu zahvalnost gosp. Miroslavu Perišiću i upravi Državnog arhiva u Beogra-
du za dozvolu za rad na ostavštini Andrije Luburića te gđi Enisi Hubanić-Alomerović, orijenta-
listi pri Državnom arhivu u Beogradu, na svesrdnom angažmanu prilikom rada u istom arhivu,
u jesen 2018. godine. Blagodarni smo i gđi Petri Ćurčić te gđi Ratki Bjelanović koje su nam
bile od svake pomoći prilikom rada u čitaonici Državnog arhiva. Osoblje biblioteke Državnog
arhiva te Univerzitetske biblioteke “Svetozar Marković” u Beogradu blagovremeno nam je
dostavljalo knjige i periodiku bez kojih bi rad na determinaciji mikrotoponima Stare Hercego-
vine i rjeđih antroponima u Luburićevim dokumentima bio daleko duži, ako ne i nemoguć. U
Beogradu su nam, na razne načine, izlazili u susret gđa Agnes i gosp. Pero Rakočevići, gđa Olga
Zirojević, gđa Radmila i gosp. Aleksandar Fotići, gđa Marcella Caterini, gđa Desanka-Cica Ko-
vačević-Kojić, na čemu im hvala. S tugom i poštovanjem pominjemo se sjenî dragih nam po-
čivših beogradskih Sarajacâ: gđe Dušanke-Duške Krstaić-Vidović i gosp. Žarka Vidovića te gosp.
Predraga-Brace Palavestre. U Sarajevu, gđa Mubera Bavčić, voditelj Biblioteke Orijentalnog
instituta, i gđica Lamija Hatibović, iz iste biblioteke, gđa Andrea Dautović, voditelj biblioteke
Zemaljskog muzeja BiH, gosp. Osman Lavić, direktor Gazi Husrev-begove biblioteke, stajali
su nam, svakodnevno, na usluzi i bez njihovog napora u nabavci rjeđe literature ovaj rad bi
bio vremenski mnogo duže pisan. Gđa Gabriella Schubert, prof. emerita Univeziteta u Jeni,
pomogla nam je u nabavci jedne rijetke publikacije na njemačkom jeziku. Uprava Orijental-
nog instituta na čelu sa gosp. Adnanom Kadrićem odobrila nam je prijeko nužno istraživačko
odsustvo. Pored toga, autor izražava zahvalnost svojim kolegama i višedecenijskim prijate-
ljima, vrsnim orijentalistima i osmanistima te historičarima, gđi Fazileti Hafizović, gđi Azri
Gadžo-Kasumović, gđi Kerimi Filan, gđi Sabaheti Gačanin, gđi Sonji Dujmović na naučnim i
stručnim savjetima te na kolegijalnoj podršci i razumijevanju.

prvaka i pravoslavnih potrgovčenih ćurčija-krznara, o bosanskoj izvoznoj trgo-
vini, o ulozi Dubrovnika kao još uvijek važne trgovačke luke i poslije propasti
Dubrovačke Republike, o izvoznoj krznarskoj robi, o trgovačkim migracijama
u Bosni i Hercegovini i okolnim zemljama, o carinama, o valutnim kursevima,
o nivou pismenosti bosanskog gradskog življa sagledanoj kroz rijedak sačuvani
primjerak privatnog lokalnog poslovnog pisma na osmanskom jeziku, o ka-
rakteru govornog i pisanog osmanskog jezika u Bosni početkom XIX vijeka, itd.
Kako je ovo pismo značajan izvor odlučili smo se da ga kritički izdamo, ponu-
dimo prevod i detaljnu historijsku analizu njegovog sadržaja. Da bi vrijednost
pisma bila potpuno shvaćena, bilo je nužno dati osvrt na stanje (ne)očuvano-
sti te (ne)istraženosti ličnih, porodičnih i privatnih osmanskih arhiva i zbirki
u BiH, te osvrt na osmanske dokumente iz zbirke Andrije Luburića, kao uvod
samom izdanju i analizi isprave. Slijedi kritičko izdanje, prevod i historijska
analiza isprave.
O ličnim, porodičnim i privatnim

osmanskim arhivima i zbirkama u BiH
Osmansku Bosnu proučavalo se i proučava se, prije svega, na osnovu građe
koju nude institucionalni arhivi, ukoliko se zadržimo samo na arhivalijama,
a ostavimo po strani narativne izvore, epigrafske spomenike, zapise usmene
tradicije i drugu etnološku građu, trodimenzionalne predmete-muzejske
artefakte, itd. Istraživanja su se gotovo uvijek usredsređivala na javnu te
javno-pravnu građu nastalu odnosno čuvanu u kancelarijama centralnih
vojno-administrativnih organa (npr. vladarski Dîvân),2 lokalnih vojno-admini-
strativnih organa (npr. Bosanski dîvân),3 šerijatskih sudova,4 vakufskih-zaduž-
2 Up. Nenad Filipovic, “Porte”, Europe, 1450 to 1789: Encyclopaedia of the Early Modern World, ed.
Jonathan Dewald, (New York: Charles Scribner's Sons), 2004.
3 Up. Hazim Šabanović, “Bosanski Divan”, Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII–XIX, 1968–69,
pp. 9–45, (dalje: Prilozi za orijentalnu filologiju=POF); Azra Gadžo-Kasumović, “Funkcija
Osmanskog valije u Bosanskom ejaletu i dokumenti koje je izdavao”, Anali Gazi Husrev-begove
biblioteke, XXXIII, 2012, pp. 5–58, (dalje: Anali Gazi Husrev-begove bblioteke=AGHbB).
4 O sidžilima-djelovodnim protokolima šerijatskih sudova (osm. sicillāt-i şer‘iyye) vid. Fehim
Dž. Spaho, “Arhiv Orijentalnog instituta u Sarajevu”, POF, XXV, 1975, pp. 30–41, na pp. 34–35;
Hatidža Čar-Drnda, “Zbirka Sidžila Gazi Husrev-begove biblioteke”, AGHbB, XIII–XIV, 1987,
pp. 53–67; eadem, “Šerijatski sidžili i njihova zastupljenost u Bosni i Hercegovini”, AGHbB,

binskih5 te manastirskih i crkveno-opštinskih ustanova.6 Paradoksalno, iako
je u Bosni i Hercegovini7 sačuvana najveća skupina porodičnih, privatnih i
ličnih arhiva sa osmanskim dokumentima uopšte, ta građa se upravo najma-
nje proučavala, jer su osmanisti izvornu osnovu svojih istraživanja pronalazili
u ranije pobrojanim vrstama vrelâ. Građa pohranjena u turskim arhivima
pretežno je vojno-administrativnog, sudskog, vakufskog porijekla, dok su
osmanski fondovi u zapadnim arhivima ponajviše posljedica diplomatskih
veza te je to građa, opet, javno-pravne prirode. Jedini značajan osmanski arhiv
privatnog karaktera koji se čuva u Turskoj su dijelovi arhiva Topkapi-saraja, ali
je to, ujedno, i dinastički arhiv.8
XXI–XXII, pp. 85–94; Azra Gadžo-Kasumović, “O sidžilima u Gazi Husrev-begovoj biblioteci”,

ibid., pp. 41—84. Mnogo manje su i izdavani i proučavani pojedinačni kadijski dokumenti.
5 Npr. Sarajevo, Muzej grada Sarajeva, Orijentalna zbirka, Inv. № 19, Defter zakupninâ Gazi Isa-be-
govog vakufa u Sarajevu, upisi datiraju u rasponu 1815 – 1844. Još 1989. g. transliterisali smo taj
veliki defter, od preko 100 listova sidžilskog formata; on je temelj naše rukopisne monografije
o Gazi Isa-begovom vakufu u Sarajevu u XIX vijeku za koju ne uspijevamo da nađemo zainte-
resovanog izdavača.
6 O manastirskim arhivima vid. Josip Matasović, “Fojnička regesta”, Spomenik SKA, LXVII,
(Beograd i Sremski Karlovci: Srpska manastirska štamparija za SKA), 1927, pp. 61–432. O
crkveno-opštinskim pisarnicama i arhivima zaostalim iza njih vid. Vladislav Skarić, “Srpski
pravoslavni narod i crkva u 17. i 18. vijeku”, Izabrana djela, II, Prilozi za istoriju Sarajeva, ed. Mi-
lorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp. 5–158, na pp. 130–33,
141–58, (prvi put objavljeno 1928. g.); idem, “Turski dokumenti o srpsko-pravoslavnom
narodu i crkvi u Sarajevu”, Izabrana djela, II, Prilozi za Istoriju Sarajeva, ed. Milorad Ekmečić,
Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp. 262–69, (prvi put objavljeno 1938.
godine).
7 Vid. npr. Rašid Hajdarović, “Orijentalna zbirka Arhiva grada Sarajeva”, Glasnik Arhiva i Društva
arhivskih radnika Bosne i Hercegovine, II, 1962, pp. 101–12, na pp. 101–06, (dalje: Glasnik Arhiva
i Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovine=GAD BiH), navodi da Arhiv posjeduje zbirke
i pojedinačne dokumente koji se odnose na porodice Šerifija-Fadilpašić, Bakarija-Bakarević,
Glođo-Svrzo-Imaretlija, Saračević, Merhemić, Odžaktan, Misirlija-Misirlić, Mutevelić, Džino,
Halilbašić, Handžić, Sočo, Hadžišabanović, Defterdarija, Zildžić. Kasnije je Arhiv grada Saraje-
va, upravo najviše zaslugom Hajdarevićevom, otkupio još i druge značajne porodične arhive,
npr. arhive trgovačkih porodica Kumašin i Kabadaja. Još o bosansko-osmanskim porodičnim
arhivima vid. Nenad Filipović, “Jedan hudždžet (Hüccet) o ostavini iza Osman Mazhar-paše
Sulejmanpašića-Skopljaka”, POF, LXII, 2012, pp. 215–37: Azra Gadžo Kasumović, “Bosanski
tvrđavski čuvari-mustahfizi”, AGHbB, XXXIX, 2018, pp. 81–102, na pp. 86–94, 99, 102, o do-
kumentima ljubuške porodice Ćerimović. Rad, inače, predstavlja važan doprinos poznavanju
ustanove mustahfizâ na nivou cjelokupne osmanistike.
8 O tome vid. M. Çağatay Uluçay, Osmanlı Sultanlarına Aşk Mektupları, (İstanbul: Şaka Matbaası),
1950; idem, Harem’den Mektuplar, Türk Tarih Kurumu,VII/56, (İstanbul: Vakit Matbaası), 1956.

S druge strane, bosanska novovjekovna slovenska, gotovo uvijek ćirilična,
građa privatnog, ličnog te porodičnog, karaktera relativno je dobro istražena sa
publikacijama koje su postale klasici u historiografijama bivše Jugoslavije,9 a
metodi te škole su obnovljeni, ali i produbljeni te prošireni, u nekim novijim
publikacijama iz bosansko-hercegovačke historiografije.10 To se posebno odnosi
na pravoslavni, kasnije srpski11 patricijat kome pripada pretežni dio građe
obrađivane u netom citiranim radovima (nn. 8—9). Građe zaostale iza katolič-
kog, kasnije hrvatskog stanovništva – s izuzetkom bosanskih franjevaca koji
su detaljno i dokumentovani i istraživani, ali je njihova građa institucionalnog
karaktera – ima, ali ona nije istraživana.12 Usljed te neistraženosti perpetuira
se mitologem o nestanku katoličkog poslovnog sloja u Bosni iza 1697. godine,
a to je samo dio velikog mitologema o “egzodusu bosanskih katolika” i “dra-
stičnom demografskom padu katolika” iza 1697. godine.13 Suprotno tome, u
9 Vladislav Skarić, Iz trgovačkih tevtera i pisama. Tevter Nikole Pavlovića i pisma Miće Hadžiavaku-
movića, trgovaca u Sarajevu, (Zagreb: Privrednik), 1914, preštampano u: idem, Izabrana djela, I,
pp. 313–55; Vladimir Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci u Dalmaciji (Prilog sarajevskoj
trgovini s kraja XVIII veka)”, Godišnjica Nikole Čupića, XXXV, 1923, pp. 212–23, (dalje: Godiš-
njica Nikole Čupića=GNČ); Vasilj Popović, “Trgovina Budimlića u prvoj polovini XIX. stoleća”,
Narodna starina, VI/14, 1927, pp. 59–70; idem, “Jedan spor o trgovačkom nasledstvu sarajev-
skih Miletića s kraja 18. veka”, GNČ, XLII, 1933, pp. 182–89; Ibrahim Tepić, “Trgovina Despića
u prvoj polovini XIX vijeka (Prilog proučavanju nastanka buržoazije u Bosni i Hercegovini)”,
Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, XX, 1972–73, pp. 65–100, (dalje: Godišnjak
Društva istoričara Bosne i Hercegovine=GID BiH).
10 Hana Younis, Daša Jelić. Pogled u život jedne žene u posljednjim decenijama osmanske uprave u
Sarajevu, (Beograd: Everest Media), 2016; eadem, Od dućana do pozorišta. Sarajevska trgovačka
elita 1851 – 1878, (Sarajevo: Institut za historiju), 2018; eadem, Svakodnevni život u Sarajevu
(1850 – 1878.), (Sarajevo: Centar za osmanističke studije), 2019.
11 O prelazu iz identitarnog obrasca pravoslavac u obrazac Srbin vid. Vladislav Skarić, “Sarajevo
i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougarske okupacije”, Izabrana djela, I, pp.
27–311, na pp. 246–47. Skarić je ispravno pisao Vlah a ne vlah, što će potvrditi kasnija autorita-
tivna istraživanja Ivana Božića, Sima M. Ćirkovića, Dušanke Bojanić, Đurđice Petrović.
12 Stipo Manđeralo, “Livanjski Kujundžići”, Glasnik Zemaljskog muzeja, Etnologija, n. s., XLVIII
– XLIX, 1996 – 99, pp. 187–216, na pp. 192–97 (dalje: GZM, E), gdje su navedeni katolički
trgovački rodovi Jurkići, Jazve, Đogići, Marjanovići-Tadići, Badrovi, Kaići i važne napomene
o njihovim papirima. Još vid. Popović, “Trgovina Budimlića”, pp. 65, 67. Cf. Tepić, “Trgovina
Despića”, p. 82. Još vid. Vladimir Matijašević, Baltići (Balte-Dobrete). Njihova prava i njihova
povijest, (Zagreb: Tiskara “Merkantile” Gj. Jutriša i drugovi), 1929, o privatnom osmanskom
arhivu jedne velike katoličke seoske zadruge (cca 1700 – 1860) iz srednjobosanske Vrhovine.
13 Rodonačelnici ovog mita su Batinić i Jelenić, a najsofisticiranija verzija se nalazi u: Srećko M.
Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipacijski period 1463 – 1804,

Holokaustu su izgubljeni, moglo bi se reći, svi privatni arhivi poznatih porodi-
ca i članova sarajevske i/ili bosanske jevrejske sefardske zajednice. Da se zaista
radilo o značajnoj građi potvrđuju usmena saopštenja rijetkih pojedinaca koja
smo bili u stanju prikupiti tokom osamdesetih godina XX vijeka.14 Isto tako,
slučajni nalazi samo nagovješćuju stepen gubitka, kao svojevremeno otkriće
pisama na ladino dijalektu španskog jezika pisanih kurzivnim rašî-pismom15
koja je početkom šezdesetih godina XX vijeka u sarajevskim muslimanskim
porodicama Svrzo i Kumašin pronašla pok. Ljubica Mladenović,16 nekada ku-
stosica i direktorica Muzeja grada Sarajeva. To su pisma17 koja su iz Metkovića18
prev. Ladislav Z. Fišić, (Sarajevo: Svjetlost), 1992, pp. 127, 131–32, 141–48. Takođe vid. Ivan
Lovrenović, Unutarnja zemlja. Kratki pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine, (Zagreb i
Sarajevo: Synopsis), 2010, pp. 166–68 koji nudi modernizovanu žurnalističku verziju mita
u sklopu tzv. “konsocijalnog nacionalizma s ljudskim likom” i meke opozicije Tuđmanu te
tuđmanizma posljednje decenije XX i prve decenije XXI vijeka. Cf. Aladin Husić, “Demograf-
ski i konfesionalni trendovi u srednjoj Bosni od početka 17. do sredine 19. stoljeća”, POF, LXVII,
2017, pp. 139–68, na pp. 151–55, gdje je pokazano da se iz čitave Bosne , 1697. g., moglo iseliti
maksimalno do 23.600 duša. U literaturi se operisalo sa fantastičnim brojkama 100.000 –
200.000 duša (Batinić, Jelenić, Mandić) odnosno 40.000 duša (Prelog, S. M. Džaja).
14 Pok. dr. Oskar Danon potvrdio nam je da se u njegovoj porodici u Sarajevu čuvao veliki dio
arhive trgovačkih kuća Danon i Baruh te lične arhive njegovog pretka Javer-efendije Baruha
koji je bio veoma uticajna ličnost u Istanbulu u vrijeme sultana Abdulazîza (1861 – 1876). O
Baruhu kao znalcu osmanskog jezika vid. dr. Moritz Levy, Sefardi u Bosni, prev. Ljiljana Masal,
(Sarajevo: Bosanska biblioteka), s. a., pp. 85–86. Pokojnî prim. dr. Lonika Finci-Musafija te
njen muž prof. dr. Žak Finci znali su da su, do 1941. godine, postojali bogati privatni i lični
arhivi jevrejskih sefardskih porodica Salom-Ušćuplija, Sumbul, Musafija, Alkalaj i Kajon (Sa-
rajevo), Finci i Altarac (Travnik i Dolac kod Travnika), Sarafić i Poljokan (Banja Luka). Sve su te
porodice bile usko povezane višestrukim ženidbenim i drugim porodičnim vezama i činile su,
prema mišljenju pokojnîh Fincijevih, oko 70% bosanske sefardske plutokratije.
15 Vojislav Bogićević, Pismenost u Bosni i Hercegovini. Od pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja
austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin
Masleša), 1975, pp. 212–13.
16 Up. Ljubica Mladenović, Građansko slikarstvo u Bosni i Hercegovini u XIX veku, Kulturno naslje-
đe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1982, pp. 71–83, 117–28, gdje su kulturna i socijalna dimenzija
nastanka građanskog portreta u nas prikazani na izuzetan, interdisciplinaran, način.
17 Pisma su do 1992. godine bila dio neregistrovane građe Muzeja Jevreja (dio Muzeja grada
Sarajeva). Za gđicu Vedranu Gotovac, nekada kustosicu Muzeja Jevreja te autoricu vrsne mo-
nografije o bosankim sinagogama, i pisca ovog rada pisma je prevodio 1986. godine pok. gosp.
Iso Kabiljo. Na postojanje pisama pažnju nam je skrenula pok. gđa Ljubica Mladenović.
18 O usponu Metkovića u XIX vijeku, posebno poslije 1850. odnosno 1863. g. vid. Younis, Od
dućana, pp. 105, 128, 143, 146,167, 173–75, 255. Up. Aleksandar F. Giljferding, Putovanje po
Hercegovini, Bosni i staroj Srbiji, prev., kom. i bilj. Branko Čulić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo:

Glođama i Svrzama19 te Kumašinima pisali,20 oko polovine XIX vijeka, trgovac
i komisionar Merkado te njegov sin Merkadić.21
Značaj zbirke osmanskih

dokumenata Andrije Luburića
Poznato je da je osmanska građa za historiju Bosne i geografski-distribuciono

neravnomjerno sačuvana. Najviše takve građe sačuvano je za Sarajevo i Mostar
sa njihovim širim okolinama. Nekada je i Travnik bio dobro zastupljen, ali je
agresorska paljevina Orijentalnog instituta, 17. V 1992. godine, taj fond u ogro-
mnoj mjeri smanjila.22 Mnogo manje su u našim zbirkama zastupljeni ostali
Veselin Masleša), 1973, pp. 326–27, o opadanju splitsko-sarajevskog karavanskog druma preko
Livna usljed uspona Metkovića. O splitsko-sarajevskom karavanskom drumu vid. Kreševlja-
ković, Hanovi, pp. 127–33; Ćiro Čičin-Šain, “Pisma Marka Kavanjina splitskog trgovca iz prve
polovine XVII stoljeća”, Starine JAZU, XLIX, 1959, pp. 105–226, na pp. 106–07.
19 O genealoško-nasljednoj vezi te dvije porodice vid. Hajdarović, “Orijentalna zbirka”, pp.
105–06.
20 Naravno, bilo bi dragocjeno znati da li je neko ta pisma Glođama i Svrzama te Kumašinima
čitao i prevodio, ili su oni znali ladino pa su ih sami čitali. Uobičajeno je bilo da Sefardi sa
muslimanima pismeno saobraćaju na osmanskom jeziku, te se može pretpostaviti da su i Mer-
kado i Merkadić imali ili osnovno znanje osmanskog jezika ili su mogli sebi priuštiti pisara
za osmanski jezik. To bi bila indirektna potvrda da je neko među Glođama odnosno Svrzama
te Kumašinima znao ladino i rašî-pismo, jer bi im, inače, njihovi sefardski poslovni partneri
pisali na osmanskom i arapskim pismom.
21 Ugledni sarajevski advokat pok. dr Ante Merkadić, rodom iz Metkovića, saopštio nam je da
su njegovi preci Merkado i Merkadić doselili iz Sarajeva u Metković iza 1850. godine kada je
sarajevska trgovina sa Dalmacijom “okrenula” na Metković. Već je Merkadov sin Merkadić
prešao na katoličku vjeru, što je dr. Merkadiću pomoglo da sačuva glavu tokom Holokausta u
NDH. Dr. Merkadića smo mogli intervjuisati još 1981. godine zahvaljujući posredovanju naše,
sada već umrle, rodice dr. Vasvije Aganović, jedne od prvih aktivnih žena-advokata u bivšoj
Jugoslaviji. Cf. Younis, Od dućana, pp. 93–94, 122, o istoj porodici sa varijantom Markadić.
22 Od sedamnaest sidžila travničkog kadije koji su nekada bili pohranjeni u Orijentalnom insti-
tutu sačuvan je samo jedan iz 1248 – 51 A. H. / 31. V 1832 – 17. IV 1836 A. D.. Velike travničke
zbirke, ona Hasan-age Kolanije, nekada glavnog zakupnika mnogih dobara i prihoda u Bosni u
drugoj polovini XVIII vijeka (u. 1799), i ona porodice Teskeredžić, pohranjene još u Zemalj-
skom muzeju BiH pa u Orijentalnom institutu, nestale su prije nego što su istražene. O tim
zbirkama vid. Hazim Šabanović, “Turski diplomatički izvori za istoriju naših naroda”, POF, I,
1950, pp. 117–49, na p. 130. O Kolaniji vid. Hamdija Kreševljaković i Derviš M. Korkut, Trav-
nik u prošlosti 1464 – 1878 (naročito kao glavni grad Bosne 1699 – 1850), Biblioteka Zavičajnog

dijelovi današnje BiH odnosno historijskog Bosanskog pašaluka. Izgleda da se
najmanje građe sačuvalo iz Bosanske krajine te nekih dijelova Istočne Bosne i
historijske Stare Hercegovine.23 Područja su to koja su bila izložena raznolikim
unutrašnjim nemirima i ratnim događanjima od kraja XVII vijeka pa do 1878.
godine, pa, ponovo, u XX vijeku (1918, 1941 — 45, 1992 — 95. g.). To je osnov-
ni razlog gubitka većine građe sa tih područja.
Međutim, iznenađenja su uvijek moguća. Tako smo prilikom našeg rada
u Arhivu Srbije u Beogradu ustanovili da taj arhiv posjeduje obilnu zbirku
osmanskih dokumenata (XVII — XIX vijek) za neke dijelove historijske Stare
Hercegovine (Piva, Drobnjak, Pljevlja, Nikšić, Bileća i Bilećke Rudine, Gacko
i Cernica, Trebinje, Ljubinje, Nevesinje). Ti se dokumenti nalaze kao posebna
zbirka u velikom arhivskom fondu-legatu koji je tadašnjem Državnom arhivu
u Beogradu zavještao crnogorsko-starohercegovački starinar i skupljač narod-
nog blaga Andrija Luburić (Nikšić, 16. XI 1891 — Kladnica kod Sjenice, 19. III
1944).24 Luburićeva ostavština sadrži brojne zapise umotvorina i etnografsku
građu, više stotina starijih ćirilskih pisama (oko XVII vijek — 1867), noviju
arhivsku građu (1878 — 1941).25 No, u noj se nalazi i oko 700 osmanskih
muzeja Travnik, 2, (Travnik: Zavičajni muzej), 1961, pp. 143–46.

23 O historijskoj Staroj Hercegovini vid. Mihailo J. Dinić, Zemlje Hercega Svetoga Save, p. o. iz: Glas
SKA, CLXXXII, 2. razr., 92/7, (Beograd: SKA), 1940; Hazim Šabanović, Bosanski pašaluk, Djela,
XIV, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, 10, (Sarajevo: Naučno društvo NR BiH), 1959, pp.
44–47, 136–43, 156–67, 188–97, 230–31, 233.
24 Luburić je svoje zbirke zavještao Državnom arhivu u Beogradu, aprila 1941, a arhiv ih je preu-
zeo 1948. godine. O Luburiću uopšte vid. M. Bujas, “Andrija Luburić”, Srpski biografski rečnik,
V, Kv-Mao, edid. Čedomir Popov et alii, (Novi Sad: Matica srpska), 2011. O njegovim arhivskim
zbirkama vid. Jelena Nedeljković Piper, ” Zbirka Andrije Luburića”, Arhivist, I, 1961, pp. 27–29.
O njegovom radu na narodnim umotvorinama vid. Radosav Medenica, “Andrija Luburić”,
Naša narodna epika i njeni tvorci: Crnogorsko-hercegovačka planinska oblast postojbina patrijar-
halne kulture i epske pesme Dinaraca, (Cetinje: Obod), 1975, pp. 306–73.
25 Npr. više pisama književnika Saita Orahovca (1909 – 1992), potpisana izrazom Sait Klimen-
ta – Klimenti su poznato sjeverno-albansko pleme – koja pružaju sasvim drugačije viđenje i
Orahovčeve nacionalne orijentacije i njegovih političkih uvjerenja. Vid. Beograd, Arhiv Srbije,
Zbirka Andrije Luburića, Moderni dokumenti, Fascikl II, Inv. № 309–13, 315, 336, 359, 400,
(dalje: Bgd, AS, ZAL…). I među starijim ćirilskim dokumentima mogu se naći ona od važnosti,
a to se posebno odnosi na starija ćirilska pisma, npr. “Mehmed-paša Selmanović javlja Gavrilu
Šibaru Suici i svim Tepčanima da nije on pogubio popa Milutina i da slobodno dođu kod njega”,
Bgd, AS, ZAL, Stariji ćirilski dokumenti, Fasc. III, Inv. № 5; “Ibrahim Hasan Perov (sic!) javlja
protopopu Nikoli i vojvodi Jakovu o otmici 700 krava i 10 ovnova koje su oteli Grahovljani sa
Banjanima i moli da im se oteto vrati”, Bgd, AS, ZAL, SĆD, Fasc. III, Inv. № 12; “Gligor Milićević

dokumenata (XVII — XIX vijek).26 U toj se zbirci nalaze sultanske, valijske,
kadijske isprave, privatno-pravni dokumenti i privatna pisma koja pokrivaju
gore navedena područja. Posebno, privatna osmanska pisma sa teritorija Stare
Hercegovine bacaju sasvim drugačiju svjetlost na raširenost osmanskog jezika
i osmanske pismenosti te učenosti u starohercegovačkim mjestima. Luburić
je sâm bio rodom iz tih krajeva, a majka mu je bila od poznatog glavarskog
roda Kilibarda iz starohercegovačkog plemena Banjani,27 te je dobro poznavao
navedene krajeve. U zbirci se nalaze brojni dokumenti o plemenskim zajed-
nicama Nikšići, Drobnjak, Piva; o Pivskom manastiru;28 o seosko-katunskim
zajednicama Bileće i Bilećkih Rudina, Gatačkog polja, Lastve, Šume, Površi.29
U zbirci se mogu naći i dokumenti koji se odnose na lokalitete za koje se
mislilo da u njih osmanska pismenost i praksa šerijatskog prava nikada nisu ni
doprli kao što su muslimanski planinštački džemati u vrhovini visoko iznad
Foče u današnjoj Crnoj Gori (npr. selo Krekovci, džemat Đurevac~Ćurevac, ka-
diluk Foča, u blizini Žabljaka).30 Znatan dio zbirke predstavljaju ostaci arhivâ
moli Rada Aleksića, kapetana, da naplati 126 groša od Jova Komnenića, popa, koje duguje Vasu
Sarajliji”, Bgd, DA, OAL, SĆD, Fasc. III, Inv. № 24. Ovaj Vaso Sarajlija vrlo lako bi mogao biti
poznati sarajevski trgovac iz XIX vijeka, Vaso Kraljević. O Kraljevićima vid. Nenad Filipović et
alii, Riznica stare Srpskopravoslavne crkve u Sarajevu, studijski katalog izložbe, (Sarajevo: Muzej
grada Sarajeva), 1986, p. 60, № 20.
26 Momčilo V. Žeravčić, “O Zbirci turskih dokumenata nađenih u zaostavštini Andrije Luburića”,
Arhivist, II, 1954, pp. 61–71, daje prvi, sumarni, ali i danas korisni, pregled; idem, “Turski doku-
menti u Državnom arhivu NRS”, Istoriski glasnik, 1–2, 1957, pp. 63–68, na p. 68.
27 Žeravčić, “O zbirci turskih”, p. 61.
28 O manastiru vid. Anika Skovran, Umetničko blago manastira Pive, (Cetinje i Beograd: Republič-
ki Zavod za zaštitu spomenika kulture Crne Gore i Narodni muzej), 1980, poseb. na pp. 7–38.
29 Beograd, Arhiv Srbije, Zbirka Andrije Luburića, Zbirka osmanskih dokumenta (dalje: Bgd, AS,
ZAL, ZOD), Inv. № Privr. 84, predstavka ‘uboge’ raje ‘trebinjskih stranâ’ (civār-ı Trebīn) – danas
Dživar(sko) polje, oko 5 km od Trebinja na jug prema Dubrovniku (sela Čičevo, Bihovo,
Rasovac, Zgonjevi) – o popravku crkve, popraćena kadijskim zvaničnim izvještajem (i‘lām) i
vezirskom bujuruldijom-naredbom, od mjeseca rebî’u-l-âhira 1175 A. H. / 30. X – 27. XI 1761.
Radilo se o nekoj crkvi na samoj periferiji mjesta Trebinja, u jednom od prigradskih sela.
30 Bgd, AS, ZAL, ZOD, Inv. № Privr. 187, hudždžet-notarska isprava fočanskog kadije Abdulhamî-
da Hamdîja, sina hafiz-Ahmed-efendije, od 25. muharrema 1262 A. H. / petak, 23. I 1846 A. D.
U ispravi Sulejman, sin Džafera Kreke (nom. Kreko), oslobađa suseljane Krekovaca odgo-
vornosti za požar u kome su mu stradale maloljetne ćerke Dragija i Merjem te mu je izgorila
kuća. (Obrati pažnju na starije čisto slovensko ime Dragija!). Dokument potvrđuje viši stepen
šerijatsko-pravne kulture i dubinske islamizacije u planinskim zajednicama nego što je to bilo
pretpostavljano u većem dijelu naučne literature. O krvnini vid. Aleksandar Matkovski, Die-
tot-Krvninata vo Makedonija i na Balkanskiot poluostrov za vreme na turskoto vladeenje, (Skopje:

nekih grana kuće Resulbegović (npr. Defterdarevići: Salih-beg Defterdarević,
Mustafa-beg Defterdarević; Hasan-beg Osmanpašić; Adem-beg Jusuf-bega Re-
sulbegović, Arslan-beg Resulbegović i dr.)31 Upravo tom dijelu zbirke pripada i
pismo koje objavljujemo. Zbirka posjeduje mnogo dokumenata koji se odnose
na porodice iz Bileće i Bilećkih Rudina, Nevesinja, Ljubinja, Gacka sa Cerni-
com, Foče, Pive i Drobnjaka, Pljevalja, čak Travnika, Bos. Novog, Bos. Dubice
i Bos. Kostajnice itd., ali su jedina trebinjska porodica u dokumentima ove
zbirke Resulbegovići. Zato smatramo da je pismo upućeno nekom od Resulbe-
govića koji je bio činovnik i/ili zakupnik na Trebinjskoj baždarnici i đumruku,
što potvrđuju i drugi pismu savremeni ili bliski historijski izvori. Na značaj
Luburićevih osmanskih dokumenata pažnju nam je skrenula, još 1986, naš
učitelj, počivša Dušanka Bojanić, na čemu smo joj i dan-dânjî zahvalni. Ona je
i sâma, višekratno, sedamdesetih i osamdesetih godina XX vijeka, radila na Lu-
burićevim dokumentima, ali prava je šteta što kao iznimni znalac osmanske
diplomatike i paleografije nije objavila ništa od rezultatâ tih istraživanja.
Kritičko izdanje i prevod pisma
Prilikom kritičkog izdanja ovog pisma rukovodili smo se činjenicom da je ono

napisano literarnim koineom osmanske poslovne pismenosti u Bosni u XVIII i
XIX vijeku. Radi se o jeziku koji nije ni dijalekat osmanskog govornog jezika
(Bosna lehçesi), a ni visoki funkcionalni stil učene proze i dvorske pismenosti
(faṣīh.).32 Zato smo pismo transliterisali obraćajući pažnju na jezičke osobitosti
MANU), 1973, pp. 43–62 et passim.

31 Žeravčić, “O zbirci turskih”, pp. 61, 66, 68–70. Još o dokumentima Resulbegovićâ vid. Ibra-
him-beg Defterdarević, “Stare listine porodice Resulbegović”, GZM, IX, 1897, pp. 193–226. O
Resulbegovićima vid. Vladislav Skarić, “Trebinje u 18. vijeku”, Izabrana djela, III, pp. 131–69,
na pp. 141–45, 164–67 et passim, (prvi put objavljeno u: GZM, XLV/2, 1933, pp. 39–70); Mu-
stafa Busuladžić, “Resulbegovići”, Novi Behar, g. XI, № 7–8, 9–11, 12, 1937, pp. 101–04, 154–56,
181–83; idem, “Osman-paša Resulbegović”, Gajret. Kalendar za god. 1939, (Sarajevo: Gajret),
1938, pp. 275–83; Hamdija Hajdarhodžić, “Hercegovačke porodice u XVIII vijeku (Prilog). I
dio – Hercegovačke porodice od 1700. do 1714.”, GZM, E, n. s., XXXII, 1977, pp. 105–82, na pp.
173–77; Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918.
godine, 2. izd., (Sarajevo: Ibn Sina), 2005, pp. 426–29.
32 O tome vid. Kerima Filan, O turskom jeziku u Bosni. Studija, (Sarajevo: Connectum), 2017, pp.
19–56 et passim.

tog koinea. Smatramo da odstupanja od norme visokoosmanskog funkcional-
nog stila nisu izraz slabe obrazovanosti pisca odnosno njegovog slabog znanja
osmanskog jezika, nego se tu radi o lokalnom poslovnom maniru pismenosti
koji je međustepenica između lokalnog dijalekta i visokoosmanskog funkci-
onalnog stila. Osnovna zapažanja dali smo u fusnotama. Detaljna jezička anali-
za pisma bila bi predmet posebnog rada, veoma poželjnog zaista. Vodili smo
računa i o historiji osmanskog vokalizma, budući da ovo pismo potvrđuje da su
se u Bosni, još dvadesetih godina XIX vijeka, stariji i noviji osmanski vokali-
zam ispreplêtali. Pravila arapske fleksije (i‘rāb) su opservirana, jer Osmanlije u
arapskim sintagmama nisu koristili tzv. pauzalnu formu. Grafem u funkciji
veznika poglavito je razrešavan kao -ü/-u, a kao ve samo u izričitim arapskim
sintagmama, u skladu sa osmanskom historijskom praksom. Prije sâme tran-
sliteracije dat je detaljan spoljno-diplomatički opis isprave, a transliteraciju
slijedi prevod. Prilikom prevoda smo nastojali da isti bude jasan, ali što bliži
slovu izvornika. Učestala pojava previše slobodnih, perifrastičnih, prevoda
osmanskih izvora zaista obeshrabruje. Posebno kada takvi prevodi nisu popra-
ćeni transliteracijom, ili barem faksimilima originala.
SPOLJNO-DIPLOMATIČKI OPIS ISPRAVE
Beograd, Arhiv Srbije, Zbirka Andrije Luburića, Zbirka osmanskih dokumen-
ta (dalje: Bgd, AS, ZAL, ZOD), Inv. No. Privr. 208.
Privatno pismo sarajevskog janičarskog prvaka Ibrahim-alemdâra Pinja
(Pinjo Bajraktar narodne poezije) u vezi sa izvozom zečine iz Sarajeva preko
Trebinja i Dubrovnika. Izvoznik je pravoslavni trgovac Jeftan Kovačević, Mo-
starac rodom, sa radnjom u Kolobara-hanu u Sarajevu. Datum: 18. safer ili 18.
ša’bân 1240 A. H. / ili utorak, 12. X 1824 A. D. (mjesec ṣafer) ili četvrtak, 7. IV
1825. A. D. (mjesec şa‘bān). Dimenzije: 23,3 cm × 16 cm. Pismo: čitljiv, krupan,
nelijep nesh (nesxī) sa elementima ta’lîka (ta‘līq) i sijâkâta (siyāqāt). Mastilo
crno. Osnovni tekst: bez invokacije, osam redova. Datum: u sredini, četiri reda.
Potpis, donji lijevi ugao: dva reda, bez dijakritičkih znakova. Muhur, ispod pot-
pisa, višeugaoni, prečnik 1.3 cm. U donjem desnom uglu, naknadna bilješka,
dvoredna. Adresa, na poleđini, jednoredna.
TRANSLITERACIJA
ADRESA, NA POLEĐINI, U VRHU: 1 H.ālā olan Trebīn33 bāc-xānesinde se‘ā-
detlü birāderlerüm gümrükçiyān h.ażretlerine resīde bād.
33 U originalu: .

TEKST PISMA: 1 H.ālā Trebīn34 bāc-xānesinde olan se‘ādetlü gümrükçiyān-ı
birāderlerimiz35 h.użūrāti // 2 selām-ı vāfiremüz iblāġla h.āl-i xāt.ırlarınız36 su’āl37
olunduqdan soŋra38 inhā olunur-ki // 3 fī-’l-aṣl Mōstārdan olub Sarāyda Qōlōbāra
xānında gāva39 ticāret iden // 4 Qovāçevīk Yeftān Rūm ilinde cem‘ u iştirā vu
Sarāya getürdıġı40 ma‘lūmu-’l-miqdār cild-i erneb gümrügini41 temāmen42 baŋa
ba‘de-’l-edā’43 cild-i erneb yükleri Sarāydan tah.mīl // 5 ü kirāciler ile Dūbra iskelesi-
ne irsāl eylemişdür lākin her bir yükinde biŋ44 dāneden // 6 ziyāde yoqdur hemān
yükleri bāc-xāneŋüze45 gelduqlarında46 her bir yük47 biŋ48 dāne // 7 h.esābiyle
gümrügini49alub50 u ziyāde ile rencīde itmiyesiz zīrā her bir yükde biŋ // 8 dāneden
ziyāde yoqdur.
DATUM: Fī 18 s51sene 1240.52
POTPIS, BEZ DIJAKRITIČKIH ZNAKOVA: 1 Müh.ibbüŋüz // 2 İbrāhīm-i
‘alem-dār Pīnō.
34 Vid. supra n. 32.

35 U orig. . Noviji osmanski vokalizam.
36 U orig. . Napisano sa nūnom, a ne sa kāf-i nūnī. Ne radi se o pisarskoj grešci, nego o
legitimnom pisarskom maniru.
37 U orig. . Sa grafemom hemze.
38 U orig. sa kāf-i nūnī, i to varijanta sa tri tačke iznad grafema .
39 Alternativno čitanje: kāva.
40 U orig. , oblik karakterističan za stariji vokalizam. O polisemiji ove ditografske
ligature koja se mora razrešavati zavisno od konteksta i glagolske rekcije ( Sarāya getürmek-do-
premiti u Sarajevo vs. Sarāydan götürmek-otpremiti iz Sarajeva) vid. Mübahat S. Kütükoğlu,
“1253 Mâlî Yılına Âid Saraybosna Gümrük Defteri”, Güney-Doğu Avrupa Araştırmaları Dergisi,
VIII–IX, 1979 – 80, pp. 23–36, na pp. 24–25.
41 Alternativno čitanje: gümrükini.
42 U orig. .
43 U orig. napisano sa grafemom hemze u finalnoj poziciji.
44 U orig. , varijanta sa tri tačke iznad grafema .
46 U orig. . Tvrdi nastavak nakon mekane glagolske osnove, karakteristika i srednje
faze razvoja osmanskog vokalizma i zapadnorumelijskih osmanskih govora, uključujući
bosanski dijalekat osmanskog jezika (Bōsna lehçesi).
47 U orig. .
50 U orig. inicijalni elīf napisan sa znakom medde.
51 U orig. bez dijakritičkih znakova i u stilu siyāqāt-pisma, pa se može tumačiti i kao kratica
za mjesec ṣafer i kao kratica za mjesec şa‘bān.
52 Ili utorak, 12. X 1824 (mjesec ṣafer) ili četvrtak, 7. IV 1825. godine (mjesec şa‘bān).

MUHUR, VIŠEUGAONI, ISPOD POTPISA, NA ARAPSKOM JEZIKU: ‘Ab-
du-hū Ibrāhīm.
DODATAK – POST SCRIPTUM, DONJI DESNI UGAO: 1 U diyārumuzda pāre
rāyic oldıġı53 fiyātiyle // 2 gümrügini54 ax eylemeleri me’m ldür.
PREVOD
ADRESA: Njihovim mnogopoštovanim nazočnostima, svakom srećom
ispunjenoj mojoj braći đumrukčijama55 koji se sada nalaze na Trebinjskoj
baždarnici,56 neka pristigne.
TEKST PISMA: Mnogopoštovanim nazočnostima, svakom srećom ispunje-
noj našoj braći đumrukčijama koji su sada na Trebinjskoj baždarnici, nakon što
je upitano, uz slanje brojnih pozdrava, za stanje Vašeg raspoloženja i razmišlja-
nja, usuđuje se saopštiti sljedeće: Kovačević Jeftan koji je izvorno iz Mostara
ali koji trguje zvjerkom57 u Kolobara-hanu u Sarajevu, nakon što je meni u
potpunosti položio đumruk za utvrđenu količinu58 zečine59 koju je iznašao i
pokupovao u Rumeliji te dostavio u Sarajevo, tovare te zečine je natovario60 i
po kiridžijama61 poslao na Dubrovačku skelu, s time da se u svakom tovaru ne
nalazi više od hiljadu komada [zečine]. Čim njegovi tovari pristignu na Vašu
baždarnicu, uzmite mu đumruk prema računu da u svakom tovaru ima hiljadu
komada [zečine], a ne teretite ga silom na više, jer ni u jednom tovaru nema
više od hiljadu komada [zečine].
DATUM: Na 18. dan mjeseca s. 1240. godine [Ili utorak, 12. X 1824 (mjesec
ṣafer) ili četvrtak, 7. IV 1825. godine (mjesec şa‘bān)].
POTPIS: Onaj koji prema Vama gaji ljubav, Ibrahim-alemdâr Pinjo.
MUHUR: Rob Njegov je Ibrahim.
DODATAK – POST SCRIPTUM: Od Vas je za nadati se da ćete mu uzeti
đumruk u cijeni prema opticaju novca važećem u našem kraju.
53 U orig. . Vid. supra nn. 39 i 45.

55 Alternativni prevod: carinicima.
56 Alt. prev.: carinarnici; bâdž-hâni.
57 U orig. gāva.
58 U orig. ma‘lūmu-’l-miqdār.
59 U orig. cild-i erneb.
60 Up. sintagmu natovari u Saraevo koja se pominje u tefteru splitske komisione radnje sarajev-
skih trgovaca i/ili ćurčija Dimitrovićâ i Vukovićâ koji obuhvata vrijeme 1789 – 1801. godina.
Vid. Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, p. 219.
61 Alt. prev.: ponosnicima; kramarima.

