Tragovi 1-2020

Sadržaj
/ studija
7 Igor Mrkalj
Josif Runjanin i “Lijepa naša”: činjenice i interpretacije
/ članci
121 Predrag Brebanović
Svetozar Petrović o nacionalnom pitanju: uvodna razmatranja
152 Kosta Nikolić
Novi dokumenti o ratu u Vukovaru 1991.
203 Maja Pupovac
Dvadeset pet godina poslije: uticaj rata i prisilnog raseljenja
na kolektivne identitete Semberaca i izbjeglica u Bijeljini
/ osvrt
251 Bojan Munjin
Izgubljeni u prijevodu: o gostovanjima srpskih pisaca
na hrvatskim pozornicama od 1990-ih do danas
/ prikazi knjiga
261 Nikola Vukobratović
Raspad prije raspada: Vukovar i Split (kasnih) osamdesetih
272 Ana Lasica
Vasiljko Vukoje: Zabranjena zaborav
281 Nikica Torbica
Vinko Tadić: Pukovnik s violinom: Svijet Miodraga Bjelića (1920. — 2017.)
IZVORNI ZNANSTVENI RAD
udk: 784.71(497.5)(091) / PRIMLJENO: 27. listopada 2019.
Josif Runjanin i “Lijepa naša”:

činjenice i interpretacije
igor mrkalj
Filozofski fakultet, Sveučilište u Zagrebu
Članak oživljava lokaciju, identitet kompozitora i prvih izvođača hrvatske himne.

Napisan je na temelju novih arhivskih i knjižničnih istraživanja te postojeće lite-
rature. Započinje podacima i činjenicama o životu i karijeri krajiškog oficira Josifa
Runjanina, rođenog 1821. godine, a završava viješću iz 2019. o inicijativi da se u
Glini otvori Muzej državne himne, usredotočujući se na izabrana događanja u po-
jedinim razdobljima (razdoblje Runjaninova života; razdoblje od njegova ulaska u
historiografiju glazbe do kraja Prvog svjetskog rata; međuratno razdoblje; razdoblje
od 1941. do 1945.; poslijeratno razdoblje; razdoblje od raspada Jugoslavije do vojne
akcije Oluja; razdoblje od 1995. naovamo). Autorstvo Josifa Runjanina i polet prvih
izvođača, članova “Srpskog dobrotvornog pjevačkog društva u Glini”, izvlači iz du-
boke sjene i osvjetljava neizbrisiv trag i neotuđiv doprinos istaknutih Srba i srpskih
organizacija, u ovom slučaju iz Gline, himni hrvatskog naroda.
KLJUČNE RIJEČI: Glina, Josif Runjanin, Srbi, Hrvati, hrvatska himna
J osif Runjanin rodio se 26. studenog po starom kalendaru (8. prosinca po

novom) 1821. u Vinkovcima, od oca Ignjatija, građevnog pisara (“Bauschre-
iber”) i majke Sofije Runjanin.1 Prema matici krštenih, već 30. studenog 1821.
kršten je u pravoslavnom hramu Silaska svetog Duha u Vinkovcima. Krštenje
1 O Runjaninu i hrvatskoj himni pisali su: muzikolog Andrija Tomašek, “Lijepa naša”. Pripovi-
jest o hrvatskoj himni, Muzički informativni centar, Zagreb 1990., povjesničarka Jelena Očak,
Antun Mihanović, Globus, Zagreb 1998., muzikolog Илија Врсјаков, Јосиф Руњанин : живот и
дело, Невкош, Нови Сад 2000. Za porodičnu povijest Runjanina, vidi memoarski zapis njego-
vog djeda, pravoslavnog svećenika: Автобиографија Петра Руњанина (1775. – 1839.), спремио
за штампу Др. Никола Радојчић, Издање Богословског гласника, Сремски Карловци 1914.
igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 7

je obavio jerej Adam Popović, paroh vinkovački, a kuma na krštenju bila je
Sultana Mihaljević, “žitelnica vinkovačkaja”.2 U rodnim Vinkovcima završio
je osnovnu školu i četiri razreda gimnazije, dok je peti pohađao u Srijemskim
Karlovcima (šk. god. 1837. — 38.), gdje je bio odličan učenik (“eminent”) od 16
godina.3 U vojsku je stupio 26. prosinca 1838. kao novak Graničarske pješadij-
ske pukovnije br. 3 u Ogulinu u Karlovačkoj vojnoj krajini. Čini se da je glavni
razlog njegovog odlaska u Ogulin bila želja da se pridruži svom ocu Ignjatu
Runjaninu, građevnom kapetanu Ogulinske pukovnije, što je podatak koji je
dosad bio nepoznat.4 Nakon što je 1. kolovoza 1839. postao pukovnijski kadet,
njegovo ime navodi se u vojnom shematizmu Ogulinske pukovnije za 1840.
godinu (“Cadeten. ... Runianin, Jos.”), gdje se također navodi ime njegovog oca,
građevnog kapetana Ignjata Runjanina (“Bau-Hauptmann. Runianin Ignaz”).5
Iako je poznato da je Josif Runjanin 1. svibnja 1840. premješten u Grani-
čarsku pješadijsku pukovniju br. 10 u Glinu u Bansku krajinu, malo je poznato
da je iste godine premještaj u Glinu dobio i njegov otac Ignjat, što navodi na
zaključak da je Ignjat svog sina poveo sa sobom. Njihov zajednički boravak u
Glini zabilježen je u vojnom shematizmu glinske graničarske pukovnije za
1841. godinu, gdje su navedena njihova imena (“Cadeten. ... Runianin, Jos.” i
“Bau-Hptm. Runianin Ignaz”), što je interesantna i dosad nepoznata činjeni-
ca.6 Iste godine u Glinu je premješten i potpukovnik Josip Jelačić, koji će 1842.
postati pukovnik i zapovjednik glinske graničarske pukovnije, poznatije kao
Prva banska pukovnija.
2 Faksimil “Протокол крштених храма Светога Духа у Винковцима. Књига 2, лист 6, редни
број 31” u: Илија Врсјаков, Јосиф Руњанин : живот и дело, str. 6. Ignjat i Sofija Runjanin imali
su sedmoro djece. Nakon Josifa (1821.), rođeni su: Stefan (1824.), Julijana (1826.), Petar (1828.),
blizanci Aleksandar i Jovan (1831.) i Marija (1833.); isto, str 24.
3 “Јосиф Руњанин” u: Васа Стајић, Новосадске биографије : из новосадског магистрата,
свеска четврта П–Р, Град Нови Сад, Нови Сад 1939., str. 297.
4 “(3.) Carlstädter Mil. Gränz IR. Stab: Ogulin”, Militär-Schematismus des österreichischen Kai-
serthumes, Aus der k. k. Hof- und Staats-Druckerey, Wien 1839., str. 239. Njegovo prisustvo u
ogulinskoj pukovniji može se pratiti kroz vojne shematizme već od 1836. godine. Prije toga,
navodi se u shematizmu iz 1821. kao “Zweyter Bauschreiber. Runianin, Ign.” u “Slavonische
Militär Gränz-Bau-Direction”, Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthumes, Wien
1821., str. 411.
5 “(3.) Carlstädter Mil. Gränz IR. Stab: Ogulin”, Militär-Schematismus des österreichischen Kai-
serthumes, Wien 1840., str. 239.
6 “(10.) Banal Mil. Gränz IR. Stab: Glina”, Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthumes,
Wien 1841., str. 253.
8 TRAGOVI, god. 3, br. 1

Zahvaljujući povijesnim i geografskim uvjetima, Prva banska pukovnija
bila je tih godina s aspekta društvenih komunikacija i veza izrazito dinamičan
prostor, kaže postojeća literatura.7 U vojnokrajiškoj historiografiji je već odav-
no prepoznato djelovanje tzv. “glinskog ilirskog kruga”.8 Pukovnijska knjižnica
u Glini besplatno je dobivala primjerak Danice ilirske u kojoj su svojim prilozi-
ma sudjelovali vojni časnici Josip Jelačić, Petar Preradović, Ivan Trnski, Ognje-
slav Utješenović Ostrožinski te majski župnik Josip Marić.9 Međutim, malo je
poznato da je tom krugu također pripadao građevni kapetan Ignjat Runjanin.
Njegovo ime navode Ilirske narodne novine od 19. studenog 1842., kada su izvi-
jestile da je Prva banska pukovnija sakupila 100 forinti srebra, koje je poslala
Ilirskoj čitaonici u Zagrebu za osnivanje novog književnog društva pod imenom
Matica ilirska te tako postala jedan od prvih utemeljitelja društva (“Slavna 1va
banovačka narodna graničarska regimenta br. 10 brez ikakava poziva od strane
ravnateljstva družtva čitaonice, nu svojim vlastitim rodoljubnim pobudjenjem
nukana, poslà za “Maticu Ilirsku” 100 for. srebra i to: … Josip baron Jelačić,
oberstar 6 for.; – Mihailo pl. Ćuić, oberstar u penziji 2 for.; – Aksentia Teodoro-
vić, kapetan kod graničarskog gospodarstva 1 for.; – Ignacio Runjanin, kapetan
kod graditeljstva 1 for.; – …”).10
Osim u središnjim kulturnim institucijama, pripadnici “glinskog ilirskog
kruga” sudjelovali su i u radu središnjih privrednih institucija, kao što je
bilo Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo (1841) i njegov društveni časopis
Gospodarski list (1842). Da bi se olakšala koordinacija među brojnim članstvom,
centralni upravni odbor u Zagrebu dao je inicijativu za osnivanje gospodarskih
podružnica. Prva takva podružnica osnovana je upravo u Glini 25. siječnja
7 Kristina Milković Šarić, Josip Jelačić u Prvoj banskoj pukovniji (1841. – 1848.) : prilozi za povijest
političke ideologije Josipa Jelačića, Plejada, Zagreb 2014., str. 73.
8 Драго Роксандић, “Између имагинације и реалности. Прва банска регимента у првој
половини 19. стољећа” u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, ur. Mira Kolar-Dimitrijević i Drago
Roksandić, Skupština općine Glina – Institut za historiju radničkog pokreta Hrvatske – Zavod
za hrvatsku povijest Sveučilišta u Zagrebu; Glina–Zagreb 1988., str. 54. Za širi kontekst, vidi:
Jaroslav Šidak, Hrvatski narodni preporod – ilirski pokret, Školska knjiga – Stvarnost, Zagreb
1988.
9 Agneza Szabo, “Sudjelovanje Prve banske pukovnije u središnjim institucijama u Zagrebu za
vrijeme ilirskog pokreta 1835 − 1848. i od 1860 − 1873.” u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str.
70.
10 V. B., “Rodoljubivi darovi za ‘Maticu Ilirsku’”, Ilirske narodne novine, Zagreb, tečaj VIII, br. 93, u
subotu 19. studenoga 1842., str. 1.

1843. godine. Prema podacima koji su objavljeni u Gospodarskom listu od 1.
travnja 1843., za predsjednika podružnice izabran je pukovnik Josip Jelačić, a
za njegova zamjenika vojni časnik Aksentije Teodorović. Za tajnika podružnice
izabran je također vojni časnik Filip Opačić, a za njegova zamjenika Ivan Trnski
(“uprav. praktikant Ivan Tèrnski”). Ostali članovi Upravnog odbora glinske
podružnice (“Odbornici”) bili su: lugar Todor Dizdar, pukovnijski liječnik dr.
Josip Sieger, glinski proto Marko Slavnić i “gradjevni kapetan Ig. Runianin”.11
Ime građevnog kapetana Runjanina također se nalazi u izdanju Gunduliće-
va Osmana iz 1844. godine, prve knjige objavljene u Matičinoj nakladi. U ovoj
knjizi, koja se smatra temeljnim djelom preporodne kulture i integracijskih
nastojanja osviještene hrvatske inteligencije, objavljeni su prvi izvještaji o
Matičinu radu i otisnuta imena prvih Matičinih članova i dobrotvora (“Popis
gospode p. n. Darovnikah Matice po abecednom redu”). Upravo među tim do-
brotvorima, pod rednim brojem 331, navedeno je ime Ignjata Runjanina (“III.
Darovnici koji su manje prineske položili. ... Runjanin Ignacio, c. kr. kapetan
graditeljstva ... u srebru for. 1”).12 Svi ovi podaci, koji u historiografiji dosad nisu
bili poznati, objašnjavaju ne samo okruženje u kojem je živio i djelovao Ignjat
Runjanin, već i utjecaje koje je on mogao imati na svog sina, pukovnijskog
kadeta Josifa Runjanina.
Sastavni dio Prve banske pukovnije bila je vojna glazba. Ona je imala
važnu ulogu kako u tadašnjem načinu ratovanja, tako i u vrijeme vojnih vježbi,
kada je određivala ritam stupanja vojnih jedinica te pratila izmjene zadataka
taktičkih formacija. Izvan vojnih aktivnosti, vojna glazba imala je i društvenu
ulogu. Na čelu vojne glazbe bio je vojni glazbeni meštar ili kapelnik (“Kape-
llmeister”). Prema dragocjenom djelu Vollständige Topographie der Karlstädter
Militärgrenze, što je pouzdan izvor mjestopisnih, zemljopisnih, arheoloških,
etnografskih, povijesnih, vojnih, crkvenih i političkih podataka za prostor
između Kupe i Une, tadašnji kapelnik Prve banske pukovnije zvao se Franz
Bradna (“Bradna Franz, Kapellmeister beim löbl. 1.-Banal-Regiment”), čije ime
nalazimo u abecednom popisu pretplatnika prvog izdanja ove knjige (“Subskri-
11 “Glinska podružnica”, List měsečni horvatsko-slavonskoga Gospodarskoga Družtva, Zagreb, br. 4,

1. travnja 1843., str. 73–75.
12 Ivana Gundulića Osman u dvadeset pievanjah, Izdano troškom narodne Matice, Tiskom kr. povl.
h. s. d. tiskarne Dra. Ljudevita Gaja, Zagreb 1844. Osim Runjanina, tu je navedeno još nekoliko
imena iz glinskog kraja, kao što su “Marić Josip, župnik u Maji” i “Slavnić Marko, protopop u
Glini”.

benten und Pränumeranten Verzeichnis”).13 Međutim, njega će 13. listopada
1844. (“13. Oktob. 1844.”) zamijeniti Josef Wendl (“Regiments-Kappelme-
ister: Josef Wendl”), novi kapelnik Prve banske pukovnije, kako nam otkriva
jedan nepoznati i dosad nekorišteni dokument u vojnokrajiškoj historiografiji
(“Rangs-liste”).14 Wendl je stigao iz Brna, gdje se kao kapelnik tamošnjih voj-
nih jedinica već istaknuo svojim glazbenim umijećem, što je zabilježio i bečki
Allgemeine Wiener Musik-Zeitung (“Mit dem Frühlingsmonate begannen auch
wieder die Productionen der Musikcapelle des Baron Mihalievits Linien-In-
fanterie-Regiments unter der Leitung des Capellmeisters Scholz, und des 12.
Jägerbataillons, unter der Leitung des Capellmeisters J. Wendl. ... Herzlichen
Dank dem wackern Capellmeister Wendl für die Auswahl solcher Composi-
tionen.”).15 Nije nevažno spomenuti da je u to vrijeme kapelnik Prve banske
pukovnije imao na raspolaganju kuću za stanovanje (“9. Kapellmeisters
Wohnung”), koja se nalazila u neposrednoj blizini zgrade komande i pukovnij-
skih ureda (“7. Hauptmachtgebaude und kanzleien”). Nešto dalje, bio je i stan
građevnog kapetana (“12. Bauhauptms Quartier”), dok se na drugom kraju
Gline nalazila pukovnijska vojna škola (“25. Regiments Militär Schule”), kako
nam otkriva plan Gline, sjedišta Prve banske pukovnije (“Glina. Stabsort des 1.
Banal Grenz Regiments Nr.10”).16
Početkom naredne godine objavljen je vojni shematizam Prve banske
pukovnije za 1845. godinu, koji nam otkriva da se među kadetima (“Cadeten”)
nalaze tri Runjanina, i to: “Runianin, Jos.”, “Runianin, Peter” i “Runianin,
Steph.”17 Također da se u štabu pukovnije nalazi “Bau-Hptm. Runianin Ignaz”.
Ti podaci potvrđuju da se u Glini 1845. istovremeno nalaze građevni kapetan
13 Franz Julius Fras, Vollständige Topographie der Karlstädter Militärgrenze, Gedruckt bei Franz
Suppan, Agram 1835., gdje se na kraju knjige nalazi poimenični popis pretplatnika. Fras je
od 1820. – 1822. bio učitelj u Glini. “Fras, Franjo Julije, pedagog i pisac” u: Hrvatski biografski
leksikon, E–Gm, svezak 4, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 1998., str. 452.
14 Graf Jellačić 1. Banal-Grenz-Regiment Nr. 10. Rangs-Liste für das Jahr 1860. Sämmtlicher Herren
Stabs- und Ober-Offiziere, Beamten, Ober- und Unterärzte, Regiments-Kadeten, dann der übrigen
Militär-Parteien vom Feldstande und der Grenz-Verwaltungs-Abtheilung, Glina am 1. jänner 1860,
Druck der J. N. Prettner'schen Buchdruckerei, Karlstadt 1860., koja se danas čuva u Biblioteci
Matice srpske u Novom Sadu.
15 .....f., “Brünn den 22. Mai 1844”, Allgemeine Wiener Musik-Zeitung, Wien, vierter jahrgang, nr.
65, 30. mai 1844., str. 259–260.
16 HR-HDA-902, Kartografska zbirka, E.V.131, Glina. Stabsort des 1. Banal Grenz Regiments Nr. 10.
17 “(10.) Banal Mil. Gränz IR. Stab: Glina”, Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthumes,
Wien 1845., str. 260.

Ignjat Runjanin i njegova tri sina, pukovnijska kadeta: Josif, Petar i Stefan.
Po svemu sudeći, sva četvorica bili su prisutni 8. rujna 1845., kada je u Glini
održana proslava stote godišnjice Prve banske pukovnije i svečana posveta
novih zastava, što je bila prilika za dolazak bana kao “vlasnika” pukovnije. O
tom važnom događaju članak za Gajeve Novine horvatsko-slavonsko-dalmatin-
ske napisao je Ivan Trnski, dopisnik iz Gline (“Slavismo na 8. o. m. trostruku
svetkovinu ... Slavismo stogodišnje obstojanje naše pèrve banovačke regimen-
te, slavismo posvetu dviuh noviuh zastavah i pèrvi dohodak naše regimente
vlastnika”).18 Trnski je prenio vijest da su tog dana održana i tri govora. Prvi
govor održao je župnik Josip Marić, koji se obratio pripadnicima obiju vjero-
ispovijesti (“Naš propovědalac govoraše baš od sèrca u sèrce bratji obojega
věroizpovědanja.”). Župnik Marić, koji je širio preporodne ideje i pripadao tzv.
glinskom ilirskom krugu, održao je domoljubni govor (“Ta domovina – domo-
vina – je zemlja ona, na kojoj nam je pèrvo cvětje cvalo, na kojoj smo pèrvi
put zaplakali i pèrvi put zapěvali. Ovdě je stan naših priateljah, grob naših
roditeljah, grob bratje i sestara naših, ovdě će i naše kosti počivati.”). Nakon
Marića, govorio je ban, a treći je govorio pukovnik Jelačić, koji je održao pravi
vojnički govor (“Junaci! Banovci! Evo vam novih zastavah: ja vam ih predajem
kao svete znakove, koji će vam kazati put k pobědi i česti. ...”). Nakon prigod-
nih govora i gruvanja topovskih salvi, održan je vojni defile, ručak i brojne
zdravice uz pratnju muzike (“Zatim se četa ulogori i sede ručati i piti ... Na
logoru biaše sagradjena velika dvorana, u kojoj imasmo veliki sobět, dočim je
muzika najnovie napěve svirala.”). Potom se razvio ples i pjevanje (“Naši se
Banovci uzdaše u noge i uhvatiše se u kolo, te veselju i pěvanju nebiaše kraja”).
Svoj novinski izvještaj Trnski je završio riječima: “U našem jeziku tiskanom
uspomenom ostavismo něšto i za potomstvo, da se nas i naše slavnosti sètja.”19
Početkom iduće godine objavljen je Obći zagrebački kolendar za godinu
1846., koji je popularizirao preporodne ideje Gajevog kruga. U njemu je objav-
18 Tèrnski, “Iz Gline na 15. Rujna (Sept.)”, Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske, Zagreb, tečaj
XI, br. 76, subota 20. rujna 1845., str. 1.
19 Moguće da je proslava stogodišnjice Prve banske pukovnije poslužila kao povod da se u Glini
te godine posadi glinski park. Vidi i usp. zapis glinskog župnika Pavla Lebera iz 1895. godine:
“God 1845. po pripoviedanju ovdje se nalazećih umirovljenih častnika, zasadio je pukovnik
Josip Jelačić drvored na trgu pred župnom crkvom, te je kasnije trg prozvan imenom Jelačića
bana” u: Spomenice župa : Maja, Viduševac, Glina, Mala Solina, ur. Juraj Jerneić, Župa Sv. Ivana
Nepomuka Glina – Ogranak Matice hrvatske, Glina 1998., str. 527.

ljen popis časnika Prve banske pukovnije, gdje se u rubrici “Pukovni kadeti”
navode “Josip Runjanin” i “Petar Runjanin”, dok se ime brata Stefana i oca
Ignjata više ne navodi.20 Obći zagrebački kolendar za godinu 1846. važna je
publikacija jer također navodi pjevačko Skladno-glasno družtvo za kr. Hàr-
vatsku u Zagrebu,21 čije je postojanje zabilježeno u glazbenoj historiografiji.22
Međutim, povijesni izvori tog vremena za sada ništa ne govore o postojanju
pjevačkih društava u Prvoj banskoj pukovniji u Glini, premda je u literaturi
poznat primjer iz Druge banske pukovnije u Petrinji, gdje je postojalo srpsko
pjevačko društvo koje je imalo vjerski karakter, jer je osnovano u sklopu
Pravoslavne crkve.23 Slična društva postojala su i u sklopu Katoličke crkve. U
svakom slučaju, i Katolička i Pravoslavna crkva imale su važno mjesto u kon-
stituiranju i razvoju hrvatskog i srpskog nacionalnog identiteta, a naročito se
to odnosi na niže svećenstvo, gdje su 1840-ih istaknutu ulogu u Prvoj banskoj
pukovniji imali majski župnik Josip Marić24 i glinski proto Marko Slavnić.25
Prema jednom biografskom prikazu, “godine 1846, kad se po većim mestima
u Hrvatskoj, kao u Zagrebu, Karlovcu, Petrinji i Sisku, počeše obrazovati cr-
kvene pevačke družine, ni Glina nije htela da iza ovih mesta da ostane. Za to
20 “10. Pàrvi banovci”, Obći zagrebački kolendar za godinu 1846., tečaj pàrvi, uredjenjem Slavolju-
ba Vèrbančića izdaje ga Lav. Župan, Tiskom Franje Suppana, Zagreb 1846.
21 “Skladno-glasno družtvo za kr. Hàrvatsku u Zagrebu”, Obći zagrebački kolendar za godinu
1846., str. 235–238.
22 Stanislav Tuksar, “The invention of musical Illyrism”, De musica disserenda, Muzikološki
inštitut ZRC SAZU, Ljubljana, let. 12, št. 1, 2016., str. 62. Nakon zabrane ilirskog imena 1843.
godine, Gajeve Ilirske novine promijenile su ime u Narodne novine, a Ilirska stranka morala se
preimenovati u Narodnu stranku. Također i Narodno ilirsko skladnoglasja društvo, utemeljeno
1839. u Zagrebu, promijenilo je svoje ime.
23 Ивица Голец, “Прилози за хисторију српских пјевачких друштава на подручју Баније”,
Свеске Матице српске : грађа и прилози за културну и друштвену историју, Нови Сад, св.
3, бр. 9, 1988., str. 43–47, gdje se citiraju Ilirske narodne novine br. 34 od 27. travnja 1841., str. 1
(“Dopis iz Petrinje 21. Travnja”).
24 Ivica Golec, “Banska krajina u djelima svećenika Josipa Marića (1807. – 1883.) i Pavla Lebera
(1844. – 1919.)”, Croatica Christiana Periodica, Zagreb, god. 30, br. 57, lipanj 2006., str.
155–176.
25 “† Marko Slavnić”, Narodne novine, Zagreb, god. XLVIL, br. 194, u petak 26. kolovoza 1881.;
“Slavnić Marko, glinski prota i nacionalni radnik” u: Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slo-
venačka, IV. knjiga, S–Ž, ur. Stanoje Stanojević, Bibliografski zavod d.d., Zagreb 1929., str. 148.
Za historijat glinske pravoslavne crkve, iz aspekta povijesti umjetnosti, vidi: Marko Miljano-
vić, “Bogorodičina crkva” u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, 1988., str. 504–511.

se tamo ubrzo sastavi društvo da na note u crkvi poje”, piše Slavnićev biograf.26
“Poznato je, da su se tada toj novini mnoge predrasude širile, a beše i svešteni-
ka, osobito starijih, koji se s notnim pojanjem ne mogahu da oprijatelje. No
Slavnić se pojavu tome veoma obraduje”, piše u Slavnićevoj biografiji. “Harmo-
nično pojanje u srpskoj crkvi glinskoj privlačilo je nekom tajanstvenom silom
mlađe i inteligentnije kod ljudi i devojaka, bez razlike vere i narodnosti”, pri
čemu se navodi i jedan primjer (“Nekoga natporučnika kćerka, Jelena, bejaše
muzikalna, i vrlo zavoli naše crkveno pojanje, i mada je bila rimokatoličke
vere, sa dozvolom roditelja svojih stupi u srpsku crkvenu pevačku družinu”).
Unatoč ovim društvenim i kulturnim zbivanjima, koja upućuju na zaključak
da je u Glini 1846. postojalo srpsko crkveno pjevačko društvo, ipak je najvaž-
niji događaj tog vremena bila gradnja ceste između Petrinje i Gline, koja je či-
nila dio komunikacije koja je povezivala Sisak i Karlovac. Tako je 1. lipnja 1846.
na brdu Župiću (gdje je izgrađena najteža dionica puta) otkriven spomenik i
priređena svečanost na kojoj se, osim pukovnika Jelačića, okupio sav “gornji”
sloj Prve banske pukovnije: “Sveštenici rimski i gèrčki, pobratiminaši, drugi
Banovci, tèrgovci sisački, petrinjski i glinski uzhitjenjem i veselom slogom
proslaviše dan naše slave, naše radosti. Bilo je muzike, bilo je i pěvanjah sve do
mèrke noći”, piše dopisnik iz Gline Ivan Trnski.27
Novine dalmat.-horvatsko-slavonske javljaju da je 19. travnja 1847. održana
u Glini proslava rođendana cara i kralja Ferdinanda V., koja je pokazala pravu
društvenu solidarnost, jer se tom prilikom prikupljala pomoć za najsiromaš-
nije krajišnike (“svečanost ... narodjenja našega premilostivoga cesara i kralja
Ferdinanda proslavili ... odlučiše ovdašnja gospoda nad- i podčastnici, svetje-
nici, i ostali činovnici svojoj siromašnoj bratji s malim darom priskočiti. I u tu
svèrhu bi 130 for. u srebru sakupljeno, od kojih na svaku satninu (kompaniu)
10 for. odpadne, a ostanak bi medju dvě najsiromašnije udovice razděljen”).28
Bio je to, kako piše dopisnik iz Gline, “jedan dobrotvorni čin, koi pokazuje ka-
kav duh bratinski ovdě vlada.” “Zato nenapominjem ni službe božje, pri kojoj
bi narodna hymna odpěvana, niti tutnjave mužarah, koja nam taj dan pèrvom
26 Владимир Красић, “Прото Марко Славнић (Биографска слика.)”, Јавор : лист за забаву,
поуку и књижевност, Нови Сад, год. IX, бр. 11, 14. марта 1882., str. 331.
27 Tèrnski, “Dopis iz Gline na 11. Lipnja”, Novine dalmat.-horvatsko-slavonske, Zagreb, tečaj XII, br.
49, u subotu 20. lipnja 1846., str. 209.
28 – – ć, “Dopis iz Gline 20. travnja”, Novine dalmat.-horvatsko-slavonske, Zagreb, tečaj XIII, br. 33,
u subotu 24. travnja 1847., str. 130.

zorom navěsti, niti glasbe ovdašnje kapele, koja cio dan milozvučne narodne
napěve sviraše.” Nema za sada podataka da li je kadet Runjanin učestvovao u
prikupljanju pomoći za najsiromašnije, i proslavi koja je potom uslijedila. Me-
đutim, iz literature je poznato da ga je te godine zadesila i jedna tužna vijest
– smrt majke Sofije, koja je umrla 22. studenog 1847.29
Prema podacima iz osobnog vojnog dosjea, Runjanin je 16. siječnja 1848.
unaprijeđen u poručnika druge klase. Ovo unapređenje bilježe i Novine
dalmat.-horvatsko-slavonske, koje na prvoj stranici 26. veljače 1848. u rubrici
“Uzvišenja i odlikovanja” javljaju: “Uzvišeni su: ... Kod pèrve banske regimen-
te: ... Josip Runjanin, regiments-kadet, na unterlieutenanta m. pl.”30 Prema
osobnom dosjeu, 1. svibnja postao je poručnik prve klase, a već 16. rujna
1848. natporučnik. Nedugo zatim, sudjeluje u ratnom pohodu u Italiji 1848. –
1849., u kojem se očito iskazao, jer je 1. rujna 1849. unaprijeđen u kapetana
druge klase (“Hauptleute 2. Classe. ... Runianin, Joseph”).31 Međutim, na čin
kapetana prve klase (“Hauptleute 1. Classe. ... Runjanin, Joseph”) čekao je do
8. travnja 1857., nakon čega sudjeluje u drugom ratnom pohodu u Italiji, 1859.
godine.32 Nema sumnje da je tih godina Runjanin postao istaknuti predstavnik
vojnih struktura Prve banske pukovnije.
Sasvim je sigurno da je Runjanin znao za vijest da je u Glini 24. prosinca
1860. umro poznati glinski građanin i trgovac Gavrilo Peleš, koji je bio ista-
knuti predstavnik društvene i gospodarske strukture Prve banske pukovnije.33
O njegovoj smrti govori vijest objavljena u Narodnim novinama: “Jovana Peleš
rođena Ljubičić i Petar Peleš javljaju u ime svoje i u ime Katarine Peleš rodjene
Georgiević i njihove nejake diečice Gavrila, Jovana i Aleksandera prežalostnu
29 Илија Врсјаков, Јосиф Руњанин : живот и дело, str. 24.

30 “Proměne u hèrvat. granici”, Novine dalmat.-horvatsko-slavonske, Zagreb, tečaj XIV, br. 17, u
subotu 26. veljače 1848., str. 65.
31 “(10.) Banal-Mil.-Gränz-IR. Stab: Glina … Stabs-Officiere”, Militär-Schematismus des österreic-
hischen Kaiserthumes, Wien 1850., str. 310.
32 “(10.) Banal-Mil.-Gränz-IR. Stab: Glina … Stabs-Officiere”, Militär-Schematismus des österreic-
hischen Kaiserthumes, Wien 1857., str. 365.
33 Mirko Valentić, “Društvena i gospodarska struktura Prve banske pukovnije 1848 – 1881.
godine”, Časopis za suvremenu povijest, Zagreb, god. 19, br. 1, 1987., str. 19–76; Gavrilo Peleš
bio je jedan od prvih potpisnika “Zahtijevanja općine Glina”, koja su upućena banu Jelačiću u
Zagreb, 29. travnja 1848. godine. Hrvatski državni sabor 1848., svezak I., priredili Iskra Iveljić,
Josip Kolanović i Nikša Stančić, ur. Josip Kolanović, Hrvatski državni arhiv, Zagreb 2001., dok.
br. 55, str. 184–185.

viest da je njihov stranom suprug, stranom roditelj, stranom mili diedo: Ga-
briel Peleš, žitelj i tèrgovac ovdašnji u 58. godini života svoga poslie dvodnev-
ne bolesti dne 24. prosinca 1860. … u viečnost se preselio.” Zatim se javlja da
je tijelo pokojnika bilo 26. prosinca 1860. na groblju “svetoga Gjurgja” sahra-
njeno, a da su zadušnice zakazane za 4. veljače 1861. u “cèrkvi svete Bogoro-
dice” u Glini. Na kraju vijesti piše: “Svi srodni i prijatelji pokojnika uljudno se
pozivaju da mu zadnju čest izkažu.”34
U povijesnim izvorima tog vremena spominje se još jedan značajan
događaj, gdje se navodi ime kapetana Runjanina. Riječ je o bakljadi koja je
priređena 21. srpnja 1861. u čast Vuku Karadžiću, poznatom srpskom lingvisti
i leksikografu, koji je tada boravio u Topuskom na liječenju. Prema opširnom
izvještaju lista Srbski dnevnik iz Novog Sada, “ova svečanost, premda je navrat
nanos spremljena, tim je znamenitija, što u toplicama još nikome bakljada
nije činjena osim pokojnom banu Jelačiću i sad našem Vuku. Mnogo imamo
zahvaliti ovdašnjimu kapetanu R. (Runjaninu), koi se e brinuo, da se bukti-
nja i sve što treba pripremi.” (“Ова свечаность – премда на вратъ на носъ
спремлѣена – тим є знаменития, што у топлицама іошъ никоме бакляда
ние чинѣна осимъ покойномъ бану Ioсипу Єлачићу и сад нашем Вуку.
Много имамо захвалити овдашнъму капетану Р. (Руняанину), кои се
є бринуо, да се буктинъ и све што треба припреми.”).35 Nedugo zatim,
poručnik Simo Bogdanović, koji je bio inicijator i glavni organizator bakljade,
poslao je pismo Vuku Karadžiću u kojem je, između ostalog, napisao: “Vi-
sokopoštovani gospodine! ... Gospod. pukovnik Lazić, kap. Runjanin i pop
Nikola Perović vam usrdno na poslatim im knjigama blagodare. ... Vaš iskreni
poštovatelj Simo Mat. Bogdanović poručnik. U Toplica 21. listopada 1861.”36
O tome kako je pridobio Runjanina za svoju zamisao, Bogdanović je ostavio
memoarski zapis,37 koji je kasnije korišten u književnoj historiografiji.38 Neka
34 “† Gabriel Peleš”, Narodne novine, Zagreb, god. 27., br. 11, 14. siječnja 1861., str. 2.
35 “У Топуском дне 22. јула 1861.”, Србски дневник, Нови Сад, год. X, бр. 69, среда 2. августа
1861.
36 “Прилог 4: Симо Богдановић Матијевић – Вуку Караџићу” u: Голуб Добрашиновић,
“Вук и Банија” u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 562.
37 С-ша (pseudonim Simo Siniša Bogdanović), “Вук у Топуском. Успомена из последњих
днева Вука Ст. Караџића”, Србобран : гласило Српске самосталне странке у Троједници,
Загреб, год. XI, бр. 13, уторак, 1. (13.) фебр. 1894., str. 1–2.
38 Голуб Добрашиновић, “Вук и Банија” u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 559–565.

druga istraživanja pokazala su da je ova bakljada bila izrazito politička manife-
stacija s određenim nacionalnim prizvukom. Prema tim istraživanjima, koja
se temelje na podacima iz Bečkog ratnog arhiva, ovaj događaj imao je i svoje
posljedice: “oficiri” koji su se usudili da “civilnom licu” prirede bakljadu bili
su kažnjeni premještajem ili obustavom unapređenja. Podaci također govore
da su bakljadu organizirali “nesigurni i nepouzdani elementi” u Prvoj banskoj
pukovniji.39 U njima se dalje izražava bojazan, da će ovaj “revolucionarni po-
kušaj” na jugu Austro-Ugarske Monarhije oslabiti njezin politički autoritet u
inozemstvu. U svakom slučaju, dosadašnji istraživači nisu zaključili da je “kap.
Runjanin”, koji je imao značajnu ulogu u navedenim događajima, ustvari bio
Josif Runjanin.
Godine 1864. Runjanin se oženio Otilijom, kćerkom umirovljenog kape-
tana Tome Perakovića.40 Ovaj podatak, da se Runjanin oženio u 43-oj godini,
glazbena historiografija protumačila je riječima: “Oženio se tek 1864.” Među-
tim, vojnokrajiška historiografija daje drugačije tumačenje i nudi dublje razu-
mijevanje Runjaninove odluke: “S obzirom da su časnici imali brojne obaveze
koje su ih udaljavale od obiteljskog života te da u slučaju invalidnosti, psihič-
kog poremećaja i smrti, njihove obitelji nisu bile materijalno osigurane, osim
ako su raspolagale privatnim imetkom, jasno je da su vojne vlasti nastojale
ograničiti postotak oženjenih časnika pa je u pravilu tek oko 1/6 pukovnijskih
časnika bila oženjena. Vojne su vlasti općenito smatrale da brak nije spojiv s
kvalitetnom vojnom službom jer obiteljski život odvraća časnika od predano-
sti vojsci i može od njega napraviti mlakonju”, piše u jednom kompetentnom
povijesnom prikazu.41
Na temelju privremenog Izbornog reda za Vojnu krajinu od 27. svibnja
1865., Prva banska pukovnija (kao teritorijalno-upravna jedinica) birala je če-
tiri zastupnika u Hrvatski sabor, gdje im je dozvoljeno da sudjeluju u rasprava-
39 Др. Бранко Магарашевић, “Вуков боравак у Топуском”, Српска ријеч, Загреб, год. I, бр. 3,
септембар 1951., str. 11.
40 Fr. Š. Kuhač, Ilirski glazbenici : prilozi za poviest hrvatskoga preporoda, Izdanje “Matice hrvat-
ske”, Zagreb 1893., str. 240; “Perakovich, Thomas, pension, hauptmann, Grenadier Gasse
1075” u: Adreß- und Geschäfts-Handbuch der Landeshauptstadt Graz, Leykam's Erbe, Graz 1867.,
str. 184. Prema podacima rodoslovne online baze Geni.com, Otilija Peraković Runjanin rođe-
na je 1845. u Bjelovaru.
41 “Položaj i život časnika” u: Iskra Iveljić, Banska Hrvatska i Vojna krajina od prosvijećenog apsolu-
tizma do 1848. godine, Leykam international, Zagreb 2010., str. 167.

ma o državno-pravnim pitanjima. Na izborima za Sabor pobijedile su udružene
opozicijske Narodna i Unionistička stranka. Prema pisanju Narodnih novina od
13. lipnja 1865., “u 1. banskoj bana Jelačića pukovniji izabrani su 6. o. m. u selu
Čemernici ovi poslanici na Sabor: četnik Tarbuk, satnici Runjanin i Milić i po-
ručnik Poljak.”42 Njihovo sudjelovanje kao zastupnika Prve banske pukovnije
u hrvatskom Saboru obrađeno je u historiografiji, koja je ukazala na činjenicu
da “ni jedan od njih ne sudjeluje svojim govorima u saborskim raspravama o
državno-pravnim pitanjima (Austrija ili Ugarska).”43 Doduše, oni su prisutni i
glasaju u raspravama od 27. i 28. siječnja 1866., kada glasaju za Narodnu stran-
ku (jednako kao i ostali iz Krajine), da bi u promijenjenim okolnostima, kada
raste utjecaj Unionističke stranke, 10. veljače 1866. bili suzdržani, zajedno sa
Samostalnom narodnom strankom. U isto vrijeme dok stječe prva politička
iskustva, Runjanin je 24. travnja 1866. unaprijeđen u majora. Nedugo zatim,
sudjeluje u još jednom ratnom pohodu u Italiji, od lipnja do kolovoza 1866.
Raspuštanjem Sabora 1867. završava i Runjaninov saborski mandat. Pa ipak,
ova godina važna je i zbog toga što iz te godine potječe jedan dosad nepo-
znati dokument kojeg je sastavio i potpisao Runjanin, a kojeg su 2. kolovoza
1867. objavile Narodne novine – riječ je o objavi nabavke vojnih i materijalnih
potrepština za potrebe štaba i 12 kompanija Prve banske pukovnije (“Kundma-
chung. ... Glina am 21. juli 1867. Runjanin m. p., major”).44
Naredne 1868. Runjanin i supruga Otilija dobili su kćerku Wilhelmi-
nu. U tom trenutku, Runjanin je imao 47 godina, od čega 28 godina službe
u Prvoj banskoj pukovniji, međutim, u Glini se više nije zadržavao. Prema
osobnom dosjeu, on je 16. srpnja 1868. dobio premještaj u Graničarsku pje-
šadijsku pukovniju br. 9 u Mitrovici u Srijemu (“9. Slavonisch-Syrmisches
Militär-Grenz-Infanterie-Regiment. Stab: Mitrovic in Syrmien. ... Stabs-Offi-
ciere: ... Majore: ... Runjanin, Joseph”).45 Međutim, njegov boravak i službu u
42 “Trojedna Kraljevina. U 1. banskoj bana Jelačića pukovniji”, Narodne novine, Zagreb, god.
XXVIII, br. 134, petak, 13. lipnja 1865., str. 2.
43 Agneza Szabo, “Sudjelovanje Prve banske pukovnije u središnjim institucijama u Zagrebu za
vrijeme ilirskog pokreta 1835 − 1848. i od 1860 − 1873.” u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str.
73. Njihovi mandati ovjerovljeni su 15. prosinca 1865.
44 “Kundmachung”, Narodne novine, Zagreb, god. XXX, br. 176, u petak 2. kolovoza 1867., prilog
Službeni list, str. 3–4; također vidi i usp., “Kundmachung” i “Licitations-Kundmachung”,
Narodne novine, br. 182, u petak 9. kolovoza 1867., prilog Službeni list, str. 3–4.
45 Kais. Königl. Militär-Schematismus für 1869 – 1870., Wien 1870., II. theil, str. 460.

Mitrovici obilježila je bolest supruge, koja je iz Mitrovice otišla na operaciju i
liječenje u Graz, gdje su živjeli njeni roditelji, napustivši Runjanina, ali povev-
ši kćerku sa sobom.46 Zatim je 10. rujna 1870. dobio novi premještaj, u Pješa-
dijsku pukovniju br. 68 u Carlsburgu (“68. Ungarisches Infanterie-Regiment.
Regiments-Stab: Carlsburg in Siebenbürgen”).47 Tu je služio sve do 26. travnja
1871., kada je dobio unapređenje u čin potpukovnika i premještaj u Pješadijsku
pukovniju br. 31 u Hermannstadtu (“31. Ungarisches Infanterie-Regiment. ...
Hermannstadt. ... Oberstlieutenants. ... Runjanin, Joseph”).48 Riječ je o grado-
vima tadašnje Ugarske, a današnje Rumunjske (Alba Iulia i Sibiu), na području
koje je poznato i pod povijesnim nazivom Erdelj (Transilvanija).
Nakon tri godine službe u dalekim krajevima Austro-Ugarske Monarhije,
čini se da je Runjanin 1. studenog 1872. zatražio premještaj i odsustvo, kako
otkriva njegov osobni dosje. Ove podatke potvrđuju i Narodne novine od 11.
studenog 1872. godine (“Zvanično. ... Nadalje odrediti, da se po posljedku
superarbitracije sa početninom na jednu godinu premjesti podpukovnik u
stanje dopustno Josip Runjanin, pješ. puk. Fridrika Vilima, vel. vojv. mekl.-
štrel. br. 31”).49 Nakon jednogodišnjeg odsustva, Runjanin je 1. studenog 1873.
dobio premještaj u Pješadijsku pukovniju br. 16 u Bjelovaru (“Ungarisches
(Croat.) Warasdiner Infanterie-Regiment. ... Belovar”).50 Prema podacima
iz osobnog dosjea, 20. travnja 1875. imenovan je za komandanta rezerve u
Bjelovaru (“Runjanin Joseph, Res.-Comdt.”),51 nakon čega je 1. travnja 1876. u
činu potpukovnika umirovljen. Sačuvani dokument o umirovljenju iz 1876.
(“Dienstesbeschreibung über ingennanten pens. Herrn Oberstleitenant Josef
Runjanin”), otkriva da je Runjanin imao 40 godina, tri mjeseca i šest dana voj-
ne službe.52 Ova rekonstrukcija njegove vojne biografije važna je i zbog toga,
što se u postojećoj literaturi navodi kako je nakon odlaska iz Gline Runjanin
46 Anton Kosi, “Pri hčerki skladatelja “Lepe naše domovine” Josipa Runjanina”, Slovenec,
Ljubljana, let. LXIV, št. 104, 7. maja 1936., str. 3; “Perakovich, Thomas, pension, hauptmann,
Grenadier Gasse 1075” u: Adreß- und Geschäfts-Handbuch der Landeshauptstadt Graz, Leykam's
Erbe, Graz 1867., str. 184.
47 Kais. Königl. Militär-Schematismus für 1871., Wien 1871., str. 402.
49 “Zvanično”, Narodne novine, Zagreb, god. XVIII, br. 259, 11. studenoga 1872., str. 1.
52 Anton Kosi, “Pri hčerki skladatelja “Lepe naše domovine” Josipa Runjanina”, Slovenec, Ljublja-
na, let. LXIV, št. 104, 7. maja 1936., str. 3.

“promijenio nekoliko pukovnija” ili se navode podaci iz njegovog osobnog do-
sjea iz kojih nije jasno, niti vidljivo o kojim je mjestima riječ.53 Te iste godine,
nedugo nakon što je umirovljen u Bjelovaru 1. travnja 1876., Runjanina je
zadesila i jedna tužna vijest – smrt oca Ignjata, koji je umro u Vinkovcima 10.
studenog 1876.54
Kao umirovljeni potpukovnik Runjanin je odabrao Novi Sad kao mje-
sto boravka. Ondje je i umro 8. siječnja (po starom kalendaru) 1878. Prema
podacima “matice umrlih sv. Uspenske crkve novosadske srpsko-pravoslavne
od 1878. godine (knj. IV list 85 tek. br. 4)”, navodi se da je “Josif Runjanin c. i
k. potpukovnik, rodom iz Vinkovaca, suprug Otilije rođ. Peraković, umro u N.
Sadu u kući br. 953 osmog jan. 1878. god u 57. godini života od kapi. Sahranjen
je na novosadskom uspenskom groblju 10. jan. 1878.”55 Prema osobnom dosjeu
koji se nalazi u Ratnom arhivu u Beču (“K. K. Reichs: Kriegs-Ministerium
Praesidial-Bureau”),56 potpukovnik Runjanin, koji je stalno služio u trupi, za
vrijeme ratova u Italiji učestvovao je 1848. — 49. kao niži oficir, 1859. kao ko-
mandir čete, a 1866. kao komandant bataljona. U njegovoj kvalifikacijskoj listi,
opisan je kao “odvažan i hrabar pred neprijateljem”, važio je kao revnostan u
službi, zainteresiran i ambiciozan, ali i kao dobar drug i skroman čovjek. Bio je
dobro obučen za sve vojničke i administrativne poslove i na odgovarajući na-
čin upotrebljiv. Potpukovnik Runjanin je perfektno govorio i pisao njemački
53 Andrija Tomašek, “Lijepa naša”. Pripovijest o hrvatskoj himni, str. 28; Илија Врсјаков, Јосиф
Руњанин : живот и дело, str. 39 i 95. Osim vojnih shematizama, za rekonstrukciju Runja-
ninove vojne biografije bili su korisni radovi Milana Pojića, “Ustroj Austrougarske vojske na
ozemlju Hrvatske 1868. – 1914.”, Arhivski vjesnik, Zagreb, br. 43, 2000., str. 147–169, i Tade
Oršolića, “Vojno-teritorijalna podjela i reorganizacija austrougarske vojske 1867. – 1890.”,
Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, Zadar, br. 46, 2004., str. 369–394.
55 “О пореклу Јосифа Руњанина, композитора ‘Лијепе наше домовине’”, Дан, Нови Сад,
год. II, бр. 213, 13. септембра 1936., str. 5; također vidi objavljeni faksimil dokumenta, čiji
potpis glasi: “Матица умрлих српске православне Успенске цркве у Новом Саду. Књига
IV, 1876 – 1882, стр. 85, редни број 4: Јосиф Руњанин умро 8. (20.) јануара 1878.” u: Илија
Врсјаков, Јосиф Руњанин : живот и дело, str. 49.
56 Andrija Tomašek, “Lijepa naša”. Pripovijest o hrvatskoj himni, str. 95, objavio je faksimil
prve stranice “osobnog dosjea Josipa Runjanina kao časnika”, dok je Илија Врсјаков, Јосиф
Руњанин : живот и дело, preveo dijelove dosjea sa njemačkog na srpski i objavio pod
naslovom “Prema zapisu iz Ratnog arhiva u Beču”, str. 95–96. Ipak, kako je riječ o važnom
povijesnom izvoru, valjalo bi Runjaninov osobni vojni dosje objaviti integralno (u originalu,
na njemačkom jeziku), uz redakcijsku bilješku.

i srpski, hrvatski dobro, talijanski i francuski, pa i malo latinski. Kroz boravke
u brojnim garnizonima i duža zadržavanja, stekao je obimno poznavanje
geografije Hrvatske, Slavonije, Srijema, Banata, Erdelja, Gornje i Srednje Italije
i Vojne granice. U rubrici konfesionalna pripadnost navedena je grčko-istoč-
na, dok je u rubrici o posebnim sposobnostima i sklonostima, upisana riječ
“muzičar”.57 Privatno, Runjanin je živio u financijski sređenim prilikama, ali
ipak nije imao nikakvo imanje. Bio je oženjen i imao jednu kćerku. Odlikovan
je Ordenom za oficirsku službu 1. klase i Ratnom medaljom. Prema zapisima iz
novosadskog magistrata, “kao penzionisan potpukovnik, umro je on u Novom
Sadu 20. januara 1878. Iako je imao lepu penziju, umro je dosta siromah. Stva-
ri su mu prodane na licitaciji, pa se za njih dobilo samo 20 forinti 55 novčića.
Tromesečnu posmrtnu penziju 535 forinti, primila je udovica mu Otilija
Runjanin. Pravo nasledstva priznano je maloletnoj kćeri J. Runjanina.”58
Iste godine kad je Runjanin umro, pojavio se u Zagrebu jedan natpis u
kojem se navodi da je još 1862. pjevački pedagog Vatroslav Lichtenegger sa
svojim učenicima u Glazbenom zavodu prvi put u četveropjevu izveo Mihano-
vićevu pjesmu “Liepa naša domovina”, ali se nije znalo “kojim je povodom ova
pjesma i kad nastala, tko je začetnik melodije”.59
Prema glazbenoj historiografiji, Runjanin je u povijest muzike ušao tek tri

godine nakon svoje smrti (1881.), kada je njegovo ime prvi put spomenuto
u zbirci pjesama Južno-slovjenske narodne popievke, koju je priredio glazbeni
povjesničar Franjo Kuhač. U tu zbirku on je uvrstio pjesmu “Hrvati svomu
banu” (“Ljubimo te, naša diko”) koju je “spjevao Ivan Trnski”, a ispod koje sto-
ji bilješka: “Melodiju je izhitrio uz kitar tadašnji kadet (sada već pokojni) Josip
57 Andrija Tomašek, “Lijepa naša”. Pripovijest o hrvatskoj himni, str. 30.