Ibrahim-alemdâr Pinjo-Pinjo Bajraktar
Nije svrha ovog rada da daje ni historiju sarajevskog roda Pinjo ni detaljnu
biografiju njegovog najznačajnijeg člana, Pinja Bajraktara narodne tradicije.62
To ćemo učiniti na drugom mjestu. No, da bi se dokument koji objavljujemo
potpuno razumio, nužno je osvrnuti se i na pomenutu porodicu i na njenog
historijski najistaknutijeg predstavnika. Pinje su, zaista, stari sarajevski rod.
Sâmo prezime Pinjo nastalo je od karakterističnog hipokoristika na -o od koga
su se gradila brojna prezimena, što se Bosne tiče posebno u Sarajevu, Staroj
Hercegovini i historijskoj Zemlji Pavlovića.63 Oblik Pinjo etimološki se
povezuje sa riječima pin, pinj, pinja i pinjuo < lat. pinus bor, što su leksički
ostaci iz dalmato-romanske terminologije rastinja; od imenice je izveden
pridjev pinjav- 1. visok kao bor, poput bora, stasit; 2. drven sud od borovine
(poimeničeno); 3. tvrd, škrt;64 od koga je pinjo hipokoristik, a i pežorativ.
Ovako izvedeno prezime nije rijetkost u bosanskoj antroponimiji XVIII i XIX
vijeka. Tako je ugledna kadijska porodica Hajrić (Xayrī-zāde) imala drugo
prezime Homarija, u osnovi hipokoristik izveden iz jednog starijeg imena za
62 O njemu vid. Muhamed Hadžijahić, “Ibrahim Bajraktar Pinjo”, Novi Behar, VI, 1932 – 33, №
23, pp. 320–22; Hamdija Kreševljaković, “Han Kolobara u Sarajevu. Povodom požara 29. XII.
1937.”, Novi Behar, XI, 1937 – 38, № 13–16, pp. 202–06; Hamid Dizdar, “Vino piju age Sarajlije
na Ilidži pokraj Sarajeva”, Odabrani arhivistički i historijski radovi Hamida Dizdara, edid. Almira
Alibašić i Ismeta Džigal-Berkovac, (Sarajevo: Istorijski arhiv Sarajevo), 2008, pp. 155–63, (prvi
put objavljeno u: Jugoslovenska pošta, Sarajevo, X, 1938, № 2741, p. 10); Alija Bejtić, “Prilozi
proučavanju naših narodnih pjesama. II”, Bilten Instituta za proučavanje folklora, III, 1955, pp.
105–24, na p. 114.
63 Vid. Nenad Filipović, “Šerifović, Šerifizade ili Šerifija”, Odjek, V, 1986, p. 25; idem, “O bosan-
skim i muslimanskim prezimenima, ponovo”, Odjek, X, 1986, pp. 23–24; idem, “Nekolike
sitnice o prezimenima”, Odjek, XIII–XIV, 1986, pp. 24–25, gdje je raspravljano o vezi takvih
poprezimenjenih hipokoristika i Vlahâ.
64 Petar Skok, Etimologijski rječnik hrvatskog ili srpskog jezika, II, K-ponil., edid. Mirko Deanović et
alii, (Zagreb: JAZU), 1972, s. v. pinjav. Up. Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika,
XX, Petogodan-pogdegod, ed. Darinka Gortan-Premk, (Beograd: Institut za srpski jezik SANU),
2017, s. vv. pinjav, -a, -o; Pinjo. Istog korijena je i prezime katoličkog roda Pinjuh, zabilježe-
no 1743. g. u selu Crni Gaj u župi Mostarsko Blato, (1 porodica, deset pričešćenih, devetoro
nekrizmane djece mlađe od 12 godina. Vid. Luka Đaković, Prilozi za demografsku i onomastičku
građu Bosne i Hercegovine, [1], Na osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743. godine, Građa,
XXIII, Odjeljenje društvenih nauka, 19, (Sarajevo: ANUBiH), 1979, p. 219, № 1477.

vito i plemenito drvo omoriku.65 Najranija poznata izvorna potvrda prisustva
porodice Pinjo u Sarajevu je od 2. zî-’l-hidždže 1169 A. H./ 28. VIII 1756 A. D.
Radi se o nadgrobnom spomeniku Nuri-hanume, ćerke hadži-Abdullah-alem-
dâra Pinja (Pīnō) i žene Mustafe Hadžinezirhodžića (H.accīne īrxvāce-oġli
Muṣt.afānuŋ ehlisi).66 Grob se nalazio na groblju Čekrekčinica u mahali Hadži-
Idrîs odnosno Žabljak, nasuprot današnjih zgrada BBI, Željezničke direkcije i
Predsjedništva BiH.67 Nije riječ o sestri Ibrahim-alemdâra Pinja jer je umrlâ
navedena kao ćerka hadži-Abdullah-alemdâra Pinja, a arhivski izvor potvrđuje
da je Ibrahimovom ocu bilo ime Mehmed-alemdâr.68 Ali je Kreševljaković, na
osnovu druge arhivske građe, utvrdio da je Ibrahim imao brata Abdullaha.69
65 Up. Alma Omanović-Veladžić, “Crtice iz života jednog kadije: Mehmed (Muhamed) Seid-efen-
dija Hajrić-Homarija”, POF, LXVII, 2017, pp. 327–70, na p. 328 (n. 4), o porijeklu i značenju
prezimena Homarija.
66 Postavlja se pitanje da li je to starenik ili najstariji poznati član poznate i drevne sarajevske
trgovačke porodice Nezirhodžić. O njima vid. Hamdija Kreševljaković, “Merhum Hadži Hasa-
naga Nezirhodžić”, Narodna uzdanica. Kalendar za g. 1944, (Sarajevo: Narodna uzdanica), 1943,
pp. 174–75.
67 Mehmed Mujezinović, Islamska epigrafika u Bosni i Hercegovini, I, Sarajevo, Kulturno nasljeđe,
(Sarajevo: Veselina Masleša), 1974, p. 179, № 1169. O mahali vid. Behija Zlatar, Zlatno doba
Sarajeva (XVI stoljeće), (Sarajevo: Svjetlost), 1996, pp. 53, 56 (№ 24).
68 Yuzo Nagata, Materials on the Bosnian Notables, Studia Culturæ Islamicæ, № 11, (Tokyo: Insti-
tute for the Study of Languages and Cultures of Asia and Africa), 1979, p. 42, № XII, radi se o
pionirskoj publikaciji od značaja, no mnogi tehnički termini – posebno realije, zatim toponi-
mi i antroponimi – u Nagatinim izdanjima i regestama zahtijevaju emendacije. Up. Sarajevo,
Gazi Husrev-begova biblioteka, Arhiv, Zbirka sidžila sarajevskog mullâluka, № LXVI, pp. 191–98,
popis ostavine iza Ibrahim-alemdâra Pinja, (dalje: GHbB, S, …). Izvor je koristio još Bejtić. Vid.
Bejtić, “Prilozi proučavanju. II.”, p. 114 i n. 129. Bejtić daje drugačiju paginaciju (p. 157). Možda
se radi o štamparskoj grešci u jednog od autora, ali treba napomenuti da na sidžilima sarajev-
skog mullâluka nerijetko postoje dvije, a ponekad i tri, različite paginacije, pa o tome prilikom
objavljivanja i citiranja treba voditi računa.
69 Kreševljaković, “Han Kolobara”, p. 205 (n. 6). Up. GHbB, S, LXXVIII, pp. 129-32, ostavina
iza hadži-Abdullah-sandžaktâra Pinja, umrlog u mjesecu ša’bânu 1256 A. H. / 28. IX – 26. X
1840. A. D. Radi se o bratu Ibrahim-alemdârovom koga pominje Kreševljaković. Ostavina
mu je iznosila značajnih 131.536,5 groša. Up. Nagata, Materials, pp. 51–54, XV. Poredbe radi,
bruto-prihod sarajevskog đumruka za romejsku (finansijsku) 1253 /4. VIII 1838 – 13. III 1839
A. D. iznosio je 581.335 groša. Vid. M. Kütükoğlu,"Saraybosna Gümrük”, t. II. Despići su ,1846.
godine, utrošili 7.703,90 groša za gradnju magaze kao dijela njihove kuće. Vid. Younis, Od
dućana, p. 191 (n. 645). Prilikom procjena, statističke obrade i predlaganja modela makro- te
mikro-ekonomskih trendova u Sarajevu u prvoj polovini XIX vijeka, posebno na osnovu
sidžilskih popisa ostavinâ, treba voditi računa o dvije važne, a, nerijetko, prenebregnute poja-
ve. Prvo, odavno su Dušanka Bojanić i Đurđica Petrović utvrdile da cijene u popisima ostavina

Moglo bi se pretpostaviti da je taj Ibrahimov brat dobio ime po djedu, kao što
je običaj kod dinarskih Slovena svih konfesija.70 U tom slučaju, Nuri-hanuma
bi bila tetka Ibrahim-alemdârova. Kako je umrla 1756. godine, može se
pretpostaviti da je rođena oko 1726. g. najkasnije,71 pa bi to početke roda Pinjo
u Sarajevu pomicalo unatrag do oko 1690 — 1700. godine. Iz natpisa se vidi da
joj je otac bio hadžija72 i da je bio alemdâr odnosno janičarski zastavnik, što
govori o ostvarenom porodičnom društvenom ugledu. Može se pretpostaviti
da je hadži-Abdullah-alemdâr Pinjo rođen oko 1690 — 1700, a to bi rođenje
ne reflektuju cijene na realnom tržištu i realnu vrijednost prodatih nekretnina i pokretnina,

nego su aukcijske, tj. umanjene za cca 10–20% od realnih. Vid. Đurđica Petrović, “Trgovina
proizvoda domaćih oružara u Jugoslovenskim oblastima pod Turcima u XVIII i XIX veku”,
GZM, E, n. s., XLIII–XLIV, 1989, pp. 1–26. Drugo, da se u Osmanskom Carstvu zapaža konstan-
tno kvarenje kovanog novca, počev od 1808 – 14 pa sve do 1840 – 44. godine. Vid. Vasilj Po-
pović, “Jedan pogled na finansiske i valutne neprilike Turske u vreme Hatišerifa od Gilhane”,
Glasnik Skopskog Naučnog Društva, II/1–2, 1927, pp. 127–34, poseb. na pp. 129–30. Mahmudija
iskovana 1814 nominalno je vrijedila 25 pjastri (grošâ), ali joj je stvarna vrijednost bila 17
pjastri. Zato je 1828. livra šterling-funti vrijedila već 60 pjastri, a osnovni osmanski zlatnik
je pao na samo 12 3/4 pjastri. Livra šterling-funti je krajem 1831. g. skočila na 100 pjastri. Do
kraja 1837. g., ista valuta se popela na 119 pjastri. Vrelo kaže da je to bio “užasan prizor”. Taj
Popovićev izvanredno pouzdan izvor je stručni memoar o osmanskim finansijama koji je za
austrijskog prvog ministra, kneza Von Metternicha, 1840. godine, sastavio carigradski bankar
Theodore Baltazzi, očito Grk. Današnja vrhunska svjetska nauka samo je, na osnovu drugih
vrela, potvrdila ono što je Popović zaključio prije 92 godine. Up. Şevket Pamuk, “The Great
Ottoman Debasement, 1808 – 1844: A Political Economy Framework”, Histories of the Modern
Middle East. New Directions, edid. Israel Gershoni et alii, (Boulder and London: Lynne Rienner
Publishers Inc.), 2002, pp. 21–35. Još u izvještaju francuskog konzula u Travniku Davida od
10. VI 1810 kaže se : “Cijena evropskog novca u strahovitom je porastu, od prije dvije godine, u
poređenju sa turskim novcem, u Otomanskom carstvu.” (Celles d’Europe gagnet depuis deux ans
sur celles de Turquie avec une progression effrayante pour cette Empire)’, Midhat Šamić, Istorijski
izvori Travničke hronike Ive Andrića i njihova umjetnička transpozicija, (Sarajevo: Veselin Masle-
ša), 1962,, p. 139 i n. 8 (citiran Šamićev prevod).
70 U jednom ranije objavljenom radu pratili smo obrasce ponavljanja imenâ gdje unuci dobivaju
djedovo ime. U slučaju više muške djece, prvenstvo su imala imena djedova po debeloj, pa
onda po tankoj krvi. Vid. Nen. Filipović, “Jedan Hudždžet”, passim. Up. Michael Mitterauer,
Ahnen und Heilige: Namengebung in der europäischen Geschichte, (München: C. H. Beck), 1993,
passim.
71 U historijskoj antropologiji i historijskoj demografiji uzima se da je razmak između dvije
generacije jedne porodice prosječno trideset godina. Up. Michael Mitterauer, Grundtypen
alteuropäischer Sozialformen: Haus und Gemeinde in vorindustriellen Gesellschaften, Kultur und
Gesellschaft, Bd. 5, (Stuttgart und Bad Cannstatt: Frommann und Holzboog), 1979, passim.
72 O hadžu i hadžijama iz Bosne u Mekku i Medinu vid. Aladin Husić, Hadž iz Bosne za vrijeme
osmanske vladavine, (Sarajevo: El-Kalem i Rijaset IZ BiH), 2014, passim.

Ibrahim-alemdârovo stavljalo u razdoblje 1750 — 1760.73 Iz pretpostavke o
vremenu rođenja hadži-Abdullah-alemdârovog logički izvod74 je da je on
morao učestvovati u boju pod Banjom Lukom 1737. godine.75 I u tome bi ležao
temelj ugledu i socijalnom kapitalu koji je porodica uživala u Sarajevu od
polovine XVIII vijeka do polovine XIX vijeka, a da bi se slava porodice
nastavila kroz usmenu predaju i kulturno pamćenje sve do danas. Kreševljako-
vić je od uglednog sarajevskog građanina hadži-Mujage Merhemića,76 oko 1937.
g., zapisao predaju kako su “Pinje stare Sarajlije, ali da u Sarajevu nemaju
groblja”. Time se isticalo da su kao junaci izgibali po ratištima, a može se reći
da predaja, barem što se grobova tiče, nije nimalo neosnovana.77 Generalno, u
73 Time otpadaju Hadžijahićeve kombinacije, koje kasnije preuzima Bejtić, da Pinjo Bajraktar
nije mogao imati više od 55 godina u času svog pogubljenja. Cf. Bejtić, “Prilozi proučavanju.
II.”, p. 114. Evidentno je da je Ibrahim-alemdâr morao biti stariji od 55 godina u to vrijeme.
74 O aristotelovskoj logici i dokaznom postupku u historiografiji vid. Nenad Filipović, “Da li je
postojalo samostalno osmansko Bosansko krajište 1448 – 1463. godine?”, POF, LXIV, 2014, pp.
167–206, na pp. 188–89, 203–05, sa svom relevantnom sekundarnom literaturom.
75 O tom boju vid. Ömer Bosnevi, Ahvâl-i Gazavat der Diyar-ı Bosna. Bosna Savaşları, ed. Mehmet
Açıkgözoğlu, (İstanbul: Ötüken Yayınevi), 1977; Hamdija Kreševljaković, Boj pod Banjom
Lukom 4. VIII. 1737. Uz dvjestagodišnjicu, (Sarajevo: Islamska dionička štamparija), 1936; Adem
Handžić,"Bosanski namjesnik Hekim-oglu Ali-paša”, POF, V, 1954–55, pp. 135–80, na pp. 156–
63 , i danas najrelevantniji prikaz. Takođe vid. Orhan M. Çolak, Arşiv Belgelerinin Işığı Altında
Sadrazam Hekimoğlu Ali Paşa'nın Hayatı, İcraatı ve Hayratı, magistarski rad u rukopisu, İstanbul
Üniversitesi, İstanbul, 1997, pp. 51–54, 60–62, 64–66; Ruža Radoš, Namjesnik Bosanskog ejaleta
Ali-paša Hekimoglu (1736 – 1748) i Dubrovačka Republika, doktorski rad u rukopisu, Sveučilište u
Zagrebu, Zagreb, 2017, pp. 95–152 et passim.
76 O njemu vid. Fejzulah Hadžibajrić, Hadži Mujaga Merhemić, Život i rad, šapirografisani rukopis
za internu upotrebu, Sarajevo, 1959. Ovaj značajni rukopis dobili smo na poklon od autora još
1981. godine, s njegovom napomenom da su neki izvodi iz rukopisa objavljivani u GIVZ-u kra-
jem osme decenije XX vijeka. Up. idem, “Dvadesetogodišnjica smrti Hadži Mujage Merhemića
(1959 – 1979)”, Glasnik IVZ, XLII, 1979, № 2, 4, pp. 203–10, 415–20.
77 Naše detaljno iščitavanje Mujezinovićevog korpusa osmanskih natpisa u Sarajevu nije rezul-
tiralo nalazom ijednog drugog natpisa vezanog za Pinje, osim onog, citiranog, nad grobom Nu-
ri-hanuminim. Da bi naša tvrdnja bila jasna: pronašli smo natpise vezane za članove svih onih
drugih kuća (Tahmiščija, Bakarija-Bakarević, Turnadžija, Imaretlija, Kobić, Fočo, Čohadžić)
iz kojih su bili ljudi pogubljeni i/ili utamničeni zajedno sa Pinjom Bajraktarom, 1827. godine,
ali natpisâ nad grobovima muškaraca iz kuće Pinjo na sarajevskim grobljima nema! Za imena
pogubljenih i/ili utamničenih vid. Skarić, “Sarajevo i njegova okolina”, p. 202. Ovo je jedan od
primjera gdje je usmena predaja visoko historijski pouzdana. Up. Ivan Božić, “Svijet ratničkih
družina i katuna”, Istorija Crne Gore, II/2, (Titograd: Istorijski institut), 1970, pp. 348–70, koji
je davno dokazao da je genealoški dio usmenih predaja Dinaraca visoko pouzdan u svjetlosti
arhivskih izvora. Tradicionalno društvo sa zatvorenim zajednicama mnogo bolje čuva usmenu

Sarajevu su učesnici boja pod Banjom Lukom, a posebno alemdâri-zastavnici i
age-zapovjednici, još za života im sticali kultni status u lokalnoj zajednici, o
čemu svjedoči Bašeskija, u zapisima ispisivanim od sredine šeste decenije
XVIII do sredine prve decenije XIX vijeka.78 Iako status junaka banjolučkog
boja nije sâm po sebi garantovao ni vojno-administrativni položaj ni imetak,79
on je svakako pripomagao prilikom društvenog i ekonomskog uspona
dovoljno okretne osobe, često uvezane u razne neformalne interesne grupe te
povezane međusobnim bračnim i drugim porodičnim vezama, kao što bi bila
Nuri-hanumina udaja u (Hadži)Nezirhodžiće.80 Upadljivo je da hadži-Abdulla-
hova ćerka nosi počasni naslov hanuma koji nije tako čest na osmanskim
natpisima nišana u nas; barem na onim nastalim prije 1800.81 Pripadnici
porodice su kroz stotinu godina i kroz četiri generacije porodice ubilježeni u
izvorima kao bajraktari-janičarski zastavnici (‘alem-dār; bayraq-dār; san-
caq-dār).82 Porodica je tradicionalno bila nastanjena u mahali Armagandži-Si-
predaju o precima, nego ono izloženo stalnim društveno-historijskim promjenama.

78 Vid. XVIII. Yüzyıl Günlük Hayatına Dair Saraybosnalı Molla Mustafa'nın Mecmuası, ed. Kerima
Filan, (Sarajevo: Connectum), 2011, pp. 245, 287, 289, 290, 304, 309, 320, 329, 331, 343, 364
(naučnici koji vladaju osmanskim jezikom trebali bi u svojim publikacijama koristiti i ovo kri-
tičko izdanje, pored Mujezinovićevog, već klasičnog, prevoda); Mula Mustafa Ševki Bašeskija,
Ljetopis (1746 – 1804), 2. dop. izd., prev., uv. i kom. Mehmed Mujezinović, Kulturno nasljeđe,
(Sarajevo: Veselin Masleša), 1987, pp. 90, 197, 199, 204, 213, 224–25, 231, 260, 287, 289, 320,
353.
79 Bašeskija pominje junaka banjolučkog boja, alemdara koji je umro proseći (fakīr, sā'il oldı)
1204 A. H. / 21. IX 1789 – 9. IX 1790 A. D. Vid. Molla Mustafa'nın Mecmuası, ed. Filan, p. 329;
Bašeskija, Ljetopis, prev. Mujezinović, p. 287. Naravno, u socijalnom propadanju neke osobe
treba uzeti i mogući faktor lične odgovornosti za ishod, ali je jasno da tadašnje društvo nije
posjedovalo efikasne mehanizme za sprečavanje takvih stvari.
80 Nezirhodžići su bili povezani višestrukim porodičnim vezama sa Tahmiščijama. Na podacima
zahvaljujem rahm. gđi Šefiki Tahmiščija iz Sarajeva. Age Tahmiščije su zabilježeni kao najuži
saradnici Ibrahim-alemdâra Pinja te su dvojica braće, Mustafa-aga i Sulejman-aga, pogubljeni
skupa sa Pinjom. Vid. Skarić, “Sarajevo i njegova okolina”, p. 202. Takođe vid. Nagata, Materials,
pp. 38–41, XI, popis ostavine Mustafa-age, sina Omer-aginog, Tahmiščije, od mjeseca safera
1243 A. H. / 24. VIII – 21. IX 1827, janičara i zakupnika monopola na kafu. Iza njega je raspodi-
jeljeno među nasljednike 34.356 groša i 36 para.
81 I Mujezinovićev korpus i naša terenska istraživanja potvrđuju da su titule i počasni naslovi,
posebno na ženskim nišanima, rjeđi u vremenu prije 1800. g. nego kasnije.
82 Vid. Sarajevo, Orijentalni institut, Rukopisna zbirka, Ms. № 28/2, El-h.ācch.üseyn-zāde Ṣālih.
Ṣıdqī Müvaqqıt, Tārīx-i diyār-ı Bōsna, pp. 452–53, 483–85, 585–86 (dalje: Sarajevo, Orijentalni
institute=OIS) , sa dopunama šejh-Sejfuddîn Fehmî-efendije Kemure, prepis Abdulhalîm
Râsih-efendije Kadića, sina Muhammed Enverî-efendije Kadića, od godine 1306 A. H. / 7.

nan odnosno Armaganuša u širem kraju Bjelave.83 Bašeskija donosi jedan rječit
podatak. On piše da je u Sarajevu 1206 A. H. / 31. VIII 1791 — 19. VIII 1792 A. D.
umro izvjesni Hasan Kozar(ić) sa Vratnika, star oko osamdeset godina.
Pomenuti je od svoje četrdesete do šezdesete godine ( oko 1751 — 1771) bio
nenadmašan u Sarajevu u bacanju kamena s ramena i igrama sohom. Kada je
Hasan došao do svojih šezdeset godina, dakle iza 1771. g., u tome je slavan
postao Pinjo Alemdâr iz četvrti Bjelave (Belave semtinden), tj. zamijenio ga je u
prvenstvu u igrama bacanja kamena s ramena, sohom, jataganom i puškom.84
Ovaj zapis je višestruko značajan. On potvrđuje da su članovi porodice Pinjo
uživali ugled kao nenadmašni u “junačko-ratničkim” igrama. Takve igre, kao i
lov, bile su važan dio vojnih priprema u društvu koje je nerijetko bilo na rubu
rata85 i u krajevima koje je i sâma Visoka Porta opisivala kao “krajnja tačka
IX 1888 – 27. VIII 1889. Kupljeno od Alije Kemure, šejhovog sina, za nekadašnji Balkanski
institut, dne 31. VIII 1918 i bilo registrovano u staroj zbirci OIS, Rukopisi, № 3459/I. Vid. Lejla
Gazić, Katalog arapskih, turskih, perzijskih i bosanskih rukopisa, (Sarajevo: Orijentalni institut),
2009, pp. 153–54, № 151. Još vid. supra nn. 66–68; Riza ef. Muderizović, “Jedan popis sara-
jevskih janjičara iz početka XIX. vijeka”, GZM, XXIX, 1917, pp. 105–14, na p. 108, iz koga se
jasno vidi da su Pinje bili janičari. O činovima ‘alem-dār; bayraq-dār; sancaq-dār vid. Abdülkadir
Özcan, “Alemdar”, “Bayraktar”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi, (dalje: TDVİA). U janičar-
skim odredima taj čin je dolazio odmah iza tzv. agâ serdengečdija.
83 Mahala je obuhvatala kraj oko istoimene duge ulice koja se spušta sa vrhova Bjelava i Sepe-
tarevca prema prostoru između Džidžikovca i Mejtaša, odnosno kraj koji omeđuju današnje
ulice Tahmiščina, Kovačeva, Armaganuša, i Pinje Bajraktara. U XX vijeku ulica Armaganuša
je dugo nosila ime Lajoša Košuta, a iza 1992. g. joj je vraćeno historijsko ime. O mahali i ulici
vid. Bašeskija, Ljetopis, prev. Mujezinović, p. 356 (Mujezinovićev komentar); Zlatar, Zlatno, pp.
59, 63 (№ 22). O Pinjama u toj mahali vid. Bejtić, “Prilozi proučavanju. II.”, p. 114. Brat Pinja
Bajraktara, hadži-Abdullah-sandžaktar ostavio je, 1840. g., iza sebe u Armaganuši kuću za
stanovanje (mülk-i menzil) procijenjenu na 2.500 groša i veliki vrt sa čardakom, procijenjen na
8.600 groša. Nagata, Materials, p. 53, XV.
84 Molla Mustafa'nın Mecmuası, ed. Filan, p. 336; Bašeskija, Ljetopis, prev. Mujezinović, pp.
301–02. Obzirom na original, Mujezinovićev, inače klasični, prevod traži korekciju na ovom
mjestu. Još vid. Kerima Filan, Sarajevo u Bašeskijino doba. Jezik kao stvarnost, (Sarajevo: Conne-
ctum), 2014, p. 228. Ligaturu Kozaroglu Filanova je razriješila kao Kozarić, dok je Mujezinović
ponudio oblik Kozar. U svjetlosti činjenice da su Kozarići poznati kao jedna od starijih vratnič-
kih porodica, rješenje Filanove je prihvatljivije. Na podacima o Kozarićima zahvalni smo našoj,
sada već umrloj, rodici, rahm. gđi Ševali Smajiš rođ. Filipović, rodom sa Vratnika, te nevjesti u
porodici Smajiš, jednoj od najstarijih vratničkih kuća, svojevremeno istaknutoj u kazandžij-
skom zanatu.
85 O ulozi “ratničko-vojnih” igara i lova u osmanskom društvu te u održavanju osmanske bojne
gotovosti vid. Marc David Baer, Honoured by the Glory of Islam. Conversion and Conquest in
Ottoman Europe, (Oxford and New York: Oxford University Press), 2008, p. 183 et passim, o

islamskog krajišta” (intihā-yı ser-h.add-ı islāmiyye).86 Nenadmašnost u takvim
hipervirilnim disciplinama, pored svoje praktične pripremne strane, donosila
je i enorman socijalni i simbolički kapital, bourdieuovski rečeno,87 u premo-
dernim zajednicama kakvo je bilo Sarajevo druge polovine XVIII vijeka. Način
kako Bašeskija bilježi rečenu ličnost govori mnogo: on navodi samo da se radi o
Pinju Alemdâru iz četvrti Bjelave, bez ličnog imena, i bez navođenja ulice i
mahale (Armaganuša), nego rabi širu četvrt kao odrednicu. Njemu je dok je to
pisao potpuno bilo jasno o kome je riječ, bila je to opšte poznata osoba o kojoj
Meh.emmedu IV Avcıju-Lovcu (regnant 1648 – 1687) koga stari srpski zapisi zovu zvěrolov’c’;
Abdülkadir Özcan, “Güreş”, TDVİA; Filiz Gündüz, “Okmeydanı”, TDVİA; Attila Bir et alii, “Türk
Menzil Okçuluğu, Yay ve Okları”, Osmanlı Bilimi Araştırmaları, VIII/1, 2006, pp. 39–67; Kitab-ı
Bâz-name-i Padişahi: İnceleme-Metin-Dizin, ed. M. Mehdi Ergüzel, (Ankara: Türk Dil Kurumu),
2009; Hedda Reindl-Kiel, Leisure, Pleasure and Duty. The Daily Life of Silahdar Mustafa, Éminence
Grise in the Final Years of Murad IV (1635 – 1640), Otto Spies Memorial Lecture, edid. Stephan
Conermann & Gül Şen, 2, (Berlin: EBVerlag), 2016, pp. 39–42. O “ratničko-vojnim igrama” i
lovu na osmanskom Balkanu i Bosni te Sarajevu još vid. Kosta Hörmann, “Lov na sokolovima”,
GZM, II, 1890, pp. 228–33; Vejsil Ćurčić, Lov sa sokolom u Bosni i Hercegovini. Die Falkenbeize
in Bosnien und der Hercegovina, 2. ispr. izd., (Zagreb: Tiskara Zaklade Narodnih novina), 1937;
Ðurđica Petrović, “Nekoliko podataka o igri džilit u našoj prošlosti”, Vesnik Vojnog muzeja,
VI–VII, 1962, pp. 135–44, sa upotrebom velike starije orijentalističke, posebno njemačke, šire
nedostupne literature o osmanskim igrama sa palicom i konjima; Younis, Svakodnevni život,
pp. 138–39, 142 (gađanje iz puške, konjske igre i trke, hrvanje, hajke na vukove). O historij-
skoj i religijsko-kulturnoj osnovi stavova prema “ratničko-vojnim igrama” i lovu vid. Mehmet
Şener, “Av. Fıkıh”, TDVİA; Ebba Koch, Dara-Shikoh Shooting Nilgais: Hunt and Landscape in
Mughal Painting, Occasional Papers, 1, (Washington D. C.: Freer Gallery of Art and Sackler Art
Gallery), 1998; Thomas T. Allsen, The Royal Hunt in Eurasian History, (Philadelphia: Pennsylva-
nia University Press), 2006; Shihab al-Sarraf, “Mamluk Furūsīyah Literature and Its Antece-
dents”, Mamluk Studies Review, VIII/1, 2004, pp. 141–200; Mehmet Ali Hacıgökmen, Türkiye
Selcuklularında Avcılık, (Konya: Kömen Yayınları), 2012. Za komparativni uvid vid. Die Jagd der
Eliten in den Erinnerungskulturen von der Antike bis in die frühe Neuzeit, ed. Wolfram Martini,
Formen der Erinnerung, 3, (Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht), 2000.
86 Up. npr.: Vilāyet-i Rūm ilide Bōsna sancāġında intihā-yı ser-h.add-ı islāmiyyede (podv. N. F.)
Baqiyye-yi Qōstāniçede Dūbiçe qal‘esi ehālīsinden olub mah.miyye-yi İstanbūlda Uzun Çārşū
qurbında Kilīd Xānı derūnında bir bāb odada müsāfiren iken ṣāh.ibu-’l-xayrāt ve-’l-h.asenāt ü rāġi-
bü-’l-cenneti ve-’d-derecāt El-h.ācc Meh.emmed Beg ibn-i ‘Alī bin-i Rüstem. Ankara, Vakıflar Arşivi,
Kuyûd-u Kadîme, Defter, № 581/2, Fihrist-i İstanbul, p. 267, № 269, 23. rebî’u-’l-âhir 1262 A.
H. / 20. IV 1846 A. D. Hadži-Mehmed-beg, iz dubičkog krila begovsko-kapetanske porodice
Cerića, uvakufljuje 3.500 groša za troškove dviju džamija koje je dao podići, jednu u dubičkoj
tvrđavi, a drugu u kostajničkoj čaršiji. Fraza intihā-yı ser-h.add-ı islāmiyye pojavljuje se u izvori-
ma vezanim za Bosnu od početka Velikog rata, tj. od 1683. godine.
87 Pierre Bourdieu, “The Forms of Capital”, Handbook of Theory and Research for the Sociology of
Education, ed. John G. Richardson, (New York: Greenwood Press), 1986, pp. 241–58.

ne treba donositi generalije! O kome se tu radilo? Da li o Ibrahimu, njegovim
bratu Abdullahu, ili ocu im Mehmedu? I matematička kalkulacija i činjenica da
se većina pomena sintagmi Pinjo Alemdâr, Pinjo Bajraktar, bez eksplicitno
navedenog ličnog imena, u izvorima odnosila na Ibrahima, potkrepljivale bi
tumačenje da Bašeskija piše o Ibrahim-alemdâru Pinju. To bi Pinjovo rođenje
stavljalo u razdoblje oko 1750 — 1760. g. Osim toga, takva hronologija potvrđu-
je pretpostavku da je Ibrahim bio Mehmedov mlađi sin, jer Abdullah nosi ime
djeda po ocu, a isto se, obično, davalo prvorođenom sinu.88 Ali se u danas
uništenom89 popisu sarajevskih janičara s početka XIX vijeka, najvjerovatnije
nastalom neposredno iza 4. džumâdâ-’l-ûlâ 1223 A. H./ 29. VI 1808 A. D,90
nalazi nedvosmislen dokumentarni podatak o Ibrahimu kao jednom od 140
sarajevskih janičarskih alemdâra te godine. Učeni91 izdavač preveo je ligaturu
koja se odnosi na Ibrahima na sljedeći način: “Alemdar Ibrahim Pinjobajrakta-
rević”.92 Muderizović je oblikom Pinjobajraktarević, najprije će biti, riješio
osmanski priimenak (laqab)93 koji je glasio ili Pīnōbayraqdār-oġli ili
Pīnōbayraqdār-zāde. To su bila veoma smutna vremena za Bosanski pašaluk
(1804 — 1813), puna iznenađenja: ustanak u Srbiji je otvarao mogućnost
odsječenosti Bosne od ostatka Carstva ako padne koridor Priboj na Limu –Nova
Varoš — Novi Pazar — Sjenica — (Kosovska) Mitrovica; Francuska i Austrija su
svoje uplitanje u osmanske unutrašnje stvari intenzivirale osnivanjem
konzulatâ u Travniku; glad i nestašice po pašaluku su bile posvuda, a musli-
manske izbjeglice iz Beogradskog pašaluka su pristizale na dnevnoj bazi; Bosan-
ci, od 1805. g. posebno, učestvuju u svim osmanskim pokušajima pacifikacije
Beogradskog pašaluka. S druge strane, usljed preusmjerenja istočne trgovine
Kontinentalnom blokadom, Bosna postaje dio novog “pamučnog puta”.

89 Izvor je sa cjelokupnom građom Turskog arhiva i Balkanskog instituta Zemaljskog muzeja,
prenesen u Orijentalni institut te je nestao sa agresorskom paljevinom tog instituta 17. V 1992.
godine.
90 Muderizović, “Popis Janjičara”, p. 110. Autor je, argumentovano, uspostavio taj terminus ante
quem non.
91 O Muderizovićevoj učenosti vid. Ćiro Truhelka, Uspomene jednog pionira, (Zagreb: Hrvatski
izdavalački bibliografski zavod), 1942, p. 130, gdje se veli da je “Riza-efendija Muderizović…bio
osobito vješt starom turskom kurijalnom stilu”. Još vid. Hazim Šabanović, “(Inna Lillahi) Riza
ef. Muderizović 1868 – 1943”, Novi Behar, XVI/6, 1944, pp. 98–99.
92 Muderizović, art. cit., p. 108.
93 O tom antroponimijskom obliku vid. supra n. 62.

Otvarale su se mogućnosti za nova i prekonoćna bogaćenja. Pripadnost
značajnim društvenim neformalnim interesnim grupama bila je jedan od
preduslova za ekonomski i politički uspon pojedinaca, ne samo u okviru te
lukrativne tranzitne trgovine, nego i uopšte. Onaj ko nije bio dobro uvezan u
neku od patron-klijentskih grupa odnosno grupa nastalih po srodničkoj osnovi
te po osnovi istog geografskog porijekla ili istovrsne nastanjenosti, gotovo da
nije imao šanse za ekonomski, društveni, vojno-upravni, politički uspon.
U tim prekonoćnim promjenama jasno vidimo i dobitnike i gubitnike,
bez obzira na pripadnost nekom staležu ili grupi. Drugim riječima, u svakoj
od tih formacija bilo je onih koji su uznapredovali i onih koji su uznazadovali.
To je stvaralo i svakodnevnu napetost u cjelokupnom društvu, bez obzira na
vjersku pripadnost, pored osjećaja vaskolike okruženosti neprijateljem kod
muslimana (Karađorđevi ustanici, Austrija, Napoleon na Jadranu i – kasni-
je – njegova Ilirija).94 Muhamed Emin-efendija Isevija (otprilike 1750 — 1816),
94 Vid. Paul Pisani, La Dalmatie de 1797 à 1815, (Paris: A. Picard), 1893, passim; Stojan Novako-
vić, “Francuske službene beleške o zapadno-balkanskim zemljama iz 1806 – 1813”, Spomenik
SKA, XXXI, 1898, pp. 128–52; Mihailo Gavrilović, Ispisi iz pariskih arhiva: Građa za istoriju
Prvoga srpskoga ustanka, Zbornik za istoriju, književnost i jezik srpskog naroda, Odeljenje II,
Spomenici na tuđim jezicima, 1, (Beograd: SKA), 1904, passim; Vjekoslav Jelavić, “Iz prepiske
francuskog generalnog konzulata u Travniku u godinama 1807 – 1814”, GZM, XVI, 1904, pp.
267–83, 457–84; idem, Franceska izvješća o Bosni, (Sarajevo: Zemaljska štamparija), 1906;
Nicolae Jorga, Geschichte des Osmanischen Reiches nach den Quellen dargestellt, V, Bis 1912, (Gotha:
Friedrich Andreas Perthes), 1913, pp. 133–222, (dalje: Jorga, GOR, V); Ćiro Truhelka, “Bošnjaci
i Prvi srpski ustanak”, GZM, XXIX, 1917, pp. 244–96; Jovo B. Tošković, Odnosi između Bosne i
Srbije 1805 – 6 i Boj na Mišaru, (Subotica: Gradska štamparija), 1927; idem, “Ličnost Kapetana
Kulina u Višnjićevoj pesmi “Boj na Mišaru”, i, “Pokušaj Austrije da zauzme Beograd 1808. g. i
Napoleonov plan o podeli Turske”, Istoriski članci i prikazi, (Beograd: Glavni Savez srpskih zem-
ljoradničkih zadruga), 1933, pp. 7–16, 41–64; Vasilj Popović, “Trgovina i promet Bosne u Napo-
leonovo doba”, Spomenik SKA, LXIX, 1929, pp. 85–91; Melitta Pivec-Stelè, La vie économique des
Provinces Illyriens (1809 – 1813), (Paris: Bossard), 1930, pp. 113–17, 140–54, 171–72 , 179–81 et
passim; Vasa Čubrilović, “Istoriska osnova Višnjićevoj pesmi Boj na Mišaru”, Prilozi za prouča-
vanje narodne poezije, V/1–2, 1938, pp. 56–67; idem, Prvi srpski ustanak i Bosanski Srbi, (Beograd:
Geca Kon), 1939; Nikola Rukavina, Trgovačka važnost Bosne i Hercegovine za doba Napoleonove
Ilirije, (Zagreb: s. n.), 1941; Salih Sidki Mahmudkadić, Ustanak srbske raje, njegovo ugušenje i
izbavljenje grada Biograda, prev. Fehim Spaho, (Sarajevo: Knjižara H. Ahmeda Kujundžića),
1944; André Blanc, “Neobjavljeno dopisivanje francuskog konzula u Travniku – Pierra Davida”,
Starine JAZU, XLVI, 1956, pp. 63–95; Midhat Šamić, “Francuski izvještaji o Bosni početkom
XIX vijeka (1806 – 1813)”, Građa, XI, Odjeljenje istorijsko-filoloških nauka, 8, (Sarajevo:
Naučno društvo BiH), 1961, pp. 5–69; Šamić, Istorijski izvori, pp. 69–73, 93–96, 107–13, 126–31,
136–42 et passim; Midhat Šamić, Francuski putnici u Bosni na pragu XIX stoljeća i njihovi utisci o

vispreni posmatrač i nepopravljivi pravdaš sa početka XIX vijeka, piše kako “...
turnadžije, hasećije, serdengečdije, alemdari (kurz.– N. F.), kadije, muderisi
i neke mektebske hodže koje njih slijede međusobom podijele 81.000 groša
državnog novca...”.95 Ibrahim-alemdâr, njegov brat, otac i djed pripadali su toj
vrhuški, a sâmim tim i dobitnicima u opisanim procesima. Pjesnik na narodnu
ili, ako hoćete, narodni pjevač Umihana Čuvidina (cca 1794 — 1870)96, opisu-
jući, u jednoj svojoj pjesmi, sarajevsku janičarsku ordiju koju je, 1813. godine,
u bojeve pod Loznicom i Zasavicom poveo ugledni sarajevski janičarski aga
i veleposjednik Memiš-aga Mačković (u.1815 — 16),97 kaže i ovo: I premetni
mlade jeničare: / Najnapreda Čamdži bajraktare / A za njime Pinjo bajraktare, /...I
nadbiše Srbadiju mladu, / I siđoše stojnu Biogradu...98 Radi se o važnom svje-
njoj, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1965, pp. 101–14, 119–32, 136–51, 154–63,
191–216, 229–46; Ferdo Hauptmann, “Austrijski konzulat u Travniku (struktura i poslovanje)”,
GAD BiH, II/2, 1962, pp. 71–87; Dušanka Bojanić, “Carigradski rukopis Mahmudkadićevog
‘Ustanka srpske raje’– Turskog vojnog pohoda na Srbiju 1813”, Vesnik vojnog muzeja, XVI, 1970,
pp. 79–86; Ahmed S. Aličić, “Manuskript Ahvali Bosna od Muhameda Emina Isevića (poč. XIX
v.)”, POF, XXXII – XXXIII, 1982 – 83, pp. 163–98, na pp. 174–75, 181–84; Galib Šljivo, “Otvara-
nje ‘Austrijskog carskog konzulata’ u Bosni 12. maja 1808.”, Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću
u spisima stranih izvještača, (Tešanj: Planjax), 2008, pp. 7–54, posebno na pp. 15–17, 27–30,
35–36, 47, 49–50, 51.
95 Aličić, “Ahvali Bosna”, p. 193. Autentični oblik njegovog prezimena potvrđuje stara sarajevska
izreka Umro Isevija, završila se Mesnevija, (Muhamed Emin-efendija je bio poznati predavač
Rûmîjeve Mesnevije). Vid. Salih Trako, “Predavanje Mesnevije i Mesnevihani u Sarajevu”,
AGHbB, XIII – XIV, 1987, pp. 221–26, na pp. 224–25. O prezimenima na -ija vid. Nen. Filipović,
“Šerifija”.
96 O njoj vid. Abdurahman Nametak, Hrestomatija bosanske alhamijado književnosti, Kulturno
nasljeđe, (Sarajevo: Svjetlost), 1981, pp. 11, 73–78. O tome da nije svaki zapis poezije arabicom
eo ipso alhamijado-pjesništvo te o arabičkim zapisima narodne poezije vid. Hatidža Krnjević,
Lirski istočnici. Iz istorije i poetike lirske narodne poezije, (Beograd i Priština: BIGZ i Jedinstvo),
1986, pp. 191–92.
97 O njemu vid. Alma Omanović-Veladžić, “Hasećija Mehmed Memiš-aga Mačković i Sarajevska
svakodnevica”, POF, LIX, 2010, pp. 215–25, posebno na pp. 217–21, 224.
98 Nametak, Hrestomatija, pp. 74–75. Up. Hatidža Krnjević et alii, Bosanskohercegovačka književna
hrestomatija, II, Narodna književnost, (Sarajevo: Zavod za izdavanje udžbenika), 1972, p. 31, №
37, lirska pjesma Ferman dođe uprav iz Stambula, sadrži stihove u velikoj mjeri podudarne sa
onima koji se tradicionalno pripisuju Umihani Čuvidini kao alhamijado-pjesniku. Pjesmu
Ferman dođe…Krnjevićeva je preuzela iz zbirke bosanskih pjesama i pripovjedaka Kamila Bla-
gajića, objavljene u Zagrebu 1886, № 39. Još vid. supra n. 95 i Sejfuddin Fehmi Kemura, Prvi
srpski ustanak pod Kargjorgjem od godine 1219 – 1804. do godine 1279 – 1862. Po turskim izvorima,
(Sarajevo: Islamska dionička štamparija), 1334/1916, pp. 333–34, gdje je navedena narodna
pjesma koja počinje Evo sedam godina dana kako cvili sva fukara i koja upadno sliči pjesmama

dočanstvu. Prije svega, bez imalo dileme, može se pretpostaviti da je Pinjo
Bajraktar ove pjesme naš Ibrahim-alemdâr, o čemu su argumenti podastrti već
ranije u ovom radu. Pjesma potvrđuje da je sarajevsko javno mnjenje vidjelo
upravo bajraktare uopšte kao prototipe junaštva, a ne nosioce viših aginskih
činova (turnadžije, hasećije, serdengečdije).99 Ta slika sigurno ima utemelje-
nje u realnosti; izgleda da su bajraktari bili glavni frontovski djelujući niži
zapovjednici, dok su navedene više kategorije aga bile, po svoj prilici, štabski
zapovjednici. Pjesma svjedoči i o vezi Ibrahim-alemdâra i porodice moćnog
Memiš-age Mačkovića. Iz jednog upisa u sarajevskom sidžilu zna se da Ibra-
him-alemdâr, 2. VIII 1813, ženi Nefisu, ćerku Mula Mustafe Mačkovića, ili bra-
ta ili bližeg rođaka Memiš-aginog.100 Kako je bosanska ordija sa Memiš-agom
krenula na Srbiju krajem juna 1813, a kako su Zasavica i Lješnica pale 17. IX i.
g., a Beograd osvojen 5. X 1813. g.,101 ovaj brak je sklopljen, očito preko zastu-
uobičajeno pripisivanim Čuvidini; Alen Kalajdžija, “Usmeno jezičko stvaralaštvo Umihane

Čuvidine”, Predstandardni (sic!-N. F.) idiom bosanske alhamijado literature, (Sarajevo: Institut
za jezik), 2019, pp. 160–77, posebno na pp. 163, 167–70, 175. (Valja napomenuti da je Nedim
Filipović u svojim predavanjima skretao studentima pažnju da u južnoslovenskim jezicima
predloški prefiks pre- ima temporalno (vremensko), a pred- poziciono (mjesno) značenje. Zato
pristojan stilista piše presokratovci, premoderna, preromanika, prestandardni itd.).
99 Prvi redovi jedne mostarske peticije vrlo lijepo odslikavaju hijerarhijsku ljestvicu musliman-
skih gradskih uglednika u osmanskoj Bosni. U predstavci, sastavljenoj oko 1816. g., u jeku me-
đusobica mostarskih ajana Muharem-age Hadžiselimovića i Salih-age Bakamovića, mostarski
prvi ljudi su: “vjeroznanci, dobri pobožnjaci, propovjednici, odžaklijske age, zastavnici, trgov-
ci” (‘ulemā vu ṣuleh.ā vu xut. ebā vu ocaqlü āġāvāt ü ‘alem-dārān u tüccārān). Od šest stepenica ide-
alne hijerarhijske ljestvice, zastavnici su na, pretposljednoj, petoj stepenici, samo su trgovci
ispod njih. Ovdje se očito radilo o trgovcima-privatnim licima koji nisu obnašali nikakve vojne
ili upravne dužnosti, a takvih je, očito, bilo. Up. Mostar, Arhiv Provincijalata hercegovačkih
franjevaca, Acta Turcarum, № XXI / 1034, (dalje: Mostar, Arhiv Provincijalata hercegovačkih
franjevaca, Acta Turcarum=APHF, AT). Za historijski kontekst vid. Muhamed Hadžijahić, “Die
Kämpfe der Ajane in Mostar bis zum Jahre 1833”, Süd-Ost Forschungen, XXVIII, 1969, pp.
123–81, (dalje: Süd-Ost Forschungen=SOF).
100 GHbB, S, LIV, p. 152. Up. Bejtić, “Prilozi proučavanju. II.”, p. 114.
101 O padu Zasavice, Lješnice i Beograda te o hronologiji pohoda bosanske ordije na Beograd vid.
Jorga, GOR, V, pp. 215–19; Skarić, “Sarajevo i njegova okolina”, pp. 190–91. Vid. Šamić, Istorijski
izvori, pp. 175–78, o trijumfalnom povratku paše Derendelije sa pohoda na Beograd i Srbiju.
Još vid. Aleksa Ivić, “Katastrofa Srbije 1813. godine”, Iz doba Karađorđa i sina mu kneza Aleksan-
dra, pog. Radovan Samardžić, (Beograd: Prosveta), 1984, pp. 55–65, (prvi put objavljeno 1926).
Samardžić piše o ‘žalosnoj predaji’ Lješnice i “napuštanju” Loznice. Vid. Radovan Samardžić,
“Vukov povratak istoriji”, Pisci srpske istorije, II, (Beograd: Prosveta), 1981, pp. 71–136, na p. 97.
Takođe: Miroslav Đorđević, “Karađorđev ratni plan iz 1813”, Vojno-istoriski glasnik, III/1, 1952,

pnika (vekīl),102 u jeku samog pohoda. Time su Mačkovići nastojali da uz sebe
vežu junaka pohoda i da tako ojačaju svoju neformalnu političko-interesnu
grupu, u skladu sa uobičajenom upotrebom bračne ustanove među bosanskim
elitama, i muslimanskim i nemuslimanskim.103 Memiš-aga Mačković umire
1231 A. H. / 3. XII 1815 — 20. XI 1816 A. D., a iza sebe ostavlja – od direktnih
muških nasljednika – samo maloljetnog sina Kasim-agu~Kasum-agu,104 te
Ibrahim-alemdâr Pinjo postaje najistaknutiji član te janičarske neformalne
grupe u koju su još spadali članovi porodica Bakarija, Turnadžija, Tahmiščija,
Imaretlija, Kobić, Fočo, Čohadžić, Ruščuklija.105 Ta grupa bila je često u sukobu
sa bosanskim valijama, ali i sa rivalskim interesnim grupama u Sarajevu.106
pp. 97–114.
102 O toj ustanovi vid. Ronald Jennings, “The Office of Vekil (Wakil) in 17th Century Ottoman
Sharia Courts”, Studia Islamica, XLII, 1975, pp. 147–69; Bilal Aybakan, “Vekâlet”, TDVİA.
103 O tome vid. Nenad Filipovic, “Quelques particularités de l’institution matrimoniale dans le
begovat de Bosnie”, La Culture Urbaine des Balkans (XVe – XIXe Siecles), III, edid. Verena Han et
alii, (Belgrade et Paris: L’Institut des etudes balkaniques et la Maison des sciences de l’homme),
1991, pp. 183–90, na pp.187–89. Za komparativnu perspektivu vid. Georges Duby, Vitez, žena
i svećenik. Ženidba u feudalnoj Francuskoj, prev. Đurđa Šinko Depierris, pog. Ivo Babić, (Split:
LOGOS), 1987.
104 Omanović-Veladžić, “Hasećija”, pp. 223–24. Prezime njegovih potomaka koje glasi Kasumagić,
kao i fonologija nekih turcizama u bosanskom jeziku (kasum), upućuje da se u bosanskom
dijalektu osmanskog jezika (Bōsna lehçesi) izgovaralo Qāsum, a ne Qāsım, kao u visokoosman-
skom funkcionalnom stilu.
105 OIS, Rukopisna zbirka, Ms. № 28/3, Müvaqqıt, Tārīx, pp. 452–53, 483–85. Up. Skarić,"Sarajevo
i njegova okolina”, p. 202.
106 Ibid., pp. 483–85. Up. Skarić, op. cit., pp. 193–95, rivalsku grupu činili su braća Džindžafići,
njihovi sestrići Babići, pa Halačević, Vatrenjak, Ćemerlija i dr. Skarić donosi podatke o saradnji
Džindžafićâ sa notornim Sejjid Alî Dželâluddîn-pašom, zloglasnim pašom Dželalijom narodne
tradicije i Andrićevog antologijskog djela Priča o vezirovom slonu, 1820 – 21. godine. Iako je sli-
ka ovog namjesnika i u narodnoj tradiciji i u našoj historiografiji izrazito negativna, ne može
se poreći da se radilo, uprkos njegovim – i za to vrijeme – nesvakidašnjim metodama upravlja-
nja, o vrsnom administratoru i jednom od rijetkih valija koji su se ozbiljno uhvatili u koštac sa
austrijskim uplitanjem u bosanske unutrašnje stvari. Vid. Galib Šljivo, “Zatvaranje Austrijskog
carskog konzulata” u Bosni 18. januara 1821. godine ”, Bosna i Hercegovina, pp. 55–78, na pp.
62–63, rezime pašinog govora konzulovom izaslaniku dru Atanackoviću u kome je leitmotiv
pašina nespremnost da dozvoli austrijsko miješanje u bosanske unutrašnje stvari, nevoljkost
da se po Bosni dopusti uvođenje nekog drugog sudskog postupka osim šerijatskog, zahtjev za
reciprocitetnim tretmanom osmanskih podanika iz Bosne na austrijskim stranama, posebno
trgovaca. Govor je zaista bio uspješan, jer je konzulat zatvoren. Mora se reći da je ovakav stav
bio rijetkost ne samo među bosanskim pašama poslije 1791. i 1796. g., nego i u cjelokupnom
saobraćaju osmanskih visokih službenika sa zapadnim diplomatama i predstavnicima u istom

Grupe su se sukobljavale, sklapale privremene saveze, bile protiv valija i
dogovarale se s njima, što je zavisilo od njihovih trenutnih interesa i odluka.
Tvrdnja nekih savremenika-zapadnih putnika da su te grupe-politički činioci
u Sarajevu, Travniku, Mostaru i drugdje sačinjavale oligarhijsku republiku107
potpuno je na mjestu; takve interesno-političke grupe bile su poznate pod
nazivom cumhūr, a istim izrazom se opisivalo istinske novovjekovne repu-
blike kao nizozemske Ujedinjene Provincije, ali je riječ služila i kao termin
za janičarske interesne grupe i njihove političke aspiracije (cumhūr cem‘iyye-
ti), još od početka XVIII vijeka.108 Učeni, ali i praktični te vispreni, austrijski
konzul Josef Freyherr von Simbschen primjećuje, u jednom svom izvještaju
Knezu Metternichu od 1. VI 1819, da u Travniku glavnu riječ vodi džumhur
(njem. Dschumhur < osm. cumhūr) koji se upliće u sva politička pitanja i odlu-
ke, a valija vodi računa o tome; džumhur svoje mišljenje stvara ili u kafanama
ili u džamijama.109 Tu se jasno sagledava javna sfera u habermasovskom smislu
i jedno specifično civilno društvo,110 a lokusi te javne sfere su kafana i džamija,
razdoblju. On pokazuje i pašino vrhunsko poznavanje diplomatije te međunarodnog prava,

pored vrsno iznesenih argumenata iz šerijata i kânûna.
107 Šamić, Francuski putnici, pp. 206–12. Početkom 1818. g., austrijski konzul Von Simbschen piše
da Sarajevo ima: status koji je sličan statusu kraljevskih slobodnih gradova u Njemačkoj. Vid. Galib
Šljivo, Bosna i Hercegovina 1813 – 1826, (Tešanj:Planjax), 2016, p. 14 (n. 12, sa pozivom na Von
Simbschenov izvještaj iz Bečkog arhiva). O gradskim povlasticama i povlaštenom građanstvu
u Osmanskom Carstvu vid. Muhamed Hadžijahić, “Die privilegierten Städte zur Zeit des
osmanischen Feudalismus. Mit besonderer Berücksichtigung der Privilegien der Stadt Saraje-
vo”, SOF, XX, 1961, pp. 130–58.
108 Cemal Kafadar, “Janissaries and Other Riffraff of Ottoman Istanbul: Rebels without a Cause?”,
International Journal of Turkish Studies, XIII/1–2, 2007, Festschrift Norman Itzkowitz, pp.
113–34, na pp. 133–34, sa citatom iz čuvenog djela Tārīx-i Na‘īmā u kome jedan janičarski
zapovjednik, 1703. godine, predlaže zamjenu osmanske dinastije takvom “skupnovladom”,
sastavljenom od janičara. Up.”jumhūr…1. The mass of the people, the public. 2. A nation, a
commonwealth. 3. (modern) A republic. 4. A people in a state of anarchy. umūr-ı jumhūr The
affairs of the nation.”, Sir James W. Redhouse, A Turkish and English Lexicon, (Constantinople:
The American Mission and A. H. Boyajian), 1890, col. 678b, s. v. jumhūr.
109 Šljivo, Bosna 1813, p. 223, odnosi se na događaje poslije 1818. g. u kojima je, što se Sarajeva tiče,
upravo Pinjo igrao velku ulogu, pored Đul Mustafa-age (u. 1839), sina bajraktara Ibrahim-age,
zakupnika Novog ili Đul-aginog hana koji je pripadao Gazi Husrev-begovom vakufu. Vid. Kre-
ševljaković, Hanovi, pp. 25, 82. Još vid. Vasilj Popović, “Borba bosanske muslimanske Čaršije
protiv nereda i korupcije 1818. godine”, Zbornik u čast Bogdana Popovića, (Beograd: Geca Kon),
1929, pp. 380–83.
110 Jürgen Habermas, Strukturwandel der Öffentlichkeit: Untersuchungen zu einer Kategorie der
bürgerlichen Gesellschaft, Politica, 4, (Neuwied: H. Luchterhand), 1962, passim. Habermas je

što će imati izvjesnu težinu prilikom analize Pinjine ostavine. Vidi se da se tu
radilo o jednom političkom, a ne prepolitičkom društvu; jer ako je ono bilo
preparlamentarno, to ne znači da je bilo i prepolitičko.
Posljednje godine Ibrahim-alemdârove su najpoznatije i o njima se naj-
više pisalo. On je bio u stalnom sukobu sa valijama u Travniku (Derendelija,
Sulejman-paša Skopljak, Dželalija),111 a njegova sudbina bila je zapečaćena
uništenjem janičara u Istanbulu 1826. godine.112 Sarajevo i Bosna su – pored
Tokata, Antepa, Jerusalima, Bagdada i Jedrena – spadali u rijetke sredine koje
su pružile žilav otpor ukidanju janičara. Ono je u Bosni krvavo provedeno do
proljeća 1827. g., a glavni akter te pacifikacije bio je valija Abdurrahîm-paša,
dok je Pinjo bio jedan od nekolikih vodećih opozicionara ukinuću janičara. Pi-
njo je, sa više puta pominjanom grupom, uhapšen 18. II 1827. u Sarajevu, spro-
veden u Zvornik gdje je posječen 12. III 1827; dok su glave posječenih poslane
u Istanbul i izložene na kolju pred kapijom Saraja.113 Iako je Pinjo posječen u
martu 1827. g., ostavinska rasprava iza njega je provedena tek 21. ševvâla 1243
izrazito pod uticajem, direktnim i indirektnim, čuvenog poglavlja u Macaulayovoj Historiji

Engleske o kafanama i klubovima kao lokusima na kojima se pripremala liberalna tzv. Slavna
revolucija 1688. godine. Za najjasniji argument o rastu civilnog društva u post-klasičnom
Osmanskom Carstvu (1600 – 1839) vid. Rifa‘at Ali Abou-El-Haj, Formation of the Modern State:
the Ottoman Empire, Sixteenth to Eighteenth Centuries, 2nd ed., (Syracuse: Syracuse University
Press), 2005.
111 OIS, Rukopisna zbirka, Ms. № 28/3, Müvaqqıt, Tārīx, pp. 452–53, 483–85. Još vid. Gojko Kra-
ljević, “Fra Mate Kristićević, kroničar 18. i 19. stoljeća”, GAD BiH, XVI–XVII, 1977, pp. 249–54,
na p. 253. Kristićević piše: Pođe ćehaja (Derendelijin-prim. N. F.) preko svoje volje… Ne sluteći
ništa o drugoj sarajevskoj vojsci, koja je pod zapovjedništvom hrabrog Pinje (podv. N. F.) namje-
ravala udariti. (Ovdje je važno da je za franjevačkog hroničara zapovjednik hrabri Pinjo. Očito,
u Bosni je nepodijeljeno vladalo mišljenje o Pinju Bajraktaru kao o hrabrom ratniku); Marijan
Bogdanović, Ljetopis Kreševskog samostana, 2. izd., prir., prev., uv. i bilj. dr fra-Ignacije Gavran,
(Sarajevo i Zagreb: Synopsis), 2003, p. 257; Šljivo, Bosna 1813, pp. 51, 54, 58–69, 89, 129–30,
135–38, 140, 182, 201–02, 246–47, 255–60, 274, 278, 390–91, 394–95.
112 O tome vid. Jorga, GOR, V, pp. 310–16; Mehmet Ali Beyhan, “Yeniçeri Ocağının Kaldırılışı
Üzerine Bazı Düşünceler, Vak’a-i Hayriyye”, Osmanlı, VII, edid. Güler Eren et alii, (Ankara:
Yeni Türkiye Yayınları), 1999, pp. 258–72; Mehmet Mert Sunar, Cauldron of Dissent: A Study
of the Janissary Corps, 1807 – 1826, PH. D. thesis in manuscript, State University of New York,
Binghamton, 2006, pp. 200–41.
113 OIS, Rukopisna zbirka, Ms. № 28/3, Müvaqqıt, Tārīx, pp. 452–53; Tārīx-i Lut. fī, I, (Der-Se‘ādet:
Mat.ba‘a-yi Āmire), 1290 A. H. / 1873 – 74 A. D., p. 181 et passim; Skarić, “Sarajevo i njegova
okolina”, pp. 196–203; Kreševljaković, “Han Kolobara”, pp. 205–06; Sunar, Cauldron, pp.
235–36; Galib Šljivo, Bosna i Hercegovina 1827 – 1849, (Tešanj: Planjax), 2016, pp. 41–45.

A. H. / 6. V 1828 A. D.114. Do toga je došlo vjerovatno zato što se čekala odluka
vlastî o konfiskaciji imovine (muṣādere)115 osobe pogubljene zbog veleizdaje,
jer je Visoka Porta tako okarakterisala djelovanje onih janičara koji su pogu-
bljeni u Bosni 1827 — 28. godine.116
Nasilno ukinuće janičara prouzrokovalo je konfiskacije imovine pogublje-
nih, konfiskacije derviških bektašijskih vakufa (a to je red koji je tradiconalno
bio povezan s janičarima), teške globe nad onima koji nisu pogubljeni, ali su
smatrani krivcima prema državi.117 No, konfiskacija nikada nije značila pot-
puno oduzimanje imovine preostale iza nekoga. Vodilo se računa o nužnom
šerijatskom dijelu za srodnike i djecu, posebno maloljetnu; isto tako se vodilo
računa o šerijatskim kategorijama kolektivnog vlasništva (muşā‘; şirket).118
Takvo kolektivno vlasništvo moglo je ići ruku pod ruku sa običajno-pravnom
slovenskom zadrugom, u gradskom muslimanskom svijetu poznatom kao
zajednica (npr. izraz žive u zajednici). Takve zadruge među potomcima sarajev-
skih janičarskih porodica zabilježene su, kao aktivne, još 1921. godine.119 Pored
toga, važno je naglasiti da se procjenjuje da je obično konfiskovano između

115 O konfiskaciji u Osmanskom Carstvu i njenoj vezi sa doktrinom javnog prava u hanefitskom
islamu vid. M. Cavid Baysun, “Musâdere”, İslâm Ansiklopedisi; Cengiz Tomar, “Müsâdere”,
TDVİA; Tuncay Öğün, “Müsâdere. Osmanlılar’da”, TDVİA.
116 O tome prvorazredna svjedočanstva pruža: İstanbul, Başbakanlık Osmanlı Arşivi (=BOA),
Hatt-ı Hümâyûn, № 43477; 43477. D; 43477. F; 43477. H; 43477. I; 45318.
117 O konfiskaciji imovine pogubljenih osoba te bektašijskih vakufa vid. Tuncay Öğün, art. cit., pp.
67–68. O globama u Sarajevu poslije pokolja janičara vid. Skarić,"Sarajevo i njegova okolina”,
pp. 202–03.
118 Vid. Haim Gerber, “Mushā‘”, The Encyclopaedia of Islam²; Hasan Hacak, “Müşâ‘”, TDVİA; Beşir
Gözübenli, “Şirket”, TDVİA.
119 Osmoro braće iz ugledne sarajevske porodice Musakadija-Musakadić, odraslih, sa raznim
zanimanjima, oženjenih odnosno neoženjenih, živjelo je, u to vrijeme, oko zajedničkog
ognjišta. Vid. Vasilj Popović, Zadruga. Istorijska rasprava, p. o. iz “Narodnog jedinstva”, (Sara-
jevo: Zemaljska štamparija), 1921, pp. 21–22. O Musakadijama-Musakadićima kao janičarima
i uglednicima vid. Truhelka, Uspomene, p. 42. U kući Ibrahim-age Musakadije nađen je, prije
1928. g., Mestvičin Popis uzajamnog jamčenja stanovništva u Sarajevu 1841. godine. Vid. Derviš
M. Korkut, “Mestvičina Ćefilema iz 1841 g.”, Prilozi za proučavanje istorije Sarajeva, II, 1966,
pp. 103–18.

30 — 60% imovine umrlog120 i/ili pogubljenog.121 Sve bi ove činioce trebalo
uzeti u obzir prilikom procjene podataka koje nudi popis ostavine iza Ibra-
him-alemdâra Pinja. Dokument svjedoči o bogatom, moćnom i uglednom
čovjeku, ali se taj popis ne može uzimati kao fotografska reprodukcija njego-
vog imanja. On, u najboljem slučaju, reprezentuje nešto više od 2/3 onoga što
je mogao posjedovati neposredno pred svoje pogubljenje. Bilo kako mu drago,
popis je veoma važan i sadržajan izvor. Iz popisa , sastavljenog gotovo 14 mje-
seci poslije pogubljenja, vidi se da su njegovi nasljednici podijelili 1.254.039
para, odnosno, prema kursu novca u Sarajevu u to vrijeme, 31.350,975 groša
ili 20.900,65 cvancika ili 1.492,903 zlatne madžarije.122 Imovina se sastojala od
pokretnina prodatih na dražbi i onih koje su popisivači zatekli u sarajevskom
domu pogubljenog. Zatim slijede stvari, životinje, sijeno i žito po njegovim
seoskim posjedima u okolini Sarajeva, Visokog, Rogatice, Goražda, Prače sve
do Srebrenice. Dio te imovine, kao sjemensko žito i stoka, bio je na dugu kod
nekih čifčija. Tu se radilo o aranžmanu prema kome je čifluk-sahibija davao
čifčiji i zgrade i oraće životinje i sjemensko žito. Više ljudi u Sarajevu i po seli-
ma mu je dugovalo gotov novac i/ili stvari. Imao je čardake, bašče, povrtnjake,
štale, ambare, vodenice, dijelove u dućanima u Sarajevu, a sa bratom je bio u
poslovnom partnerstvu u koje je uložio kapital. Ističu se nekolike stvari. U
Sarajevu je, pored stare i manje kuće u Armaganuši (22.000 para), posjedovao
zaista veoma vrijednu kuću u Ferhadiji-mahali,123 u sâmom središtu grada i bli-
zu glavnih lokusa poslovnog života u tadašnjem Sarajevu. Ta kuća, procijenje-
na na 320.000 para, simbol je njegovog uspona jer smo vidjeli da je starinom
120 Ne treba zaboraviti da je često rutinski djelimično konfiskovana imovina državnih vojnih i
upravnih službenika poslije njihove smrti, jer su takve osobe smatrane dinastičkim i držav-
nim robovima (qul). Za jedan primjer vezan i za bosansku historiju vid. Heath W. Lowry, Her-
sekzâde Ahmed Paşa: an Ottoman Statesman’s Career & Pious Endowments, (Istanbul: Bahçeşehir
University Press), 2011.
121 Vid. M. Cavid Baysun, “Musâdere”.
122 Nagata, Materials, pp. 42–47, № XII. na p. 47. Nugata daje zbir 1.400.109 para, koji je ili
rezultat pisarske pogreške ili Nugatine pogrešne kalkulacije. Naš zbir je rezultat sabiranja
pojedinačnih stavki. Kursevi su preračunavani prema: Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”,
Izabrana djela, I, pp. 318–19; Popović, “Trgovina Budimlića”, pp. 67–68; Šljivo, Bosna 1827 , p.
73 (n. 94).
123 O toj mahali vid. Skarić, “Sarajevska mahala Ferhadija 1850 – 55.”, Izabrana djela, II, pp.
222–28, posebno na p. 222. Kuću pominje i Bejtić, “Prilozi proučavanju. II.”, p. 114, ali bez
ikakve bilo reference, bilo analize.

porodica bila sa Bjelava, a Bašeskija ga, oko 1790. g., bilježi kao stanovnika
Bjelava, te je ovu visoko vrijednu kuću Ibrahim-alemdâr stekao, najvjerovat-
nije, pošto se proslavio u pohodu na Beograd i pošto je preuzeo vodstvo nad
Mačkovićevom janičarskom frakcijom.
Ono što zaista iznenađuje je jasna dokumentarna potvrda da je Pinjo u
času pogubljenja bio većinski vlasnik Kolobara-hana. Izvor je nedvosmislen:
on je posjedovao 31/48-inu Kolobare, a taj dio je procijenjen na 8.600 para.
Još su veći njegovi prihodi od toga hana i iznosili su 12.000 para. U literaturi
se stalno pominje i ponavlja da je on bio zakupnik Kolobara-hana,124 koji
je, zaista, prvobitno pripadao Gazi Isa-begovom vakufu. Međutim, defteri
zakupnina (muqāt. a‘a) toga vakufa,125 iako navode zakupnine za neke dućane
u Kolobari, ne pominju Pinja niti je broj svih tih dućana odgovarajući sa onim
što se zna o izgledu i veličini Kolobara-hana. Zapravo ti defteri govore samo
o onih 17/48-ina koje je vakuf zadržao pri sebi u prvoj polovini XIX vijeka.
Može se samo reći da je Gazi Isa-begov vakuf, tokom XVIII i XIX vijeka, bio
u stalnim novčanim tegobama, da je na vakufsku imovinu udarano na razne
načine,126 i da je upravljanje vakufom preko zastupnika mutevelije, jer se mu-
tevelija-zadužbinski upravnik nalazio u Skoplju, bilo krajnje nepovoljno po
vakuf. Iz izvorâ se vidi da su, kroz XVIII i prvu polovinu XIX vijeka, sarajevski
zastupnici mutevelije Gazi Isa-begovog vakufa bili često upravo janičarski
bajraktari.127 Nije li Pinjo, prvo kao zastupnik, iskoristio loše stanje vakufa da
na neki način postane većinski vlasnik Kolobara-hana? Otuđivanje vakufskih
nepokretnosti, iako je svaki vakuf sâm po sebi stvar ex commercio-tj. nepod-
ložna kupoprodaji, išlo je obično preko doživotnog nasljednog “dvouplatnog”
zakupa (icāreteyn).128 Kako je taj zakup običavao da porodi višegeneracijska na-
124 Kreševljaković, “Han Kolobara”, p. 204; Bejtić, art. cit., loc. cit..
126 Aličić, “Ahvali Bosna”, p. 189. Up. Kreševljaković, “Han Kolobara”, pp. 203–05.
127 Vid. Molla Mustafa'nın Mecmuası, ed. Filan, pp. 296, 331; Bašeskija, Ljetopis, prev. Mujezinović,
pp. 213, 289; OIS, Arhiv, Zbirka ANUBiH, № 237, Sidžil Mula Muhameda Mestvice (1800 – 1848),
regesta sačinio Mehmed Mujezinović (1973. g.), daktilografisano, pp. 11–12 (fol. 60b), 12 (fols.
34b–35a, 59b–60a).
128 O toj vrsti vakufa vid. Ćiro Truhelka, “Gazi Husrefbeg, njegov život i njegovo doba”, GZM,
XXIV, 1912, pp. 91–232, na pp. 189–90; Kreševljaković, “Han Kolobara”, pp. 203–04; Bülent
Köprülü, “Evvelki Hukukumuzda Vakıf Nev'iyetleri ve İcareteynli Vakıflar. Fasıl:IV”, İstanbul
Üniversitesi Hukuk Fakültesi Mecmuası, XVIII/1, 1952, pp. 215–57; Klaus Kreiser, “İcāreteyn:
zur “doppelten” Miete im osmanischen Stiftungswesen”, Raiyyet Rüsûmu. Essays Presented to

sljedna stvarna prava, a kako se u Osmanskom Carstvu nesmiljeno trgovalo i
tim stvarnim pravima,129 onda se jednog dana vakufska nekretnina mogla naći
posve ili velikim dijelom i kao uknjiženo vlasništvo nekoga drugog.130 Ono
što je interesantno jeste da je Ibrahim-alemdâr meteorski brzo došao u posjed,
a zatim u puno privatno vlasništvo najvećeg dijela Kolobara-hana koji mu
je donosio znatan godišnji prihod. Tradicija zna da je u Kolobara-hanu Pinjo
imao i kafanu (bos. kahva < osm. qahve) jer narodni pjevač veli: Ono ti je Pinjo
bajraktaru, / Kahva mu je na srid Kolubare. Arhivski izvor potvrđuje tu preda-
ju.131 Kafana je bila mjesto gdje se uživala kafa, uz duhan i nerijetko opijum,132
Halil İnalcık on his Seventieth Birthday by his Colleagues and Students, Journal of Turkish Studies,
X, 1986, pp. 219–26; Aleksandar Fotić, “Rustem-pašin vakuf u Beogradu (Icāreteyn)”, Istorijski
časopis, XXXVIII, 1991. pp. 233–41; idem, “Turski dokumenti o Rustem-pašinom vakufu i
“Dvostrukom zakupu” (Icāreteyn) u Beogradu”, Miscellanea, XXXI, 2010, pp. 75–108, poseb. na
p. 77.
129 Situacija podsjeća u mnogome na promet tzv. stanarskim pravom u SFRJ odnosno na ustanovu
Hauptmiete – temeljno iznajmljivanje u Austriji, nastalu iza 1918. godine uplivom socijaldemo-
krata. U tim aranžmanima, vlasnik na papiru izgubio je gotovo sve, a profitirao je dugoročni
zakupnik koji je, za laike, bio vlasnik jer je nekretnine zakonski izdavao, preprodavao prava
uživanja, itd.
130 Vid. Nenad Filipović, “Osmanska Bosna i Osmansko Carstvo u djelu Stvaranje Jugoslavije 1790
– 1918 Milorada Ekmečića”, POF, XL, 1990, pp. 433–57, na pp. 447–49, gdje se poziva i na malo
korištenu, ali učenu i pravnički dubokoumnu raspravu jednog od najvećih znalaca šerijatskog
prava u Bosni u prvoj polovini XX vijeka. Up. Hafiz A.[bdulah Ajni] Bušatlić, “Jedno pogrešno
shvaćanje i nepravilno knjiženje kod ‘Evladijet vakufa’ u Bosni i Hercegovini”, Novi Behar,
V/13–14, 15, 1932, pp. 201–02, 212–15.
131 Hamdija Kreševljaković, Esnafi i obrti u starom Sarajevu, (Sarajevo: Narodna prosvjeta), 1958,
p. 19. Pjesma objavljena u: Bosanski prijatelj, II, 1851, dakle kada su mnogi Pinjovi savremenici
bili još na životu, te je njen fakticitet veoma visok, zaista. Up. Nagata, Materials, pp. 42–43,
XII.
132 O janičarskim kafanama i opijumu u njima, posebno korištenom kao kompozitna droga u
obliku paste (berş), u kojoj su drugi sastojci bili hašišova pasta, egzotični začini, med, šećer, vid.
Benedek Péri, “A Janissary’s Son Turned Druggist and his Highly Successful Designer Drug
in 16th – 17th Century”, Osmanlı İstanbulu, IV, edid. Feridun M. Emecen et alii, (İstanbul: 29
Mayıs Üniversitesi), 2016, pp. 643–54, (autoru nije poznata mala, ali briljantna rasprava An-
dreasa Tietzea o etimologiji izraza berş u kojoj su iznesene i veoma važne kulturno-historijske
napomene). Cf. Andreas Tietze, “Eine griechisch-türkische Etymologie und ihr kulturhistoris-
cher Hintergrund”, Zeitschrift für Balkanologie, XXXIII/1, 1997, pp. 98–100. Uživanje opijuma i
drugih droga u Osmanskom Carstvu, redovno ali umjereno, bilo je socijalni običaj, a ne socijal-
na bolest, baš kao što redovno, ali umjereno uživanje vina u Italiji i Francuskoj tvori socijalni
običaj, a ne alkoholizam kao socijalnu bolest, zaključuje, s pravom, Tietze u pomenutoj studiji.
Splićanin Marko Kavanjin piše, 16. II 1606, iz Sarajeva bratu Jakovu u Mletke da mu pošalje

kao piće društvenosti (engl. social drink),133 ali je još važnija bila uloga kafane
kao lokusa razmjene mišljenja i izražavanja političkih pogleda.134 Već ranije ci-
tirani narodni pjevač i o tome ima nešto da kaže: Kada hoće age Sarajlije, / Kada
hoće da čine vijeće, / Oni nejđu muli na mešćemu / Nego idu Pinji bajraktaru. To se
u potpunosti slaže sa jednom, rijetko primjećivanom, opservacijom francu-
skog konsularnog činovnika i darovitog putopisca Chaumette Des Fossésa,135
koji piše, iza 1807. g., da gradski ljudi u Bosni provode jedan dio dana u kafani;
da su to najčešće janičari koji se mnogo bave politikom; da u Travniku, npr.,
blizu vezirskog konaka, ima jedna kafana u koju dva-tri puta dnevno navraća-
ju eski-age (stari janičari)136 i muslimani-mještani; da se tu pretresaju pristigle
novosti; da prvaci, često, nakon vijećanja, odlaze veziru sa molbama koje im
on rijetko odbija.137
Pinjo je od kafane ostvarivao dobar prihod, ali ona mu je, jasno, služila i
kao poligon za sticanje političkog, društvenog, pa i privrednog, uticaja. Druga
važna stvar koja se primjećuje jeste da je Ibrahim-alemdar na više mjesta (Po-
falići, Srebrenica, Mokro, Visoko) uživao prihode od zakupa desetine (iltizām;
25 lira opijuma jer se to u Sarajevu može dobro prodati; ako je dobar, zarada je 50%, i više.
Vid. Čičin-Šain, “Pisma Marka Kavanjina”, pp. 116–17, № 2. Bašeskijin Ljetopis pruža građu o
upotrebi opijuma i drugih opojnih supstanci koja obezbjeđuje dovoljno razlogâ za uopštavanja
u interpretaciji.
133 Savremena anglo-saksonska historiografija insistira na prevratnoj ulozi pojave kafe i čaja kao
pićâ društvenosti koji smjenjujuju srednjovjekovnu sklonost ka vinu, pivu i medovini. Time
su kafa, čaj, šećer shvatani, u braudelovskom smislu, kao materijalni pojavni oblici i/ili simbo-
li nastajuće modernosti. Literatura o tome je nepregledna, te ju je izlišno ponaosob navoditi.
134 Kafadar, “Janissaries and Riffraff”, pp. 120, 123; Aleksandar Fotić, “The Introduction of Coffee
and Tobacco to the Mid-West Balkans”, Acta Orientalia Academiæ Scientiarum Hungaricæ,
LXIV/1, 2011, pp. 89–100, poseb. na pp. 91–95; Filan, Sarajevo u Bašeskijino Doba, pp. 234–37.
135 O njemu vid. Šamić, Istorijski izvori, pp. 52–63 et passim; idem, Francuski putnici, pp. 117–33
et passim. Za prevod njegovog djela vid. Milenko S. Filipović, “Šomet de Fose i njegovo delo o
Bosni”, GZM, Etnologija, XXVI, 1971, pp. 171–219.
136 Tu se misli na bašeskije (osm. başeski āġālar[ı]). Ovo potvrđuje Chaumette Des Fossésovu
odličnu upućenost i u bosanski život i u osmanske ustanove.
137 Šamić, Istorijski izvori, pp. 83–84 i n. 2.

‘öşr)138 na spahijskim timarima.139 Nije se tu radilo o javno-pravnom zakupu
državne desetine koji se sreće u Bosni, posebno iza 1850, i koji dobro znamo iz
radova Ekmečića i Aličića; ovdje se radilo o tome da je timarnik, pritisnut ope-
tovanim manjkom gotovine, privatno-pravno prodavao svoja osnovna rentna
prava trećoj osobi za paušal u gotovini. Dok se o čiftličenju pisalo i previše i
gotovo uvijek isto, ova pojava je ostala gotovo neprimijećena. Aranžmani su
mogli biti na jednu, dvije ili nekoliko godina. Pinjo nije bio izuzetak u ovim
lukrativnim poslovima. U te su poslove dio svojih viškova ulagali mnogi sara-
jevski potrgovčeni janičari i/ili pojaničareni trgovci i zanatlije. Neki članovi
begovske porodice Čengić, među njima i kasnije proslavljeni i moćni Sma-
il-aga, prodavali su, krajem XVIII i početkom XIX vijeka, prava na desetinu
sa svojih timara (Crna Rijeka, Svrakino, Presjenica, Kalinovik) sarajevskom
trgovcu Mula Abdullahu Kaukčiji,140 takođe janičaru sa visokim činom age ser-
dengečdijâ, višim od Pinjovog.141 Fenomen nije nikakva posebnost sarajevskih
društvenih odnosa, jedino ga obilnija sarajevska građa bolje ilustruje. Postoje
izvori koji pokazuju da su otprilike u isto vrijeme hercegovački spahije i
zaimi prodavali unaprijed svoja prava na desetinu i druge namete mostarskim
janičarima ili pripadnicima pojaničarenih elita.142 Da zaključimo, pogubljenje
138 O desetini u Bosni vid. Ahmed S. Aličić, “Desetina u Bosni polovinom XIX vijeka”, Prilozi Insti-
tuta za istoriju, XVI/17, 1980, pp. 129–74. Vrlo obaviješteno i produbljeno o tom kasnom obliku
erarizovane desetine pisao je još Ante Malbaša, Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosni
za vrijeme režima Benjamina Kallaya. I. Dio (1882 – 1896), Prilozi proučavanju jugoslovenskog
pitanja u Austro-Ugarskoj, 1–2, (Osijek: Građanska tiskara K. D.), 1940, pp. 102–105 (n. 222).
139 Nagata, Materials, pp. 44–46, XII.
140 OIS, Arhiv, Manuscriptaquae Acta Turcica, № 1703, 1728, 1729 (uništeno u agresorskoj paljevini
17. V 1992); GHbB, Arhiv, Acta Turcica, № 259, 260. Ove isprave su nastale u rasponu 1211 – 1221
A. H. / 1796 – 1808 A. D. Još vid. Hamdija Kreševljaković, “Čengići. Prilog proučavanju feuda-
lizma u BiH”, Izabrana djela, I, edid. Avdo Sućeska i Enes Pelidija, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo:
Veselin Masleša), 1991, pp. 388–413 (prvi put objavljeno 1959. g.).
141 Muderizović, “Popis janjičara”, p. 107.
142 APHF, AT, № VI / 260. Temessuk izdat 25. ša'bâna 1221 A. H. / petak, 7. XI 1806. Ahmed-spahi-
ja, sin hadži-Ahmedov, potvrđuje da je Aliji Lakišiću iz Mostara prodao za 521 groš pobiranje
desetine i ostalih nameta (rüsūm) sa timara kojeg je naslijedio od oca mu. Timar se nalazi u
selu Ljubotić u kadiluku Mostar. Da su Mostarci Lakišići, još polovinom XVIII vijeka, bili
pojaničareni za’îmi-begovi govori jedan popis iz 1755. godine (yüz başı Muṣt.afā Beg ibn-i Ah.med
Āġā Lāqişa-zāde). Vid. Ahmed S. Aličić i Hifzija Hasandedić, “Popis Terzija, Ćurčija i Ćebedžija
u Mostaru iz 1755. godine”, POF, XVIII–XIX, 1968 – 69, pp. 315–71, na p. 347 (faksimil). Popis
potvrđuje visok stepen pojaničarivanja kod mostarskih i hercegovačkih za’îma i spahija
(begovi i age). Janičarske plate u gotovini, za razliku od timarskih naturalnih prinadležnosti,

Pinjovo označilo je kraj jednog meteorskog političkog i privrednog uspona. Od
njegovog pogubljenja, 1827. g., pa sve do 1878. g., na lokalnom nivou u Saraje-
vu su odlučujuću riječ imali upravo pripadnici, potomci i srodnici one frakcije
s kojom je Pinjo ljuti bojak bio: Džindžafićâ sestrići Babići, Fadil-paša Šerifija,
Uzunije, Sokolovići, Ćurčići. Iako mu je brat hadži-Abdullah-sandžaktar umro
ostavivši iza sebe, krajem 1840. g., imovinu procijenjenu na nimalo beznačaj-
nih 131.536,5 groša, radilo se o osobi bez ikakvog upliva u sarajevskom i bo-
sanskom političkom i javnom životu.143 Porodica nikad nije povratila stvarnu
političku moć i privredni uticaj koji je imala u vremenu oko 1790 — 1827, ali
je zato postala jedan od stožera lokalne usmene predaje i lokalnog kulturnog
pamćenja.
Jeftan Kovačević, Mostarac u Sarajevu, i pitanje

pravoslavnih trgovačkih dijaspora iz Bosanskog
pašaluka po Mediteranu, Srednjoj i Istočnoj Evropi
Ibrahim-alemdâr Pinjo daje značajan podatak kada se obraća odlučujućim

ljudima na Trebinjskoj baždarnici. Bajraktar piše: “Kovačević Jeftan koji je
izvorno iz Mostara ali koji trguje zvjerkom u Kolobara-hanu u Sarajevu.” Toj
se rečenici može, opravdano, povjerovati. Jer jedan popis mostarskih esnaflija
iz 1755. godine zna za Kovačeviće, po imenima, nesumnjivo pravoslavce,144
kao zanatlije, biće ponajprije ćurčije145: “štićenik Ðuro, sin Kovačevića ( immī
Gūrō veled-i Qovāçevīk); štićenik Jovan, sin Nikole Kovačevića ( immī Yovān
i mogućnost većeg političko-društvenog upliva na lokalnom nivou, izgleda da su bili glavni

zamajci ovog procesa. Još o tome na nivou čitavog Bosanskog pašaluka na prelomu XVIII
na XIX vijek vid. Šamić, Francuski putnici, p. 212; Aličić, “Ahvali Bosna”, p. 189 (Mustafa
Nûruddîn-efendija Šerifija ima sedam janičarskih upisnica), 192–95 (ajan Srebrenice-pojani-
čareni za’îm).
144 O pravoslavnim zanatlijama u Mostaru (kraj XVII, prva polovina XIX vijeka) i njihovoj
antroponimiji vid. Radomir Stanić, “Prilog proučavanju starih mostarskih zanata”, GZM, E, n.
s., XXII, 1967, pp. 145–60. Još vid. Savo N. Semiz, “Bilješke o zanatima u Mostaru”, GZM, XVI,
1904, pp. 154–59.
145 O mostarskim ćurčijama vid. Hamdija Kreševljaković, “Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini
(1463 – 1878). II. Mostar”, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, XXXV, 1951, pp.
61–138, na pp. 100–01.

veled-i Nīqōla Qovāçevīk)”.146 Iako su još u XVII vijeku u Mostaru neki ćurčije
bili muslimani, zanat je postepeno, ali sigurno, prešao u hrišćanske, pravoslav-
ne, ruke. Isto se uočava i u drugim velikim balkansko-osmanskim centrima,
npr. Sarajevu147 i Skoplju.148 Gradski zanatlijski element, što se pravoslavnih u
Bosanskom pašaluku tiče, popunjavao se, ponajviše, iz vlaškog stanovništva.
To smo pokazali još 1991. godine.149 Zašto je to bilo tako? Odgovor je krajnje
jednostavan. Vlasi su, kao “carski” ljudi, imali slobodu kretanja koju obična
raja, i nemuslimanska i muslimanska, nije posjedovala; kao ponosnici, tj.
kiridžije i/ili kramari oni su mogli da steknu dovoljno kapitala da se otisnu
do gradova i zatrgovče. To vidimo i kod Cincara sa Pinda150 i kod starohercego-
vačkih Vlaha, i takve su pojave dio matrice “dugog trajanja” njihove historije.
Cvijić primjećuje da Starohercegovci, i planinštaci i humljaci, vole trgovinu,
znaju je, i jako cijene sticanje i bogatstvo. Starohercegovačko Grahovo se nala-
zilo upravo na jednom kraju putne ose koju Cvijić ističe kao starohercegovački
kraj koji gravitira Dubrovniku i Dubrovačko-Carigradskom drumu te gdje
se bogatstvo više cijeni od junaštva i iz koga se otisnuo najveći broj budućih
trgovačkih magnata po balkanskim gradovima i varošima.151 Prvi susjedi
146 Aličić i Hasandedić, ” Popis ćurčija ”, pp. 361, 366 (faksimili).