58 “Јосиф Руњанин” u: Васа Стајић, Новосадске биографије : из новосадског магистрата, str.
297.
59 Fran J. Folnegović, “Antun Mihanović Petropoljski. Životopisna crtica”, Hrvatski svjetozor : list
za naše vrieme, za obrazovanje i zabavu, Zagreb, knj. II, br. 52, 23. lipnja 1878., str. 410. “Hor-
vatska domovina” objavljena je 14. ožujka 1835. godine u Zagrebu, u desetome broju prvoga
hrvatskog kulturnog i književnog časopisa Danicza Horvatzka, Slavonzka y Dalmatinzka, koji
1836. mijenja ime u Danica ilirska.

Runjanin. Pjesma bje spjevana god. 1844. u Glini u slavu tadanjega pukovnika
Josipa baruna Jelačića, koji se kašnje kao hrvatski ban proslavi.”60 Runjaninovo
ime bit će drugi put spomenuto 1885. godine, kada je Kuhač objavio knjižicu
Glasbeno nastojanje Gajevih Ilira. U njoj piše: “Franjo Runjanin, kadet, izhitri
godine 1844. uz kitaru napjev na Trnskovu pjesmu, ‘Ljubimo te naša diko’,
spjevanu u slavu pukovniku Josipu barunu Jelačiću, kašnjemu slavnomu banu
Hrvatske. ... I za pjesmu ‘Liepa naša domovina’ izhitri Runjanin napjev, što sam
istom sada doznao od presv. gosp. I. Trnskoga.”61 Bilo je to prvo spominjanje
Runjanina kao autora napjeva popijevke “Horvatska domovina”.
Kuhačev izvor za ovu tvrdnju bio je poznati književnik i umirovljeni
časnik, pukovnik Ivan Trnski. O Trnskom se znalo da je služio u Vojnoj krajini, a
kakav je ugled uživao u tadašnjoj Glini govori jedan događaj od 7. ožujka 1885.
godine, o kojem su opširno izvijestile Narodne novine.62 Toga dana “glinsko
učiteljstvo i prijatelji škole” priredili su “u dvorani narodne gostione” u Glini
zabavu u korist “siromašne školske mladeži”. “Krasoslovno-glasbena večerna
zabava” okupila je preko stotinu glinskih građana, a na zabavi bili su prisutni
i “nekoji članovi prvašnjega pjevačkoga družtva”,63 koji su tom prilikom “liepo
i skladno odpjevali pjesme ‘Bože živi’ od Zajca, ‘Što ćutiš Srbine’ od Jenka i ‘U
boj’ od Zajca.” Zatim je jedna od prisutnih gospođa izvela “na glasoviru solo
pjesmu ‘Srdcu’ od Kuhača”. Međutim, najveću pažnju privukla je posljednja
točka programa, što “bijaše najkrasnije, što smo te večeri slušali i osjećali”, piše
dopisnik iz Gline. “Dični naš pjesnik, presvietli gospodin pukovnik vitez Ivan
Trnski, koji je pred 30 godinah takodjer i u našoj Glini službovao, odazvao se lju-
bezno našoj smjernoj molbi, pak nam je naročito za ovu zabavu spjevao pjesmu
‘Svadja i pomirba’, koju Vam ovdje priobćujemo.” Pjesmu su izvele dvije učenice
60 “Hrvati svomu banu” u: Fr. Š. Kuhač, Južno-slovjenske narodne popievke, IV. knj., Tiskara i litogra-
fija C. Albrechta, Zagreb 1881., str. 48.
61 F. Š. Kuhač, Glasbeno nastojanje Gajevih Ilira : povjestna crtica : svetčani spis u spomen proslave
pedesetgodišnjice hrv. književnoga preporoda, Nakladom Knjižare Mučnjak i Senftleben, Zagreb
1885., str. 33.
62 “U Glini, 10. ožujka. (Dopis.) (Zabava u korist siromašne školske mladeži.)”, Narodne novine,
Zagreb, god. LI, br. 67, u ponedjeljak 23. ožujka 1885., str. 4.
63 Riječ je o pjevačkom društvu Sokol koje je osnovala skupina glinskih građana 1871. godine.
Predsjednik mu je bio “rodoljubivi gradjanin” Anton Klešić, a jedan od utemeljitelja glinski
proto Marko Slavnić. Društvo “imade i učitelja bivšeg Kapelmeistora”, kako piše dopisnik Mijat
Matijević, “U Glini, 6. ožujka. Dopis. Pjevačko društvo”, Sloga, Zagreb, god. II, br. 56, 9. ožujka
1871., str. 3.

“mjestne djevojačke škole”, a sadržaj pjesme “uzhitio je cielokupno obćinstvo”,
koje je na kraju priredbe uskliknulo: “Živio Trnski! Živio naš nekadašnji Glinja-
nin Ivan Trnski na mnogaja leta!” Valja još spomenuti da se “glinsko učiteljstvo”
zahvalilo “slavnoj upravi čitaonice, koja nam je dvoranu i glasovir bezplatno
ustupila.” “Hvala takodjer gospoji Katarini Peleš, gospodinu Georgeviću i Mavri
Hiršlu, za predmete, što su nam jih poklonili za tombolu”, nakon čega je objav-
ljen popis više od stotinu glinskih građana, koji su dali svoje dobrotvorne prilo-
ge (“U tu svrhu doprinesoše: Milić pl. Nikola 22 for.”, koji je dao najviše). “Čisti
dohodak” od zabave bio je 166 forinti i 38 novčića, koji će se razdijeliti “školskoj
sirotčadi u knjigah, pisaćih stvarih, odjeći i obući”, pišu Narodne novine.
Kao što je već rečeno, Trnski je bio glavni Kuhačev izvor za tvrdnju o
Runjaninu kao autoru napjeva “Lijepa naša domovino” 1885. godine. Zatim
je u članku “Die kroatischen Nationalhymnen”, koji je objavljen u božićnjem
broju zagrebačkog Agramer Tagblatta 1889. godine, Kuhač prvi put spomenuo
“Lijepu našu domovinu” kao jednu od hrvatskih narodnih himni.64 Godinu
dana kasnije (1890.) Kuhač je svoj članak objavio na hrvatskom jeziku u reviji
Dom i sviet, navodeći da je Runjanin himnu “Liepa naša domovino” uglazbio
1843. godine (“god. 1843. melodizirao daroviti glazbeni naturalista tadanji c. k.
kadet a kašnje pukovnik Franjo Runjanin”).65
Runjanin se ponovo spominje 1892., kada je časopis Gusle u svom prvom
broju objavio kratku redakcijsku vijest: “Popievka ‘Liepa naša domovina’
postala je pravom narodnom himnom hrvatskom, pa se stoga mnogo naš sviet
zanima za njezinog autora. Nek se dakle znade što smo mogli doznati. Pjesmu
je izpjevao vriedni hrvatski domoljub Antun pl. Mihanović (1796 — 1861) ... Za
Mihanovićevu pjesmu izhitrio je napjev kadet Franjo Runjanin.”66
Ova kratka vijest navodi na zaključak da su podaci preuzeti od Kuhača, jer
se i ovdje pogrešno navodi ime Runjanina (“Franjo”). Međutim, redakcija časo-
pisa Gusle uskoro je primila pismo kojeg je objavila u svom četvrtom broju:
Od veleč. gospodina Napoleona Smekala, kapelana u Rumi,
primili smo zahvalno ovo zanimljivo pismo: “Pročitavši u
64 F. Š. Kuhač, “Die Kroatischen Nationalhymnen”, Agramer Tagblatt, Agram, jg. IV, nr. 292, 24.
december 1899. str. 5–6.
65 Fran Š. Kuhač, “Hrvatske narodne himne”, Dom i sviet : ilustrovani list, Zagreb, god. III, br. 2,
1890., str. 32–33.
66 “Liepa naša domovina”, Gusle : časopis za svjetovnu i crkvenu glasbu, Zagreb, god. I, br. 1, 1. sieč-
nja 1892., str. 8.

čitaonici 1. broj časopisa ‘Gusle’ upozorih prisutnoga gosp.
Runjanina, ovdašnjeg liječnika na ono, što se u Vašem cienje-
nom listu piše o popievci ‘Liepa naša domovina’. Spomenuti
gosp. reče mi, da se onaj kadet, koji je izhitrio napjev za ‘Liepa
naša domovina’, ne zove Franjo, već Josip, rodjak mu, koji je
pred nekoliko godina umro kao podpukovnik varaždinske re-
gimente. Isti doktor reče mi, da je on od pokojnog Josipa čuo
tu pjesmu pjevati po talijanskoj melodiji pjesme ‘O sole più
rapido...’. Prenio je dakle pokojni Runjanin talijanski napjev
na ‘Liepa naša domovina’. Ovoliko sam bio slobodan javiti, da
tako još bolje znamo genezu napjeva divne himne hrvatske.67
Prema hrvatskoj glazbenoj historiografiji, “za daljnju muzičko-povijesnu
poziciju” Runjanina, presudno je bilo objavljivanje Kuhačeve knjige Ilirski glaz-
benici, koju je 1893. izdala Matica hrvatska. U toj knjizi objavljeno je osamna-
est biografija, među kojima i Runjaninova.68 U toj prvoj biografiji Runjanina,
Kuhač navodi gdje i kada je melodija nastala (“ishitrio je za pjesmu ‘Liepa naša
domovina’ napjev godine 1846. u Glini, gdje je tada u svojstvu carskog kadeta u
posadi bio”), premda konstatira da nema dokaza za svoju tvrdnju (“Runjanin je
doduše svoju melodiju sam ukajdio, ali mi nemamo žalibože njegove ukajdbe,
već samo onu, koju je Vatroslav Lichtenegger ... napisao godine 1861. po pre-
daji”). Također se osvrnuo i na pitanje porijekla melodije (“slavni naš pjesnik i
gorljivi hrvatski patriota pukovnik Ivan vitez Trnski, koji je tada skupa s Runja-
ninom u Glini službovao, uvjeravao me je da je Lichtenegger Runjaninovu me-
lodiju, ako ne posvema točno ukajdio, to ipak prilično onako, kako su ju tada u
Glini pjevali uz pratnju kitare, u koju se je Runjanin dobro razumio”). Zatim
spominje da je vodio korespondenciju s dr. Runjaninom, podžupanijskim liječ-
nikom u Rumi, i vodio razgovore s prijateljem Eugenom Kumičićem, koji mu je
tada saopćio važnu vijest (“Za onu talijansku popievku, koju vi tražite, znade
presv. g. dr. Marijan Derenčin: nalazi se u operi ‘Lucia de Lammermoor’”).
Daljnjom usporedbom, Kuhač je došao do zaključka da se melodija pjesme
“Liepa naša domovina” danas pjeva “malo drukčije nego kako ju je Lichtenegger
67 “Liepa naša domovina”, Gusle : časopis za svjetovnu i crkvenu glasbu, Zagreb, god. I, br. 4, 1. trav-
nja 1892., str. 32.
68 Fr. Š. Kuhač, “Josip Runjanin, ishitrilac melodija za hrv. pjesme” u: Ilirski glazbenici : prilozi za
poviest hrvatskoga preporoda : glazbotvorci, ishitrioci, pjevači, pjevačice i sakupljači hrv. pučkih
popievaka, Izdanje “Matice hrvatske”, Zagreb 1893., str. 230–244.

ukajdio, a preinačio ju je sam narod.” Zatim piše: “Znajući dakle, da melodija
naše narodne hrvatske himne nije prosti plagijat, već po strukturi svojoj čisto
hrvatski napjev, zanimat će svakog Hrvata nješto pobliže doznati o samoj osobi
Josipa Runjanina.” Kuhač navodi da se Runjanin rodio “god. 1821. u Vinkovci-
ma od pravoslavnih roditelja”. Iznosi detalje njegovog školovanja i dolaska u
Glinu, kao i boravka u Glini. “Ovdje je učio Josip od kapelnika vojničke svirke
po kajdama pjevati i po kajdama kitarati”, piše Kuhač. Zatim objašnjava kako
je “u kolu glinske omladine, na čelu im župnik Josip Marić” bilo “njekoliko
vatrenih mladih hrvatskih rodoljuba: Ivan Trnski, Runjanin, Drakulić i drugi.”
“Oženio se (g. 1864.) gospodjicom Otilijom, kćerju umirovljenog kapetana
Tome Perakovića. ... Potpukovnikom postao je god. 1871. (od koje godine potiče
Runjaninova slika, koju ovdje donašamo, a koju imademo zahvaliti njegovoj
udovici, koja sad u Gradcu živi) ... Stupivši god 1876. u mir, nastanio se je u No-
vomsadu, gdje je i umro 2. veljače god. 1878.” “Ove živopisne podatke priobćio
nam je većom stranom gosp. umir. pukovnik Drakulić. Hvala mu od srca!”, piše
Kuhač.69 Na kraju biografije Kuhač dodaje: “Josip Runjanin, po pripoviedanju
svih njegovih nekadanjih drugova i prijatelja, bio je oduševljen hrvatski patri-
ota”. Zahvaljujući “melodiji Runjaninovoj” Mihanovićeva pjesma je “po svim
hrvatskim krajevima” i “od vaskolikoga naroda hrvatskog narodnom himnom
prihvaćena”.
Za podatke o Runjaninu Kuhač se u svojoj knjizi srdačno zahvalio umi-
rovljenom pukovniku Drakuliću. Vojni shematizmi potvrđuju da je Drakulić
poznavao Runjanina još od kadetskih dana.70 Iako se njegova vojna biografija
može rekonstruirati kroz vojne shematizme, danas znamo nešto više i o Dra-
kulićevoj životnoj biografiji. Važne podatke otkriva nekrolog u petrinjskom
Banovcu od 28. listopada 1893. godine: “U prošlu nedjelju 22. o. mj. umro je u
69 Kuhač je krivo razumio i pogrešno preračunao datum smrti Josifa Runjanina, koji je umro 8.
siječnja 1878. po starom kalendaru, odnosno 20. siječnja 1878. po novom kalendaru. Uzevši 20.
siječnja, Kuhač je dodao još 13 dana razlike između julijanskog i gregorijanskog kalendara i do-
bio pogrešan datum smrti “2. veljače god. 1878.”, kojeg nekritički preuzimaju tadašnje novine
i literatura, a kasnije i poznati muzikolog Andrija Tomašek, “Lijepa naša”. Pripovijest o hrvatskoj
himni, str. 28 (“izabrao Novi Sad za mjesto boravka. Ondje je umro 2. veljače (tj. 20. siječnja
po starom) 1878.”). Ova pogreška, koja u hrvatskoj glazbenoj historiografiji dosad nije uočena,
odrazila se u brojnim događajima koji su potom slijedili, a koji su znanstveno-kritički obrađeni
u ovom radu.
70 “(10.) Banal Mil. Gränz IR. Stab: Glina … Cadeten. (k.k.) Drakullich, Cosmas. … Runianin, Jos.”
u: Militär-Schematismus des österreichischen Kaiserthumes, Wien 1841., str. 253.

Novom Sadu Kuzman Drakulić, c. i kr. pukovnik u miru, u 76. godini života.
Pokojnik se je rodio u selu Rastovu, obć. Majur. Služio je u biv. II. banskoj
pukovniji, a kada se je Krajina ukinula, to je prešao k liniji i postao potpukov-
nikom u 29. pukovniji. Pred 18 godina pošao je u mir i nastanio se za posve u
Novom Sadu, gdje eno i umro. Mir pepelu njegovu!”71
Dvije godine kasnije, petrinjski Banovac izvještava o još jednom važnom
događaju, koji se odigrao 27. listopada 1895. u Glini. Naime, toga dana glin-
ski su odbornici “priredili krasnu oprostnu večer” Pavlu Leberu, rođenom
Glinjaninu i dugogodišnjem glinskom župniku (1884. — 1895.), koji je postao
zagrebački kanonik. Prema novinskom izvještaju, nakon večere “prešlo se
je po običaju na zdravice, te je prvu izrekao kao svečaru vel. g. proto [Danilo]
Prica kao svećeniku i pastiru stada, kao obljubljenomu sine Gline, a sada kao
višem dostojanstveniku duhovnomu. ... Zatim je g. Sliepčević rekao od strane
gradjanstva svih vjeroizpovjesti, kako ga štuju i ljube, a tomu da je najljepši
dokaz broj prisutnika.” Slijedile su brojne zdravice koje su isticale Leberov rad
i “na prosvjetnom polju”, što su svi prisutni “sa trokratnim živio popratili”.
“Nakon toga izrečena je zdravica domovini po g. Skandalskomu, koja je bila
popraćena sa ‘Liepa naša domovina’”, piše petrinjski Banovac.72 Ovaj podatak,
koji dokumentira pjevanje hrvatske himne u Glini bio je dosad nepoznat i nije
obrađen ni u lokalnoj,73 niti u crkvenoj historiografiji,74 koja se bavila životom
i radom ovog istaknutog svećenika, povjesničara i pisca.
Povodom stote godišnjice rođenja Antuna Mihanovića, petrinjski Banovac
objavio je 11. srpnja 1896. opširan članak o Runjaninu.75 Članak je objavljen na
prvoj stranici, jer “prvi zvuci sadašnje naše himne odjeknuše u srdcu Banovi-
71 “† Kuzman Drakulić”, Banovac : list za pouku, trgovinu, obrt i gospodarstvo, Petrinja, god. VI, br.
43, 28. listopada 1893., str. 3. Za njegovo unaprjeđenje u čin pukovnika i umirovljenje (1871. –
1873.), vidi: Rudolf von Hödl, Geschichte des k. und k. Infanterieregiments Nr. 29, Selbstverlag des
Regiments, Temesvár 1906., str. 576.
72 “Oprostna večer”, Banovac : list za pouku, trgovinu, obrt i gospodarstvo, Petrinja, god. VIII, br.
44, 2. studenoga 1895., str. 2.
73 Бранка Прибић, “Глина крајем XIX стољећа. Скица јавног живота” u: Glina. Glinski kraj
kroz stoljeća, str. 98–102; Mato Artuković, “Glina na kraju 19. stoljeća prema pisanju štampe”
u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 103–107.
74 Ivica Golec, “Banska krajina u djelima svećenika Josipa Marića (1807. – 1883.) i Pavla Lebera
(1844. – 1919.)”, Croatica Christiana Periodica, Zagreb, god. 30, br. 57, lipanj 2006., str. 155–176.
75 P. G., “Josip Runjanin, skladatelj hrv. narodne himne ‘Liepa naša domovino!’”, Banovac : list za
pouku, trgovinu, obrt i gospodarstvo, Petrinja, god. IX, br. 28, 11. srpnja 1896., str. 1–2.

ne – Glini, što nas potiče, da to iznesemo baš u našem listu, da njegovi čitatelji
doznaju, da je hrvatska narodna himna nikla u našem kraju”. Iako članak ne
donosi ništa novo, jer se gotovo u cijelosti oslanja na Kuhačev rad (“donašamo
po našem neumornom glazbenom piscu Kuhaču sliedeće podatke”), članak
je važan jer je među stanovništvom Gline i glinskog kraja širio svijest da je
Runjanin “skladatelj hrv. narodne himne”. Članak završava riječima da je
“Josip Runjanin” – koji se rodio u Vinkovcima “od pravoslavnih roditelja” – bio
“po pripoviedanju svih njegovih nekadanjih drugova i prijatelja ... oduševljen
hrvatski patriota, te je svoju hrvatsku otačbinu svim žarom svoje plemenite
duše ljubio, a zalog te ljubavi odjekuje po cieloj domovini, veličajuć ju iz tisu-
ću grla, slaveć uspomenu uglazbitelja hrvatske narodne himne”.
Međutim, 19. prosinca 1898. pojavio se neugodan članak u zagrebačkom
listu Srbobran u kojem se obrazlagalo da pjesmu “Lijepa naša domovina” nije
samo komponirao nego i napisao “Srbin pravoslavne vjere, Josif Runjanin”.76
“Hrvati misle da je tu pjesmu spjevao i komponovao Antun Mihanović, i tako
su ponositi na nju, da su gotovi i na zabavama inzultirati čovjeka, ako ne usta-
ne, kad se ova pjesma pjeva. Pa kad se već tako ponose tom pjesmom, neka
ne zaborave, da je tu pjesmu spjevao i komponovao Srbin pravoslavne vjere,
Josif Runjanin, bivši c. i kr. potpukovnik. Runjanin se rodio u Vinkovcima, 26.
nov. 1821, a umro je u Novom Sadu 1878. g. Da je bio Srbin, pravoslavne vjere,
svjedoči protokol srpske pravoslavne crkve u Vinkovcima ... Da je pak taj Josif
Runjanin spjevao i komponovao pjesmu ‘Lijepa naša domovino’, to je znao i
često pripovijedao njegov prisni prijatelj i drug u vojništvu, pok. umirovljeni
kapetan, Đoka Radivojević, koji je u Vinkovcima kao načelnik umro. To je
tvrdio i kotarski ljekar u Rumi, dr. Nikola Runjanin”, piše Srbobran navodeći
imena Runjaninovih znanaca, prijatelja i rođaka. “Znaju i potvrdjuju to još
mnogi ... samo ne znaju oni koji se tuđim perjem kite, a ovamo ne mogu bez
Srba ni svoj patriotizam da ispjevaju. Dole kapu pred srpskim imenom, vi
klevetnici srpskog roda!”
Zatim se pojavio još jedan članak o Runjaninu, kojeg je 16. siječnja 1899.
objavila beogradska Nova Iskra.77 U članku se ne komentira pisanje zagrebač-
kog Srbobrana, već navode neki novi podaci i jedan novi prijedlog. “Godine
76 “Лијепа наша домовина”, Србобран : гласило Српске самосталне странке у Троједници,

Загреб, год. XV, бр. 150, субота, 19. (31.) децембра 1898., str. 3.
77 “Гроб Јосифа Руњанина композитора хрватске народне химне”, Нова Искра :
илустровани лист, Београд, год. I, бр. 2, 16. јануара 1899., str. 32.

1846. komponovao je u Glini Josif Runjanin, Srbin pravoslavne vere, hrvatsku
narodnu himnu ‘Lepa naša domovina’, koja je veoma popularna u obema
polama jednog i istog naroda”, piše u članku. Zatim se navodi gdje je Runjanin
rođen (“u Vinkovcima 26. novembra 1821. god.”), gdje je služio (“Služio je u
vojsci ... bio je austrijski potpukovnik”) i gdje je umro (“Umro je u N. Sadu 8.
januara 1878. god.”). “Sve do skora nije mu se znao grob. Tek krajem prošloga
meseca našao ga je, u novosadskom Uspenskom Groblju, g. Velja Mirosavljević,
paroh. Dr. Ilija Ognjanović iznosi toga radi predlog braći Hrvatima: ‘da ovom
čestitom Srbinu, koji je njihovu narodnu himnu tako divno komponovao,
podignu trajnu kamen-ploču, da bi time označili grob njegov i docnijem nara-
štaju.’ Nema sumnje da bi izvršenje ovoga predloga dalo prilike i obostranom
zbližavanju i uzajmnom poštovanju Srba i Hrvata”, piše beogradska Nova Iskra.
Riječ je o važnom i dosad nepoznatom članku, jer ispravlja pogrešnu tvrdnju u
glazbenoj historiografiji, prema kojoj je dr. Ognjanović prvi našao Runjaninov
grob.78
Potom je 28. siječnja 1899. list Brankovo kolo iz Srijemskih Karlovaca
prenio pisanje zagrebačkog Srbobrana, i to dosta ozbiljno (“Mislilo se, da je tu
pesmu spevao i komponovao Antun Mihanović. U poslednje doba izbija da ju je
spevao i komponovao † Josif Runjanin, bivši c. i kr. potpukovnik, koji je sahra-
njen, kao pravoslavni Srbin, u Novosadskom Uspenskom Groblju 10. jan. 1878.,
gde mu i danas stoji na grobu hrastov krst s urezanim imenom: Josif Runjanin c.
k. podpolkovnik”).79 Na ovo pisanje reagirao je dr. Ilija Ognjanović već u nared-
nom broju Brankovog kola: “Beleška u posl. ‘Br. kolu’ pogrešna je. Nije Runjanin
spevao ‘Lepu našu dom.’, nego je ta pesma izišla u ‘Danici ilirskoj’ god. 1835.” i
zna se da je napisana od “Ant. Mihanovića. A zna se da je tu pesmu kompono-
vao Srbin kadet Josif Runjanin. To sve tako i Hrvati tvrde, samo što ne kažu da
je taj Runjanin bio Srbin”, piše Ognjanović.80 Zatim podsjeća čitatelje Branko-
vog kola “da je nađen grob Runjaninov u Uspen. Groblju”. Također kaže “pozvao
sam Hrvate da mu dignu spomenik, te da označe za potomke grob (na srpskom
groblju Srbinu). Matica Hrvatska je 1893. izdala Kuhačevo delo o umetnicima
hrvatskim sa likovima njihovim, pa tu je i Runjanin.” O Kuhaču kaže: “On za

79 “Ко је композитор хрватске народне химне?”, Бранково коло : за забаву, поуку и
књижевност, Сремски Карловци, год. V, бр. 4, 28. јануара (9. фебруара) 1899., str. 128.
80 И. О., “Ко је композитор хрватске народне химне?”, Бранково коло : за забаву, поуку и
књижевност, Сремски Карловци, год. V, бр. 5, 4. (16.) фебруара 1899., str. 160.

Runjanina priznaje da je od ‘pravoslavnih roditelja’, ali ni on ne kaže ‘Srbin’.”
Zatim se 15. veljače 1899. oglasio dr. Velimir Deželić, urednik zagrebačke Pro-
svjete, koji je reagirao na pisanje zagrebačkog Srbobrana.81 Prvo je iskritizirao
Brankovo kolo, što je prenijelo pisanje Srbobrana (“Čudimo se inače ozbiljnom
listu, kakovo je ‘Brankovo kolo’, da može u ovakovom obliku na sviet iznieti
očite laži i besmislice”), a potom napisao: “1. Nije istina, da se je mislilo, da je
‘Liepu našu domovinu’ komponovao A. Mihanović. Istina je, koja se je uvjek
znala, da je on samo pjesnik te himne”; i “2. nije istina, da se do nedavno nije
znalo tko je kompozitor hrvatske narodne himne. Davno je poznato, da je našu
himnu uglazbio Runjanin”, pri čemu se pozvao na Kuhačevu knjigu Ilirski
glazbenici, gdje je “obširan životopis Runjaninov”. Također je dodao da nema
potrebe da nam Brankovo kolo “zlobnom mistifikacijom” sada nešto novo ot-
kriva, kad “hvala Bogu još ima živih Mihanovićevih i Runjaninovih prijatelja”.
Na kraju, Deželić se osvrnuo i na pisanje Nove Iskre i prijedlog dr. Ognjanovića,
na koji “rado pristajemo, tim više što je Runjanin bio oduševljen hrvatski pa-
triota”, pri čemu se opet pozvao na pojedine dijelove Kuhačeve knjige. U svom
zaključku, Deželić je za Runjanina napisao sljedeće: “Takav čovjek za cielo
zaslužuje, da mu se grob označi dostojnom pločom, tim više, što se bar njegovo
ime ne može zlorabiti u stranačke svrhe za sijanje mržnje.”
Početkom 1900. godine pojavio se u Zagrebu drugi svezak Albuma zasluž-
nih Hrvata XIX stoljeća, u kojem je poznati novinar Milan Grlović objavio 150
biografija zaslužnih Hrvata, među kojima se našao i Runjanin.82 Međutim, ni
ova Runjaninova biografija nije donijela ništa novo, jer su u cijelosti oslanjala
na Kuhačevu knjigu. Pa ipak, Runjaninovi biografi tada nisu znali da je on svo-
jevremeno bio izabran u Hrvatski sabor (1865. — 1867.), zajedno sa kapetanom
Nikolom Milićem, s kojim se poznavao još od kadetskih dana. No za razliku od
Runjanina, Milić je nakon 35 godina vojničke službe nastavio pokazivati poli-
tičke ambicije, pa je ponovo bio biran u Hrvatski sabor (1884. — 1887.), a u dva
navrata bio je općinski načelnik Gline (1878. — 1883. i 1887. — 1889.), te kroz
24 godine i predsjednik srpske pravoslavne crkvene opštine glinske, kako je to
u povodu smrti umirovljenog kapetana Nikole pl. Milića u veljači 1901. napisao
81 Dr. Velimir Deželić, “Tko je kompozitor hrvatske narodne himne?”, Prosvjeta : list za zabavu,
znanost i umjetnost, Zagreb, god. VII, br. 4, 15. veljače 1899., str. 136.
82 “Josip Runjanin 1821. – 1878.” u: Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća : sto i pedeset životopisa,
slika i vlastoručnih podpisa : M – Ž, sakupio, popunio i napisao Milan Grlović, slike crtao Stjepan
Kovačević, knj. 2, Matićev litografski zavod, Zagreb 1898 – 1900., nepaginirano.

zagrebački Srbobran.83 U svakom slučaju, prvih godina dvadesetog stoljeća
Runjaninovo ime bilo je usko vezano uz hrvatsku narodnu himnu “Lijepa
naša domovina”, koja je polako preuzimala vodeće mjesto među popijevkama
himničkoga značaja, pa je Savez hrvatskih pjevačkih društava na svojoj glav-
noj skupštini od 14. kolovoza 1905. godine “odlučio da se Hrvatskom saboru
podnese predstavka “glede uzakonjenja odnosno službenog proglašenja pje-
sme ‘Lijepa naša domovino’ hrvatskom himnom”.84 Inicijativu Saveza ubrzo
je prenio i petrinjski Banovac, koji 2. rujna 1905. piše: “Posve je na mjestu, i
svaki će čestit Hrvat odobriti postupak ... Saveza hrv. pjev. družtava ... da se što
dostojnije i častnije sačuva karakter naše lijepe narodne himne, pa da se hrvat-
ski sabor umoli, da ju uzakoni tako, da se samo u svečanim zgodama i slavama
pjeva i svira, a ne kao do sad, da se pjeva svagdje i u svakom družtvu, gdje joj
po uzvišenom njenom značaju u obće nema mjesta. Naša narodna himna stoji
uz bok kraljevke, te joj treba istu čast izkazivati, a ne profanirati ju kao znak
visokog patriotizma, načelnog monopolovanog oporbenjačtva, da se obsjeni
nemar i nerad.”85
Počevši od izbora za Hrvatski sabor 3., 4. i 5. svibnja 1906. godine, u
političkom životu Gline glasove je dobivala Hrvatsko-srpska koalicija, a Frano
Supilo je u Glini, uz podršku Svetozara Pribićevića, izabran za saborskog
zastupnika.86 Iako su ovi događaji poznati u historiografiji, jedan događaj ostao
je nepoznat. Naime, dva dana nakon izbornog uspjeha, kada se pronio glas da
Pribićević dolazi u Glinu, “na željezničkoj stanici skupila se sva Glina i okolica.
Preko tri hiljade ljudi zgrnulo se na svečani prijem.” I kad je vlak došao na
stanicu, “zahori se iz hiljadu grla: Živio Svetozar, Živio Pribićević! – Priskočiše
83 “Читуља. Пишу нам из Глине”, Србобран : гласило Српске самосталне странке у

Троједници, Загреб, год. XVIII, бр. 28, уторак, 6. (19.) фебруара 1901., str. 4–5; “Kotarski
predstojnici i općinski načelnici u Glini” u: Mijo Dukić, Glina i okolica, Hrvatsko književno
društvo Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb–Glina 1980., str. 108–109; Nives Rumenjak, Politička i
društvena elita Srba u Hrvatskoj potkraj 19. stoljeća : uspon i pad Srpskog kluba, Hrvatski institut
za povijest, Zagreb 2005., str. 216, 403 i 427.
84 Pjevački vjesnik, Zagreb, god. I, br. 9, 15. prosinca 1905., str. 151.
85 “Hrvatska himna”, Banovac : list za pouku, trgovinu, obrt i gospodarstvo, Petrinja, god. 18, br. 36,
2. rujna 1905., str. 2.
86 Pribićević se odrekao mandata u svom zavičaju, a zadržao korenički kotar, pa je koalicija u spo-
razumu sa samostalcima predložila Supila; Mirjana Gross, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije
1906 – 1907, Institut društvenih nauka: Odeljenje za istorijske nauke, Beograd 1960., str. 81 i
87–88; Гордана Кривокапић, “Глина и глински крај на почетку XX столећа (1903 – 1914)”
u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str. 108–123.

mnogi, da ga dignu na svoja ramena, cvijeće se osu i zabruja dostojanstveno
‘Lijepa naša domovina’. Svijet je stajao otkrivene glave, a na ramenima glinskih
izbornika uzdignuta Svetozara pozdravi odlični građanin glinski i oduševljeni
hrvatski rodoljub ovdašnji advokat d-r Španić.” U svom govoru, on je rekao:
Novi duh krenuo je kroz Hrvatsku i poslije najgroznije tira-
nije pomogao je, da pobjedi narodna volja. Borba je bila – reče
– teška i predstoje još teški dani, no to treba sve nas i Hrvate
i Srbe, samo da potakne na još jači složni rad. Glinski izbor
dokaz je, što mogu složna braća, da učine.
Nakon održanih govora, “pošto je povorka obišla grad ... razišla se je pred go-
stionicom Balkan, gdje je Pribićević još jednom zahvalio skupljenom narodu”,
nakon čega je priređena “svečana večera” na kojoj su bili prisutni “najodlič-
niji građani glinski”. Izvještaj iz Gline završava u optimističnom tonu: “Kula
mađaronštine je pala i u Glini se osjeća duh slobode. Bože daj, da iz razvalina
nikne nov život i sloboda ozari svuda nebo naše otadžbine. Sloga Srba i Hrvata
neka poradi na tom”, piše Novi Srbobran od 12. svibnja 1906.87
Na temelju izbornih rezultata, Hrvatsko-srpska koalicija formirala je
vladu u Zagrebu, koju je središnja vlada u Beču opstruirala na razne načine.
Tako je Savez hrvatskih pjevačkih društava na svojoj glavnoj skupštini od
8. prosinca 1907., izvijestio da predstavke koje su podnesene Saboru “glede
uzakonjenja ‘Lijepe naše domovine’ kao hrvatske narodne himne” još nisu
riješene, i da se ne zna “kada i kako će biti riješene”.88 No, najvažniji događaj
tog vremena bio je “Veleizdajnički proces” u Zagrebu 1909. godine, što je
bio montirani sudski proces protiv 53 srpska političara u Hrvatskoj, koji je
pokrenut radi uništenja Koalicije te zastrašivanja javnosti i političara sklonih
stvaranju južnoslavenske države.
Optuženici su bili većinom članovi Srpske samostalne stranke, pri čemu
je među “veleizdajnicima” najviše optuženih bilo iz Gline (“Glina se ponosi
što je dala najveći broj Srba veleizdajnika, mučenika narodne svijesti i slobode,
ali se stidi, što je u isto vrijeme dala i najveći broj veleizdajničkih svjedoka”).89
Među “veleizdajnicima” nalazio se i glinski proto Nikola Ercegovac, koji je
87 Глињанин, “Народна слава у Глини”, Нови Србобран : гласник Српске самосталне странке,
Загреб, год. IV, бр. 96, субота, 29. априла (12. маја) 1906., str. 2.
88 Pjevački vjesnik, Zagreb, god. III, br. 10, 15. decembra 1907., str. 150.
89 “Sačuvaj nas Bože od takovih patriota”, Jedinstvo : političko i prosvjetno glasilo jug. demokratske
stranke za Baniju, Petrinja, god. II, br. 41, 12. oktobra 1920., str. 2–3.

podržavao politiku Srpske samostalne stranke i tih godina osnovao Srpsko
narodno crkveno pjevačko društvo u Glini.90
O sudskom procesu u Zagrebu memoarski zapis ostavio je poznati novinar
Josip Lakatoš, glavni urednik lista Hrvatska, glasila Hrvatske stranke prava,
koja je sa Hrvatskom pučkom naprednom i Srpskom samostalnom strankom
sačinjavala Hrvatsko-srpsku koaliciju: “Dođe dan 3. marta – dan glavne raspra-
ve. Poduzete su sve mjere sigurnosti za taj dan, kako izvan suda, tako i u samoj
tamnici. ... Optuženi se sabraše u hodniku prvog sprata, pred vratima, koja
vode u sudnicu. Pošto su ih sviju pretražili, da ne bi ko imao uza se kakovo
oružje – zapjevaše oni hrvatsku himnu ‘Lijepa naša’, ‘Vozbranoe’ te ‘Carju
nebesni’. I dok su se još po hodnicima i sudnici odzvanjali zadnji zvuci, uđoše
optuženi vedra čela i mirne savjesti u sudbenu dvoranu”, piše Lakatoš, koji je
zbog jednog članka protiv Rauchovog podbana Crnkovića bio osuđen na “dva
mjeseca” zatvora, što ih je proveo među “veleizdajnicima”.91
Iako su početkom naredne 1910. godine “veleizdajnici” oslobođeni, “Vele-
izdajnički proces” postao je prekretnica u političkom razvoju čitave zemlje. U
takvom ozračju, 7. kolovoza 1910. otkriven je spomenik Antunu Mihanoviću u
Klanjcu. Tom prilikom organizirana je svečana proslava, kojoj su prisustvovale
najuglednije ličnosti hrvatskog javnog i kulturnog života. Okupilo se između
6.000 ljudi prema Obzoru, do 10.000 ljudi prema Hrvatskoj slobodi. Govorili
su brojni govornici mahom ističući važnost narodnog jedinstva Hrvata i Srba,
u čemu je prednjačio Ksaver Šandor Đalski, jedan od lidera Hrvatsko-srpske
koalicije.92 Proslava u Klanjcu i brojni novinski natpisi potaknuli su Petra Pele-
ša iz Gline, da napiše pismo i upozna širu javnost o tome gdje i tko je prvi put
pjevao hrvatsku himnu. Iako se u historiografiji smatra da je prvo svjedočenje
o prvoj izvedbi hrvatske himne iznijeto u zagrebačkom Obzoru 1. rujna 1910.,
ovo istraživanje otkriva da je ono prvi puta iznijeto u zagrebačkom Srbobranu
31. kolovoza 1910. Ipak, autor je isti, Petar Peleš:
90 HR-HDA-79, Unutrašnji odjel Zemaljske vlade, Serija pravila, Srpsko narodno crkveno pjevač-
ko društvo u Glini 1607/1907., rkp., 4 (“У име одбора – пресједник: Никола Ерцеговац”).
Društvo je osnovano 1907., međutim, ne navodi se u njegovoj biografiji; Гордана Јовић,
“Прота Никола Ерцеговац (или о местима сећања у Глини и на Банији)”, Љетопис
Српског културног друштва “Просвјета”, Загреб, свезак XV, 2010., str. 209–217.
91 Јосип Лакатош, Међу “велеиздајницима”, Тискара Хрватске странке права, Загреб 1910.,
str. 118 i 215.
92 Jelena Očak, Antun Mihanović, str. 361.

Čitajući novinske glasove o otkriću spomenika slavnom hrv.
pjesniku Antunu Mihanoviću i autoru hrv. himne, pade mi
na pamet, da iznesem u javnost, gdje i ko je prvi put pjevao
hrv. himnu. Na riječi A. Mihanovića uzeli smo melodiju iz
opere “Lucia di Lamermor” i prvi smo je mi u “Srpskom
dobrotvornom pjevačkom društvu u Glini” 1846. god. pje-
vali. Obzirom na slogu Srba i Hrvata kako u prošlom tako i
u sadašnjem vremenu držim da mi je sveta dužnost, da taj
istorički spomenik o otpjevanoj hrv. himni predam javnosti,
da ne otide u zaborav kao mnogo šta, čemu smo obično sami
krivi.93
Nakon što je njegovo pismo objavljeno u Srbobranu, sutradan se pojavilo još
jedno Pelešovo pismo koje je uputio Obzoru, a koje je Obzor 1. rujna 1910. obja-
vio na svojoj prvoj stranici. U tom gotovo identičnom pismu, Peleš je napisao
imena pjevača u “Srpskom dobrotvornom pjevačkom društvu u Glini”, koji su
prvi pjevali hrvatsku himnu:
Čitajući novinske glasove o otkriću spomenika slavnom
hrvatskom pjesniku Antunu Mihanoviću i autoru hrvatske
himne, pade mi na pamet, da iznesem u javnost, gdje i tko
je prvi put pjevao hrvatsku himnu. Na riječi A. Mihanovića
uzeli smo melodiju iz opere “Lucia di Lamermoor” i prvi
smo je mi u “Srpskom dobrotvornom pjevačkom društvu u
Glini” 1846. godine pjevali. Prvi tenor pjevao je kadet Jovan
Runjanin, drugi tenor trgovac Petar Peleš, kadet Nikola Milić
i carinar Jovan Rakić; prvi bass poručnik Kuzman Drakulić,
drugi bass Jakov Novaković i kapelnik Dragutin Šlauka. Obzi-
rom na slogu Srba i Hrvata kako u prošlom tako i u sadašnjem
vremenu, držim da mi je sveta dužnost da taj historički spo-
menik o otpjevanoj hrvatskoj himni predam javnosti, da ne
otidje u zaborav kao mnogo šta čemu smo obično sami krivi.94
Memoarski zapisi Petra Peleša predstavljaju osobna svjedočenja iz prve ruke i
dragocjeni su izvor za utvrđivanje povijesne istine o hrvatskoj himni. Među-
93 Петар Пелеш, “Лијепа наша домовино...”, Србобран : гласник Српске народне самосталне
странке, Загреб, год. XXVII, бр. 174, сриједа, 18. (31.) августа 1910., str. 3.
94 Petar Peleš, “Tko je prvi pjevao hrvatsku himnu”, Obzor, Zagreb, god. LI, br. 237, četvrtak, 1.
rujna 1910., str. 1.

tim, na Pelešovo javljanje iz Gline reagirao je dr. Božidar Krnic, čije je opširno
pismo također objavljeno na prvoj stranici Obzora od 7. rujna 1910. godine.95
Nedavno je g. P. Peleš iz Gline javio u “Obzoru”, kako je
godina četrdesetih prošlog stoljeća prvi puta pjevana u Glini
naša himna po napjevu iz opere “Lucije Lamermoor”, te misli,
da je himnu skomponovao neki Slanka.96 Obćenito se pako
kod nas drži, da je Mihanovićevu “Liepu našu domovinu”
uglazbio Josip Runjanin. Nu niti ovo, niti ono prvo ne stoji.
Pravi autor i komponist bio je za onda kapelnik kod I. banske
pukovnije moj djed Josip Wendl, koga je godina četrdesetih
sam ban Jelačić od Savojskih dragonera doveo u Glinu i koji
je tamo mnogo godina bio kapelnikom. Njegova kćerka, a
moja majka koja jošte živi i sada kod mene boravi u Samobo-
ru, pripoviedala mi je tu čitavu stvar, te se vrlo dobro sjeća
mnogih njegovih kompozicija; tako je n. pr. koračnica “Oj
Banovci” takodjer njegova. Ona se sjeća i toga Slanke, koji je
bio jednostavni muzikant kod njezinog otca, a sjeća se i Josipa
Runjanina, koji je kod njezinog otca učio flautu, ali koji nije
bio tako muzikalan, da bi mogao uglazbiti tu himnu. Pošto je
Wendl bio vrlo čedan, prepustio je tu slavu Runjaninu niti ne
sluteći, kako će ta himna u budućnosti glasovita postati. Još
u starim svojim godinama živući u penziji, bio je Wendl zbo-
rovodjom kostajničkog pjevačkog društva “Sokola”, te ga se
starija kostajnička generacija sigurno dobro sjeća, kako ih je
učio naše hrvatske davorije pjevati s onim ilirskim oduševlje-
njem. Wendl je učio 12 godina na bečkom konzervatoriju, još
se ja sjećam iz moga djetinjstva, kako je sate i sate na starom
klaviru igrao kompozicije njemačkih klasika Beethovena i
Mozarta a interesantno je, da je prvu poduku u muzici davao
svojoj unučici, koja je počela kod njega učiti glasovir, sada
glasovitoj našoj pjevačici Blaženki Krnic.
Ovim člankom kojim se negira Runjaninovo autorstvo, otvoren je spor Ru-
95 Dr. Božidar Krnic, “Tko je uglazbio našu narodnu himnu ‘Liepa naša domovino’”, Obzor, Za-
greb, god. LI, br. 243, srijeda, 7. rujna 1910., str. 1–2.
96 Peleš tamo doslovno piše “Šlauka”, što je Krnic krivo pročitao i pogrešno prepisao kao “Slanka”.

njanin vs. Wendl, o kojem već u studenom 1910. piše Pjevački vjesnik, nudeći
kompromisno rješenje: “Ne marimo ispitivati, da li je autor napjeva baš Josip
Runjanin ili Josip Wendl – ali držimo, da ne ćemo pogriješiti, podjemo li zlat-
nom sredinom ... da obojica imadu udjela u slavi autorstva.”97
Dana 16. veljače 1911. Srbobran je donio opširnu vijest iz Gline: “U prošli
petak u 6 sati ujutro ispustio je svoju plemenitu dušu nakon kratke i teške bo-
lesti mnogouvaženi i odlični glinski građanin i trgovac Petar Peleš, u starosti
od 84 godine.”98 Bio je to nekrolog u kojem pisalo da “s njim pada u grob jedan
živi spomenik iz naše prošlosti. Kao čovjek i kao Srbin ljubio je svoj narod sa
rijetkijem žarom. Sav svoj život bio je zauzet za sve ono, što je valjano i pošte-
no. Podupirao je i materijalno i moralno sva humanitarna društva u Glini, koja
su opstojala, i koja i danas opstoje, a osobito se zanimao za Srpski Soko glinski.
U društvu i ako starac u visokoj dobi rado je bio viđen i slušan od mlađih ljudi.
Bistroćom svoga uma, koja ga je u cijelosti zadržala do zadnjeg časa znao je
upravo živo i slikovito pripovjedati mnogo toga iz prošlosti, a naročito o slozi
Srba i Hrvata. Sa pokojnim srpskim kompozitorom Runjaninom pjevao je u
nekadanjem srpskom pjevačkom društvu u Glini prvi put hrvatsku himnu
‘Lijepa naša domovino’!”, piše u nekrologu. “Kod svečanijeh zgoda njegova je
kuća bila uvijek okićena i sa srpskim barjakom, daklem, kroz 70 i više godina,
dok su Akurti i Košutić pronašli da se u Glini viju srpski barjaci istom od 1906.
godine. Ispod tih barjaka prošao je nekada hrvatski ban grof Ladislav Pejačević,
kada je kao ban posjetio Glinu, i tom prilikom bio gost pokojnog Peleša. Čast
pepelu njegovu i vječna mu pamjat.”
Nakon 40 dana, javnom zahvalom u Srbobranu javila se ožalošćena su-
pruga, Darinka Peleš Kalićeva.99 Tom prilikom najtoplije se zahvalila mnogim
poznanicima, prijateljima i poštovaocima, koji su se “na onom mnogobrojnom
97 “Hrvatska hymna”, Pjevački vjesnik, Zagreb, god. VI, br. 7–9, 25. novembra 1910., str. 65–72.
98 “† Петар Пелеш”, Србобран : гласник Српске народне самосталне странке, Загреб, год.
XXVII, бр. 24, четвртак, 3. (16.) фебруара 1911., str. 3; HR-DASK-719, Zbirke matičnih knjiga,
Matična knjiga umrlih parohije Glina: 1900 – 1911., godina 1911., tekući broj 7 (“Peleš Petar …
Mjesto rođenja umrlog: Glina 194 … Zanimanje: trgovac … Mjesto smrti, ulica i broj: Glina 194
… Datum smrti je 10. februar 1911. Matičar: Ercegovac Nikola”).
99 Даринка Пелеш Калићева, “Јавна захвала”, Србобран : гласник Српске народне самосталне
странке, Загреб, год. XXVII, бр. 58, сриједа, 16. (19.) марта 1911., str. 4. Nakon smrti prve
supruge Katarine Peleš 1897. godine, što je uklesano i vidljivo na nadgrobnom spomeniku,
Darinka Peleš Kalićeva je druga supruga Petra Peleša; vidi: Igor Mrkalj, “Glinsko groblje”,
Prosvjeta, Zagreb, br. 138–139, septembar 2017., str. 19–26.

i otmjenom sprovodu” oprostili od pokojnika. Zahvalila se “činovnicima svih
sudbenih, političkih i opštinskih oblasti”, zatim svim mjesnim trgovcima, za-
natlijskom i vatrogasnom društvu, kao i Srpskom sokolu, a posebno proti Ni-
koli Ercegovcu, “koji se smišljenim i dirljivim rečima sa pokojnikom oprostio.”
Naredne 1912. nastavljen je spor Runjanin vs. Wendl, kada se svojim član-
kom u Književnom prilogu Kluba hrvatskih književnika u Osijeku oglasio prof.
Gejza Krnic.100 On piše kako je “sada na žalost već pokojni dr. Božidar Krnic
sasvim opravdano” iznio “mnijenje, da ‘Lijepu našu’ nije ukajdio Runjanin,
kako se po Kuhaču općenito misli, već Josip Wendl. Interesirajući se za tu stvar
pomno sam slušao, što o tome znadu moja majka i moja tetka, kćeri kapelnika
glinskoga Josipa Wendla. Smislivši sve u jedno, uvjeren sam da Runjanin nije
nikako mogao samostalno u ono doba što god ukajditi, jer naprosto nije ni
poznavao kajde, koje je tek naučio kod Wendla”, piše Krnic. “Teško je pomisli-
ti da bi mladi kadet, koji je tek počeo učiti note, već umio samostalno kompo-
nirati makar i prema uzoru.” (Uredništvo je ovu Krnicovu tvrdnju popratilo
bilješkom: “To što Runjanin nije bio muzički obrazovan ne isključuje mo-
gućnost da izmisli lijepu melodiju. Mogao je izmisliti, ili sam zapisati a drugi
ispraviti”, što je glazbena historiografija ocijenila ispravnim razmišljanjem.)101
Krnic dalje piše: “Kuhač navodi da je Runjanin ishitrio napjev 1846. u Glini,
gdje je bio carski kadet. Melodiju da je sam ukajdio, ali nema njegove ukajd-
be”, piše Krnic. “Za Wendla se pozitivno zna da je bio vrstan kompozitor, na
žalost nije jezika znao i u tom momentu držim da leži sva težina riješenju toga
pitanja”, smatra Krnic.
Zatim se pita: “Ako je Runjanin kao mladi kadet znao i mogao ukajditi
takove melodije, zašto nikada poslije nije toga više ni pokušao činiti? On je
bio dobar pjevač, ali glazbenik nije bio nikakav.” Krnic spominje i Peleša, za
čiji članak kaže: “To je učinjeno iz lokalnog i nacionalnog patriotizma, jer
kako spomenuh, Wendel je bio ‘Deutschböhme’ i slabo je znao hrvatski, dok
je govorio njemački, madžarski, talijanski perfektno, a češki već slabije kao i
hrvatski.” Na kraju Krnic piše: “Čast Runjaninu, ja bih mu od srca priuštio sla-
vu, ali mi osjećaj govori, da veća slava pripada njegovu učitelju Josipu Wendlu,
glazbotvorcu ‘Lijepe naše’.”
100 Prof. Gejza Krnic, “Tko je uglazbio našu narodnu himnu: ‘Lijepa naša domovino’?” u: Književ-
ni prilog Kluba hrvatskih književnika u Osijeku, uredio Rudolfo Franjin Magjer, Osijek, knjiga
druga, god. 1911/12, str. 246–247.