147 Kreševljaković, Esnafi u Sarajevu, pp. 140–45.
148 Vera Kličkova, Ќurčisko-kožuvarski zanaet i esnaf vo Skopje, (Skopje: Etnološki muzej), 1959, pp.
73–94 et passim. Koristeći ogromni tefter ćurčijsko-kožuharskog zanata u Skoplju, sa upisima
nastalim 1740 – 1933 na preko 400 strana, autorica je donijela na stotine majstorskih imena
i sva su hrišćanska. Za Istanbul vid. Güler Yarcı, “Osmanlı Kürk Ticaretinde Bir Ölçü Birimi:
Beden”, Beden Kitabı, edid. Emine Gürsoy-Naskali ve Aylin Koç, (İstanbul: Kitabevi), 2009, pp.
485–509, na pp. 489 (n. 15), 500; Elif Bayraktar Tellan, “Osmanlı Gayrimüslim Çalışmaları
Çerçevesinde İstanbul Kürkçüleri”, Hacettepe Üniversitesi Türkiyat Araştırmaları Dergisi, XXVII,
2017, pp. 115–37.
149 Nenad M. Filipović, Veliki vezir Kodža Sinan-paša i spaljivanje moštiju Sv. Save Nemanjića (1594),
magistarska teza u rukopisu, Univerzitet u Beogradu, 1991, passim, povodom mileševskih,
prijepoljskih i užičkih Vlaha-trgovaca u XV – XVII vijeku i starovlaških primićura – nižih
starješina, nastanjenih i zatrgovčenih u Sarajevu u XVII vijeku.
150 Dušan J. Popović, O Cincarima: Prilozi pitanju postanka našeg građanskog društva, 2. dop. izd.,
(Beograd: Štamparija Drag. Gregorića), 1937; Milenko S. Filipović, “Cincari u Bosni”, Zbornik
Radova Etnografskog instituta, II, 1951, pp. 53–108.
151 Jovan Cvijić, “Uzroci metanastazičkih kretanja”, Naučnici, ed. Vojislav Ðurić, Srpska književ-
nost u 100 Knjiga, 81, (Novi Sad i Beograd: Matica srpska i SKZ), 1972, pp. 106–30, na p. 124;
idem, “Posledice migracija”, op. cit., pp. 130–82, na p. 151, (objavljeno prvi put 1921). Beograd-
ski milioner Luka Ćelović-Trebinjac (Pridvorica kod Trebinja 1854 – Beograd 1929) poslan je,
kao dječak, u Banju Luku da šegrtuje kod trgovca Jovana Pišteljića (Pištelja), zatim kod strica

Grahovljana, Vlasi Nikšići, koji su, u vremenu 1683 — 1699. godine, lutali od
osmanskog do mletačkog podanstva i natrag, dobili su, 1102 A. H. / 5. X 1690 —
23. IX 1691, garanciju osmanskih vlasti u obliku “kadijske kletovne knjige”152
(‘ahd-nāme h.ücceti) da, u zamjenu za svoj ponovni ulazak u osmansko podan-
stvo, niko neće ometati njihove putnike, ponosnike i trgovce (gidenlerimize
vü tüccārlarımıza xilāf-ı şer‘-i şerīf ü muġāyır-ı qānūn-ı münīf bir ferde tecāvüz ü
te‘addī olmamaq üzre).153 Možemo li mostarske Kovačeviće i Jeftana Kovačevi-
ća svrstati među te zatrgovčene zanatlije – Vlahe? Naš bi odgovor bio: može-
mo. Snažan argument za to nalazimo u poznatom antropogeografskom djelu
Hercegovina Jevta Dedijera.154 Dedijer bilježi da u selu Ključani, jugoistočno od
Božanovića na podnožju Gloga, u manjoj uvali u Nevesinjskom polju, živi rod
Kovačevića. Starinom su iz Jajca i potomci su Vuka Brankovića, kako seljaci
Jovana Ćelovića u Brčko (ili Brčki, kako se nekada govorilo i pisalo), da bi u Beograd došao 1872.
g., gdje mu je, na početku, valjao zemljak, uticajni arhimandrit Nićifor Dučić. Vid. Mira Sofro-
nijević, “Luka Ćelović-Trebinjac, najveći dobrotvor Beogradskog univerziteta”, Zadužbinar, VI,
2018, pp. 17–43, na pp. 22–23, (banjolučki trgovac nije se prezivao Pištalić, nego Pišteljić-Pište-
lja, a i ta porodica je porijeklom iz trebinjskog kraja, prema saopštenju pok. gđe Nadežde-Seke
Masleša, potomka stare trgovačke banjolučke kuće i rodice Pišteljićevih. I Masleše su starinom
od Bileće). Cf. Younis, Od dućana, p. 116 (n. 270), gdje se, na osnovu jednog pisma od cca 1869,
navodi da su sarajevski muslimanski trgovci Merhemići prodavali duhan Jovanu Pišteljiću u
Bosansku Gradišku. Ćelovićeva biografija kao da je sišla sa Cvijićevih stranica. Naučniku, kada
je pisao svoje rasprave, sigurno nije bio nepoznat uspon Luke Ćelovića-Trebinjca.
152 O izrazu kletovna knjiga vid. Dušanka Bojanić, Sultanska akta izdata na zahtev Dubrovačke
Republike (1627 – 1647), p. o. iz Miscellanea, X, 1982, (Beograd: Istorijski institut), 1982, p. 36.
153 OIS, Rukopisna Zbirka, Ms. № 29-4, Qād.ī-zāde Muh.ammed Enverī Efendī, Tārīx-i Enverī, IV/2,
pp. 85–86, na p. 86. Rukopis se u staroj, spaljenoj, zbirci Orijentalnog instituta vodio pod
signaturom № 4702–4. O ponovnom primanju nemuslimanâ u osmansko podanstvo vid.
Aleksandar Fotić, “Institucija amana i primanje podaništva u Osmanskom Carstvu: primer
sremskih manastira 1693 – 1696”, Istorijski časopis, LII, 2005, pp. 225–56.
154 Jevto Dedijer, Hercegovina, p. o. iz Srpski etnografski zbornik, XII, (Beograd: SKA), 1909, p. 218 et
passim, (dalje: Srpski etnografski zbornik=SEZB).

pričaju.155 Naselili su se u Grahovo u današnjoj Crnoj Gori156 i tamo su devetoro
braće načinili crkve posvećene Sv. Ðurđu i arhangelu Mihailu.157 Danas (tj.
prije 1909) ih u Crnoj Gori ima 200 kuća. Osim Nevesinja, rod se, oko 1909. g.,
nalazi i u Gacku, Stocu, Mostaru, Županjcu158 i Lijevnu (tj. Livnu~Hlivnu; up.
Turci Lijevnjani iz Vukove pjesme Stari Vujadin). Doselio se u nevesinjski kraj
oko 200 godina prije 1909, dakle otprilike 1700 — 1710. Seljenje roda se podu-
dara sa promjenama i pomjeranjima u Staroj Hercegovini koja je izazvao Veliki
rat Sv. Lige (1683 — 1699) i o čemu svjedoči nedavno objavljeni osmanski
155 Predanje ne treba uzimati doslovno, ali ni odbacivati u cjelini. Radi se o legendarnom tamnom
refleksu – prisjećanju povratnih pomjeranjâ u visinsku Staru Hercegovinu i Crnu Goru nobi-
litiranih vlaških glavara iz nizinske srednjovjekovne Bosne pred sâmo osmansko osvojenje i
odmah nakon njega. Pomen Vuka Brankovića, kao prototipa izdajnika, mora da je imao veze sa
narodnom percepcijom uključivanja ovih glavara u osmanski vojno-administrativni aparat. O
tim povratnim vlaškim kretanjima – na osnovu mletačke, dubrovačke, kotorske građe – pisali
su Stjepčević, Kovijanić, Butorac, Mijušković, Božić, Ðurđica Petrović, a na osnovu narodne
tradicije Vlajko Palavestra. Zbog prostornog ograničenja ne možemo detaljno citirati tu litera-
turu na ovom mjestu.
156 Predio u Staroj Hercegovini, danas Republika Crna Gora, između Cuca, Krivošija, Banjana i
Nikšićkih Rudina, na tromeđi između historijske Crne Gore, historijske Stare Hercegovine i
Boke Kotorske. Vid. Radenko Lazarević, “Grahovsko Polje”, Glasnik Srpskog geografskog druš-
tva, XXIX, 1949, pp. 143–46.
157 I ovo je legendarni refleks trenda izgradnje kamenih crkvica u Staroj Hercegovini tokom XVI i
XVII vijeka čiji su ktitori bili lokalni vlaški glavari. Up. Skovran, Blago Pive, pp. 11–13 et passim;
Marica Šuput, Srpska arhitektura u doba turske vlasti: 1459 – 1690, (Beograd: SANU i Institut za
istoriju umetnosti), 1984, passim. Za kulturno-historijski kontekst i najbolje tumačenje feno-
mena vid. Radovan Samardžić, “Kulturna obnova i moralno obrazovanje u XVI i XVII veku”,
Književnost, LVI/1, 1973, pp. 10–55.
158 Županjac i Županj-potok su starija alternativna imena za mjesto Duvno na granici Hercego-
vine i jugozapadne Bosne, s hercegovačke strane. O trgovačkom rodu Kovačevića u Duvnu
vid. Popović, “Trgovina Budimlića”, p. 59. Vasilj Popović piše da je lično on, 1913. g., predao
trgovačku korespondenciju duvanjskih Kovačevića Centralnoj biblioteci “Prosvjeta” u
Sarajevu, skupa sa tefterima livanjskih Kujundžića. Danas bi se ta korespondencija trebala
nalaziti u sarajevskoj Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci u Odjeljenju specijalnih zbirki.
Cf. Mitar Papić, “Arhivski materijal i rukopisi u Narodnoj biblioteci Bosne i Hercegovine”, GAD
BiH, IV–V, 1965, pp. 63–74, na p. 71, № 45, pominje samo teftere livanjskih Kujundžića. Pok.
Vlajko Kovačević (u. 1993 u Sarajevu) – Duvnjak, učesnik NOR-a od 1941. g., stari komunista
i brat narodnog heroja Boriše Kovačevića – saopštio nam je, sredinom osamdesetih godina XX
vijeka, da su duvanjski trgovci Kovačevići starinom iz Grahova i da su, preko Mostara, došli u
Duvno oko 1800. godine. Tu je tradiciju znao od svog djeda, rođenog oko 1840. g., a nije mu
bilo poznato Dedijerovo djelo.

defter od Mletaka povraćenih krajeva, sastavljen 1701. godine.159 Oni Kovače-
vići koji su došli i ostali u Nevesinju, Gacku i Stocu izgubili su, s vremenom,
svoj vlaško-glavarski status, ali je predaja o ugledu porodice ostala, dok su se
oni nastanjeni u Mostaru, Duvnu i Livnu iz zanatlija zatrgovčili i postali dio
lokalnih elita, a mnogi članovi roda otisnuli su se i u svijet. Kako Kovačeviće u
mostarskom popisu iz 1755. g. vidimo kao već etablirane zatrgovčene zanatli-
je-ćurčije njihovo doseljenje u Mostar je moralo pasti između 1700 — 1750. g.
To su bila vremena u kojima je vlaški glavarski čin još nešto značio, te su oni
Kovačevići koji su se doselili u Mostar shvatili plimu novog vremena, snašli
se u tom novom vremenu i društveno se uzdigli u novoj, urbanoj, sredini,
iskoristivši prednosti jednog statusa koji je de jure još mnogo značio, ali se de
facto runio. Preseljenje u grad bila je mudra odluka, ako se to uzme u obzir. Da
rekapituliramo: rod Kovačevića se iz starohercegovačkog Grahova spustio u
krajeve oko Nevesinja, Stoca i Gacka negdje početkom XVIII vijeka, da bi se
brzo iza toga jedan dio roda nastanio u Mostaru, ušao u ćurčijski esnaf i zatr-
govčio se te proširio u druga mjesta po Bosanskom pašaluku i, čak, van njega.
Jevto Dedijer i Vladimir Ćorović su pokazali da je Mostar bio glavna stanica i
baza iz koje su zatrgovčeni Starohercegovci nastavljali da idu dalje, pri čemu
je uvijek dio roda ostajao u Mostaru.160 Naveli smo podatke o Kovačevićima
iz mostarskog esnafskog popisa iz 1755. godine. Na pravoslavnom groblju na
Pašinovcu nalazio se, prije 1992. godine, nadgrobni spomenik Vasilja Kova-
159 Fazileta Hafizović, Popis sela Sandžaka Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od Mletačke Repu-
blike 1701. godine, (Zagreb i Sarajevo: SKD Prosvjeta, Filozofski fakultet u Zagrebu i Orijentalni
institut), 2016, pp. 414–20 (nahija Grahovo), 420–25 (nahija Riđan). Popisnik, opetovano,
bilježi da su neka sela pusta, da u nekima nema nijedne kuće uzgor, da su neka napuštena već
pedeset godina, da su uzrok tome upadi crnogorskih pobunjenika i/ili razbojnika (eşqiyā). Ovo
slovo osmanskog popisa se, umnogome, podudara sa jednim važnim mjestom iz Njegoševog
pisma Ali-paši Rizvanbegoviću, sa Cetinja, 6. X 1836. Vladika Rade piše: Ja ti kažem da je Graho-
vo moj đed naselio i ono je naše, a posad biće onoga kome bog sudi. Petar Petrović Njegoš, II, Lažni
Car Šćepan Mali. Pisma, izb. Vojislav Đurić, red. Vladan Nedić, Srpska književnost u sto knjiga,
19, (Novi Sad i Beograd: Matica srpska i SKZ), 1969, pp. 190–91, Pismo № 15, na p. 190. Nije
pitanje je li Njegoš u pravu glede statusa Grahova unutar Osmanskog Carstva, nego da njegov
iskaz potvrđuje verziju osmanskog popisa o uticaju smutnih vremena Kandijskog (1646 –
1669) i Velikog rata Sv. Lige (1683 – 1699) na demografski rasap onog dijela Stare Hercegovine
koji se naslanjao na Crnu Goru u potezu od Trebinja do Risna i Nikšića. Time je i datovanje
raseljenja Grahovljana iz narodne tradicije nezavisno potvrđeno kao pouzdano.
160 Dedijer, Hercegovina, p. 141; Vladimir Ćorović, Mostar i njegova Srpska pravoslavna opština,
(Beograd: Srpska pravoslavna opština mostarska), 1933, pp. 36–38, 41.

čevića iz 1777. godine.161 Simo Kovačević bio je mostarski crkveni kmet 1835.
godine, neposredno poslije obnove tzv. Stare pravoslavne crkve 1833. godine.162
Kao Vukov pretplatnik, Pero Kovačević zabilježen je još prije 1850. godine; isti
je bio factotum mostarske pravoslavne zajednice u vrijeme Omer-paše Latasa,
oko 1850.163 Na mostarskom groblju u Bjelušinama sačuvani su nadgrobni
natpisi sljedećih Kovačevića: Sava (umro 20. V 1839, po julijanskom kalenda-
ru); Jelisaveta supruga Simova (2. X 1844 — jul.); Mara supruga Šćepina (19.
IV 1848 — jul.); Pero Kovačević, umro od 56 ljeta, 1868; Staka, supruga Pera
Kovačevića, marta 1871.164
Pinjovo pismo potvrđuje da je Jeftan trgovao zvjerkom-krznima i kožama
divljači u Sarajevu i da mu je radnja bila u Kolobara-hanu. Jeftanove radnje
nema u pominjanom popisu dućana u Kolobara-hanu kojima je vakuf još
uvijek direktno upravljao, a taj popis je vođen dugi niz godina tokom prve
polovine XIX vijeka.165 Jeftan je, dakle, imao radnju u onom dijelu koji je kon-
trolisao Ibrahim-alemdâr i mogao je biti njegov zakupnik ili pazakupnik. Oni
su morali biti nešto više nego slučajni poznanici i Pinju je moralo biti stalo da
Jeftanovo poslovanje dobro ide, čim ga je onako zdušno preporučivao trebinj-
skim carinicima. Pinjo Bajraktar je kreditirao sarajevske zatrgovčene ćurčije
Despiće i bio s njima u raznim vrstama poslovnog partnerstva,166 pa je, slično
tome, mogao ulagati i u Jeftanove poslove, a kako mu je, sva je prilika, Jeftan
bio i kirajdžija, naravno da je Pinju bilo stalo da Jeftanovi poslovi dobro idu.
Znamo li još išta o Jeftanu? U svojoj studiji o trgovini sarajevskih Budimlića,
Vasilj Popović objavljuje podatke o izvjesnom Jeftanu Kovačeviću, nastanje-
nom u Dubrovniku, koji sa Budimlićima posluje pedesetih godina XIX vijeka
(1851 — 1858). Slao im je zejtin, šećer u prahu, gotovinu, šalove, smokve, ali
je i mjenično poslovao s njima i muslimanskim trgovcima iz Skadra.167 Kako
161 Radomir Stanić, “Nadgrobni spomenici sa natpisima iz XVII i XVIII veka u groblju na Pašinov-
cu u Mostaru”, Hercegovina, III, 1983, pp. 153–96, na p. 165.
162 Ćorović, Mostar, p. 49. O toj obnovi vid. Muhamed A. Mujić, “Pitanje nastanka Srpske pravo-
slavne crkve u Mostaru i njena popravka 1833. godine”, POF, XXVI, 1976, pp. 79–104.
163 Ćorović, Mostar, pp. 40, 56, 89, 108.
164 Radomir Stanić, “Nadgrobni natpisi iz XIX veka na Bjelušinskom groblju u Mostaru”, Hercego-
vina, II, 1982, pp. 183–200, na pp. 198 (№ 251, 263), 199 (№ 281), 200 (№ 288).
165 Sarajevo, Muzej grada Sarajeva, Orijentalna zbirka, № 19, pp. 1–13; vakuf je kontrolisao 33 du-
ćana unutar Kolobare i 53 dućana pojâsno raspoređena tokom svih vanjskih strana građevine.
166 Tepić, “Trgovina Despića”, p. 80 (n. 81);
167 Popović, “Trgovina Budimlića”, pp. 62–63.

se radi o veoma iskusnom trgovcu i poslovnom čovjeku upućenom u kompli-
kovane mjenične operacije, mogli bismo tvrditi da se tu radi upravo o Jeftanu
iz Pinjovog pisma trebinjskim carinicima, pisanom oko trideset godina prije
opisanih radnji sa sarajevskim Budimlićima. Jeftan se, porodičnim poslom, u
vrijeme konjunkture trgovine zečinom, privremeno, kao mlad, nastanio u
Sarajevu, da bi ga vidjeli kao trgovca sa razgranatom firmom u Dubrovniku
u ono doba kada izvoz zečine preko Dubrovnika više nije bio tako lukrativan
kao u prvim decenijama XIX vijeka.
Šta nam ti podaci o Jeftanovom kratkoročnom preseljenju u Sarajevo i
dugoročnom u Dubrovnik, a iz rodnog Mostara, zapravo govore? Smatramo da
takve migracije nisu slučajne, nego da su dio fenomena koji je historičar Philip
Curtin, inače i autoritet za prekookeanske trgovine afričkim robljem i sjever-
noameričkim krznom (1600 — 1850), nazvao trgovačka dijaspora.168 To je za
njega, prije svega, globalni fenomen preindustrijskog svijeta, od rane Antike
do oko 1815. Tvore ga geografski udaljene, ali društveno povezane i međuo-
visne, trgovačke grupe i/ili zajednice. U vremenu prije parobroda i telegrafa,
transregionalna i transkontinetalna trgovina bile su težak poduhvat, pun
rizikâ. Usljed toga se pristupalo stvaranju trgovačkih dijaspora, zasnovanih na
zajedničkom jeziku, vjeri, geografskom porijeklu, osnaživanih bračnim veza-
ma kao najbezbolnijim sredstvom društvene konsolidacije te homogenizacije.
Zajednički moral i dobri običaji osiguravali su zaštitu od nesolidnih partnera.
Ukoliko bi se neko pokazao kao nesolidan partner, slijedio je ostrakizam iz za-
jednice, ne samo za tu osobu nego i za čitav njegov rod, a to je značilo “socijal-
nu smrt”.169 Na osnovu takvog mentaliteta, ljudi su mogli iz Sarajeva poslovati
sa nekim na Krimu, u Trstu, Istanbulu, Krakovu, a da te osobe nikad u životu
nisu ni vidjeli niti s njom prozborili. Pored toga, takve dijaspore su bile važni
činioci različitih međukulturnih i međucivilizacijskih razmjena. Curtinov mo-
del posebno ističe da je trgovačka dijaspora bila ustanova kojom su se najradije
koristili oni trgovci i/ili poslovni ljudi što iza sebe nisu imali jako novovjekov-
no kolonijalno carstvo (npr. Jermeni, indijske Bânije, Jevreji, grčki brodovla-
snici, itd.). U međuvremenu su Curtinova tipologija i njegovi teorijski modeli
168 Philip D. Curtin, Cross-cultural Trade in World History, (Cambridge and New York: Cambridge
University Press), 1984.
169 O toj kategoriji vid. Orlando Patterson, Slavery and Social Death: a Comparative Study with a
New Preface, (Cambridge, Mass.: Harvard University Press), 2018.

produbljeni i dopunjeni, ali se tumačenje koje je on predložio održalo i postalo
klasičnim u svjetskoj historiografiji.170
Mostarski Kovačevići, ali i mnogi drugi mostarski pravoslavni trgovački
rodovi, potpuno se uklapaju u opisani model preindustrijske transregionalne
i transkontinentalne trgovine. Kovačeviće iz Mostara nalazimo rasute kao
trgovce, tokom kraja XVIII i prve polovine XIX vijeka, od Bosanskog Petrovca
preko Dubrovnika i Šibenika te Zadra i Skradina do Senja, Rijeke, Trsta i Beča,
Ismaila na Dunavu u Besarabiji te Odese na Krimu.171 Još su Dositej Obradović
i Gerasim Zelić uočili da moćnih trgovaca Sarajlija i “Mostarana” ima od Novog
Sada172 i Osijeka preko Dubrovnika i Dalmacije do Trsta. Opu(h)e~Opu(h)ići
koji su, oko 1750. g., bili ugledni mostarski trgovci, u Trstu su u drugoj polovini
XVIII vijeka. Nešto kasnije u istu luku dolaze Škuljevići, ali preko Dubrovnika
u koji su izbjegli zbog kuge (vjerovatno one od 1783), a s njima su u Dubrov-
nik sišli i Milakovići. Dositej, 1788. godine, u jednom pismu, pominje mog
ljubimog Lazara Slavujevića Mostaranina, dok drugi jedan Lazar, Čolić Mostarac,
trguje u Dubrovniku oko 1827 — 28. godine. Još kasnije u XIX vijeku, u Trst
iz Mostara dolaze i Aničići, očito privučeni usponom rodova koji su se ranije
otisnuli u tu najvažniju habsburšku mediteransku trgovačku luku. Iz Mostara
je bio Jovan Milaković, dubrovački trgovac i brat svakovrsne cetinjske, kako
bi se to nekad u Mostaru i Hercegovini reklo, svrhe i razvrhe iz prve polovine
XIX vijeka, Dimitrija Milakovića; a iz istog grada na Neretvi je pristigao i Jovan
Bovan (u. 1806), veoma ugledan i uticajan posvuda u Dalmaciji svoga doba.173
170 Vid. Stephen Frederic Dale, Indian Merchants and Eurasian Trade,1600 – 1750, (Cambridge, UK:
Cambridge University Press), 1994; Sǿren Mentz, The English Gentleman Merchant at Work: Ma-
dras and the City of London 1660 – 1740, (Copenhagen: Museum Tusculanum Press, University
of Copenhagen), 2005; Roxani Eleni Margariti, Aden & the Indian Ocean Trade: 150 Years in the
Life of a Medieval Arabian Port, (Chapel Hill: University of North Carolina Press), 2007; Fran-
cesca Trivellato, The Familiarity of Strangers: the Sephardic Diaspora, Livorno, and Cross-cultural
Trade in the Early Modern Period, (New Haven: Yale University Press), 2009; Religion and Trade:
Cross-cultural Exchanges in World History, edid. Francesca Trivellato et alii, ( Oxford and New
York: Oxford University Press), 2014.
171 Srbsko-Dalmatinski Magazin, 1867, Zadar, pp. 123–32; SEZB, Naselja i poreklo stanovništva, ur.
Jovan Cvijić, XX, 1925, (Beograd: SKA), 1925, p. 211; Ćorović, Mostar, pp. 37–38.
172 O Sarajlijama, Mostarcima i drugim Bosancima-pravoslavnim trgovcima u Novom Sadu i Podu-
navlju tokom XVIII vijeka vid. Vuk Vinaver, “Sarajevski trgovci u Dubrovniku sredinom XVIII
vijeka”, GID BiH, VI, 1954, pp. 249–65, na pp. 255–56, 265.
173 Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, pp. 212-13 et passim; idem, Bosna i Hercegovina, Po-
učnik, I, (Beograd: SKZ), 1925, pp. 153–54; idem, Mostar, pp. 35–41; Aličić i Hasandedić, “Popis

Veoma je stara trgovačka porodica Bravačija~Bravačić-Bravadžić, koja u Mosta-
ru djeluje već oko 1750. godine. Oni su često na dubrovačkoj skeli prvih godina
XIX vijeka, a neposredno iza toga su već stalno nastanjeni u Dubrovniku gdje
se uvrštavaju u prve ljude srpsko-pravoslavne zajednice, dok Stevan Bravačić
Mostaranin posluje u Odesi u prvoj polovini XIX vijeka.174 Širem mostarskom
krugu mogli bi se pridodati tršćanski trgovački baroni i vođe pravoslavne
opštine, Kurtovići, iz okoline Trebinja, inače veliki priložnici manastira Duži
u trebinjskom kraju.175
Zapaža se velika podudarnost Cvijićevog modela metanastazičkih kre-
tanja i Curtinovih trgovačkih dijaspora u međukulturnoj trgovini. I Cvijić i
Curtin primjećuju da se ljudi sele postepeno, u etapama, i nikad direktno u
konačno mjesto preseljenja; da uvijek sebi ostavljaju odstupnicu za povratak
u stari kraj, ako poduhvat propadne; da su osnovni razlozi seljenja mješavina
društvenih, prirodnih, ekonomskih, pa tek onda političkih, činilaca; da veze sa
postojbinom ostaju jer se ljudi žene i udaju odatle i prenose te obnavljaju obi-
čaje iz postojbine; da u postojbinu, isto tako, donose kulturne tekovine koje
su stekli tokom svojih putovanja; da se jedan dio dijaspore uvijek vrati u stari
kraj, čak i kad poduhvat uspije; da se neki ljudi naseljavaju negdje na pola puta
između postojbine i lokusa dijaspore; i da kada se stariji rodovi presele velikim
Ćurčija”, pp. 335, 339, 345–46.

174 Dubrovnik, Državni arhiv, Acta Gallica, № 4643, VIII, 7 (29. X 1813), predstavka pet pravoslav-
nih trgovaca iz Mostara, među njima i Jeftana Bravačića, o uvozu vune i karantinskom režimu,
(dalje: Dubrovnik, Državni arhiv, Acta Gallica=DAD, AG). Interesantno je da su se trgovci
potpisali i brzopisnom zapadnom ćirilicom, popularno poznatom kao bosančica, i arabicom,
što govori o poznavanju arapskog pisma među pravoslavnim trgovcima u Bosni, a sâmim tim
i o njihovom poznavanju osmanskog jezika i osmanske pismenosti. Još vid. Ćorović, Mostar,
p. 37; Radomir Stanić, “Prilog proučavanju zanata”, pp. 149–50; Aličić i Hasandedić, “Popis
ćurčija”, p. 346. Dubrovački Bravačići, tada najbogatija i najuglednija srpsko-pravoslavna kuća
u Dubrovniku, orodiće se, početkom XX vijeka, sa sarajevskim Besarovićima, ranije Besarama.
Na podatku se zahvaljujemo pok. gđi Milici-Maci Grabovac rođ. Besarović. O Besarama-Besa-
rovićima u Trstu oko 1800. g. i njihovoj lažnoj povelji despota Stefana Lazarevića, navodno
izdatoj nekom njihovom pretku kao pervom poglavici grada Srebrenice što je rani primjer
hobsbomovskog izmaštavanja tradicije i u bosanskom i u srpskom kontekstu, vid. Ćorović,
Bosna i Hercegovina, p. 154. Besare, kasniji Besarovići, očito vlaško-albanskog porijekla, zaista
jesu došli u Sarajevo negdje od srebreničkog Osata u širem smislu, s jedne i druge strane Drine
(Srebrenica, Rača, Bajina Bašta sve do Užica; up. selo Besarovina na, danas, srbijanskoj strani
Drine i rod Basara u Bajinoj Bašti). Vid. Skarić, “Srpski pravoslavni narod i crkva”, p. 63.
175 Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, p. 213.

dijelom u centre dijaspore, često budu mentori novopristiglim trgovcima iz ru-
ralnih sredina u grad-postojbinu dijasporaca (tako tršćanski Mostarani176 uvode
u svijet velike trgovine novije Mostarce, većinom seoskog porijekla, kao što su
Šantići, Šole, Ćorovići, Dučići, Dokići, Perini, Peške itd.).177
Nakon što smo podastrli kritičko izdanje i prevod Pinjovog važnog pisma,
te ga arhivistički i historiografski kontekstualizovali, i ocrtali biografije dvaju
glavnih aktera pisma, Ibrahim-alemdâra Pinja i Jeftana Kovačevića, sada je red
da proanaliziramo tri osnovne gradivne kategorije ovog pisma kao historijskog
izvora. Riječ je o pojmovima zvjerka; zečina; đumruk i bâdž (osm. gümrük; bāc).
Pođimo redom.
Zvjerka (gāva~kāva)
Sasvim je jasno šta se u osmanskoj i ranoj post-osmanskoj Bosni razumijevalo

pod pojmom zvjerka. To je nomen collectivum (npr. kao u sintagmama: riba se
izlovila; ovca je ovog ljeta podbacila s vunom) u starijem bosanskom/srpskom/
hrvatskom jeziku za krupniju divljač s kožom i/ili krznom koja je predmet
lova, zanatske obrade, trgovine, izvoza, uvoza, itd. Izvorne potvrde su i brojne
i jasne. U svom značajnom, ali malo korištenom iako odavno objavljenom, au-
tobiografskom zapisu, sarajevski i senjski trgovac Dimitrije-Mićo Ristivojević
bilježi kako je , 1784. g., sa momkom išao u Posavinu kupiti zvier oko Gradašca.
Sarajlije Hadžiavakumovići, Pavlovići te hadži-Vidak Koprivica pominju u svo-
176 O tršćanskoj srpsko-pravoslavnoj zajednici vid. Miroslav Perišić i Jelica Reljić, Kultura Srba u
Trstu 1751 – 1914, (Beograd: Arhiv Srbije), 2016.
177 Cvijić, “Uzroci metanastazičkih kretanja”, pp. 119–26, 127–29; Curtin, Cross-cultural Trade,
passim. Veza je sve samo ne slučajna; u smislu modela, Curtin duguje mnogo Braudelu, a
Braudel nikad nije tajio značaj Cvijića za svoje koncipiranje historije. Na ovo treba podsjetiti
u svjetlosti, danas pomodnog, nipodaštavanja Cvijića i pokušaja svođenja njegovog djela na
neku ideološku podlogu projekta ‘Velike Srbije’. Jermeni Osmanskog Carstva i safavidske Per-
zije su drugi primjer velikih trgovačkih dijaspora u cvijićevsko-curtinovskom ključu koje su se
pružale od Erzuruma i Istanbula do u Beograd, Beč, Požun, Budim, Mletke, Amsterdam, Lvov,
Kijev, Moskvu, Arhangelsk na jednoj strain, i u Novu Džulfu kod Isfahana, Agru, Lhasu na
Tibetu, Peking, Kanton, Šangaj, Formozu, Malaku, Kjoto, Osaku, na drugoj strani. Vid. Levon
Khachikian, “Le registre d'un marchand arménien en Perse, en Inde et au Tibet”, Annales, Eco-
nomies, Sociétés, Civilizations, XXII, 1967, pp. 231–78; Kéram Kévonian, “Marchands arméniens
au XVIIe siècle. A propos d’un livre arménien publié à Amsterdam en 1699”, Cahiers du Monde
Russe et Soviétique, XVI, 1975, pp. 199–244.

jim tefterima, pismima i zapisima termin zvjerka kao opšti izraz za ćurčijsku
robu, ali znaju i za podkategoriju mrka zvjerka, a, prema Skariću, ovo zadnje
je označavalo kune i samsare (nom. samsar-kuna bjelica, bjelka). Oko 1850.
godine, u Sarajevu se krznena roba skupno najčešće naziva ćurčiluk zvjerka.178
S druge strane, nužno je da objasnimo zašto smo, na prvi pogled enigmatičnu,
osmansku riječ gāva~kāva preveli arhaičnom slovenskom rječju zvjerka. Svi
relevantni osmanski rječnici ne poznaju izraz gāva~kāva u bilo kojoj grafijskoj
varijanti, a u smislu vezanom za divljač i krznarstvo. U razrješenju ove dileme
mogu nam pomoći balkanski turcizmi, osmanski pisani izvori, jedan kapitalan
devetnaestovjekovni rječnik osmanskog jezika, usmena predaja sarajevskih
i skopskih ćurčija. Skarić u tefteru Pavlovića, pismima Hadžiavakumovića
i zapisima hadži-Vidaka Koprivice nalazi pomen izraza džingafa. To je, pre-
ma Skariću, poleđina neprekomorske, domaće bosanske, zatim rumelijske
i rusko-sibirske lisice, u širini tri-četiri prsta (njem. Landfuchsrücken). Ovo
objašnjenje je pioniru historijskog istraživanja trgovine i trgovačkih teftera
u nas dao, prije 1914. g., Risto Hadži-Damjanović, jedan od nekoliko i tada
posljednjih sarajevskih ćurčija u pravom smislu riječi.179 Slične podatke, na
osnovu usmene tradicije skopskih ćurčija, donosi Kličkova. Skopske ćurčije su
koristile izraz džilgava za kožu i krzno s lisičjih leđa, ali i za kožu i krzno vuč-
jeg vrata, te za ćurak napravljen od krzna s vučjeg vrata. U Skoplju se džilgava
prodavala na tane-komad (tāne~dāne).180 Deset taneta-komada džilgave proda-
valo se, kao polusirovina, 1871. g., za 40 groša. Ćurak vrste džilgava-juk nosili
su esnaflije i ljudi iz srednjeg staleža; bio je masivan i topao, pogodan za zimu,
ali ne previše kićen; žene i pomodari nosili su elma-sus ćurkove.181 Erudita i
178 Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, p. 213; Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”,
Izabrana djela, I, pp. 326–27, 330; Younis, Od dućana, pp. 98 i n. 145, 100.
179 Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, p. 327. Još o Hadži-Damjanovićima
i Ristu Hadži-Damjanoviću vid. Kreševljaković, Esnafi u Sarajevu, p. 145. Nekadašnji turski
arhiv Zemaljskog muzeja otkupio je, prije 1914. g., od Hadži-Damjanovićâ oko dvadesetak
osmanskih dokumenata iz XVIII i XIX vijeka. Na upozorenje kolege Fehima Dž. Spahe – inače
šehida iz opsade i bombardovanja Sarajeva 1992 – 95 – koji je tada vodio arhiv Orijentalnog
instituta, mi smo te dokumente, 1985. g., pregledali, uzeli bilješke iz njih, ali ih nismo ni pre-
pisali niti snimili. Dokumenti – sultanski, valijski, kadijski, privatni – propali su u zloglasnoj
paljevini Instituta, 17. V 1992. g., a bili su izvor o jednoj zatrgovčenoj porodici visokog ugleda,
koja, za razliku od npr. Despićâ, nikada nije potpuno napustila ćurčiluk kao zanat.
180 O tom numerativu u osmanskoj metrologiji vid. Yarcı, “Osmanlı Kürk Ticaretinde”, pp.
490–92; Filan, O turskom jeziku, p. 286 i n. 319.
181 Kličkova, Ќurčisko-kožuvarski zanaet, pp. 27, 30–31, 97, 99,100.

iskusni muzealac, kasnoosmanski kadija i evropski orijentalista bečke škole,
Derviš M. Korkut, preveo je popis ostavine iza umrlog svemoćnog i preboga-
tog Hasan-age Kolanije od 1799. godine. Za nas su interesantni sljedeći upisi: 1
iznošen ćurak od džilkave (krzna s vučjeg vrata-šije-obj. D. M. K.) 26 gr[oša-dod.
N. F.]; 1 džilkava (vučja šija-obj. D. M. K.) ćurak kontuš 81 gr[oša-dod. N. F.].182
U kapitalnom rječniku osmanskog jezika koji pokriva sve funkcionalne
stilove i vidove osmanskog jezika, od vulgarnih do uzvišenih, a koji je sastavio
amero-britanski osmanista i/ili misionar Sir James W. Redhouse nalazi se
najtačnije objašnjenje koje pomaže da se shvati navedeni osmanski i/ili bal-
kanski izraz, njegovo porijeklo, značenje, varijante. Natuknice cılġavā i cılqavā
Redhouse objašnjava kao krzno napravljeno od gornjeg dijela vučje ili lisičje
šije. Daje i pouzdanu etimologiju riječi. Cılġavā~cılqavā je izraz nastao onim
što se u nauci o jeziku zove kraza (spajanje dvije riječi, pri čemu svaka od dviju
gubi dio svoje fonične mase); ta kraza je preobrazila u novu riječ genitivnu sin-
tagmu cild-i qafā-koža sa glave.183 Redhouseovo tumačenje potvrđuju osman-
ski izvori nastali više od stotinu godina prije njegovog rječnika. Na pritužbe
istanbulskih ćurčija-zanatlija koji su se osjećali ugroženim onim što su oni
smatrali nelojalnom konkurencijom krznarskih trgovaca, posebno onih koji
su u Istanbul dolazili sa velikih rumelijskih pazara u Skoplju, Dol’janu, Janji i
Solunu, vlasti u Istanbulu su, 23. džumâdâ-’l-ûlâ 1167 A. H. / 18. III 1754 A. D.,
izdale uredbu (niz.ām-nāme) sa spiskom ćurčijskih proizvoda i njihovih drža-
vom maksimiranih cijena (narx).184 U toj uredbi se često pominje cild-i qafā, tj.
182 Kreševljaković i Korkut, Travnik, pp. 143–46. Kontuš je bio dugi ćurak-krzneni kaput, bogato
izvezene i/ili ukrašene tkanine sa dugom kragnom posebnog tipa te dugim i užim rukavi-
ma. O pojmu kontuš~kontoš koji je , poput izraza kabanica i šuba, riječ što je lutala, dolazila
i vraćala se preobražena (njem. Rückwanderer) na liniji arapski i staroturski – praslovenski i
staroslovenski – srednjovjekovni južnoslovenski literarni koine vidovi i madžarski – osmanski
i stariji krimsko-tatarski – balkanski jezički savez vid. Reşat Ekrem Koçu, Türk Giyim, Kuşam
ve Süslenme Sözlüğü, (Ankara: Başnur Matbaası), 1967, coll. 144a–145b, 158a–159b, s. vv. kapa-
niça, kontoş.
183 Sir James W. Redhouse, A Turkish and English Lexicon, (Constantinople: The American Mission
and A. H. Boyajian), 1890, coll. 671a–b, s. vv. cılġavā, cılqavā. O ovoj fascinantnoj ličnosti vid.
Carter Findley, “Sir James Redhouse 1812 – 1892: The Making of a Perfect Orientalist”, Journal
of the American Oriental Society, XCIX/4, 1979, pp. 572–600.
184 Halil Sahillioğlu, “Hicri 1167 (M. 1754) Kürk Fiyatı ve Kürkçü Nizamı”, Prof. dr. Mübahat
Kütükoğlu’na Armağan, ed. Zeynep Tarım-Ertuğ, (İstanbul: İ. Ü. Edebiyat Fakültesi), 2006, pp.
595–612, na pp. 605–07 et passim; Yarcı, “Osmanlı Kürk Ticaretinde”, pp. 504–09. Karakteri-
stično je da se u tom spisku ne nalazi poznati vašar u rumelijskom, danas bugarskom, mjestu

sarajevska džingafa i skopska džilgava. Od rumelijskih proizvoda, najcjenjenija
i najskuplja je bila bosanska lisičja cild-i qafā. Najbolja se prodavala ranije po 28
groša, a nova cijena joj je bila 26 groša; ona drugorazredna se prije prodavala po
27, a sada po 25 groša. Ostala rumelijska krzna ove vrste bila su, po cijeni, du-
boko ispod bosanskog (Janja, Filodas, Skoplje, Solun, Serez; od 9 do 20 groša).
Samo je najbolja azovska185 lisičja cild-i qafā imala cijene jednake drugorazred-
noj bosanskoj: 27 odnosno 25 groša. Ostala krzna i kože u Rumeliji nisu imali
podvrstu cild-i qafā. Stanje je malo drugačije sa krznima Moskovske Rusije
(Mosqōv). Tu nalazimo krzna i ćurkove podvrste cild-i qafā koji su upadno sku-
plji od bosanskih (moskovska lisičina, kozačka lisičina, bijela lisica, arktička
lisica).186 To je razumljivo jer je moskovsko krzno bilo u osnovi sjeverno-rusko
i sibirsko, a radi se o najkvalitetnijem krznu na svijetu, koje nadmašuje čak i
sjevernoamerička. Iz svega toga se može zaključiti da je u osmanskom jeziku
do oko 1800. g. nastao izraz cılġavā~cılqavā kome odgovaraju sarajevski turci-
zam džingafa i skopski džilgava. Njima su se označavali najskuplji i najluksu-
zniji dijelovi lisičine-šija, a možda i vučine te šakalovine i kurjakovine, koji su
bili najcjenjeniji proizvod balkanskih ćurčija u Osmanskom Carstvu. Izrazi su
karakteristični za gradski substandardni jezik uopšte, te za poslovni žargon
trgovaca i zanatlija. Iz toga je, daljim kraćenjem izraza, nastao dijalektalizam
gāva~kāva koji ne bilježi niti jedan osmanski rječnik, pa se tu susrećemo s
jednim primjerom pojave koja se u filologiji naziva hapax legomenon-riječ koja,
zasada, ima samo jednu pisanu potvrdu. Kontekstualna analiza upotrebe toga
izraza u primjeru Qōlōbāra xānında gāva ticāret iden Qovāçevīk Yeftān Rūm ilin-
de cem‘ u iştirā vu Sarāya getürdıġı ma‘lūmu-’l-miqdār cild-i erneb govori da je tu
izraz postao sinonim za zvjerku-ćurčijsku robu uopšte, jer se kaže da je zečinu
Uzundžova (Uzunca-ābād). Neki čuveni balkanski panađuri su se gasili, dok su drugi nastajali
i zauzimali prestižna mjesta onih zgaslih. Vid. Jovo H. N. Besarović, “Iz Stambola u Sarajevo”,
Bosanska Vila, I/14, 1886, pp. 213–15; Risto Đ. Besarović, “Riječ-dvije sa moga puta u Carigrad”,
ibid., IV/17, 19, 21–22, 23–24, 1889, pp. 264–65, 297–98, 335–38, 362–68; Suraiya Faroqhi,
“The Early History of Balkan Fairs”, SOF, XXXVII, 1978, pp. 50–68; Younis, Od dućana, p. 139. O
ustanovi narx kapitalno djelo je: Mübahat S. Kütükoğlu, Osmanlılarda Narh Müessesesi ve 1640
Tarihli Narh Defteri, (İstanbul: Enderun Kitabevi), 1983.
185 Predio između najdonjeg toka rijeke Don i Azovskog mora koje je moreuzom u Kerču poveza-
no sa Crnim morem. Obiluje krznastim životinjama (lisice, risovi, zečevi, krtice, lasice, her-
melini, kune, veprovi). Vid. https://en.wikipedia.org/wiki/Sea_of_Azov#Fauna, pristupljeno
3. VI 2019.
186 Sahillioğlu, “Kürkçü Nizamı”, pp. 605–07 et passim.

u Rumeliji prikupio Jeftan Kovačević koji u Kolobara-hanu trguje s onim što
pismo naziva gāva. Kako tekst izričito kaže da je Jeftan trgovao i drugim krzni-
ma, a ne samo lisičinom, odlučili smo se za prevod zvjerka. Tu je bio na djelu
poznati jezičko-logički princip pars pro toto gdje je ime dijela označitelj cjeline.
Takve konstrukcije posebno voli govorni jezik, pa je slučajno sačuvani izraz
spomenik osmanskoga govornog čaršijskog jezika u Sarajevu u prvoj polovini
XIX vijeka.187
Zečina (cild-i erneb)
Pinjo u pismu za Jeftana Kovačevića kaže da je isti u Sarajevo dopremio zečinu

(cild-i erneb) koju je prikupio i pokupovao po Rumeliji (Qovāçevīk Yeftān Rūm
ilinde cem‘ u iştirā vu Sarāya getürdıġı ma‘lūmu-’l-miqdār cild-i erneb). Izraz je
tako jasan, a brojni pomeni i u slovenskim i u osmanskim izvorima dovoljna
su osnova da prilikom prevoda nema nikakve nedoumice. S druge strane,
historijska kontekstualizacija i interpretacija nisu nimalo lagane. Prije svega,
svi raspoloživi izvori govore da je zečina bila izvozna sirovina, bilo samo ulov-
ljena, bilo ćurčijski obrađena kao polusirovina. Iako imamo potvrde da su u
Istanbulu niži slojevi nosili ćurkove od zečine,188 takvi ćurkovi se nisu u Bosni
ni izrađivali ni nosili, vjerovatno zbog sveopšte dostupnosti i relativne jeftino-
će kvalitetnijih vrsta krzna, od lisičine do kunovine.189 Tepić, u svojoj uzornoj
studiji o trgovini Despića u prvoj polovini XIX vijeka, primjećuje da Despići
nisu izrađivali ćurkove od zečine.190 Usljed toga, u već navođenoj i komentari-
sanoj istanbulskoj uredbi o ćurčiluku od 1754. godine nema pomena bosanskoj
zečini; jedine urađene zečine koje se u toj uredbi izričito pominju bile su
moskovska i krimska zečina. Od njih su se izrađivali jeftini ćurkovi (moskov-
ski 5 groša, krimski 3), a za jedan dugi muški ćurak od moskovske zečine treba-
lo je 600 komada tog krzna.191 Dakle, zečina nije bila krzno od koga su izrađi-
187 O tome vid. Filan, O turskom jeziku, pp. 41–43, 271–321.