Ovo negiranje Runjaninova autorstva nije prihvaćeno, niti je Wendlovim
potomcima pridavana ista težina i nisu ocijenjena jednako uvjerljivima kao
ona Runjaninovih prijatelja, a kako nisu otkriveni novi materijalni dokazi
dilema je ostala. U međuvremenu, počela se mijenjati i naglo zaoštravati
politička situacija u Austro-Ugarskoj, kada su 28. lipnja 1914. počele stizati
burne vijesti iz Sarajeva o ubojstvu nadvojvode i prijestolonasljednika Franje
Ferdinanda. Rat koji je buknuo protiv Srbije ubrzo se proširio i zahvatio gotovo
cijeli evropski kontinent.
Unatoč ratnim zbivanjima, hrvatska himna i dalje se izvodila pjevanjem
ili sviranjem u svečanim prilikama, kao što je to bio svečani koncert 19. srpnja
1916. godine u Splitu u povodu obilježavanja 50. godišnjice Viške bitke, kada
je himna svirana odmah iza Carevke, što je u literaturi poznato. Međutim, nije
poznato da je hrvatska himna bila svečano svirana i u Solunu, 17. srpnja 1917.
godine. O tom događaju pišu Srpske novine : službeni dnevnik Kraljevine Srbije:
“Posle izvršenih konferencija sa Kraljevskom Srpskom Vladom na Krfu, posle
kojih je obnarodovana ovih dana Deklaracija o uređenju buduće zajedničke
države Srba, Hrvata i Slovenaca, izaslanici Jugoslavenskog Odbora, Dr. A.
Trumbić, kao predsednik” i ostali članovi, “odazvali su se visokom pozivu
Njegovoga Kraljevskoga Visočanstva Prestolonaslednika Aleksandra, i posetili
solunski front kao Njegovi gosti.” Prilikom dolaska u Solun, “Orkestar Kralje-
ve Garde odsvirao je Srpsku Kraljevsku Himnu i Hrvatsku Narodnu Himnu
‘Lijepa naša domovino’.”102
Daljnji razvoj vojno-političke situacije išao je u prilog stvaranju zajed-
ničke države Srba, Hrvata i Slovenaca.103 Jedan od važnih događaja na tom
putu bila je i sjednica Hrvatskog sabora od 29. listopada 1918. godine, kada
je na redu bilo čitanje “prešnoga prijedloga” narodnog zastupnika Svetozara
Pribićevića o razrješenju državnopravnih odnosa i veza Kraljevine Hrvatske,
Slavonije i Dalmacije s Kraljevinom Ugarskom i Carevinom Austrijom. “Za
vrijeme čitanja prve točke Pribićevićeva prijedloga s galerija je bacano cvijeće,
zastupnici i gosti, ustavši, otpjevali su ‘Lijepu našu’”.104 Iako neformalan, ovaj
102 “Изасланици Југословенског Одбора у Солуну и на солунском фронту као гости Њ. В.

Престолонаследника”, Српске новине : службени дневник Краљевине Србије, Крф, год.
LXXXVIII, бр. 86, у четвртак 20. јула 1917., str. 1.
103 Dejan Djokić, “Vek Jugoslavije: kako i zašto su Srbi, Hrvati i Slovenci stvorili zajedničku drža-
vu?”, Tragovi : časopis za srpske i hrvatske teme, Zagreb, god. 2, br. 1, 2019., str. 25–51.
104 Stanislava Koprivica-Oštrić, “Konstituiranje Države Slovenaca, Hrvata i Srba”, Časopis za

čin možemo smatrati prvom službenom potvrdom statusa hrvatske nacional-
ne himne.
Nakon stvaranja Kraljevine SHS, “Lijepa naša” postala je sastavni dio nove dr-
žavne himne. Kao što je nova država nastala od triju vodećih (i tada priznatih)
naroda, tako je i od njihovih narodnih himni stvorena jedna cjelina.105 “Lijepa
naša” ušla je u sastav zajedničke himne, iza srpske (“Bože pravde”), a ispred
slovenske (“Naprej zastava slave”). Međutim, “ni taj muzički kolaž nije na
propisani način bio službeno proglašen državnom himnom”, kaže postojeća
literatura.106
Kad je riječ o hrvatskoj himni, u prvom poslijeratnom desetljeću više
se raspravljalo o Runjaninu nego o Mihanoviću. Razloga je bilo više, a glavni
taj što se 1921. navršila stogodišnjica Runjaninova rođenja. Tako je petrinj-
sko Jedinstvo : političko i prosvjetno glasilo jug. demokratske stranke za Baniju u
kolovozu 1921. javilo da će početkom listopada Klub hrvatskih književnika u
Osijeku otkriti u Vinkovcima “spomen-ploču na rodnoj kući poznatog ilirca
Josipa Runjanina, kompozitora hrvatske himne ‘Lijepa naša...’”107 Zatim se op-
širnim člankom oglasio zagrebački Jutarnji list, koji 8. listopada javlja: “Sutra
proslavit će se u Vinkovcima jubilej Runjaninova rodjenja ... ime njegovo ostat
će zauvijek vezano o zvukove ‘Lijepe naše’”.108 Tako je i bilo – dana 9. listopada
1921. priređena je proslava o kojoj je opširno izvijestio Vjesnik Županije Viro-
vitičke iz Osijeka.109 Prema programu proslave, “9. X. 1921. u po devet ujutro
obdržavan je svečani parastos u srpsko-pravoslavnoj crkvi, kojega je odslužio
paroh K. Šušić, a kojemu je prisustvovalo mnogobrojno općinstvo, zastupnici
suvremenu povijest, Zagreb, god. 25, br. 1, 1993., str. 59.

105 R. F. Magjer, “Hrvatsko-slovenačka i srpska himna”, Dom i sviet, Zagreb, god. XXX, br. 5, 1920.,
str. 94–96.
107 “Stogodišnjica rodjenja Josipa Runjanina”, Jedinstvo : političko i prosvjetno glasilo jug. demokrat-
ske stranke za Baniju, Petrinja, god. III, br. 31, 2. avgusta 1921., str. 2.
108 “Hrvatska himna. O proslavi stogodišnjice rodjenja Josipa Runjanina”, Jutarnji list, Zagreb, god.
X, br. 3481, 8. listopada 1921., str. 3.
109 “Runjaninova proslava u Vinkovcima”, Vjesnik Županije Virovitičke, Osijek, tečaj XXX, br. 20 i
21, 15. listopada – 1. studenoga 1921., str. 176–177.

mjesnih oblasti, korporacija itd.” Zatim je u 11 sati u dvorani kina “Slavonija”
započela svečana akademija na kojoj je “o Runjaninu i značaju same prosla-
ve” poduži govor održao predsjednik Kluba hrvatskih književnika u Osijeku
Rudolf Magjer, “upoznavši prisutne Ilirizmom i njegovim tečevinama od god.
1818. do 1846. kada je ishitren napjev za hrvatsku himnu, prikazavši i tadanje
političke i socijalne prilike, imenito način, kako je došlo do izražaja hrvatsko i
srpsko ime”.
Svoj govor Magjer je završio poklikom: “Slava Runjaninu, a čast hrvatskoj
himni!” čime se kasnije popratio svaki govor i svaka manifestacija. Nakon što
je akademija “zaključena sviranjem hrvatske i srpske himne”, oko 13 sati for-
mirala se svečana povorka, koja je s okupljenim građanstvom krenula prema
rodnoj kući Runjanina, gdje je otkrivena spomen ploča, na kojoj je natpis glasio
ovako: “U ovoj kući rodio se 8. XII. (26. XI.) 1821. Josip Runjanin, koji je god.
1848. [sic] u Glini ishitrio napjev za hrvatsku himnu (A. Mihanović: ‘Hrvatska
domovina’), umro je 2. II. 1878. u Novome Sadu. Troškom hrvatskoga naroda
Klub hrvatskih književnika u Osijeku MCMXXI.”110 Proslava je zatim nastavlje-
na u središnjoj gradskoj ulici, gdje je “na pročelju palače Šumsko-gospod. ureda
brodsko imovne općine u Vinkovcima” svečano otkrivena i druga spomen-plo-
ča Runjaninu (sa brončanim reljefom) na kojoj je uklesan tekst: “Josip Runja-
nin ishitrilac napjeva hrvatske himne rodio se 8. XII. (26. XI.) 1821. u Vinkov-
cima u kući broj 2 u ulici Krste Frankopana umro 2. II. 1878. u Novome Sadu.”
Niže su uklesana četiri takta hrvatske himne (kajde) i završni tekst: “Troškom
hrvatskoga naroda Klub hrvatskih književnika u Osijeku MCMXXI.”111 Opširni
izvještaj završava riječima: “Svakako su to najljepše ploče ovdje kod nas u Sla-
voniji, pa su dolična pošta Runjaninu, a na diku Vinkovaca i Vinkovčana.”
110 “Runjaninove spomen-ploče u Vinkovcima”, Vjesnik Županije Virovitičke, Osijek, tečaj XXX,
br. 20 i 21, 15. listopada – 1. studenoga 1921., str. 177. U članku se također navodi da je “ploča i
klesanje slova po nacrtu slikara i grafičara I. Rocha”. O Ivanu Rochu, vidi: Oto Švajcer, “Osječko
slikarstvo između dva rata (1918 – 1940)”, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb, br. 16,
1991., str. 223.
111 “Runjaninove spomen-ploče u Vinkovcima”, Vjesnik Županije Virovitičke, str. 177. U članku
također piše da je brončani reljef “Runjanina u narodnoj ilirskoj surki … lijevan … po jedinoj
sačuvanoj fotografiji u njegove jedinice Vilhelmine, a izrađen u idejalnoj zamisli kao djelotvor-
ni propagator Mihanovićeve ideje. Reljef je modelirao naš uvaženi grafičar Milenko D. Gjurić”.
Ovaj rad nije naveden u biografskoj natuknici, koju je napisao Zdenko Šenoa, “Gjurić, Milenko
D. (Đurić), grafičar, slikar i stručni pisac” u: Hrvatski biografski leksikon, sv. 4, LZMK, Zagreb
1998., str. 710–711.

Također je važno spomenuti da je u sklopu proslave izdana i knjiga Hr-
vatska himna A. Mihanovića J. Runjanina, kao “spomen-spis povodom otkrića
spomen-ploče našem kompozitoru hrvatske himne”. Prema pisanju Vjesnika
Županije Virovitičke, kako se u knjizi nalazi niz priloga, “povećava joj se vrijed-
nost i dobro će doći osobito našoj mladosti, koja u oslobođenoj našoj domovini
treba više no ikada idejala, koji će ju osvježiti i potaći na što življi rad oko
izgradnje sretne i lijepe naše Jugoslavije”.112 Među prilozima u knjizi, posebno
se ističe Runjaninov “Izvadak iz knjige krštenih”, kojeg je priredio vinkovački
paroh Konstantin Šušić. Tu su i Runjaninova slika (“perocrtež M. D. Gjurića”)
i njegov autograf (“vlastoručni potpis dobili smo dobrotom Milana Okovića,
uvoditelja vodovoda i limara iz Petrinje”), kao i pismo Runjaninove kćerke
Wilhelmine iz Graza, koja zahvaljuje Klubu hrvatskih književnika u Osijeku
na poticaju da se njenom ocu podigne spomen ploča u Vinkovcima. U knjizi su
također preštampani stariji Kuhačev članak o Runjaninu (1893) i noviji članak
“Hrvatsko-slovenačka i srpska himna” (1920) od Rudolfa Magjera, urednika
knjige.113
Nakon što je u Vinkovcima održana proslava i otkrivene spomen ploče
Runjaninu, predsjednik Kluba hrvatskih književnika u Osijeku Rudolf Magjer
nastavio se zanimati za hrvatsku himnu. On se 20. listopada 1921. obratio
pismom poznatom glinskom građaninu Franu Detoniju, koji mu je ubrzo i
odgovorio.114 Detoni piše kako “od savremenika Runjaninovi neima nijednog u
životu izuzev Koste Sliepčevića koji je kao diječarac od 8 godinah bio kadno je
Runjanin rečeni napjev ishitrio”. “Po kazivanju g. Koste Sliepčevića stanovao
je Runjanin kao kadet u kući kapetana Mraovića sada vlasništvo gostioničara
Gjure Muretića u Pelešovoj /prije Vlaškoj/ ulici kuće broj 188/9 a kasnije kao
častnik u potpukovnijskoj zgradi sada stan ravnatelja više pučke škole Phili-
pović trg kuće broj 14”, piše Fran Detoni “u Glini 31. listopada 1921.” Neke od
ovih podataka Magjer je koristio u svom novom članku o Runjaninu, kojeg je
objavio u zagrebačkom listu Omladina u prosincu 1921.115 Magjer je vjerovao da
112 “Hrvatska himna”, Vjesnik Županije Virovitičke, Osijek, tečaj XXX, br. 20 i 21, 15. listopada – 1.
studenoga 1921., str. 178.
113 Hrvatska himna A. Mihanovića J. Runjanina, izdao i uredio Klub hrvatskih književnika u Osije-
ku i Svečanosni odbor za podizanje spomen-ploča zaslužnim Hrvatima i drugim Slavenima u
Vinkovcima, Osijek 1921.
114 Nacionalna sveučilišna knjižnica u Zagrebu, Zbirka rukopisa i starih knjiga, R. 5544.
115 R. F. M., “Josip Runjanin – Kuzminčanin”, Omladina : list za zabavu i pouku srednješkolske mla-

je Runjanin bio Hrvat, “jer su se svi tadanji časnici pravoslavne vjere smatrali
Hrvatima”. Istovremeno, proto Velja Mirosavljević pisao je u novosadskoj
Zastavi kako je Runjanin bio Srbin (“Odao se vojničkoj struci i doterao još sraz-
merno mlad, do potpukovničkog čina u austrijskoj vojsci, što u ono doba, kad
se Srbinu zbog vere i narodnosti otežavalo napredovanje u više činove, nije
bila ni laka ni česta stvar”),116 nakon čega se u kragujevačkom Vojnom vesniku
oglasio izvjesni M. A. P., koji je za Runjanina napisao: “on se osećao ne kao
Hrvat, ne kao Srbin – osećao se kao Jugosloven”.117
Prema izvještaju Muzičkog glasnika iz Beograda od siječnja 1922., “Runja-
ninova stogodišnjica svečano je proslavljena u čitavoj našoj zemlji. Gospodin
Ministar Prosvete (Svetozar Pribićević – op. a.) aktom od 2. decembra prošle
godine SNBr 20/83 naredio je da se 8. decembra, na dan Runjaninovog rođenja,
‘u svima srednjim školama Kraljevine održi prigodno predavanje o životu, radu
i značaju Runjanina (kompozitora hrvatske himne) i pesnika Antuna Mihano-
vića (pesnika hrvatske himne), a u cilju osvežavanja narodne svesti, ponosa, a
naročito narodnog jedinstva’.”118 U istom broju Muzičkog glasnika objavljena
je još jedna vijest, koja je podsjetila na činjenicu da je na “Uspenskom groblju
u Novom Sadu” sahranjen “Josif Runjanin, kompozitor Hrvatske narodne
himne”. Zatim se navodi kako je u povodu nedavne stogodišnjice njegovog
rođenja formiran u Novom Sadu “Odbor za podizanje spomenika Josifu Ru-
njaninu”, koji posebnim proglasom “poziva svakog člana našeg jedinstvenog
naroda da ga u njegovoj akciji potpomogne i da sakupljajući priloge omogući
podići trajan spomenik na Runjaninovom grobu”.119
U vrijeme dok je Odbor dovršavao akciju prikupljanja dobrovoljnih
priloga za podizanje spomenika Josifu Runjaninu u Novom Sadu, u Glini je 5.
i 6. srpnja 1924. održan veliki slet, koji je “privukao ... mnogobrojno hrvatsko
deži, Zagreb, god. V, br. 3 i 4, 10. prosinca 1921., str. 71–74; u ovom članku Magjer je pogrešno
napisao ime (“po kazivanju Krste Sliepčevića”) i prezime (“gostioničara Gjure Maretića”), str.
74.
116 В. М., “Јосиф Руњанин рођ. 26. нов. (8. дец.) 1821. – †8./20. јан. 1878.”, Застава : орган
Радикалне странке, Нови Сад, год. LII, бр. 280, 8. децембра 1921., str. 1.
117 М. А. П., “Јосип Руњанин”, Војни весник – Vojni vesnik – Vojaški vestnik : месечни часопис за
војску и књижевност, Крагујевац, књ. I, бр. 11–12, децембра 1921., str. 62–63.
118 “Стогодишњица Јосифа Руњанина”, Музички гласник : орган подружине југословенских
музичара у Београду, Београд, год. I, бр. 1, јануар 1922., str. 7–8.
119 “Споменик Јосифу Руњанину”, Музички гласник : орган подружине југословенских
музичара у Београду, Београд, год. I, бр. 1, јануар 1922., str. 8.

sokolstvo”, o čemu opširno piše list Hrvatski Sokol.120 Prema opširnom izvješta-
ju, na sletu “u Glini su sudjelovali hrvatski Sokoli župe Ljutovida Posavskoga
iz Siska, Petrinje, Velike Gorice, Kostajnice, te Sokoli iz Karlovca, Zagreba,
te Zlatara. ... Doček je bio u Glini impozantan, te je cijela Glina bila okićena
hrvatskim trobojnicama”, piše u izvještaju. “U svečanoj povorci išlo je oko
jedne stotine konjanika seljaka, te oko jedne tisuće Sokolova sviju katego-
rija, povorka, kakove još Glina nije doživjela. Sav mnogobrojni sakupljeni
svijet klicao je neprestano hrvatskom sokolstvu i Hrvatskoj.” Zatim se kaže:
“Pravom veselju su jedino smetale cijele hrpe žandara, koji su bili mobilizo-
vani iz cijele okolice, te patrolirali s nataknutim bodovima među mirnom ali
oduševljenom publikom.” “Poslije podne u 4 sata bila je velika javna vježba”,
kod koje se “osobito istakla Glina”, koja je nastupila sa svim kategorijama i u
najvećem broju. Starješina Hrvatskog sokola u Glini, dr. Fattori, primao je i
pozdravljao brojne goste, te nastojao “da im bratski boravak u hrvatskoj staroj
graničarskoj našoj Glini, bude što ugodniji”. Među gostima se nalazio i pred-
stavnik Hrvatskog sokolskog saveza i “starješina H.S. Zagreb I, brat dr. [Mile]
Budak, koji je pozdravio tamošnje sokolstvo te je obodrio na dalnji rad na polju
hrvatskog sokolstva”. “Poslije 6 sati spremiše se gosti na odlazak, te su krenuli
na kolodvor uz veliku pratnju cjelokupnog građanstva. Vlak je bio okićen
hrvatskim trobojnicama, a narod je zapjevao ‘Lijepu našu’, koju su svi prisutni,
osim nekoliko Srba i Jugovinaca te vojske i žandara, saslušali otkrivene glave”,
piše Hrvatski Sokol. “Time se naravno nije ništa odmoglo već samo pomoglo hr-
vatskoj svijesti i stvari u Glini, koja je samo na taj način još bolje probuđena u
svojoj pravoj hrvatskoj i sokolskoj svijesti”, stoji na kraju opširnog izvještaja.121
Nakon pune dvije godine, “Odbor za podizanje spomenika Josifu Runja-
ninu” skupio je potreban novac (“26 hiljada dinara”) i na Uspenskom groblju
u Novom Sadu 12. srpnja 1924. priredio svečano otkrivanje nadgrobnog
spomenika Runjaninu, o čemu su opširno izvijestile tadašnje novine. Prema
pisanju novosadske Zastave, koja je donijela najiscrpniji izvještaj, “svečanosti
je prisustvovalo više stotina osoba” te “mnoga izaslanstva sa strane a i mesna
publika ... sa gradonačelnikom … na čelu”. “Činodjejstvovao je bački episkop
120 “Slet župe Ljutovida Posavskog u Glini”, Hrvatski Sokol : list za promicanje sokolstva, Zagreb, god.
VI, br. 8, kolovoz 1924., str. 237–239.
121 Ovaj događaj ostao je nepoznat u lokalnoj historiografiji; vidi i usp., Milivoj Vojnović, “Razvoj
tjelesnog vježbanja i sporta u Glini do 1945. godine” u: Glina. Glinski kraj kroz stoljeća, str.
566–574.

visokoprečasni g. Irinej”, nakon čega su “ovdašnja pevačka društva: Muzičko
– petrovaradinski ‘Neven’, Mađarsko reformatsko crkveno, nemačka ‘Frozin’
i ‘Jugend-hor’ te jevrejsko ‘Havemer’” pod ravnanjem “dirigenta Muzičkog
Društva” Svetolika Pašćana “zajednički otpevala himnu ‘Lijepa naša domovi-
na’ nad tim tako dugo zaboravljenim grobom!” Pun simboličkog značaja bio je
obred “prelamanja pogače nad grobom”, kojeg su izvršili episkop Irinej (Srbin),
prof. Franjo Malin iz Petrovaradina (Hrvat) i inž. Janko Mačkovšek iz Udruže-
nja Jugoslavenskih inženjera i arhitekata (Slovenac). Zatim su prigodne govore
održali predsjednik Odbora za podizanje spomenika prota Velja Mirosavljević
i inž. Franjo Horvat, predsjednik zagrebačke sekcije “Jug. Inž. Udruženja.”
Nakon toga, “na grob su položeni venci: od Jug. Inž. Udruženja, Ljubljanske
Glazbene Matice i ‘Lisinskog’ iz Zagreba.” U članku se dalje kaže da je “spome-
nik … veoma lep i ukusno izrađen. Sasvim gore su urezana prva četiri takta sa
tekstom latinicom: Lijepa naša domovina.” Ispod toga dolazi “mesto za pla-
ketu sa reljefnim likom pokojnika” i posveta: “Josifu Runjaninu” [ćiriličnim
pismom] “Liepa naša domovina” [latiničnim pismom]. Prema članku, natpis
na postamentu glasi: “Josif Runjanin kompozitor ‘Lijepe naše domovine’ rođ.
u Vinkovcima 26. XI. / 8. XII. 1821. umro u Novom Sadu 8/20. I. 1878.” Usred
ovog natpisa izrađena je, u bijelom mramoru, lira. Članak također navodi kako
“ostrag na postamentu” piše: “Ovaj spomenik podigli su Srbi i Hrvati 12. VII.
1924. Na čelu odbora za podizanje spomenika bili su: prota Velja Mirosavljević,
predsednik; prota Jovan Hranilović, podpredsednik i prof. Franjo Malin, tajnik.
Izradili su: nacrt za spomenik Gojko Todić, arhitekta, a reljefni lik Runjaninu
Đorđe Jovanović, vajar – oba iz Beograda.”122 Da li je u prikupljanju novčanih
priloga, eventualno svečanom otkrivanju spomenika, učestvovao netko iz
Gline, pokazat će daljnja istraživanja.
U lipnju 1925. i rujnu 1927., list Obzor objavio je dva članka o tome da će u
Zagrebu biti postavljeni spomenici “pjesniku ‘Lijepe naše domovine’ Antunu
Mihanoviću i skladatelju hrvatske himne Josipu Runjaninu”, koji su izrađeni,
122 О. С–ћ, “Са свечаног откривења надгробног споменика Јосифу Руњанину”, Застава :
орган Радикалне странке, Нови Сад, год. LV, бр. 156, 15. јула 1924., str. 3. Na kraju članka
piše da je isti dan “zauzimanjem prote g. V. Mirosavljevića” otkrivena i spomen-ploča “na kući
u Cetinjskoj (pre Lenauovoj) ul. br. 4 u kojoj je Runjanin umro.” Natpis na ploči glasio je: “U
ovoj kući je stanovao i umro 8/20. I. 1878. Josif Runjanin, kompozitor ‘Lijepe naše Domovi-
ne’”.

ali još nisu postavljeni.123 Spomenike je izradio poznati kipar Robert Frangeš
Mihanović kao “velike buste u tamno patiniranoj bronci, koje će biti postav-
ljene na visokim četverouglastim pilonima”. Ovi članci potakli su prof. Gejzu
Krnica, koji je pisao Odboru za podizanje spomenika u Zagrebu “protestirajući,
da se Runjanin smatra kompozitorom” i “predložio ... neka se stvar još jedared
provjeri i neka mjerodavni stručnjaci izreknu svoj sud”, a kojem će se on
pokoriti. Čini se da je njegovo pisanje dalo učinka, jer spomenici nisu postav-
ljeni 1927., a ni 1929., kada je Jubilarni almanah Kluba hrvatskih književnika i
umjetnika u Osijeku objavio Krnicev članak u kojem je prikazao nove spoznaje
dopisujući se s ljudima starije generacije, koji su mu iznijeli svoje argumente u
kontroverzi Runjanin vs. Wendl (“Iznašam sada neke bilješke i izvatke iz mo-
jeg dopisivanja, da se vidi, kako su mišljenja još vrlo podvojena i kako mnogi
uz mene drže Wendla zaista za pravog kompozitora.)124 Zatim je iznio pretpo-
stavku da bi se potvrda ili bar trag Wendlova autorstva mogao naći u glazbenoj
arhivi 1. banske pukovnije kojoj je bio kapelnik, kada bi taj arhiv bio dostupan
i sačuvan (tragajući za arhivom doznao je kako je arhiv “nakon razvojačenja
krajine” premješten u Graz odakle je opet selio, da bi na nakon 1914. bilo “sve
popaljeno, dakle propalo – u nepovrat”). Negirajući da je Runjanin mogao bilo
što samostalno “ukajditi”, Krnic na kraju piše i predlaže: “Wendl je bio stranac
– ‘Švabo’, nije umio jezika”, ali “budući da su obojica stvorila nešto trajnoga
za cijeli rod i narod naš, nešto velikoga, zaslužuju obojica, da se poklonimo
njihovomu prahu, ali da i obojicu dolično slavimo. Slava Josipu Runjaninu,
kao inspiratoru, slava Josipu Wendlu, kao kompozitoru naše hrvatske himne,
‘Lijepa naša domovina’. Slava im i čast.”
U međuvremenu, nesposobnost srpskih i hrvatskih političkih vođa da
tokom 1920-ih godina postignu kompromis i nađu rješenje za hrvatsko pitanje,
doprinijela je propasti demokratskih institucija Kraljevine SHS. Ozbiljna
opasnost od građanskog rata i raspada države, samo deset godina poslije
ujedinjenja, bila je povod da kralj Aleksandar – koji je već od ranije pokazivao
autokratske tendencije i direktno se miješao u politički život postavljajući i ru-
123 “Buste pjesnika i skladatelja”, Obzor, Zagreb, god. LXVI, br. 161, 18. lipnja 1925., str. 3; “Podi-
gnuće spomenika Mihanoviću i Runjaninu”, Obzor, Zagreb, god. LXVIII, br. 254, 23. rujna
1927., str. 3.
124 Gejza Krnic, “Tko je uglazbio hrvatsku narodnu himnu: ‘Lijepa naša domovino’?!” u: Jubilarni
almanah Kluba hrvatskih književnika i umjetnika u Osijeku, Tisak Ferde Kittera, Osijek 1929., str.
105–115.

šeći vlade – dana 6. siječnja 1929. raspusti skupštinu, zabrani političke stranke
i proglasi ličnu diktaturu.125
Jedan od značajnijih događaja u Glini tog vremena, bilo je svečano otkri-
vanje spomenika kralju Petru I. Karađorđeviću 8. rujna 1929. Spomenik je
podignut pred zgradom Općine, na glavnom gradskom trgu, o čemu su opširno
pisale tadašnje novine navodeći brojna izaslanstva i visoke goste koji su toga
dana stigli u Glinu da uveličaju ovu proslavu.126 “Kroz ulice manifestirala
je ogromna povorka svijeta, na čelu sa glazbom drž. uzgajališta, pa školska
mladež, Sokoli, vatrogasci, obrtnici i ostali građani”, javljaju Primorsko-krajiške
novine iz Karlovca. “Nakon otkrića spomenika”, kako piše zagrebački dnevni
list Novosti, “obavljeno je i otkrivanje spomen-ploče na kući g. Peleša, u kojoj
je kralj Petar Oslobodioc prije 53 godine češće noćio, organizirajući četnike za
veliku borbu oko oslobodjenja raje, koja se zlopatila pod teškom igom turskih
dahija.”127 Međutim, premda je točno da je budući kralj – pod imenom Petar
Mrkonjić – boravio u Glini i ovdje razvijao svoje akcije u bosanskom ustanku
1875. — 1876.,128 nije točno da mu je Peleš davao utočište, niti da je na njegovoj
kući otkrivena spomen-ploča: naime, on se skrivao u kući koja je pripadala
Đorđu Urici na čijoj je kući otkrivena spomen-ploča, kako je to par dana kasni-
je ispravno napisalo petrinjsko Jedinstvo (“Iza toga je obavljeno osvećenje spo-
men-ploče na kući Urice gostoprimca Vojvode Mrkonjića u Pelešovoj ulici”).129
Pisanje petrinjskog Jedinstva potvrđuje i beogradska Politika, koja je objavila
članak s fotografijom kuće na kojoj je otkrivena spomen-ploča.130
125 Dejan Đokić, Nedostižni kompromis. Srpsko-hrvatsko pitanje u međuratnoj Jugoslaviji, Fabrika
knjiga, Beograd 2010.
126 Боривоје Продановић, “У Глини се сутра открива спомен плоча Краљу Петру. Успомена
на дане када је Кнез Петар Карађорђевић боравио у Глини”, Политика, Београд, год.
XXVI, бр. 7667, 7. септембра 1929., str. 3–4; Dušan Jakšić, “Otkrivanje spomenika i spomen
ploče kralju Petru u Glini”, Primorsko-krajiške novine, Karlovac, god. III, br. 37, 12. septembra
1929., str. 1.
127 “Svečano otkriće spomenika kralju Petru Oslobodiocu u Glini”, Novosti, Zagreb, god. XXIII, br.
252, 10. rujna 1929., str. 6.
128 “Petar Mrkonjić u Glini godine 1875/1876.”, Jedinstvo, god. XI, br. 36, 1. septembra 1929., str. 1;
Dr Rudolf Horvat, “Kako je spašen Petar Karagjorgjević u Glini 1876.”, Država, Izdaje Okružni
odbor Narodne radikalne stranke u Splitu, Split, god. IV, br. 337, 2. novembra 1927., str. 4.
129 “Otkrivanje i osvećenje spomenika Velikom Kralju Petru Oslobodicu u Glini”, Jedinstvo, Petri-
nja, god. XI, br. 38, 15. septembra 1929., str. 1.
130 “Кућа – успомена на Краља Петра Ослободиоца”, Политика, год. XXXVI, бр. 11007, 20.
јануар 1939., str. 11.

Pa ipak, događaji u Glini 1929. predstavljali su samo dio šire politike inte-
gralnog jugoslavenstva, koja će početkom 1930-ih – konkretno 7. lipnja 1931.
– Glinu ponovno dovesti na naslovne strane vodećih dnevnih listova.131 Naime,
u sklopu svog dužeg boravka u Zagrebu i Savskoj banovini, kralj Aleksandar je
obišao Baniju i Kordun, a upravo toga dana posjetio je Sisak, Petrinju i Glinu,
gdje mu je priređen spektakularan doček.132 Iako su tadašnje novine bile pod
izravnom državnom cenzurom, vrijedi spomenuti izvještaj petrinjskog Jedin-
stva u kojem se navodi kako se u Glini tog dana skupilo “oko 20.000 seljaka
… da pozdrave svoga kralja. Nemoguće je opisati ono silno oduševljenje koje
je provalilo kad se pojavio Nj. Vel. Kralj. Zvona su zvonila, a glazbe su svirale
himnu”.133
Zatim je 27. studenog 1932. osnovan u Glini Mjesni odbor Jadranske straže,
što je bila važna jugoslavenska pomorska i patriotska organizacija.134 U razvoju
glinskog ogranka važnu ulogu imao je i Podmladak Jadranske straže u Glini,
koji je 3. lipnja 1933. u dvorani hotela Kasina priredio svoju prvu zabavu sa
vokalnim koncertom: “Podmladak je ovaj program izveo iznad svakog očeki-
vanja, jer su njihovi umilni glasovi osvojili srca mnogobrojne publike, a duše
ispunili velikim veseljem i zadovoljstvom, što je sve popraćeno silnim aplauzi-
ma … Državna himna i himna Jadranske straže izvedene su u svakom pogledu
tačno i precizno, te na sveopće divljenje”, piše u izvještaju s priredbe.135 Zatim
je 6. rujna 1933. Mjesni odbor J. S. u Glini priredio svojim članovima i publici
koncert povodom 10-godišnjice rođenja svoga Visokoga pokrovitelja, Nj. Kr.
Vis. Prestolonasljednika Petra. Ovu slavu je uveličala Općinska uprava, koja
je uz dobro uvježbanu muziku pitomaca Doma maloljetnika u predvečerje
131 Premda nigdje ne navodi primjer Gline, politiku izgradnje državnog i nacionalnog jedinstva
u multietničkoj državnoj zajednici za vrijeme Šestojanuarske diktature istražio je Christian
Axboe Nielsen, Making Yugoslavs : Identity in King Aleksandar's Yugoslavia, University of Toron-
to Press, Toronto 2014.
132 Душан Лопандић, “Банија одушевљено дочекује Њ. В. Краља”, Политика, Београд, год.
XVIII, бр. 8288, 8. јун 1931., str. 1–2; “Nj. Vel. Kralj u Glini”, Novosti, Zagreb, god. XXV, br. 156,
8. juna 1931., str. 3–4; “U Glini: Kralj pristupa dobrovoljcima, rukuje se i razgovara sa njima.
Prizor koji je sad vidio u Glini, ostat će zapamćen za sva vremena”, Novosti, Zagreb, god. XXV,
br. 157, 9. juna 1931., str. 1–2.
133 “Veličanstven doček Našeg Kralja u našoj Krajini”, Jedinstvo, Petrinja, god. XIII, br. 24, 14. juna
1931., str. 1–2.
134 Igor Mrkalj, “Čuvari Jadrana u Glini”, Prosvjeta, Zagreb, br. 143, juni 2018., str. 29–37.
135 “Glina. Zabava podmlatka”, Jadranska straža, Split, god. XI, br. 9, septembar 1933., str. 74.

istog dana “dala vrlo uspjelu bakljadu, ophodom kroz grad, gdje je građanstvo
manifestiralo Nj. V. Kralju, Prestolonasljedniku Petru, dinastiji Karađorđevića,
te pjevalo razne patriotske i nacionalne pjesme.” U izvještaju se navodi kako
je koncert održan u dvorani Kasine, gdje je predsjednik društva dr. Stevan
Branković održao predavanje o značaju Jadranskog dana i rođendanu Visokog
Pokrovitelja Jadranske straže, “a nakon toga je muzika Doma maloljetnika
intonirala drž. himnu, što je popraćeno silnim aplauzom.”136
Godinu dana kasnije, izvršen je atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu,
prilikom državne posjete Francuskoj 9. listopada 1934. godine. Ovaj teroristič-
ki čin, kojeg je izveo pripadnik makedonske VMRO, ali u organizaciji Ante Pa-
velića i hrvatskih ustaša, označio je početak događaja, koji će značajno utjecati
na daljnji razvoj lokalnih prilika u Glini. Naime, nedugo nakon atentata, uhap-
šen je dr. Mirko Puk, poznati glinski odvjetnik, pod sumnjom da održava veze
s Pavelićem i marseljskim atentatorima, ali nakon što je prošao i zagrebačku
policiju i sud i kotarsku oblast u Glini, pušten je na slobodu.137 “Znadem da su
se prvi znakovi ustaštva u Glini pojavili posle ubijstva kralja Aleksandra 1934
god.”, rekao je dugogodišnji glinski župnik Franc Žužek.138 On je smatrao da su
najzapaženiji propagatori i rukovodioci ustaškog pokreta u Glini bili odvjetni-
ci dr. Mirko Puk, dr. Mirko Jerec i dr. Juraj Devčić, kao i liječnik glinske bolnice
dr. Juraj Rebok. Pa ipak, “dr. Puk je bio intelektualni vođa cijele organizacije,
davajući joj smjernice”, kazao je Žužek.
U vrijeme kada jača ilegalni ustaški pokret u Glini, petrinjsko Jedinstvo do-
nosi 9. veljače 1935. opširan članak o hrvatskoj himni.139 U tom članku navodi
se kako je “Josip Runjanin … srpsko-pravoslavne vjere … prvi uglazbio i prvi
zapjevao melodiju Mihanovićeve hrvatske himne.” No, “važno je naglasiti”,
piše u članku, “da je tu himnu pjevao uz Runjanina Josipa i njegov prijatelj Pe-
136 “Glina. Proslava rođendana Nj. Vis. Prestolonasljednika Petra – Jadranski dan”, Jadranska
straža, Split, god. XI, br. 11, novembar 1933., str. 464. Značajne zasluge za razvoj muzike u
glinskom Domu maloljetnika ima njegov upravitelj, prof. Đorđe Gavrilović; opširnije, vidi:
Igor Mrkalj, “Reformator glinskog uzgajališta”, Novosti : samostalni srpski tjednik, Zagreb, br.
963, 1. lipnja 2018., prilog Kronika, str. 4–5.
137 Igor Mrkalj, “Tko je bio dr. Mirko Puk, odvjetnik i organizator ustaškog pokreta u Glini?”,
Prosvjeta, Zagreb, br. 135, decembar 2016., str. 35–42 i br. 136, mart 2017., str. 42–48.
138 Igor Mrkalj, “Slovenac među Hrvatima i Srbima: Franc Žužek, župnik u Glini, 1927. – 1955.”,
Tragovi : časopis za srpske i hrvatske teme, Zagreb, god. 1, br. 1, 2018., str. 128.
139 “Zapjevana prvi puta u Glini: “Lijepa naša domovino“!”, Jedinstvo : organ Jugoslavenske narodne
stranke, Petrinja, god. XVII, br. 7, 9. februara 1935., str. 2.

tar Peleš tada mladi trgovac u Glini.” “Ova važna kulturno-historijska činjeni-
ca – da su dva mlada Srbina, prije 95 godina, pjevali i uživali u napjevu ‘Lijepa
naša domovino’ … trebala bi da bude pred očima i mnogim ljudima današnje
naše generacije, od kojih su mnogi daleko ostali iza svoga vremena, premda su
u svojoj državi, u kojoj treba da vlada bratska ljubav, sloboda, pravda, jednakost
i poštenje.” Na kraju članka, Jedinstvo poziva na rad i suradnju sve poštene
sinove domovine naše, “zvali se oni Srbi ili Hrvati, jer nam spasa donijeti neće
ni svađe, ni sila, ma od koga se ona primjenjivala”.
Kako su se prema hrvatskoj himni odnosili pripadnici ilegalnog ustaškog
pokreta u Glini, ilustrira događaj o kojem piše katolički dnevni list Hrvatska
straža. Naime, malo je poznato da je dr. Mirko Puk izabran za predsjednika
svečanog odbora zaduženog za doček novog nadbiskupa koadjutora dr. Alojzija
Stepinca, koji je 3. kolovoza 1935. posjetio obnovljenu župnu crkvu u Glini.140
Na samom ulazu u Glinu načelnik općine Svetozar Davidović visokom gostu
zaželio je dobrodošlicu, nakon čega je dr. Puk u ime svih okupljenih održao
svečani govor. Nadbiskup se zahvalio na dobrodošlici, nakon čega je praćen
mnoštvom naroda posjetio župnu crkvu, župni stan i Hrvatski dom u Glini,
gdje je svečani odbor priredio banket. U počast nadbiskupa navečer je pripre-
mljena “impozantna bakljada” na čelu sa križarskom glazbom iz Zagreba i
Hrvatskim pjevačkim društvom Slavulj iz Petrinje, koja je krenula od župne
crkve i nastavila se kretati glavnim ulicama, da bi se na kraju zaustavila pred
Hrvatskim domom, u kojemu se već nalazio nadbiskup. U tom trenutku, pred
okupljenim mnoštvom, nadbiskupa je svečanim govorom “u ime cijeloga
hrvatskoga naroda i građanstva Gline i okolice” pozdravio odvjetnik dr. Juraj
Devčić, koji je istaknuo da je “Glina bila sjedište djelatnosti slavnoga bana
Jelačića”, nakon čega je posebno naglasio: “U ovoj je Glini prvi puta odjeknula
najslađa melodija svetinje naše – hrvatske himne: ‘Lijepa naša domovina’!”
U svom govoru dr. Devčić nije spominjao Runjanina. Ali njega je spomi-
njao i o njemu ponovo pisao prof. Gejza Krnic, koji je po ko zna koji put pono-
vio svoje argumente da Runjanin 1846. “nije ni poznavao note, a kamoli da
nešto izkomponira”, i da je zapravo sve ono što se Runjaninu pripisuje “djelo
kapelnika Josipa Wendla”, javlja Jutarnji list od 3. studenog 1935.141 Nedugo
140 “Veličanstven doček nadbiskupa koadjutora u Glini i Bučici”, Hrvatska straža : katolički dnevnik,
Zagreb, god. VII, br. 181, 8. kolovoza 1935., str. 6–7.
141 Gejza Krnic, prof. u m., “Je li Josip Runjanin zaista uglazbio ‘Lijepu našu’”, Jutarnji list, Zagreb,
god. XXIV, br. 8538, 3. studeni 1935., str. 10.

zatim, novine će opširno pisati o jednom značajnom događaju u Zelenjaku
nedaleko Klanjca, gdje je 24. studenog 1935., povodom 100. godišnjice objave
pjesme Antuna Mihanovića “Horvatska domovina”, otkriven spomenik hrvat-
skoj himni, kojem je prisustvovalo oko 20.000 ljudi. Bila je to velika svečanost,
koja se pretvorila u općehrvatsko slavlje, koje je trebalo pokazati ujedinjenost
hrvatskog naroda oko svog vođe Vladka Mačeka, piše u jednom kompeten-
tnom povijesnom prikazu.142
Dana 24. rujna 1936. nadbiskup koadjutor Alojzije Stepinac ponovo je po-
sjetio Glinu, ovaj put povodom dijeljenja Svete potvrde u glinskom kotaru.143
Preuzvišenog gosta dočekali su predstavnici svjetovne i crkvene vlasti, kao i
brojno građanstvo i seljaštvo, koje je oduševljeno klicalo nadbiskupu. Nakon
procesije gradskim ulicama, priređen je banket u župnom stanu, a navečer u
počast nadbiskupa i svečana bakljada, uz sudjelovanje Hrvatskog pjevačkog
društva Slavulj iz Petrinje, kojem se priključio ogranak Seljačke sloge iz Jukinca,
otpjevavši pjesmu “Ljubimo Te, naša diko”. Nadbiskup se zahvalio srdačnim
riječima, osokolivši narod “da ustraje u borbi za krst časni i slobodu zlatnu, i
da ne nasjeda intrigama i agitaciji komunističkih crvendaća, a hrvatski narod
da će ostati neslomiv kao i dosada vjekovima”, pisala je Hrvatska straža. Iako
se u novinskom izvještaju iz Gline ne spominje hrvatska himna, o tome kakvo
je bilo političko opredjeljenje hrvatskog stanovništva u Glini svjedoči jedan
događaj od 20. srpnja 1937., kada je na Oberstariji, omiljenom glinskom šeta-
lištu, održana tradicionalna proslava rođendana dr. Vladka Mačeka, predsjed-
nika HSS-a i vodećeg hrvatskog političara.144 “Dok je prošle godine na proslavi
sudjelovala većina ovdašnjeg hrvatskog življa”, piše u izvještaju kotarskog po-
glavarstva u Glini, “ove godine bilo je svega oko 200 posetioca, tj. muškaraca,
žena i djece, koji su odpjevali nekoliko hrvatskih pjesama. Od strane glinskih
gradjana Hrvata bio je odziv veoma slab, jer su isti većim delom frankovci.
Hrvatskih barjaka bilo je izvešenih svega oko deset, dok su prošle godine sve
142 Jelena Očak, Antun Mihanović, str. 370.