188 Zeki Tekin, “Osmanlılarda Kürk Kullanımı”, Türkler, X, edid. Hasan Celâl Güzel et alii, (Anka-
ra: Yeni Türkiye Yayınları), 2014, pp. 644–49, na p. 644.
189 Kreševljaković, Esnafi u Sarajevu, p. 143, navodi kako su, ako ostavimo Rusiju na stranu, Fin-
ska i Bosna bile najšumovitije evropske zemlje, sa ogromnim svakogodišnjim ulovom krzna.
190 Tepić, “Trgovina Despića”, p. 91.

vani ćurkovi osmanskih vladara, dinastije, velikodostojnika, bogatijih građana.
Druga krzna bila su odabir osmanskih elita, jer rijetko i skupocjeno krzno nije
bilo samo stvar mode i statusni simbol.192 Ono je bilo odličan vid ulaganja u
osmanskom društvu; velikê cijene ekvivalentne zvečećem zlatu, male težine,
male spreminske kubature, ono se – u vremenima konfiskacijâ, požarâ, ratnih
evakuacija, itd.– moglo lako i brzo prenositi, sakrivati i sl. Isto tako, poput
nakita, takvo krzno se moglo brzo založiti, prodati i sl. Bosanska i balkanska, tj.
rumelijska zečina izvozila se u hrišćansku Evropu preko Dubrovnika i, kasnije,
Splita, Broda na Savi (kasnije Slavonski Brod) itd. u ogromnim količinama, od
početka XVI vijeka pa sve do oko 1880. godine.
Prema jednom vrsnom znalcu dubrovačke, dalmatinske, mletačke,
ankonitanske te florentinske građe, zečina (pelle lauresine, pelle di lepre) bila
je na samom vrhu liste izvoza balkanskog krzna na drugu stranu Jadrana u
XVI vijeku.193 Takođe je važna opservacija toga znalca da se arhivski upisi u
kojima je roba determinisana lakonski kao “krzno” mogu smatrati kao upisi
zečine. Tome bi odgovarala činjenica da se u korespondenciji Splićanina Marka
Kavanjina koji je mnogo radio sa Sarajevom (otprilike 1605 — 06, 1639 —
1647) pominju kunovina, risovina, lisičina, međedina, ali se i nalaze tajnoviti
upisi “krzno” (vernazze).194 I to je bila zečina, najvjerovatnije. Nisu se bosan-
ska i balkanska zečina izvozile ni u Evropu radi krznarstva! To je bilo radi
nečeg drugog. Zečina je bila važna sirovina za proizvodnju filca (njem. Filz) ili
pusta-valjanog sukna. A od filca su se pravili šeširi, pretežno muški. Najcjenje-
niji filc se dobivao od dabrovine, oni srednje vrijednosti bili su izrađivani od
zečine ili pitomog angorskog zeca, a najjeftiniji je bio pust od ovčje vune. U
vremenu oko 1550 — 1870, muški pusteni šešir je cijenjeni dio garderobe jer
je čvrst, nepromočiv, sjajan, topao, dâ se lijepo oblikovati.195 Najskupocjeniji
192 O krznu i osmanskoj eliti vid. Koçu, Türk Giyim, coll. 164a–166b, s. v. kürk; Nureddin Sevin,
On Üç Asırlık Türk Kıyâfet Tarihine Bir Bakış, (İstanbul: Millî Eğitim Basımevi), 1973, pp. 98 (№
103), 99 (№ 106), 103–04 (№ 115), 104–05 (№ 118), 105 (№ 119), 105–06 ( № 120); Reindl –
Kiel, Leisure, p. 24.
193 Toma Popović, “Izvoz balkanskog krzna u XVI veku”, Istorijski časopis, XXXV, 1988, pp. 45–53,
na p. 50.
194 Čičin-Šain, “Pisma Marka Kavanjina”, № 145, 201, 247, 335, 339, 352, 706 et passim.
195 Carl Kohler, A History of Costume, ed. and augm. by Emma von Sichart, transl. Alexander K.
Dallas, (London and Bombay and Sydney: George G. Harrap & Company Ltd.), 1929, pp. 225,
227, 236, 250–52, 269 (figs. 333 i 334), 290, 292, 299 i fig. 369, 314, 323, 324 (fig. 398), 326–27
(figs. 400–401), 339.

su rađeni samo od dabrovine, zatim su dolazili oni gdje je dabrovina miješana
sa zečinom ili angorom, pa stepenicu niže oni samo od zečine ili angore.
Takva moda izazivala je dubinsku poslovnu međupovezanost na tran-
skontinentalnom i prekookeanskom nivou. U Sibiru, Mandžuriji, Sjevernoj
Americi, dabrovi i slične životinje su se lovili, slali u Evropu u velika središta
trgovine i proizvodnje kostima,196 a Balkan je slao svoju zečinu u ta ista sre-
dišta. I ne samo zečinu, nego i dabrovinu, doduše u manjim količinama. Iako
je dabar izlovljen u Bosni već do druge polovine XIX vijeka, brojni toponimi
(Dabravina, Dabar, Dabrice, Dabarsko polje itd.) svjedoče o nekadašnjem
njegovom prisustvu u Bosni. Još početkom XIX vijeka, dabrovi su se, istina
već rjeđe, nalazili po adama na Bosni i Savi, kako bilježi Chaumette Des Fossés,
odmah iza 1807. godine.197 No, divljim zečevima nije bio potreban specifičan
habitat kao dabrovima, a sposobnost brze i brojne reprodukcije kod te vrste je
poslovična. Tako da ni stalan i ogroman ulov divljih zečeva u bosanskim šuma-
ma nije stvorio ekološku katastrofu, kao što je bio slučaj sa lovom na dabrove i
evropsko divlje goveče (tur- i na njega su jedina uspomena samo toponimi kao
mjesto Turovi blizu Sarajeva itd.). Tako su se Osmansko Carstvo i osmanska
Bosna bili uključili u globalnu ekonomiju krzna koje je bilo jedno od osnovnih
roba prekookeanske, transkontinentalne i transregionalne trgovine u vreme-
nima prije parobroda, jer je bilo roba visoke vrijednosti, male težine i zapre-
mine pa je transport takve robe na velikim razdaljinama i dalje bio isplativ, za
razliku od mnogih roba čiji transport na daleko nije bio isplativ u vremenima
prije parobroda i željezničke parne mašine. Osmansko Carstvo nije bilo samo
veliki izvoznik svoga krzna za evropske metropole i evropske radionice; kako
je sâmo bilo veliki potrošač luksuznih vrsta moskovsko-sibirskog i mandžur-
196 Vid. Raymond H. Fisher, The Russian Fur Trade, 1550 – 1700, (Berkeley and Los Angeles: Univer-
sity of California Press), 1943; Paul C. Philips, The Fur Trade, I-II, concl. chapters by J. W. Smurr,
(Norman: University of Oklahoma Press), 1961; James R. Gibson, Feeding the Russian Fur Trade:
Provisionment of the Okhotsk Seaboard and the Kamchatka Peninsula, 1639 – 1856, (Madison:
University of Wisconsin Press), 1969; Harold A. Innis, The Fur Trade in Canada: an Introduction
to Canadian Economic History, with a new intr. by Arthur J. Ray, (Toronto and Buffalo: Univer-
sity of Toronto Press), 1999; George Nelson, My First Years in the Fur Trade: the Journals of 1802
– 1804, edid. Laura Peers and Theresa Schenck, (St. Paul, Minn.; Minnesota Historical Society
Press), 2002; Rethinking the Fur Trade: Cultures of Exchange in an Atlantic World, ed. by Susan
Sleeper-Smith, (Lincoln: University of Nebraska Press), 2009.
197 Šamić, Francuski putnici, p. 220. Uslovi habitata bi govorili da je dabrova moralo biti i na adama
Une i Drine.

sko-kineskog krzna,198 ono je bilo sekundarni izvoznik takvih krzna i za Evro-
pu. A isto tako je iz Evrope uvozilo kvalitetna sjevernoamerička krzna, pa su
se tako sarajevski trgovci u Leipzigu, još prije 1848. godine, redovno raspitivali
za sjevernoameričko krzno i njegove cijene.199 Povjerenik Despićâ u Leipzigu,
Konstantin Papa, piše im, 5. VIII 1844, da neće da prodaje zečinu dok ne bude
obaviješten pismom iz Amerike o cijeni iste robe.200
Vrhunac svoje potražnje u Evropi, filcani šeširi doživljavaju u periodu
1750 — 1880, a posebno u vremenu od pojave mode direktorijuma (oko 1795)
do kraja mode biedermeiera (oko 1848).201 Njihova proizvodnja iz elitne
prelazi u masovnu. To je povezano sa industrijskom revolucijom i usponom
građanske klase kao političkog subjekta.202 Šešir postaje simbol građanstva i/ili
civilizacije. Sljedstveno tome, enormno su narasle potrebe za filcom i sirovi-
nama za izradu filca. Osmanski dvor i osmanska država su pomno pratile tu
pomamu za osmanskom zečinom i odmah su reagovale na pojavu u skladu sa
principima svoje ekonomske doktrine i politike.203 Visoka Porta je vremenski
ograničeni zakup (muqāt. a‘a)204 na pristojbu za izvoz zečine koja se naplaćivala
u Brusi u Anadoliji, Bosni, Arnautluku, Vidinu, Rodostu, Galipolju, Ajdosu,
Kavali, Deli Ormanu, Solunu, Golosu, Korintu i Moreji, te skelama na brojnim
198 O političkoj ekonomiji mandžurskog lova na krzna u Kini dinastije Čing (1644 – 1911) i ekološ-
koj pozadini tog lova vid. Jonathan Schlesinger, A World Trimmed with Fur: Wild Things, Pristine
Places, and the Natural Fringes of Qing, (Stanford: Stanford University Press), 2017. O luksuznoj
trgovini Kine te islamskog Bliskog istoka i Srednje Azije vid. Edward H. Schafer, The Golden
Peaches of Samarkand: a Study of T'ang Exotics, (Berkeley: University of California Press), 1963.
199 Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, p. 327; Younis, Od dućana, pp. 101–02.
200 Tepić, “Trgovina Despića”, p. 91.
201 Kohler, Costume, pp. 376 (fig. 459), 378 (fig. 462), 379 (fig. 465), 383 (fig. 470), 384 (fig. 471),
388–89, 418–20.
202 Kohler, Costume, pp. 388–89. O prerastanju buržuja u političkog činioca te o kulturnim po-
sljedicama tog razvoja, a posebno o odnosu prema materijalnoj kulturi kao simbolu buržoaske
političke emancipacije vid. Slobodan Jovanović, Vođi Francuske revolucije, Sabrana dela, edid.
Radovan Samardžić i Živorad Stojković, I, (Beograd: BIGZ i Jugoslavijapublik i SKZ), 1990, pp.
14–15, 23, 26–28, 34, 46–47, 123–25, 128–31, 154–55, 166–67, 171–72, 183; Max Horkheimer
und Theodor W. Adorno, Dialektik der Aufklärung: philosophische Fragmente, ungek. Ausg.,
(Frankfurt am Main: Fischer Taschenbuch Verlag), 1988, passim.
203 O tome je i danas najrelevantnije: Halil Inalcık, “The Ottoman Economic Mind and the
Aspects of Ottoman Economy”, Studies of the Economic History of the Middle East, ed. Michael A.
Cook, (Oxford: Oxford University Press), 1970, pp. 207–18.
204 O tom pojmu vid. Nenad Filipović, “Rudnici i kovnice novca u Rumeliji i Bosni krajem XVI i u
prvoj polovini XVII stoljeća”, Balcanica, XX, 1989, pp. 243–59, na pp. 244–48 et passim.

egejskim ostrvima pretvorila, 1777. g., u doživotni zakup (mālikāne)205 sa nastu-
pnom uplatom (mu‘accele) od 11.825 groša i godišnjom rentom od 1.894 groša.
Zakup su uzeli na sebe jedan od sultanovih tjelohranitelja po imenu Ahmed i
njegovi poslovni ortaci.206 U fermanu od 27. V 1778. navode se trojica zakupnika
mâlikâne pristojbe na zečje kože izvezene preko Sarajeva i skela u Splitu, Zadru,
Skadru te drugdje na Mediteranu. Državi je spadalo po para od svake kože. A
u bujuruldiji bosanskog vezira Silahdar Mehmed-paše od 1. februara 1779.
pominju se drugi zakupnici, očito lokalni ljudi, koji ubiru prihode od pristojbi
na prodaju i izvoz zečjih koža u Sarajevu, Zadru, Splitu, Bosni, Arnautluku,
Beogradu i Vidinu.207 Ti lokalni ljudi su, prema našem mišljenju bili lokalni
pazakupci mâlikâne čiji su vrhovni držaoci bili u Istanbulu, ali o tome šire na
drugom mjestu.
Građa pokazuje da su Visoka Porta, lokalne vlasti u Bosni i pojedinci iz
Bosne odmah shvatili lukrativnost prometa zečinom i smjesta se ukrcali na voz
za visokim profitom. Nepresušni Chaumette Des Fossés ostavlja podatak da
je Bosna, početkom XIX vijeka, izvozila samo u Dalmaciju i druge habsburške
zemlje najmanje 300.000 komada zečine godišnje.208 Podaci iz Pinjovog pisma
te zvaničnih dokumenata savršeno se poklapaju sa trgovačkim arhivama koje
su obradili Skarić, Ćorović, Popović, Tepić, Younisova.209 Tepić je utvrdio da je
cijena zečine po komadu u prvoj polovini XIX vijeka varirala između 1.5 — 4
205 Vid. Avdo Sućeska, “Mâlikâna (doživotni zakup državnih dobara u osmanskoj državi”, POF,
VIII–IX, 1958–59, pp. 111–42; Mehmet Genç, “Osmanlı Maliyesinde Malikâne Sistemi”, Türkiye
İktisat Tarihi Semineri, ed. Osman Okyar, (Ankara: Hacettepe Üniversitesi), 1975, pp. 231–96;
Ariel Salzmann, “An Ancien Régime Revisited: ‘Privatization’ and Political Economy in the
Eighteenth-Century Ottoman Empire”, Politics & Society, XXI/4, 1993, pp. 393–423, posebno
na pp. 404–05, 411, sa zaključkom da je ukidanje doživotnog zakupa bacilo Osmansko Carstvo
u ruke stranih kreditora što je dovelo i do permanentne raznolike nestabilnosti u Carstvu od
sredine XIX vijeka do njegovog kraja i do nestanka carstva.
206 Yücel Özkaya, 18. Yüzyılda Osmanlı Toplumu, 2. bsk., (İstanbul: YKY), 2010, p. 118. Izvor rječito
govori o centrima balkanske, podunavske, egejske i anadolske trgovine zečinom. O tom zakup-
cu i njegovom ortaku hadži-Mustafi te njihovom sukobu sa bosanskim alajbegom Salih-begom
Babićem i drugima oko prihodâ vid. Azra Gadžo-Kasumović, Katalog osmanskih dokumenata (I),
(Sarajevo: Gazi Husrev-begova Biblioteka), 2018, col. 237a, S. 19/193.
207 Gadžo-Kasumović, Katalog, coll. 236a (S. 19/132), 245b (S. 20/36).
208 Šamić, Francuski putnici, p. 227.
209 Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, pp. 326–27, 329–30, 332, 337, 345; Ćo-
rović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, pp. 219–22; Popović, “Trgovina Budimlića”, pp. 61–64,
67–68; Tepić, “Trgovina Despića”, pp 77–78, 84, 91; Younis, Od dućana, pp. 98, 101–02.

groša po komadu. Pravila se razlika između bosanske i rumelijske zečine, a iz
Pinjovog pisma vidimo da Jeftan Kovačević preko Dubrovnika izvozi rume-
lijsku zečinu nabavaljenu tamo i dopremljenu, prvo, u Sarajevo. Dimitrovići,
splitske Sarajlije, su oko 1796. nabavljali zečinu od Čajniča, dok se u pismima
Miće Hadžiavakumovića vidi da su trgovci razlikovali bosansku i rumelijsku
robu. Nabavljala se zečina u Bosni još u Novom Pazaru, Sjenici, Pljevljima, Po-
savini, Krajini, a u Rumeliji u Skoplju, Prištini, Uzundžovi, Skadru te u Srbiji
(Beograd, Užice, Jagodina, Paraćin). Izvožena je u Leipzig, Trst, Jakin (Ancona),
poznati sajam u Senigaliji, Brod, Budim i Peštu, Požun, Beč.210 U vremenu 1812
— 1848, Dubrovnik je ponovo važna luka za izvoz bosanske zečine na Medi-
teran i Evropu, dok su Split i Zadar izgubili na ranijem značaju.211 Zečina se
prenosila i prodavala na komad, vreću, balu, stranu konjskog tovara ili denjak
(denk) te na konjski tovar (yük; h.iml), bôj (boy; beden).212 Skarić je raspolagao
podatkom da su oko 1830. godine 3 strane imale 1902 komada zečine.213 Tran-
sportovala se iz Bosne natovarena na konje i druge tegleće životinje u kirajd-
žijskim karavanima. I Skarić i Ćorović navode da je na svaki tovar otpadalo 10%
škarta (zečina skarata) te da se od svakog tovara, pored škarta, odbijalo ono što
se nazivalo suharak-vjerovatno nesirovinski dijelovi zečine.214
210 Ibid.,. Za Bosance u Ankoni i Senigaliji vid. Seid M. Traljić, “Prilozi poznavanju trgovačkih veza
s Ankonom i Senigalijom u XVII i XVIII stoljeću”, Pomorski zbornik, VIII, 1970, pp. 643–56;
Toma Popović, “Trgovci Muslimani u balkanskoj spoljnoj trgovini u XVI veku”, Istorijski časo-
pis, XXXIII, 1986, pp. 57–82, na pp. 65–68, 76–78.
211 DAD, AG, № 3139, VI, 1 (3. VIII 1812). Sanitetska pristojba na jednu balu zečine u karantinu
iznosila je dva franka.
212 Vid supra n. 208. O ovim mjerama vid. Milan Vlajinac, Rečnik naših starih mera u toku vekova,
I–IV, (Beograd: SANU), 1961–74, s. vv. bala-balla, bisag-bisaga-bisak, boj, vreća, vrića, denak,
denk, denjak, juk, cavallo, katur, konj, sac, salma, svežanj, seisana-sejsana, sorok-soruk-so-
rak-saruk-surek, strana-stranica-stranka, stranik, surek, testa-teste, tovar, tulum-tulumina,
tura, ćulče, čuval, džak-džaka; Halil İnalcık, “Yük (H.iml) in the Ottoman Silk Trade, Mining,
and Agriculture”, The Middle East and the Balkans under the Ottoman Rule, (Bloomington. Ind.:
Indiana University Press), 1993, pp. 432–60, poseb. na pp. 441–45 gdje je istaknut opšti značaj
historijsko-metroloških istraživanja Dušanke Bojanić; Yarcı, “Osmanlı Kürk Ticaretinde”, pp.
490–93 (aded, deste, tahte, top, denk, tak, quarta, dâne, kat, kıyye, balya, tulum).
213 Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, p. 332.

Đumruk (gümrük) i bâdž (bāc)
Pinjovo pismo daje nam i podatke o unutrašnjim te izvoznim carinama u Bo-

sni njegovog doba te o načinu kako su se te carine naplaćivale; ko je te carine
utjerivao, a ko je taj prihod zakupljivao, u aranžmanu sa državom. Ono, pored
toga, odslikava svakodnevno, narodsko, viđenje tog sistema. Pinjo govori o
“đumrukčijama (kurziv N. F.) koji se sada nalaze na Trebinjskoj baždarnici (kur-
ziv N. F.)” (Trebīn bāc-xānesinde se‘ādetlü birāderlerüm gümrükçiyān). Za njega
se, očito, ti pojmovi preklapaju, iako se radilo o dvije vrste carina: unutrašnjim
(bāc) i izvoznim (gümrük). Tome će razlog biti u činjenici da su obje vrste
carina i u Sarajevu i u Trebinju naplaćivali isti zakupci i isti carinici.215 Bâdž
(bāc) je bila unutrašnja carina-nešerijatska dažbina koja se plaćala na trgovima
Osmanskog Carstva prilikom kupoprodaje na veliko, kupoprodaje robova,
konja i jahaćih životinja, stoke krupnog i sitnog zuba, te luksuznih artikala.216
Pojedini gradovi su imali svoje propise o toj carini, kao što je detaljna uredba o
banjolučkom badžu iz 1074 A. H. / 5. VIII 1663 — 24. VII 1664 A. D.217 Na selu
se nije uzimala, kao ni od nekretnina. Na pojedinim mjestima u gradovima su
postojala naplatna mjesta za bâdž gdje se uzimao od konjskih i kolskih tovara
robe, prilikom ulaska i izlaska. U Sarajevu su takva mjesta bila npr. Hambina218
Carina na potezu između Bistrika i Hrida s jedne strane i Kovačića s druge
i Carina na mjestu današnjeg Filozofskog fakulteta i zgrade Parlamentarne
skupštine BiH te nebodera negdašnjeg Izvršnog vijeća SR BiH na Marindvoru,
gdje se nekad nalazilo staro pravoslavno i katoličko groblje čiji su nadgrobnici
uzidani u Derokovu koševsku skupnu grobnu kapelu pravoslavnih Mladobo-
sanaca, podignutu oko 1940. g.; u Mostaru je to bila kula Carina.Tržni bâdž
se uzimao ad valorem samo od prodate robe na otvorenim pazarima, i to je
215 M. Kütükoğlu,"Saraybosna Gümrük”.

216 Dušanka Bojanić, Turski zakoni i zakonski propisi iz XV i XVI veka za Smederevsku, Kruševačku
i Vidinsku oblast, Zbornik za istočnjačku istorijsku i književnu građu, II, (Beograd: Istorijski
institut), 1974, s. vv. baždar, baždarina.
217 Hamdija Kreševljaković, “Banja Luka”, Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini, Izabrana djela, edid.
Avdo Sućeska i Enes Pelidija, II, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1991, pp.
293–337, na pp. 304–05. Prema rukopisu iz zbirke Muhamed-efendije Garčevića u Arhivu
Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
218 Ime dobila ili po zakupniku ili po cariniku sa karakterističnim starosarajevskim prezimenom
na -o.

porez na promet u vidu tzv. male desetine (2.5%). Živa roba kao robovi, konji
i jahaće životinje, stoka krupnog i sitnog zuba se baždarila po glavi, grlu, zubu,
kolima, konjskom tovaru, polovini tovara, tulumini, vreći, hararu itd., prema
lokalnim davnašnjim mjerama.219 Đumruk (gümrük) je vanjska, izvozna, me-
đudržavna carina. Institucija je kasnoantičkog-dioklecijanovsko-konstantini-
jansko-justinijanskog korijena, kao što joj i sâmo ime govori jer je izvedeno od
kasnolatinskog commercium preko vizantijskog termina-posrednika i u vezi je
sa južnoslovenskim srednjovjekovnim kumer’k’.220
Pismo otkriva dosad nepoznati detalj iz biografije Pinjove. Naime, on je
bio i zakupnik sarajevskog bâdža i đumruka i njemu je Jeftan platio uvoznu ca-
rinu za zečinu koju je dopremio iz Rumelije. Sve govori da je to bio bâdž, a ne
đumruk. Prema tome, pismo potvrđuje da su se dvije vrste carina u popularnoj
percepciji preklapale, pa bi trebalo voditi pažnju prilikom tumačenja izvorâ u
kojima se termini susreću (Qovāçevīk Yeftān Rūm ilinde cem‘ u iştirā vu Sarāya
getürdıġı ma‘lūmu-’l-miqdār cild-i erneb gümrügini temāmen baŋa ba‘de-’l-edā’).
A u Trebinju se trebao uzeti đumruk u pravom smislu riječi. Kome se Pinjo
obraća? Već smo rekli da je pismo dospjelo u Luburićevu zbirku sa papirima
trebinjske begovske porodice Resulbegović. Izvori potvrđuju da su Resulbe-
govići najčešće držali zakup “dubrovačkog” đumruka na Carini preko puta
Brgata.221 Pinjo im se obraća povjerljivim pismom-preporukom i traži uslugu.
Kovačeviću treba naplatiti carinu prema računu koji je ispostavio Pinjo. To po-
drazumijeva da se Jeftanove bale ili tovari ne preglêdaju jer Pinjo garantuje da
je on već sve pregledao. Osim toga, Pinjo traži da se pristojbe i carine Jeftanu
naplate prema kursu važećem u Sarajevu, a ne lokalnom. To je bilo, naravno,
219 Bojanić, Turski zakoni, s. v. baždarina. Još vid. Mehmet Genç, “Osmanlı Devletinde İç Gümrük
Rejimi”, Tanzimat’tan Cumhuriyet’e Türkiye Ansiklopedisi, III, (İstanbul: İletişim), 1993, pp.
786–90; Younis, Od dućana, pp. 160–67, za period poslije 1843.
220 Bojanić, Turski zakoni, s. vv. đumruk, đumrukčija; Mübahat S. Kütükoğlu, “Osmanlılar’da
Gümrük”, TDVİA, je fundamentalna sinteza; Younis, Od dućana, pp. 167–75, za period poslije
1843.
221 Bgd, AS, ZAL, ZOD, Privr. Inv. №, 192, 206, 209 (Resulbegovići pišu Ali-paši Rizvanbegoviću u
vezi zakupâ carina), 231 (o obračunu zakupâ), 235, 236, 242, 247, 248; Vladislav Skarić, “Tre-
binje u 18. vijeku”, Izabrana djela, III, passim; Vesna Miović-Perić, Na razmeđu. Osmansko-du-
brovačka granica 1667 – 1806, (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti HAZU), 1997, pp. 27, 37,
150, 280 et passim. O Brgatu i Carini te eminima “od carine” vid. Ivan Frano Jukić, “Putovanje
iz Dubrovnika preko Hercegovine u Fojnicu”, Putopisi i istorisko-etnografski radovi, ed. Ilija Ke-
cmanović, Pisci Bosne i Hercegovine, (Sarajevo: Svjetlost), 1953, pp. 45–53, na p. 46, (prvi put
objavljeno 1842); Miović-Perić, Na razmeđu, pp. 37–40 i Indeks s. vv. Brgat (Brgaćani), Carina.

nešto što se kosilo sa pretpostavljenim procedurama. Ovakav slučajno sačuvan,
neslužbeni, izvor pokazuje kako su se ljudi u realnom životu snalazili i nad-
mudrivali sa državom i njenim propisima. Izvori potvrđuju da su i trgovina i
zakupi carina bili u rukama određenog broja lokalnih moćnika i bogataša koji
su često bili u otvorenim i prikrivenim partnerstvima sa jačim trgovcima. Ta-
kva partnerstva nisu bila nužno monokonfesionalna.222 Država je na to žmirila
jer su se takvim mahinacijama neutralisali mogući negativni efekti i velikog
broja unutrašnjih carina i povlastica koje su Evropljanima davali mirovni ugo-
vori i kapitulacije.223 Prenos robe i direktno plaćanje carina vršili su ponosnici,
kramari, kiridžije, na osnovama drevnih tradicija koje predstavljaju istinski fe-
nomen braudelovskog “dugog trajanja”. Od vremena Augusta Oktavijana224 pa
222 M. Kütükoğlu,"Saraybosna Gümrük”, pp. 28–29 (Ali-paša Rizvanbegović, Ahmed-beg i

Mehmed-beg Hasanpašić iz Travnika, Sulejman-alajbeg Sulejmanpašić, Mahmud-paša Tuzlić
kao zakupci carina. Podaci iz deftera Sarajevskog đumruka koje analizira gđa M. S. Kütükoğlu
su u potpunom skladu sa Luburićevim osmanskim dokumentima nabavljenim od potomakâ
porodice Resulbegović, prije 1941. godine. Primjećuje se da su sve porodice pobrojane u defte-
ru i u ispravama Resulbegovićâ spadale među najkrupnije veleposjednike što pobija Haup-
tmann-Ekmečić-Juzbašićev model prema kome su veleposjednici oduvijek bili ekonomski
inertni); Šljivo, “Izvještaji Antonija Tadića, korespodenta (sic!-N. F.) iz Livna sredinom XIX
stoljeća (1845 – 1852.)”, Bosna i Hercegovina, pp. 103–294, brojni podaci o partnerstvima u
zakupu carina i ostalog između Mustaj-paše Babića, Fadil-paše Šerifije, lokalnih musliman-
skih trgovaca kao ugledna porodica Čizmić i hrišćanskih trgovaca kao Jeftan Radaković. U
jednom izvještaju od 18. III 1846, sačuvanom u Zadarskom arhivu, a poslanom iz Livna, veli
se: Stiže ovde kako je Mustaj paša Argnio Babić od Novog vezira zakupio giumruke od Bosne po
svima skelama (podv. N. F.) tj. zvanu Bilibrig, Kostajnica, Brod i Zvornik da poveć usto razumise i
sve ostale male skele, koje je sve uzeo za 5000-pet hiljada kesa za godinu, ujedno s istim i muselimluk
Livanjski i Glamocki...S Mustaj pašom u kumpaniji i u zakupu skele je Jeftan Radaković (podv.
N. F.). Hamdija Kapidžić, “1. Izvještaj Riharda Erka o Bosni i Hercegovini 1846 godine”, Prilozi
za istoriju Bosne i Hercegovine u XIX vvijeku, Građa, III, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka, 1,
(Sarajevo: Naučno društvo NR BiH), 1956, pp. 6–11, 24–58, na pp. 47–48 (n. 48).
223 Cf. Milorad Ekmečić, “Internacionalni i interkontinentalni migracioni pokreti iz jugosloven-
skih zemalja od kraja XVIII vijeka do 1941. godine”, GID BiH, XX, 1972–73, pp. 101–36, na pp.
109–10, koji striktno slijedi Stoianovichev idealno-tipski model: Traian Stoianovich, “The
Conquering Balkan Orthodox Merchant”, The Journal of Economic History, XX/2, 1960, pp.
234–313. Međutim, ni Stoianovich ni Ekmečić ne mogu da objasne zašto su Miletići u Zagrebu,
Beču i Trstu, Hadžiristići i Jeftanovići u Beču, Gavele u Zagrebu, Karamate u Zemunu zadrža-
vali osmansko podanstvo i po stotinu i više godina nakon doseljenja u habsburške zemlje, ako
je uslov za trgovački uspon bio prelazak u habsburško podanstvo da bi se, navodno, iskoristile
povoljnosti koje su habsburškim podanicima davali osmansko-habsburški ugovori!
224 O uključivanju nomada i transhumantnih bisesilnih stočara u rimski poredak i rimski sistem
trgovine i komunikacija vid. Patricia Crone, “Quraysh and the Roman Army: Making Sense of

do uspona željeznice na Balkanu iza 1880. g., ponosnički karavani su prenosili
robe na isti način i istim putevima.225 Jukić je, 1842. g., ostavio o tome važno
svjedočanstvo:
... tek u mrak pređosmo granicu drugog cara, prošavši najprije
kroz selo dubrovačko Brgat (kurz. Jukićev-N. F.). Odmah
preko međe jest Carina (kurz. Jukićev-N. F.), mjesto gdje je
jedna turska kuća, i u njoj iz Trebinja đumrukdžija (kurz. N.
F.). Društvo raziđe se kud koji u obližnja sela, a ja sa 8 kiridži-
ja i 52 konja (svi kršćani226 osim jednog Turčina) nastavih put.
Moj kiridžija sami kramar ostade đumruk plaćati. Kramar
upravlja s turmom na putu, on isplaćuje đumruk i brodarinu,
on se pogađa s trgovcima, kiridžije odabira, jol-teskeru (pa-
soš) uzimlje, jednom riječju, on je kiridžiski starješina, kog
oni na putu slušati moraju; a takovi obično odabira se čovjek
ugledan, naipače bogat...227
Terminologija u ovom opisu, uz dodatni osmanski sloj, potpuno je srednjo-
vjekovna s kasnoantičkim korijenima, i podudara se sa leksikom i frazeologi-
jom srednjovjekovnih dubrovačkih vrela (kramar, turma itd.). Organizacija
te podjela ovlasti i zadataka u karavanu kao da je izašla iz srednjovjekovnog
dubrovačkog notarijata. Sve to nepobitno potvrđuje “dugo trajanje” ponosniš-
tva u čisto braudelovskom smislu.228 Treba se ovdje osvrnuti i na jedno drugo
dubrovačko “dugo trajanje”. I isprava detaljno analizirana u ovome radu, te
drugi dokumenti, kao i Jukićev opis Brgata i Carine potvrđuju tačnost nedav-
nog Ćosićevog revizionističkog tumačenja nasuprot klasičnom viđenju Luja
the Meccan Leather Trade”, Bulletin of the School of Oriental and African Studies, LXX/1, 2007,
pp. 63–88.
225 O tome vid. Sima Trojanović, “Naše kiridžije”, Srpski etnografski zbornik, XIII, (Beograd: SKA),
1909, pp. 1–153; Mihailo J. Dinić, “Dubrovačka srednjovekovna karavanska trgovina”, Jugoslo-
venski istorijski časopis, 1–4, 1937, pp. 119–46.
226 Kod Jukića kršćanin uvijek znači samo katolik, dok je pravoslavni uvijek samo rišćanin.
227 Ivan Frano Jukić, “Putovanje iz Dubrovnika”, p. 46.
228 Dinić, “Karavanska trgovina”. Za potpuno iste obrasce u XVII vijeku vid. Čičin-Šain, “Pisma
Marka Kavanjina”, № 247 et passim. Za raspon druga polovina XVIII – prva polovina XIX
vijeka u istom ključu vid. Skarić, “Iz trgovačkih tevtera i pisama”, Izabrana djela, I, pp. 329-30,
332; Ćorović, “Bosansko-hercegovački trgovci”, pp. 219-20; Popović, “Trgovina Budimlića”, p.
67. Za vrijeme cca 1843–1878 vid. Younis, Od dućana, pp. 147-50.

konta Vojnovića.229 Naime, ni Dubrovnik ni dubrovačka luka te trgovina nisu
propali sa francuskom okupacijom (1806) odnosno sa formalnim ukidanjem
republike (1808). Kroz XIX vijek, do 1878. godine, Dubrovnik zadržava svoju
važnost za Bosnu, a izgradnja željeznice Sarajevo — Dubrovnik — Zeleni-
ka, oko 1900, samo će obnoviti i ojačati bosansko-dubrovačke veze. Tek će
maspokovska i post-maspokovska histerija, i konfederalistička i unitaristička
podjednako, te ona i u Zagrebu i ona u Sarajevu, ukinućem pruge Sarajevo —
Dubrovnik — Zelenika, nanijeti nepopravljivu štetu tim vezama te ljudima
Bosne i Dubrovnika te okoline. Miloševićevi ratovi oko Dubrovnika 1991. i u
Bosni 1992 — 1995. vjerovatno bi se drugačije odvijali da je pomenuta pruga
bila u upotrebi.
Time smo došli do kraja ovog rada. Nastojali smo da, koristeći metod eko-
nomske mikrohistorije,230 iskoristimo sve što nam jedan jedinstveni, slučajno
sačuvani, izvor nudi. Više od onoga što je pokušano i ponuđeno u ovom radu
bilo bi samo puko domišljanje.
Popis refrenci
Neobjavljeni arhivski izvori: – Zbirka osmanskih dokumenta, Inv. № Privr.

84, 187, 192, 206, 208, 209, 231, 235, 236,
Ankara, Vakıflar Arşivi: 242, 247, 248.
– Kuyûd-u Kadîme, Defter, № 581/2, Fihrist-i
İstanbul, p. 267, № 269. Dubrovnik, Državni arhiv:
– Acta Gallica, № 3139, VI, 1; № 4643, VIII, 7.
Beograd, Arhiv Srbije, Zbirka Andrije
Luburića: İstanbul, Başbakanlık Osmanlı Arşivi
– Moderni dokumenti, Fascikl II, Inv. № 309- (=BOA):
313, 315, 336, 359, 400. – Hatt-ı Hümâyûn, № 43477; 43477. D;
– Stariji ćirilski dokumenti , Fascikl III, Inv. № 43477. F; 43477. H; 43477. I; 45318.
5, 12, 24.
229 Stjepan Ćosić, Dubrovnik nakon pada Republike (1808–1848), (Dubrovnik: Zavod za povijesne
znanosti HAZU), 1998, passim, posebno mjesta koja govore o Luja Vojnovića “katastrofizmu”.
Cf. Dr. Lujo Knez Vojnović, Pad Dubrovnika, I–II, (Zagreb: izdanje piščevo), 1908. Magnum
opus Luja Vojnovića jedno je od tri-četiri stilski najuspješnija historiografska djela na hrvat-
skom/srpskom/bosanskom jeziku, te je i to doprinijelo kanonizaciji njegovih pogleda. Krleža
je Luja smatrao daleko većim piscem od brata mu Iva.
230 O tom metodu vid. Trivellato, The Familiarity of Strangers, passim.

Mostar, Arhiv Provincijalata hercegovačkih Čičin-Šain, Ćiro, “Pisma Marka Kavanjina
franjevaca: splitskog trgovca iz prve polovine XVII
– Acta Turcarum, № VI / 260, XXI / 1034 stoljeća”, Starine JAZU, XLIX, 1959, pp.
105—226.
Sarajevo, Gazi Husrev-begova Biblioteka,
Arhiv: Defterdarević, Ibrahim-beg, “Stare listine
– Acta Turcica, № 259, 260. porodice Resulbegović”, GZM, IX, 1897, pp.
– Zbirka sidžila sarajevskog mullâluka, № LIV, 193—226.
LXVI, LXXVIII.
Đaković, Luka, Prilozi za demografsku i ono-
Sarajevo, Muzej grada Sarajeva: mastičku građu Bosne i Hercegovine, [1], Na
– Orijentalna zbirka, Inv. № 19, Defter zaku- osnovu popisa katoličkog stanovništva 1743.
pninâ Gazi Isa-begovog vakufa u Sarajevu, godine, Građa, XXIII, Odjeljenje društvenih
upisi datiraju u rasponu 1815 — 1844. nauka, 19, (Sarajevo: ANUBiH), 1979.
Orijentalni institut, Sarajevo, Arhiv: Fotić, Aleksandar, “Turski dokumenti o

– Zbirka ANUBiH, № 237, Sidžil Mula Rustem-pašinom Vakufu i ‘dvostrukom za-
Muhameda Mestvice (1800 — 1848), regesta kupu’ (Icāreteyn) u Beogradu”, Miscellanea,
sačinio Mehmed Mujezinović (1973. g.), XXXI, 2010, pp. 75—108.
daktilografisano.
– Manuscriptaquae Acta Turcica, № 1703, Gavrilović, Mihailo, Ispisi iz Pariskih Arhiva:
1728, 1729 (uništeno u agresorskoj paljevi- Građa za istoriju Prvoga srpskoga ustanka,
ni 17. V 1992). Zbornik za istoriju, književnost i jezik
srpskog naroda, Odeljenje II, Spomenici na
Objavljeni arhivski izvori: tuđim jezicima, 1, (Beograd: SKA), 1904.
Aličić, Ahmed S., i Hifzija Hasandedić, “Po- Hafizović, Fazileta, Popis sela Sandžaka
pis terzija, ćurčija i ćebedžija u Mostaru iz Krka, Klis i Hercegovina, oslobođenih od
1755. Godine”, POF, XVIII—XIX, 1968 — 69, Mletačke Republike 1701. Godine, (Zagreb i
pp. 315—71. Sarajevo: SKD Prosvjeta, Filozofski fakultet
u Zagrebu i Orijentalni institut), 2016.
Blanc, André, “Neobjavljeno dopisivanje
francuskog konzula u Travniku – Pierra Da- Jelavić, Vjekoslav, “Iz prepiske francuskog
vida”, Starine JAZU, XLVI, 1956, pp. 63—95. generalnog konzulata u Travniku u godi-
nama 1807 — 1814”, GZM, XVI, 1904, pp.
Bojanić, Dušanka, Turski zakoni i zakonski 267—83, 457—84.
propisi iz XV i XVI veka za Smederevsku,
Kruševačku i Vidinsku oblast, Zbornik za idem, Franceska izvješća o Bosni, (Sarajevo:
istočnjačku istorijsku i književnu građu, II, Zemaljska štamparija), 1906.
(Beograd: Istorijski institut), 1974.
Kemura, Sejfuddin Fehmi, Prvi srpski usta-
eadem, Sultanska akta izdata na zahtev nak pod Karagjorgjem od godine 1219 — 1804.
Dubrovačke Republike (1627–1647), p. o. iz do godine 1279 — 1862. Po turskim izvorima,
Miscellanea, X, 1982, (Beograd: Istorijski (Sarajevo: Islamska dionička štamparija),
institut), 1982. 1334/1916.

Kütükoğlu, Mübahat S., Osmanlılarda NEOBJAVLJENI NARATIVNI IZVORI
Narh Müessesesi ve 1640 Tarihli Narh Defteri,
(İstanbul: Enderun Kitabevi), 1983. Sarajevo, Orijentalni institut, Rukopisna
zbirka:
Matasović, Josip, “Fojnička Regesta”,
Spomenik SKA, LXVII, (Beograd i Sremski Mss. № 28/2, 28/3, El-h.ācch.üseyn-zāde
Karlovci: Srpska manastirska štamparija za Ṣālih. Ṣıdqī Müvaqqıt, Tārīx-i diyār-ı Bōsna.
SKA), 1927, pp. 61—432.
Ms. № 29—4, Qād.ī-zāde Muh.ammed
Muderizović, Riza ef., “Jedan popis sarajev- Enverī Efendī, Tārīx-i Enverī, IV/2.
skih janjičara iz početka XIX. vijeka”, GZM,
XXIX, 1917, pp. 105—14. OBJAVLJENI NARATIVNI IZVORI
Nagata, Yuzo, Materials on the Bosnian XVIII. Yüzyıl Günlük Hayatına Dair Saraybo-
Notables, Studia Culturæ Islamicæ, № 11, snalı Molla Mustafa'nın Mecmuası, ed. Keri-
(Tokyo: Institute for the Study of Langua- ma Filan, (Sarajevo: Connectum), 2011.
ges and Cultures of Asia and Africa), 1979.
Aličić, Ahmed S. , “Manuskript Ahvali
Nelson, George, My First Years in the Fur Bosna od Muhameda Emina Isevića ( poč.
Trade: the Journals of 1802 — 1804, edid. XIX v.)”, POF, XXXII—XXXIII, 1982 — 83, pp.
Laura Peers and Theresa Schenck, (St. Paul, 163—98.
Minn.; Minnesota Historical Society Press),
2002. Besarović, Jovo H. N. , “Iz Stambola u Sara-
jevo”, Bosanska vila, I/14, 1886, pp. 213—15.
Novaković, Stojan, “Francuske službene
beleške o zapadno-balkanskim zemljama Besarović, Risto Đ. , “Riječ-dvije sa moga
iz 1806 — 1813”, Spomenik SKA, XXXI, 1898, puta u Carigrad”, Bosanska vila, IV/17,
pp. 128—52. 19, 21—22, 23—24, 1889, pp. 264—65,
297—98, 335—38, 362—68.
Šamić, Midhat, “Francuski izvještaji o
Bosni početkom XIX vijeka (1806 — 1813)”, Bogdanović, Marijan, Ljetopis Kreševskog
Građa, XI, Odjeljenje istorijsko-filoloških samostana, 2. izd., prir., prev., uv. i bilj. dr
nauka, 8, (Sarajevo: Naučno društvo BiH), fra-Ignacije Gavran, (Sarajevo i Zagreb:
1961, pp. 5—69. Synopsis), 2003.
Uluçay, M. Çağatay Osmanlı Sultanlarına Giljferding, Aleksandar F., Putovanje po

Aşk Mektupları, (İstanbul: Şaka Matbaası), Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji, prev., kom.
1950. i bilj. Branko Čulić, Kulturno nasljeđe,
(Sarajevo: Veselin Masleša), 1973. Filipović,
idem, Harem’den Mektuplar, Türk Tarih Milenko S. , “Šomet de Fose i njegovo delo
Kurumu,VII/56, (İstanbul: Vakit Matbaa- o Bosni”, GZM, Etnologija, XXVI, 1971, pp.
sı),1956. 171—219.
Jukić, Ivan Frano, “Putovanje iz Dubrovni-

ka preko Hercegovine u Fojnicu”, Putopisi i

istorisko-etnografski radovi, ed. Ilija Kecma- Petrović Njegoš, Petar II, Lažni Car Šćepan
nović, Pisci Bosne i Hercegovine, (Sarajevo: Mali. Pisma, izb. Vojislav Đurić, red. Vladan
Svjetlost), 1953, pp. 45—53. Nedić, Srpska književnost u sto knjiga, 19,
(Novi Sad i Beograd: Matica srpska i SKZ),
Kapidžić, Hamdija, “1. Izvještaj Riharda 1969.
Erka o Bosni i Hercegovini 1846 godine”,
Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine u XIX Tārīx-i Lut. fī, I, (Der-Se‘ādet: Mat. ba‘a-yi
vijeku, Građa, III, Odjeljenje istorisko-filo- Āmire), 1290 A. H. / 1873 — 74 A. D.
loških nauka, 1, (Sarajevo: Naučno društvo
NR BiH), 1956, pp. 6—11, 24—58. Truhelka, Ćiro, Uspomene jednog pionira,
(Zagreb: Hrvatski izdavalački bibliografski
Kitab-ı Bâz-name-i Padişahi: İnceleme-Me- Zavod), 1942.
tin-Dizin, ed. M. Mehdi Ergüzel, (Ankara:
Türk Dil Kurumu), 2009. Objavljeni epigrafski izvori:
Kraljević, Gojko, “Fra Mate Kristićević, Mujezinović, Mehmed, Islamska epigrafika

kroničar 18. i 19. stoljeća”, GAD BiH, XVI- u Bosni i Hercegovini, I, Sarajevo, Kulturno
XVII, 1977, pp. 249—54. nasljeđe, (Sarajevo: Veselina Masleša), 1974.
Krnjević, Hatidža et alii, Bosanskohercego- Stanić, Radomir, “Nadgrobni natpisi iz XIX

vačka književna hrestomatija, II, Narodna veka na Bjelušinskom groblju u Mostaru”,
književnost, (Sarajevo: Zavod za izdavanje Hercegovina, II, 1982, pp. 183—200.
udžbenika), 1972.
idem, “Nadgrobni spomenici sa natpisima
Mahmudkadić, Salih Sidki, Ustanak srbske iz XVII i XVIII veka u groblju na Pašinovcu
raje, njegovo ugušenje i izbavljenje grada u Mostaru”, Hercegovina, III, 1983, pp.
Biograda, prev. Fehim Spaho, (Sarajevo: 153—96.
Knjižara H. Ahmeda Kujundžića), 1944.
Neobjavljeni intervjui sa kazivačima:
Mula Mustafa Ševki Bašeskija, Ljetopis
(1746 — 1804), 2. dop. izd., prev., uv. i kom. Dr Oskar Danon, O arhivama trgovačkih
Mehmed Mujezinović, Kulturno nasljeđe, kuća Danon i Baruh te ličnoj arhivi Ja-
(Sarajevo: Veselin Masleša), 1987. ver-efendije Baruha, posredstvom Bahrije
Nuri-Hadžić i Ivana Đurića, Beograd 1988
Nametak, Abdurahman, Hrestomatija — 1991. g.
bosanske alhamijado književnosti, Kulturno
nasljeđe, (Sarajevo: Svjetlost), 1981. Prim. dr. Lonika Finci-Musafija i prof. dr.
Žak Finci, o rodovima Salom-Ušćuplija,
Ömer Bosnevi, Ahvâl-i Gazavat der Diyar-ı Sumbul, Musafija i Alkalaj (Sarajevo), Finci
Bosna. Bosna Savaşları, ed. Mehmet i Altarac (Travnik i Dolac kod Travnika),
Açıkgözoğlu, (İstanbul: Ötüken Yayınevi), Sarafić i Poljokan (Banja Luka), Sarajevo
1977. 1984 — 1988. g.