143 Dr Mirko Jerec, “Dijeljenje svete Potvrde u glinskom kotaru. Preuzvišeni gospodin nadbiskup
koadjutor Alojzije Stepinac posvuda svečano i oduševljeno dočekan od naroda”, Hrvatska
straža : katolički dnevnik, Zagreb, god. VIII, br. 223, 29. rujna 1936., str. 6.
144 O tome kako su proslave Mačekova rođendana (20. srpnja) pretvorene u prave nacionalne
manifestacije, vidi: Željko Karaula, “‘Naš vođa’ – stvaranje kulta Vladka Mačeka” u: 110 godina
Hrvatske seljačke stranke, ur. Zorislav Lukić i Hrvoje Petrić, Matica hrvatska – Povijesno druš-
tvo Križevci – Zaklada braće Radić, Zagreb–Križevci 2015., str. 149–164.

hrvatske kuće bile iskićene hrvatskim barjacima”.145 U kolovozu 1939. sklo-
pljen je Sporazum Cvetković — Maček, kojim je privremeno riješena unutraš-
nja državna kriza i formirana autonomna hrvatska jedinica unutar Kraljevine
Jugoslavije – Banovina Hrvatska. Premda Uredba o Banovini Hrvatskoj nigdje
ne spominje hrvatsku himnu, o njoj se i dalje živo pisalo i diskutiralo. Tako je
24. prosinca 1939., poznati petrinjski novinar Milan Babić146 objavio dva pri-
godna članka o Glini i hrvatskoj himni: jedan u Novostima,147 drugi u Jutarnjem
listu.148 U tim člancima Babić je donio i dvije značajne fotografije, koje su tada
objavljene po prvi put. Njihovi potpisi glase: “Kuća trgovca Peleša u Glini, u
kojoj je prvi put pjevana i svirana hrvatska himna (sada je u toj kući pošta)” i
“Klavir na kojemu je prvi put svirana hrvatska himna 1846. god.”
Pišući o hrvatskoj himni, Babićev glavni sugovornik u Glini bio je Slavko
Stojanović Peleš, unuk pokojnog Petra Peleša. Prema njegovom sjećanjima, Ba-
bić je napisao da je “Jovan Runjanin” služio kao kadet kod I. banske regimente
i bio Pelešov prijatelj. Često je zalazio u kuću Peleša i njegove prve supruge,
jer su imali klavir i često priređivali glazbene večeri na kojima se pjevalo i
muziciralo. Osim toga, bio je Runjanin član Srpskog pjevačkog društva u Glini.
Tada je bio običaj da se pjevalo “u obje crkve na službama, kako u pravoslavnoj
crkvi sv. Bogorodice, tako i u crkvi sv. Ivana Nepomuka, katoličkoj”, piše Babić.
Kako je Runjanin bio glazbeno nadaren, tako je jedne večeri “donio skladbu sa
tekstom Mihanovićeve pjesme”, nakon čega je Pelešova supruga sjela za klavir
i “odsvirala Runjaninovu kompoziciju”. Svima se dopala, poslije čega je služila
i za marš I. banske regimente, kada ju je obradio Josip Wendl, kapelnik glinske
regimente, piše Babić. Također navodi sjećanja starog Koste Halagića, pozna-
tog petrinjskog trgovca i jedinog živog svjedoka, koji je poznavao Runjanina.
Osvrnuo se i na neslaganja glazbenih stručnjaka oko napjeva Mihanovićeve
145 HR-HDA-1353, Građanske stranke i društva, inv. br. 662, Izvještaj kotarskog poglavarstva u
Glini Banskoj upravi Savske banovine, Odjeljak za državnu zaštitu, 20. VII. 1937.
146 “Babić, Milan, novinar, knjižar” u: Ivica Golec, Petrinjski biografski leksikon, Matica hrvatska,
Petrinja 1999., str. 10. U biografskoj natuknici autor ne navodi Babićeve članke o hrvatskoj
himni.
147 Milan Babić, “Kako je ‘Lijepa naša’ postala hrvatskom himnom? U Glini i danas postoji klavir
na kojemu je prvi put svirana hrvatska himna, i kuća u kojoj je prvi put otpjevana”, Novosti,
Zagreb, god. XXXIII, br. 355, 24. prosinca 1939., Božićni prilog, str. 10.
148 Milan Babić, “U Glini je prvi put 1846. g. odjeknula hrvatska himna. Klavir na kojem je prvi
put svirana ‘Lijepa naša’ još postoji u Glini. Kako je Runjanin ishitrio ‘Lijepu našu’”, Jutarnji
list, Zagreb, god. XXXVIII, br. 10029, 24. prosinca 1939., str. 12.

pjesme, da je skladana po motivama talijanske opere, i zatim prikazao kako je
krajem 19. stoljeća “Lijepa naša” postala hrvatskom himnom. Spomenuo je i
osporavanja, koja su početkom 20. stoljeća objavili dr. Božidar Krnic i njegov
nećak prof. Gejza Krnic. “Žalibože izgubile su se sve originalne kompozicije
Runjanina, Wendla, Lichteneggera, ali je ostao jedan klavir – na kojemu je
prvi put svirana hrvatska himna, one večeri kada je Runjanin donesao skladbu
glinskom trgovcu Petru Pelešu”, piše Babić. Zatim otkriva da je klavir “bio u
kući obitelji Peleš do 1928. godine, kada je prodan gdji Olgi Kovačić, učiteljici
u Glini, kćerki hrvatskog pisca Ante Kovačića. Klavir je marke “Jakov Czap-
ka” iz Beča.” Za klavir kaže: “Još uvijek je dobar, ima vrlo ugodan zvučan glas
i potpuno je sačuvan. Ovaj klavir ne smije se zaboraviti. Njegovo mjesto je
negdje na počasnom mjestu kojeg našeg muzeja”, piše Babić. Vjeruje da bi
ga “u tu svrhu gdja Kovačić prepustila uz pogodnu odštetu ili zamjenu.” “I
kuća Jurice Muretića u Glini važna je u vezi sa postankom hrvatske himne”,
nastavlja Babić. “U njoj je stanovao Runjanin, u toj kući su napisane prve note
hrvatske himne”. “Uskoro će se navršiti stotinu godina kako je Runjanin skla-
dao ‘Lijepu našu’. Hrvatski narod, napose Glinjani pozvani su da tom prilikom
dadu vidan dokaz zahvalnosti skladatelju himne jednim lijepim spomeni-
kom na najpodesnijem mjestu”. Babić predlaže “glinsko šetalište gdje je bio
duhovni začetak skladbe hrvatske himne. Sredina šetališta gdje se stječu četiri
dijagonale potpuno je prazna i tamo bi bilo najpodesnije, najljepše i povjesno
najprikladnije mjesto skladatelju hrvatske himne.”
Iako su Babićevi članci privukli pažnju javnosti, najvažniji događaj tog
vremena bio je posjet regenta Pavla Karađorđevića Zagrebu 14. siječnja 1940.149
Bio je to događaj velike političke težine, o kojem su opširno izvještavali vodeći
dnevni listovi, poput Hrvatskog dnevnika, koji naglašava da je prilikom dočeka
visokog gosta bila intonirana hrvatska himna, prvo u Novskoj (“Oko trinaest
sati vlak je u Novskoj. I ovdje svečan doček. Glazba svira ‘Lijepu našu’”), a
zatim u Zagrebu (“Nekoliko časaka prije 3 sata stigao je na peron dvorski vlak,
a glazba je u tom času zasvirala himnu”).150 Nema sumnje da su ovi događaji
imali odjeka i među Hrvatima u glinskom kotaru, koji su se pripremali za
149 “Kneževski par u Zagrebu. Predsjednik dr Maček, ban dr Šubašić, gradski povjerenik Starčević
i nadbiskup dr Stepinac pozdravili su odlične goste kod dolaska u glavni grad Hrvatske”, Hrvat-
ski dnevnik, Zagreb, god. V, br. 1331, 15. siječnja 1940., str. 1.
150 “Zagreb dočekuje visoke goste”, Hrvatski dnevnik, Zagreb, god. V, br. 1331, 15. siječnja 1940.,
str. 2.

predstojeću proslavu tridesete godišnjice Hrvatskog doma u Glini, kojeg je
1911. podigla Hrvatska seljačka zadruga. “U njegovim se prostorijama nalaze:
Hrvatsko glazbeno društvo, Hrvatsko pjevačko društvo ‘Svačić’, Hrvatska
žena. Tu se drže i predavanja koja priredjuje u prvom redu organizacija HSS, te
sve kulturne priredbe u Glini”, pisao je Hrvatski dnevnik u prosincu 1940.151
Drugi svjetski rat i splet povijesnih okolnosti doveli su do sloma Kraljevine

Jugoslavije i stvaranja ustaške Nezavisne Države Hrvatske, koja je ideološki
i politički bila dio “novog evropskog poretka” pod dominacijom nacističke
Njemačke.152 Nedugo zatim, NDH počinje sa provođenjem politike uništenja
nepoželjnih nacionalnih, vjerskih i “rasnih” dijelova stanovništva, odnosno
Srba, Židova i Roma, kao i nepoćudnih Hrvata, prije svega donošenjem Zakon-
ske odredbe za obranu naroda i države od 17. travnja 1941., kojom je ozakonjen
teror i određene državne institucije koje će teror provoditi. Konsolidacija
nove vlasti bila je u punom jeku, pa je 28. travnja 1941. Ante Pavelić potpisao
Zakonsku odredbu o državnom grbu, državnoj zastavi, Poglavnikovoj zastavi,
državnom pečatu, pečatima državnih i samoupravnih ureda, koja je objavljena u
Narodnim Novinama, a potom i u vodećem dnevnom listu Hrvatski narod.153 No
iz nekog razloga “Lijepa naša” nije ozakonjena kao državna himna Nezavisne
Države Hrvatske, niti je službeno proglašena jednim od njenih nacionalnih
simbola. Ipak, značaj himne ubrzo je potvrđen kada je poznati skladatelj Jakov
Gotovac na stranicama Hrvatskog naroda od 1. svibnja 1941. potaknuo raspravu
da “Lijepa naša” treba dobiti svoju obaveznu verziju i postati “glazbeni simbol
suvereniteta Nezavisne Države Hrvatske … u novom evropskom poretku”.154
151 Ivica Lisnić, “Trideset godišnjica Hrvatskog doma u Glini. Plodan rad Hrvatske seljačke zadru-
ge – Hrvatski je dom stjecište društvenog života u Glini”, Hrvatski dnevnik, Zagreb, god. V., br.
1675, 28. prosinca 1940., str. 15.
152 Milan D. Ristović, Nemački “novi poredak” i Jugoistočna Evropa 1940/41 – 1944/45. : planovi o
budućnosti i praksa, Službeni glasnik, Beograd 2005; Стеван К. Павловић, Хитлеров нови
антипоредак : Други светски рат у Југославији, Clio, Београд 2009.
153 “Znaci hrvatske državnosti i suverenosti”, Hrvatski narod : glasilo hrvatskog ustaškog pokreta,
Zagreb, god. III, br. 78, 1. svibnja 1941., str. 2.
154 Jakov Gotovac, “Hrvatska narodna himna kao medjunarodni simbol”, Hrvatski narod, Zagreb,
god. III, br. 78, 1. svibnja 1941., str. 9.

Pritom je konstatirao da u prijašnjim obradama ove popijevke “vlada na žalost
… pravi glazbeni kaos, diletantizam, neukusnost i samovolja pojedinih obradji-
vača i instrumentatora kroz sve vrijeme od njezinog prisvajanja kao narodne
himne pa do danas”. Stoga je sugerirao “da bi Državna vlast Nezavisne Države
Hrvatske trebala da autoritativno pristupi provedbi definitivnog službenog
izdanja hrvatske državne himne, povjerivši prije toga pozvanim glazbenim
stručnjacima tehnički posao oko obradbe”.
Na pojedine dijelove njegove inicijative reagirao je prof. Franjo Du-
gan, rektor Glazbene akademije u Zagrebu (“da se ispravi pogrešna analiza
Hrvatske državne himne objelodanjena od g. Gotovca … u sastavku g. Gotovca
htjelo se publici prikazati strukturu državne himne. To ipak ne smije ostati
irelevantna stvar. – Radi toga donosim ovdje ispravnu analizu melodije ‘Lijepa
naša’”).155 Dok je na stranicama lista Hrvatski narod trajala muzikološka raspra-
va o hrvatskoj državnoj himni, isti list donio je sutradan opširnu vijest da je u
Glini 9. svibnja 1941. “održana svečana misa zahvalnica povodom proglašenja
Nezavisne Države Hrvatske. Svečanoj misi prisustvovali su svi odličnici i pred-
stavnici ustaških i državnih vlasti kao i gradjanstvo te narod iz okolice”, piše
Hrvatski narod od 10. svibnja 1941.156 “Crkva je bila dupkom puna tako, da nisu
svi mogli unutra stati te je mnogo naroda ostalo vani. Svečani Te Deum obavio
je mjesni župnik. Pročitana je i okružnica hrvatskog metropolite preuzv. dra.
Alojzija Stepinca.” Prema istom članku, “nakon mise održan je u Hrvatskom
domu svečan proslov o povjesnim dogadjajima prigodom obnove Nezavisne
Države Hrvatske”. Proslov je održao dr. Rebok, primarius bolnice u Glini, koji
je istaknuo “odlučnost hrvatskog naroda te njegovu volju, da u ovom dijelu
Evrope izvrši posao, koji mu njegov položaj i jakost nalaže kao sudioniku u
stvaranju novog poretka u Evropi. Nakon proslova govorio je dr. Jerec o Ustaš-
kom pokretu u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Iznio je načela Ustaškog
pokreta i njegov rad za slobodu Hrvatske. Nakon toga otpjevana je hrvatska
himna i narod se radostan razišao da započne svaki na svom mjestu raditi za
dobrobit Nezavisne Države Hrvatske.” Dana 11. i 12. svibnja 1941., bez nekog
neposrednog povoda, uhapšeno je oko 400 Srba iz Gline, muškaraca starijih od
16 godina, koji su potom zatočeni i mučeni u zgradi zatvora Kotarskog suda u
155 Franjo Dugan, “Rektor Glazbene akademije prof. Dugan o hrvatskoj državnoj himni”, Hrvatski
narod, Zagreb, god. III, br. 85, 8. svibnja 1941., str. 8.
156 “Svečana misa zahvalnica u Glini”, Hrvatski narod, Zagreb, god. III, br. 87, 10. svibnja 1941., str.
7.

Glini, odakle su kamionima odvedeni u obližnje selo Prekopa, gdje su brutalno
i sadistički ubijeni u masovnoj ustaškoj likvidaciji u noći s 12. na 13. svibnja
1941. Među ubijenima također su bili Slavko Stojanović Peleš i njegov 20-go-
dišnji sin Perica.157 Najnovija istraživanja potvrđuju da je nalogodavac ovoga
genocidnog masakra bio predratni glinski odvjetnik i organizator ustaškog
pokreta u Glini, ministar pravosuđa u Vladi NDH dr. Mirko Puk.158 Za masakr
glinskih Srba ubrzo je doznao i nadbiskup Stepinac, koji je u popodnevnim
satima 14. svibnja 1941. poslao protestno pismo Anti Paveliću. Iako je to bio
dopis upućen direktno vrhu režima, za njega javnost nije znala.159
Dana 1. lipnja 1941., glinske ustaše priredile su pred župnom crkvom u
Glini veliku skupštinu na kojoj se okupilo mnoštvo građanstva i seljaštva
iz bliže i daljnje okoline te brojni ustaški prvaci iz Petrinje, Siska i Zagreba.
Sa velike skupštine izvijestio je Hrvatski narod, koji piše: “Glina nastavlja
svoju povijesnu tradiciju! U njenom je srcu niknula hrvatska himna: Lijepa
naša domovina… Oduvijek je Glina bila žarište hrvatske misli i hrvatske
svijesti čitavog hrvatskog Korduna i Banije. Ovakva Glina postala je i morala
je postati središtem hrvatskog ustaškog pokreta!”, javlja Hrvatski narod, i
dodaje: “Jednom kad će se pisati povijest hrvatske oslobodilačke borbe, Glina i
njezini veliki sinovi bit će zlatnim slovima napisani na stranicama naše slavne
povijesti. Na prvom će pak mjestu stajati ime: dr. Mirko Puk.”160 Nakon što je
održana misa, narod je “izašao iz crkve i pohrlio govorničkoj tribini”. U jed-
157 “Попис Срба Глине и околине убијених у прољеће 1941. године” u: Бранко Вујасиновић,
Чедомир Вишњић, Ђуро Роксандић, Глина 13. маја 1941. У поводу 70. годишњице усташког
злочина, СКД “Просвјета”, Загреб 2011., str. 78 (žrtve pod rednim brojem 314 i 315).
158 Igor Mrkalj, “Slovenac među Hrvatima i Srbima: Franc Žužek, župnik u Glini, 1927. – 1955.”,
Tragovi, str. 136. Za teorijsko tumačenje i definiciju pojma “genocidni masakr”, vidi: Leo
Kuper, Genocide : Its Political Use in the Twentieth Century, Penguin Books, London 1981., str.
32. Spasio se samo postolar i nogometaš Glinskog sportskog kluba Nikola Samardžija, koji je
nakon rata svjedočio pred Zemaljskom komisijom za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih
pomagača o svom hapšenju, zatvaranju i bijegu sa stratišta; Igor Mrkalj, “Mislio sam samo
kako da se spasim : sjećanje na pokolj u Glini”, Prosvjeta, Zagreb, br. 134, novembar 2016., str.
52–55.
159 Za širi kontekst, vidi priloge: Milan B. Koljanin, “Nadbiskup Stepinac i vlasti u Nezavisnoj
Državi Hrvatskoj”, str. 125–152, i Radmila Radić, “Alojzije Stepinac i odnos prema Srbima i
pravoslavlju”, str. 193–211, oba u zborniku Nadbiskup Stepinac i Srbi u Hrvatskoj u kontekstu
Drugoga svjetskog rata i poraća, ur. Ivan Majnarić, Mario Kevo i Tomislav Anić, Hrvatsko kato-
ličko sveučilište – Zagrebačka nadbiskupija – Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2016.
160 “Hrvatski Kordun i Banija iz žarišta ustaške misli Gline kliču: ‘Poglavniče, Ti zapovijedaj, a

nom trenutku, “glazba je zasvirala ‘Lijepu našu’, koju su svi pratili uzdignutim
desnicama”. Riječ je potom dobio ministar pravosuđa dr. Mirko Puk, koji se u
svom govoru osvrnuo na dugogodišnju revolucionarnu borbu pod vodstvom
Poglavnika, istaknuvši da se država “osniva samo krvlju”. Također je istaknuo
pomoć velikih prijatelja Njemačke i Italije u borbi za oslobođenje. Zatim je
govorio o uskrsnuću NDH i tuđinskim elementima, koji nastoje potkopati
izgradnju nove Hrvatske. Tada je poručio kako “u povelji cara Leopolda stoji
već napisano, da će ti elementi, koji su k nama doseljeni, otići natrag, kad
dodje vrijeme, a sada je to vrijeme došlo”. Svoj trijumfalni govor Puk je završio
riječima: “Poglavniče, Ti zapovijedaj, a mi ćemo slušati!”
Narednih dana državne vlasti NDH, potaknute inicijativom Jakova Go-
tovca, odlučile su “da državna himna bude svirana uvijek u istom glazbenom
obliku dostojnom svečanih prigoda”, pa su instrumentaciju državne himne
povjerili poznatim stručnjacima. “Na instrumentaciji sada rade trojica hrvat-
skih skladatelja … gg. Krešimir Baranović, prof. Krsto Odak i Jakov Gotovac”,
pišu tadašnje novine, pa “čim bude ovaj rad završen bit će pred Doglavnikom
drom Milom Budakom izvedene sve tri instrumentacije i tad će Doglavnik od-
lučiti, koja će instrumentacija biti službeno priznata i koja će se svirati u svim
potrebnim zgodama”, izvještava Hrvatski narod od 10. lipnja 1941.161
Iste novine pisat će idućih dana kako je “odsjek za umjetnost, književnost
i tisak pri ministarstvu bogoštovlja i nastave, a na želju ministra i Doglavnika
dra Mile Budaka pozvao hrvatske skladatelje” u Hrvatsko državno kazalište,
gdje će 19. lipnja 1941. biti izvršen izbor konačnog oblika državne himne.162 U
opširnom izvještaju navodi se da je zbor i orkestar Opere izveo sve tri obra-
de, koje je Doglavnik pratio “s velikim zanimanjem”. Nakon razmatranja s
porotom, ministar Budak je “prema svojem uvjerenju odlučio… da se državna
himna ima izvoditi u onom obliku, kakav joj je dao harmonizacijom i instru-
mentacijom poznati hrvatski skladatelj g. Jakov Gotovac”, čija da je “obradba
najbliža narodu i narodnom shvaćanju”. Ovaj izbor obavezao je Gotovca da pri-
mi ćemo slušati!’”, Hrvatski narod, Zagreb, god. III, br. 109, 3. lipanj 1941., str. 3; “Velika mani-
festacija ustaške svijesti u Glini”, Hrvatske novine : glasilo hrvatskog ustaškog pokreta za Veliku
Župu Gora, Sisak, god. XVII, br. 18, 7. lipnja 1941., str. 4.
161 “Instrumentacija hrvatske državne himne”, Hrvatski narod, Zagreb, god. III, br. 116, 10. lipnja
1941. str. 7.
162 “Izvršen izbor konačnog oblika Državne himne”, Hrvatski narod, Zagreb, god. III, br. 127, 21.
lipnja 1941., str. 7.

redi verzije za ženski i muški zbor, za mješoviti zbor, za klavir, za orgulje te za
simfonijski i duhački orkestar. Uporedo sa standardiziranjem muzičke fakture
utvrđena je i obavezna verzija teksta u čiji je prvi stih druge kitice umetnuta
Drina (stih “Dravo, Savo, Drino teci, nit ti, Dunav, silu gubi”).163
Početkom srpnja 1941. Hrvatske novine iz Siska pišu da Hrvatsko glazbe-
no društvo u Glini “priredjuje u nedjelju 13. o. mj. na igralištu GSK u 4 sata
poslije podne zabavu sa plesom. Sudjeluje kompletna glazba pod ravnanjem
kapelnika g. S. Hanicha, nast. pjevanja.”164 Nedugo zatim, novine su javile
da je u Glini održan “promenadni koncerat pod vodstvom Stjepana Hanicha,
kapelnika glazbe i nastavnika pjevanja. Skladno sviranje privuklo je brojno
gradjanstvo, koje je pljeskanjem nagradilo izvedbu vlastite skladbe g. Hani-
cha.”165 Međutim, ono o čemu tadašnje novine nisu pisale bila su masovna
ubijanja, iseljavanja i pokatoličavanja srpskog stanovništva diljem NDH, a sve
u cilju stvaranja etnički čistog hrvatskog prostora.166 Tako je krajem srpnja
i početkom kolovoza 1941. izbio masovni ustanak protiv ustaške vlasti na
širem područje Banije, Korduna i Like. Ubrzo je slijedila velika ustaška akcija
“čišćenja”, koja je počela 29. srpnja ujutro i trajala do 8. kolovoza 1941. uvečer.
Obuhvatila je široko područje od petnaestak tadašnjih kotareva, blizu 100
općina. U akciji hvatanja ljudi na Kordunu, pod vidom odvođenja na “prisilni
rad”, uhapšeno je oko 400 Srba, koji su vlakom prevezeni iz Topuskog u Glinu
i dovedeni u glinsku pravoslavnu crkvu, gdje su pobijeni u noći s 29. na 30.
srpnja 1941.167 Međutim, hvatanje ljudi na Kordunu je nastavljeno, pa je pod
163 “Hrvatska državna himna” u: Hrvatska domovina. Hrvatsko rodoljubno pjesništvo 1831 – 1941, ur.
Vinko Nikolić, Zapovjedništvo Ustaške mladeži, Odjel za promičbu, Zagreb 1942., str. 31; Ivo
Goldstein, “Granica na Drini – značenje i razvoj mitologema” u: Historijski mitovi na Balkanu,
ur. Husnija Kamberović, Institut za historiju, Sarajevo 2003., str. 109–137.
164 “Vijesti iz Gline. Hrv. Glazbeno Društvo”, Hrvatske novine, Sisak, god. XVII, br. 23, 12. srpnja
1941., str. 2.
165 “Vijesti iz Gline. Promenadni koncert Hrv. Glazbe”, Hrvatske novine, Sisak, god. XVII, br. 26,
26. srpnja 1941., str. 6.
166 Fikreta Jelić-Butić, Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941–1945., Liber, Zagreb 1977; Ivo
Goldstein, “Nezavisna Država Hrvatska 1941. godine: put u katastrofu”, u: Nezavisna Država
Hrvatska 1941. – 1945., Alinea, Zagreb 2009., str. 29–41; Милан Кољанин, “Идеологија и
политика уништења Срба у НДХ”, Војноисторијски гласник, Београд, бр. 1, 2011., str.
66–91.
167 HR-HDA-306, ZKRZ-ZH, kutija 150, br. 890, Iskaz Ljubana Jednaka iz Gređana kbr. 70, zemljo-
radnika 27 god. staroga, po narodnosti Srbina, o pokolju izvršenom u prav. crkvi u Glini dana
30. srpnja 1941, pred Kotarskim narodnim sudom u Glini, 1. maja 1944.; Igor Mrkalj, “Slove-

vidom odvođenja na “pokrst” (prisilno pokatoličavanje) uhapšeno još oko
1.000 Srba, koji su kamionima prevezeni iz Vrginmosta u Glinu i dovedeni u
glinsku pravoslavnu crkvu tokom 4. i 5. kolovoza 1941. (“Došavši u Vrginmost
bili su ti ljudi tovareni u kamion i odvedeni u Glinu. U Glini su ih po grupama
uvodili u crkvu tobože radi prielaza, a u stvari ti su ljudi bili u samoj crkvi svi
poklani”).168 Masovna ubijanja srpskog stanovništva bila su praćena uništava-
njem svih tragova srpskog postojanja, njihove duhovne i materijalne kulture,
a iznad svega, njihovog vjerskog identiteta. Tako je 12. kolovoza 1941. ustaška
vlast počela rušiti glinsku pravoslavnu crkvu.169 Atmosferu u tadašnjoj Glini
uvjerljivo opisuje Benedikta Bućan, koja je krajem kolovoza 1941. došla na
mjesto nastavnice povijesti i talijanskog jezika u glinskoj gimnaziji, a potom
preuzela i dužnost logornice ženske ustaške mladeži: “U gradiću je vladalo
vrlo mučno raspoloženje kao posljedica pred kratko vrijeme izvršenih dvaju
krvavih masovnih zločina nad pravoslavnim pučanstvom.”170
Nakon ustaško-domobranske ofenzive na Šamaricu krajem listopada,
početkom studenog 1941. dolazi do ponovnog jačanja partizanskog pokreta
na Baniji.171 Istovremeno, glasilo ustaškog pokreta u Sisku javlja da je Odjel
za promičbu Velike župe Gora u Petrinji priredio “Usmene novine u Glini”
23. studenog 1941.172 U opširnom izvještaju navodi se kako je Glina “malo, ali
složno graničarsko gnijezdo”, koje “imade za sobom svijetlu tradiciju kultur-
nog shvaćanja, koje počima s velikim imenima Jelačića, Runjanina, Trnskoga i
nac među Hrvatima i Srbima: Franc Žužek, župnik u Glini, 1927. – 1955.”, Tragovi, str. 140–145.
168 “Nezavisna država Hrvatska Ministarstvo unutarnjih poslova Tajničtvo Ministra, T. Broj:
1106–I-A-1942. U Zagrebu, dne 16. studenoga 1942. Predmet: Velika župa Pokupje u Karlovcu
– mjesečno izvješće. – Ministarstvu domobranstva Gl. stožer u Zagrebu” u: Zbornik dokume-
nata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda, Vojnoistorijski institut,
Beograd 1964., tom V, knjiga 32, Borbe u Hrvatskoj 1941 – 1942. godine, Ustaško-domobranski
dokumenti, dok. br. 184, str. 509.
169 Igor Mrkalj, “1941. u Glini : povijesni izvori o rušenju glinske Bogorodičine crkve”, Prosvjeta,
Zagreb, br. 149, april 2019., str. 32–37.
170 Benedikta Zelić-Bućan, “Sjećanja na vrijeme uspostave i propasti Nezavisne Države Hrvat-
ske”, Marulić : hrvatska književna revija, Zagreb, god. 24, br. 6, studeni–prosinac 1991., str. 719;
Benedikta Zelić, Nezavisna Država Hrvatska (1941. – 1945.) : u mom sjećanju, Naklada Bošković,
Split 2007., str. 91.
171 Uroš Krunić, “Neuspjeli prvi neprijateljski pokušaj likvidacije ustanka na Baniji i formiranje
Banijskog vojnog i partijskog rukovodstva” u: 1941 – 1942 u svedočenjima učesnika narodnooslo-
bodilačke borbe, knj. 1, Vojnoizdavački zavod JNA, Beograd 1975., str. 503–538.
172 “Usmene novine u Glini”, Hrvatske novine, Sisak, god. XVII, br. 44, 29. studenog 1941., str. 2.

drugih.” Priredba je “održana u dupkom punoj dvorani Hrvatskog Doma”, gdje
je izlagalo nekoliko predavača, među kojima i “dr. Juraj Rebok, ustaški prvak
u Glini”. On je prikazao “politički položaj i tok unutrašnjeg državnog života
nove Hrvatske”, a naročito se je “zadržao na analizi tzv. smutljivaca i šaptača,
koji hoće uzalud da brod državnog našeg života krene drugim putem.” Rebok
se osvrnuo i na pitanja vanjske politike i situacije na istočnom bojištu, rekavši
“kako vrijednost i stalnost ove naše mlade države ovisi o nama samima. Samo
naš savjestni rad i čvrsto uvjerenje bit će podloga čuvanju stečenog dobra”, što
su prisutni pozdravili burnim odobravanjem. Također je “burno pozdravljen
oratorijski zbor Svete Cecilije” pod ravnanjem vlč. Ivana Lazičkog. “Sama
priredba ‘Usmenih Novina’ je započela sa Hrvatskom državnom himnom, a
završila s ustaškom himnom, a obje su svi prisutni slušali ispruženih desnica”,
pišu Hrvatske novine.
Državni status hrvatske himne potvrđen je i prilikom prvog zasjedanja
Hrvatskog državnog sabora 23. veljače 1942., koja je “zaključena pjevanjem hr-
vatske državne himne.”173 Zatim je 10. travnja 1942. održana svečana sjednica
Hrvatskog državnog sabora, a povodom prve godišnjice proglašenja NDH. Tim
povodom oglasio se i prof. dr. Božidar Širola, poznati skladatelj, glazbeni pisac i
muzikolog, koji je u Hrvatskom narodu objavio prigodni članak o postanku hr-
vatske himne.174 U tom članku on je prikazao historijat kontroverze Runjanin
vs. Wendl, tako što je spomenuo najprije nedokazanu tvrdnju Franje Kuhača
(1892.) i onu protivnu dr. Božidara Kernica (1910.), koji svojata to pravo za
svoga djeda Josipa Wendla. Na kraju članka analizira srednji prijedlog iznesen
od anonimnog pisca u Pjevačkom vjesniku (1910.), koji pripisuje autorstvo i jed-
nom i drugom. Širola ostaje kod vjerovanja, predaje i Kuhača, i s njima zajedno
smatra i dalje Runjanina “ishitriocem” hrvatske himne (“Zbog toga ćemo i
dalje u punom poštovanju prema predaji priznati autorstvo Josipu Runjani-
nu, oduševljenom ‘ilirskom’ samouku glazbeniku ili – kako ga Kuhač nazva
– ishitriocu napjeva hrvatske narodne himne. Njega je dosad išla a i ostat će mu
dovijeka slava uz zahvalno priznanje cijeloga hrvatskog naroda.”).
173 “Brzopisni zapisnik I. sjednice Hrvatskog državnog sabora održane dne 23. veljače 1942. u
glavnome državnome gradu Zagrebu” u: Brzopisni zapisnici prvog zasjedanja Hrvatskog držav-
nog sabora u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj godine 1942. Od I. do XII saborske sjednice od 23. veljače
do 28. prosinca 1942., Tisak Hrvatske državne tiskare, Zagreb 1942., str. 3.
174 prof. dr. Božidar Širola, “Hrvatska narodna himna. Što se priča o njezinom postanku”, Hrvatski
narod, Zagreb, god. IV, br. 397, 10. travnja 1942., str. 14.

Doprinos prvoj godišnjici NDH dao je i Vinko Nikolić iz Odjela za pro-
mičbu Zapovjedništva ustaške mladeži. On je 1942. uredio zbornik Hrvatska
domovina. Hrvatsko rodoljubno pjesništvo 1831 — 1941, u kojem je na istaknuto
mjesto uvrstio i hrvatsku himnu “ne samo stoga što stvara okvir ciklusima,
nego i zato, da u knjizi bude točan tekst himne sa svim promjenama”. A naj-
važnija promjena podrazumijevala je prije svega činjenicu da je u tekst himne
umetnuta Drina, kao jedna od graničnih rijeka ustaške države. Prema jednom
važnom historiografskom radu, “Drina je svojevrsno ‘predziđe katoličanstva’
prema pravoslavlju, ona je označavala granicu teritorija na kojem je trebalo re-
alizirati plan o budućnosti srpskog, pravoslavnog stanovništva u NDH. Naime,
nenapisan, ali često spominjan i u praksi naznačen plan bio je da se trećina
pobije, trećina protjera u Srbiju, a trećina prisili na prijelaz na katoličku vjeru.
Umjereniji dio ustaškog vodstva bio je za masovne deportacije u Srbiju i po-
katoličavanje (po Budakovoj paroli “ili se pokloni ili se ukloni”), dok je “tvrda
jezgra” s Pavelićem i emigrantima povratnicima na čelu zastupala “upotrebu
svih sredstava, pa i najstrašnijih (iz jednog Pavelićevog uvodnika 1932. u listu
Ustaša), dakle ubijanja.”175 U svakom slučaju, zbornik Hrvatska domovina.
Hrvatsko rodoljubno pjesništvo 1831 — 1941 u koji je uvrštena hrvatska himna,
objavljen je 1942. sa posvetom “Na čast Poglavniku na dar Ustaškoj mladeži o
prvoj godišnjici Nezavisne Države Hrvatske” uz potpis “Zapovjedništvo Ustaš-
ke mladeži”.176 Nema sumnje da je Ustaška mladež, kao omladinska organiza-
cija ustaškog pokreta, pridavala veliki značaj nacionalnim simbolima. Tako je
u srijedu 7. listopada 1942. održana velika svečanost ustaške mladeži u Glini,
gdje je “odkrivena spomen ploča hrvatskom skladatelju Josipu Runjaninu”.177
Iako su o toj svečanosti izvijestili vodeći dnevni listovi NDH, ovaj događaj
ostao je nepoznat u historiografiji, pa i najnovijoj.178 Stoga je od posebne važ-
nosti izvještaj Nove Hrvatske, koji dosad nije bio u historiografskom opticaju:
175 Ivo Goldstein, “Granica na Drini – značenje i razvoj mitologema” u: Historijski mitovi na Balka-
nu, str. 123.
176 Hrvatska domovina. Hrvatsko rodoljubno pjesništvo 1831 – 1941, ur. Vinko Nikolić, Zapovjedniš-
tvo Ustaške mladeži, Odjel za promičbu, Zagreb 1942., str. 31 i 320.
177 “Svečanost ustaške mladeži u Glini. Odkrivena spomen ploča hrvatskom skladatelju Josipu
Runjaninu”, Nova Hrvatska, Zagreb, god. II, br. 236, 8. listopada 1942., str. 3; “Velike ustaške
svečanosti u Glini”, Hrvatski narod, Zagreb, god. IV, br. 549, 8. listopada 1942., str. 5.
178 Goran Miljan, Croatia and the Rise of Fascism : the Youth Movement and the Ustasha During the
WWII, IB Tauris, London 2018; Petar Macut, Ustaška mladež : povijest organizacije koja je brinula
o podmlatku Ustaškog pokreta, Despot infinitus, Zagreb 2018.

Ustaška mladež u Glini je na svečani način odkrila spo-
men-ploču hrvatskom skladatelju Josipu Runjaninu. U hr-
vatskom mjestu Glini gdje je rodoljubni pukovnik, a kasnije
ban Jelačić okupljao u praskozorje hrvatskoga preporoda
rodoljubne častnike, prvi puta je odjeknula skladba Hrvatske
himne, a iz srca mladog Josipa Runjanina na zanosne rieči
Mihanovićeve. Da svečanost bude dostojna časti i hvale da-
našnjih naraštaja prošlosti priredila je ustaška mladež logora
glinskog uz odkriće spomen-ploče i zborovanje, na koje je
pohrlilo stanovničtvo Gline i okolice. Uz ustaške postrojbe
bile su i domobranske, a svečanost je započela zvucima hr-
vatske državne himne. Nakon toga je govorio logornik ustaš-
ke mladeži iz Gline, stožernica ustaške mladeži iz Petrinje, a
zaključni je govor održao povjerenik u Glavnom ustaškom
stanu Ante Štitić, prikazavši značaj hrvatske političke borbe
u prošlosti i ustaškoj današnjici. Kao izaslanik Upravnog
zapovjedništva ustaške mladeži Ante Štitić je na zamolbu
logornika glinskog odkrio ukusnu mramornu spomen-ploču
s nadpisom u slavu neumornoga hrvatskog skladatelja Josipa
Runjanina, zatim je odpjevana po pjevačkom zboru ustaška
himna, iza koje je sliedio svečani mimohod pred dužnost-
nicima i gostima. Istoga je dana ustaška mladež u Glini
posvetila svoje družtvene prostorije. Ovu je posvetu obavio
vlč. Majstorović. Poslije podne je održano natjecanje Ustaške
mladeži, na kojemu su se liepo predstavili glinski omladinci
u raznim granama športa. I ovoj je priredbi prisustvovao
liep broj gradjanstva, koje stoji vjerno uz narodnu uzdanicu
– svoju mladež – hrabreći je i pomažući njezinu djelatnost u
izgradnji nove Hrvatske. Spomen-ploča Josipu Runjaninu je
postavljena na Domu ustaške mladeži u Glini.
O svečanosti u Glini slično je pisao i Hrvatski narod, dok je petrinjski list
Hrvatska zemlja istaknuo činjenicu da je “Glinsko pjevačko društvo … odpje-
valo na početku svečanosti hrvatsku državnu, a na svršetku ustašku himnu”,
čime je “Glina pokazala kako misli i dokazala svoju ustašku sviest”. Pritom
“treba posebno iztaknuti požrtvovni rad logornice prof. Ete Bućan … te ostalih
čimbenika, koji omogućiše Glini ovako častnu i ustašku slavu neumrlog Josipa

Runjanina”, piše Hrvatska zemlja od 10. listopada 1942.179 Otkrivanje spo-
men-ploče Runjaninu u Glini očito je potaklo novinara Milana Babića, koji je
tim povodom u drugoj polovici listopada 1942. objavio dva članka: prvi, u listu
Nedjeljne viesti,180 i drugi u časopisu Hrvatski krugoval.181 Riječ je o člancima koji
su na tragu njegovih prijašnjih tekstova o hrvatskoj himni, ali koje je prilago-
dio novom vremenu (primjerice, glazbeno nadareni “krajiški častnik” u Glini,
koji se bavio “skladanjem manjih djela”, sada se zove “Ivan Runjanin”, dok je
cijele pasuse u kojima je njegov glavni sugovornik u Glini bio Slavko Stojano-
vić Peleš potpuno izostavio). Tako u prvom članku od 19. listopada 1942. Babić
piše: “Kako je podignut krasan spomenik u Zelenjaku povodom 100-godiš-
njice kada je spjevana ‘Liepa naša’, tako treba o stogodišnjici skladbe – a ta će
biti 1946. godine – postaviti spomenik u Glini. Prije nekoliko dana postavljena
je Runjaninu spomen-ploča na kući gdje je himna prvi put svirana, ali pravi
spomenik treba postaviti u sredini šetališta u Glini, jer je tamo – po predaji –
Runjanin bio inspiriran melodijom na pjesmu ‘Liepe naše’.” U drugom članku
od 25. listopada 1942. Babić piše ovako: “Razporedi naše glavne i svih ostalih
krugovalnih postaja počinju i svršavaju svaki dan zvucima ‘Liepe naše’. Tisuće
slušača u domovini i u drugim zemljama svaki dan u jutro i na večer slušaju
veličanstvenu himnu, koju su hrvatskom narodu dali dva zaslužna hrvatska
sina: Antun Mihanović i Ivan Runjanin.” Zatim piše da “u Glini postoji još i
danas glasovir na kojemu je prvi put svirana ‘Liepa naša’. Taj glasovir je sada
u posjedu obitelji Kovačić. … I danas je još uvijek dobar, imade vrlo ugodan i
zvučan glas i dobro je sačuvan. Taj glasovir spada bezuvjetno negdje na poča-
stno mjesto u muzeju. … Bilo bi liepo, kada bi se uredila negdje u muzeju soba
‘hrvatske himne’, gdje bi taj glasovir ostao za vječna vremena pokoljenjima.” U
zaključku Babić piše o hrvatskoj himni: “Neka nas i dalje vodi boljim danima,
sretnijoj budućnosti i neka nam sa mnogih mjesta, a napose preko naših eter-
skih valova daje svaki dan podstreka, da radimo pošteno, savjestno, predano i
razumno – za našu liepu domovinu Nezavisnu Državu Hrvatsku.”
179 “Glina. Runjaninovo slavlje”, Hrvatska zemlja : tjednik za politička, prosvjetna, družtvovna i
gospodarska pitanja, Petrinja, god. I, br. 2, 10. listopada 1942., str. 4–5.
180 Milan Babić, “Lijepa naša… Zelenjak – Mihanovićev dol… kraj, gdje su nastali stihovi “Lijepe
naše” – Klanjec i okolina – Mihanović i Runjanin – Hrvatska himna – uz Sutlu”, Nedjeljne viesti,
Izdaje Hrvatsko novinarsko društvo, Zagreb, god. II, br. 46, 19. listopada 1942., str. 6.
181 Milan Babić, “Kako je postala Hrvatska himna. Početak i svršetak naših izvedaba”, Hrvatski
krugoval, Zagreb, god. II, br. 43, 25. listopada 1942., str. 12.

Iako je “Lijepa naša” bila u himničkoj funkciji ustaških vlasti, ona je
jednako tretirana i kod partizanskog pokreta, kako nam otkriva prvo izdanje
prve partizanske pjesmarice Pjesme borbe, koja je štampana u selu Buniću u
Lici listopada 1942.182 Tako su na prve dvije stranice uvrštene narodne himne
“Hej Slaveni” i “Lijepa naša domovino”, nakon čega slijedi još 30 pjesama me-
đunarodnog proletarijata.183 Bila je to pjesmarica namijenjena partizanskom
pokretu, koji je krajem 1942. i početkom 1943. bivao sve jači, posebno u Lici,
gdje je sredinom travnja oslobođen Otočac i gdje je 1. svibnja 1943. održana
velika proslava o kojoj piše list Naprijed : organ Komunističke partije Hrvatske:
Novooslobodjeno mjesto Otočac, nakon pune dvije godine
ropstva i okupatorskih poniženja i zuluma, dočekao je Prvi
Maj slobodno i radosno. Hrlio je Prvoga maja hrvatski i srpski
narod iz okolnih sela pod svojim nacionalnim zastavama i
slio se sa gradjanstvom grada Otočca da zajedno proslave na
velikom zboru dan oslobodjenja … Blizu dvije hiljade duša
radosno su i ponosno slušali zvuke “Lijepe Naše”, “Parti-
zanske pjesme” i “Internacionale”. Poslije govora u kojemu
su narodu jasno i slikovito prikazani ciljevi, smisao i zadaci
Narodno-oslobodilačkog Pokreta i značenje ovogodišnje
proslave praznika Prvog maja, partizanska je vojna muzika
odsvirala himnu “Hej Slaveni”.184
Nedugo zatim, Otočac postaje mjesto osnivačkog zasjedanja Zemaljskog anti-
fašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), koje je održano
13. lipnja 1943.
Druga sjednica održana je idući dan (14. lipnja) na Plitvičkim jezerima.
“Zasjedanje je završeno pjevanjem ‘Lijepe naše’, nakon čega su se vijećnici
vratili u Otočac, odakle su otišli u svoje krajeve”, piše Vjesnik narodno-oslobodi-
lačke fronte Hrvatske.185
182 Pjesme borbe, Izdanje “Vjesnika” Jedinstvene nacionalno-oslobodilačke fronte Hrvatske, Bu-
nić, Lika, oktobar 1942.
183 Zlata Knezović, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji : prilog istraživanju funkcije kulturnog i um-
jetničkog stvaralaštva u narodno oslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj, Centar za kulturnu djelatnost
SSO – Institut za historiju radničkog pokreta, Zagreb 1981., str. 46, 87 i 217.
184 “1. Maj borbeni praznik naših naroda”, Naprijed : organ Komunističke partije Hrvatske, god. I, br.
3, 5. V. 1943., str. 2.
185 “Prva redovita sjednica ZAVNOH-a održana je na Plitvičkim jezerima”, Vjesnik narodno-oslobo-

U vrijeme dok su partizani kontrolirali sve veći teritorij NDH, “bivša
kuća Peleš Darinke … ul. Frankopanska br. 13 u Glini”, na kojoj je otkrivena
spomen-ploča Runjaninu, izdana je u najam Kasaić Josipu, činovniku pošte u
Glini.186 Sačuvani ugovor o najmu otkriva da je “najmodavac: Ured za podr-
žavljeni imetak, Porezni ured Glina” i da “najam … koji se sastoji od 3 sobe i
3 sporednih prostorija … teče od 1. listopada 1943. god. do odkaza”. Međutim,
situacija u Glini postajala je sve nesigurnija, a na tome ništa nije promijenio ni
dolazak njemačke 11. SS dobrovoljačke pancer-grenadirske divizije “Nordland”,
koja je od 23. do 25. studenog 1943. branila Glinu pred napadima Sedme
banijske divizije, koja se vratila na Baniju, nakon što je prošla teške bitke na
Neretvi i Sutjesci.187 Ipak, 11. siječnja 1944. Glina je oslobođena.188 Nedugo
zatim, partizanske vlasti priredile su svečanu proslavu oslobođenja Gline o
kojoj su opširno izvijestile Banijske vijesti: “Nakon 30-mjesečnog ropstva i
švapsko-ustaškog terora prvi put slobodno su zalepršale nacionalne zastave
u slobodnom gradu Glini. … Prostrana dvorana bivšeg ‘Kasina’ bila je divno
iskićena” i “prepuna mnoštvom svijeta, kako u prizemlju tako i na galerijama.
Bilo je tu i naroda iz okolnih sela Gline.” Poslije uvodnog govora, koji je počeo
u 8 sati navečer, “Kazališna družina Banije otpjevala je zatim himne ‘Hej Sla-
veni’ i ‘Lijepu našu’”, nakon čega su se redali brojni govornici iz redova vojnih
i civilnih vlasti praćeni burnim ovacijama, pišu Banijske vijesti od 18. siječnja
1944.189
U svom memoarskom zapisu Pavle Jakšić, predratni đak glinske gimnazije
i ratni komandant Sedme banijske divizije, navodi kako nakon oslobođenja
Gline “nije više bilo ni traga od trgovačkih jevrejskih porodica (Kon, Lan-
graf…) i srpskih (Metikoš, Ćorković, Peleš, Gavrilović…).” Jakšić piše da mu
dilačke fronte Hrvatske, god. III, br. 9, 19. lipnja 1943.

186 “Ugovor o najmu stana – bivša kuća Peleš Darinke kbr. 13 iz Gline od 5. listopada 1943.” na
kojem se nalaze potpisi najmodavca i najmoprimca te službeni pečat Ureda za podržavljeni
imetak, Porezni ured Glina (dokument u posjedu autora).
187 Tomislav Dulić, “Danish Waffen-SS units in Yugoslavia: The fighting at Hrastovica and Glina,
Autumn 1943”, Journal of the Danish Commission for Military History, Odense, vol. 2016, str.
63–94; također vidi zbornik radova Sedma banijska divizija, urednici Branko Borojević [i dr.],
Vojnoizdavački zavod, Beograd 1967.
188 “Glina u rukama naše proslavljene divizije”, Banijske vijesti, Izdaje Okružni NOO za Baniju,
Vanredno saopćenje, srijeda, 12. I. 1944., str. 1.
189 “Svečana proslava oslobođenja grada Gline”, Banijske vijesti, br. 7, utorak, 18. januara 1944., str.
1.

je bilo drago što je Sedma banijska divizija upravo pod njegovom komandom
“donela slobodu ovom namučenom gradiću, mestu onog nečuvenog pokolja u
crkvi”.190
Premda je narednih mjeseci Glina bila važno središte partizanskog pokre-
ta, susjedno Topusko postaje mjesto održavanja Trećeg zasjedanja ZAVNOH-a
(8. i 9. svibanj 1944.). U Topuskom je održan i prvi Kongres kulturnih radnika
Hrvatske, na čijem je svečanom otvaranju 25. lipnja 1944. “Zbor Centralne
kazališne družine, uz pratnju Duhačkog orkestra ‘Pavao Markovac’ otpjevao
hrvatsku himnu ‘Lijepa naša domovina’.”191
Nedugo zatim, u Glini je održan prvi Kongres pravnika antifašista (12–14.
kolovoz 1944.), nakon čega je u listopadu 1944. počela s radom Okružna
komisija za ratne zločine Narodnooslobodilačkog odbora Banije, koja će
narednih mjeseci pozivati svjedoke i prikupljati dokaze (u većini slučajeva
izjave) o ratnim zločinima, kako bi nadležni sudovi mogli pokrenuti sudske
postupke.192 Tako su 4. siječnja 1945. u Glini, u predmetu hapšenja i masovne
ustaške likvidacije glinskih Srba u noći s 12. na 13. svibnja 1941., svjedočili
glinski građani Bakšić Mato i Šešerin Ante, čije su izjave važne u onom dijelu
u kojima je opisano stradanje muških članova obitelji Peleš. “Oko 8 sati istog
dana vidjeo sam kroz prozor kako Hanih Stjepan vodi Stojanović Peleš Slavka
i njegova sina Pericu. Kuda ne znam”, izjavio je Bakšić.193 Istog dana svjedočio
je i Ante Šešerin.194 On je izjavio da je “Hanih Stjepan zet urara Jeseneka, koji
je bio došao u Glinu poprilici godinu dana, te koji je bio u to vrijeme kapelnik
neke glazbe”, rekao je Šešerin. “Mi smo još prije rata znali da ta glazba služi
kao maska za organizaciju Frankovaca, a kasnije se ustanovilo da su članovi te
glazbe bili svi od reda najgore ustaše i krvnici. Osnovatelj glazbe i mecena bio
je dr. Puk.”
190 Pavle Jakšić, Nad uspomenama, knj. 1, Rad, Beograd 1990., str. 487.
191 “Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske. Topusko, 25 – 27. VI 1944. Građa”, Časopis za
suvremenu povijest, Zagreb, god. 8, br. 2–3, 1976., str. 16; za širi kontekst vidi: Drago Roksandić
i Vlatka Filipčić Maligec, Kultura hrvatskog antifašizma : Prvi kongres kulturnih radnika Hrvatske
(Topusko, 25. – 27. lipnja 1944.) : između “mjesta pamćenja” i kritičke refleksije, Filozofski fakultet,
Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije – Zagrebačka naklada, Zagreb 2016.
192 Martina Grahek Ravančić, “Ustrojavanje organa nove vlasti: Državna/Zemaljska komisija za
utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – organizacija, ustroj, djelovanje”, Historij-
ski zbornik, Zagreb, god. LXVI, br. 1, veljača 2015., str. 149–172.
193 HR-HDA-306, ZKRZ Zh, kutija 228, br. 9650, Izjava Bakšić Mate, Glina, 4. I. 1945.
194 HR-HDA-306, ZKRZ Zh, kutija 228, br. 9650, Izjava Šešerin Ante, Glina, 4. I. 1945.

List Naprijed : organ Komunističke partije Hrvatske donio je 8. ožujka
1945. dvije kratke vijesti iz Gline. Prva glasi: “1. prošlog mjeseca otvoren je
na svečan način radnički Dom kulture u Glini. Svečanosti je prisustvovalo
300 radnika, predstavnici narodne vlasti i vojske. Nekoliko govornika održalo
je govore, a zatim su diletantska grupa radnika i radnica i kazališna družina
‘August Cesarec’ dale svoje priredbe.”195 Ova vijest, dosad nepoznata u lokalnoj
historiografiji, otkriva da se nekadašnji Hrvatski dom u Glini sada zove Dom
kulture, te da ubuduće treba služiti općim interesima, odnosno društvenom,
političkom i kulturnom uzdizanju radnika. Nema sumnje da je ova odluka bila
donesena u skladu s politikom Komunističke partije, koja je u Hrvatskoj, kao
i drugdje u Jugoslaviji, pristupila uvođenju sovjetskog modela na mnogim po-
dručjima života. Da utjecaj Komunističke partije postaje odlučujući potvrđuje
druga vijest iz Gline, koja glasi: “14. veljače navršila se godina dana, otkako je
otvorena gimnazija u Glini … Mali broj od 50 đaka, koliko ih je bilo na početku
prošle godine u 4 razreda, narastao je ove godine na 420 u pet razreda.” Zatim
se opisuje svakodnevni život đaka, nakon čega se navodi kako su u gimnaziji
“uvedena dva nova predmeta: učenje ruskog jezika i upoznavanje s tekovinama
NOB”. Prigodni članak završava riječima kako “duh drugarstva vlada u školi.
Hrvatska i srpska djeca, povezana jednakom željom za prosvjetom i znanjem,
izgrađuju se u duhu bratstva za buduće korisne članove naše zajednice.”196
Dana 14. travnja 1945. u Splitu je održano “historijsko izvanredno zasje-
danje Predsjedništva ZAVNOH-a, na kojemu je formirana prva narodna vlada
Hrvatske”, javlja Slobodna Dalmacija.197 U opširnom izvještaju prikazan je tijek
zbivanja u Gradskoj vijećnici, gdje je dr. Vladimir Bakarić pročitao imena svih
predloženih ministara i predložio da Predsjedništvo prihvati njegov prijedlog,
što je jednoglasno i prihvaćeno, pa je “na osnovu toga Predsjednik Vladimir
Nazor proglasio prvu narodnu vladu Hrvatske”. “U tome trenutku prolomile
su se neviđene ovacije i manifestacije oduševljenja. Glazba je intonirala hr-
vatsku himnu, a odmah zatim ‘Hej Slaveni’ … Bilo je točno 20 sati i 25 minuta,
195 “I u Glini otvoren Radnički dom”, Naprijed : organ Komunističke partije Hrvatske, god. III, br.
95–96, 8. ožujka (marta) 1945., str. 7.
196 Marija Kon, upravitelj gimnazije u Glini, “Godišnjica gimnazije u Glini”, Naprijed : organ
Komunističke partije Hrvatske, god. III, br. 95–96, 8. ožujka (marta) 1945., str. 7.
197 “Na historijskoj izvanrednoj sjednici Predsjedništva Zemaljskoga antifašističkog vijeća narod-
noga oslobođenja Hrvatske imenovana je Narodna vlada Hrvatske”, Slobodna Dalmacija, Split,
god. III, br. 144, 15. travnja 1945., str. 1–2.

kada je federalna Hrvatska dobila svoju prvu zaista narodnu vladu u gradu
Splitu, u herojskoj Dalmaciji, kolijevki hrvatske državne misli.” Nepunih
mjesec dana kasnije, 8. svibnja 1945., oslobođen je Zagreb.
U poslijeratnom razdoblju, hrvatska himna izvođena je u svim prilikama kojih

je karakter tražio njeno izvođenje, međutim, egzistirala je i dalje kao nesluž-
bena himna, bez formalno-pravnog legitimiteta, što se jasno vidi iz Ustava NR
Hrvatske od 18. siječnja 1947., gdje o himni nema ni riječi.198 No kad je riječ o
himni i poslijeratnoj Glini, valja spomenuti dvije činjenice: prvo, da je nakon
smrti udove Darinke Peleš, pravo vlasništva uknjiženo na Darinku Stojano-
vić Peleš (kćerku ubijenog Stojanović Peleš Slavka), koja je 22. prosinca 1947.
rasprodala svu imovinu u Glini i nastavila živjeti u Beogradu;199 i drugo, da je u
sklopu poslijeratnog preimenovanja glinskih ulica i trgova od 30. ožujka 1948.,
nekadašnja Pelešova, odnosno nekadašnja Frankopanska ulica, dobila ime
Ulica Saveza boraca.200
Sredinom 1950. godine obitelj Kovačić iz Gline odlučila je pokloniti svoj
klavir Srpskom kulturno-prosvjetnom društvu “Prosvjeta” iz Zagreba. O tim
malo poznatim činjenicama govore dosad nepoznati dopisi sekretara društva
Bogoljuba Rapajića od 15. srpnja 1950. (“Dragi drugovi, Drugarice Kovačić
poklonile su svoj klavir, kao kulturni spomenik, Muzeju Srba u Hrvatskoj. Na
tom klaviru prvi put je otsvirana Runjaninova kompozicija ‘Lijepa naša’, te će
biti prenesen u muzej.”),201 odnosno 22. srpnja 1950. (“Radi se o onom klaviru
što su ga Kovačići poklonili ‘Prosvjeti’ – Zagreb i koji je naše vlasništvo, a nala-
198 Ivo Perić, Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji : kronika važnijih zbivanja, Dom i svijet, Zagreb
2006., str. 86–87.
199 Općinski sud u Sisku, Zemljišnoknjižni odjel Stalne službe u Glini, Gruntovni uložak: 50. A.
Posjedovnica. B. Upisi vlasništva: 8. Peleš Darinka udova kbr. 13 iz Gline; 9. Stojanović Peleš
Darinka, Beograd, Dobračina ul. 21, prenošenje vlasništva temeljem kup. ugovora od 22. 12.
1947.
200 HR-DASK-16, Narodni odbor kotara Glina, kutija 17, Zapisnik napisan dana 30. ožujka 1948.
godine u zgradi “Kasina” u predmetu polaganja računa Mjesnog N.O. Glina.
201 Arhiv SKD Prosvjeta, Zagreb, reg. III, br. 161. Pismo sekretara Rapajić Bogoljuba Pododboru
Srpskog kulturno-prosvjetnog društva “Prosvjeta” Glina, Zagreb 15. jula 1950., str. 1.

zi se tamo u Glini.”).202 Iako je klavir poklonjen “Prosvjeti” sredinom 1950., on
je tek sredinom 1951. godine prevezen u Zagreb, kako nam otkriva Zvonimir
Kovačić, umirovljenik iz Gline, u pismu upućenom Glavnom odboru SKPD
“Prosvjeta” u Zagrebu: “Negdje početkom 1950. obećale su moje sestre, umi-
rovljene učiteljice tada još u Glini, da će pokloniti Runjaninov klavir društvu
‘Prosvjeta’ uz obvezu da im preseli pokućstvo u Zagreb u Mirovinski dom u
Martićevoj ulici. Funkcioner društva držim da je bio drug B. Sučević, kojim su
one tada uglavile usmene pogodbu. … Konačno je u drugoj – čini mi se – po-
lovici mjeseca maja 1951. došao k meni po klavir načelnik odjela za prosvjetu
i kulturu ovdašnjeg N.O.K. drug Bogdanić – i klavir lično – nakon dopreme
kamijonom u Zagreb – predao društvu ‘Prosvjeta’ – odnosno Muzeju.”203
Da je hrvatska himna početkom 1950-ih izvođena u Glini, potvrđuje više
izvora, primjerice list Budućnost, koji piše o muzičkoj sekciji Odgojno poprav-
nog doma Glina: “Mi muzičari dajemo sada sve od sebe, da naučimo jednu
Koračnicu i hrvatsku Narodnu himnu”, piše jedan od pitomaca ove državne
penalne ustanove u Glini.204 “Nekoji drugovi baš i nedaju sve od sebe, ali ipak
ćemo nastojati da to svladamo. Obavezali smo se, da ćemo do 1. maja naučiti
gornje dvije točke, koje ćemo sa ostalim kulturno-prosvjetnim sekcijama
doma toga dana davati pred glinskom publikom”, javlja list Budućnost od
1. ožujka 1952. Također, valja zabilježiti da je odlukom gradskog Narodnog
odbora iz studenog 1954. jedna od glinskih ulica dobila ime Mihanovićeva,
dok je ulica gdje je stanovao Runjanin dobila ime Runjaninova.205 U prosincu
1955. u listu Problemi : revija Banije, Korduna i Like objavljen je članak “‘Lijepa
naša’ uglazbljena je u Glini”, kojeg potpisuje poznati novinar Milan Babić.206
202 Arhiv SKD Prosvjeta, Zagreb, reg. III, br. 161. Pismo sekretara Rapajić Bogoljuba drugu Štefan-
čić Draganu, Povjereništvo prosvjete Kotarskog narodnog odbora Glina, Zagreb 22. jula 1950.,
str. 1.
203 Arhiv SKD Prosvjeta, Zagreb, reg. III, br. 161. Pismo Kovačić Zvonimira, penzionera iz Gline
Srpskom kulturno-prosvjetnom društvu “Prosvjeta” Glavnom odboru u Zagrebu, Glina 18. de-
cembra 1954., str. 1; “Bogdanić, Duško, pedagoški djelatnik” u: Ivica Golec, Petrinjski biografski
leksikon, str. 35.
204 Ante Ljubetić, “Muzička sekcija”, Budućnost : mjesečnik Odgojno popravnog doma, Glina, god. II,
br. 3, 1. marta 1952., str. 2.
205 Igor Mrkalj, “Imenima glinskih ulica i trgova negira se antifašistička borba”, Novosti : samostal-
ni srpski tjednik, Zagreb, br. 1019, 28. lipnja 2019., prilog Kronika, str. 4–5.
206 Milan Babić, “‘Lijepa naša’ uglazbljena je u Glini”, Problemi : revija Banije, Korduna i Like, Za-
greb, god. I, br. 2–3, prosinac 1955., str. 83–88.

Riječ je o članku koji je na tragu njegovih prijašnjih tekstova o hrvatskoj himni,
ali kojeg je ponovo prilagodio novom vremenu. Babić piše da bi Mihanovićeva
“Horvacka domovina” kao i “stotine drugih rodoljubnih pjesama ostala samo u
pjesmaricama ili u nekoj antologiji, da nije dobila melodiju. A tu je još jedanput
došla do izražaja u ono vrijeme bratska sloga Hrvata i Srba, jer je kompozitor
bio Srbin, Jovan Runjanin. … Zanimljivo je da su prvi akordi ‘Lijepe naše’ odje-
knuli u kući glinskog trgovca Petra Peleša, također Srbina”, piše Babić. “Poslije
toga ta je pjesma … postajala sve poznatija i popularnija, dok nije konačno,
željom naroda, postala i konačno službeno proglašena hrvatskom himnom”,
stoji u novom Babićevom tekstu. U njemu navodi sjećanja Slavka Stojanovi-
ća Peleša i objašnjava kako je “Runjanin dobio pobudu za melodiju hrvatske
himne u glinskom parku, ‘Oberstariji’, kraj kojeg teče rijeka Glina.” Međutim,
kroz naredna desetljeća “nestali su prvi rukopisi stihova i nota”, a također izgu-
bljeni instrumenti na kojima je Runjanin svirao. “Ali, nije se izgubio klavir, na
kojemu je ono historijsko veče u Glini, u kući Peleša, prvi put odjeknula ‘Lijepa
naša’ … Prodan je početkom našeg stoljeća obitelji našeg velikog književnika
Ante Kovačića, koji je u Glini bio advokat. Baštinili su ga djeca, kćerka knji-
ževnika, Olga Kovačić, učiteljica, i Krešo Kovačić, književnik i novinar.207 U
obitelji Kovačić sačuvao se klavir do naših dana. Konačno je našao svoje mjesto
u ‘Muzeju Srba u Hrvatskoj’, u Zagrebu.” Za klavir kaže da je sačuvan i da “ima
lijep zvuk, te će ostati pokoljenjima, kao jedan od najvrednijih historijskih
spomenika. On će mladim generacijama biti svjedok hrvatsko-srpskog bratstva
i ljubavi u prošlim vremenima”, piše Babić. “I kao što je ‘Lijepa naša’ himna
hrvatskog naroda, ona je isto tako i himna Srba u Hrvatskoj, jer su je stvorili za-
jednički Hrvat i Srbin i jer je ona decenijama davala i Hrvatima i Srbima poticaj
u borbi za slobodu”, da bi u samom zaključku Babić dao konačni prijedlog: “Ru-
njanin još nema svoj spomenik, kao što ga ima Mihanović na trgu u Klanjcu.”
Stoga predlaže: “Mjesto njegovu spomeniku bilo bi u Glini.”
207 Malo je poznato da je supruga Ante Kovačića bila učiteljica Milka Hajdin, koja je poslije Kovači-
ćeve smrti u Zagrebu 1889. završila Srpsku učiteljsku školu u Karlovcu 1890. “Obećano učitelj-
sko mjesto u Karlovcu nije mogla dobiti jer je odbila zahtjev karlovačkog župnika Hegedušića,
da prijeđe na rimokatoličku vjeru.” Godine 1891. imenovana učiteljicom pučke škole u Glini,
a za vrijeme Veleizdajničkog procesa 1909. premještena u Đakovo i godinu dana kasnije u
Zemun. “Penzionirana iz političkih razloga živjela je u Glini do smrti 1931.” Sasvim sigurno da
je imala utjecaja na kćerku, također učiteljicu, Olgu Kovačić koja je 1928. kupila Pelešov klavir.
Za porodičnu povijest, vidi: Krešimir Kovačić, “Zapisi i bilješke o Anti Kovačiću” u: Građa za
povijest književnosti Hrvatske, knj. 25, JAZU, Zagreb 1955., str. 7–10 i 119–121.

“U čast 1. maja” 1957. izašao je drugi broj lista Banovac iz Gline. Bio je to
godišnjak, koji je donosio vijesti iz istoimenog sportskog društva i njegovih
raznih sekcija, prije svega nogometne. Međutim, list je također pratio društve-
na, politička i kulturna zbivanja u Glini tog vremena. Tako se u drugom broju
pojavila rubrika “Da li znate?”, koja je donijela 21 pitanje iz lokalne kultur-
no-povijesne baštine, od kojih je prvo glasilo: “Tko je i gdje pjevao, uglazbio
i gdje je prvi put pjevana hrvatska himna ‘Lijepa naša domovino’?” Odgovor:
“Spjevao ju je Antun Mihanović u Hrv. Zagorju. Uglazbio Runjanin. Prvi puta u
Glini pjevana na večeri u kući trgovca Peleša.”208
Čini se da je najveće zasluge za pokretanje ove rubrike imao poznati
prosvjetni radnik, koji je ujedno bio i urednik lista, profesor povijesti Dra-
gan Štefančić.209 Upravo je on bio jedan od pokretača inicijative da se 1961.,
povodom petnaeste godišnjice Sportskog društva Banovac i 20-te godišnjice
“narodne revolucije”, na ulazu na nogometno igralište podigne spomen-portal
na kojem će se nalaziti “spomen ploča mrtvim drugovima, sportašima, čiji
je život bio zalog naše bolje budućnosti i slobode”.210 Bio je to civilizacijski
čin i obilježje, koje je upozoravalo na tragične događaje iz nedavne prošlosti
i čuvalo sjećanje na zajedničku žrtvu u izgradnji boljeg društva. Iako je na
spomen-ploči bilo uklesano petnaest imena, članova predratnog Glinskog
sportskog kluba, u suštini radilo se o devetorici nogometaša-prvotimaca i
dvojici klupskih funkcionara koji su odvedeni i ubijeni u masovnoj ustaškoj
likvidaciji glinskih Srba u noći s 12. na 13. svibnja 1941.211 Prema pisanju lista
Banovac, “u nedjelju 20. VIII 1961. pred intimnim skupom članova i prijatelja
kluba otkrivena je spomen-ploča … Skup je otvorio Dragan Štefančić, te je
riječ dao Milanu Davidoviću, predsjedniku Općinskog odbora Socijalističkog
saveza”, koji se osvrnuo na historijat NOB-a, društvene i političke prilike te
značaj ove proslave za Glinu i SD Banovac. “Prisutni su bili duboko impresioni-
rani otkrivanjem ove ploče, koja se nalazi baš u nekadašnjoj ‘Obrstariji’, gdje je
208 “Da li znate?”, Banovac, Izdavač SD Banovac, Glina, br. 2, 1. V. 1957., str. 5.
209 Za biografske podatke o Štefančiću, vidi: Aleksandra Pereković, “Prvi ravnatelj” u: Srednja
škola Glina 1958. – 2013., ur. Marija Žarinac, Srednja škola Glina, Glina 2013., str. 20.
210 “Spomen-ploča igračima ‘Banovca’”, Jedinstvo : organ Socijalističkog saveza radnog naroda kotara
Sisak, Sisak, god. IX, br. 421, 26. kolovoza 1961., str. 4; “Petnaesta godišnjica Banovca”, Banovac,
izdavač SD Banovac, Glina, br. 7, 1. I. 1962., str. 1.
211 Igor Mrkalj, “Slava, zločin i zaborav”, Novosti : samostalni srpski tjednik, Zagreb, br. 887, 16.
prosinca 2016., prilog Kronika, str. 6–7.

pred nekih 150 godina Srbin Runjanin pod starim grabovima komponirao ariju
za pjesmu ‘Lijepa naša domovina’, koju je spjevao Mihanović u Titovu zavičaju.
Ta je pjesma kasnije postala hrvatska himna. Zar se može i poželjeti bolje mje-
sto, gdje će stajati spomen za nekadašnje sportaše, naše drugove”, piše u pri-
godnom članku, koji je uz tri fotografije sa svečanog otkrivanja spomen-ploče
objavljen na naslovnoj stranici lista Banovac od 1. siječnja 1962.212
Dana 9. travnja 1963. usvojen je novi Ustav, kojim je, između ostalog,
naziv Narodna Republika Hrvatska promijenjen u Socijalistička Republika
Hrvatska. Kao i prethodni, tako je i novi Ustav imao posebne odredbe o grbu i
zastavi, ali o himni ponovo nije bilo ni riječi. Pa ipak, o hrvatskoj himni pisao
je tjednik Jedinstvo iz Siska, koji je u rujnu 1963. donio zanimljivu polemiku
o Runjaninu, dosad nepoznatu u historiografiji. Prvo se pismom uredništvu
Jedinstva javila Mirjana Bosanac iz Narodnog sveučilišta u Glini.213 Ona je
podsjetila da je iz “naše historije” poznato kako je Mihanović napisao i objavio
u Danici pjesmu “Lijepa naša domovina”. Također, da je “u Glini kompozitor
Josip Runjanin … pjesmu uglazbio.” Međutim, piše Mirjana Bosanac, “na ma-
lom trgu ispred kuće u kojoj je taj poznati kompozitor živio i radio postojao je
nekada njegov spomenik. On je za vrijeme rata srušen. Ostalo je jedino poprsje
koje je prislonjeno na kuću u kojoj je Runjanin živio. To je uostalom, bila
jedina uspomena na ovog kompozitora”, piše ona, i nastavlja: “Ali, međutim,
Komunalnoj ustanovi smetalo je poprsje, pa su ga prilikom asfaltiranja pločni-
ka radnici te ustanove bacili kao suvišni kamen. Čudi me ovakva briga za naše
kulturne spomenike. Način na koji je uklonjeno poprsje ne može se pravdati
neznanjem. Samo poprsje je već godinama bilo izloženo zubu vremena, a da
nitko u Glini nije poveo računa o njemu. Možda ipak postoji netko tko bi se za
ovaj ‘suvišni kamen’ zainteresirao”, završava svoje pismo Mirjana Bosanac iz
Narodnog sveučilišta Glina. Odgovor nije dugo čekala, jer se 21. rujna oglasio
212 Na zemljištu zvanom “Oberstarija” u svibnju 1939. otvoreno je nogometno igralište Glinskog
sportskog kluba. Zemljište je bilo obrubljeno alejom grabova zasađenim još u doba Vojne kra-
jine i služilo je zapovjednicima Prve banske pukovnije kao mjesto šetnje i odmora. Ne treba
ga poistovjećivati s glinskim parkom u središtu Gline; Милан Мркаљ, “Сто година ногомета
у Глини (1913 – 2013)”, Љетопис Српског културног друштва “Просвјета”, Загреб, свезак
XVIII, 2013., str. 239–260.
213 Mirjana Bosanac, “Šta je s poprsjem?”, Jedinstvo : organ Socijalističkog saveza radnog naroda
kotara Sisak, Sisak, god. XI, br. 528, 14. rujna 1963., str. 9.

Dušan Meandžija, upravitelj Komunalne ustanove Glina.214 “Lijepo je što se
drugarica M. B. interesira za poprsje Josipa Runjanina”, počinje svoj opširni
odgovor Dušan Meandžija. “Svi mi u Glini osjećamo da je velika nepravda što
se nisu Glinjani sjetili postaviti spomen čovjeku koji je uglazbio pjesmu, koja
je postala hrvatska himna.” Zatim iznosi biografske podatke o Runjaninu, za
kojeg kaže da je bio “vrlo obljubljen u Glini”, jer “u to vrijeme nije bilo politič-
ke mržnje između Srba i Hrvata”. Potom daje svoje viđenje nastanka himne:
“On Srbin … bio je impresioniran stihovima A. Mihanovića, koji veliča ljepotu
zajedničke domovine Hrvata i Srba.” Nakon toga, na elementima arije iz jedne
talijanske opere, “uglazbio je ovu pjesmu. Nošen zanosom te kompozicije oti-
šao je supruzi glinskog trgovca Peleša (također Srpkinja) i uz njenu klavirsku
pratnju zapjevao svojim baritonom ‘novu pjesmu’. Tako je nastala hrvatska
himna”, piše Meandžija. “Zagorci su u ‘Zelenjaku’ par kilometara pred Ku-
mrovcem, podigli spomenik Mihanoviću, mi Glinjani Runjaninu nikad. Istina,
ustaše su 1942. godine na jednoj kući bili podigli spomen-ploču Runjaninu,
želeći ga valjda proglasiti ‘pravoslavnim Hrvatom’. Ta je ploča skinuta odmah
1944. nakon oslobođenja Gline. Ustaše su bili nedostojni da podižu spomenik
Josipu Runjaninu. Možda je drugarica M. B. mislila tu ploču. Poprsja, odnosno
spomenika Josipu Runjaninu nije nikad bilo u Glini”, odgovara Meandžija, i
daje sljedeće objašnjenje: “Pred kućom onda vlasništvo nekadašnjeg glinskog
građanina Leopolda Župana, stajao je na uglu kolobran da kuću zaštiti od kola
radi blizog sajmišta. Taj kamen kolobran imao je oblik prsate žene, koji i danas
djeca nazivaju ‘baba’. Zub vremena ga je temeljito oštetio. Nije valjda druga-
rica M. B. taj kolobran iz neupućenosti držala za spomenik Runjaninu. Nije
nikad sramota da čovjek drugoga pita što sam ne zna. Ovo bi joj svaki prosječni
građanin znao rastumačiti”, piše Meandžija. “Komunalna ustanova nije nikad
uklanjala spomenike, a pogotovo ne kolobran, koji je na svom mjestu mirno
preživio i Jelačićeve ratove s Turcima kod Bos. Bojne, kao i I i II svjetski rat. Taj
kolobran su uklonili radnici ‘Fonda za mjesni samodoprinos’ kod asfaltiranja
ulice Saveza boraca, jer im je smetao pri radu.” Svoje opširno pismo zaključio
je sljedećim prijedlogom: “Narodno sveučilište u Glini bi, zbilja trebalo pokre-
nuti ideju o postavljanju nekog spomenika Josipu Runjaninu, koji je nekad
214 Dušan Meandžija, upravitelj Komunalne ustanove Glina, “Povodom članka ‘Šta je s popr-
sjem?’. Za spomenik Josipa Runjanina”, Jedinstvo : organ Socijalističkog saveza radnog naroda
kotara Sisak, Sisak, god. XI, br. 529, 21. rujna 1963., str. 9.

živio i djelovao u Glini, i bio pokretač nacionalnog bdijenja. Iako austrijski
oficir I banske regimente on je stopama svojih predčasnika Ivana Trnskog i
Petra Preradovića, oficira iste regimente bio značajna ličnost koja zaslužuje
poštovanje”, stoji u odgovoru upravitelja Komunalne ustanove Glina.215
U studenom 1967. u Matici : listu iseljenika Hrvatske objavljena je opširna
reportaža iz Gline.216 Uz nekoliko atraktivnih fotografija, prikazan je tradicio-
nalni sajam stoke zbog kojeg svake srijede Glina posebno oživi. Jer, toga dana
sajam posjećuju brojni kupci i obrtnici iz Petrinje, Siska, Karlovca, Zagreba, pa
čak i Ljubljane. Također je prikazan društveno-ekonomski razvoj glinske op-
ćine. Međutim, značajan prostor posvećen je i Spomen-domu žrtava fašizma
u Glini, koji se upravo gradi: “Ovaj memorijalni kulturni objekt podiže se na
mjestu nekadašnje pravoslavne crkve u kojoj su … 1941. godine ustaše izvršile
masovni pokolj. Naši iseljenici koji žive u Torontu u Kanadi zainteresirali su se
za podizanje novog objekta i poslali su novčani prilog od 400 dolara. Za izgrad-
nju Spomen-doma predviđeno je 250 milijuna starih dinara od kojih je Sabor
Hrvatske učestvovao sa 125 milijuna starih dinara”, piše novinarka Matice, i
pritom citira izjave svojih sugovornika: “Teško bi bilo naći makar i jednu kuću
… u kojoj ne bi bila poneka žrtva rata ili učesnik narodnooslobodilačke borbe”.
“Strahote rata duboko su se uvukle … u skute ovog grada, u čitav kraj.” Svoj
putopis nastavlja sljedećim riječima: “Na časak nehotice se sjetih da upravo
prolazim ulicom grada nekadašnje pukovnije Vojne krajine, da su u Glini služ-
bovali oficiri Preradović, Trnski, Jelačić; da je u ovom gradu živio i radio pisac
Ante Kovačić. U Glini je prvi put odsvirana hrvatska nacionalna himna ‘Lijepa
naša domovino’ koju je mladi poručnik Josip Runjanin službujući u ovom
gradu komponirao na stihove pjesnika Antuna Mihanovića.” Tako je podsjeća-
njem na hrvatsku himnu zaključena reportaža iz Gline u kojoj je dvije godine
kasnije, akcijom solidarnosti brojnih građana te radnih i društvenih organiza-
cija diljem Hrvatske i Jugoslavije izgrađen Spomen-dom žrtava fašizma, koji je
svečano otvoren na Dan borca, 4. srpnja 1969. Na svečanom otvorenju, kojem
su prisustvovali brojni uzvanici iz tadašnjeg društvenog i političkog života
Gline, Banije i Korduna te političkog i partijskog vodstva SR Hrvatske uključu-
215 Da li je stvarni autor ovog pisma možda bio prof. Dragan Štefančić? Pitanje ostaje istraživački
otvoreno.
216 Marjana Greblo, “Kad ruka o ruku udari”, Matica : list iseljenika Hrvatske, Zagreb, god. XVII, br.
11, studeni 1967., str. 409–411.

jući predsjednicu CK SKH dr. Savku Dabčević-Kučar, govorio je Miko Tripalo,
član Izvršnog biroa Predsjedništva CK SKJ, o čemu su opširno izvijestili vodeći
dnevni listovi u zemlji, Vjesnik, Borba i Politika.217 Prema pisanju sisačkog
tjednika Jedinstvo, “na prostoru ispred novoizgrađenog Spomen-doma gdje se
okupilo više tisuća građana Gline… zbor KUD ‘Joža Vlahović’ iz Zagreba izveo
je najprije državnu himnu, a nakon toga je govorio Franjo Čumpek, sekretar
Općinskog komiteta Saveza komunista Glina”. Poslije njegove uvodne riječi, i
“nakon govora Mike Tripala pjevački zbor KUD ‘Joža Vlahović’ i grupa glu-
maca HNK izveli su prigodan kulturno-umjetnički program, a zatim je Miko
Tripalo simboličkim presjecanjem vrpce predao novoizgrađeni Spomen-dom
na upotrebu i tom prilikom čestitao Glinjanima na upornosti u izgradnji ovog
objekta”.218
Pa ipak, prilikom svečanog otvorenja bio je upadljiv izostanak pred-
stavnika Srpske pravoslavne crkve, koji nisu krili svoje ogorčenje što na tom
mjestu nije obnovljena stara glinska crkva i što je na mjestu porušene crkve
u kojoj su “toliki pravoslavni srpski mučenici poklani i izmrcvareni” izgrađen
spomenik u vidu Spomen-doma. “Ali, kad već to nije učinjeno, onda je trebalo
podići spomenik koji bi zaista i sadašnjim i budućim generacijama prikazivao
gnusnost zločina a uzvišenost nedužnih žrtava. U najgorem slučaju trebalo
je mesto ostaviti potpuno prazno. … Samo još dve reči, da bi se izbegao svaki
nesporazum. Nismo mi pravoslavni protiv toga da se podižu domovi ‘kul-
ture’. Nismo ni protiv toga da omladina ima svoje domove i sale. Nismo ni
protiv zabave ni igranke koje omladina priređuje. … Ali ne na mestu gde je
bila pravoslavna crkva, niti na grobu nevino streljanih ljudi, u ovom slučaju
pravoslavnih Srba. To je ono, što mora zaprepastiti svakog normalnog čoveka,
a svakog pravoslavnog Srbina zaboleti do dna duše kad ovu vest pročita”, piše
u osvrtu kojeg su objavile novine Srpske patrijaršije.219 Prema nekim novijim
217 Miroslav Matovina, “Spomen-dom zavjet bratstvu i jedinstvu. Na velikom zboru naroda
Korduna i Banije u Glini govorio M. Tripalo”, Vjesnik, Zagreb, god. XXX, br. 8038, 5. srpnja
1969, str. 1–2; Танјуг, “Завет братства и јединства Срба и Хрвата. Приликом отварања
Спомен-дома у Глини говорио Мико Трипало”, Борба, Београд, год. XXXIV, бр. 182, 5. јул
1969., str. 4; “Прослава 4. јула – Дана борца: Морамо се супротставити свим покушајима
да се наруши братство и јединство – рекао је Мико Трипало на свечаности”, Политика,
Београд, год. LXVI, бр. 20025, 5. јул 1969., str. 6.
218 Vladimir Pajtlar, “Svečano proslavljen Dan borca. Glina: Otvoren Spomen-dom”, Jedinstvo : list
za politička i društvena pitanja, Sisak, god. XXIV, br. 1048, 10. srpnja 1969, str. 1–2.
219 Др. Лазар Милин, “Тамо где је била глинска црква”, Православље : новине Српске

istraživanjima i tumačenjima, “kad su lokalne vlasti odlučile izgraditi spomen
obilježje, njihova je želja bila da na prostoru ruševina stare pravoslavne crkve
u Glini izgrade spomen mjesto koje bi po formi i funkciji uzdizalo ‘bratstvo
i jedinstvo’. Novo spomen obilježje (Spomen-dom) napravljeno je tako da se
pozitivno odnosi i obuhvaća i glinske Srbe i glinske Hrvate.”220 To se željelo
postići na dva načina: “prvo, kao dom kulture, spomen obilježje je bilo korisno
za obje nacionalne skupine, pošto je bilo mjesto gdje su se odigravale razne
aktivnosti od koristi za cijelu zajednicu; i drugo, natpis na spomen ploči ispred
zgrade, kao i kip majke i djeteta na istom mjestu, nisu konkretno spominjali
ni jednu grupu (tj. ni Srbe ni Hrvate), niti nacionalnost počinitelja i žrtava
masovnih ubojstava, već su naglašavali zajednički otpor oba naroda u ratu i
njihovu suradnju u izgradnji Spomen doma.” Međutim, “odluka da se u prvi
plan stavi ‘bratstvo i jedinstvo’ i da se nacionalna i vjerska osnova masovnih
ubojstava u Glini izostavi, izazvala je nezadovoljstvo nekih glinskih Srba koji
su tražili da se spomen obilježje izmjeni. Oni su naglašavali da Spomen-dom u
Glini nije odao na odgovarajući način poštu žrtvama masovnih ubojstava, niti
je uvažio činjenicu da su žrtve ustaša stradale zbog toga što su bili ‘Srbi’.”
U svakom slučaju, od srpnja 1969. Spomen-dom pored memorijalne, ima i
kulturno-obrazovnu funkciju, pa tako postaje novo središte društvenog života
Gline.221 Tako u siječnju 1971. sisačko Jedinstvo javlja da je “u velikoj i prepunoj
dvorani Spomen-doma, u povodu 11. siječnja – Dana oslobođenja Gline, održa-
na svečana akademija”, na kojoj je izveden “bogat kulturno-umjetnički pro-
патријаршије, Београд, год. III, бр. 57–58, 31. јула 1969., str. 16. O tome kako su državne
vlasti uspjele nagovoriti predstavnike Gornjokarlovačke eparhije SPC da odustanu od obnove
stare pravoslavne crkve u Glini i da novu crkvu grade u jednoj sporednoj ulici (1960. – 1963.),
vidi: Радмила Радић, Држава и верске заједнице 1945–1970, књ. II, Институт за новију
историју Србије, Београд 2002., str. 21–23.
220 Max Bergholz, “Masovna ubojstva u Glini tijekom 1941. godine i poslijeratna kultura sjećanja
na žrtve: što znamo, a što ne?” u: Znanstveni kolokvij : Što se uistinu dogodilo u glinskoj srpsko-
pravoslavnoj crkvi između 29/30. srpnja – 4/5. kolovoza 1941. : svjedočanstva i kultura sjećanja,
Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Odsjek za povijest – Hrvatski državni arhiv u Zagre-
bu – Documenta – SNV, Zagreb 2012., str. 17–20.
221 Igor Mrkalj, “Spomenici NOR-a Gline i glinskog kraja (1)”, Prosvjeta, Zagreb, br. 141, decembar
2017., str. 37–38. U Spomen-domu smješteno je Narodno sveučilište, knjižnica i društvene
prostorije te velika dvorana za priredbe u kojoj se nalazilo i kino; Igor Mrkalj, “Stoljeće kina
u Glini : časna prošlost i neizvjesna budućnost”, Prosvjeta, Zagreb, br. 127, oktobar 2015., str.
51–55.

gram”.222 Zatim se u rujnu 1971. ponovo oglasila Matica : list iseljenika Hrvatske,
koja je objavila još jednu, nešto kraću reportažu iz Gline. Ona počinje prvim
stihovima hrvatske himne, “što ih je svom narodu darovao pjesnik Antun
Mihanović. Iako su oni dobro poznati, malo se zna da je ovo jubilarna godina
otkako se prvi put začula hrvatska himna”, piše Matica. “Naime, upravo ove
jeseni navršit će se 125 godina života ‘Lijepe naše’. Hrvatska himna rođena je
u Glini gdje je stihove Mihanovićeve pjesme uglazbio Josip Runjanin.” On je
izveo “na svojoj violini prve akorde ‘Lijepe naše’”, navodi se u reportaži. “Kuća
bivšeg trgovca Petra Peleša, u kojoj je godine 1846. prvi put odsvirana ‘Lijepa
naša’, i danas postoji u Glini. Na njenu ulazu obješene su tri potkove, znak da
je tu kovačka radionica. Bilo bi dobro da u ovoj jubilarnoj godini ta kuća dobije
i obilježje po kojem bi se znalo da je u njoj rođena himna hrvatskog naroda”,
predlaže Matica u rujnu 1971.223
Međutim, u vrijeme kad je ovaj prijedlog objavljen, u javnosti se već
vodila široka rasprava o ustavnim amandmanima, između ostalog, i o hrvat-
skoj himni. Također su objavljivani detaljni prijedlozi o prilagođavanju teksta
himne novoj političkoj realnosti i zahtjevima najširih masa, bilo da su dolazili
iz Zagreba224 ili Vrginmosta.225 Tako je prijedlog Matice vezan uz kuću Petra
Peleša u Glini brzo pao u zaborav, jer je u međuvremenu kulminirala politička
kriza, koja je u prosincu 1971. završila smjenom partijskog i političkog vodstva
SR Hrvatske. Kako je ovo kratko i turbulentno razdoblje, poznatije kao “Hrvat-
sko proljeće”, “Reformni pokret” ili “Maspok” (ovisno iz kojeg se kuta gleda)
doživljeno u crkvenim krugovima u Glini, otkriva izjava glinskog župnika
Mije Dukića: “Ipak, sa strane sam mogao primijetiti da se hrvatsko proljeće
1971. godine u Glini i glinskom kraju gotovo nije ni osjetilo. Ako je netko
222 Mirko Klobučar, “Glinjani proslavili godišnjicu oslobođenja”, Jedinstvo : list za politička i druš-
tvena pitanja, Sisak, god. XXVI, br. 1127, 14. siječnja 1971., str. 1 i 4.
223 “125 godina ‘Lijepe naše’”, Matica : list iseljenika Hrvatske, Zagreb, god. XXI, br. 9, rujan 1971.,
str. 355.
224 Danijel Alerić, “Dotjerivanje mora biti opravdano. U povodu prijedloga da se izvrši jedna iz-
mjena u hrvatskoj himni”, Hrvatski tjednik : novine za kulturna i društvena pitanja, Zagreb, god.
I, br. 19, 27. kolovoza 1971., str. 11; Julije Derossi, “Himna nije prćija”, Hrvatski tjednik : novine
za kulturna i društvena pitanja, Zagreb, god. I, br. 25, 8. listopada 1971., str. 20.
225 С. Б., “Са седнице општинског сабора. Примедбе и предлози Вргинмоста”, Политика,
Београд, год. LXVIII, бр. 20846, 17. октобар 1971., str. 7; Petar Mrkalj, “Svečanom sjednicom
Općinskog sabora proslavljen Dan komune Vrginmost. Amandmani – dobra osnova za daljnji
razvitak”, Karlovački tjednik, Karlovac, god. XVIII, br. 42, 21. listopada 1971., str. 13.

nešto i pokušao učiniti za hrvatsku stvar, to bi se odmah zataškalo i osudilo”,
prisjeća se Dukić. “‘Milicija’ i Savez komunista strogo su nadzirali sva zbiva-
nja, i nije se moglo puno učiniti za hrvatsku opciju. Imao sam utisak kao da
živimo u kraju u kojem proljeće stiže s velikim zakašnjenjem, izoliranom od
ostalog svijeta.”226 Pa ipak, ustavnim amandmanima iz 1972. hrvatska himna
prvi put u svojoj povijesti službeno je označena kao državna himna (točka 4.
prvog amandmana): “Himna Socijalističke Republike Hrvatske je ‘Lijepa naša
domovino’.” Ta je formulacija doslovno prenesena u Ustav SR Hrvatske iz 1974.
godine, gdje je postala član 8. tog ustava, nakon čega je himna, uz grb i zastavu,
i službeno postala jedan od hrvatskih državnih simbola.
Sredinom 1970-ih Glina bilježi snažan društveno-ekonomski napredak.227
Grade se i novi uslužni, stambeni i stambeno-poslovni objekti, kao i objekti
društvenog standarda, pa Glina sve više poprima urbani izgled. Istovremeno,
stara glinska arhitektura ustupa pred socijalističkom modernizacijom, pa tih
godina u glavnoj gradskoj ulici nestaje nekoliko povijesnih građevina (tri stare
zgrade). Ipak, i ovdje se grade novi objekti i nove zgrade, a 1976. godine na
mjestu nekadašnjeg Doma kulture, odnosno nekadašnjeg Hrvatskog doma i
još jedne susjedne prizemnice, niče moderni stambeno-poslovni blok s više
od 80 stanova kojeg za svoje potrebe gradi glinski privredni gigant, Pamučna
predionica Glina koja zapošljava preko 1.100 radnica i radnika.228 Na svim
poljima društvenog i ekonomskog razvoja Gline vidljiv je njen napredak i ona
je krajem 1970-ih razvijenija nego ikada.
U svibnju 1980. održana je u Glini svečana proslava povodom 180. godiš-
njice osnivanja glinske župe, 150. godišnjice izgradnje župne crkve sv. Ivana
Nepomuka i 50. godišnjice svećeništva zagrebačkog kanonika Josipa Crnkovi-
226 Željko Maljevac, “Ispravio povijesne krivotvorine. Vlč. Mijo Dukić, autor knjige ‘Glina i oko-
lica’ prvi puta javno govori o 15 godina službovanja u Glini, od 1970. do 1985. godine”, Sisački
tjednik, Sisak, god. L/IV, br. 196/197, 28. prosinac 1995., str. 5.
227 Milan Mrkalj, “Društveno-ekonomski razvoj općine Glina u poslijeratnom razdoblju” u: Glina.
Glinski kraj kroz stoljeća, str. 453–460.
228 “Novi stambeno-poslovni objekt”, Jedinstvo : tjednik SSRN Zajednice općina Sisak, Sisak, god.
XXXI, br. 1427, 21. listopad 1976., str. 4; Davor Salopek, “Stambena zgrada s poslovnim
prizemljem za tržište u Glini”, Čovjek i prostor : arhitektura, kiparstvo, slikarstvo i primijenjena
umjetnost, Zagreb, god. 25, br. 2, 1978., str. 8; Ivo Maroević, “Dominanta u slici naselja”, isto,
str. 9; Ivo Maroević, “Prostorni razvitak gradskog naselja Glina” u: Glina. Glinski kraj kroz stolje-
ća, str. 435–436; Mirko Belošević, “Pamučna predionica Glina 1959/1963/1986. godine”, Glina.
Glinski kraj kroz stoljeća, str. 461–467.