Milica-Maca Grabovac rođ. Besarović, o Čubrilović, Vasa, Prvi srpski ustanak i Bosan-
genealogiji porodica Besarović (Sarajevo) ski Srbi, (Beograd: Geca Kon), 1939.
i Bravačić (Dubrovnik), Sarajevo 1984 —
1988. g. Ćorović, Vladimir, Bosna i Hercegovina,
Poučnik, I, (Beograd: SKZ), 1925
Desanka Kovačević-Kojić, o rodu Kova-
čevića u Mostaru i Hercegovini, Sarajevo idem, Mostar i njegova Srpska pravoslavna
1980 — 1992 i Beograd 2008 — 2009. g. opština, (Beograd: Srpska pravoslavna opšti-
na mostarska), 1933.
Vlajko Kovačević, o rodu Kovačevića u
Duvnu i njihovoj arhivi predatoj Vasilju Ćosić, Stjepan, Dubrovnik nakon pada Repu-
Popoviću 1913. g., Sarajevo 1980 — 1992. g. blike (1808 — 1848), (Dubrovnik: Zavod za
povijesne znanosti HAZU), 1998.
Ševala Smajiš rođ. Filipović, o starosjedi-
lačkim porodicama sa Vratnika, Sarajevo, Ćurčić, Vejsil, Lov sa sokolom u Bosni i Her-
1984 — 1986. g. cegovini. Die Falkenbeize in Bosnien und der
Hercegovina, 2. ispr. izd. , (Zagreb: Zaklada
SEKUNDARNA LITERATURA tiskare Narodnih novina), 1937.
Monografije: Dale, Stephen Frederic, Indian Merchants

and Eurasian Trade,1600 — 1750, (Cambrid-
Abou-El-Haj, Rifa‘at Ali, Formation of the ge, UK: Cambridge University Press), 1994.
Modern State: the Ottoman Empire, Sixteenth
to Eighteenth Centuries, 2nd ed., (Syracuse: Dedijer, Jevto, Hercegovina, p. o. iz Srpski et-
Syracuse University Press), 2005. nografski zbornik, XII, (Beograd: SKA), 1909,
(Srpski etnografski zbornik=SEZB).
Allsen, Thomas T., The Royal Hunt in Eura-
sian History, (Philadelphia: Pennsylvania Dinić, Mihailo J., Zemlje Hercega Svetoga
University Press), 2006. Save, p. o. iz: Glas SKA, CLXXXII, 2. razr.,
92/7, (Beograd: SKA), 1940.
Baer, Marc David, Honoured by the Glory of
Islam. Conversion and Conquest in Ottoman Duby, Georges, Vitez, žena i svećenik. Ženid-
Europe, (Oxford and New York: Oxford ba u feudalnoj Francuskoj, prev. Đurđa Šinko
University Press), 2008. Depierris, pog. Ivo Babić, (Split: LOGOS),
1987.
Bogićević, Vojislav, Pismenost u Bosni i Her-
cegovini. Od pojave slovenske pismenosti u IX Džaja, Srećko M., Konfesionalnost i nacio-
v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i nalnost Bosne i Hercegovine. Predemancipa-
Hercegovini 1918. godine, Kulturno nasljeđe, cijski period 1463 — 1804, prev. Ladislav Z.
(Sarajevo: Veselin Masleša), 1975. Fišić, (Sarajevo: Svjetlost), 1992.
Curtin, Philip D., Cross-cultural Trade in Filan, Kerima, O turskom jeziku u Bosni.
World History, (Cambridge and New York: Studija, (Sarajevo: Connectum), 2017.
Cambridge University Press), 1984.

Filipović, Nenad, et alii, Riznica stare (Toronto and Buffalo: University of
Srpskopravoslavne crkve u Sarajevu, Toronto Press), 1999.
studijski katalog izložbe, (Sarajevo: Muzej
grada Sarajeva), 1986. Die Jagd der Eliten in den Erinnerungskultu-
ren von der Antike bis in die frühe Neuzeit, ed.
Fisher, Raymond H., The Russian Fur Trade, Wolfram Martini, Formen der Erinnerung,
1550 — 1700, (Berkeley and Los Angeles: 3, (Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht),
University of California Press), 1943. 2000.
Gadžo-Kasumović, Azra, Katalog osmanskih Jorga, Nicolae, Geschichte des Osmanischen

dokumenata (I), (Sarajevo: Gazi Husrev-be- Reiches nach den Quellen dargestellt, V, Bis
gova Biblioteka), 2018. 1912, (Gotha: Friedrich Andreas Perthes),
1913.
Gazić, Lejla, Katalog arapskih, turskih,
perzijskih i bosanskih rukopisa, (Sarajevo: Jovanović, Slobodan, Vođi Francuske
Orijentalni institut), 2009. revolucije, Sabrana dela, edid. Radovan
Samardžić i Živorad Stojković, I, (Beograd:
Gibson, James R., Feeding the Russian Fur BIGZ i Jugoslavijapublik i SKZ), 1990.
Trade: Provisionment of the Okhotsk Seaboard
and the Kamchatka Peninsula, 1639 — 1856, Kamberović, Husnija, Begovski zemljišni
(Madison: University of Wisconsin Press), posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918.
1969. godine, 2. izd., (Sarajevo: Ibn Sina), 2005.
Habermas, Jürgen, Strukturwandel der Kličkova, Vera, Ќurčisko-kožuvarski zanaet i

Öffentlichkeit: Untersuchungen zu einer esnaf vo Skopje, (Skopje: Etnološki muzej),
Kategorie der bürgerlichen Gesellschaft, 1959.
Politica, 4, (Neuwied: H. Luchterhand),
1962. Koch, Ebba, Dara-Shikoh Shooting Nilgais:
Hunt and Landscape in Mughal Painting,
Hacıgökmen, Mehmet Ali, Türkiye Occasional Papers, 1, (Washington D. C.:
Selcuklularında Avcılık, (Konya: Kömen Freer Gallery of Art and Sackler Art
Yayınları), 2012. Gallery), 1998.
Horkheimer, Max, und Theodor W. Adorno, Kohler, Carl, A History of Costume, ed. and
Dialektik der Aufklärung: philosophische augm. by Emma von Sichart, transl.
Fragmente, ungek. Ausg., (Frankfurt am Alexander K. Dallas, (London and Bombay
Main: Fischer Taschenbuch Verlag), 1988. and Sydney: George G. Harrap & Company
Ltd.), 1929.
Husić, Aladin, Hadž iz Bosne za vrijeme
osmanske vladavine, (Sarajevo: El-Kalem i Kreševljaković, Hamdija, Boj pod Banjom
Rijaset IZ BiH), 2014. Lukom 4. VIII. 1737. Uz dvjestagodišnjicu, (Sa-
rajevo: Islamska dionička štamparija), 1936.
Innis, Harold A., The Fur Trade in Canada:
an Introduction to Canadian Economic idem, Hanovi i karavansaraji u Bosni i
History, with a new intr. by Arthur J. Ray, Hercegovini, Djela, VIII, Odjeljenje

istorisko-filoloških nauka, 7, (Sarajevo: Matkovski, Aleksandar, Dietot-Krvninata vo
Naučno društvo NR BiH), Sarajevo, 1957. Makedonija i na Balkanskiot Poluostrov za
vreme na turskoto vladeenje, (Skopje: MANU),
idem, Esnafi i obrti u Starom Sarajevu, 1973.
(Sarajevo: Narodna prosvjeta), 1958.
Mentz, Sǿren, The English Gentleman
Kreševljaković, Hamdija, i Derviš M. Merchant at Work: Madras and the City of
Korkut, Travnik u prošlosti 1464 — 1878 London 1660 — 1740, (Copenhagen:
(Naročito kao glavni grad Bosne 1699 — Museum Tusculanum Press, University of
1850), Biblioteka Zavičajnog muzeja Copenhagen), 2005.
Travnik, 2, (Travnik: Zavičajni muzej), 1961.
Miović-Perić, Vesna, Na razmeđu.
Krnjević, Hatidža, Lirski istočnici. Iz istorije i Osmansko-dubrovačka granica 1667 — 1806,
poetike lirske narodne poezije, (Beograd i (Dubrovnik: Zavod za povijesne znanosti
Priština: BIGZ i Jedinstvo), 1986. HAZU), 1997.
Levy, dr. Moritz, Sefardi u Bosni, prev. Mitterauer, Michael, Grundtypen

Ljiljana Masal, (Sarajevo: Bosanska alteuropäischer Sozialformen: Haus und
biblioteka), s. a. Gemeinde in vorindustriellen Gesellschaften,
Kultur und Gesellschaft, Bd. 5, (Stuttgart:
Lovrenović, Ivan, Unutarnja zemlja. Kratki Frommann und Holzboog), 1979.
pregled kulturne povijesti Bosne i Hercegovine,
(Zagreb i Sarajevo: Synopsis), 2010. idem, Ahnen und Heilige: Namengebung in
der europäischen Geschichte, (München: C.
Lowry, Heath W., Hersekzâde Ahmed Paşa: H. Beck), 1993.
an Ottoman Statesman’s Career & Pious
Endowments, (Istanbul: Bahçeşehir Mladenović, Ljubica, Građansko slikarstvo u
University Press), 2011. Bosni i Hercegovini u XIX veku, Kulturno
nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1982.
Malbaša, Ante, Hrvatski i srpski nacionalni
problem u Bosni za vrijeme režima Benjamina Özkaya, Yücel, 18. Yüzyılda Osmanlı
Kallaya. I. dio (1882 — 1896), Prilozi Toplumu, 2. bsk., (İstanbul: YKY), 2010.
proučavanju jugoslovenskog pitanja u
Austro-Ugarskoj, 1—2, (Osijek: Građanska Patterson, Orlando, Slavery and Social
tiskara K. D.), 1940. Death: a Comparative Study with a New
Preface, (Cambridge, Mass.: Harvard
Margariti, Roxani Eleni, Aden & the Indian University Press), 2018.
Ocean Trade: 150 Years in the Life of a
Medieval Arabian Port, (Chapel Hill: Perišić, Miroslav, i Jelica Reljić, Kultura
University of North Carolina Press), 2007. Srba u Trstu 1751 — 1914, (Beograd: Arhiv
Srbije), 2016.
Matijašević, Vladimir, Baltići (Balte-Dobre-
te). Njihova prava i njihova povijest, (Zagreb: Philips, Paul C., The Fur Trade, I-II, concl.
Tiskara “Merkantile” Gj. Jutriša i drugovi), chapters by J. W. Smurr, (Norman:
1929. University of Oklahoma Press), 1961.

Pisani, Paul, La Dalmatie de 1797 à 1815, Sevin, Nureddin, On Üç Asırlık Türk Kıyâfet
(Paris: A. Picard), 1893. Tarihine Bir Bakış, (İstanbul: Millî Eğitim
Basımevi), 1973.
Pivec-Stelè, Melitta, La vie économique des
Provinces Illyriens (1809 — 1813), (Paris: Skarić, Vladislav, Iz trgovačkih tevtera i
Bossard), 1930. pisama. Tevter Nikole Pavlovića i pisma Miće
Hadžiavakumovića, trgovaca u Sarajevu,
Popović, Dušan J., O Cincarima: Prilozi (Zagreb: Privrednik), 1914, preštampano u:
pitanju postanka našeg građanskog društva, 2. idem, Izabrana djela, I, ed. Milorad Ekmečić,
dop. izd., (Beograd: Štamparija Drag. Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin
Gregorića), 1937. Masleša), 1985, pp. 313—55.
Popović, Vasilj, Zadruga. Istorijska rasprava, idem, “Srpski pravoslavni narod i Crkva u
p. o. iz “Narodnog jedinstva”, (Sarajevo: Sarajevu u 17. i 18. vijeku”, Izabrana djela, II,
Zemaljska štamparija), 1921. Prilozi za istoriju Sarajeva, ed. Milorad
Ekmečić, Kulturno nasljeđe, (Sarajevo:
Reindl-Kiel, Hedda, Leisure, Pleasure and Veselin Masleša), 1985, pp. 5—158,
Duty. The Daily Life of Silahdar Mustafa, (objavljeno prvi put 1928. g.).
Éminence Grise in the Final Years of Murad IV
(1635 — 1640), Otto Spies Memorial Lecture, idem, “Sarajevo i njegova okolina od
edid. Stephan Conermann & Gül Şen, 2, najstarijih vremena do austrougarske
(Berlin: EBVerlag), 2016. okupacije”, Izabrana djela, I, ed. Milorad
Religion and Trade: Cross-cultural Exchanges Veselin Masleša), 1985, pp. 27—311,
in World History, edid. Francesca Trivellato (objavljeno po prvi put 1937. g.).
et alii, ( Oxford and New York: Oxford
University Press), 2014. Skovran, Anika, Umetničko blago manastira
Pive, (Cetinje i Beograd: Republički zavod za
Rethinking the Fur Trade: Cultures of zaštitu spomenika kulture Crne Gore i
Exchange in an Atlantic World, ed. by Susan Narodni muzej), 1980.
Sleeper-Smith, (Lincoln: University of
Nebraska Press), 2009. Srbsko-dalmatinski magazin, 1867, Zadar.
Rukavina, Nikola, Trgovačka važnost Bosne i Srpski etnografski zbornik, Naselja i poreklo
Hercegovine za doba Napoleonove Ilirije, stanovništva, ur. Jovan Cvijić, XX, 1925,
(Zagreb: s. n.), 1941. (Beograd: SKA), 1925.
Schafer, Edward H., The Golden Peaches of Šabanović, Hazim, Bosanski pašaluk, Djela,
Samarkand: a Study of T‘ang Exotics, XIV, Odjeljenje istorisko-filoloških nauka,
(Berkeley: UCP), 1963. 10, (Sarajevo: Naučno društvo NR BiH), 1959.
Schlesinger, Jonathan, A World Trimmed Šamić, Midhat, Francuski putnici u Bosni na

with Fur: Wild Things, Pristine Places, and the pragu XIX stoljeća i njihovi utisci o njoj,
Natural Fringes of Qing, (Stanford: Stanford Kulturno nasljeđe, (Sarajevo: Veselin
University Press), 2017. Masleša), 1965.

Šljivo, Galib, Bosna i Hercegovina 1813 Bayraktar Tellan, Elif, “Osmanlı
— 1826, (Tešanj: Planjax), 2016. Gayrimüslim Çalışmaları Çerçevesinde
İstanbul Kürkçüleri”, Hacettepe Üniversitesi
idem, Bosna i Hercegovina 1827 — 1849, Türkiyat Araştırmaları Dergisi, XXVII, 2017,
(Tešanj: Planjax), 2016. pp. 115—37.
Šuput, Marica, Srpska arhitektura u doba Bejtić, Alija, “Prilozi proučavanju naših
turske vlasti: 1459 — 1690, (Beograd: SANU i narodnih pjesama. II”, Bilten Instituta za
Institut za istoriju umetnosti), 1984. proučavanje folklora, III, 1955, pp. 105—24.
Tošković, Jovo B., Odnosi između Bosne i Benedek, Péri, “A Janissary’s Son Turned
Srbije 1805 — 6 i Boj na Mišaru, (Subotica: Druggist and his Highly Successful
Gradska štamparija), 1927. Designer Drug in 16th — 17th Century”,
Osmanlı İstanbulu, IV, edid. Feridun M.
Trivellato, Francesca, The Familiarity of Emecen et alii, (İstanbul: 29 Mayıs
Strangers: the Sephardic Diaspora, Livorno, Üniversitesi), 2016, pp. 643—54.
and Cross-cultural Trade in the Early Modern
Period, (New Haven: Yale University Press), Beyhan, Mehmet Ali, “Yeniçeri Ocağının
2009. Kaldırılışı Üzerine Bazı Düşünceler, Vak’a-i
Hayriyye”, Osmanlı, VII, edid. Güler Eren et
Vojnović, Knez, dr. Lujo, Pad Dubrovnika, alii, (Ankara: Yeni Türkiye Yayınları), 1999,
I—II, (Zagreb: izdanje piščevo), 1908. pp. 258—72.
Younis, Hana, Daša Jelić. Pogled u život jedne Bir, Attila et alii, “Türk Menzil Okçuluğu,
žene u posljednjim decenijama osmanske Yay ve Okları”, Osmanlı Bilimi Araştırmaları,
uprave u Sarajevu, (Beograd: Everest Media), VIII/1, 2006, pp. 39—67.
2016.
Bojanić, Dušanka,"Carigradski rukopis
eadem, Od dućana do pozorišta. Sarajevska Mahmudkadićevog ‘Ustanka srpske raje’ –
trgovačka elita 1851 — 1878, (Sarajevo: turskog vojnog pohoda na Srbiju 1813”,
Institut za historiju), 2018. Vesnik vojnog muzeja, XVI, 1970, pp. 79—86.
eadem, Svakodnevni život u Sarajevu (1850 Bourdieu, Pierre, “The Forms of Capital”,
— 1878), (Sarajevo: Centar za osmanističke Handbook of Theory and Research for the
studije), 2019.
Sociology of Education, ed. John G.
Zlatar, Behija, Zlatno doba Sarajeva (XVI Richardson, (New York: Greenwood Press),
stoljeće), (Sarajevo: Svjetlost), 1996. 1986, pp. 241—58.
ČLANCI Božić, Ivan, “Svijet ratničkih družina i

katuna”, Istorija Crne Gore, II/2, (Titograd:
Aličić, Ahmed S. , “Desetina u Bosni Istorijski institut), 1970, pp. 348—70.
polovinom XIX vijeka”, Prilozi Instituta za
istoriju, XVI/17, 1980, pp. 129—74.

Busuladžić, Mustafa, “Resulbegovići”, Novi Ćorović, Vladimir, “Bosansko-hercegovački
Behar, g. XI, № 7—8, 9—11, 12, 1937, pp. trgovci u Dalmaciji (Prilog sarajevskoj
101—04, 154—56, 181—83. trgovini s kraja XVIII veka)”, Godišnjica
Nikole Čupića, XXXV, 1923, pp. 212—23.
idem, “Osman-paša Resulbegović”, Gajret.
Kalendar za god. 1939, (Sarajevo: Gajret), Dinić, Mihailo J. , “Dubrovačka srednjo-
1938, pp. 275—83. vekovna karavanska trgovina”, Jugosloven-
ski istorijski časopis, 1—4, 1937, pp. 119—46.
Bušatlić, Hafiz A.[bdulah Ajni], “Jedno
pogrešno shvaćanje i nepravilno knjiženje Dizdar, Hamid, “Vino piju age Sarajlije na
kod ‘Evladijet vakufa’ u Bosni i Hercegovi- Ilidži pokraj Sarajeva”, Odabrani arhivistič-
ni”, Novi Behar, V/13—14, 15, 1932, pp. ki i historijski radovi Hamida Dizdara, edid.
201—02, 212—15. Almira Alibašić i Ismeta Džigal-Berkovac,
(Sarajevo: Istorijski arhiv Sarajevo), 2008,
Crone, Patricia, “Quraysh and the Roman pp. 155—63, (prvi put objavljeno u:
Army: Making Sense of the Meccan Leather Jugoslovenska pošta, Sarajevo, X, 1938, №
Trade”, Bulletin of the School of Oriental and 2741, p. 10).
African Studies, LXX/1, 2007, pp. 63—88.
Đorđević, Miroslav, “Karađorđev ratni plan
Cvijić, Jovan, “Uzroci metanastazičkih iz 1813”, Vojno-istoriski glasnik, III/1, 1952,
kretanja”, Naučnici, ed. Vojislav Ðurić, pp. 97—114.
Srpska književnost u 100 knjiga, 81, (Novi
Sad i Beograd: Matica srpska i SKZ), 1972, Ekmečić, Milorad, “Internacionalni i
pp. 106—30, (objavljeno prvi put 1921). interkontinentalni migracioni pokreti iz
Jugoslovenskih zemalja od kraja XVIII
idem, “Posledice migracija”, Naučnici, ed. vijeka do 1941. godine”, GID BiH, XX, 1972
Vojislav Ðurić, Srpska književnost u 100 — 73, pp. 101—36, (Godišnjak Društva
knjiga, 81, (Novi Sad i Beograd: Matica istoričara BiH= GID BiH).
srpska i SKZ), 1972, pp. 130—82, (objavlje-
no prvi put 1921). Faroqhi, Suraiya, “The Early History of
Balkan Fairs”, Südost-Forschungen, XXXVII,
Čar-Drnda, Hatidža, “Zbirka Sidžila Gazi 1978, pp. 50—68.
Husrev-begove biblioteke”, AGHbB,
XIII—XIV, 1987, pp. 53—67, (Anali Gazi Filipović, Milenko S., “Cincari u Bosni”,
Husrev-begove biblioteke= AGHbB). Zbornik radova Etnografskog instituta, II,
1951, pp. 53—108.
eadem, “Šerijatski sidžili i njihova
zastupljenost u Bosni i Hercegovini”, Filipović, Nenad, “Šerifović, Šerifizade ili
AGHbB, XXI—XXII, 2003, pp. 85—94. Šerifija”, Odjek, V, 1986, p. 25.
Čubrilović, Vasa, “Istoriska osnova idem, “O bosanskim i muslimanskim

Višnjićevoj pesmi Boj na Mišaru”, Prilozi za prezimenima, ponovo”, Odjek, X, 1986, pp.
proučavanje narodne poezije, V/1—2, 1938, 23—24.
pp. 56—67.

idem, “Nekolike sitnice o prezimenima”, Orientalia Academiæ Scientiarum Hungaricæ,
Odjek, XIII—XIV, 1986, pp. 24—25. LXIV/1, 2011, pp. 89—100.
idem, “Rudnici i kovnice novca u Rumeliji Gadžo-Kasumović, Azra, “O sidžilima u

i Bosni krajem XVI i u prvoj polovini XVII Gazi Husrev-begovoj Biblioteci”, AGHbB,
stoljeća”, Balcanica, XX, 1989, pp. 243—59. XXI—XXII, 2003, pp. 41—84.
idem, “Osmanska Bosna i Osmansko eadem, “Funkcija Osmanskog valije u

Carstvo u djelu Stvaranje Jugoslavije 1790 Bosanskom ejaletu i dokumenti koje je
— 1918 Milorada Ekmečića”, POF, XL, 1990, izdavao”, AGHbB, XXXIII, 2012, pp. 5—58.
pp. 433-57.
Gadžo Kasumović [=Gadžo-Kasumović],
idem, “Jedan hudždžet (H.üccet) o ostavini Azra, “Bosanski tvrđavski čuvari-mustahfi-
iza Osman Mazhar-paše Sulejmanpaši- zi”, AGHbB, XXXIX, 2018, pp. 81—102.
ća-Skopljaka”, POF, LXII, 2012, pp. 215—37.
Genç, Mehmet, “Osmanlı Maliyesinde
idem, “Da li je postojalo samostalno Malikâne Sistemi”, Türkiye İktisat Tarihi
osmansko Bosansko krajište 1448 — 1463. Semineri, ed. Osman Okyar, (Ankara:
godine?”, POF, LXIV, 2014, pp. 167—206. Hacettepe Üniversitesi), 1975, pp. 231—96.
Filipovic [=Filipović], Nenad, “Quelques Hadžibajrić, Fejzulah, “Dvadesetogodišnji-

particularités de l’institution matrimonia- ca smrti Hadži Mujage Merhemića (1959
le dans le begovat de Bosnie”, La Culture — 1979)”, Glasnik IVZ, XLII, 1979, № 2, 4, pp.
Urbaine des Balkans (XVe-XIXe Siecles), III, 203-10, 415—20.
edid. Verena Han et alii, (Belgrade et Paris:
L’Institut des etudes balkaniques et la Hadžijahić, Muhamed, “Ibrahim Bajraktar
Maison des sciences de l’homme), 1991, pp. Pinjo”, Novi Behar, VI, 1932—33, № 23, pp.
183—90. 320—22.
Findley, Carter, “Sir James Redhouse 1812 idem,"Die privilegierten Städte zur Zeit
— 1892: The Making of a Perfect Orienta- des osmanischen Feudalismus. Mit
list”, Journal of the American Oriental Society, besonderer Berücksichtigung der
XCIX/4, 1979, pp. 572—600. Privilegien der Stadt Sarajevo”, Süd-Ost
Forschungen, XX, 1961, pp. 130—58.
Fotić, Aleksandar, “Rustem-pašin Vakuf u
Beogradu (Icāreteyn)”, Istorijski časopis, idem, “Die Kämpfe der Ajane in Mostar bis
XXXVIII, 1991. pp. 233—41. zum Jahre 1833”, Süd-Ost Forschungen,
XXVIII, 1969, pp. 123—81.
idem, “Institucija amana i primanje
podaništva u Osmanskom Carstvu: Primer Hajdarhodžić, Hamdija, “Hercegovačke
sremskih manastira 1693 — 1696”, porodice u XVIII vijeku (Prilog). I dio
Istorijski časopis, LII, 2005, pp. 225—56. – Hercegovačke porodice od 1700. do 1714.”,
GZM, E, n. s., XXXII, 1977, pp. 105—82.
idem, “The Introduction of Coffee and
Tobacco to the Mid-West Balkans”, Acta

Hajdarović, Rašid, “Orijentalna zbirka Kafadar, Cemal, “Janissaries and Other
Arhiva grada Sarajeva”, Glasnik Arhiva i Riffraff of Ottoman Istanbul: Rebels
Društva arhivskih radnika Bosne i Hercegovi- without a Cause?”, International Journal of
ne, II, 1962, pp. 101—12, (= GAD BiH). Turkish Studies, XIII/1—2, 2007, Festschrift
Norman Itzkowitz, pp. 113—34.
Handžić, Adem, “Bosanski namjesnik
Hekim-oglu Ali-paša”, POF, V, 1954 — 55, Kalajdžija, Alen, “Usmeno jezičko
pp. 135—80. stvaralaštvo Umihane Čuvidine”,
Predstandardni (sic!-N. F.) idiom bosanske
Hauptmann, Ferdo, “Austrijski konzulat u alhamijado literature, (Sarajevo: Institut za
Travniku (struktura i poslovanje)”, Glasnik jezik), 2019, pp. 160—77.
Arhiva i Društva arhivskih radnika Bosne i
Hercegovine, II/2, 1962, pp. 71—87. Kévonian, Kéram, “Marchands arméniens
au XVIIe siècle. A propos d’un livre
Hörmann, Kosta, “Lov na sokolovima”, arménien publié à Amsterdam en 1699”,
GZM, II, 1890, pp. 228—33. Cahiers du Monde Russe et Soviétique, XVI,
1975, pp. 199—244.
Husić, Aladin, “Demografski i konfesional-
ni trendovi u srednjoj Bosni od početka 17. Khachikian, Levon, “Le registre d’un
do sredine 19. stoljeća”, POF, LXVII, 2017, pp. marchand arménien en Perse, en Inde et au
139—68. Tibet”, Annales, Economies, Sociétés,
Civilizations, XXII, 1967, pp. 231—78.
Inalcık, Halil, “The Ottoman Economic
Mind and the Aspects of Ottoman Korkut, Derviš M., “Mestvičina ćefilema iz
Economy”, Studies of the Economic History of 1841 g.”, Prilozi za proučavanje istorije
the Middle East, ed. Michael A. Cook, Sarajeva, II, 1966, pp. 103—18.
(Oxford: Oxford University Press), 1970, pp.
207—18. Köprülü, Bülent, “Evvelki Hukukumuzda
Vakıf Nev’iyetleri ve İcareteynli Vakıflar.
idem, “Yük (H.iml) in the Ottoman Silk Fasıl:IV”, İstanbul Üniversitesi Hukuk
Trade, Mining, and Agriculture”, The Middle Fakültesi Mecmuası, XVIII/1, 1952, pp.
East and the Balkans under the Ottoman Rule, 215—57.
(Bloomington. Ind.: Indiana University
Press), 1993, pp. 432—60. Kreiser, Klaus, “İcāreteyn: zur “doppelten”
Miete im osmanischen Stiftungswesen”,
Ivić, Aleksa, “Katastrofa Srbije 1813. Raiyyet Rüsûmu. Essays Presented to Halil
godine”, Iz doba Karađorđa i sina mu kneza İnalcık on his Seventieth Birthday by his
Aleksandra, pog. Radovan Samardžić, Colleagues and Students, Journal of Turkish
(Beograd: Prosveta), 1984, pp. 55—65. Studies, X, 1986, pp. 219—26.
Jennings, Ronald, “The Office of Vekil Kreševljaković, Hamdija, “Han Kolobara u

(Wakil) in 17th Century Ottoman Sharia Sarajevu. Povodom požara 29. XII. 1937.”,
Courts”, Studia Islamica, XLII, 1975, pp. Novi Behar, XI, 1937 — 38, № 13—16, pp.
147—69. 202—06.

idem, “Merhum Hadži Hasanaga Nedeljković Piper, Jelena, ” Zbirka Andrije
Nezirhodžić”, Narodna uzdanica. Kalendar Luburića”, Arhivist, I, 1961, pp. 27—29.
za g. 1944, (Sarajevo: Narodna uzdanica),
1943, pp. 174 — 75. Omanović-Veladžić, Alma, “Hasećija
Mehmed Memiš-aga Mačković i sarajevska
idem, “Esnafi i obrti u Bosni i Hercegovini svakodnevica”, POF, LIX, 2010, pp. 215—25.
(1463 — 1878). II. Mostar”, Zbornik za
narodni život i običaje Južnih Slavena, XXXV, eadem, “Crtice iz života jednog kadije:
1951, pp. 61—138. Mehmed (Muhamed) Seid-efendija
Hajrić-Homarija”, POF, LXVII, 2017, pp.
idem, “Banja Luka”, Esnafi i obrti u Bosni i 327—70.
Hercegovini, Izabrana djela, edid. Avdo
Sućeska i Enes Pelidija, II, Kulturno Pamuk, Şevket, “The Great Ottoman
nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1991, Debasement, 1808 — 1844: A Political
pp. 293—337. Economy Framework”, Histories of the
Modern Middle East. New Directions, edid.
idem, “Čengići. Prilog proučavanju Israel Gershoni et alii, (Boulder: Lynne
feudalizma u BiH”, Izabrana djela, I, edid. Rienner Publishers Inc.), 2002, pp. 21—35.
Avdo Sućeska i Enes Pelidija, Kulturno
nasljeđe, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1991, Papić, Mitar, “Arhivski materijal i rukopisi
pp. 388—413 (prvi put objavljeno 1959. g.). u Narodnoj biblioteci Bosne i Hercegovine”,
Glasnik Arhiva i Društva arhivskih radnika
Kütükoğlu, Mübahat S., “1253 Mâlî Yılına Bosne i Hercegovine, IV—V, 1965, pp. 63—74.
Âid Saraybosna Gümrük Defteri”,
Güney-Doğu Avrupa Araştırmaları Dergisi, Petrović, Ðurđica, “Nekoliko podataka o
VIII—IX, 1979 — 80, pp. 23—36. igri džilit u našoj prošlosti”, Vesnik Vojnog
muzeja, VI—VII, 1962, pp. 135—44.
Lazarević, Radenko, “Grahovsko polje”,
Glasnik Srpskog geografskog društva, XXIX, eadem, “Trgovina proizvoda domaćih
1949, pp. 143—46. oružara u jugoslovenskim oblastima pod
Turcima u XVIII i XIX veku”, GZM, E, n. s.,
Manđeralo, Stipo “Livanjski Kujundžići”, XLIII-XLIV, 1989, pp. 1—26.
GZM, E, n. s., XLVIII—XLIX, 1996 — 99, pp.
187—216. Popović, Toma, “Trgovci Muslimani u
balkanskoj spoljnoj trgovini u XVI veku”,
Medenica, Radosav, “Andrija Luburić”, Istorijski časopis, XXXIII, 1986, pp. 57—82.
Naša narodna epika i njeni tvorci: Crnogor-
sko-hercegovačka planinska oblast postojbina idem, “Izvoz balkanskog krzna u XVI veku”,
patrijarhalne kulture i epske pesme Dinaraca, Istorijski časopis, XXXV, 1988, pp. 45—53.
(Cetinje: Obod), 1975, pp. 306—73.
Popović, Vasilj, “Jedan pogled na
Mujić, Muhamed A., “Pitanje nastanka financijske i valutne neprilike Turske u
Srpske pravoslavne crkve u Mostaru i njena vreme Hatišerifa od Gilhane”, Glasnik
popravka 1833. godine”, POF, XXVI, 1976, Skopskog naučnog društva, II/1—2, 1927, pp.
pp. 79—104. 127—34.

idem, “Trgovina Budimlića u prvoj Skarić, Vladislav, “Sarajevska mahala
polovini XIX. stoleća”, Narodna starina, Ferhadija 1850—55.”, Izabrana djela, II,
VI/14, 1927, pp. 59—70. Prilozi za istoriju Sarajeva, ed. Milorad
idem, “Trgovina i promet Bosne u Veselin Masleša), 1985, pp. 222—28.
Napoleonovo doba”, Spomenik SKA, LXIX,
1929, pp. 85—91. idem, “Turski dokumenti o srpsko-pravo-
slavnom narodu i crkvi u Sarajevu”,
idem, “Borba bosanske muslimanske Izabrana djela, II, Prilozi za istoriju Sarajeva,
čaršije protiv nereda i korupcije 1818. ed. Milorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe,
godine”, Zbornik u Čast Bogdana Popovića, (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp.
(Beograd: Geca Kon), 1929, pp. 380—83. 262—69.
idem, “Jedan spor o trgovačko nasledstvo idem, “Trebinje u 18. vijeku”, Izabrana
sarajevskih Miletića s kraja 18. veka”, djela, III, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovi-
Godišnjica Nikole Čupića, XLII, 1933, pp. ne, ed. Milorad Ekmečić, Kulturno nasljeđe,
182—89. (Sarajevo: Veselin Masleša), 1985, pp.
131—69, (prvi put objavljeno u: GZM, XLV/2,
Sahillioğlu, Halil, “Hicri 1167 (M. 1754) 1933, pp. 39-70).
Kürk Fiyatı ve Kürkçü Nizamı”, Prof. Dr.
Mübahat Kütükoğlu’na Armağan, ed. Sofronijević, Mira, “Luka Ćelović Trebinjac.
Zeynep Tarım-Ertuğ, (İstanbul: İ. Ü. Najveći dobrotvor Beogradskog univerzite-
Edebiyat Fakültesi), 2006, pp. 595—612. ta”, Zadužbinar, VI, 2018, pp. 17—43.
Salzmann, Ariel, “An Ancien Régime Spaho, Fehim Dž. , “Arhiv Orijentalnog
Revisited: “Privatization” and Political instituta u Sarajevu”, POF, XXV, 1975, pp.
Economy in the Eighteenth-Century 30—41.
Ottoman Empire”, Politics & Society, XXI/4,
1993, pp. 393—423. Stanić, Radomir, “Prilog proučavanju starih
mostarskih zanata”, GZM, E, n. s., XXII,
Samardžić, Radovan, “Kulturna obnova i 1967, pp. 145—60.
moralno obrazovanje u XVI i XVII veku”,
Književnost, LVI/1, 1973, pp. 10—55. Stoianovich, Traian, “The Conquering
Balkan Orthodox Merchant”, The Journal of
idem, “Vukov povratak istoriji”, Pisci srpske Economic History, XX/2, 1960, pp. 234—313.
istorije, II, (Beograd: Prosveta), 1981, pp.
71—136. Sućeska, Avdo, “Mâlikâna (doživotni zakup
državnih dobara u Osmanskoj državi)”, POF,
al-Sarraf, Shihab, “Mamluk Furūsīyah VIII—IX, 1958 — 59, pp. 111—42.
Literature and Its Antecedents”, Mamluk
Studies Review, VIII/1, 2004, pp. 141—200. Šabanović, Hazim, “(Inna Lillahi) Riza ef.
Muderizović 1868 — 1943”, Novi Behar,
Semiz, Savo N. , “Bilješke o zanatima u XVI/6, 1944, pp. 98—99.
Mostaru”, GZM, XVI, 1904, pp. 154—59.

idem, “Turski diplomatički izvori za savez srpskih zemljoradničkih zadruga),
istoriju naših naroda”, POF, I, 1950, pp. 1933, pp. 41—64.
117—49.
Trako, Salih “Predavanje Mesnevije i
idem, “Bosanski divan”, POF, XVIII-—XIX, mesnevihani u Sarajevu”, AGHbB, XIII—XIV,
1968 — 69, pp. 9—45. 1987, pp. 221—26.
Šljivo, Galib, “Otvaranje Austrijskog Traljić, Seid M., “Prilozi poznavanju

carskog konzulata u Bosni 12. maja 1808.”, trgovačkih veza s Ankonom i Senigalijom u
Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću u spisima XVII i XVIII stoljeću”, Pomorski zbornik, VIII,
stranih izvještača, (Tešanj: Planjax), 2008, 1970, pp. 643—56.
pp. 7—54.
Truhelka, Ćiro, “Gazi Husrefbeg, njegov
idem, “Zatvaranje Austrijskog carskog život i njegovo doba”, GZM, XXIV, 1912, pp.
konzulata u Bosni 18. januara 1821. godine”, 91—232.
Bosna i Hercegovina u XIX stoljeću u spisima
stranih izvještača, (Tešanj: Planjax), idem, “Bošnjaci i Prvi srpski ustanak”, GZM,
2008,pp. 55—78. XXIX, 1917, pp. 244—96.
Tekin, Zeki, “Osmanlılarda Kürk Trojanović, Sima, “Naše kiridžije”, Srpski

Kullanımı”, Türkler, X, edid. Hasan Celâl etnografski zbornik, XIII, (Beograd: SKA),
Güzel et alii, (Ankara: Yeni Türkiye 1909, pp. 1—153.
Yayınları), 2014, pp. 644—49.
Vinaver, Vuk, “Sarajevski trgovci u
Tepić, Ibrahim, “Trgovina Despića u prvoj Dubrovniku sredinom XVIII vijeka”, GID
polovini XIX vijeka (Prilog proučavanju BiH, VI, 1954, pp. 249—65.
nastanka buržoazije u Bosni i Hercegovi-
ni)”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Yarcı, Güler, “Osmanlı Kürk Ticaretinde Bir
Hercegovine, XX, 1972 — 73, pp. 65—100. Ölçü Birimi: Beden”, Beden Kitabı, edid.
Emine Gürsoy-Naskali ve Aylin Koç,
Tietze, Andreas, “Eine griechisch-türkische (İstanbul: Kitabevi), 2009, pp. 485—509.
Etymologie und ihr kulturhistorischer
Hintergrund”, Zeitschrift für Balkanologie, Žeravčić, Momčilo V. “O Zbirci turskih
XXXIII/1, 1997, pp. 98—100. dokumenata nađenih u zaostavštini
Andrije Luburića”, Arhivist, II, 1954, pp.
Tošković, Jovo B., “Ličnost kapetana 61—71.
Kulina u Višnjićevoj pesmi ‘Boj na Mišaru’”,
Istoriski članci i prikazi, (Beograd: Glavni idem, “Turski dokumenti u Državnom
savez srpskih zemljoradničkih zadruga), arhivu NRS”, Istoriski glasnik, 1—2, 1957, pp.
1933, pp. 7—16. 63—68.
idem, “Pokušaj Austrije da zauzme Beograd

1808. g. i Napoleonov plan o podeli Turske”,
Istoriski članci i prikazi, (Beograd: Glavni

Doktorske i magistarske teze te radovi Early Modern World, ed. Jonathan Dewald,
u rukopisu: (New York: Charles Scribner’s Sons), 2004.
Çolak, Orhan M., Arşiv Belgelerinin Işığı Genç, Mehmet, “Osmanlı Devletinde İç
Altında Sadrazam Hekimoğlu Ali Paşa'nın Gümrük Rejimi”, Tanzimat’tan Cumhu-
Hayatı, İcraatı ve Hayratı, magistarski rad u riyet’e Türkiye Ansiklopedisi, III, (İstanbul:
rukopisu, İstanbul Üniversitesi, İstanbul, İletişim), 1993, pp. 786—90.
1997.
Gerber, Haim, “Mushā‘”, The Encyclopaedia
Filipović, Nenad M., Veliki vezir Kodža of Islam².
Sinan-paša i spaljivanje moštiju Sv. Save
Nemanjića (1594), magistarska teza u Gözübenli, Beşir, “Şirket”, Türk Diyânet
rukopisu, Univerzitet u Beogradu, 1991. Vakfı İslâm Ansiklopedisi.
Hadžibajrić, Fejzulah, Hadži Mujaga Gündüz, Filiz, “Okmeydanı”, Türk Diyânet

Merhemić, Život i rad, šapirografisani Vakfı İslâm Ansiklopedisi.
rukopis za internu upotrebu, Sarajevo, 1959.
Hacak, Hasan, “Müşâ‘”, Türk Diyânet Vakfı
Radoš, Ruža, Namjesnik Bosanskog ejaleta İslâm Ansiklopedisi.
Ali-paša Hekimoglu (1736 — 1748) i
Dubrovačka Republika, doktorski rad u Koçu, Reşad Ekrem, Türk Giyim, Kuşam ve
rukopisu, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, Süslenme Sözlüğü, (Ankara: Başnur
2017. Matbaası), 1967.
Sunar, Mehmet Mert, Cauldron of Dissent: A Kütükoğlu, Mübahat S., “Osmanlılar’da

Study of the Janissary Corps, 1807 — 1826, PH. Gümrük”, Türk Diyânet Vakfı İslâm
D. thesis in manuscript, State University of Ansiklopedisi.
New York, Binghamton, 2006.
Öğün, Tuncay, “Müsâdere. Osmanlılar’da”,
RJEČNICI, ENCIKLOPEDIJE, ENCIKLOPEDIJ- Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi.
SKE NATUKNICE
Özcan, Abdülkadir “Alemdar”, Türk Diyânet
Aybakan, Bilal, “Vekâlet”, Türk Diyânet Vakfı İslâm Ansiklopedisi.
Vakfı İslâm Ansiklopedisi, (= TDVİA).
idem, “Bayraktar”, Türk Diyânet Vakfı İslâm
Baysun, M. Cavid, “Musâdere”, İslâm Ansiklopedisi.
Ansiklopedisi.
idem, “Güreş”, Türk Diyânet Vakfı İslâm
Bujas, M., “Andrija Luburić”, Srpski Ansiklopedisi.
biografski rečnik, V, Kv-Mao, edid. Čedomir
Popov et alii, (Novi Sad: Matica srpska), Rečnik srpskohrvatskog književnog i narodnog
2011. jezika, XX, Petogodan-pogdegod, ed. Darinka
Gortan-Premk, (Beograd: Institut za srpski
Filipovic [=Filipović], Nenad, “Porte”, jezik SANU), 2017.
Europe, 1450 to 1789: Encyclopaedia of the

Redhouse, Sir James W., A Turkish and Tomar, Cengiz, “Müsâdere”, Türk Diyânet
English Lexicon, (Constantinople: The Vakfı İslâm Ansiklopedisi.
American Mission and A. H. Boyajian),
1890. Vlajinac, Milan, Rečnik naših starih mera u
toku vekova, I—IV, (Beograd: SANU), 1961
Skok, Petar, Etimologijski rječnik hrvatskog — 74.
ili srpskog jezika, II, K-ponil., edid. Mirko
Deanović et alii, (Zagreb: JAZU), 1972. Internet:
Şener, Mehmet, “Av. Fıkıh”, Türk Diyânet https://en.wikipedia.org/wiki/Sea_of_

Vakfı İslâm Ansiklopedisi. Azov#Fauna, pristupljeno 3. VI 2019.
nenad filipović
Ibrahim-Alemdâr Pinjo, Jeftan Kovačević
and the Sarajevan export commerce via Dubrovnik
(ca 1824 — 1825)
In this paper it is analysed using the methods of the economic microhistory a

letter written by a notable from Sarajevo, certain Ibrahim-alemdâr Pinjo. The
letter is datable either in 1824 or in 1825. In his letter, Pinjo was recommen-
ding a Serbian-Orthodox merchant from Sarajevo, Jeftan Kovačević, originally
native of Mostar in Hercegovina. The addressees of recommendation were the
custom officers of the Trebinje custom-house lead by the revenue farmers of
that custom-house: a Muslim notable family from the border town of Trebinje,
the Resulbegovićes. Pinjo was seeking for a special treatment on behalf of
Jeftan Kovačević who was exporting hare skins via the port of Dubrovnik.
The paper provides review of the state of preservation and research of the
Ottoman personal, family, and private archives in Bosnia and Hercegovina.
The critical edition of the Ottoman original is provided, accompanied by
Bosnian translation. For the purpose of the better understanding of the source,
the biographies of both Pinjo and Kovačević are added. The paper dwells upon
the economic, political , and social role of the janissaries in Sarajevo during
the first three decades of the 19th century. Also the paper is devoted to the
phenomenon of the Serbian Orthodox merchant diasporas from Bosnia and
Hercegovina during the very same period. Another subject treated in paper
were the Bosnian and Balkan production, commerce and export of the raw
fur and skins, of their semi-products as well as of their final products. Those

questions are especially illustrated using the traffic of zečina (hare skins). The
role of Bosnia in the premodern global exchange was reviewed as well as the
importance of the Bosnian raw materials for the European production of both
felt and hats (1550 — 1880). Equally, the Ottoman system of the internal
and international customs in Bosnia together with the role of that system
in the traffic with the Bosnian fur and skins are dwelt upon. It is shown that
Dubrovnik even after the fall of the independent Republic (the fall took place
in phases: 1806, 1808. 1814 — 1815) – pace the declinist paradigm in the
ex-Yougoslav historiographies – continued to be an important international
export port, especially for Bosnia and Hercegovina.
KEYWORDS: Ibrahim-alemdâr Pinjo, Jeftan Kovačević, Sarajevo, Dubrovnik, Mo-

star, Trebinje, zvjerka ( fur), zečina (hare skins), customs, Andrija Luburić

/ prikazi knjiga
PRIKAZ KNJIGE
Yellow Star, Red Star.