ća, rodom iz glinskog kraja.229 Povodom ova tri značajna jubileja glinski župnik
Mijo Dukić napisao je i objavio knjigu Glina i okolica u kojoj su objavljeni
vrijedni podaci o povijesti Gline. Međutim, knjiga je na najveću osudu naišla
upravo u Glini, ne zbog onoga što je glinski župnik u njoj napisao, nego zbog
onoga što je prešutio. Tako se u knjizi autor ni jednom riječju nije osvrnuo
na masovne ustaške zločine nad srpskim stanovništvom u Glini u proljeće i
ljeto 1941., što nije prošlo nezapaženo, posebno u Vjesniku, vodećem listu u
Hrvatskoj.230 Također je zaobišao Narodnooslobodilački pokret, koji je u glin-
skom kraju bio i srpski i hrvatski. Pa ipak, Dukićeva knjiga potakla je daljnja
istraživanja lokalne povijesti, premda o himni i Runjaninu nije donijela ništa
novo (“Josip Runjanin, kompozitor i prvi izvođač kasnije hrv. himne ‘Lijepa
naša domovino’. … Godine 1846. časnik 1. Banske pukovnije u Glini Josip Ru-
njanin, Vinkovčanin, svira prvi puta na violini, na spomenuti tekst, melodiju
iste himne. To je bilo u kući glinskog trgovca Petra Peleša, sada kuća obitelji
Jednak u ulici Saveza boraca. Kasnije je dugo u Glini bio i klavir na kojemu je
ova melodija svirana.”).231
S druge strane, protojerej Mirko Tišma iz Zagreba napisao je u lipnju 1981.
prigodni članak o Josifu Runjaninu, u kojem je objavio jedan važan povijesni
izvor, čime je aktualizirao polemiku o Runjaninovoj nacionalnosti.232 Tako je
u listu Glas svetih ravnoapostola Ćirila i Metodija objavljen faksimil iz Protokola
rođenih i krštenih Srpske pravoslavne parohije u Vinkovcima sa podacima
o rođenju Josifa Runjanina i imenima njegovih roditelja, “kako piše u knjizi
II. na str. 6 pod rednim brojem 31”. U nastavku članka prepričana je životna
biografija Josifa Runjanina, “Srbina pravoslavne vere”, koji je “1846. u Glini
napisao melodiju za pesmu A. Mihanovića ‘Horvacka domovina’ … koja je
docnije nazvana ‘Lijepa naša domovina’ i postala hrvatska himna.” Članak
završava podsjećanjem na Wilhelminu Runjanin, njegovu kćerku: “Sa njenom
229 Mijo Gabrić, “Banijski trostruki jubilej”, Glas Koncila : novo lice Crkve : katoličke dvotjedne novi-
ne, Zagreb, god. XIX, br. 11, 1. lipnja 1980., str. 11.
230 Srećko Ljubljanović, “Triput iznevjereno poštenje”, Vjesnik, Zagreb, god. XLII, br. 11987, 10.
siječnja 1981., tjedni dodatak Sedam dana, br. 147, str. 15.
231 Mijo Dukić, Glina i okolica, Hrvatsko književno društvo Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb–Glina
1980., str. 81 i 113. Radi se o obitelji kovača Jednak Stanka.
232 Протојереј Мирко Тишма, “Јосиф Руњанин: поводом 160-те годишњице рођења”, Глас
светих равноапостола Ћирила и Методија, Издаје Загребачка епархија, Загреб, год. VIII,
бр. 107–108, јануар-јун 1981., str. 16–18.

smrću ugasio se poslednji izdanak Josifove porodice, a ostao je samo vidan
spomen na novosadskom Pravoslavnom Uspenskom groblju i spomen ploče ši-
rom naše zemlje. I ovi redovi napisani u spomen 160-godišnjice rođenja Josifa
Runjanina, jesu skroman spomen umesto venca na njegovom grobu i dokaz da
ga Majka, Srpska pravoslavna crkva, u čijem krilu je odnjihan, nije zaboravila”,
piše Mirko Tišma.
Zatim se u siječnju 1984. oglasio još jedan pravoslavni svećenik, jeromo-
nah Atanasije Jevtić, koji je u listu Pravoslavlje, novinama Srpske patrijaršije,
objavio svoje putne zapise kroz Jasenovac, Baniju i Kordun.233 U zapisima iz
Gline, koju je posjetio 21. rujna 1983. povodom 20-te godišnjice posvećenja
nove pravoslavne crkve (1963. — 1983.), on se osvrnuo i na tragičnu sudbinu
stare pravoslavne crkve u Glini: “Da spomenemo ovde, ako je to od značaja, da
je u toj staroj pravoslavnoj crkvi u Glini, leta Gospodnjeg 1846., po prvi put
izvedena ‘Lijepa naša domovino’ Antuna Mihanovića, koju je te godine ‘uglaz-
bio’ Srbin iz Gline Josif Runjanin a otpevao je srpski pravoslavni hor iz Gline.
No, vremena i običaji su se zatim promenili”, piše Atanasije Jevtić.
Nije poznato na čemu je Jevtić temeljio ove svoje tvrdnje, jer za njih nije
naveo ni jedan povijesni izvor. Osim da ih je mogao: prvo, izvesti iz biografije
glinskog prote Marka Slavnića, koju je 1882. napisao Vladimir Krasić, koji
doduše spominje “srpsku crkvenu pevačku družinu”, ali ne spominje ni
Runjanina, niti pjevanje Mihanovićeve pjesme;234 drugo, njegov izvor mogla
su biti sjećanja Runjaninove kćerke koja nisu sasvim precizna (“Bila sem sicer
ob njegovi smrti, kakor sem že prej omenila, zelo okrog 10 let stara, a se dobro
spominjam, da je moj pokojni oče znal zelo lepo peti, svirati na citre in na
kitaro; tudi na flavto je znal igrati. Slišela sam tudi praviti, da je v Glini večkrat
tudi v cerkvi pel. Njegov čisti glas baje zelo ugajal.”);235 i treće, mogao je čitati
biografski članak koji očito preuzima sjećanja Runjaninove kćerke (“Josip Ru-
njanin je skladao hrvatsku himnu. To svi znademo. No Josip Runjanin bio je i
inače glazbeno nadaren čovjek. Kao dobar pjevač mnogo je pjevao u glinskoj
crkvi, jer je služio u Glini u Jelačićevoj pukovniji, pa je tu kod vojnog kapel-
233 Атанасије Јевтић, “Путна белешка. Од Косова до Јадовна (2)”, Православље : новине Српске
патријаршије, Београд, год. XVIII, бр. 404, 15. јануара 1984., str. 7.
234 Владимир Красић, “Прото Марко Славнић (Биографска слика.)”, Јавор : лист за забаву,
поуку и књижевност, Нови Сад, год. IX, бр. 11, 14. марта 1882., str. 331.
235 Anton Kosi, “Pri hčerki skladatelja “Lepe naše domovine” Josipa Runjanina”, Slovenec, Ljublja-
na, let. LXIV, št. 104, 7. maja 1936., str. 3.

nika učio glazbu.”).236 U svakom slučaju, Atanasije Jevtić je svoje putopise obja-
vio u knjizi pod naslovom Od Kosova do Jadovna, koja je 1984. privukla zna-
čajnu pažnju crkvenih krugova.237 Međutim, kritička historiografija ukazala je
na činjenicu da je njegova knjiga nastala kroz seriju članaka u kojima je Jevtić
“izložio morfologiju pokolja Srba kroz istoriju, povezujući progon Srba na Ko-
sovu u otomanskom periodu sa iskustvima rata u NDH. U ovoj seriji članaka
kontinuitet ‘genocida’ prate teme mučeništva i Srba kao izabranog naroda.”
Osim toga, jeromonah Atanasije nagovijestio je i misiju Srpske pravoslavne cr-
kve u osamdesetim godinama: “da preuzme svoju tradicionalnu ulogu zaštite
srpskog naroda i održavanja njegovog istorijskog sećanja i identiteta”, piše u
jednoj važnoj studiji o srpskim intelektualcima i oživljavanju nacionalizma u
Srbiji 1980-ih godina.238
Iako je knjiga Atanasija Jevtića imala i krug svojih čitatelja u Glini, najzna-
čajniji kulturni događaj tog vremena bilo je svečano obilježavanje 700 godina
postojanja Gline, čija je središnja manifestacija bio znanstveni simpozij Glina
1284 — 1944 — 1984., održan u Spomen-domu od 6. do 8. listopada 1984.239
Simpozij je pripremljen u suradnji s Odjelom za hrvatsku povijest Centra za
povijesne znanosti Sveučilišta u Zagrebu i s Institutom za historiju radnič-
kog pokreta Hrvatske, kao i sa mnoštvom pojedinaca iz različitih ustanova
sa raznih strana cijele Jugoslavije. Uoči simpozija objavljena su i dva manja
prigodna albuma s odabranim motivima Gline (u svakom po 20 fotografija),
među kojima se nalazila i fotografija bivše Pelešove kuće (na poleđini foto-
grafije stoji potpis: “Kuća u kojoj je J. Runjanin uglazbio ‘Lijepu našu’”).240 O
236 Z. D., “Pavao Stoos, Josip Runjanin i Pavao Kolarić kao hrvatski glazbenici. Jedan mozaik iz
kamenčića hrvatske kulturne povijesti”, Hrvatski dnevnik, Zagreb, god. I, br. 166, 6. studenoga
1936., str. 14.
237 Од Косова до Јадовна. Путни записи јеромонаха Атанасија Јевтића, изд. аутора, Београд
1984. Knjiga je postala popularna i doživjela sedam izdanja do 1987. godine.
238 Jasna Dragović-Soso, “Spasioci nacije”. Intelektualna opozicija Srbije i oživljavanje nacionalizma,
Fabrika knjiga, Beograd 2004., str. 190–191. Također vidi i usp., Коста Николић, “Полемике
о геноциду у НДХ у југословенској историографији 1985/1989.” u: Геноцид у 20. веку на
просторима југословенских земаља, Музеј жртава геноцида, Београд 2005., str. 425–452;
Xavier Bougarel, “Od krivičnog zakona do memoranduma: upotrebe pojma ‘genocid’ u komu-
nističkoj Jugoslaviji”, Političke perspektive, Zagreb, god. 1, br. 2, 2011., str. 7–24.
239 “Proslavljena 700. godišnjica grada Gline”, Jedinstvo : tjednik SSRN Zajednice općina Sisak, Sisak,
god. XXXIX, br. 1843, 11. listopada 1984., str. 1; “Simpozij 1284–1944–1984. Povijesno mjesto
Gline”, isto, str. 4.
240 Glina 1284 – 1944 – 1984, Izdavač: Odbor za obilježavanje 700. godišnjice grada Gline, Tisak:

simpoziju pohvalno su pisali Večernji list iz Zagreba i Jedinstvo iz Siska, a nakon
simpozija, Bilten Općinske organizacije SKH Glina donio je opširan izvještaj u
kojem, između ostalog, piše: “Po završetku trodnevnog napornog rada i izre-
čenih mišljenja, nametnuo se zaključak da je Simpozij bio oslobođen lokalne
samodopadljivosti, da je bio stručan, kritičan i odgovoran razgovor o glinskoj
prošlosti i budućnosti. Domaćini Simpozija omogućili su organizacijom i
svojom angažiranošću najviše ocjene učesnika, gostiju i posjetilaca Simpozija.
Završetkom Simpozija okončan je jedan veliki posao, a započeo drugi, pripre-
mama za izdavanje Zbornika ‘Glina 1284 — 1944 — 1984. godine’.”241
Bilten Općinske organizacije SKH Glina također je informirao svoje članstvo
o zaključcima sjednica CK SKH, gdje se 1984. često raspravljalo o nacionaliz-
mu, a jednom prilikom i o hrvatskoj himni. Tako je dr. Stipe Šuvar, na dužnosti
člana Predsjedništva CK SKH, izjavio da “nacionalizma nije pošteđena ni jedna
klasa, ni jedan sloj našeg društva. … Za neke je hrvatska himna ‘Lijepa naša
domovino’ sumnjiva, jer im miriše na hrvatski nacionalizam, a opet drugi su
nesretni ako se ona ne pjeva. I s tim treba računati”, izjavio je Stipe Šuvar.242
“Bila je himna i u tzv. NDH, ali su je kao nacionalnu himnu pjevali i partizani
na svojim ratnim skupovima i na sjednicama ZAVNOH-a. A ta je himna zapra-
vo nastala u doba nacionalnog romantizma, jednako kao i poljska melodija i
češki tekst pjesme ‘Hej Slaveni…’, koja je danas i naša jugoslavenska himna, a s
kojom smo se identificirali.”
U to post-titovsko vrijeme, obilježeno ekonomskom krizom i velikim
previranjima u cijeloj Jugoslaviji,243 Šuvar je smatrao da “smo suočeni s
pojačanim nastupanjem kleronacionalizma”.244 Po njemu, “Katolička crkva
se u doba ‘maspoka’ držala po strani i rezervirano. Sad u njoj narastaju snage
koje se vežu na program kleronacionalizma”, kaže Šuvar. “Razrađena je čitava
“Varteks” RO Tiskara Varaždin, Glina 1984.

241 “Simpozij ‘Glina 1284 – 1944 – 1984’”, Bilten Općinske organizacije SKH Glina, Glina, br. 3, listo-
pad 1984., str. 24–27.
242 “Svijest mrtvih pritišće kao mora ali nacionalizam se inspirira i suvremenim pojavama (1984)”
u: Stipe Šuvar, Svi naši nacionalizmi, Izdavač: “Milić Rakić”, Valjevo 1986., str. 35. Šuvar je u to
vrijeme član Predsjedništva CK SKH (1982. – 1986.), nakon čega je izabran u CK SKJ i za člana
Predsjedništva CK SKJ.
243 Jovan Mirić, Sistem i kriza. Prilog kritičkoj analizi ustavnog i političkog sistema Jugoslavije, Centar
za kulturnu djelatnost, Zagreb, 1984.
244 “Nacionalizam i kleronacionalizam prodiru u prazan prostor” u: Stipe Šuvar, Svi naši naciona-
lizmi, str. 317–318.

kleronacionalistička platforma s ambicijom da crkva igra ulogu ne samo zaštit-
nika vjere i vjernika, već i zaštitnika nacionalnih interesa hrvatskog naroda i
njegove kulture i tumača njegove povijesti. … Ne samo da se drže propovijedi,
u kojima se iznose otvorene političke optužbe, već se ističu i zastave i grbovi
bez socijalističkih obilježja, pjeva se samo ‘Lijepa naša domovino’, a uz nju
nikada i ‘Hej Slaveni’, pjevaju pjesme nacionalističkog sadržaja, pa i izvikuju
neprijateljske parole.” Pa ipak, “morali bismo se suzdržati od zaključivanja da
je kleronacionalističko djelovanje svojstveno čitavoj Katoličkoj crkvi, ali je u
njenim redovima to djelovanje u posljednje vrijeme u porastu, a da mi nismo
u adekvatnoj akciji”, smatrao je Šuvar.
Zatim je 10. lipnja 1985. održana 27. sjednica CK SKH na kojoj je Stipe
Šuvar održao uvodno izlaganje u kojem se ponovo dotaknuo hrvatske himne.
Tom prilikom on je rekao: “Naša bitka protiv hrvatskog nacionalizma, srpskog
nacionalizma u Hrvatskoj, klerikalizma i njegove ofenzive i protiv svih drugih
‘izama’, dakako, povezana je s takvom bitkom protiv nacionalizma i drugih
‘izama’ u čitavoj Jugoslaviji.” Zatim je nastavio: “U posljednje vrijeme naciona-
lističku su zastavu preuzeli kleronacionalisti, dakle, ljudi koji ponekad nose
mantiju, a ponekad ne … Klerikalizam je sve ono što vjeru i vjerske institucije
i okupljanje na vjerskoj osnovi zloupotrebljava u vjerske svrhe, a kada se u to
unose nacionalistička shvaćanja i ponašanja, onda dobivamo kleronacionali-
zam.” Prema Šuvaru,
… ta kleronacionalistička intonacija uvelike se nalazi i u poza-
dini obnove linije Stepinčeve crkve, a na kojoj se u posljednje
vrijeme toliko insistira iz vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj.
Stepinčeva crkva išla je u najtežim vremenima i za hrvatski
narod u kolaboraciju sa fašističkim snagama, nacionalnu
izdaju i na pozicije kontrarevolucije ne samo u vrijeme
NOB-a nego i nakon njegove pobjede. Sve upornije i žustrije
veličajući Stepinca, dajući onome koji je blagosiljao ustaše i
stajao iza prekrštavanja Srba aureolu mučenika, a i priprema-
jući u zemlji i u svijetu teren za eventualni postupak njegova
posvećenja, određeni crkveni krugovi svakako podupiru i
kleronacionalistička raspoloženja. Uostalom, vidljivo je to
i po providnom “hrvatovanju” s nekih propovjedaonica i u
vjerskim listovima, po napadnim pjevanjima himne “Lijepa
naša” na masovnim vjerskim skupovima (zašto se onda ne

bi pjevala i himna “Hej Slaveni”?), po upornom izbjegavanju
nekih crkvenih velikodostojanstvenika da uopće spomenu,
uz Hrvatsku, i Jugoslaviju kao širu domovinu i zemlju kojoj
pripadaju.245
Akcente iz Šuvarovog izlaganja prenijele su brojne novine, a nema sumnje da
su bili čitani i u Glini, gdje je 14. svibnja 1988. svečano promoviran zbornik
radova Glina. Glinski kraj kroz stoljeća.246 Ovom događaju koji je imao ne samo
znanstveni i kulturni, već i općedruštveni značaj, prisustvovali su brojni gosti,
kao i članovi Glavnog i Uređivačkog odbora. Poslije promocije u Spomen-do-
mu u Glini, zbornik je promoviran u Zagrebu (16. lipnja) i Beogradu (21. lipnja).
Sa sedamdeset tri znanstvena priloga u publikaciji enciklopedijskog formata
na preko 600 stranica, podijeljenih u devet kronološko-tematskih blokova,
zbornik je postao dragocjeni doprinos jednoj od najznačajnijih historiograf-
skih tema: kako se u nas – viđeno kroz ovakve značajne mikro studije – pre-
pliću povijesti Hrvata i povijesti Srba.247 Međutim, iako je bila riječ o djelu od
kapitalnog značaja za lokalnu povijest, u njemu nije bilo posebnog priloga o
Runjaninu, niti priloga o hrvatskoj himni.
Propast ideologije socijalizma na kojoj se temeljio jugoslavenski politički iden-

titet nakon Drugog svjetskog rata jedan je od razloga raspada socijalističke
Jugoslavije.248 Kriza socijalizma u SSSR i Istočnoj Evropi 1989. godine prelila se
245 “Sjednica Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske: Podići razinu idejne svijesti”, Slo-
bodna Dalmacija, Split, god. XLI, br. 12476, 11. lipnja 1985., str. 1; “Akcenti iz uvodnog izlaganja
Stipe Šuvara”, isto, str. 2; “Savez komunista ne može sam (Iz uvodnog izlaganja na 27. sjednici
CK SKH, 10. VI. 1985.)” u: Stipe Šuvar, Pitanja kontinuiteta, Globus, Zagreb 1986., str. 356–357,
gdje se nalaze navedeni citati.
246 “Promoviran “Glinski kraj kroz stoljeća”: Doprinos kulturnoj i povijesnoj spoznaji”, Jedinstvo :
tjednik SSRN Zajednice općina Sisak, Sisak, god. XLIV, br. 2027, 19. svibnja 1988., str. 1.
247 O značaju znanstvenog pristupa u obradi bogate povijesne materije kroz predstavljanje
zbornika govorili su dr. Zorica Stipetić, direktorica Instituta za historiju radničkog pokreta u
Zagrebu i akademik prof. dr. Ljubo Boban sa Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu. “Zbornik dokaz prošlosti”, Glinski vjesnik, Glina, god. VI, vanredni broj,
13. lipnja 1988., str. 8.
248 O razlozima za raspad socijalističke Jugoslavije, vidi Prvo poglavlje “Kritička analiza posto-

– po domino principu – i na Balkan, odnosno Jugoslaviju, gdje su početkom 1990.
raspisani prvi višestranački izbori u Sloveniji i Hrvatskoj. Uvođenje demokra-
cije u njenom najprimitivnijem obliku koji se svodio na brojanje glasova bez
ikakve zaštite za manjine, destabliziralo je krhku ravnotežu između etničkih
kolektiviteta u Jugoslaviji. Napušteno je načelo konsenzusa i ravnoteže i
postalo je važno koliko ima “nas”, a koliko “njih” (naracija jugoslavenskog
socijalizma bila je: “nema većine – nema manjine”). Strah od toga da se posta-
ne manjina bio je i ostao glavni pokretač sukoba u tadašnjoj Jugoslaviji, tvrdi
politološka literatura.249 Budući da je jugoslavenski socijalizam bio izrazito
antinacionalistički, nacionalizam se pojavio kao njegova glavna alternativa.
Jedan od najvažnijih događaja tog vremena odigrao se 24. i 25. veljače
1990., kada je “održan Prvi opći Sabor Hrvatske demokratske zajednice, doga-
đaj koji je nakon mnogih godina, nakon čitavih desetljeća, u našem glavnom
gradu, Zagrebu, okupio predstavnike iseljene iz domovinske Hrvatske na
zajedničkom poslu radnog dogovora o stranačkom ustrojstvu HDZ i budućoj
političkoj i demokratskoj preobrazbi domovine Hrvatske”. Prema izvještaju
stranačkog glasila, “otvaranje Prvog općeg Sabora HDZ objavio je predsjednik
dr Franjo Tuđman, a odmah nakon toga pjevački zbor Janjevaca iz Zagreba
otpjevao je na pozornici hrvatsku himnu ‘Lijepa naša domovino’. Zajedno sa
zborom pjevali su i svi prisutni u dvorani. Poslije izvođenja himne predsjednik
HDZ dr Franjo Tuđman pročitao je uvodni referat – ‘Programske zasade i cilje-
vi HDZ’.”250 Na Saboru je također predloženo “da se od sada hrvatska himna
pjeva s desnom rukom na srcu, jer ‘dok je srca bit će i Croatie’ (A.G. Matoš).”251
Hrvatska demokratska zajednica pobijedila je na višestranačkim izborima
održanim 22. i 23. travnja te 6. i 7. svibnja 1990. i preuzela vlast u SR Hrvatskoj.
“Nova će vlast već u svibnju 1990. uvesti novosti afirmirajući hrvatsku himnu
i grb na drukčiji način”, piše u jednom istraživanju o hrvatskim nacionalnim
jećih interpretacija” u: Dejan Jović, Jugoslavija – država koja je odumrla. Uspon, kriza i pad
Kardeljeve Jugoslavije (1974–1990), Prometej, Zagreb 2003., str. 23–102.
249 Dejan Jović, “Strah od postajanja manjinom i sukob u prethodnoj Jugoslaviji”, Reč : časopis za
književnost i kulturu i društvena pitanja, Beograd, god. 11, br. 65, 2002., str. 113–130.
250 “Prvi Opći Sabor Hrvatske demokratske zajednice”, priredio Srećko Jurdana, Glasnik Hrvatske
demokratske zajednice, Zagreb, br. 8, ožujka 1990., str. 12.
251 “Rezolucija o himni”, Glasnik Hrvatske demokratske zajednice, Zagreb, br. 8, ožujka 1990., str.
13.

simbolima.252 “Sada i u javnim, a i u privatnim prilikama pjeva se hrvatska hi-
mna samostalno. U službenim situacijama mnogi obično pritom ne samo usta-
ju nego ritualno desnu ruku polažu na lijevu stranu prsiju, tj. na srce. Po tome
kao da se mjeri pripadnost ne samo vladajućoj stranci, nego i odanost režimu”,
piše u istom istraživanju. Nakon što su gotovo pola stoljeća bili ograničavani
ili zabranjivani, “od proljeća 1990. nacionalni simboli igraju značajnu ulogu u
hrvatskom političkom identitetu”.
Međutim, značajnu ulogu u tom vremenu imali su i novinski mediji,
posebno beogradska Politika, koja je redovito izvještavala o zbivanjima u
Hrvatskoj.253 Tako se 22. svibnja 1990. u rubrici “Odjeci i reagovanja” javila
pismom književnica Darinka Peleš Sobotka iz Beograda.254 Ona piše kako
je nedavno “u mojoj rodnoj Glini održan pomen žrtvama” ustaškog zločina.
“Doznajem da nije bilo nijednog predstavnika vlasti SR Hrvatske. Ni komunisti
ni Tuđmanovi sledbenici nisu došli toga dana u Glinu”, piše ona. “Moj dvadese-
togodišnji brat Petar (student prava) i otac [Slavko Stojanović] Peleš ubijeni su
u noći između 12. i 13. maja 1941. sa još 700 viđenih Srba i zato znam šta znače
ustaška zverstva. Mi, koji smo ostali u životu, očekujemo bar taj minimum
civilizacijskog ponašanja – odavanje pošte žrtvama. A današnji vlastodršci
Hrvatske ne poznaju gest pijeteta”, piše ona. “Ja ne mislim da je za Pavelićeva
zlodela kriv ceo hrvatski narod, ali nas brisanje mračne prošlosti može odvesti
u nove zločine. Pojava Tuđmana zlokobno nagoveštava i takvu mogućnost”,
piše Darinka Peleš Sobotka. “Iako sam Srpkinja moja je domovina Hrvatska, u
Glini sam rođena, moja je porodica bila poznata u Vojnoj krajini, kao trgovačka,
252 Dunja Rihtman-Auguštin, “O konstrukciji tradicije u naše dane. Rituali, simboli i konotacije
vremena”, Narodna umjetnost : hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, god. 29, br.
1, 1992., str. 35; također vidi i usp., Ozren Biti, “Ruka na srcu kao izraz narodne duše”, Nova
Croatica, Zagreb, god. 2, br. 2, 2008., str. 139–150.
253 Vreme kada je narod govorio : “Odjeci i reagovanja” u Politici, 1988–1991., priredili Aljoša Mimica
i Radina Vučetić, Fond za humanitarno pravo, Beograd 2001; Davor Pauković, “Konstrukcija
neprijatelja: HDZ u Politikinoj rubrici “Odjeci i reagovanja” 1989./91.” u: Srpsko-hrvatski
odnosi u 20. veku : prošlost i perspektive, ur. Darko Gavrilović, Institute for Historical Justice
and Reconciliation Salzburg – Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje Novi Sad – Dijalog
Zagreb – Grafo marketing Novi Sad, Novi Sad 2008., str. 113–125.
254 Дара Соботка – Пелеш, “Ни освета, али ни заборав”, Политика, Београд, год. LXXXVII,
бр. 27522, 22. мај 1990., str. 17. Faksimil članka objavljen je u njenoj zbirci pjesama: Даринка
Пелеш Соботка, Одјеци душе, Савез прогресивних књижевника Југославије, Београд
1995., str. 69; također vidi i usp., “Белешка о писцу” u: Даринка Пелеш Соботка, Од лирике
до хумора, Interline Commerce, Београд 1997., str. 3–4.

imućna, čestita. U našoj kući je prvi put odsvirana ‘Lijepa naša’, kasnije hrvat-
ska himna. Na stihove pesnika Antuna Mihanovića Josif Runjanin je muzički
uobličio ‘Lijepu našu’.” Zatim nastavlja: “Mit ustaštva, strepim, iznova se
rađa. To mora da zabrine sve Jugoslovene, bez obzira na nacionalnost, veru i
politička ubeđenja. I Hrvati mora da se zabrinu, ne samo Srbi u toj republici”,
kaže ona. “Nismo za osvetu, kao ni za zaborav, iako već decenijama nastojimo
da oprostimo zločine. A sinovi onih koji su to počinili trebalo bi da se upitaju
kuda ih vodi današnja eskalacija velikohrvatstva. A posebno gospodin Tuđman,
harizmatski vođa HDZ, koji stupa na političku scenu Hrvatske i Jugoslavije.
Zločin nacionalističkog ludila ne pripada tako davnoj prošlosti da bi bio zabo-
ravljen”, zaključuje svoje pismo Darinka Peleš Sobotka.
U međuvremenu, tekst i napjev hrvatske himne posebno su navedeni u
“Zakonu o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjed-
nika Republike Hrvatske” od 21. prosinca 1990. godine, gdje je u članku 16.
naveden tekst, a u članku 17. notni zapis napjeva, čime su obje njezine kom-
ponente jasno utvrđene i određene kao obavezne. Sutradan, 22. prosinca 1990.,
nova vlast donijela je Ustav Republike Hrvatske u kojem je potvrđen status
i funkcija hrvatske državne himne. Zatim se krajem prosinca 1990. pojavila i
knjiga “Lijepa naša”. Pripovijest o hrvatskoj himni, koju je napisao poznati muzi-
kolog Andrija Tomašek.255 Prema njegovoj knjizi već u siječnju 1991. priređen
je Vjesnikov feljton u 25 nastavaka, a ubrzo je objavljen i prvi pohvalan prikaz
njegove knjige.256 U prikazu piše da je njen autor obradio povijest Mihano-
vićeve pjesme iz 1835. godine, koja je postala nacionalna i državna himna.
Međutim, “autor na mnogo mjesta govori o ozbiljnoj sumnji da bi melodiju
‘Lijepe naše’ uglazbio nedovoljno školovani vinkovački oficir Josip Runjanin, a
vjerojatno je to bio J. Wendl, kapelnik pukovnijskog orkestra u Glini. Pokazao
je kako je popijevku vjerojatno 1861. zabilježio zagrebački pedagog Vatroslav
Lichtenegger i harmonizirao je za muški zbor”, piše u ovom prikazu.
Kakva je tada bila situacija u Glini i da li se raspravljalo o Runjaninu
i hrvatskoj himni, otkriva nam reportaža objavljena u karlovačkom listu
Spektar od 13. veljače 1991. “Raport iz Gline može početi pesimistički: nikad
gori međunacionalni odnosi od 1941. godine kada je ovaj mali, doskora mirni
255 Andrija Tomašek, “Lijepa naša”. Pripovijest o hrvatskoj himni, Muzički informativni centar
Koncertne direkcije Zagreb, Zagreb 1990.
256 Zlatko Vince, “Naša slavna pastorala i himna radu”, Vjesnik, Zagreb, god. LII, br. 15567, 21.
siječnja 1991., str. 9.

banijski gradić ušao u povijest po genocidnom pokolju Srba u pravoslavnoj
crkvi.”257 Svoje viđenje aktualne situacije dao je Milivoj Vojnović, direktor
srednjoškolskog centra u Glini i zastupnik u Saboru Republike Hrvatske, koji
je u taj visoki predstavnički dom ušao kao kandidat SKH-SDP-a, ali više nije
pripadao ni jednoj stranci: “Politika koja u ovakvoj sredini dovodi u pitanje
Dan Republike, Dan ustanka, ili koja mijenja ime Trga žrtava fašizma, stvar-
no je politika opasnih namjera, kao što je svojevremeno rekao Ivica Račan,
govoreći pred izbore o HDZ-u. To je politika koja ruši mješane brakove, kvari
kumstva, djeci iz mješanih brakova oduzima mogućnost izjašnjavanja tako
da ne uvrede ni jednog roditelja, to je politika koja stvara mržnju. A mislili
smo da toga više neće biti…”, kazao je Vojnović. On ističe “da na sreću nema
ekscesa, ali se osjeća napetost, nepovjerenje. Do prije godinu dvije Glina je bila
gotovo idilično mjesto po međusobnom druženju i toleranciji Srba i Hrvata.”
Zatim je novinar podsjetio da će u veljači Glinjani ponovo izaći na izbore, jer
unatoč premoćnoj pobjedi ljevice, nije formirana općinska skupština. Gotovo
preko noći, SKH-SDP i Socijalisti zbrisani su sa političke pozornice Gline “zbog
mlakog držanja njihovog republičkog rukovodstva prema lavini mjera, zakona
i ustavnih promjena nove vlasti. Praktično, Račanovi komunisti nemaju više
nikakve organizacije u Glini, ali su na njen račun ojačale Srpska demokratska
stranka i HDZ. … Da se sruši komunistička vlast došlo je za Hrvatsku do neo-
bičnog saveza. Naime, SDS, HDZ i HDS udružile su se u neformalnu koaliciju,258
pa je, po dogovoru, predstavnik najjačeg partnera, Velibor Matijašević, član
SDS izabran za predsjednika općinske skupštine.” Spektar zatim citira izjavu
Mirka Jambrošića, umirovljenika i dugogodišnjeg dopisnika Večernjeg lista:
“Glina je nešto specifično. Nitko se ovih posljednjih 45 godina nije osjećao
ugroženim, ali je sada prisutan strah. Srbi se boje da se ne ponovi 1941. godina,
257 Vukašin Miljević, “Zašto su poremećeni međunacionalni odnosi u Glini: Jedni drugima ne
vjeruju – Prije svega godinu i po dana Glina je slovila uzoritom po međunacionalnim odno-
sima Srba i Hrvata. Danas i jedna i druga strana tvrde da su odnosi najgori nakon jezive 1941.
godine”, Spektar : nezavisne novine, Karlovac, god. I, br. 1, 13. II. 1991., str. 10.
258 Pisanje Spektra potvrđuju članci: “Jači u koaliciji”, Jedinstvo, Sisak, god. XLVI, br. 2133, 24.
svibnja 1990., str. 2; “Zajednički u Skupštini”, Jedinstvo, br. 2134, 31. svibnja 1990., str. 3; i re-
dakcijska informacija objavljena u istom broju, pod naslovom: “Odbornici su odlučili: održane
konstituirajuće sjednice općinskih skupština u Glini, Dvoru, Kostajnici i Petrinji” (“Zajed-
nički cilj stvaranja Udružene opozicije u Skupštini općine Glina, koju čine SDS, HDZ i HDS, je
ujedinjavanje hrvatskog i srpskog stanovništva na novim programima i temeljima, zajednički
život svih građana glinske općine, stvaranje boljih uvjeta za život i stanovanje.”).

a Hrvati strahuju od oružja koje je možda i u neozbiljnim rukama. Ljetos, da bi
umirili narod, ugledniji ljudi Srbi i Hrvati, obilazili su mjesne zajednice. Valja
nam zajednički živjeti, kao i stoljećima do sada.” Reportaža završava obila-
skom glinskog parka i podsjećanjem na krajiškog pukovnika Jelačića. “Začudo,
on ovdje nema spomenika, kao ni Josif Runjanin, Srbin, oficir glinskog garni-
zona, koji je komponirao hrvatsku himnu. Potomci im to duguju. Jer, povijest
se mora učiti od onoga što je najpoučnije. A na ovom prostoru to je da su tu
stoljećima živjeli ljudi dobre volje, koji su se bez obzira na nacionalno i vjersko
opredjeljenje, dobro slagali i uvažavali.” Riječ je o važnoj i vrlo opširnoj repor-
taži, koja upadljivo nedostaje u literaturi koja se bavi hrvatsko-srpskim me-
đunacionalnim odnosima, od višestranačkih izbora u Glini 1990. do izbijanja
lokalnih oružanih sukoba i pripajanja glinske općine Republici Srpskoj Krajini
u prosincu 1991. godine.259
Položaj i stradanje hrvatskog stanovništva u Glini i glinskoj općini počet-
kom 1990-ih,260 kao i uništavanje njegove sakralne baštine,261 dobro je doku-
mentirano, iako ne onoliko koliko bi moglo i trebalo biti. Među povijesnim
izvorima tog vremena, koji dosad nisu korišteni u postojećoj literaturi a važni
su za daljnje razumijevanje zbivanja, uključujući odnos prema himni i Runja-
ninu, ističe se publikacija Program povratka, obnove i razvoja Općine Glina, koju
je izdao Zavičajni klub Općine Glina u Zagrebu u studenom 1992.262 U tom
259 Slaven Ružić, “Politički i vojno-sigurnosni aspekt zbivanja u glinskoj općini 1990. – 1991.
godine”, Radovi : radovi Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,
Zagreb, god. 47, br. 2, 2015., str. 711–736; Drago Roksandić, “Srbi u Hrvatskoj (1989 – 1991):
između lojalnosti, neposlušnosti i pobune” u: Neposlušnost, ur. Snježana Prijić-Samaržija i
Petar Bojanić, Narodna biblioteka Srbije, Beograd 2011., str. 87–120.
260 Nikica Barić, “Položaj hrvatskog stanovništva na Banovini za vrijeme “Republike Srpske Kra-
jine” (1991. – 1995.)” u: Dijalog povjesničara – istoričara, knj. 8, ur. Igor Graovac i Hans Georg
Fleck, Zaklada “Friedrich Naumann”, Zagreb 2004., str. 429–448; opširnije, vidi: Nikica Barić,
Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990. – 1995., Golden marketing – Tehnička knjiga, Zagreb 2005.
261 Jakša Raguž, “Prilog poznavanju rušenja katoličke župne crkve sv. Ivana Nepomuka u Glini”
u: Ascendere historiam – Zbornik u čast Milana Kruheka, ur. Marija Karbić, Hrvoje Kekez, Ana
Novak, Zorislav Horvat, Hrvatski institut za povijest, Zagreb 2014., str. 645–665. Također
je tužna spoznaja da je 25. rujna 1991. minirana i do temelja srušena pravoslavna parohijska
crkva Silaska sv. Duha u Vinkovcima, u kojoj je Runjanin kršten 1821. godine; Mladen Obreno-
vić, “Zlo u ratu, dobrota u miru”, Novosti : samostalni srpski tjednik, Zagreb, br. 585, 5. ožujka
2011., prilog Kronika, str. 15.
262 Program povratka, obnove i razvoja Općine Glina, Zavičajni klub Općine Glina, Zagreb 1992., str.
100.

dokumentu piše: “U nametnutom nam domovinskom ratu … područje općine
Glina je okupirano, hrvatsko pučanstvo protjerano ili poubijano, a materijalna
dobra opljačkana, spaljena i razorena.” Zatim se kaže: “U cilju stvaranja uvjeta
za povratak prognanika i normalizaciju života, u Povjereništvu Vlade Repu-
blike Hrvatske za općinu Glina u Sisku i u Zavičajnom klubu općine Glina u
Zagrebu poduzete su aktivnosti na izradi Projekta za povratak, obnovu i razvoj
općine Glina, po kojem su određeni “pravci razvoja u narednom razdoblju”.
Tako se u poglavlju “Kultura” navodi da je rat “hrvatsko nacionalno biće na po-
dručju Gline zatekao duhovno i kulturno osiromašenim. Dugotrajno smišlje-
nom politikom onemogućavan je opstanak na području Gline produktivnih
kadrova hrvatske kulture i znanosti. … Spomen-dom kao nosilac kulturne
djelatnosti općine Glina pružao je, doduše, u Glini i kulturne sadržaje iz hr-
vatskog kulturnog kruga (gostovanja hrvatskih kazališnih družina, glazbenih
umjetnika, izložbenih materijala, prisutnost bibliobusa Narodnog sveučilišta,
bibliotečnog fonda gradske knjižnice i sl.), te je kroz pjevački zbor, gradsku
limenu glazbu, amatersku dramsku i dječju folklornu sekciju okupljao i hrvat-
ski živalj Gline. Međutim, ostaje trpak osjećaj spoznaje da je taj Spomen-dom
poprimao iz dana u dan sve više jednonacionalno obilježje, uklanjanjem čak i
izvanjskih znakova koji su ga vezali uz Hrvatsku.” Stoga je zaključak sljedeći:
“Postojeći Spomen-dom mora se preimenovati u Dom kulture. Pristup u Dom
kulture mora imati svaki hrvatski kulturni sadržaj i svaki Hrvat kao potrošač
tih sadržaja. … Na čelu Doma kulture stajat će Kulturni savjet. … Kulturno
vijeće morat će, također, preuzeti brigu o očuvanju kulturno-spomeničkog
nasljeđa te preko nadležnih institucija poraditi da se obnove i zaštite objek-
ti, materijali i spomeni na Antu Kovačića, Josipa Runjanina, Josipa Jelačića”,
navodi se u ovom programu.263
Položaj i situaciju Srba u Hrvatskoj početkom 1990-ih dokumentira jedno
važno i opsežno sociološko istraživanje, koje govori da je u Spomen-domu u
Glini 9. veljače 1992. održano izvanredno zasjedanje Skupštine RSK na kojem
je u dramatičnim okolnostima prihvaćen “sveobuhvatni ‘Vanceov plan’ koji na
području RSK predviđa razmještanje mirovnih snaga UN jačine 14.000 vojni-
263 Program “Kultura” sastavili su: “1. Brebrić Marijan 2. Herman Matija 3. Vrbanac Josip 4.
Maljevac Željko 5. Hudina Ljiljana”, isto, str. 115, dok je ukupnu izradu Programa odobrila
“Centralna komisija: 1. Kuhar Berislav 2. Verzon Miroslav 3. Šterk dr. Đuro 4. Mareković Blanka
5. Marović Marijan 6. Čumpek Franjo”, isto, str. 115.

ka, što bi trebalo pacificirati stanje i stvoriti povoljnije uvjete za pregovore.”264
Među brojnim događajima koji su slijedili nakon smirivanja ratnih okršaja, a
koji su važni za odnos prema hrvatskoj himni i Runjaninu, ističe se odluka
tadašnjih civilnih vlasti u Glini, koje su već krajem veljače 1992. pristupile
formiranju “Komisije za promjenu naziva ulica i trgova grada Gline”. Nakon
sjednica koje su održane 26. veljače, te 5., 6. i 13. ožujka 1992. godine, ova
Komisija izradila je opširan “Prijedlog” u kojem, između ostalog, piše: “Većina
ulica kojima se mjenjao naziv nosile su imena ličnosti ili institucija koje su
bili protagonisti ili glasno-govornici komunističkog režima, a suštinski ništa
značajno nisu učinili za ovaj kraj ili srpski narod uopšte”, stoji u “Prijedlogu”
Komisije od 19. ožujka 1992. U dokumentu se dalje kaže: “Dodjeljujući nove
nazive ulica, Komisija je ostala na stanovištu da to budu poznata i provjerena
imena iz srpske istorije i kulture, kao i geografski pojmovi vezani uz srpsku
istoriju.”265
“Prijedlog” Komisije prihvaćen je većinom glasova, nakon čega su tadašnje
vlasti na sjednicama “Skupštine opštine Glina” od 7. i 30. rujna 1992. donijele
“Odluku o promjeni imena ulica i trgova grada Gline”. Tako je Trg maršala Tita
postao Trg Kralja Petra I. Karađorđevića, Ulica Vasilja Gaćeše – Vuka Karadžića,
Ulica Jose Marjanovića – Nikole Tesle, Ulica Saveza boraca – Mihaila Pupina,
Ulica 29. novembra – Stefana Nemanje, Ulica 11. siječnja 1944. – Braće Jugovi-
ća, itd.
U dokumentu također piše: “Stara imena ostaju sljedećim ulicama: Omla-
dinska, Josifa Runjanina, Narodnog ustanka, Ante Kovačića, Žrtava fašizma,
Vinogradska, Toplička, VII udarne divizije i Ive Andrića.”266
264 Vidi Drugi dio “Tijek pobune i njena društvena konstrukcija”, poglavlje “Faze pobune Srba
u Hrvatskoj” i potpoglavlje “Primirje pod okriljem UN (3.I.1992. – 21.I.1993. godine; faza
VI.)” u: Ozren Žunec, Goli život. Socijetalne dimenzije pobune Srba u Hrvatskoj, sv. I, Demetra,
Zagreb 2007., str. 276. Također vidi opširan transkript izlaganja: “Шта је ко рекао у Глини 9.
фебруара. Бранко Костић, потпредсједник Предсједништва СФРЈ: Остаће ваши органи
власти”, Српски глас, Топуско, год. 3, бр. 26, 6. марта 1992., str. 4–6; za popis “brojnih uzva-
nika iz Predsjedništva Jugoslavije, Vlade Srbije i komande Oružanih snaga”, koji su na Skup-
štini izvršili pritisak da “71 poslanik od 87 prisutnih” prihvati “Vensov plan”; vidi: Чедомир
Кораћ, “Мировњаци долазе”, isto, str. 5.
265 HR-DASK-SACP-611, Skupština opštine Glina 1991. – 1995., kutija 2, SO Glina, Komisija za
promjenu naziva ulica i trgova grada Gline, Prijedlog, 19. marta 1992., str. 1–3; također vidi:
“Промјена назива улица у Глини”, Српски глас, Топуско, год. 3, бр. 27, 23. марта 1992., str. 2.
266 HR-DASK-SACP-611, Skupština opštine Glina 1991. – 1995., kutija 2, SO Glina, 9. i 10. sjednica,
Odluka o promjeni naziva ulica i trgova grada Gline, 7. i 30. IX 1992., str. 1–2.

Od važnijih događaja u Glini tog vremena posebno se ističe nastavak i
završetak preuređenja memorijalnog prostora ispred Spomen-doma.267 Naime,
zemljište na kojem se nekad nalazila pravoslavna crkva i na kojem je izgrađen
Spomen-dom, ugovorom između crkvenih i tadašnjih civilnih vlasti u Glini
vraćeno je krajem 1992. Srpskoj pravoslavnoj crkvi, nakon čega je nastavljeno
ratom prekinuto preuređenje memorijalnog prostora i 30. srpnja 1995. otkri-
veno novo spomen-obilježje.268 Tako su ispred Spomen-doma, u organizaciji
tadašnjih civilnih vlasti, postavljene ploče sa uklesanim imenima nevinih
žrtava, koje je nakon održanog parastosa posvetio srpski patrijarh Pavle, koji
je tog dana došao u Glinu.269 Ovom događaju prisustvovalo je mnoštvo ljudi
iz Gline, sa Banije i Korduna, uključujući vladiku zahumsko-hercegovačkog
Atanasija Jevtića. Tog dana objavljena je i prigodna knjižica u kojoj se nalazi
uvodni tekst u kojem piše: “Davno smo ovdje stigli. Odmah smo, unutar
zidina glinske utvrde podigli malu drvenu crkvicu. Početkom devetnaestog
vijeka počeli smo prikupljati sredstva za gradnju nove crkve. Napravili smo je
i obavili osvećenje 1826/1827 g. Radovali se njezinu ukrašavanju, proslavljali
završetak ikonostasa. Uživali smo u njoj, tu se krstili, tu vjenčavali, tu svetko-
vali, tu se sjećali naših predaka… U toj smo našoj, Pravoslavnoj crkvi Rođenja
Bogorodice, tu u Glini 1846. godine prvi, prije Hrvata zapjevali ‘Lijepu našu’,
za koju je muziku napisao Srbin Josif Runjanin. Nepun vijek docnije, u istom
ćemo tom hramu biti poklani, a krvnici naši slaviće svoj zločin uz Runjanino-
ve note, proglasivši ih svojom hrvatskom himnom…”270 Nakon što je ispred
glinskog Spomen-doma otkriveno novo spomen-obilježje, dana 4. kolovoza
267 Za povijest izgradnje Spomen-doma (1952. – 1969.), Spomen-muzeja unutar Spomen-doma

(1975. – 1987.) i Spomen-obilježja kao novog koncepta memorijalizacije ispred Spomen-do-
ma (1985. – 1995.), vidi: “Glina” u: Igor Mrkalj, “Spomenici NOR-a Gline i glinskog kraja (1)”,
Prosvjeta, Zagreb, br. 141, decembar 2017., str. 37–38.
268 Ђуро Ђукић, “Историјат спомен-обиљежја”, Српски глас, Топуско, год. 6, бр. 58/59, јули/
август 1995., str. 3.
269 Ђуро Ђукић, “Да увијек поступамо као људи. Његова светост патријарх српски господин
Павле посјетио епархију Горњокарловачку и служио парастос покланим Србима у
глинској православној цркви”, Српски глас, Топуско, год. 6, бр. 58/59, јули/август 1995.,
str. 3; za fotografije, vidi slikovni prilog: “Патријарх српски господин Павле у Глини”, isto,
str. 12–13; Darko Pavičić, “Patrijarhova turneja okupiranom Hrvatskom. Otvorena potpora
pobunjenicima”, Večernji list, Zagreb, god. XXXIX, br. 11460, 1. VIII. 1995., str. 4.
270 Покољ Срба у глинској православној цркви, приредили Милка Љубичић и Милан Буњац,
Издавачи: Скупштина општине Глина – Црквена општина Глина – “Српски глас”
Топуско, Глина 1995., str. 8–10.

1995. počela je vojna akcija Oluja, u kojoj je na bivšu Pelešovu kuću u Glini
pala granata, koja je kuću gotovo u cijelosti uništila i pretvorila u ruinu.
Završetak vojne akcije Oluja, kojoj je primarni cilj bio reintegracija

teritorija, ali ne i ljudi, označio je i početak namjernog sprečavanja povratka
pripadnika srpske manjine, koji su željeli da se vrate i nastave živjeti u Hr-
vatskoj. Tako je na sjednici Općinskog poglavarstva Općine Glina od 4. rujna
1995., načelnik općine Marko Sremić izjavio: “Osobe koje su od 6. kolovoza
ove godine napustile područje Republike Hrvatske ne mogu se vratiti u mjesta,
kuće i stanove gdje su prije živjeli.” Njegovu izjavu prenio je Glinski glasnik :
glasilo Općine Glina od 11. rujna 1995. u članku pod naslovom “Odbjegli se Srbi
ne mogu vraćati”.271
U istom članku navedeno je da se predlaže datum “6. kolovoz – Dan op-
ćine Glina”, zatim odluka o “dodjeli smještajnih kapaciteta (kuća ili stanova)”
kojom se daje “prioritet stradalnicima i povratnicima”, nakon čega je također
navedeno da je općinska vlast donijela odluku o “uklanjanju” spomen-obi-
lježja, kojeg su na prostoru ispred Spomen-doma “bespravno” podigle “srpske
okupacijske vlasti”.272 Najavljeno je i vraćanje Augustinčićevog spomenika
“Majka s djetetom” kako bi se prostor doveo “u prvobitno stanje”. U istom
broju Glinskog glasnika također je objavljen opširan članak u kojem se spomi-
nje hrvatska himna, međutim, poruka tog članka bila je sljedeća: “U hrvat-
skoj Glini uglazbljena je hrvatska himna ‘Lijepa naša’, održano je zasjedanje
Hrvatskog sabora, naš grad u srcu Banovine ponosi se jer je u njemu živio Josip
pl. Jelačić Bužimski. Iako su te i druge neosporne činjenice govorile da je Glina
grad hrvatske povijesti i kolijevka hrvatstva, od 1918. godine, doba pristupanja
271 Željko Maljevac, “Zasjedalo Općinsko poglavarstvo Općine Glina: Odbjegli se Srbi ne mogu
vraćati”, Glinski glasnik : glasilo Općine Glina, god. I, br. 2, 11. rujna 1995., str. 3.
272 O uklanjanju spomen-obilježja također vidi i usp., Драган Чубрић, Момчило Крковић,
Страдање Срба у Православној цркви у Глини и рушење споменика, Удружење Срба из
Хрватске – Српско културно друштво “Зора”, Београд 2005. Priređivači ove knjige, aka-
demski slikar Dragan Čubrić i akademski kipar Momčilo Krković, autori su uklonjenog spo-
men-obilježja. Vidi: HR-DASK-828-3, Narodno sveučilište Glina 1961. – 1991., kutija 21, Projekt
spomen obilježja žrtvama u Glini 1985 – 1988., Spomen obeležje žrtvama ustaškog terora u
glinskoj crkvi i žrtvama grada Gline – Idejno i tehničko obrazloženje.

Kraljevini SHS, a osobito poslije Drugog svjetskog rata, Srbi su Glinu prikaziva-
li kao mjesto ‘ustaških zločina’ i ‘pokolja nedužnih Srba’. Kao krunski dokaz za
sotoniziranje glinskih Hrvata i negiranja hrvatske baštine i hrvatskih korijena
u Glini, glinskim je Vlasima služio navodni ‘ustaški zločin nad glinskim Srbi-
ma u glinskoj pravoslavnoj crkvi u srpnju 1941. godine’. … Međutim, povijesne
su činjenice ipak drukčije i dokazuju da u glinskoj pravoslavnoj crkvi u srpnju
1941. nije bilo pokolja”.273 Zatim se navodi da je “partizanska velikosrpska
propaganda … događaje u Glini u ljeto 1941. godine koristila kao argument
u prikazivanju Gline kao ‘ustaškog i fašističkog grada i kraja’, te za tvrdnje o
‘genocidnosti’ Hrvata.” Zatim se daje tumačenje kako između napada Vasilja
Gaćeše na željezničku postaju u Banskom Grabovcu kraj Gline ljeta 1941. i
napada na policijsku postaju u Glini ljeta 1991. “gotovo nema nikakve razlike,
jer je cilj napada isti: pobiti Hrvate, zarobiti hrvatsko i ponovo napasti, sve do
okupacije Hrvatske i Hrvata.” Opširan članak završava riječima: “Četnici nas
više nikada neće moći prevariti, nadmudriti, a kamoli svladati, a svijet, koji je
sada napokon saznao istinu, zna i znat će da su četnici koljači i barbari, a da su
Hrvati civiliziran katolički puk koji uspješno, po cijenu svojeg opstanka brani
sebe i svoje; svoju zemlju, domovinu i Državu.”
U narednom broju Glinskog glasnika objavljena je vijest da je 23. rujna
1995. Općinsko vijeće donijelo “Odluku o određivanju imena ulicama i
trgovima u Gradu Glini”, prema kojoj se predratni nazivi mijenjaju i glase: Trg
maršala Tita u Trg hrvatskih branitelja, Ulica žrtava fašizma u ulica Stjepana
i Antuna Radića, Ulica VII. banijske udarne divizije u Hrvatska ulica, Ulica
Vasilja Gaćeše u Ulica žrtava Domovinskog rata, Ulica Jose Marjanovića u
Ulica kralja Tomislava, Ulica Saveza boraca u ulica Kneza Branimira, Ulica 29.
novembra u Vukovarska ulica, Ulica 11. siječnja 1944. u Radnička ulica, itd.,
dok su Mihanovićeva i Runjaninova zadržale svoje predratne nazive. Istom
odlukom prostor oko glinskog parka nazvan je Trg bana Josipa Jelačića, dok je
nekadašnji Spomen-dom žrtava fašizma, podignut na mjestu ustaškog pokolja
i porušene srpske pravoslavne crkve, preimenovan u Hrvatski dom (“Članak 8.
Mijenjaju se nazivi ustanova i glase: 1. Spomen dom u Hrvatski dom”).274
273 Željko Maljevac, “Izmišljotinama prikrili četništvo: nakon pola stoljeća šutnje otkrivamo isti-
nu o ‘pokolju Srba’ u glinskoj pravoslavnoj crkvi 1941. god.”, Glinski glasnik : glasilo Općine Glina,
Glina, god. I, br. 2, 11. rujna 1995., str. 8–11. U članku je objavljena i fotografija Spomen-doma,
s potpisom: “Spomen srpskim izmišljotinama”.
274 “Općinsko vijeće Općine Glina održalo prvu sjednicu u slobodnoj Glini. Preimenovane ulice,

Nedugo zatim, Glinu su 28. rujna 1995. posjetili američki ambasador u
Zagrebu Peter Galbraith i visokopozicionirani američki diplomat, pomoćnik
državnog tajnika SAD-a za ljudska prava i humanitarna pitanja John Shattuck,
koji je u svojim memoarima ostavio zapis o izbjegličkoj krizi u Hrvatskoj,
ubojstvima velikog broja srpskih civila u Krajini nakon masovnog zbjega
srpskog stanovništva u operaciji Oluja te sprječavanju povratka i konfiskaciji
imovine izbjeglih Srba, a također i zapis o razgovoru s načelnikom Gline. Riječ
je o važnom i dosad nekorištenom povijesnom izvoru, koji dodatno osvjetlja-
va tadašnje događaje u Glini, a posebno uklanjanje spomen-obilježja ispred
glinskog Spomen-doma (“When Galbright asked what had happened to a Serb
World War II monument that he had seen in the town square on a previo-
us visit, he was told by the straight-faced Croatian mayor that it had been
removed ‘because it was out of keeping with the local arhitecture.’ Back in the
car Galbraith said, ‘Welcome to ethnically pure Croatia.’”).275 Zanimljivo da je
tog istog dana, 28. rujna 1995., također održana izborna skupština Općinske
organizacije HDZ Glina i izabran novi Općinski odbor HDZ, o čemu je opširno
izvijestio Sisački tjednik. Kako je na početku sjednice rekao predsjedavajući
Željko Balder, “to je prvi javni skup jedne hrvatske političke stranke u Glini
poslije Drugog svjetskog rata, prvi puta u Glini je zvanično intonirana hrvat-
ska himna ‘Lijepa naša’ koju je upravo u tom gradu 1846. godine uglazbio Josip
Runjanin, i to je prvi skup koji je poslije oslobođenja održan u Hrvatskom
domu, bivšem glinskom Narodnom sveučilištu, odnosno Spomen domu.”276
Naredne 1996. godine, “u vrijeme proslave Dana zahvalnosti i Dana
oslobođenja Gline u glinskom Hrvatskom domu svečano je otvorena obnov-
ljena knjižnica i čitaonica”, piše Glas Koncila. Otvaranju su uz brojne uzvanike
bili prisutni doministrica u Ministarstvu kulture Branka Šulc, dopredsjednik
Matice hrvatske Nedjeljko Fabrio, župan sisačko-moslavački Đuro Brodarac,
trgovi i ustanove”, Glinski glasnik : glasilo Općine Glina, Glina, god. I, br. 3, 26. rujna 1995., str.
2–3; “Odluka o određivanju imena ulicama i trgovima u Gradu Glini”, Službeni glasnik županije
Sisačko-moslavačke, Sisak, br. 7, 1995., str. 74
275 John Shattuck, Freedom on Fire : Human Rights Wars & America's Response, Harvard University
Press, Cambridge, Massachusetts 2003., str. 169–171. Općenito o važnosti memoara kao povi-
jesnog izvora, vidi: Stipica Grgić, “Autobiografije i memoari u hrvatskoj povijesnoj znanosti”,
Historijski zbornik, Zagreb, god. LXIX, br. 1, 2016., str. 189–212.
276 Željko Maljevac, “Prvi skup HDZ u Glini: u Glini je prošlog četvrtka, 28. rujna, prvi puta izve-
dena hrvatska himna ‘Lijepa naša’”, Sisački tjednik, Sisak, god. LI/V, br. 184, 5. listopada 1995.,
str. 3.

načelnik općine Glina Marko Sremić “te glinski župnik Juraj Jerneić koji je
blagoslovio taj kulturni prostor”. Prema tom izvještaju, “i prije domovinskog
rata u istoj zgradi bila je knjižnica i čitaonica, ali puna svih drugih knjiga, samo
ne onih koje svjedoče hrvatsku bogatu kulturnu baštinu.” Izvještaj Glasa Kon-
cila završava riječima: “Otvaranjem glinske knjižnice i čitaonice, ponovo će se
ispred zgrade Hrvatskog doma postaviti i kip ‘Majka i dijete’, rad akademskog
kipara Antuna Augustinčića, koji su osamdesetih godina uklonili bivši glinski
gospodari i na njegovo mjesto postavili nekakav glomazni ružni spomenik
u socrealističkom stilu na kojem su bile ispisane imaginarne srpske žrtve na
ćirilici.”277
Ipak, najznačajnija kulturna manifestacija u Glini te 1996. godine bila je
svečana proslava 150. godišnjice uglazbljenja hrvatske himne.278 Bila je to po-
vijesna prilika za lokalnu vlast da potvrdi ispravnost svoje dosadašnje politike,
posebno politike identiteta u čemu je središnju ulogu imao simbol hrvatske
himne.279 Tako je u Knjižnici i čitaonici Hrvatskog doma 21. rujna 1996. održan
prigodni znanstveni skup, da bi vrhunac proslave bilo svečano “otkrivanje
spomen-poprsja Josipa Runjanina” i spomenika hrvatskoj himni, predviđeno
za sutradan, 22. rujna 1996., kako piše u prigodnoj publikaciji.280 O tim događa-
jima u Glini opširno izvještava Vjesnik: “U ime domaćina nazočne je pozdravio
načelnik općine Marko Sremić”, dok je u ime suorganizatora to učinio prof. dr.
Miroslav Šicel, voditelj skupa i predsjednik Društva “Kajkavsko spravišče” iz
Zagreba.281 “Sudionici rasprave znanstvenog skupa, muzikolozi i povjesničari u
živim i polemičnim tonovima govorili su o tome kako u našoj povijesti glazbe
stoji da je u Glini 1846. godine Josip Runjanin ishitrio (skladao) napjev na
277 Marijan Majstorović, “Otvorena knjižnica i čitaonica”, Glas Koncila : novo lice Crkve : katolički
tjednik, Zagreb, god. XXXV, br. 34, 25. kolovoza 1996., str. 12.
278 Marko Sremić, “Glina u razdoblju od 1990. do 1997. godine”, Državnost : časopis za politiku,
znanost, kulturu i gospodarstvo, Zagreb, god. I, br. 3, prosinac 1997., str. 361.
279 O tome kako je politika identiteta u Hrvatskoj nakon 1990. postala jedan od glavnih razloga
njene stagnacije, pa i nazadovanja, vidi: Dejan Jović, Rat i mit. Politika identiteta u suvremenoj
Hrvatskoj, Fraktura, Zagreb 2017.
280 “Program obilježavanja proslave 150. obljetnice uglazbljenja ‘Lijepe naše’” u: 150 godina pjeva-
mo zanosno “Lijepa naša domovino”. Glina 1846. – 1996., priredili Đurđica Lasić Vuković i Silvije
Vadla, Dom kulture “Kristalna kocka vedrine”, Sisak 1996.
281 Branka Džebić, “Runjanin između mita i povijesti: u povodu 150. obljetnice “Lijepa naše” u
Glini održan jednodnevni simpozij kojega su organizatori “Kajkavsko spravišče” iz Zagreba i
grad Glina”, Vjesnik, Zagreb, god. LVII, br. 17579, 22. rujna 1996., str. 1–2.

stihove pjesme ‘Hrvatska domovina’ Antuna Mihanovića”, piše novinarka Vje-
snika. Međutim, “za tu tvrdnju kao i za tvrdnju o prvoj izvedbi nema nikakvih
materijalnih dokaza, a sve što o tome u povijesti naše glazbe piše utemeljeno
je tek na predaji”, kako “tvrdi muzikolog Andrija Tomašek, vrstan poznavatelj
ove problematike” i učesnik znanstvenog skupa u Glini. Također su navedena
istraživanja muzikologa i akademika Lovre Županovića, te skladatelja i dirigen-
ta Mladena Tarbuka, da bi u drugom dijelu skupa bila održana izlaganja povje-
sničarke dr. Agneze Szabo i povjesničarke umjetnosti dr. Đurđice Cvitanović.
“Svi referati skupa bit će skupljeni u Zbornik koji će uskoro izaći”, piše Vjesnik.
Zatim je sutradan, 22. rujna 1996., u Glini “pod visokim pokroviteljstvom
predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana svečano proslavljena 150.
godišnjica uglazbljenja hrvatske himne ‘Lijepa naša domovino’”, izvještava
Hina, a prenosi Vjesnik.282 “Proslava je održana na središnjem gradskom Trgu
hrvatskih branitelja gdje se okupilo oko tisuću stanovnika Gline, okolice i Ba-
novine. Sudionike svečanosti u ime Organizacijskog odbora proslave pozdravio
je načelnik općine Glina Marko Sremić, koji je istaknuo da je ovom proslavom
Glini vraćeno ono mjesto koje joj po društvenim, kulturnim i drugim vrijed-
nostima i pripada u Republici Hrvatskoj.” On je istaknuo mnoge osobe, koje su
obilježile povijest hrvatskog naroda i države. “Među njima je i Josip Runjanin
koji je prije 150 godina, 1846. godine, u kući tadašnjeg glinskog veletrgovca
Petra Peleša uglazbio stihove pjesnika Antuna Mihanovića ‘Horvatska domovi-
na’. Sremić je podsjetio da su Hrvati Gline i glinskog kraja oduvijek bili i jesu na
braniku hrvatske domovine i hrvatstva, podsjetio je na stradanja hrvatskog sta-
novništva tog kraja kroz dugu i bogatu prošlost, na brojne žrtve koje je hrvatski
narod glinskog područja dao za Hrvatsku i za ideju stvaranja hrvatske države.”
Ujedno je naglasio da je “prošlogodišnjom Olujom Glina oslobođena i nakon če-
tiri godine srpske okupacije vraćena u krilo domovine Hrvatske, te da od tada u
proteklih četrnaest mjeseci Hrvati Gline slobodno, ponosno i s radošću pjevaju
hrvatsku himnu ‘Lijepu našu’ koja je uglazbljena u njihovu gradu.”
“O značenju uglazbljenja hrvatske himne, kao i o prinosu Hrvata Gline i
Banovine očuvanju i uspostavi sadašnje neovisne, samostalne i suverene hrvat-
ske države” govorio je sisačko-moslavački župan Đuro Brodarac, a zatim je
“okupljeno pučanstvo i organizatore proslave” pozdravio izaslanik predsjednika
282 Hina, “Proslavljeno 150 godina ‘Lijepe naše’”, Vjesnik, Zagreb, god. LVII, br. 17580, 23. rujna
1996., str. 1–2.

Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, predsjednikov savjetnik za kultu-
ru Zlatko Vitez. “On je okupljenima prenio srdačne pozdrave pokrovitelja
proslave, Predsjednika Republike Hrvatske”, te je govorio o značenju stvaranja
himne za buđenje i očuvanje hrvatske nacionalne svijesti. Ujedno je “naglasio
da su stručnjaci dokazali da je autor glazbe hrvatske himne Josip Runjanin i
da je prije 150 godina, himna uglazbljena upravo u Glini, te da nema nikakvih
sporova oko autorstva himne, mjesta i vremena uglazbljenja i prve izvedbe. U
nastavku svečanosti Zlatko Vitez svečano je otkrio spomen-bistu Josipa Runja-
nina na središnjem glinskom Trgu hrvatskih branitelja, kao i spomen-ploču u
čast ove obljetnice”, piše u izvještaju iz Gline.
U istom broju Vjesnika objavljen je osvrt na glinske događaje pod naslo-
vom “Runjaninov putokaz”.283 Iako “su muzikolozi i povjesničari na prigod-
nom simpoziju raspravljali o nekim glazbenim i povijesnim činjenicama,
rad i djelo Josipa Runjanina, i u našem vremenu, ima nesumnjive političke
konotacije”, piše novinar Vjesnika. Ne samo zbog “kohezionog utjecaja, koji
je ‘Lijepa naša’ imala u procesu izgradnje hrvatske nacije, već i zbog činjenice
što je Josip Runjanin bio pravoslavne vjere. Istodobno, politički je bio Hrvat”,
piše u Vjesnikovom osvrtu. “Runjanin je očito shvaćao naciju u modernom
smislu. A to znači da je nacionalni osjećaj, prije svega stvar opredjeljenja, a
ne podrijetla. … To je najbolje pokazao upravo Josip Runjanin. Uostalom, to
i nije jedini primjer.” Zatim se navedeni brojni primjeri istaknutih ličnosti,
poput Petra Preradovića, “ali na neki način i Nikole Tesle. Oni nisu bili etnički
Hrvati, ali su se osjećali pripadnicima hrvatske nacije, odnosno, Hrvatske, za
koju su puno učinili. Na žalost, nisu svi hrvatski građani slijedili ove velike
uzore”, piše u osvrtu. “To se posebno odnosi na političke predstavnike Srba u
Hrvatskoj, na intelektualnu i političku elitu koja ih je ovo stoljeće predstavlja-
la, posebno u posljednjih pedeset godina. Uvelike i uslijed toga hrvatski Srbi …
nisu ukomponirali svoje etničko podrijetlo u hrvatsku naciju i državu. Ta fina
veza napukla je prije pola stoljeća, a nepovratno je pukla za miloševićevske Ju-
goslavije. Tada se političko vodstvo ovdašnjih Srba definitivno stavilo u službu
Srbije, naspram države u kojoj su rođeni. Stoga ni danas nije naodmet podsje-
titi na Josipa Runjanina koji je pokazao kako se voli Hrvatska, bez obzira na
podrijetlo”, piše u Vjesnikovom osvrtu.
283 Dražen Ćurić, “Runjaninov putokaz”, Vjesnik, Zagreb, god. LVII, br. 17580, 23. rujna 1996., str.
4.

Na pisanje Vjesnika već sutradan su reagirale beogradske Večernje novosti.
U izvještaju njihovog stalnog dopisnika iz Zagreba, navodi se da je “u Glini
otkriveno poprsje Josifu Runjaninu, koga su u Hrvatskoj, po staroj tradiciji
unijaćenja, prekrstili u Josipa, povodom 150 godina od njegovog kompono-
vanja muzike za sadašnju hrvatsku himnu ‘Lepa naša’. Ovo je prvi spomenik
kojeg su nove hrvatske vlasti podigle jednom Srbinu!”, javljaju Večernje novosti.
Međutim, kako piše stalni dopisnik iz Zagreba, “‘Vjesnik’ je juče objavio i
osvrt na glinski događaj u kome kaže da je Runjanin bio ‘pravoslavne vere’, ali
ne kaže da je Runjanin bio Srbin, nego ‘politički Hrvat’.”284
Na svečanu proslavu u Glini osvrnuo se i zagrebački tjednik Panorama
od 25. rujna 1996.285 U opširnom članku navodi se kako je u “sjeni te proslave”
vođena “zanimljiva polemika između povjesničara i muzikologa oko autorstva
glazbe himne, mjesta i vremena uglazbljenja i prvog javnog izvođenja.” Zatim
se kaže da je već ranije u publikaciji izdanoj u povodu proslave, “izrečeno
nekoliko sumnji u Runjaninovo autorstvo napjeva himne”. U prigodnom tek-
stu glazbene kritičarke Bosiljke Perić-Kempf navode se rezultati istraživanja
“muzikologa Andrije Tomašeka koji je u svojoj knjizi “Lijepa naša”. Pripovijest o
hrvatskoj himni iznio sumnje u do tada općeprihvaćenu i uvriježenu činjenicu
da je autor glazbe himne Josip Runjanin i da ju je on uglazbio prije 150 godina
čime je dovedena u pitanje svrhovitost cijele proslave”, piše Panorama. Me-
đutim, “na središnjoj je proslavi u Glini, 22. rujna, o dilemama o autorstvu i hr-
vatstvu Josipa Runjanina govorio i izaslanik predsjednika Republike Hrvatske
dr. Franje Tuđmana, Predsjednikov savjetnik za kulturu Zlatko Vitez. On je
jasno i glasno rekao da je Josip Runjanin bio Hrvat pravoslavne vjeroispovije-
sti, i da ne stoje špekulacije kako je autor hrvatske himne Srbin, podsjetivši na
to da je Josip Runjanin hrvatsku himnu napisao kao oduševljeni patriot.”
Na izjavu Zlatka Viteza osvrnuo se Živko Juzbašić, koji je tih dana sudje-
lovao na okruglom stolu “Govor mržnje u masovnoj komunikaciji”, što je odr-
žan u Zagrebu 26. rujna 1996. U svom izlaganju, on je rekao: “Da apsurd bude
još i veći, ovih je dana u Glini otkrivena bista kompozitoru hrvatske himne
Josifu Runjaninu, koji je kao Srbin službovao u Glinskoj pukovniji. Sa žalje-
njem moram reći da gospodin Vitez, bivši ministar kulture i sadašnji savjetnik
284 Миленко Предраговић, “Споменици у Хрватској. Кад Србе својатају”, Вечерње новости,
Београд, год. XLIV, 24. септембар 1996., str. 2.
285 Željko Maljevac, “Runjanin je potajice skladao Lijepu našu da bi iznenadio Josipa Jelačića!”,
Panorama : hrvatski nezavisni tjednik, Zagreb, br. 126, 25. rujna 1996., str. 58–59.

predsjednika države za kulturu, u svom govoru nije ni spomenuo tu činjenicu,
koja bi baš sada, u ovoj situaciji, imala svoju težinu. Dakle, nije spomenuo
Runjaninovo nacionalno podrijetlo, a dopustio je i da mu se falsificira ime na
samoj bisti. Time se očigledno, krivotvori povijest, što je također svojevrsni
govor mržnje”, rekao je Juzbašić.286
U vezi ovih događaja u Glini, treba spomenuti još dvije činjenice: prvo,
Runjaninova bista izrađena je još 1927. i rad je poznatog kipara Roberta Fran-
geša Mihanovića, ali zbog poznatih okolnosti tada nije postavljena u Zagrebu
kako je planirano, pa je 1939. pohranjena u tadašnju Gliptoteku JAZU,287
nakon čega je u rujnu 1996. dopremljena i postavljena u Glini; i drugo, uz
Runjaninovu bistu otkriven je i spomenik hrvatskoj himni, kojeg je projekti-
rala Zora Salopek-Baletić iz petrinjskog arhitektonskog studija.288 Također je
zanimljiva i gotovo zaboravljena činjenica da su Runjaninova bista i spomenik
himni podignuti gotovo na istom mjestu, gdje je u rujnu 1929. bio podignut
spomenik kralju Petru I. Karađorđeviću, kojeg su ustaše porušile odmah na-
kon proglašenja NDH u travnju 1941.289
No također valja zabilježiti da se na tom mjestu, koje se u razdoblju jugo-
slavenskog socijalizma zvalo Trg bratstva i jedinstva (1948. — 1981.), odnosno
Trg maršala Tita (nakon 1981.),290 pa i nakon njega, sve do rujna 1996., nalazila
stilizirana zvijezda petokraka, izrađena od betona i položena u travnjak, koji
je napravljen na mjestu nekadašnjeg postolja. Kako je već rečeno, od rujna
286 Tolerancijom protiv mržnje. Borba protiv rasizma, ksenofobije, antisemitizma i netrpeljivosti. Govor
mržnje, Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, Zagreb 1997., str. 187. Na poziv predsjed-
nika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana, Juzbašić je 1991. postao član Vlade demokrat-
skog jedinstva Hrvatske kao nestranački ministar. “Juzbašić, Živko, političar” u: Ivica Golec,
Petrinjski biografski leksikon, Matica hrvatska, Petrinja 1999., str. 201.
287 Andrija Tomašek, “Lijepa naša”. Pripovijest o hrvatskoj himni, str. 121–122.
288 “U slavu ‘Lijepe naše’”, Sisački tjednik, Sisak, god. LI/V, br. 235, 26. rujna 1996., str. 1; “Najdraža
‘Lijepa naša’ rođena je u Glini”, isto, str. 4, i “150 godina ‘Lijepe naše domovine’ u našoj lijepoj
Glini”, isto, str. 16.
289 Fotografija srušenog spomenika objavljena je u talijanskom listu Corriere della Sera, Milano,
anno 66 (XIX dell'era fascista), n. 93, venerdì 18 aprile 1941, str. 3. Ispod fotografije koja prika-
zuje srušeni spomenik i okupljene ljude, piše: “I croati hanno abbattuto a Glina il monumento
a Re Pietro I di Serbia.”
290 HR-HDA-1422, Agencija za fotodokumentaciju, Album kotar Sisak, Glina, R-111/27, fotografija
trga, 10. lipanj 1961.; Igor Mrkalj, “Imenima glinskih ulica i trgova negira se antifašistička
borba”, Novosti : samostalni srpski tjednik, Zagreb, br. 1019, 28. lipnja 2019., prilog Kronika, str.
4–5.

1996. na Trgu hrvatskih branitelja u Glini postavljena je Runjaninova bista i
spomenik himni.
U listopadu 1996. u Zagrebu je objavljen zbornik radova o Antunu Miha-
noviću, tvorcu hrvatske himne i jednom od najznačajnijih hrvatskih prepo-
roditelja. U zborniku je objavljeno sedamnaest radova, uključujući četiri rada
koja se obuhvatila muzikološke (himnološke) teme. Među njima posebno se
izdvaja rad kojeg je napisao muzikolog Lovro Županović, koji se bavio dile-
mom Runjanin vs. Wendl:
Za prvog zapisivača i višeglasnog dopunjavatelja (harmo-
nizatora) spominje se Josip Wendl, koga je A. Tomašek u
citiranoj knjizi … naveo jedino (a bez ikakvih godina) kao
“kapelnika vojne muzike u Glini” (31), odnosno kao bivšeg
studenta bečkog konzervatorija (43). Bez obzira na isticanje
Wendla, čak i kao autora napjeva Lijepe naše (članovi obitelji
K/e/rnic) kao i na posvemašnje odricanje njegove uloge u
svezi s tim napjevom ostaje činjenica da o njemu i o njego-
voj glazbenoj stručnosti do danas (zasad) znamo isto toliko
koliko i o sposobnosti Josipa Runjanina da ishitri osporavani
napjev. (Ta se situacija može iskazati omjerom 1:1.) Stanoviti
plus za Wendla je forma (oblik) napjeva, riješena na zaista
uspjeli način – što je za Runjanina moglo biti, a vjerojatno i
bilo, neostvarljivo – a minus je, za autora ovog teksta, dosad
inače nespominjano Wendlovo nedovoljno poznavanje
ako ne i potpuno nepoznavanje, hrvatskog jezika, što znači
nemogućnost da “skroji” rečeni napjev. Wendl, ako ga i valja
inkorporirati uz nastajanje/oblikovanje napjeva Lijepa naša,
u najboljem slučaju “stoji” kao njegov prvi zapisivač (i har-
monizator), onako kako to stoji Livadić u odnosu na Gajev
napjev Još Horvatska ni propala … I to bez obzira na činjenicu
o (dosadašnjem) nepronalaženju/nedostupnosti tog njego-
vog zapisa/harmonizacije.291
U rujnu 1997. u časopisu Kaj objavljena su četiri izlaganja (od njih pet) sa
291 Lovro Županović, “O napjevu Josipa Runjanina za tekst Antuna Mihanovića Horvatska domo-
vina s posebnim obzirom na neke dosadašnje zabilježbe i višeglasne dopune (harmonizacije)
hrvatskih glazbenika” u: Antun Mihanović i njegovo doba, Kajkavsko spravišče, Zagreb 1996.,
str. 47–70; citat na str. 51.

znanstvenog skupa u Glini, uključujući izlaganje Andrije Tomašeka.292 Zatim
se naredne 1998. pojavila i opsežna biografija o Antunu Mihanoviću, koju je
napisala povjesničarka Jelena Očak. U tom historiografskom djelu ona se osvr-
nula i na istraživanja Andrije Tomašeka o hrvatskoj himni. Prvo je pohvalila
Tomašeka, koji je “uložio mnogo truda da dokaže da ‘Lijepa naša’ nije postala
hrvatskom himnom za vrijeme izložbe Hrvatsko-slavonskog gospodarskog
društva 1891., nego da se o njoj kao o hrvatskoj himni može eventualno govo-
riti tek od 29. listopada 1918.” Prema Jeleni Očak, “Tomašek nije želio razrije-
šiti dilemu o autorstvu popijevke (ili Runjanin ili Wendl) iako ju je svestrano
osvijetlio.” Po njenom mišljenju, “Tomašek je indirektno dokazao da Runja-
nin ne može biti skladatelj ‘Lijepe naše’ … jer je iznio nekoliko važnih argume-
nata u prilog Wendla što, međutim, ne znači da Runjanin nije mogao na neki
način sudjelovati kod stvaranja himne.”293 Također je napisala da Tomašek
pogrešno tumači Runjaninovu pripadnost:
Poput brojnih istraživača i Tomašek je inzistirao na činjeni-
cama koje su prikazivale Runjanina samo kao pravoslavca s
patriotskim osjećajima prema Hrvatskoj. … Runjanin je bio
tipičan proizvod vojske Habsburške monarhije, dakle, prije
svega “Austrijanac” ili odan dvoru: njegova se nacionalnost
zvala car, monarhija. Poput drugih časnika te anacionalne ili
polietničke vojske sjedinjene u vjernosti caru, i Runjanin je
imao još jednu vrstu pripadnosti koja je proizlazila iz osjećaja
vjernosti puku (ili narodu) u kojem je pojedinac bio rođen.
Rođen u Vinkovcima 1821. u pravoslavnoj obitelji, proživjev-
ši veći dio života u pravoslavnim krugovima Vojne krajine,
otišavši kao umirovljenik u Novi Sad, Runjanin je bio poko-
pan na pravoslavnom groblju tog grada. Pravoslavna crkva
kojoj je pripadao nije bila univerzalna nego nacionalna i svo-
je nacionalno ime nije nikada skrivala. Društvo u kojem je
“Lijepa naša” ponajprije pjevana (bez obzira tko ju je skladao)
bilo je srpsko društvo u Glini, a tko su bili pjevači jasno kazu-
ju njihova imena: “Prvo smo je mi u ‘Srpskom dobrotvornom
292 Andrija Tomašek, “Mit i zbilja: pretpostavke o nastanku popijevke ‘Horvatska domovina’”,
Kaj: časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Zagreb, god. XXX, br. 3–4, 1997., str. 113–123.
293 Jelena Očak, Antun Mihanović, Globus, Zagreb, 1998., str. 346 i 347.

pjevačkom društvu u Glini’ 1846. godine pjevali. Prvi tenor
pjevao je kadet Jovan Runjanin, drugi tenor trgovac Petar
Peleš, kadet Nikola Milić294 i carinar Jovan Rakić295; prvi bas
poručnik Kuzman Drakulić296, drugi bas učitelj Jakov Nova-
ković297 i kapelnik Dragutin Šlanka298”. Runjanin je, dakle,
bio Srbin koji je u preporodno doba smatrao Trojednicu a ne
samo Austriju svojom domovinom. Što se tiče njegova imena
ono glasi “Josif” jer tako piše na krsnom listu i na grobu.
Nikakva hrvatska onomastika ne može imena drugih naroda
mijenjati po svom ćefu pa jedne pohrvaćivati a druge pisati
izvorno. … Možemo samo reći da Runjaninovo ime, koje glasi
“Josif”, pišemo “Josip”, jer se tako uobičajilo. Tko želi pisati
“Josif” neka tako i piše. … Dvostruki način pisanja Runjani-
nova imena najbolje odražava dvostrukost njegove situacije:
bio je Srbin, ali je pjevao lijepo hrvatskoj domovini.299
Kad je riječ o Runjaninu, odnosno njegovoj spomen bisti u Glini, među važni-
294 Za biografiju kadeta Nikole Milića, vidi bilješku 83.

295 Spomen carinara Jovana Rakića potvrđuje službena objava, “Amtlicher Theil: … Finanzmini-
sterium hat die bei der kroat.-slav. Finanzlandesdirektion erledigte Hilfsämter-Adjunkten-
stelle dem Oekonomate-Kontrolor Joh. Rakić verliehen” u: Agramer Zeitung, Agram, nr. 188,
freitag, 17. august 1855., str. 1; zatim članak u kojem se navodi da je “gosp. Rakić Jovan” dao
dobrovoljni prinos od 10 forinti, “Za gradjenje gèrčko-iztočne cèrkve u Zagrebu”, Narodne
novine, Zagreb, god. XXXI, br. 177, 4. kolovoza 1865., str. 3; kao i vijest “Dielo redoslovje pravo-
slavnih patriarhah, mitropolitah i vladikah, kronologično sastavljeno, koje je ovdiešnji fin.
činovnik, Jovan Rakić, uz dozvolu sv. patriarha, priugotoviti dao, jest dovèršeno” u: “Književ-
nost”, Narodne novine, Zagreb, god. XXXI, br. 87, 16. travnja 1866., str. 3.
296 Za biografiju poručnika Kuzmana Drakulića, vidi bilješke 70 i 71.
297 Spomen učitelja Jakova Novakovića potvrđuje i školski kalendar za 1846. godinu, “C. k. učione
u banskoj i varašdinskoj krajini. … U pàrvom banskom puku. U Glini: … Jakov Novaković” u:
Obći zagrebački kolendar za godinu 1846., nepaginirano.
298 Jelena Očak citira Pelešov memoarski zapis iz Obzora 1910., međutim, prezime “Šlauka” krivo
je pročitala i pogrešno prepisala kao “Šlanka”. Kristina Milković Šarić, Josip Jelačić u Prvoj
banskoj pukovniji (1841. – 1848.), str. 77, citira dokument “Monats-Tabelle” iz veljače 1848. i
navodi imena osmorice pukovnijskih svirača, među kojima se nalazi i “Karl Stanka(?)”. Ime
Karl ponašeno glasi Dragutin. Peleš je doslovno napisao “Dragutin Šlauka”. Za sada nije potvr-
đena izravna poveznica s nekrologom, koji govori o tome da je umro dugogodišnji petrinjski
građanin “René Sluka umirovljeni čehoslovački kapetan u miru” u: “† René Sluka”, Jedinstvo,
Petrinja, god. XV, br. 34, 19. augusta 1933., str. 6. Češka riječ “sluka” na hrvatskom znači šljuka
(ptica).
299 Jelena Očak, Antun Mihanović, str. 349–350.

jim događajima tog vremena bila je daljnja promjena uličnog nazivlja, koja se
dogodila nakon smrti predsjednika Republike 10. prosinca 1999., nakon čega
je Gradsko vijeće Grada Gline na sjednici održanoj 29. studenog 2000. godine
donijelo odluku da se Trg hrvatskih branitelja preimenuje u Trg dr. Franje
Tuđmana.300 Također je važno spomenuti da je krajem te iste godine u Novom
Sadu objavljena knjižica Josif Runjanin : život i delo, koju je napisao muziko-
log Ilija Vrsajkov.301 Riječ je o zanimljivom biografskom ostvarenju u kojem
su objavljeni neki vrijedni dokumenti (primjerice, dijelovi Runjaninovog
osobnog vojnog dosjea) i slikovni prilozi (primjerice, fotografija kuće u Novom
Sadu u kojoj je Runjanin živio od 1876., i umro 1878.).302 Autor je također
prikazao akciju Odbora za podizanja spomenika Josifu Runjaninu na pravo-
slavnom Uspenskom groblju u Novom Sadu, i u kratkim crtama obradio daljnji
razvoj hrvatske himne. Međutim, iako je autor uložio značajan trud, iz popisa
izvora i korištene literature vidljivo je da nije konzultirao literaturu koja je
objavljena u Hrvatskoj (npr. radove muzikologa Andrije Tomašeka i Lovre
Županovića, i povjesničarke Jelene Očak).303
U studenom 2001. Jutarnji list iz Zagreba piše da se popravlja “klavir na
kojem je skladana ‘Lijepa naša’”.304 “Klavir na kojemu je 1846. Josip Runjanin
skladao ‘Lijepu našu’ dopremljen je iz Muzeja seljačke bune u Gornjoj Stubici
na restauraciju” u Varaždin. O stoljetnom instrumentu kaže se da je “u vrlo
lošem stanju, nekoliko je žica puklo, a oštećene su i tipke”. U članku se navodi
da je klavir “izrađen u tvornici Jakoba Czapke u Beču”. “Do 1950. godine po-
vijesni je instrument bio u vlasništvu obitelji Kovačić iz Gline. Oni su ga tada
darovali Hrvatskom povijesnom muzeju, koji ga je smjestio u muzej u Stubici.
Dugo nije bilo dovoljno novca pa je glasovir propadao, bez obzira na njegovu
vrijednost.” Prema mišljenju restauratora, “oštećenja na glasoviru su velika …
pa će se morati pomno restaurirati”.
Podatke iz Jutarnjeg lista nadopunjuju podaci iz Matice glinske, koja je u
veljači 2004. objavila članak Maje Škiljan, kustosa u Hrvatskom povijesnom
300 “Odluka o izmjeni i dopuni Odluke o određivanju imena ulicama i trgovima u Gradu Glini” u:
Službeni glasnik Sisačko-moslavačke županije, Sisak, br. 1, 5. siječnja 2001., str. 15.
301 Илија Врсјаков, Јосиф Руњанин : живот и дело, Невкош, Нови Сад 2000.
302 Илија Врсјаков, Јосиф Руњанин : живот и дело, str. 90 i 95–96.
303 Илија Врсјаков, Јосиф Руњанин : живот и дело, str. 84 i 119–125.
304 Sanja Zegnal, “Popravlja se klavir na kojem je skladana ‘Lijepa naša’”, Jutarnji list, Zagreb, god.
IV, br. 1283, 22. studenog 2001., str. 6.

muzeju.305 Ona piše da je “klavir na kojem je skladana hrvatska himna ‘Lijepa
naša’ izložen u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici, a da je vlasništvo
Hrvatskog povijesnog muzeja u Zagrebu”. Također piše kako je klavir “preži-
vio mnoga desetljeća i napokon je, 1950. godine, dospio u Hrvatski povijesni
muzej, u njegov tadašnji Odjel Srba u Hrvatskoj. Muzeju ga je darovala obitelj
Kovačić iz Gline”. Međutim, danas znamo da je 1950. klavir prvo bio poklo-
njen SKPD “Prosvjeti”, koja ga je 1951. ustupila Muzeju Srba u Hrvatskoj koji
je tada bio samostalna muzejska ustanova, sve do 1963. kada je “pripojen
Povijesnom muzeju Hrvatske kao Odjel Srba u Hrvatskoj”.306 Međutim, kako
dalje piše Maja Škiljan, “zbog nedostatka prostora u Hrvatskom povijesnom
muzeju”, klavir je “predan na pohranu gornjostubičkom Muzeju gdje ga
se može svakodnevno vidjeti u stalnoj muzejskoj postavi”. Ona kaže kako
se muzej “pobrinuo za sredstva zahvaljujući kojima je instrument zadobio
ponovo ne samo vanjski sjaj i ljepotu nego bi se, budući da su popravljene
njegova mehanika, klavijatura i žice, mogla opet čuti na njemu odsvirana
naša lijepa himna”.
Nakon što su se pojavili članci o klaviru, tjednik Nacional objavio je 3.
kolovoza 2004. opširan članak o srpskim spomenicima u Hrvatskoj.307 Glavni
sugovornik bio je Čedomir Višnjić, “predsjednik Srpskog kulturnog društva
Prosvjeta i pomoćnik ministra kulture”, koji je govorio o projektu obnove
kulturne baštine Srba u Hrvatskoj. Prema Višnjiću, “projekt obnove svje-
tovne baštine Srba u Hrvatskoj objedinjuje morlačke hajduke, kordunaške
partizane, građanske trgovce i svjetske znanstvenike, najvažnije simbole i
znakove srpskog identiteta u Hrvatskoj. Riječ je o zaštićenim spomenicima
kulture koji su u zadnjem ratu potpuno opustošeni, a pokazuju Srbe kao dio
hrvatske povijesti. … Taj projekt obnove znan je i pod nazivom ‘U potrazi za
izgubljenim identitetom’ a inicirali su ga intelektualci iz Srpskog kulturnog
društva Prosvjeta kako bi sakupili krhotine identiteta Srba u Hrvatskoj”, kaže
305 Maja Škiljan, “Priča o klaviru iz kuće Glinjanina Peleša”, Matica glinska : glasilo udruge Matica
hrvatska, Glina, god. VII, br. 13, veljača 2004., str. 7.
306 Fedor Moačanin, “Znanstvene ustanove: Muzej Srba u Hrvatskoj”, Historijski zbornik, Zagreb,
god. 1, br. 1–4, 1948., str. 217–221; Anica Vlašić-Anić, “Otvoren Muzej Srpske pravoslavne
crkve eparhije zagrebačko-ljubljanske”, Slovo : časopis Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, br.
35, 1985., str. 254; Čedomir Višnjić, Vreme sporta i razonode. Titina Hrvatska i njeni Srbi, 1951. –
1971., SKD “Prosvjeta”, Zagreb 2017., str. 384–385.
307 Nina Ožegović, “Tri milijuna € za srpske spomenike u Hrvatskoj”, Nacional, Zagreb, br. 455,
3. kolovoza 2004., str. 56–59.

Višnjić. “Osnovni kriteriji” ovog projekta bili su “regionalna zastupljenost i
naglašena povezanost dvaju naroda – srpskog i hrvatskog, koji žive na zajed-
ničkom prostoru. To se najbolje vidi iz primjera obnove kuće trgovca Petra
Peleša u Glini.” Zatim se navodi da je u njegovu kuću zalazio Runjanin, “koji je
1846. uglazbio hrvatsku himnu ‘Lijepa naša domovina’ na stihove Antuna Mi-
hanovića. Kuća je stara gotovo 200 godina, proglašena je spomenikom kulture,
no u akciji ‘Oluja’ 1995. potpuno je uništena i danas je ruševina. Procjenjuje
se da bi za obnovu trebalo 2 milijuna kuna.” Uz ovaj tekst objavljene su i četiri
fotografije: “kuća Petra Peleša, prije” i “sada” poslije ratnih razaranja, “glaso-
vir na kojem je izvedena Runjaninova skladba” i “Josip Runjanin, skladatelj
hrvatske himne ‘Lijepa naša’”.
U siječnju 2006., “u ulici kneza Branimira u Glini … počeli su radovi na
sanaciji kuće u kojoj je Josip Runjanin skladao i uglazbio hrvatsku himnu”,308 a
u siječnju 2008. razvila se zanimljiva polemika o Runjaninu i hrvatskoj himni.
Prvo je u gledanoj televizijskoj emisiji HRT-a “Nedjeljom u 2” od 6. siječnja
2008., saborski zastupnik SDSS-a i predsjednik Srpskog narodnog vijeća dr. Mi-
lorad Pupovac najavio inicijativu da se u Glini osnuje Muzej hrvatske himne.
Već sutradan o toj inicijativi piše Vjesnik, koji javlja slijedeću vijest: “Budući da
se 2. veljače navršava 130. godišnjica smrti skladatelja hrvatske himne Josipa
(Josifa) Runjanina, Srpsko narodno vijeće pokrenulo je inicijativu za osniva-
njem muzeja hrvatske himne.”309 Prema toj inicijativi, “muzej bi bio smješten
u Glini, u kući obitelji Peleš u kojoj je 1846. mladi kadet Runjanin skladao me-
lodiju na tekst pjesme Antuna Mihanovića ‘Horvatska domovina’, koja je 1891.
prihvaćena za hrvatsku himnu pod imenom ‘Lijepa naša’. U kući bi se postavili
predmeti iz vremena skladanja himne, prije svega klavir na kojem je himna
skladana i na kojem je prvi put odsvirana”, piše Vjesnik od 7. siječnja 2008.
Međutim, svega par dana kasnije, reagirao je muzikolog Andrija Tomašek,
kojem je Večernji list posvetio opširan članak.310 Tu su iznijeti “glavni prijepori
vezani uz autorstvo hrvatske himne”, prema kojima “Runjanin nije imao
pravu glazbenu naobrazbu, a svirati je učio od vojnog kapelana u Glini”. Kako
308 Mijo Davidović, “Obnova kuće himne u Glini”, Matica glinska : glasilo udruge Matica hrvatska,
Glina, god. IX, br. 16, lipanj 2006., str. 4.
309 Ma. L., “U Glini osnovati muzej hrvatske himne”, Vjesnik, Zagreb, god. LXIX, br. 21419, 7. siječ-
nja 2008., str. 2.
310 Korana Maštrović, “Stoljetna zabluda. Povjesničar Andrija Tomašek o Lijepoj našoj domovini:
Runjanin nije autor?”, Večernji list, Zagreb, god. 48, br. 15849, 11. siječnja 2008., str. 10.

tvrdi Tomašek, “savršena melodija hrvatske himne teško da je nastala pod
prstima glazbenog amatera za kojeg se ne zna ni koji je instrument svirao”.
Također je sporna godina nastanka melodije hrvatske himne, jer “ne postoje
povijesni dokazi koji potvrđuju tu činjenicu. Napjev je mogao nastati izme-
đu 1835. godine, kad su tiskani Mihanovićevi stihovi, i 1861. godine, kada je
zapis prvi put notiran. Iako se drži da je u kući trgovca Peleša u Glini postojao
klavir na kojemu je Runjanin prvi put odsvirao Lijepu našu, nije zabilježeno
kada je instrument uopće ušao u tu kuću.” Tomašek tvrdi da je “cijela povijest
Hrvatske himne utemeljena na mitu i da ne znamo tko je, gdje ni kada uglaz-
bio stihove Horvatske domovine.” On posebno “naglašava kako stanovnici
Gline nemaju povijesnih dokaza da je klavir predodređen za Muzej hrvatske
himne onaj koji su dodirnuli prsti glazbenog amatera Runjanina”, a na pitanje
Večernjeg lista “zašto cijeli hrvatski narod usmenu predaju smatra svojom
poviješću”, Tomašek krivi Franju Kuhača koji u 19. stoljeću pisao o ilirskim
glazbenicima. “Na osnovi priče Ivana Trnskog, Kuhač je naveo da je Runjanin
u Glini uglazbio Mihanovićeve stihove. Ta je knjiga pokrenula stvaranje mita
o povijesti Hrvatske himne.”
Nakon članka u Večernjem listu, emisija HRT-a “Pola ure kulture” objavila
je prilog iz Gline, a na tragu najnovije inicijative SNV-a da se u Glini osnuje
muzej hrvatske himne. Prilog je privukao pažnju šire javnosti, međutim, o
njegovom sadržaju raspravljalo se i na sjednici Programskog vijeća HRT-a od
17. siječnja 2008., gdje je kritiziran prilog novinarke HRT-a, jer da se više bavio
dnevnom politikom i egzistencijalnim problemima građana Gline, a manje
kulturom i himnom, kojoj nije posvećena adekvatna pažnja.311 Na prilog HRT-a
i prijedlog SNV-a, kao i na Tomašekove tvrdnje, reagirao je poznati književnik
Miljenko Jergović u Jutarnjem listu od 22. siječnja,312 a istog dana u Večernjem
listu pojavila se i reportaža iz Gline,313 međutim, 15. veljače Hrvatsko slovo
donijelo je opširan intervju s Tomašekom.314
311 Zapisnik 50. sjednice Programskog vijeća HRT-a, održane dana 17. siječnja 2008. godine, Ra-
sprava o emitiranom programu između dviju sjednica, str. 7–8.
312 Miljenko Jergović, “Glinski muzej hrvatske himne”, Jutarnji list, Zagreb, god. Xi, br. 3450, 22.
siječnja 2008., str. 22.
313 Tadija Odić, “Glinjani ne sumnjaju u nastanak Lijepe naše. Građani ogorčeni tezama Andrije
Tomašeka o autoru glazbe himne”, Večernji list, Zagreb, god. 48, br. 15860, 22. siječnja 2008.,
str. 29.
314 Nenad Piskač, “Razgovor: Andrija Tomašek, muzikolog. Krive Drine ‘Lijepe naše domovine’”,
Hrvatsko slovo, Zagreb, god. XIV, br. 669, 15. veljače 2008., str. 3–4.