Holocaust Remembrance
after Communism
JELENA SUBOTIĆ
Cornell University Press, 2019, 228 str.
I ako objavljena tek prošle godine, knjiga Jelene Subotić Yellow Star, Red Star
(Žuta zvijezda, crvena zvijezda) dobila je dosad čak tri prestižne međuna-
rodne znanstvene nagrade. Američko udruženje za političke znanosti progla-
silo ju je najboljom knjigom iz područja europskih studija u 2020. godini, a
dobila je i nagradu “Joseph Rotschild” za studije nacionalizma i etniciteta, te
nagradu “Jervis — Schroeder” iz područja međunarodne politike i povijesti.
Radi se, dakle, o zapaženoj knjizi, koja će sasvim sigurno biti vrlo utjecajna
u daljnjim akademskim raspravama o načinu na koji se o Holokaustu govori i
piše u nekadašnjoj Istočnoj Europi.
U ovoj knjizi se polazi od teze o ontološkoj nesigurnosti u Hrvatskoj,
Srbiji i Litvi, a dijelom i u Poljskoj, Ukrajini i Rusiji kojima se autorica bavi
u zadnjem poglavlju. Ta je nesigurnost, o kojoj također u svojoj novoj knjizi
Crisis and Ontological Insecurity: Serbia's Anxiety over Kosovo's Secession, objav-
ljenoj 2020. godine, piše Filip Ejdus, profesor na Fakultetu političkih nauka
u Beogradu, nastupila zbog sloma međunarodnog političkog poretka, koji je
potom ubrzao ili uzrokovao slom identitetsko-ideološkog poretka unutar tih
zemalja nakon 1989. godine.
Autorica pokazuje kako su se nove zemlje Istočne Europe našle pred
“zamkom” koju su pred njih postavila dva, na prvi pogled nespojiva i kontra-
diktorna, zahtjeva. S jedne strane, da bi se u potpunosti integrirale u NATO i
Europsku uniju, od njih se očekivalo da prihvate zapadno-europske narative o
Holokaustu i da mu posvete daleko veću pažnju nego što je bio slučaj u dotad
dominantnom, odnosno hegemonijskom, socijalističkom narativu. Taj je
narativ, pokazuje Subotić, bio utemeljen na deetniciziranju i žrtava i pobjed-
nika, te na umanjivanju i donekle ignoriranju veličine zlodjela koja su počinili
dejan jović Jelena Subotić: Yellow Star, Red Star 301

domaći stanovnici prema manjinama, a posebno i eksplicitno prema Židovima.
Jedino se na taj način mogao u istočnoeuropskim zemljama (uključujući i Ju-
goslaviju) izgraditi novi narativ o zajedničkoj i masovnoj borbi protiv fašizma,
za oslobođenje od strane okupacije. Trebalo je pokazati da je većina naroda bila
uz Narodnooslobodilačku borbu, te da su “domaći izdajnici” bili malobrojni
i marginalni. U sjećanju svih nas koji smo išli u škole u socijalističkoj Jugo-
slaviji – posebno u Hrvatskoj – ostala je tako i do danas slika o “dva kamiona
ustaša” koji su došli izvana (iz Italije), dok je na drugoj strani cijeli narod bio
protiv njih i protiv okupacije, te se masovno pridružio partizanima, bez obzira
na nacionalnost. Slično je bilo i u sovjetskim narativima, koji su – baš kao i
model političkog poretka razvijen u SSSR-u – poslužili kao matrica za politiku
(neposredne) povijesti u prvim poslijeratnim godinama. Iz tog razloga, zločini
su pripisivani ili strancima (Nijemcima, Talijanima i dr.) ili toj malobrojnoj
podivljaloj grupi domaćih izdajnika, koji su prikazivani kao zvijeri u ljudskom
obliku.
Kad se radilo o žrtvama, one su također deetnicizirane, te se govorilo
o “žrtvama fašizma”, u pravilu bez isticanja nacionalnosti tih žrtava (npr. da
su bili Židovi), kao i bez daljnjeg ekspliciranja o nacionalnosti počinitelja.
Govorilo se o partizanima i ustašama, ali ne o Židovima, Srbima, Hrvatima i dr.
U okviru su tog narativa, dakle, namjerno “ignorirane” ne baš tako malobrojne
niti marginalne pojave suradnje s okupatorom, koja se – suradnja – naročito
očitovala u pomaganju, izvršavanju ili ignoriranju (pasivnom promatranju,
bystanding) masovnih zločina. Nije se postavljalo pitanje: kako je bilo moguće
da su “dva kamiona ustaša” učinili tolika zlodjela kao u Jasenovcu? Činjenica
da je kolona koja je napuštala Jugoslaviju nakon 9. svibnja 1945. bila daleko
veća od “dva kamiona” također je ignorirana i uglavnom – ne sasvim – skri-
vana od očiju šire javnosti. Rekao bih, čineći sada digresiju u odnosu na samu
knjigu Jelene Subotić, da je jedan od motiva masovnih egzekucija povezanih s
Bleiburgom možda bio (to bi trebalo dodatno istražiti, što je gotovo nemoguće
s obzirom da nema ni dokumenata a više ni svjedoka) upravo u tome da se odr-
ži narativ o malobrojnosti suradnje s okupatorom i s druge strane masovnosti
podrške partizanima u zemlji. Bilo je sasvim politički oportuno (riječ koju ov-
dje ne koristimo u smislu opravdano – nego više u skladu sa značenjem engle-
ske riječi convenient) da se stoga uklone živi “dokazi” koji bi dovodili u pitanje
novi službeni narativ. Da bi se nakon rata uopće mogao konstruirati narativ o
Jugoslavenima (posebno Hrvatima i Srbima) i Sovjetima (Rusima, Litvancima

i dr.) kao “žrtvama” i “pobjednicima”, iz fokusa pažnje morala je nestati svaka
situacija u kojoj su oni bili (i) izvršitelji zločina, a ne (samo) njegove žrtve.
Tako se dogodilo, tvrdi Subotić, da se i Holokaust skrivao iza fraze o
“žrtvama fašizma”, a kad se i spominjao – samo u rijetkim prilikama – uz žrtve
koje su bili Židovi uvijek bi se dodavali i ostali: Srbi, Hrvati-antifašisti i dr.
Specifičnost i dubina tragedije koja je i u našim krajevima zadesila Židove – i
to ne bez odgovornosti i sudjelovanja domaćih ljudi – trebala je biti zaborav-
ljena. Židovima se, na neki način, dogodilo brisanje iz kolektivnog sjećanja,
onako kako se kasnije događalo i nekima drugima (Nijemcima, Talijanima, a
poslije 1995. i Srbima iz onih krajeva iz kojih su nestali – o čemu piše Dragan
Markovina u svojoj knjizi Povijest poraženih). Spomenici židovskim žrtvama
(ili srpskim, u slučaju NDH) bili su rijetki i ograničeni na groblja. Izvan groblja,
u Hrvatskoj je do 1990. bilo oko šest tisuća spomenika žrtvama fašizma ili
partizanima, ali je zanemariv broj njih evocirao specifično židovske žrtve. Prvi
takav spomenik podignut je 1952. godine na Mirogoju i bio je vandaliziran već
nekoliko dana po podizanju (str. 110). Slična je situacija u Srbiji, u kojoj ni u
socijalizmu, a ni danas prolaznici kroz nekadašnji logor Sajmište (Semlin) ne
mogu ni iz čega zaključiti što se tamo događalo od 1941. do 1944. godine.
Za “brisanje” sjećanja na Holokaust bilo je i drugih – pragmatičnih – ra-
zloga. Mnogi su, uključujući i članove nove društvene elite, uselili u stanove
i kuće koje su ostale napuštene jer su njihovi vlasnici deportirani u logore iz
kojih se nisu vratili. Nije bilo “zgodno” da se pitaju: čije su te kuće bile i što
se dogodilo s njihovim vlasnicima? Drugima je bilo “dovoljno” što sad žive u
gradovima u kojima je – zbog Holokausta i genocida nad Romima i drugima –
postignuta etnička homogenost kakva nikad ranije nije postojala. Čak i kad
nisu priželjkivali da se to dogodi, ili nisu bili odgovorni za to što se dogodilo,
nisu smatrali da je korisno otvarati to pitanje, oko kojeg se, nažalost, više
skoro ništa nije moglo učiniti. Ponekad su bili spremni prihvatiti simboličku
“multikulturalnost” (npr. dvojezičnost u slučaju Istre ili Vojvodine), ali – ti
krajevi su nakon rata postali daleko manje multikulturalni nego što su bili
prije rata. I ta se homogenizacija (odnosno, u slučaju Istre i Vojvodine, jugosla-
venizacija) slavila kao ratna pobjeda. Svi su ti krajevi postali naši, pa je postalo
nezgodno pitati – a gdje su drugi?. Za Židove u mnogim situacijama to nije više
imao tko pitati. Njihov je broj dodatno smanjen iseljavanjem u Izrael nakon
njegova osnivanja 1948. godine. Nažalost, pokazalo se da kad nema ljudi,
nema ni sjećanja – jer empatija u odnosu na druge je slaba, a otvaranje pitanja

odgovornosti zbog toga što ih više nema bolna i rizična. Fašizam i nacizam, ili
u konkretnom slučaju Hrvatske ustaštvo, su poraženi, ali su neke posljedice
njegova kratkog, ali brutalnog prisustva ostale živjeti i nakon tog poraza.
Potisnute uspomene nisu nestale, nego su samo sklonjene iz javnog diskursa,
kao što objašnjavaju mnogi koji su pisali o poslijeratnoj dijaspori – uglavnom
kritički ili čak i neprijateljski orijentiranoj prema novom poretku i njegovoj
ideologiji.
U tim okolnostima, s tim “zaboravom” dočekali smo osamdesete kad
se – iz različitih razloga i s vrlo različitim motivima – ponovno “otvaraju”
tabuizirane teme i kad se i žrtvama i pobjednicima pokušava pridodati etnički
identitet. Štoviše, žrtvama se sada – u potpunom obratu (revoluciji u inter-
pretacijama prošlosti) – pripisuje samo etnički identitet, pri čemu se događa
nova nepravda jer se zanemaruju drugi identiteti koji su ih određivali. Jelena
Subotić ne spominje te korake, ali tko je čitao knjigu Jasne Dragović Soso
Spasitelji nacije? zna da se upravo na pitanju spominjanja srpskih žrtava u NDH,
uključujući prije svega na temi Jasenovca, gradio narativ koji je dovodio u pita-
nje dotadašnju, socijalističku politiku povijesti. No, i u tim okolnostima se na
Židove obraća malo pažnje, osim što se rade usporedbe sa stradanjem Židova,
pa se o srpskim žrtvama u NDH govori kao o istovjetnom događaju kakav je u
globalnim okvirima bio Holokaust.
Potom dolazi do intervencije izvana, o kojoj autorica ove knjige naširo-
ko piše. Kao i s uvođenjem novog sistema putem domino-efekta, iz Istočne
Europe tog vremena, uvodi se i novi narativ o prošlosti, a posebno o Drugom
svjetskom ratu. Nakon 1989. godine Zapad traži da se “veo ignoriranja” “nela-
godnih” činjenica ukloni. Izgrađen na ideji “nikad više Holokausta”, i na tezi
da je Holokaust jedinstven i po mnogo čemu izniman događaj u ljudskoj povi-
jesti, Zapad traži da nove demokracije prihvate taj narativ i da jasno označe da
su žrtve bili Židovi.
Kako na to reagiraju političke i društvene elite u Istočnoj Europi? Jelena
Subotić pokazuje da one pokušavaju istovremeno i prihvatiti i značajno
“prilagoditi” diskurs o Holokaustu, i to na način koji će kasnije biti proširen, a
najvećim dijelom i prihvaćen (osobito od stranaka udruženih u Europsku puč-
ku partiju, EPP, i one desnije od te grupacije) i u zapadnoeuropskim zemlja-
ma. One, naime, prihvaćaju da je Holokaust bio tragedija židovskog naroda
koja ima važnost za cijelo čovječanstvo, i koji se doista dogodio i u njihovim
zemljama, međutim odbijaju ikakvu “domaću” odgovornost za njega, i stoga

nastavljaju narativ koji marginalizira domaće fašiste ili ih čak i rehabilitira kao
nedužne žrtve “komunizma”. Uz to, na istoku Europe se razvija narativ o “dva
totalitarizma”, kojim se “komunizam” (socijalizam) svrstava uz bok fašizmu
– dok se u stvarnosti sva pažnja usmjerava ne na fašizam (za kojeg se tvrdi da
je već ranije doživio adekvatnu osudu) nego upravo na “komunizam”. Time se
prihvaća narativ o Holokaustu, ali mu se nadodaje ideja o “socijalističkom” ili
“sovjetskom” Holokaustu, u kojem su žrtve bili pripadnici većinskog naroda,
a ne manjine. Tako se povijest socijalizma holokaustira, a većinske se narode
(Hrvate u Hrvatskoj, Litvance u Litvi, Mađare u Mađarskoj, Poljake u Poljskoj)
prikazuje kao glavne žrtve “totalitarnih režima”: fašizma i komunizma. Žrtva
fašizma dobiva svoje etničko ime, ali to ime nije židovsko ili srpsko (manjin-
sko) ili romsko, nego su glavne žrtve Hrvati u Hrvatskoj, Poljaci u Poljskoj,
Mađari u Mađarskoj. Oni su žrtve strane okupacije (njemačke, pa sovjetske, ili
– u slučaju Hrvatske: srpske i jugoslavenske, u slučaju Litve: ruske), pa prema
tome ne mogu biti počinitelji zločina. Zločini koje su pripadnici većinskog
naroda počinili i dalje se umanjuju – slijedeći raniju matricu – pa se u nekim
zemljama čak i zakonski zabranjuje njihovo spominjanje (npr. u Poljskoj).
Većinski narod – kao žrtva – ne može biti odgovoran za zločine koje su počinili
drugi. Svi oni sada tvrde da su žrtve Holokausta, baš kao što su bili Židovi. A
drugi – Sovjeti, Jugoslaveni – su nacisti i fašisti.
Na taj način novi narativ istovremeno zadovoljava zahtjev Zapada i
potrebe nacionalističkih elita da svoj narod proglase najvećom žrtvom, a 1989.
godinu kao konačno oslobođenje od okupacije, totalitarizma i ponižavanja.
Subotić vidi u tome izlaz iz situacije ontološke nesigurnosti konstruiranjem
novog Sopstva, ovog puta utemeljenog na ideji žrtve dvaju totalitarizama.
Novi je diskurs viktimološki. Hrvati su žrtve Srba i Jugoslavije. Srbi – Hrvata,
Albanaca, Slovenaca i Jugoslavije. Poljaci – žrtve Rusa i Sovjeta. Mađari – žrtve
Sovjetskog Saveza, ali i Zapada koji ih je “izdao”, itd. Svi su “žrtve komuniz-
ma”. Nekadašnji pobjednici postaju tako – žrtve. Samo se tom potrebom za
dokazivanjem žrtvovanja može objasniti naizgled neobjašnjiv paradoks: da je
odjednom, 45 godina nakon 1945. godine postalo ugodnije i korisnije biti vi-
đen kao poražen nego kao pobjednik u Drugom svjetskom ratu. Taj “bijeg” iz
pobjedničkog polja u polje poraženih bio je uvjet da bi se gradio novi narativ o
Sebi kao žrtvi. Nekadašnji “pobjednici u ratu” sada postaju “gubitnici u miru”,
da se poslužimo poznatom interpretacijom koja se u konkretnom smislu od-
nosila na Srbe, ali je zapravo jednako upotrebljiva i za druge u Istočnoj Evropi.

A da bi se pobjednik naknadno pretvorio u žrtvu, potrebna je neka sila veća
od pobjedničke koja je “otela” pobjedu i nakon rata pobjednike pretvorila u
poražene. Taj narativ treba moćnog izvanjskog aktera – toliko moćnog da je on
taj koji je počinio Holokaust nad Nama. Govori se, stoga, mnogo o Holokaustu,
ali ponovno ne i o Židovima. Podrazumijeva se da smo Mi bili “židovi” u soci-
jalizmu, a sudbina Židova na područjima koja smo Mi kontrolirali ili na kojima
smo imali bar nekog utjecaja više nije tema. Dolazi do kroatizacije, srbizacije,
litvanizacije Holokausta, do njegove polonizacije i mađarizacije, a istovre-
meno se zakonom zabranjuje bilo kakva javno izrečena tvrdnja da su Poljaci,
recimo, počinili zločine nad Židovima. U Hrvatskoj se razvija teza o Bleiburgu
kao o Holokaustu nad Hrvatima, dok se Jasenovac negira i marginalizira, ili
čak i opravdava kao nužnost, kao samoobrana od onih koji su radili protiv
Hrvatske. U Srbiji se vode postupci za rehabilitaciju Nedića, kao da nije imao
nikakvu ulogu u deportaciji Židova. Taj novi narativ govori o “genocidu nad
Srbima” ne samo u kontekstu NDH – gdje je takva ocjena opravdana – nego i
u kontekstu albanizacije Kosova (i Metohije) ili statusa Srba u Socijalističkoj
Republici Hrvatskoj, gdje nije. Primjera za to je mnogo i mnoge autorica i sama
navodi u ovoj knjizi.
Kako je Zapad reagirao na taj proces “prisvajanja” i “izvrtanja” pojma
Holokaust u Istočnoj Europi? Jelena Subotić pokazuje da je Zapad, zapravo, ne
samo ignorirao nego i prihvatio, a u slučaju konzervativnih, desnih, antiko-
munističkih snaga – i poticao, opravdavao i politički organizirao taj novi na-
rativ. “Revizija povijesti” nije proces koji počinje 1989. godine, niti je nastao
na Istoku. Njegovi začeci su u ideji o “dva totalitarizma”, u izjednačavanju
komunizma i fašizma, odnosno nacizma – a to počinje već s Hladnim ratom.
I u samom Hladnom ratu, fokus “antifašizma” je brzo izgubljen – što zbog
toga što je pojam intenzivno korišten u tadašnjoj Istočnoj Europi, a što zato
što je proces denacifikacije stao na pola puta, ako je i došao do pola. Svi – ili
barem mnogi – koji su mogli biti korisni u borbi protiv “komunizma” dobili su
“oprost”. Mnogi su bili uključeni u nove državne strukture i to već desetljeće
nakon sloma nacizma. Ideja o “dva totalitarizma” već je tada imala propagan-
dističku dimenziju, jer je njome Zapad pokušao (a dijelom i uspio) “komuni-
zam” staviti uz bok fašizmu i nacizmu, te sa sebe skinuti odgovornost za Drugi
svjetski rat. Ideja o “dva totalitarizma” omogućila je Zapadu da se prikaže kao
jedini čuvar slobode i pravde, a istovremeno je konstruirala i osjećaj opasnosti
i prijetnje. Zaboravljeni su momenti suradnje s Hitlerom i Staljinom – s prvim

kroz Minhenski sporazum, a s drugim u samom Drugom svjetskom ratu. Ali
nije zaboravljen pakt Molotova i Ribentropa iz 1939. godine, da navedemo
samo najčešće spominjan primjer selektivnosti s političkom namjerom.
Ta ideja – izjednačavanja “dvaju totalitarizama” kako bi se umanjila ili
sasvim negirala “naša” odgovornost za Drugi svjetski rat i zločine počinjene u
njemu – sasvim je odgovarala novoj post-socijalističkoj “istočnoj” Europi. Nije
se, dakle, radilo o nekom novom narativu, nego o prisvajanju i daljnjem “ra-
zrađivanju” narativa koji je već postojao na Zapadu. Taj je narativ, kaže Jelena
Subotić, “prisvojio Holokaust da bi kriminalizirao komunizam” (str. 139).
Autorica ove knjige pokazuje da je ta suradnja između istočnoeuropske i
zapadnoeuropske desnice bila intenzivna u okviru Europske pučke stranke, te
je stoga rezultirala i rezolucijama u Europskom parlamentu, u institucional-
nom pritisku da se obilježavaju dani sjećanja na “žrtve totalitarnih režima”,
kao i da se adekvatno obilježi sam Holokaust. Pritom je široko toleriran
povijesno-politički revizionizam, koji je bio sasvim u skladu s političkim
preferencijama cijele europske desnice. U rezolucijama Europskog parlamenta
desnica je dobila vrlo koristan instrument za instrumentalizaciju sjećanja na
Holokaust, kako bi ga se iskoristilo za ignoriranje stvarnih žrtava, a naglašava-
nje “Nas” kao žrtava. Holokaustizacija vlastite povijesti dovela je, u ovom kon-
tekstu sasvim logično, do daljnjeg marginaliziranja istraživanja vlastite uloge
(kolektivno, a u nekim slučajevima i individualno) u provođenju zločina nad
manjinama – Židovima, Romima i manjinama npr. Srbima u NDH. Već posto-
jeće matrice funkcionirale su i u novim okolnostima, a nacionalistički diskurs
je nacionalizirao nove navodne žrtve, dok je denacionalizirao mnoge stvarne
žrtve. Antifašisti su tako uskoro postali “fašisti” (koristi se pojam “fašistički
komunizam”), a fašisti su proglašeni “jedinim pravim antifašistima”. Oni koji
su se borili na strani nacista, postali su u novoj interpretaciji samo obični anti-
komunisti, a time i borci za slobodu, štoviše – jedini pravi Europljani, budući
da su se borili protiv “dva totalitarizma”. Kolaboracija je postala samo nužnost,
a zločini počinjeni na našem tlu nikad nisu bili naši – ne samo da ih nismo mi
počinili, nego ih nismo ni vidjeli. Budući da ih nismo vidjeli, možda nisu ni
postojali…
Taj novi narativ, koji se pojavljuje ne samo iz razloga političkog oportuni-
teta nego i na krilima postpozitivističke relativizacije činjenica (u okviru ideje
anything goes koja je dovela do pojave stanja post-truth), samo je djelomično
revizionistički. Naime, Subotić uvjerljivo pokazuje da su, zapravo, stare, već

postojeće matrice interpretacije prošlosti – koje su postojale i na Zapadu za
vrijeme Hladnog rata i na Istoku (uključujući u Jugoslaviji) – u novim okol-
nostima samo nastavljene i tek djelomično “osuvremenjene”. Skoro ništa što
vidimo u interpretacijama prošlosti nakon 1989. godine, nije nastalo ab ovo ili
ex nihil. Ni u ranijim, hladnoratovskim, ni u novim posthladnoratovskim na-
rativima Židovi, zapravo, nisu u centru priče o Holokaustu. Za njih nema niti
je bilo empatije, ili barem – nema je dovoljno. Jer, priča o Holokaustu ni tada
ni sada nije bila samo priča o onima koji su nestali, kojih nema, ni u životu ni
u sjećanjima – nego je u velikoj mjeri bila priča o navodnim žrtvama navodnih
zločina.
Knjiga Jelene Subotić je, dakle, zaslužila sve nagrade koje je dosad dobila.
Ona predstavlja izvrstan temelj za ozbiljnu raspravu i za osvješćivanje o tome
što nam se događa.
Dejan Jović

PRIKAZ KNJIGE
The Past Can't Heal Us.

The Dangers of Mandating
Memory In the Name
of Human Rights
LEA DAVID
Cambridge University Press, 2020, 243 str.
P rošlost nas ne može izliječiti”, naslov je, a ujedno i glavna teza, novo-
objavljene (2020.) knjige Lee David, docentice na odsjeku za sociologiju
University Collegea u Dublinu. Riječ je o knjizi koja – kako ukazuje i njen
podnaslov – ukazuje na opasnosti povezane s normiranjem sjećanja u ime
ljudskih prava. Već je iz toga jasno da je riječ o inovativnom pristupu, kojim se
autorica suprotstavlja glavnim postulatima politike povijesti u suvremenom
liberalno-demokratskom okviru.
Glavna je teza sljedeća: osvrtanje na prošlost (tzv. “suočavanje s prošlo-
šću”) postalo je dio nove ideologije, a svaka ideologija konstruira lažne slike
stvarnosti, reducirajući brojne kompleksne situacije na “crno-bijele”, npr. na
“nas žrtve i njih počinitelje”. I ova “ideologija ljudskih prava” služi prikrivanju
stvarnosti, a koristi se u borbi za moć. Koristi je suvremeni Zapad kako bi svoj
narativ predstavio univerzalnim i nametnuo ga drugima. Autorica ne negira
da su ljudska prava, suočavanje s prošlošću, dužnost prisjećanja i pravda za žr-
tve potencijalno korisni instrumenti stvaranja nekog novog, mirnijeg i boljeg
svijeta. Ali, na terenu, u primjeni tih politika, događa se selektivnost koja po-
tom rezultira potpuno suprotnim efektima od navodno željenih. Pretpostavka
da je “ispravno sjećanje” jedan od “ključnih koraka u utvrđivanju moralne
odgovornosti za ranije počinjene zločine i, posljedično, za uvođenje vrijedno-
sti ljudskih prava u sukobe i postkonfliktne situacije” jest “u najmanju ruku
neefikasna a u najgorem slučaju i kontraproduktivna” (str. 2). Upravo suprot-
no od očekivanog, “moralno sjećanje” može osnažiti etnički nacionalizam, a
time i poslužiti kao instrument pokretanja novog sukoba u budućnosti.
dejan jović Lea David: The Past Can't Heal Us 309

Već na samom početku ove knjige, David kritizira Theodora Adorna i
njegovu tezu da društva imaju dužnost njegovanja sjećanja i pamćenja, jer je to
garancija da se masovni zločini neće ponoviti. David tvrdi upravo suprotno – da
je “suočavanje s prošlošću” možda korisno u slučaju pojedinaca, ali nije primje-
njivo na zajednice i društva (str. 7). Ona uočava da je to dijelom i zbog toga što
politika ljudskih prava postaje “sredstvo kojim moćne zemlje nameću svoje
politike drugima”. Nametanje znači i zanemarivanje specifičnosti svakog po-
jedinog slučaja, te se stoga događa da se, recimo, njemački model “suočavanja s
prošlošću” kopira bez obzira na lokalni kontekst – premda bi trebalo biti jasno
da on nije lako usporediv gotovo ni s jednim drugim. Zašto se taj model nameće,
a potpuno suprotan – španjolski, koji kombinira zaborav i sjećanje, daleko više
inzistirajući na ovom prvom – zanemaruje? Autorica u takvoj selektivnosti vidi
sasvim političke razloge, koji se svode na različitu količinu moći zemalja koje
mogu u odnosu na one koje ne mogu nametnuti svoj model.
S obzirom na to da se modeli suočavanja s prošlošću – kao i modeli ljudskih
prava općenito – nameću izvana, to nametanje stvara otpor, a taj otpor blokira
inicijalnu ideju. “Na kraju, sve završava u reproduciranju nacionalističkih
diskursa i praksi”, kaže autorica (str. 19). Zagovornici ljudskih prava kao nove
univerzalne ideologije pritom ne vide da konstruiraju jednu vrstu neoim-
perijalnog narativa. Za autoricu, taj narativ ima karakteristike ideologije, jer
uključuje aktivizam koji bi vodio namjernoj i organiziranoj promjeni svijeta,
odnosno oblikovanju novog globalnog poretka. Uz to, ljudskopravizam (ako je
to dobra riječ za tu ideologiju) konstruira i svoje institucije: sudove, agencije
koje procjenjuju razinu poštivanja ili nepoštivanja ljudskih prava, sankcije,
isključivanje, kažnjavanje… Imperijalna “država koja civilizira druge” sada
se pretvara u državu koja promovira ideologiju ljudskih prava i univerzalnog
moralizma, te obvezuje druge države koje žele biti prihvaćene kao “civilizira-
ne” da slijede modele suočavanja s prošlošću i obaveznog sjećanja, te politiku
ostvarivanja pravde za žrtve. Zemlje koje su nedavno izašle iz konflikta moraju
se, stoga, baviti prošlošću, i to na sasvim specifičan – propisan način. Suočava-
nje s prošlošću postaje jedan od glavnih sadržaja kojim se ispunjava “moralni
vakuum” u doba “tranzicijske pravde” (str. 49). Dolazi do ekspanzije institucija
tranzicijske pravde, te do standardizacije politike sjećanja na globalnom ili
europskom nivou (str. 53).
No, kako autorica pokazuje, ta univerzalistička dimenzija ideologije ljud-
skih prava istodobno onemogućuje ili marginalizira konkretna sjećanja ljudi

i društava (ako društva doista pamte, da parafraziramo naslov knjige Paula
Connertona: Kako društva pamte). Umjesto da se društvo posveti konkret-
nom, onom što se dogodilo u njihovu slučaju i to na način koji je primjeren
tom društvu, ono se mora prilagoditi drugim, tuđim iskustvima. Time dolazi
do “dehistorizacije zločina” (str. 54). Autorica kritizira ideju o “ispravnom
načinu sjećanja”, smatrajući da ne postoji jedan univerzalni ispravni model,
primjenjiv na sve. Ona ukazuje da je, primjerice, njemačko-francuski model
suočavanja s prošlošću uključivao u sebi primarno kršćanski temelj, vidljiv
prije svega na ideji “ispovijedi” i “pokajanja” kao pretpostavke oprosta i izlije-
čenja. U osnovi tog pristupa je ideja da sjećanje na prethodne zločine sprječava
ponavljanje zločina (str. 59). Ali, je li to doista točno za sva društva? Španjolski
model zaborava prošlosti, primjerice, nije ništa manje uspješan, i možda bi u
nekim društvima bolje funkcionirao.
Drugi dobar primjer, kojeg autorica naširoko koristi, jest onaj univerzal-
nog narativa o Holokaustu, koji su Izrael i SAD promovirale da bi ojačale svoje
nacionalne interese. Izrael pritom želi osnažiti i na ideju stradanja i žrtve
fokusirati vlastiti nacionalni identitet, ali pritom potiskuje sjećanje drugih na
njihove žrtve (npr. Palestinaca na Nakbu).
Istodobno se potiskuju i mnoga individualna sjećanja, pa i ranije interpre-
tacije tog traumatičnog i tragičnog Događaja, jer su te interpretacije bile manje
korisne za političku svrhu, a to je jačanje nacionalnog identiteta a time i pove-
ćanje uspjeha u međunarodnim odnosima. Recimo, raniji narativi o Drugom
svjetskom ratu uključivali su i svjedočenja o pasivnosti, tj. nedostatku otpora
nacizmu, čak i u slučajevima masovnih deportacija. Novi narativ nema mjesta
za takve elemente sjećanja.
Učinak univerzalnog narativa o Holokaustu – koji je postao dio međuna-
rodno-pravne i međunarodno-političke institucionalne strukture – na zemlje
Istočne Europe još je veći i izravniji, kao što objašnjava i Jelena Subotić u
svojoj odličnoj knjizi Yellow star – Red star, objavljenoj također ove godine. U
tim zemljama, nacionalističke elite prisvajaju narativ o Holokaustu i ljudskim
pravima, kako bi ga “nacionalizirale”, a svoj narod predstavile kao najveće
žrtve, kao “druge Jevreje”. Lea David uočava slične procese – takmičenje u
žrtvovanju i žrtvoslovlju – i nakon rata u bivšoj Jugoslaviji, posebno u slučaju
narativa o Srebrenici, koji se oblikuje na ideji genocida, usporedivom s Holoka-
ustom. Srbi, s druge strane, prisvajaju sjećanje na Jasenovac pretvarajući ga u
jedan od važnih temelja svog identiteta.

Ideja “suočavanja s prošlošću”, kao i druge dvije koje čine trijadu ljud-
skopravizma (“dužnost sjećanja” i “pravda za žrtve”) dodatno konsolidiraju
naciju umjesto da – kao što ljudskopravisti tvrde da očekuju – uspostave ideju i
praksu univerzalnih vrijednosti i morala.
No, David ide i korak dalje, pa pita: odakle dolazi ideja da je suočavanje s
prošlošću nužna za pomirenje i je li ta premisa uopće točna. Ona izvor te ideje
pronalazi u kršćanstvu – u ideji ispovijedi i kajanja, te u frojdizmu (psihoa-
nalizi), koji ideju o govorenju (javnom) a ne prešućivanju trauma iz prošlosti
smatra preduvjetom “ozdravljenja”.
Samo nacija koja “prizna”, “suoči se sa svojim zlom” i pokaže kajanje
može “ozdraviti”. Međutim, David tvrdi a) da nije primjereno nacije tretirati
kao individue jer ih to homogenizira i čini krivim za nešto što su počinili
pojedinci i b) da se radi o neoimperijalnoj ideji da su neke nacije “bolesne”,
infantilne, grešne, nesposobne za iznalaženje vlastitog puta iz rata u mir, iz
neprijateljstva u prijateljstvo prema drugima. Nametanje ideologije izvana,
kao i negiranje kulturnih specifičnosti i konteksta – koji često šutnju vidi kao
djelotvorniji odgovor od javnog priznanja – jest problem, kojim se ne rješava
prošli problem nego se stvara novi.
Lea David se, naravno, ne protivi ljudskim pravima, nego samo upozorava
na njihovu ideologizaciju, kojom se inicijalna ideja o jednakosti i pravednosti
pretvara u svoju suprotnost. Ona pokazuje da, štogod mi o tome mislili, nacija
i nacionalna država jesu i bit će “jače” od univerzalnog narativa. One će uvijek
imati načina da prisvoje kroz imitaciju i prilagođavanje sebi ono što im dolazi
izvana ali to će učiniti samo pod svojim uvjetima i ako im je korisno. Ono što
ne mogu prisvojiti, što nije u skladu s njihovim nacionalnim interesima i što
šteti njihovim nacionalnim identitetima jednostavno i bez većih teškoća od-
bacuju kao “strano”, kao “globalizam” i “imperijalizam”. Osjećaj neke globalne
solidarnosti neće nikada moći nadvladati nacionalne identitete na konsolida-
ciji kojih rade države. Za razliku od ljudskopravizma, nacionalizam i suvereni-
zam iza sebe imaju sasvim opipljive i moćne instrumente oblikovanja Sebstva.
U tome je i razlog neuspjeha ljudskopravizma, uključujući i u postjugoslaven-
skim zemljama. Unatoč pritiscima kojima su bile izložene od strane institucija
kao što su ICTY i EU, te su zemlje dodatno konsolidirale svoje nacionalne
identitete i narative. Razumijevanje ljudskih prava, interpretacija prošlosti i
odnos prema žrtvama i počiniteljima iz prethodnih ratovima danas su u njima
više, a ne manje nacionalistički nego što su bili u 1990-ima.

Lea David vidi, uz sve ovo, i dodatan razlog za to i u samom ideološkom
narativu. On polazi, kaže ona, ne samo od pogrešne premise – da je suočava-
nje s prošlošću, a ne, recimo, zaborav prošlosti, nužan za pomirenje – nego
konstruira i pogrešnu sliku o tobože jasnoj razlici između kategorija počini-
telja, promatrača i žrtve. Ideja da su drugi počinitelji, a mi žrtve, kao i da je
uvijek moguće označiti razliku između žrtve i počinitelja potiče natjecanje u
tome tko je (bio) veća žrtva (str. 67). Ali, često se događa da oni koji su u jednoj
situaciji bili žrtve u drugoj postaju počinitelji zločina i obrnuto. Primjerice,
mnogi od onih koji su bili počinitelji u Jasenovcu postali su kasnije žrtve na
Bleiburgu. Oni koji su bili žrtve u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, postali
su počinitelji u drugom. Ako već ostajemo kod kolektiviteta, što Lea David
smatra logičnom posljedicom ovakvog pristupa, onda se može reći i da su
Japanci koji su počinili zločine u Mandžuriji, također bili i žrtve u Hirošimi. Na
primjeru Izraela i Palestine autorica pokazuje da su zbog narativa o Holokaus-
tu mnogi Izraelci i službeni Izrael potom odbijali bilo kakvu odgovornost za
zločine počinjene nad Palestincima.
Fokusiranost na žrtve, kao i politika koja inzistira na priznavanju njiho-
vog statusa u okviru ideje o suočavanju s prošlošću ima stoga efekt mača s
dvije oštrice. Žrtve, naravno, zaslužuju kompenzaciju i javno priznanje da su
žrtve. S druge strane, međutim, mnogi koriste status žrtve da bi izgradili neku
vrstu alibija za opravdanje kasnije agresije prema drugima. Važno je stoga do-
biti status žrtve, jer on jamči “moralnu čistoću” koja služi kao neka vrsta uni-
verzalne i svevremenske ispričnice za budućnost. Sve je to moguće i zbog toga
što ljudskopravizam sa svojom moralizirajućom dimenzijom i univerzalnim
okvirom stvara sliku o dihotomiji: žrtva — počinitelj. Iako je izvorno riječ o
pokušaju da se odgovornost za zločine individualizira, na kraju se u stvarnosti
ona ipak kolektivizira – iz razloga koje smo već objasnili, a koji imaju veze sa
snagom nacionalne države i slabošću globalizma i univerzalizma. U stvarnosti
stvara se slika o “narodima žrtvama” i “narodima počiniteljima”, za što su se
pobrinule upravo nacionalne države.
U završnom dijelu ove knjige, autorica na slučajeve balkanskih država
primjenjuje ove glavne teze. Pišući o Hrvatskoj, ona nas podsjeća da u njoj
ima čak četiri komemorativna dana na razini praznika kojima se obilježava
žrtvovanje: Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta (27. siječnja), Me-
đunarodni dan sjećanja na Rome žrtve Holokausta (2. kolovoza), Dan sjećanja
na žrtve totalitarnih režima (23. kolovoza) i – od ove godine – Dan sjećanja na

žrtve Domovinskog rata / Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje (18. stude-
nog). Uz to, žrtve se obilježavaju i na godišnjicu proboja zatočenika iz jaseno-
vačkog logora (22. travnja), te na Dan antifašističke borbe (22. lipnja). Moglo bi
se stoga, s obzirom na tako velik broj dana u kojima se obilježavaju žrtve, po-
misliti da Hrvatska snažno razvija narativ o ljudskim pravima i slijedi politiku
“suočavanja s prošlošću”. Međutim, David ima pravo kad kaže da su mnogi od
ovih datuma proglašeni praznicima ne da bi se promovirala ljudska prava, nego
da bi se konsolidirali etnonacionalistički narativi. Nacionalne države formalno
slijede zahtjeve ljudskopravaške ideologije, ali u stvarnosti uspijevaju u tu lju-
šturu unijeti etnonacionalistički sadržaj potpuno suprotan ljudskim pravima.
Stoga, država opet pobjeđuje. “Ljudska prava su u nacionalnoj državi na stranoj
teritoriji”, zaključuje Lea David (str. 166).
Identificirajući primjere kad politika sjećanja zapravo onemogućuje ili
marginalizira sjećanje, ona navodi primjere reduciranja svih događaja na jedan
(npr. Jasenovac, ili Srebrenicu). Koliko god se radilo o doista najvećim mjestima
stradanja, takvo fokusiranje na samo jedan slučaj ostavlja mnoge žrtve anoni-
mnima, nejednakima i neprimijećenima. Umjesto da žrtvama donese pravdu,
stvara se tako nepravda. Dodatan je problem u tome što politika suočavanja
s prošlošću prenosi probleme prethodne generacije na nove generacije. Time
se proizvode nova neprijateljstva, ovog puta u generacijama koje nisu osobno
iskusile tragediju prethodnih ratova, ali su obuhvaćene narativima o njima
jer su dio kolektiviteta koji su ratovali. David koristi slučaj transgeneracijskog
transferiranja “sjećanja” na Holokaust. Nove generacije, koje nisu sudjelovale
u tom događaju niti su njihovi članovi bili stvarne žrtve, vide sebe kao žrtve.
Time, zapravo, dolazi do pobjede nacionalističkog kolektivizma (str. 183).
Lea David na kraju pita: doprinosi li sve to promoviranju ljudskih prava? Je
li ideologija ljudskopravizma uspjela – barem malo – promijeniti svijet, kako bi
on postao sigurniji za nove generacije, svjesne sada zločina iz prošlosti? Odgo-
vor koji daje je ipak pesimističan. Nacionalizam suverenih država uspješno se
odupro pritisku univerzalističke ideologije ljudskih prava, a tamo gdje je nije
mogao ni ignorirati ni oduprijeti joj se, prihvatio je njene forme ali ih je ispunio
nacionalizmom. Došlo je do nacionaliziranja ljudskih prava, do njihove upo-
trebe u svrhu jačanja nacionalne države. Zaključak ove knjige potvrđuje, dakle,
onaj koji je prezentirala Jelena Subotić: narativ o Holokaustu je domestificiran
kako bi ojačao nacionalizme (str. 192). Ideja o “žrtvama dvaju totalitarizama” je
poslužila u istu svrhu.

Knjiga Prošlost nas ne može izliječiti vrlo je vrijedna, odlično napisana i
argumentirana studija koja dovodi u pitanje “aksiom” o korisnosti univerzali-
stičkog pristupa pitanju ljudskih prava, posebno s obzirom na politike “suoča-
vanja s prošlošću”, “dužnosti da se prisjećamo” i “pravde za žrtve” prethodnih
sukoba. Ona pred čitatelje postavlja pitanje: je li moguće osmisliti neki drukči-
ji, efikasniji i bolji pristup, kojim se ljudska prava ne bi odbacivala ili koristila
samo kao forma, a koji bi istovremeno izbjegao opasnosti suverenističkih i
nacionalističkih manipulacija?
Dejan Jović

PRIKAZ KNJIGE
Sporazum ili nesporazum?

– Srpsko pitanje u Banovini
Hrvatskoj (1939. — 1941.)
KREŠIMIR REGAN
Zagreb: Naklada Breza, 2019, 395. str.
F ormiranje Banovine Hrvatske jedna je od centralnih i najistraživanijih

tema historiografije o prvoj, monarhističkoj Jugoslaviji. O toj se temi piše
desetljećima, objavljen je golem broj znanstvenih i publicističkih radova.
Sklapanje sporazuma Cvetković — Maček kojim je nastala Banovina Hrvatska
promatrano je u domaćoj historiografiji uglavnom kroz vizuru pokušaja rješa-
vanja hrvatskog nacionalnog pitanja u Kraljevini Jugoslaviji i to pod pritiskom
kako unutarnjopolitičkog razvoja i izražene napetosti između Beograda (kao
stvarnog i simboličkog središta političke moći) i periferije (pri čemu su nasu-
prot Beograda dijelom bili i srpski političari i srpske političke stranke) i želje
za rješavanjem te političke napetosti (u čemu je iznimno važnu ulogu imao
namjesnik knez Pavle Karađorđević), tako i pod pritiskom međunarodnih
okolnosti koje su samo nekoliko dana nakon sklapanja sporazuma rezultirale
izbijanjem Drugog svjetskog rata. O formiranju Banovine Hrvatske pisalo se i
kroz vizuru nezadovoljstva postignutim sporazumom dijela političkih, vjerskih
i vojnih krugova u Srbiji.
U prošle godine objavljenoj knjizi Sporazum ili nesporazum? – Srpsko pitanje
u Banovini Hrvatskoj (1939. — 1941.) Krešimir Regan, povjesničar i leksikograf
zaposlen u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, u fokus stavlja upravo ono
što je u podnaslovu knjige – srpsko pitanje, odnosno reakciju srpskih političkih
i društvenih organizacija u Banovini Hrvatskoj na sklapanje sporazuma Cvetko-
vić-Maček i njihovo političko djelovanje na temelju pozicije prema sporazumu.
Rascjepi unutar srpskoga korpusa, i nacionalnog i političkog, kako korpusa u
Kraljevini Jugoslaviji, tako i onog dijela korpusa koji je živio u Banovini Hrvat-
skoj, nastali (zapravo, više potvrđeni, jer postojali su i prije sklapanja sporazu-
ma Cvetković — Maček) sklapanjem sporazuma široj javnosti manje su poznati.

Knjiga je naslovljena po članku “Sporazum ili nesporazum”, objavlje-
nom 1940. godine u Srpskom glasu, glasilu Srpskog kulturnog kluba (žestokog
protivnika sporazuma) u kojem, uz ostalo, piše: “Mi hoćemo sporazum, ali
po određenim principima. Bilo etničkim, bilo istoriskim, bilo privredno-geo-
grafskim. Ali za celo područje na kom žive Srbi i Hrvati. Mi ne mislimo nikada
ostaviti srezove sa čisto srpskom većinom u granicama Hrvatske, Dalmacije,
Bosne i Slavonije, Banovini Hrvatskoj”. Regan smatra da upravo taj naslov na
“simboličnoj razini ponajbolje objašnjava novonastalu političku situaciju u Kra-
ljevini Jugoslaviji nakon uspostave Banovine Hrvatske 26. kolovoza 1939.”. Au-
tor je knjigu strukturirao u osam poglavlja (Uvod, Političke prilike u Kraljevini
Jugoslaviji uoči uspostave Banovine Hrvatske, Uspostava Banovine Hrvatske,
Političke ideologije međuratne Jugoslavije (1918. — 1941.), Temeljni politički
dokumenti međuratne Jugoslavije (1918. — 1941.), Političke stranke, udruge i
vjerske zajednice, Sporazum ili nesporazum, Zaključak), a poglavlje naslovlje-
no identično kao i knjiga je najduže (sedamdeset posto teksta) i najvažnije.
Povijest monarhističke Jugoslavije obilježena je hrvatskim pitanjem, od-
nosno borbom znatnog dijela Hrvata za priznanjem državne i narodne indivi-
dualnosti unutar Jugoslavije. To je pitanje, kao neriješen i trajan uzrok unu-
tarnjopolitičkih napetosti u državi, bilo zaleđeno usvajanjem Vidovdanskog
ustava 1921. i odlukom da nova država bude unitarna i centralizirana. Rješava-
nju hrvatskog pitanje nužno je trebalo prethoditi odleđivanje, odnosno isprva
makar samo spremnost na promjenu državnog ustroja zacrtanog u Vidovdan-
skom ustavu 1921. godine, a potvrđenog u oktroiranom Ustavu 1931. godine.
Ta je spremnost na promjenu rezultirala sporazumom Cvetković — Maček,
odnosno stvaranjem Banovine Hrvatske, a sporazumom je započeo proces
preuređenja države iz unitarne u složenu. Bila je to golema promjena, a osim
teritorijalno, Hrvati su se i nacionalno reafirmirali dobivši jedinu banovinu
nazvanu po nacionalnom imenu. To je druga velika promjena koja je posljedica
sporazuma i njome je napušteno integralno jugoslavenstvo.
Sporazumom je prema tumačenju tadašnjih ključnih političkih aktera,
kneza Pavla, predsjednika vlade Dragiše Cvetkovića i predsjednika Hrvatske
seljačke stranke Vladka Mačeka, riješeno hrvatsko pitanje u Jugoslaviji. Među-
tim, pitanje je bilo kakav će stav prema novim okolnostima i novom ustroju
države zauzeti Srbi u Banovini Hrvatskoj. Stvaranje Banovine Hrvatske trebao
je biti prvi korak u preuređenju države. U sljedećem je od Dravske banovine
(moguće i od dijelova Banovine Hrvatske) trebalo stvoriti slovensku jedinicu,
tihomir ponoš Krešimir Regan: Sporazum ili nesporazum 317

a od područja istočno od Banovine Hrvatske (moguće i od dijelova Banovine
Hrvatske) srpsku jedinicu, nazvanu Srpske zemlje. Sporazum se uobičajeno tu-
mači kao zakašnjeli pokušaj stabilizacije države, a neuspjeh te stabilizacije išči-
tava se iz načina njenog raspada u Travanjskom ratu 1941. godine, niti dvadeset
mjeseci nakon potpisivanja sporazuma. Međutim, Regan u knjizi argumentira
i da je sporazum bio novi izvor nezadovoljstva, te da je njime započeo proces
dezintegracije do tada snažno centralizirane države. Za jedne je sporazum bio
početak preuređenja i konsolidacije države, čak i preduvjet njenog opstanka, za
druge početak njenog rušenja, smatra Regan. Sporazum je bio takav da je njime
svatko, istina ne u jednakoj mjeri, mogao biti nezadovoljan. Iako su Hrvati
znatnim dijelom bili zadovoljni sporazumom i smatrali su ga poboljšanjem i
napretkom u odnosu na dotadašnje stanje, među njima je postojala zabrinutost
zbog granica Banovine Hrvatske koje su bile privremene i promjenjive, a taj
teritorijalni argument su potezali brojni protivnici sporazuma, smatrajući da
dijelovi Banovine Hrvatske moraju biti u budućim Srpskim zemljama, dijelom i
u slovenskoj jedinici.
Dio srpskog korpusa je prihvatio nagodbu i njome bio zadovoljan, ali dio je
postao žestok protivnik sporazuma. Dapače, postojali su oni koji su bili protiv
sporazuma i oni koji su bili protiv Banovine. Prvi su bili protiv bilo kakvog
narušavanja državnog jedinstva i samim time protiv stvaranja bilo kakve Bano-
vine Hrvatske, drugi nisu bili protiv sporazuma i stvaranja banovine, ali su bili
protiv Banovine Hrvatske u granicama i s ovlastima iz 1939. godine.
Velika promjena stvara velike posljedice, a one su bile itekako uočljive
u srpskom korpusu i to je središnja tema knjige. Ona je usmjerena prema
Samostalnoj demokratskoj stranci i Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici (dvjema
najvećim strankama sa srpskom većinom u članstvu na području Banovine
Hrvatske), zatim na Udruženu opoziciju i Jugoslavensku nacionalnu stranku,
te na političku aktivnost društava Krajina, Srpski kulturni klub, Saveza Sokola
Kraljevine Jugoslavije, a dijelom i na Srpsku pravoslavnu crkvu.
Najopsežnije poglavlje knjige Regan je podijelio na dva dijela: pobornici
reforme i protivnici reforme. U pobornike reforme ubrojio je Samostalnu
demokratsku stranku, Jugoslavensku radikalnu zajednicu, Udruženu opozi-
ciju, Jugoslavensku nacionalnu stranku i Nezavisnu listu Tome Maksimovića.
Međutim, već je stav tih političkih faktora pokazao goleme razlike u njihovu
odnosu prema sporazumu i njegovoj provedbi. SDS, a ta je stranka predstavljala
većinu Srba u Banovini Hrvatskoj, bila je u najjednostavnijoj poziciji. Sklapa-

njem sporazuma ona je postala dio vlasti i na državnoj razini (baš kao i HSS jer
obje su te stranke ušle uz vladu u kojoj je otprije bio JRZ), a na većem dijelu
Banovine, posebno onim dijelovima u kojima su u većini ili znatnoj manjini
živjeli Srbi, SDS je bio na vlasti temeljem rezultata općinskih izbora. SDS je
zdušno prihvatio Banovinu Hrvatsku i sporazum. Regan ukazuje da mu to
nije bilo teško učiniti. Tada već pokojni predsjednik i osnivač stranke Svetozar
Pribićević prihvatio je federalizam, a i on i stranka su Zagrebačkim punktacija-
ma 1932. priznali pravo Hrvatima na povijesni i nacionalni individualitet. SDS
je od 1927. bio u čvrstoj i postojanoj Seljačko-demokratskoj koaliciji s HSS-om.
Važan zadatak SDS-a nakon sporazuma bio je tumačiti Srbima u Banovini
da je on za njih dobar. U stranačkoj publikaciji, Misija SDS-a iz 1939. godine,
zapisano je: “Danas je Srbima u Hrvatskoj bolje nego što im je bilo ikad pod
režimom diktature”. Takvo tumačenje, a njime se trebalo suzbijati djelovanje
protubanovinskih i protusporazumskih faktora, na terenu ponekad i nije bilo
lako prihvatiti. Stranački čelnik u Vukovaru Jocan Begić je onima koji mu se
nisu htjeli priključiti psovao “mater ličku”. Mnogi činovnici i nastavnici Srbi,
članovi JRZ, su stavljani na raspolaganje, premještani u druge banovine ili
otpuštani, što su protivnici sporazuma tumačili kao čin antisrpstva i obračun
s jugoslavenski orijentiranim Hrvatima. Ta čistka bila je politički motivirana
(obračun s “aktivnim pripadnicima bivših jugoslavenskih režima” u koje nove
banovinske vlasti nisu imale povjerenja), u njoj je SDS zdušno sudjelovao, jer
je na taj način njegov kadar dolazio na položaje koje su do tada držali članovi
JRZ-a, a otpuštene Srbe uglavnom su nadomještali Srbi. SDS je bio potpuno loj-
alan koalicijski partner HSS-u, a osnivanje Banovine doživio je i kao priliku da
istisne druge političke faktore, aktivne i utjecajne među Srbima u Banovini. U
tom kontekstu mu je bilo prihvatljivo mnogo toga, čak i prekrajanje općinskih
granica (i ukidanje pojedinih općina i cijepanje općina sa srpskom većinom u
sklopu toga) na čemu je HSS inzistirao kako bi zacementirao granice Banovine
i kako ona ne bi doživjela nepoželjnu teritorijalnu promjenu pri stvaranju
Srpskih zemalja. SDS-u je to odgovaralo jer se time razbijala izborna baza JRZ,
ali i protusporazumskih i protubanovinskih organizacija, posebno u bosansko-
hercegovačkim kotarevima.
SDS-u također nije odgovarala promjena granica Banovine jer njegov je cilj
bio da na teritoriju Banovine živi što više Srba budući da je na tome zasnivao
svoju političku snagu unutar Banovine i prema Beogradu. Svoju vodeću ulogu
među Srbima u Banovini SDS je potvrdio na općinskim izborima u proljeće

1940. godine, iako ne onoliko uvjerljivo koliko je planirao. Pozicija SDS-a ipak
nije bila tako jednostavna: politički protivnici smatrali su tu stranku srpskom
organizacijom HSS-a i izdajnicima srpstva, a u dijelu HSS-a izazvao je nezado-
voljstvo jer je svojim djelovanjem dio Srba okrenuo protiv Banovine Hrvatske.
Pozicija JRZ bila je mnogo kompleksnija i ta je stranka platila nemalu
cijenu stvaranja Banovine Hrvatske. Ona je bila zagovornica sporazuma i Ba-
novine, pristala je na sporazum i nakon njegova potpisivanja na nove članove
vlade iz HSS-a i SDS-a. Istodobno je u samoj Banovini djelovala, zbog slabljenja
vlastite pozicije izvan Banovine i želje da to kompenzira jačanjem u Banovini,
kao opozicija sporazumu. JRZ demonstrira svu kompleksnost sporazuma po
politički organizirani srpski korpus u Kraljevini Jugoslaviji. Stranka se rasko-
lila, napustio ju je Milan Stojadinović (i osnovao Srpsku radikalnu stranku),
nakon čega je u stranci provedena čistka Stojadinovićevih kadrova. Cvetković
je bio na udaru kritičara iz vlastite stranke kao izdajnik ideje jugoslavenskog
unitarizma, a koji je u temelju JRZ. Zbog toga, ali i odnosa Seljačko-demo-
kratske koalicije prema kadrovima JRZ u Banovini, znatan dio članova te
stranke okreće se pokretu “Srbi na okup”, energičnom protivniku sporazuma.
Ključni Cvetkovićevi stranački ljudi u Banovini bili su protiv sporazuma, ali
to, paradoksalno, odgovara Cvetkoviću jer bi ti ljudi mogli osnažiti stranku u
Banovini. Cvetković je imao problem i koji je Mačeku bio nepoznat – snažnu
i raznoliku konkurenciju, kako unutar stranke, tako i izvan nje, u srpskom
političkom korpusu među članovima Demokratske stranke, Zemljoradničke
stranke i Glavnog odbora Radikalne stranke. Na više mjesta, ne pišući samo o
JRZ-u, Regan spominje gotovo pa zavist srpskih političara koji se moraju nositi
s konkurencijom dok je Mačeku lako jer nikakve konkurencije među Hrvati-
ma nema.
Na općinskim izborima 1940. godine JRZ je kičma pokreta “Srbi na okup”,
vodi protubanovinsku politiku (iako ju je stvorio) što je prije svega posljedica
sukoba sa SDS-om (tek posredno HSS-om) unutar Banovine i dramatično gubi
podršku birača. Istodobno, a što pokazuje paradoksalan položaj stranke, JRZ
je u dobrim odnosima sa HSS-om i vlada u Beogradu funkcionira gotovo bez
teškoća. Naime, HSS je znao da bez JRZ vjerojatno nema Banovine Hrvatske, a
JRZ je znao da bi se bez HSS-a u vladi teško održala na vlasti u Srbiji, posebno
nakon raskola stranke. U samoj Banovini JRZ se pokazuje nesposoban zaštiti
svoje članove stranke, do sporazuma zaposlene u činovničkom aparatu, koje
SDK nesmiljeno istiskuje i istjeruje, a to je, također, usprkos svim pokušajima

stranke i otklonima prema protubanovinskoj politici, uzrokovalo izborni
neuspjeh stranke na općinskim izborima 1940. godine.
Političke lomove uslijed sklapanja sporazuma nisu izbjegle ni manje srp-
ske političke stranke. Sve stranke Udružene opozicije (Glavni odbor Radikalne
stranke, Demokratska stranka, Zemljoradnička stranka) doživjele su lomove,
iako su se još 1937. godine suglasile s potrebom promjene države iz unitarne
u složenu. Radikali doživljavaju stranački lom zbog ulaska jednog svog člana
u vladu Cvetković — Maček i ubrzo postaju protivnici sporazuma i Banovine.
Demokrati su se razdvojili na maticu i lijevo krilo i također postali protivnici
sporazuma. Zemljoradnici su podržali sporazum, ušli u vladu, ali se od nje
odvojio dio i stvorena je Narodna seljačka stranka. Jugoslavenska nacionalna
stranka prihvatila je sporazum, ali i dijelom, posebno u nekadašnjoj Savskoj
banovini, pristala uz “Srbi na okup”.
Srpske političke stranke koje su djelovale u Banovini Hrvatskoj (osim,
naravno, SDS-a) u nekoliko mjeseci nakon formiranja Banovine bile su pod
žestokim udarom SDK-a, a cilj SDK je bio istiskivanje, pa i uništenje stranačke
konkurencije koja je bila protiv sporazuma i Banovine smatrajući takve stran-
ke prijetnjom opstanku Banovine, ali i smatrajući njihove članove na položaji-
ma ljudima koji su nelojalni novoj vlasti i koji su donedavno progonili članove
HSS-a i SDS-a. Takvo stanje otvorilo je prostor djelovanja srpskim udruženjima,
protivnicima sporazuma. Među njima se uklonom prema velikosrpskoj ideji
ističu Društvo Krajina i Srpski kulturni klub. Obje su djelovale na velikosrp-
skoj osnovi, ali su u osnovi međusobno bile konkurentske. Iako je njihov utje-
caj među stanovništvom, više u Bosni i Hercegovini negoli u Hrvatskoj, jačao,
uživaju barem djelomičnu podršku JRZ-a, na općinskim izborima 1940. doživ-
ljavaju izborni neuspjeh. Te su dvije organizacije bile na udaru SDK-a i zato što
su učestalo tražile promjenu granica Banovine Hrvatske i izdvajanje pojedinih
njenih dijelova naseljenih Srbima. Sokol Kraljevine Jugoslavije bio je pod
snažnim udarom vlasti Banovine. Napadani su zbog svoje izvorno jugoslaven-
skointegralističke pozicije. Njihovi ljudi i prostorije su napadani, a indikativan
je slučaj od 1. siječnja 1940. godine kada je Hrvatska seljačka zaštita zauzela
jedan sokolski dom zato što sokoli nisu htjeli ukloniti jugoslavensku i staviti
zastavu Banovine Hrvatske. Članstvo Sokola u Hrvatskoj također se podijelilo:
članovi Hrvati tražili su obnovu unitarne države, a članovi Srbi priklonili su se
ideji velike Srbije. Na podjele nije bila imuna ni Srpska pravoslavna crkva – dio
svećenstva podržavao je i sudjelovao u protubanovinskim i protusporazum-

skim organizacijama poput “Srbi na okup”, a dio svećenstva, ujedno i članova
stranke, sudjelovao je politici SDS-a.
Na temelju knjige moguće je zaključiti da je nakon sklapanja sporazuma
temeljna razlika između hrvatske i srpske politike u Kraljevini Jugoslaviji u to
doba kromatske naravi. I dok je hrvatska politička paleta bila gotovo monokro-
matska, srpska je bila polikromatska. Monokromatsku hrvatsku politiku iz
1939. godine ne treba poistovjetiti s monolitnošću. Ona to nije bila tada, HSS
je bio više svenarodni pokret koji je okupljao ljude različitih ideologija (što
se vidjelo za vrijeme Drugog svjetskog rata kada se prijeratni HSS raslojio
na nekoliko frakcija, od ustaške do partizanske), a dio hrvatskih političara i
Hrvata (od jugoslavenskih integralista preko komunista do ustaša) sporazumu
se i protivio.
Srpska politika u Banovini Hrvatskoj može se podijeliti prema barem tri
političke osnove: jugoslavenski unitarizam, jugoslavenski federalizam i veli-
kosrpstvo. Stvaranje Banovine Hrvatske većinu je srpskih stranaka i organi-
zacija (uz iznimku SDS-a, JRZ-a i dijela SPC-a) zateklo potpuno nespremne na
takav događaj, a posljedica toga su raskoli u tim organizacijama što je, pridoda
li se tome udar SDK-a na protivnike sporazuma, rezultiralo, posebno u slučaju
političkih stranaka, njihovim slabljenjem u Banovini Hrvatskoj.
Političku podjelu među Srbima u Hrvatskoj (uz stalnu dominantnu ulogu
SDS-a) slijedila je i teritorijalna podjela među Srbima. Naime, Srbi Savske i
Dravske banovine, u kojima je SDK otprije bio na vlasti, većinom su prihvatili
Banovinu Hrvatsku, dok su Srbi iz bosanskohercegovačkih kotareva priključe-
nih Banovini mahom bili njeni protivnici. Raznolikost pozicija srpskih politič-
kih organizacija ukazuje i na to koliko bi zahtjevno bilo daljnje, namjeravano,
preuređenje Jugoslavije i stvaranje slovenske jedinice i Srpskih zemalja. Osim
otvaranja teritorijalnih pitanja prema Banovini Hrvatskoj, stvaranje Srpskih
zemalja bi među srpskim strankama zasigurno otvorilo pitanje smisla takve
države, prihvatljivosti takve države, njenog ustroja, a moguće i pitanje njene
disolucije na tri države. Regan se kao povjesničar takvim pitanjima ne bavi, a
njegovu knjigu valja prihvatiti prije svega kao iscrpan analitički izvještaj o
stanju srpskih političkih stranaka u završnoj fazi Kraljevine Jugoslavije uoči
napada Sila osovine, ali i doživjeti kao poticaj za daljnja historiografska i poli-
tološka istraživanja.
Tihomir Ponoš

PRIKAZ KNJIGE
Tragovi i sjećanja
(1953. — 1980.)
MLADEN ŠKILJAN
Izbor i oprema tekstova: Snježana Banović
Zagreb: Hrvatski centar ITI, 2019, 101 str.
K njiga Tragovi i svjedočanstva (1953. — 1980.) objavljena u uglednoj bibli-

oteci “Mansioni” Hrvatskog centra ITI okuplja dvadeset i pet uglavnom
nepoznatih tekstova Mladena Škiljana koje je prikupila, obradila i urednički
priredila Snježana Banović. Ti raznorodni kazališni i kulturnopolitički zapisi
Mladena Škiljana, od kojih se u ovoj knjizi neki i prvi put stavljaju na uvid
hrvatskoj javnosti u izvornom obliku i cjelovito, predstavljaju urednički i na-
kladnički odabir goleme važnosti. U općenito manjkavoj i skromnoj teatrološ-
koj literaturi o značajnim hrvatskim kazališnim osobama i pojavama, ovakvim
doprinosima znanost o umjetnosti dobila je novu, iznimno potrebnu pisanu
građu za dublje, šire i složenije razumijevanje kazališta u jednom izuzetno
dinamičnom i turbulentnom vremenu. Knjiga predstavlja Škiljanove tekstove
koji su znanstvenoistraživačkim radom pronađeni u građi pohranjenoj u arhi-
vu Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU. Popis izvora i kazalo imena
u knjizi istovremeno i pokazuje vrela za izloženu građu, ali jednako tako i
svjedoči o zanimljivim reagiranjima na Škiljanovo djelovanje te različitim
komentarima ili razumijevanjima tog djelovanja.
Urednički napor prikupljanja, proučavanja i sustavnog povezivanja takvog
materijala u jedinstvenu cjelinu u jednoj knjizi, nudi tako Tragove i svjedočan-
stva kao rukopis koji istovremeno ima značajnu teatrološku, kulturnu, ali i
društvenu važnost. Teatrološki doprinos knjige sastoji se, prije svega, u obradi
arhivske građe o jednom iznimno važnom vremenu u povijesti hrvatskoga
kazališta, koje u svim aspektima upravo presudno određuje njegov razvoj, de-
finira njegovu suvremenost i bitno pomaže razumijevanju njegovog sadašnjeg
stanja. Na znanstvenoistraživačkoj razini riječ je o potvrdi autorovih tekstova,
otkrivanju dosad nepoznatih materijala i retrospektivnoj kritičkoj obradi po-
znate građe, te naknadnom rasporedu svih tekstova uz komentiranje cjeline.
darko lukić Mladen Škiljan: Tragovi i sjećanja 323

Urednica i priređivačica ove važne knjige Snježana Banović razvrstala je
raznovrsne Škiljanove tekstove prema logičnim tematskim cjelinama, dajući
već u predgovoru nakon uvoda, a prije prvog dijela knjige, izravno riječ samom
Škiljanu. Dala mu je priliku da progovori o sebi, o kazalištu, i o sebi u kazalištu,
kroz jedno kratko redateljevo samodefiniranje i samoopredjeljenje iz 1971.
godine. To svojevrsno Škiljanovo “predstavljanje” sažeto izražava njegovo
precizno definiranje vlastite pozicije u prostoru između kazališne teorije
i prakse. Takvo davanje glasa nekome tko se više ne može izravno obraćati
publici na samom početku knjige predstavlja ponovno prizivanje pokojnika u
aktivan razgovor, uključuje ga u raspravu i potiče na novo sudjelovanje. Nakon
toga sve u knjizi ide upravo tim smjerom. Škiljan iz jednog prošlog vremena
postaje zanimljiv, poticajan i izazovan sugovornik suvremenim čitateljicama
i čitateljima koji razmišljaju o kazališnoj teoriji, kazališnoj praksi i kulturnim
politikama. Ponajviše koristan, međutim, postaje onima koji između navede-
nih područja, upravo poput Škiljana, ne vide čvrste granice i odvojene prostore,
nego razumijevaju njihovo složeno međudjelovanje kao jedinstven kazališni,
kulturni i društveni proces.
U vrlo detaljnu uvodu predstavila je Snježana Banović ukupno Škiljanovo
djelovanje u svim bitnim područjima u kojima je ostavio zapažen trag: u režiji,
dramaturgiji, kazališnoj teoriji, kreativnoj produkciji, društvenom i javnom
djelovanju i kulturnopolitičkom promišljanju. Osim toga, ona uočava kod
Škiljana, i to davno prije nego što je to postalo važna tema, naglašeno zanima-
nje za publike. Odnos kazališta s publikama i nastojanja na stvaranju novih
publika, uz nužno razumijevanje složenog pojma publike i svih njezinih kom-
pleksnih odnosa s kazališnim predstavama i ustanovama, prepoznaje se ovdje
kao razmišljanje praktičara i teoretičara uistinu rijetko u hrvatskom kazalištu
ne samo u Škiljanovo vrijeme nego i danas. Upravo u takvom uvodnom tekstu
urednica je iscrtala i smjernice čitanja knjige i ukazala na vlastite odabire i
razloge takvih odabira. Nakon takva uvoda slijede Škiljanovi tekstovi pisani u
razdoblju od dvadeset sedam godina koje su obilježile ne samo najveće domete
Škiljanova rada nego i neke od najkrupnijih dalekosežnih promjena kazališ-
nog okruženja u novijoj povijesti hrvatskog kazališta.
Prvi dio knjige okuplja Škiljanove tekstove vezane uz osnivanje, razvoj,
krize i uspjehe Zagrebačkog dramskog kazališta (Dramsko kazalište “Branko
Gavella”), i u njima se jasno očitavaju teme i problemi koji samo to kazalište
uvelike nadilaze. Silnice kulturnih politika, ali i širih politika, ideja i ideolo-

gija, ekonomski utjecaji, stanje publike, otvorena pitanja kazališne estetike
i repertoarnih odabira, problemi organizacije, zakonodavni okviri, svi se ti
elementi okupljaju u ovom poglavlju zajedno, kako bi pokazali, na vrlo uvjer-
ljiv način, da je suvremeno razumijevanje prošlih kazališnih događaja moguće
samo kroz razumijevanje složenog konteksta i kompleksnih međudjelovanja
mnoštva faktora koji su tih godina presudno utjecali na kazalište i oblikovali
njegovu tadašnju suvremenost, ali i stvarali skicu za njegovu današnju sliku.
Škiljan nastoji vrlo razumljivo i jasno objasniti samu ideju osnivanja novog
dramskog kazališta, govori ne samo o potrebi nego i o motivima i povodima za
takvu inicijativu (predstavku). Iz njegovih je tekstova (i načina – redoslijeda
na koji su u knjizi predstavljeni) jasna ne samo kreativna, umjetnička potreba,
ne samo dramaturška vizija repertoara i publike, nego i društvena potreba za
novim dramskim kazalištem u jednom posve konkretnom kulturnom kontek-
stu. Škiljan prati okruženje tog kazališta i sve dinamike odnosa (i opet, ne samo
umjetničkih nego i socijalnih) u tom okruženju neposredno uoči otvorenja, pa
godinu, pa dvije godine poslije, i tako postupno oslikava nastanak i rani razvoj
jedne ustanove sa svim oduševljenjima i razočaranjima koje ti početni koraci
donose. Nešto kasnije, uočava i stagnaciju tog kazališta, pa predlaže i opisuje
inovacije za koje vjeruje da mogu pomoći izlasku iz takvog stanja.
Drugi dio knjige na sličan način objedinjuje ono što je Škiljan napisao o Hr-
vatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U ovom slučaju tekstovi daju dublji i
potpuniji uvid u Škiljanovo dramaturško mišljenje repertoarnih odabira, prak-
tično autorsko i teorijsko razumijevanje programa djelovanja i komuniciranja
s publikama. U tom poglavlju Škiljanovi tekstovi otkrivaju njegovo shvaćanje
važnosti repertoara, u hrvatskim kazalištima i danas toliko rijetko promišljeno,
otvoreno ukazuju na kvalitete ali i slabosti HNK, a redatelj, dramaturg i produ-
cent Škiljan u njima vrlo jasno deklarira vlastitu viziju ustroja, funkcioniranja
i razvoja te ustanove, ponovo se vraćajući na kraju poglavlja samom programu i
(njegovoj) publici.
Treći dio knjige predstavlja Škiljanove javne istupe i angažirano djelovanje
u području kulturne politike. Definirajući vlastito viđenje kazališne politike,
kao odraza ali i poticaja šire kulturne politike, obraća se Škiljan najvišoj politič-
koj vlasti i predlaže joj vlastite vizije i ideje. Tek što je veliki društveni eksperi-
ment socijalističkog samoupravljanja na svim razinama proizvodnje, pa tako i
kulture, implementiran u tadašnje društvo, analizira Škiljan njegove utjecaje
na kazalište, razmatra odnos samoupravnog modela i krize kazališta, komen-

tira i polemizira. Potom slijede njegova aktivna zalaganja za kvalitetnije i
uspješnije organiziranje kazališnih djelatnika, kao i vrlo konkretne (iako ih on
sam naziva tek načelnim) primjedbe na nacrt Zakona o kazališnoj djelatnosti.
Kulturna važnost ove knjige očituje se ovdje ponajprije u kontekstualizi-
ranju obrađena materijala i njegovu suočavanju s kriterijima provjere njegove
aktualnosti. Omogućavanje tako značajnoj kazališnoj osobi kakva je nedvojbe-
no bio Mladen Škiljan da bude izazovan sugovornik suvremenim naraštajima
čitatelja, predstavlja onaj posebni doprinos kulturnom životu jedne samosvje-
sne zajednice usmjerene prema autorefleksiji, kakva su svakako suvremena
europska društva, uvijek iznova zapitana nad vlastitom prošlošću s ciljem
boljeg razumijevanja sadašnjosti i sigurnijeg planiranja budućnosti.
Upravo je ovakav raspored materijala, takva dramaturgija razotkrivanja
i ponovnog otkrivanja Škiljanova doprinosa kazalištu kakvu u ovoj knjizi
uspostavlja Snježana Banović, omogućila vrlo jasno i pravocrtno uočavanje
izravnih veza između kazališne prakse, kazališne teorije, društvenog djelo-
vanja i kulturnih politika koje promišljaju kazalište. Bez svih tih sastavnica, i
bez njihova uzajamnog prožimanja i njihova razgovora, ponekad suglasnog,
ponekad polemičnog, a nerijetko i sukobljenog, jednostavno nema kvalitetnih
kulturnopolitičkih rješenja za kazalište, ali ni kvalitetnih praksi u kazalištu, pa
onda, posljedično, ni prostora (a niti poticaja) za kvalitetnu teorijsku refleksi-
ju. Otprilike tu negdje iščitava se i prešutno učitan Škiljanov aktualni izazov
suvremenom hrvatskom kazalištu u trenutku njegove kulturnopolitičke
zapuštenosti, njegove teorijske napuštenosti i njegove najčešće slučajne prak-
se. Taj se izazov očituje u ukazivanju na osobu i djelo koja je ulagala izniman
trud, energiju, znanje i kreativnost u sve navedene dijelove kazališne cjeline,
u pozivu na dijalog ili polemiku s njegovim idejama, tezama, postupcima,
izborima i odlukama, što neizbježno znači i poziv na uključivanje u kontinu-
irano i sustavno mišljenje o kazalištu i u kazalištu. Na prvi pogled čini se to
kao samorazumljivo djelovanje i suvišan poziv. Ali s vremenske udaljenosti od
četiri do sedam desetljeća, Škiljan svojim tekstovima podsjeća, možda i opomi-
nje, da se mnogo toga u međuvremenu promijenilo, ali i mnogo toga pogubilo,
rasulo, zaboravilo i namjerno zanemarilo. Pokazuje kako je taj proces brisanja,
razgradnje i zaborava bio brži i silovitiji od svih brojnih pojedinačnih i nešto
malo skupnih nastojanja u gradnji novoga, (pre)vrednovanju staroga, održava-
nju postojećega i onda, konačno, barem konstruktivnom planiranju, ako već
ne i kreativnoj viziji budućeg.

Zahvaljujući takvim ciljevima i nakanama, knjiga Tragovi i sjećanja (1953.
— 1980.) dovodi Mladena Škiljana u suvremenost kazališnog života, otvara ga
novim kritičkim procjenama i koristi kao priređen materijal za nova i suvre-
mena istraživanja prošlosti hrvatskog kazališta, ali i kao poticaj za dublje
razumijevanje njegova sadašnjeg stanja i moguća razmišljanja o njegovoj
budućnosti.
Darko Lukić

O autorima
Tihomir Ponoš i svjedočanstva (ur.). Osnovna područja
istraživanja su joj kulturna povijest
Tihomir Ponoš (Zagreb, 1970.), diplomirao Hrvatske, nacionalna kazališna i festival-
je filozofiju i povijest na Filozofskom fa- ska kultura te utjecaj politike na kazalište
kultetu u Zagrebu. Od 2001. do 2019. radio i kulturu. Članica je uredništva časopisa
je kao novinar u Vjesniku i Novom listu. Tragovi.
Dobitnik nagrade Hrvatskog helsinškog
odbora za ljudska prava “Joško Kulušić” e-mail: snjbanov@gmail.com
za zalaganja za ljudska prava u medijima
2002. godine. Autor je knjige Na rubu revo-
lucije – studenti '71. Koautor je udžbenika, Antonia Došen
radne bilježnice i atlasa za nastavu povije-
sti u 8. razredu. Stručni je suradnik emisija Antonia Došen (Gospić, 1981.), diplo-
“Dogodilo se na današnji dan” i “Povijest mirala je povijest umjetnosti, hrvatski
četvrtkom” Hrvatskog radija. Od 2019. jezik i književnost te bibliotekarstvo na
zaposlen je u Arhivu Srba u Hrvatskoj. Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dokto-
rirala je na Odsjeku za povijest umjetnosti
e-mail: tihomir.ponos@snv.hr Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Glavno
područje istraživačkog interesa vezano
joj je uz povijest arhitekture i skulpture
Milan Radanović na području Like (19. i 20. stoljeća), te
grafike i grafičke opreme u knjigama (od
Milan Radanović (Nova Gradiška, 1976.), 17. do 19. stoljeća). Radi kao viša kustosica
povjesničar, zaposlen u Arhivu Srba u u Zbirci grafike Muzeja za umjetnost i
Hrvatskoj. Objavio je tri knjige, više obrt u Zagrebu. Lektorirala je i objavila niz
naučnih studija u historijskim časopisima znanstvenih i stručnih radova.
i zbornicima te uredio jedan zbornik
radova. Istražuje ratne zločine u Jugoslaviji e-mail: antonia.dosen@yahoo.com
tokom Drugog svjetskog rata.
e-mail: milan.radanovic@snv.hr Nenad Filipović
Nenad Filipović (Sarajevo, 1962.), u

Snježana Banović rodnom gradu je završio Filozofski
fakultet (orijentalna filologija i islamske
Snježana Banović (Zagreb, 1963.), redovita studije). Potom je izučavao ranu modernu
profesorica u trajnom zvanju na Akademiji historiju, turske studije, islamske studije
dramske umjetnosti, kazališna redateljica i bliskoistočne studije na Univerzitetu u
i teatrologinja. Autorica je pet knjiga: Beogradu, Univerzitetu u Beču i Univer-
Država i njezino kazalište; Kazalište krize; zitetu Prinston. Bio je zaposlen u Muzeju
Službeni izlaz; Kazalište za narod; Tragovi Sarajeva, Balkanološkom institutu SANU u

Beogradu, zatim u Firestone Library i Wo-
odrow Wilson School of Economics and
the International Relations Univerziteta
Prinston te u ENKA fondaciji u Istanbulu.
Trenutno je zaposlen u Orijentalnom
institutu Univerziteta u Sarajevu. Najvaž-
nija djela: Tugre i penče iz sarajevskih zbirki
(1985.), Riznica Stare srpsko-pravoslavne
crkve u Sarajevu (1986.), Rudnici i kovnice
novca u Rumeliji i Bosni (1989.), Osmanska
Bosna i Osmansko Carstvo u djelu Stvaranje
Jugoslavije 1790 — 1918. Milorada Ekmečića
(1990.), The Sultan’s Syllabus (2004.),
Lady Mary Wortley Montagu i Ahmed-beg
od Kumodraža (2009.), Da li je postojalo
vojno-administrativno nezavisno osmansko
krajište u Bosni 1448 — 1463? (2014.).
e-mail: emirganliefendi@gmail.com
autori 329
Upute
autorima
Tragovi su znanstveni/naučni časopis za u znanstveno zvanje) iz područja kojim
srpske i hrvatske teme koji izlazi dvaput se rad bavi. Konačnu odluku o objavljiva-
godišnje: u svibnju/maju i u studenom/ nju – na prijedlog glavnog i odgovornog
novembru. Časopis je po svom karakteru urednika – donosi uredništvo.
multidisciplinaran i interdisciplinaran,
pa objavljuje radove iz raznih područja Zaprimanje i uređivanje radova, kao ni
društvenih i humanističkih znanosti, njihovo objavljivanje se ne naplaćuju.
kao što su: povijesne znanosti, političke Prihvaćeni članci se prije objavljivanja
znanosti, sociologija, filozofija, lingvistika, uređuju po visokim standardima profesi-
povijest umjetnosti, ekonomija, etnolo- onalizma i etike, uz aktivno sudjelovanje
gija, antropologija, međunarodni odnosi, autora u tom procesu.
područne studije i dr. Fokus časopisa je na
srpskim i hrvatskim temama u suvreme- Slanjem rukopisa Tragovima autori (auto-
nosti i prošlosti. Od autora se očekuje da rice) jamče da rukopis koji su poslali nije
pri slanju rukopisa časopisu vode računa o u procesu ocjenjivanja za objavljivanje u
karakteru časopisa i temama kojima se on nekom drugom časopisu ili u zborniku.
bavi. Detaljniji opis profila časopisa može Ako su dijelovi rada objavljeni u okviru
se pronaći u uvodniku prvog broja, objav- drugih publikacija ili su bili dio doktor-
ljenom pod naslovom Čemu Tragovi?. skih disertacija, autori moraju označiti te
Uz znanstvene/naučne radove (izvorne dijelove i navesti punu referencu i opseg
i pregledne, te prethodna priopćenja), istovjetnosti. Autori jamče za izvornost
časopis Tragovi objavljuje i studije, eseje, rada, te za poštivanje profesionalnih i
polemičke osvrte, prikaze knjiga, bilješke etičkih kodeksa. Časopis zadržava pravo
o znanstvenim skupovima i događajima, provjere izvornosti pomoću anti-plagija-
te druge relevantne informacije u vezi s torskih softverskih programa.
glavnim temama koje obrađujemo.
Radovi se objavljuju na hrvatskom i srp- Radovi se dostavljaju e-mailom na adresu:
skom jeziku, odnosno na onoj verziji tog tragovi.redakcija@gmail.com.
jezika kojom su napisani. Uz znanstvene
članke objavljuju se i sažeci na jeziku na Poželjno je da radovi budu sljedećih
kojem je rad napisan, te na engleskom jezi- opsega: znanstveni članci koji pretendiraju
ku, kao i pet ključnih riječi koje najpreci- na status izvornog znanstvenog rada od
znije upućuju čitatelja u sadržaj rada. 8.000 do 11.000 riječi, pregledni članci
U procesu ocjene rada pred njegovo even- od 4,000 do 6,000 riječi, osvrti i eseji od
tualno objavljivanje u časopisu provodi se 5,000 do 8,000 riječi, a prikazi knjiga
postupak višestrukog anonimnog recen- od 800 do 1,500 riječi. Studije mogu biti
ziranja rukopisa. Recenzenti su stručnjaci i veće po opsegu. Članke treba predati u
(znanstvenici s odgovarajućim izborom elektroničkom obliku, oblikovane onako

kako su formatirani objavljeni članci u Literatura se abecednim redom i bez
našem časopisu. Oni trebaju sadržavati: rednih brojeva navodi na kraju članka i to
1) ime i prezime autora, naslov, sažetak na ovako:
izvornom jeziku na kojem je rad napisan,
pet ključnih riječi, 2) sam rad, koji je Za knjige:
podijeljen – ako to autor želi – u pojedina Majski, B. (ur.). 1976. Vukovarska komuna
poglavlja, pri čemu autor predlaže naslove 1945-75. Turistkomerc. Zagreb.
poglavlja, 3) popis literature i izvora,
4) naslov rada te sažetak i ključne riječi Za priloge objavljene u zborniku:
na engleskom jeziku, i 5) kratku bilješku Petrač B. i Zmaić K. 2003. Veličina gospo-
o autoru – od najviše tri rečenice – uz koju darstva u funkciji robnosti poljoprivrednih
ide i e-mail adresa autora. proizvoda, u: Štambuk, M. i Šundalić, A.
(ur). Razvojne perspektive ruralnog svijeta
U Tragovima koristimo fusnote, a ne end- Slavonije i Baranje. Institut društvenih
note. Autori ih trebaju koristiti za navođe- znanosti Ivo Pilar. Zagreb: 195-206.
nje arhivskih i internetskih izvora poput
novinskih članaka ili članaka objavljenih Za članak u časopisu:
na portalima, ali ne i za pune bibliografske Pejaković, T. 2016. Biološki sastav i stare-
jedinice kad se radi o knjigama, člancima u nje stanovništva Vukovarsko-srijemske
časopisima ili poglavljima. Te bibliografske županije 1961.-2011., Hrvatski geografski
jedinice navode se u popisu literature na glasnik, 78 (1): 125-158.
kraju članka. Isto se odnosi i na neobjav-
ljene izvore, kao što su disertacije, pisana Za korporativni izvor:
izlaganja na konferencijama ili sl. Country Report: Croatia. 2018. Economist
Intelligence Unit. London.
Grafički prilozi (tablice, grafikoni i sl.)
trebaju biti uključeni u sam članak, ako je Za disertacije koje nisu objavljene kao
to moguće. Slike i kompliciraniji vizualni knjige:
dodaci mogu biti izdvojeni u posebne Marko Petrović. 2013. Politička kultura u
dokumente i poslani uz članak, s tim što u doba socijalizma. Neobjavljena disertacija,
tom slučaju treba jasno označiti gdje bi ih Fakultet političkih znanosti. Zagreb.
trebalo objaviti u samom članku.
U slučaju uključivanja priloga iz nekog Za mrežni izvor koji ima autora:
drugog izvora, autori su sami dužni osigu- Butković, F: Za izgradnju kanala Du-
rati dopuštenje. nav-Sava treba nam 850 milijuna eura,
Slobodna Dalmacija, 29. veljače 2016.
http://www.slobodnadalmacija.hr/
Citiranje i navođenje literature novosti/hrvatska/clanak/id/303884/but-
kovic-za-izgradnju-kanala-dunav-sava-tre-
Reference u članku treba navoditi u za- ba-nam-850-milijuna-eura, Pristupljeno:
gradama ako se radi o člancima, knjigama, 11. listopada 2016.
zbornicima i neobjavljenim radovima, i to
ovako: (Marković, 2016), odnosno (Mar- Pri navođenju više različitih radova istog
ković i Petrović, 2016: 32), ili (Marković u autora objavljenih iste godine, koriste se –
Petrović, 2016: 30). uz navođenje godine – i oznake a, b,
upute autorima 331

i sl: npr. (Marković, 2014a) i (Marković, kakav oblik diskriminacije prema drugim
2014b). Za radove koji imaju više izdanja, autorima. U člancima koji imaju dva ili
a posebno ako je izdanje iz kojeg se citira više autora, odgovornost je na svim auto-
objavljeno mnogo kasnije od izvorne rima da jasno razriješe međusobne odnose
godine objavljivanja, navode se i godina u pogledu autorstva, prije nego što rad po-
prvog izdanja i godina onog izdanja iz ko- šalju u proces odlučivanja za objavljivanje
jeg autor citira: npr. Kant (1781/2012: 43). u Tragovima. Eventualni sukobi interesa
Autori moraju osigurati konzistentnost moraju biti jasno naznačeni, a autori mora-
pri navođenju izvora i sastavljanju popisa ju poštovati autorska prava drugih autora.
literature. U popis literature uključuju Članci koji ne poštuju ta načela neće biti
se samo radovi na koje se autor u članku objavljeni u ovom časopisu.
referira ili ih citira, a ne i oni radovi koji su
možda poslužili u procesu zaključivanja ali
ih nema među referencama u članku.
Autorska prava
Autori zadržavaju autorska prava za

članke objavljene u časopisu, ali svojim
pristankom na objavljivanje daju časopisu
pravo prvog objavljivanja u tiskanom
i elektroničkom formatu. Uredništvo
očekuje da se pri svakom eventualnom
daljnjem objavljivanju članaka objavljenih
u našem časopisu navede referenca na
izvorno objavljen članak, te da se o tome
prije objavljivanja informira urednika. Ča-
sopis ne dopušta prenošenje većih dijelova
ili cijelog članka objavljenog u Tragovima
trećim osobama (fizičkim i pravnim) bez
eksplicitne suglasnosti autora.
Etičnost
Uredništvo Tragova primjenjuje visoke

etičke i profesionalne standarde, koji
uključuju nultu razinu tolerancije prema
plagiranju, falsificiranju, fabriciranju
činjenica, namjernom pogrešnom ili
manipulativnom navođenju izvora,
nenavođenju izvora ili prisvajanju kao
svojih tuđih ideja i zaključaka. Ne tolerira
se govor mržnje ili omalovažavanje, te bilo

Sisak / Banija / Domovinski rat / ratni zločini /
Crkveni Bok / Jasenovac / Nezavisna Država
Hrvatska / ustaški zločini / Drugi svjetski rat /
Strahinja Petrović / Branko Gavella / Hrvatsko
narodno kazalište / Zagreb / Gospić / Kraljevina
Jugoslavija / Osmansko Carstvo / Ibrahim-alemdâr
Pinjo / Jeftan Kovačević / Sarajevo / Mostar /
Dubrovnik / Jelena Subotić / Lea David /
Krešimir Regan / Mladen Škiljan
ISSN 2623-8926

Tragovi 5 ONLINE

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tragovi 5 ONLINE

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Tragovi

TRAGOVI – Časopis za srpske i hrvatske teme

Prilozi objavljeni u časopisu Tragovi referiraju se u akademskim bazama:

Ovaj broj Tragova objavljen je uz potporu Ureda za ljudska prava

Sisak 1990. — 1991.:

KLJUČNE RIJEČI: Srbi, Sisak, ratni zločini, Vukovi, ubojstva, odvođenja

J edini zadatak u ratu je ubiti neprijatelja. To je izjavio Ivan Vekić1 na suđenju

1 Ministar unutarnjih poslova od 31. srpnja 1991. do 15. travnja 1992.

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 7

8 TRAGOVI, god. 3, br. 2

7 Popis stanovništva 1991. – Narodnosni sastav stanovništva Hrvatske po naseljima, Republički

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 9

11 Knežević, n. dj., 2011., str. 11.

10 TRAGOVI, god. 3, br. 2

16 Autor nije uspio otkriti o kojem je točno Bogdanu Ercegu riječ.

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 11

zdravstvenom stanju. Slučaj Mlinar imao je snažan propagandni učinak, tvrdilo se da su ga

12 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 13

14 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 15

16 TRAGOVI, god. 3, br. 2

37 “Riječ predsjednika Republike Hrvatske o aktualnoj političkoj situaciji: Scenarij za tenkove”,

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 17

Dalmacija, 14241, 26. 7. 1990.

18 TRAGOVI, god. 3, br. 2

Napetost je bivala sve veća. Hrvatske vlasti bile su uvjerene da bi u dijelu

43 Isto, str. 54–55.

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 19

46 HR-DASK-SACPE-691, Srpska demokratska stranka – Općinski odbor Sisak, Općinski odbor

20 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 21

22 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 23

24 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 25

72 Predizborni oglas HDZ-a, Sisački tjednik, 20, 23. srpnja 1992.

26 TRAGOVI, god. 3, br. 2

77 “Smijenjen dr. Spiro Kostić”, Nova riječ, 4, 9. studenoga 1990.

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 27

“Do prije godinu dana nismo smjeli

Nova godina u Sisku je počela neuobičajeno: vjerski obred za pravoslavni Božić

82 Ustav Republike Hrvatske, Narodne novine 56/1990.

28 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 29

30 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 31

96 HR-DASK-SACPE-681, Srpska demokratska stranka - Općinski odbor Dvor, Saopštenje za jugo-

32 TRAGOVI, god. 3, br. 2

narod”, Jedinstvo, 2174, 7. ožujka 1991.

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 33

105 Raguž, n. dj., str. 884.

34 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 35

36 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 37

38 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 39

40 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 41

42 TRAGOVI, god. 3, br. 2

tihomir ponoš Sisak 1990. — 1991.: Ratni zločini nad Srbima 43

44 TRAGOVI, god. 3, br. 2