“Nisam pronašao ni jedan relevantan dokaz da je ‘Lijepa naša’ prvi put
izvedena u Glini. Sve dosad izrečeno o tome tek su neprovjerljive priče”, izja-
vio je Tomašek. “Kuhač o tome nije napisao ništa određeno, a iskazi pojedi-
naca dani više desetljeća poslije vremena navodne prve izvedbe međusobno
se nepodudaraju, pa poput neutvrđene godine nastanka, o tom događaju
govori sadržajno sasvim nepouzdano pismo tek iz 1910. godine objavljeno u
‘Obzoru’, u kojemu čak stoji da je Runjaninu bilo ime Jovan.” Na pitanje “Ima
li kakvih dokaza tko je stvarni autor glazbe Lijepe naše?”, Tomašek je odgo-
vorio: “Nema.” On je također rekao: “Ne bih imao ništa protiv da Glinjani
dio od tri milijuna eura rezerviranih u državnoj kasi Republike Hrvatske za
srpske spomenike u Hrvatskoj, utroše za osnivanje muzeja hrvatske himne
u Glini. Akciju bih od srca pozdravio da ona, prema stanju stvari kako ih ja
znam i vidim, nije izrazito politički obojena uz očitu mistifikaciju i povije-
sni frizeraj (da ne kažem) patvorenje uloge J. Runjanina i Gline u njenom
nastanku. Naglašeno isticanje da je Runjanin bio Srbin akciji daje izraziti
nacionalistički prizvuk”, smatra Tomašek. “Danas dr. Pupovac, Glinjani i još
neki ne kriju da su na osnivanje muzeja potaknuti 130. obljetnicom Runja-
ninove smrti pri čemu, kako rekoh, napadno ističu da je bio Srbin.” Tomašek
se također osvrnuo na svoju knjigu iz 1990. “Utvrdio sam da je sve što se o
tome govori upitno, problematično i, bar zasad, nedokazivo. Kontroverze o
‘Lijepoj našoj’ kao popijevci raščistio sam u svojoj monografiji i njenu dodatku
naslovljenom ‘Mit i zbilja’ pripremljenom za okrugli stol o toj temi održanom
u Glini 1996. godine. Od tamo iznesenih tvrdnji još ni jedna nije znanstveno
osporena”, izjavio je Tomašek, koji je očito odbacio znanstveno utemeljena
osporavanja drugih znanstvenika (primjerice, muzikologa Lovre Županovića
i povjesničarke Jelene Očak), dok je pismo i svjedočenje Petra Peleša proglasio
kao “sasvim nepouzdano”. Na kraju razgovora, Tomašek je osjetio potrebu da
spomene i gostovanje u jednoj televizijskoj emisiji i kritiku koju mu je tada
uputio “sveučilišni profesor i nositelj raznih društvenih funkcija” dr. Milorad
Pupovac: “U emisiji je Pupovac rekao kako je osporavanje svega što se govorilo
o mjestu, vremenu, načinu postanka i autoru napjeva rezultat uskosti, zatvo-
renosti i nacionalne nesnošljivosti, jer da nikakvih pitanja ne bi bilo, kao što
ih dosad nije bilo, da autor popijevke nije bio Srbin, već netko drugi.” Na ove
tvrdnje, Tomašek se branio riječima da ga je Pupovac paušalno “diskvalificirao
šovinističkom retorikom” jer da on, Tomašek, “nema nacionalističke primisli”
i da mu je samo stalo do “otkrivanja povijesne istine o hrvatskoj himni”.

U svibnju 2009. došlo je do promjene lokalne vlasti u Glini i HDZ je otišao
u opoziciju nakon petnaest godina vladavine. Nova koalicijska vlast, koju su
činili vijećnici SDP-a, HSLS-a, HNS-a, HSS-a, DPS-a, SDSS-a i HSU-a, ubrzo se su-
kobila s HDZ-om, i to na pitanju “izvođenja državne himne ‘Lijepa naša’ prije
početka svake sjednice Gradskog vijeća”, kako javlja Slobodna Dalmacija od 21.
studenog 2009.315 To je po mišljenju HDZ-a bila “tradicija koja je nastala iz dva-
ju razloga. Prvi je ponos i sreća hrvatskog naroda koji se nakon Oluje vratio u
svoj grad, u kojemu nakon mnogo godina slobodno može pjevati svoju himnu”,
a drugi razlog, bila je “činjenica da je upravo u Glini 1846. godine mladi kadet
Josip Runjanin, koji je bio pravoslavne vjere, skladao melodiju na tekst pjesme
Antuna Mihanovića ‘Horvatska domovina’. Ako mi u Glini nećemo slaviti hr-
vatsku himnu, jednako Hrvati i Srbi, tko će?”, zapitao se Marko Sremić, koji je
na lokalnim izborima izgubio mjesto gradonačelnika i sada je gradski vijećnik.
Na ove prozivke, odgovorio je predsjednik Gradskog vijeća Franjo Glušac, koji
je rekao kako je do sada održano pet sjednica Gradskog vijeća u novom sazivu
i da su sve počele izvođenjem himne. “Nisam tražio da se himna izbaci iz
Poslovnika, ona nikada u njemu nije ni bila, to je političko podmetanje”, rekao
je Glušac. Prema izvještaju Slobodne Dalmacije, “dok jedni pitaju vraćaju li se to
opet u Glinu vremena u kojima hrvatska himna nije bila rado slušana pjesma,
drugi u svemu vide odvraćanje pažnje od velikih gospodarskih i komunalnih
problema Gline, jednog od najsiromašnijih gradova u državi.”
Dana 14. lipnja 2011., Građanski odbor za ljudska prava i Documen-
ta – Centar za suočavanje sa prošlošću, pokrenuli su “Inicijativu za vraćanje
imena Spomen doma u Glini i vraćanje spomen ploče žrtvama ustaških
zločina iz 1941. godine”. Zatim je 9. srpnja 2011. poznati intelektualac Slavko
Goldstein napisao otvoreno pismo predsjednici Vlade Republike Hrvatske
Jadranki Kosor u kojem je podržao ovu inicijativu koja je pokrenuta povodom
70-godišnjice tragičnih događaja u nekadašnjoj glinskoj pravoslavnoj crkvi.316
“Nedugo poslije Oluje bio sam u Glini”, piše Goldstein, “i zapanjen stajao pred
315 Mato Piškor, “Glina: Nećete nam uzeti ‘Lijepu našu’. Vijećnici se sukobili oko prijedloga da se
prije sjednica ne izvodi državna himna”, Slobodna Dalmacija, Split, 21. studenoga 2009., str.
12–13.
316 Slavko Goldstein, “Otvoreno pismo Predsjednici Vlade Republike Hrvatske Jadranki Kosor.
Donesite odluku ... potpis koji će ispraviti sramotu iz Gline važan je kao i onaj za ulaz u EU”,
Jutarnji list, Zagreb, god. XIV, br. 4666, 9. srpnja 2011., prilog Magazin, god. XIV., br. 625, str.
34–35.

natpisom Hrvatski dom, koji kao ime sugerira intimu obitelji i domoljublje
naroda, a postavljeno je da natkrili zločin kojem po cinizmu nema ravna u
civiliziranom svijetu. … Zar kroz to vrijeme nije baš nikome u lokalnoj vlasti,
u županijskim nadleštvima, pa ni u hrvatskoj vladi, još nije sinulo kakve sve
asocijacije takav cinizam priziva, neugodno kompromitantne za hrvatsko
društvo i za nadležnu vlast? I kakve osjećaje budi kod lokalnih Srba, i Srba
općenito, od kojih mnogi iz svojih obitelji imaju ponekog koji je skončao u
glinskoj crkvi?” Otvoreno pismo Goldstein završava prijedlogom predsjednici
Vlade: “Predlažem Vam da jedan dan između 29. srpnja i 3. kolovoza dođete
u Glinu i da na prostoru nekadašnje crkve Rođenja Bogorodice potpišete ili s
lokalnim vlastima supotpišete odluku da se sadašnji Hrvatski dom vraća nje-
govoj prvobitnoj namjeni Spomen-doma posvećenog prije svega stradalnicima
na tome mjestu od prije 70 godina, a da se istovremeno pokrene inicijativa
za podizanje novog Hrvatskog doma”. “Uvjeren sam da bi takav Vaš nastup
u Glini i potpis ili supotpis na takvoj odluci za moralno zdravlje hrvatskog
društva po svom dalekosežnom učinku bio ravan Vašem potpisu ili supotpisu
na dokument o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji.” Nema za sada podataka
da li je predsjednica Vlade reagirala na ovo otvoreno pismo. U svakom slučaju,
29. srpnja 2011., pod pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr.
Ive Josipovića, obilježena je 70-godišnjica tragičnih događaja u nekadašnjoj
glinskoj pravoslavnoj crkvi, o čemu je izvijestio Večernji list,317 dok je tjednik
Novosti javio sljedeće: “Ono što je upadalo u oči bilo je odsustvo predstavnika
većinskog naroda. No ovog puta barem nije bilo lažnih poziva o postavljanoj
bombi, kao prošle godine, a jedina incidentna situacija bila je kad je za vrijeme
parastosa nekoliko protestno nastrojenih građana pjevalo hrvatsku himnu.”318
U srpnju 2012. godine apel hrvatskoj javnosti uputio je i poznati intelek-
tualac Predrag Matvejević.319 U njegovom apelu piše: “U crkvi Svete Bogo-
rodice i kraj nje izvršen je nezamisliv zločin. Njegovi su razmjeri ponekad
317 Tadija Odić, “Obljetnica masakra u glinskoj crkvi”, Večernji list, Zagreb, god. 52, br. 17098, 1.
kolovoza 2011., str. 27.
318 Nenad Jovanović, “Od predstavnika vlasti gotovo ni traga”, Novosti : samostalni srpski tjednik,
Zagreb, br. 607, 6. kolovoza 2011., prilog Kronika, str. 16–17. U članku se također kaže da su na
komemoraciji bili predstavnici diplomatskog kora, među njima zamjenik ambasadora SAD u
Hrvatskoj Hoyt Brian Yee.
319 Predrag Matvejević, “Glinska crkva, mjesto strašnog pokolja, zaslužuje da bude zajedničko
mjesto memorije”, Jutarnji list, Zagreb, god. XV, br. 5038, 28. srpanj 2012., tjedni prilog Maga-
zin, god. XV., br. 708, str. 31–32.

umanjivani, ponekad uveličavani, ali zločinački karakter događaja ne može
se pritom zanijekati. Na mjestu srušene crkve podignut je za vrijeme Jugosla-
vije, po odluci Hrvatskoga sabora, Spomen dom. On se danas zove Hrvatski
dom. Sreo sam velik broj hrvatskih intelektualaca koji se toga stide”, piše
Matvejević. “Glinska crkva Presvete Bogorodice zaslužuje da bude zajedničkim
mjestom memorije, srpskim i hrvatskim, katoličkim i pravoslavnim, slaven-
skim i evropskim. Ekumenskim. Spomen dom bio bi, vjerujem, najprikladniji
naziv, za obnovljeno svjetovno svetište. Učinimo sve što možemo da se to što
prije dogodi. Pokažimo Evropi i svijetu da doista posjedujemo kulturu koja
je za to neophodna”, piše u apelu Predraga Matvejevića iz srpnja 2012. No,
nedugo zatim, u rujnu 2012., katolička novinsko-izdavačka kuća Glas Koncila,
čiji je osnivač i nakladnik Nadbiskupski duhovni stol Zagrebačke nadbiskupije,
objavila je negacionistički rad svog publicista,320 s ciljem dokazivanja kako se u
glinskoj pravoslavnoj crkvi nije dogodio nikakav zločin.321
Nakon prijevremenih lokalnih izbora od 23. ožujka 2014., HDZ je ponovo
dobio većinu u Gradskom vijeću Grada Gline i mogućnost da utječe na do-
nošenje ključnih gradskih odluka. Tako je 21. listopada 2014. Gradsko vijeće
Grada Gline, na prijedlog kluba HDZ-a, HSP-a Ante Starčević i HSS-a, donijelo
“Odluku o utvrđivanju mjesta polaganja vijenaca, cvijeća i paljenju svijeća na
području naselja Gline”.322 “Prema tom aktu”, kako je u svom komentaru od
320 Tomislav Vuković, Drugačija povijest (o Srbu, Jasenovcu, Glini…), Glas Koncila, Zagreb 2012., str.
159–243. Isti autor nekad je pisao kako su u staroj pravoslavnoj crkvi u Glini pobijeni nedužni
Srbi (“stara je razrušena nakon što su u njoj pobijeni nedužni Srbi”); Tomislav Vuković, “Zapisi
iz glinskog kraja”, Glas Koncila : novo lice Crkve : katolički tjednik, Zagreb, god. XXIX, br. 15, Uskrs
1990., str. 8.
321 Riječ je o kvazihistoriografskom pokušaju osporavanja zločina sa nesumnjivo političkom
pozadinom. Ovo osporavanje treba odvojiti od ozbiljne historiografije u kojoj nema dileme
o tome da se zločin u crkvi dogodio. Pri tome je kod Vukovića znanstvena historiografija
diskvalificirana ideološkim argumentima koji bi također mogli da budu predmet analize. U
osnovi, tvrđenje da se mlada hrvatska država 1941. sasvim zakonito “branila” od partizanskih i
četničkih provokacija (na primjer, genocidnim masakrom svibnja 1941. u Glini) implicira da je
NDH imala pravo da uništi cijele nacionalne i vjerske kolektivitete stanovništva (Srbe i Židove,
većim dijelom i Rome). Drugim riječima, Vukovićeva argumentacija (i niza drugih) upravo
potvrđuje ono što se implicitno ne navodi: NDH je bila proizvod “novog evropskog poretka”,
stvorenog od nacističke Njemačke, sa čijim ideološkim profilom i političkim djelovanjem je
bila izjednačena. Bitan dio toga je bio “grandiozni” projekt uništenja nepoželjnih vjerskih i
nacionalnih kategorija stanovništva vlastite države.
322 “Odluka o utvrđivanju mjesta polaganja vijenaca, cvijeća i paljenju svijeća na području naselja
Gline”, Službeni vjesnik, Sisak, god. LX, br. 47, 25. listopada 2014., str. 1831.

3. studenog 2014. lucidno primijetio poznati novinar Viktor Ivančić, “kome-
moracije su ubuduće dopuštene samo na gradskome groblju i pred križem kod
katoličke Crkve sv. Ivana Nepomuka. Poznaje li se lokalni kontekst, nije teško
razumjeti puni – i jedini! – smisao spomenute odluke: njome je zabranjeno
odavanje počasti stotinama srpskih civila koje su u nekadašnjoj glinskoj pra-
voslavnoj crkvi ustaše masakrirale koncem srpnja i početkom kolovoza 1941.
godine.”323
U to vrijeme predsjednik Gradskog odbora HDZ-a Gline bio je Ivo Žinić,
koji je na prijevremenim izborima od 26. listopada 2014. izabran za novog
župana Sisačko-moslavačke županije. Iduće 2015. godine, na Dan grada Gline
6. kolovoza, svečano je otkriven spomenik “Suza”, “koji je podignut u znak
sjećanja na 392 hrvatska branitelja i civila s glinskog područja, poginula u Do-
movinskom ratu od 1991. do 1995. godine”.324 Istog dana u Hrvatskom domu
održana je i svečana sjednica Gradskog vijeća na kojoj su hrvatsku himnu
“otpjevale članice Vokalnog ansambla Lipe iz Siska”.325 Također treba spomenu-
ti da je krajem te iste godine, na prijevremenim izborima od 20. prosinca 2015.,
kandidat HDZ-a Stjepan Kostanjević postao novi gradonačelnik Grada Gline.
Dana 7. lipnja 2016. Gradsko vijeće Grada Gline donijelo je “Odluku o
osnivanju Zaklade ‘Glina – grad hrvatske himne’.”326 Prema članku 1. ove
odluke, Grad Glina osniva zakladu “čija je svrha poticanje stvaralačkog i ino-
vativnog projekta za obnovu i razvoj kuće hrvatske himne”. Svrha Zaklade je
“promicanje grada Gline kao grada u kojem je skladana hrvatska himna”, piše
u odluci koju je potpisao predsjednik Gradskog vijeća Stjepan Grudenić. Čini
se da ova odluka nije privukla pažnju šire javnosti, a također nije poznato da
li je Zaklada poduzimala neke značajnije aktivnosti nakon svog osnivanja. U
svakom slučaju, pažnju javnosti ubrzo je privukao jedan drugi događaj u Glini
o kojem je izvjestila Hina 29. srpnja 2016. godine: “Na 75. godišnjicu ustaških
zločina u crkvi Rođenja presvete Bogorodice u Glini, Srpsko narodno vijeće
323 https://pescanik.net/glineni-golub-mira/; o zabrani komemoracije u Glini, također vidi: Ta-

mara Opačić, SNV Bulletin #3. Nasilje i nesnošljivost prema Srbima u 2014, Srpsko narodno vijeće,
Zagreb 2015., str. 17, 26–28 i 33.
324 https://www.vecernji.hr/vijesti/otkrivena-suza-u-znak-sjecanja-na-392-branitelja-i-civi-
la-1018053
325 https://www.radio-banovina.hr/video-na-dan-grada-u-glini-okriven-spomenik-suza/
326 Odluka o osnivanju Zaklade “Glina – grad hrvatske himne” na 16. sjednici Gradskog vijeća
Grada Gline održanoj 7. lipnja 2016. godine, str. 1–3.

(SNV) u petak je odalo počast ubijenim Srbima iz Gline i sela nekadašnjeg
kotara Vrginmost. Komemoraciji, održanoj na mjestu nekadašnje pravoslav-
ne crkve, ispred Spomen-doma koji je 1995. preimenovan u Hrvatski dom,
prethodio je vjerski obred koji su vodili vladika gornjokarlovački Gerasim
i mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije”, piše u izvještaju Hine. Zatim
je predsjednik SNV-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac podsjetio “da su
obljetnice obilježavanja svirepog zločina uvijek praćene apelima i inicijativa-
ma da se objektu podignutom na nekadašnjem mjestu pravoslavne crkve i zlo-
čina, koji se sada zove Hrvatski dom, vrati naziv Spomen-dom i vrati namjena
komemoriranja. Skupina Hrvata, među kojima je bilo i gradskih vijećnika, koji
su komemoraciju pratili udaljeni, s mjesta preko ceste, glasno su izrazili svoj
stav da ime Hrvatski dom treba ostati.”
Prema izvještaju Hine:
Pupovac je rekao da su stotinjak godina, sve do 1941. godi-
ne, Srbi i Hrvati pjevali iste pjesme slobode, te je zato i bilo
moguće da današnju hrvatsku himnu Lijepa naša sklada,
ovdje u Glini Josip Runjanin, Srbin, na tekst književnika
Mihanovića, Hrvata, jer su stvarali zajedničku političku
povijest velikih stotinjak godina, od 1848. do 1941. godine,
kada se to slomilo pred velikim europskim zlom fašizmom,
nacizmom i lokalnim inačicama, rekao je. “Ali mi danas ne
bismo bili ni ljudi ni kršćani kada s ovog mjesta stradanja ne
bismo razmišljali kako da počnemo s rasterećenjem od ovog
strašnog tereta, kroz istinsko i duboko izmirenje”, istaknuo
je Pupovac koji je uz ostalo, rekao da je u svibnju, srpnju i
kolovozu 1941. ubijeno između 1200 i 1300 Srba. Pri tom je
naglasio da Srbi koji nisu u stanju oprostiti ova stradanja u
Glini i svoja ukupna stradanja žive u grijehu, te da u grijehu
žive i oni Hrvati koji nisu spremni priznati ovaj zločin te,
kako je rekao, “nastavljaju time grijeh onih koji su taj zločin
počinili”. “To znači da trebaju biti u stanju reći ne onim
ideologijama koje su dovele do ovih stradanja, ideologijama
fašizma, nacizma i ustaštva”, rekao je Pupovac i uz tvrdnju
da je Srbima stalo do čistoće srca zamolio okupljene da se
minutom šutnje prisjete svih ljudi tu pobijenih 29. na 30.
srpnja i 3. na 4. kolovoza, ali i svih onih koji su u bezumlju

rata od 1991. do 1995. godine stradali s hrvatske strane i onih
koji su stradali sa srpske strane.
Hina je također prenijela izjavu predsjednika Gradskog vijeća Gline Stjepana
Grudenića, koji je podsjetio “da je odlukom gradskog vijeća ispred Hrvatskog
doma zabranjeno paliti svijeće i polagati cvijeće, te da ova komemoracija
jednostavno nije primjerena, jer su rane umrlih i nestalih Hrvata iz Gline u
Domovinskom ratu još svježe”. Prema Grudeniću: “Ovo nije način, ovo ne
vodi suživotu.”327
U tjedniku Novosti od 2. prosinca 2016. objavljen je istraživački članak u
kojem je prikazana životna biografija poznatog glinskog trgovca Petra Peleša.328
Zatim je sutradan, 3. prosinca 2016., u Hrvatskom domu u Glini lokalna vlast
priredila svečanu proslavu, kojom je obilježena “170. obljetnica skladanja
Lijepe naše u Glini”.329 Priređen je bogat kulturno-umjetnički program, koji
je održan pod pokroviteljstvom predsjednice Republike Hrvatske Kolinde
Grabar-Kitarović. Tijekom programa publici je prikazan i kratki, 15-minutni
dokumentarni film u produkciji Radio Televizije Banovina Glina o notama Li-
jepe naše u kojem su prikazane okolnosti nastanka melodije hrvatske himne.330
Iako ambiciozno zamišljen (“ovaj dokumentarni film govori o istini uglaz-
bljenja pjesme ‘Lijepa naša domovino’”), film je kroatizirao Runjaninovo ime,
kako bi se izbjegla primisao na njegovu srpsku nacionalnost, dok o “Srpskom
dobrotvornom pjevačkom društvu u Glini” i memoarskom zapisu Petra Peleša
iz 1910. nema ni riječi. Pa ipak, u filmu je prikazana izjava gradonačelnika
Gline Stjepana Kostanjevića, koji je rekao da je Grad Glina stupio u kontakt sa
vlasnicima bivše Pelešove kuće, pa se nada da će “uz pomoć ministarstva … u
narednom periodu otkupiti kuću i staviti je u funkciju kao jedan muzej, gdje
je skladana ‘Lijepa naša’, koja je danas naša himna”.
Početkom naredne godine Grad Glina uključio se, po prvi put, u tradicio-
nalnu manifestaciju “Noć muzeja”, koju provodi Hrvatsko muzejsko društvo.
327 Hrvatska izvještajna novinska agencija (Hina), “Pupovac u Glini na komemoraciji žrtvama
ustaša: Sve do 1941., Srbi i Hrvati su pjevali iste pjesme slobode”, 29. srpanj 2016.
328 Igor Mrkalj, “Korifej hrvatsko-srpske sloge”, Novosti : samostalni srpski tjednik, Zagreb, br. 885,
2. prosinca 2016., prilog Kronika, str. 6–7. U članku je objavljena i porodična fotografija Petra
Peleša.
329 https://www.radio-banovina.hr/svecanim-bogatim-programom-obiljezena-170-obljetni-
ca-skladanja-lijepe-nase-glini/
330 https://www.radio-banovina.hr/glina-notama-lijepe-nase-dokumentarni-film/

U sklopu manifestacije, koja je održana u Glini 27. siječnja 2017., “održan je
i sastanak s ministricom Ninom Obuljen Koržinek na kojemu se razgovaralo
o kupnji kuće u kojoj su se prvi puta čuli zvuci hrvatske himne ‘Lijepa naša
domovino’”, piše u gradskom biltenu Glina.331 Nakon tog sastanka, glinski
je gradonačelnik sa svojim suradnicima posjetio Ministarstvo kulture,332 te
je nastavljen razgovor o daljnjim aktivnostima koje su potrebne kako bi se
našlo rješenje da “kuća himne” postane gradsko vlasništvo. “Na taj bi se način
krenulo u obnovu kuće u kojoj bi se nalazio muzej posvećen himni i Josipu
Runjaninu.”
Gradonačelnik Gline bio je “jedan od predlagatelja postavljanja spomen
ploče i bijelog križa istine”, koji je uz zvuke hrvatske himne svečano otkriven
u Glini 8. srpnja 2018.333 Himnu je otpjevao VIS “Nepomuk” župe sv. Ivana
Nepomuka iz Gline, a spomen-ploču blagoslovio je sisački biskup Vlado
Košić. Vijest o ovom događaju objavljena je na službenim stranicama Grada
Gline i Sisačke biskupije.334 Međutim, dublje razumijevanje ovog događaja
nudi članak objavljen u tjedniku Novosti od 3. kolovoza 2018. “Gotovo mjesec
dana u centru Gline stoji ploča na kojoj se ustaše i pripadnici Wehrmachta
nazivaju ‘mučenicima’. Spomen-ploču s ‘bijelim križem istine’ podignula je 8.
srpnja sisačka podružnica Hrvatskog domobrana, u znak sjećanja na pripad-
nike njemačke okupatorske vojske, domobranskih postrojbi i ‘drugih grana
oružanih snaga NDH’, koje su likvidirane u Glini i okolici, pri čemu barataju s
potpuno nevjerojatnim brojkama” (“u spomen tisućama” do “oko 30.000”).
“Na svečanosti su bili HDZ-ov gradonačelnik Stjepan Kostanjević”, kao i
brojni predstavnici društveno-političkog života Gline. U članku se također
citira izjava sisačko-moslavačkog župana Ive Žinića, koji je u travnju bio na
skupštini Hrvatskog domobrana. Tamo je izjavio kako “nažalost, domobrani u
Drugom svjetskom ratu nisu uspjeli u svom naumu uspostave hrvatske slobo-
de”. Prema navedenom članku, “Hrvatski domobran je organizacija koja pod
331 “Noć muzeja u Glini – Kuća himne”, Glina, Glina, god. II, br. 2, travanj 2017., str. 21.
332 Ministarstvo kulture Republike Hrvatske nalazi se u Runjaninovoj ulici, koja nosi to ime
od 1928. godine; Ulice, ceste, trgovi i šetališta u slob. i kr. glavnom gradu Zagrebu godine 1929. : s
podjelom na orijentacione kotare, Izdala Općina slob. i kr. grada Zagreba, Zagreb 1929., str. 42;
“Runjaninova” u: Zagrebačke ulice, Muzej grada Zagreba – Naklada Zadro, Zagreb 1994., str. 241.
333 https://www.grad-glina.hr/bijeli-kriz-istine-postavljen-i-u-glini/
334 http://www.biskupija-sisak.hr/index.php/arhiv/4670-bijeli-kri-istine-blagoslovljen-u-glini.
Dio biskupove propovijedi također se odnosi na negiranje pokolja u glinskoj pravoslavnoj
crkvi 1941. (“pravoslavnu crkvu u kojoj je navodno bio izvršen zločin”).

firmom nositelja domobranske ideje, godinama veliča ustaštvo” i “u svojim
publikacijama, kako smo pokazali nedavno u Novostima, najotvorenije radi na
umanjivanju ustaškog udjela u holokaustu. Ta je ideološka potka sastavni dio
njihova očuvanja sjećanja na žrtve Drugog svjetskog rata, najčešće u prisustvu
lokalnih ogranaka HDZ-a. Postavljanje glinske ploče usred ljeta trebalo bi
razmatrati u svjetlu totalnog revizionizma koji se provodi u ovom gradiću od
1995. sa svrhom minoriziranja ustaških zločina koji su odnijeli oko 2000 živo-
ta tamošnjih Srba, Židova i Roma”, piše poznati novinar Hrvoje Šimičević.335
Zatim je 3. kolovoza 2018. u Hrvatskom domu održana svečana sjednica
Športskog nogometnog kluba Banovac u povodu 105 godina organiziranog
nogometa u Glini.336 Tim povodom klub je organizirao i prigodnu izložbu klup-
skih fotografija te izdao vanredni broj lista Banovac, čime se želio nadovezati
na svijetle tradicije glinskog nogometa. Međutim, ni u listu, ni na izložbi, kao
ni na svečanoj sjednici, ni jednom riječju nije spomenuta tragična sudbina de-
vetorice glinskih nogometaša i dvojice klupskih funkcionara, žrtava ustaškog
terora iz 1941. Također nije prikazana fotografija spomen-ploče iz 1961. (i uni-
štene 1991.), koja je podignuta u znak humanosti i pijeteta prema njihovom
stradanju, čime je klub svjesno zatajio, prešutio i negirao vlastitu prošlost.337
Zatim je 5. kolovoza 2018. na nogometnom igralištu Športsko-rekreacij-
skog centra Banovac u Glini, u sklopu proslave Dana pobjede i domovinske
zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i Dana grada Gline, koncert održao
kontroverzni pjevač Marko Perković Thompson. “Danas ... slavimo … na jedan
takav dostojanstven način … Odavde će se slati isto poruke ljubavi, poruke
zajedništva, one poruke koje je naš narod uvijek slao, i prema drugima, tako
ćemo i mi danas ponašati se prema svima”, izjavio je Thompson uoči koncer-
335 Hrvoje Šimičević, “Goloruki Wehrmacht”, Novosti : samostalni srpski tjednik, Zagreb, br. 972,
3. kolovoza 2018., str. 15. Nije nevažno spomenuti kako je nedugo nakon oslobođenja Gline
11. siječnja 1944., Glina 24. veljače i 29. srpnja 1944. bila dvaput bombardirana od strane nje-
mačkog ratnog zrakoplovstva i da je pretrpjela velike ljudske i materijalne gubitke; Igor Mrkalj,
“Njemačko bombardiranje Gline”, Novosti : samostalni srpski tjednik, Zagreb, br. 1020, 5. srpnja
2019., prilog Kronika, str. 6. Za plansko i sistematsko uklanjanje antifašističkih spomenika od
strane lokalnih vlasti nakon 1995., vidi: Igor Mrkalj, “Spomenici NOR-a Gline i glinskog kraja”,
Prosvjeta, Zagreb, br. 141, decembar 2017., str. 32–39 i br. 142, mart 2018., str. 30–35.
336 https://www.glina.hr/obiljezeno-105-godina-nogometa-u-glini/
337 Igor Mrkalj, “Pobijeni nogometaši kao tabu tema”, Novosti : samostalni srpski tjednik, Zagreb, br.
1014, 24. svibnja 2019., prilog Kronika, str. 4–5.

ta za RTL.338 Zatim je na pozornici uoči koncerta kontroverzni TV voditelj
Velimir Bujanec pozdravio nekoliko desetaka tisuća ljudi i rekao: “Dobro došli
u grad bana Josipa Jelačića, u grad hrvatske državne himne. Upravo u Glini,
drage Hrvatice i Hrvati, uglazbljena je Lijepa naša. 1846. uglazbio ju je naš
Josip Runjanin.”339 Zatim je slijedio govor sisačko-moslavačkog župana Ive
Žinića, koji je okupljenom mnoštvu također zaželio dobrodošlicu i pozdravio
“sve Hrvate u Hrvatskoj”, “diljem Herceg-Bosne, diljem svijeta”, i naglasio da
se danas nalazimo “u gradu hrvatske himne”. Nakon ovih govora, Thompson
je nastup započeo pjesmom “Bojna Čavoglave”. Na njegov uzvik “Za dom”
publika, opremljena hrvatskim zastavama, odgovorila je – “spremni!”.
Dana 31. siječnja 2019. održana je sjednica Gradskog vijeća Grada Gline na
kojoj je bilo “nazočno 15 vijećnika”. Oni su nakon kraće rasprave jednoglasno
usvojili “Prijedlog Odluke za kupnju … Kuće hrvatske himne”.340 Par dana
kasnije, 2. veljače 2019., kako javljaju Novosti, “polaganjem cvijeća na grob
Josifa Runjanina, na starom pravoslavnom Uspenskom groblju u Novom Sadu,
saborski zastupnik Boris Milošević u ime SDSS-a obilježio je godišnjicu smrti
jedne od istaknutih ličnosti srpske zajednice u Hrvatskoj 19. vijeka”.341
“Veliki korak prema uređenju “Kuće hrvatske himne” u Glini učinjen je
protekli tjedan”, javlja Večernji list od 20. svibnja 2019. “Pregovori o kupnji
nekretnine u kojoj je Josip Runjanin skladao hrvatsku himnu sredinom 19.
stoljeća, te tamo prvi put odsvirao ‘Lijepu našu’, trajali su više od 10 godina.
Napokon su završeni, a novac za otkup kuće osigurali su Sisačko-moslavačka
županija i Grad Glina u jednakom iznosu. Kuća je kupljena za 737.700 kuna
i u njoj će biti interpretacijski centar i muzej.” Sisačko-moslavački župan Ivo
Žinić istaknuo je kako je novac za uređenje nekretnine Ministarstvo kulture
već osiguralo. “Ako treba pomoći će još grad i županija, a ostatak ćemo prijaviti
na natječaj europskih fondova za kulturnu baštinu”, rekao je Žinić. S pred-
stavnicima bivših vlasnika, ugovor o kupnji potpisao je glinski gradonačelnik
338 https://www.rtl.hr/vijesti-hr/video/vijesti/287677/marko-perkovic-thompson-uoci-koncer-
ta-u-glini-otkrio-gdje-je-bio-na-danasnji-dan-prije-23-godine-to-je-jako-emotivno/
339 “Oluja u Glini: MP Thompson i 80.000 Hrvata!”, Z1, Bujica, 6. kolovoza 2018., dostupno na You-
Tube. Za zbivanja u Glini dan poslije koncerta, vidi reportažu: Igor Lasić, “Nakon Thompsona
potop”, Novosti : samostalni srpski tjednik, Zagreb, br. 973, 10. kolovoza 2018., str. 6–7.
340 Zapisnik sa 12. sjednice Gradskog vijeća Grada Gline održane 31. siječnja 2019. godine, str.
18–19.
341 https://www.portalnovosti.com/miloevic-u-ime-sdss-a-obiljezio-godisnjicu-smrti-josifa-ru-
njanina

Stjepan Kostanjević. “Namjera nam je Kuću himne dovesti u stanje u kakvom
je ona nekada bila i prenamijeniti je u Muzej hrvatske himne gdje će u idućem
periodu, sigurno uz određena sredstva grada i županije, ona zaživjeti tako
da svaki posjetitelj koji dođe u Glinu može posjetiti i vidjeti gdje je skladana
hrvatska himna”, rekao je Kostanjević, dodavši kako se nada da će vrata Kuće
hrvatske himne otvoriti najkasnije iduće godine.342 Opravdanost sadašnje
inicijative lokalnih, regionalnih i državnih vlasti podržava i dopunjuje davno
izrečeno mišljenje jednog starijeg Glinjanina,343 da bi zbog objektivnosti i me-
đunacionalne sloge bilo pošteno da u toj namjeri predstavnici vlasti ponovo ne
zaborave ulogu Srba i da Kuću hrvatske himne memoriraju pod objedinjavaju-
ćim imenom: Srpski dom – Kuća hrvatske himne.
342 Danijel Prerad, “Kupljena kuća u kojoj je Josip Runjanin skladao hrvatsku himnu: Kuća hrvat-
ske himne postat će muzej i interpretacijski centar”, Večernji list, Zagreb, god. 60, br. 39154,
20. svibnja 2019., str. 34.
343 Radovan Jović, bivši sudac u Glini.

IGOR MRKALJ
Josif Runjanin and “Our Beautiful Homeland”:
facts and interpretations
Summary
The article revives the location, identity of the composer and the
first performers of the Croatian anthem. It was written based on the
new archival and library research as well as the existing literature. It
begins with data and the facts about life and career of the military
officer Josif Runjanin born in 1821 and ends with a 2019 news on the
initiative to open the National Anthem Museum in Glina, focusing
on selected events in particular periods (the period of Runjanin's life;
the period since his entry into music historiography until the end
of World War I; the inter-war period; the period from 1941 to 1945;
the post-war period; the period from the breakup of Yugoslavia to
the military operation Storm; the period from 1995 onward). The
authorship of Josif Runjanin and the enthusiasm of the first perfor-
mers, members of the “Serbian Charity Singing Society in Glina”,
throw light on the indelible imprint and inalienable contribution of
prominent Serbs and Serbian associations, specifically from Glina, to
the anthem of the Croatian people.
KEY WORDS: Glina, Josif Runjanin, Serbs, Croats, Croatian anthem

udk: 82.0-051Petrović, S.:323.1 / PRIMLJENO: 25. siječnja 2020.
Svetozar Petrović
o nacionalnom pitanju:
uvodna razmatranja
PREDRAG BREBANOVIĆ
Filološki fakultet, Univerzitet u Beogradu
Uprkos tome što u hijerarhiji njegovih interesovanja naizgled ne zauzima istaknuto

mesto, nacionalno pitanje u opusu proučavaoca književnosti Svetozara Petrovića
igra važnu ulogu. Stoga se u članku dijahronijski prate različiti vidovi Petrovićevog
bavljenja nacijom. Naglasak je na kontinuitetu koji je u tom pogledu vidljiv od ra-
nih indoloških do poznih radova iz oblasti teorije stiha. Posebna se pažnja poklanja
autorovom odnosu prema jeziku i kritici esencijalističkog pristupa naciji koju takav
odnos podrazumeva. U zaključku se Petrovićevo shvatanje filologije sagledava ne
samo kao pokušaj prevladavanja jugoslovenskih nacionalizama, nego i kao osoben
doprinos filozofiji istorije i kulture.
KLJUČNE RIJEČI: Svetozar Petrović, nacija, nacionalizam, Jugoslavija, filologija,

Srbi, Hrvati
И мају неке везе с овом атмосфером и снови, који ми

наилазе. Сањам, тако, мало након што се вратисмо
из Бомбаја. Устанак, као, почео у Београду. Полиција
пуцала и убила 800 људи. Ја огорчен, хоћу одмах да
идем тамо. Наш конзул не да, каже – то су наши пуцали,
какав си ти наш. Ја кажем – ако су пуцали, онда нису
наши и хоћу да идем. Све то у Индији, некако као да је
предграђе Београда. Ипак пођем, но зауставише ме на
улазу у Београд, карловачки шанчеви. И оно, што смо
ми затрпавали некад као омладинци, сада све откопано
predrag brebanović Svetozar Petrović o nacionalnom pitanju 121

опет и нема никаквих пролаза. И нема нигдје никога, све
пусто, и тихо, ноћ, хладна, мртва...
Светозар Петровић,1
Дневник из Индије, децембар 1955.
O jednoj knjizi s ožiljkom
Obeležavajući stogodišnjicu rođenja i dvadesetogodišnjicu smrti velikog

pesnika, dramatičara i prozaiste, tridesetogodišnji je Svetozar Petrović u zagre-
bačkom nedeljniku Telegram 11. avgusta 1961. objavio “Pet bilježaka o Rabin-
dranathu (1861 — 1941)”. Protivno najavi iz naslova, taj je tekst bio sačinjen
od šest segmenata približno jednakog opsega, pošto se u zasebnoj “Bilješci Pet
A” poslovično akribični potpisnik obrazloženo založio i za pravilnu transkrip-
ciju književnikovog imena. “Kad želite [...] pisati fonetski, i pisati Rabindranat,
budimo dosljedni i pišimo Tagor” – zaključio je instrukcijom Petrović svoj
prigodni, ali nimalo banalni prilog, u kojem se osvrnuo i na neke od političkih
kratkih spojeva koji su recepciju indijskog nobelovca pratili “u Jugoslaviji i
jugoslavenskim književnostima”.2
Središnji delovi uratka, treći (“Prorok Tagore”) i četvrti (“Još o proroku”),
ticali su se Tagoreovog strastvenog zastupanja kosmopolitizma i prosveće-
nosti, njegovog slobodoumlja i tolerancije, ali i toga da će međuratna Evropa
(koju Petrović, negde u veni krležijanske kritičko-materijalističke analitike
1 Svetozar Petrović (Karlovac, 1931 – Novi Sad, 2005), književni teoretičar i istoričar, izučavalac
stiha i istočnih književnosti, esejista. Studirao u Zagrebu i Alahabadu; predavao u Zagrebu,
Novom Sadu i Beogradu; gostovao, kao profesor, u Čikagu i Seulu. Autor je knjiga Kritika i
djelo (1963), Problem soneta u starijoj hrvatskoj književnosti (1968), Priroda kritike (1972) i Облик
и смисао (1986). Posthumno su izašli njegovi Spisi o starijoj književnosti (2007), Појмови и
читања (2008), Дневник из Индије (2012), sabrani radovi o indijskoj (2011) i drugim orijental-
nim književnostima (2009), te tri toma prepiske (2014, 2015, 2017).
2 Petrović 1961a: 4. U novembru 1926, Tagore je posetio Jugoslaviju. No ako je u zagrebačkom
Glazbenom zavodu njegovo predavanje o civilizacijskom sutonu i proteklo ugodno, nastup na
beogradskom Novom Univerzitetu ometali su – zvižducima i klicanjem Gandhiju kao nacio-
nalnom lideru – zenitisti. Usledilo je i otvoreno protestno pismo “лепом бенгалском старцу”,
koje su Branko Ve Poljanski i Ljubomir Micić, “у име фаланге међународних зенитиста”,
štampali u decembarskom broju svog časopisa. Istog će meseca Зенит biti zabranjen zbog ši-
renja komunističkih ideja. Vidi Пољански и Мицић 1926; detaljnije o “nesretnim” okolnosti-
ma Tagoreovog dolaska, Petrović 1961c: 319–323; za boravak u Srbiji, Datta 2014.

kapitalizma, označava malograđanskom), relativno brzo – iako je prema novo-
otkrivenoj stvaralačkoj senzibilnosti u prvi mah, gotovo bez izuzetka, osetila
simpatiju – uvideti da joj je od duhovnog pastira potrebniji vođa rajha. A na
završetku prvog fragmenta o Tagoreovom proroštvu stoji pasus čija poslednja
rečenica, sa ove razdaljine možda i razornije nego kada je napisana, pogađa
poput groma.
Gladno tijelo Nacije u trenutku najžešćega bjesnila raspast
će se od svoga bestidnoga žderanja.
Jer ona je od svijeta napravila sebi hranu.
– navodi Petrović, najpre, dva upečatljiva stiha. I onda, nakon što je saopštio da
potiču iz finala Tagoreovog Nacionalizma, dodaje:
U zagrebačkoj Sveučilišnoj knjižnici ima jedan primjerak te
knjige u kome je neka nepoznata ruka podvukla riječ “Naci-
je”, zapisala uz nju sa strane riječ “Osovine” i dodala datum i
sat: “27/V 1941 – 11.30”. (Petrović 1961a: 4)
To je, zapravo, sve: treća se bilješka tu okončava. Petrović nije komentarisao
ono što je “neka nepoznata ruka” učinila. Držao je, ne bezrazložno, da će sâmo
evociranje učinjenog proizvesti odgovarajući efekat. Takav se njegov postupak,
makar za tadašnje prilike, doima po mnogo čemu prirodno. Unutar društve-
nog okružja u kojem je tih letnjih sedmica brojnim svečanostima proslavljana
dvadesetogodišnjica narodnog ustanka,3 podzemna je struja šovinizma po
jugoslovensku stvarnost još uvek predstavljala srazmerno manju opasnost od
opadajućih dogmatskih i nadolazećih birokratskih tendencija. Godina je 1961.
bila neuporedivo manje traumatična i od 1971, a kamoli od 1941. ili 1991. Po-
četkom je šezdesetih zazivati nacionalizam značilo zazivati prošla (i poglavito
3 Skupa sa Tvrtkom Čubelićem i Grigorom Vitezom, Petrović je o istom jubileju priredio anto-
logiju narodnih pesama “o borbi i revoluciji”, pod naslovom Plameni cvjetovi. U predgovoru za
nju će takođe prozvati “ponekog malograđanina”, ali na lokalnom nivou i u manje turobnom
registru – docirajući da “[n]ikad takav neće razumjeti pjesmicu: Udat ću se za člana Partije, /
pa da nema kuće ni avlije. / Što će nama kuća i avlija, / kad nas dvoje školuje Partija.” (Petrović
1961b: 7) Tokom godina poleta u njegovim su se tekstovima rojile opreke poput one između
“srednjoevropskog malograđanina” i “inteligentnog Jugoslavena”. O poletu svedoči i najstariji
Petrovićev tekst na koji smo naišli, a koji je – kako nam je otkrio muzikolog Aleksandar Vasić
– u beogradskom listu Омладина publikovan tri sedmice uoči Rezolucije Informbiroa. Tema:
agitacione aktivnosti karlovačke Narodne srednjoškolske omladine oko odlaska na radne
akcije, uključiv i izgradnju onog auto-puta na koji se aludira u dnevničkom odlomku koji smo
ovde uzeli kao motto! Uporedi Петровић 1948.

tuđinska, imperijalno-osovinska), umesto aktuelnih ili budućih (tri decenije
docnije, ispostaviće se, “domaćih”) zlodela. Ako je Petrovićevu rečenicu ikako
moguće tumačiti striktno u duhu vremena u kojem je sročena, rekli bismo
da je on njome – skrećući pažnju na nešto ne samo konkretno (jedna knjiga
iz jedne biblioteke), nego i dramatično (jedan datum i jedan sat) – nastojao da
posvedoči ispravnost i univerzalno važenje Tagoreove osude nacionalizma.
Uostalom, u samom se Nacionalizmu (1917) nacija jednači s organizova-
nim ropstvom, njena logika svodi na samoživost i pokvarenost, dok joj se za
istoriju tvrdi da obiluje razbojništvom i neistinama, povređenim ponosom i
pogaženim zavetima. Kombinujući analitički, meditativni i apokaliptički ton,
Tagore je u tom prozno-poetskom spisu nacionalizam uporedo prikazao kao
toksični nusproizvod zapadnjačke, racionalističko-trgovačke civilizacije; kao
avetnu apstrakciju i religiju pohlepe čija se razmetljivo licemerna bogosluže-
nja odvijaju u formi omamljujućih patriotskih rituala, pri kojima se na oltar
“golog imena” polaže moralna sloboda; i kao odvratnu, besmislenu neman
koja redom guta jednu po jednu zajednicu, da bi u konačnici proždrala čitav
svet. Šteta što se tom, Evropi tuđom ali vrlo dojmljivom mešavinom sociolo-
gije, filozofije i literature Petrović ni u svom članku, ni bilo kada kasnije nije
podrobnije pozabavio niti kao indolog, niti kao teoretičar književnosti.
Vratimo li se u Knjižnicu, naša bi istorijska rekonstrukcija, dakle, mogla
da glasi ovako: jednog utorka, 27. svibnja 1941 – u danu kada je (što se odskora
dâ proveriti i kliktajima miša) Mile Budak u Narodnim novinama obelodanio
“Uput” o prelasku iz jedne vere na drugu, Benito Mussolini oformio Savet Lju-
bljanske pokrajine, a okupacione vlasti u Srbiji obznanile da će se slušanje svih
inostranih radio-stanica izuzev nemačkih kažnjavati robijom i smrću – Nepo-
znat Netko se zamislio nad paklom nacionalizma u kojem se zatekao. Naišavši
dva desetleća docnije na trag koji je ta osoba ostavila za sobom, neko drugi,
ko je u trenutku kada je u tekst Nacionalizma upisan endehazijski kontekst
rastao, kao desetogodišnji dečak, u svom karlovačkom zavičaju kao jednom od
krugova istoga pakla, nije mogao ostati ravnodušan.4 Biće da je i zato u svoje
beleške o Indijcu umetnuo natuknicu o primerku iz Sveučilišne. Postoji, ipak,
i nešto prilično neobično u vezi sa prenetim Tagoreovim stihovima; nešto što,
4 O vlastitom iskustvu rata Petrović nikad nije pisao, niti javno govorio. Ali se, u dnevničkom
zapisu sa proputovanja kroz Egipat – avgusta 1954 – prisetio, načas, nemačkih pesama koje su
“тако познате нама, јер су трештале 4 године преко ‘разгласних постаја’” (Петровић 2012:
28). Nisu li dirljivo uverljive te dozvane detinje impresije (muzika, reči)?

bar na prvi pogled, preti da ospori ocenu o autorovoj akribičnosti. “[I]ma jedan
primerak te knjige”, eliptičan je Petrović – čime vas dovodi u nedoumicu: na
koje izdanje misli? O kojem se tačno Nacionalizmu radi? Pokazalo se da nas to
trivijalno pitanje vodi u epicentar onoga čime smo zaokupljeni. U pokušaju
da na njega odgovori, radoznali se istraživač pretvara u zbunjenog detektiva,
zapletenog među nacijama i tradicijama, jezicima i pismima.
Naime, u biblioteci koju Petrović naziva “zagrebačkom Sveučilišnom
knjižnicom” – a koja se od 1960. zvala drukčije (Nacionalna i sveučilišna bibli-
oteka), da bi 1995. bila prekrštena u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu (NSK)
– Tagoreov se Nacionalizam trenutno može pronaći u dva izdanja. Oba su prevo-
di iz doba jugoslovenske kraljevine: prvi je 1921. potpisao Antun Barac, a drugi
1932. Miloš N. Đurić. Prvi, latinični, izdala je zagrebačka Ćirilo-metodska
knjižara, drugi, ćirilični, beogradska Izdavačka knjižarnica Gece Kona.5 Oba
su prevodi prevoda: prvi (iako to nigde nije naznačeno) s nemačkog, drugi s
engleskog. I tu stvari počinju da se komplikuju, postajući još intrigantnije. Jer,
za razliku od Petrovićevog citata, oba su prevoda na ekavici. Barac, štaviše, ne
samo da Tagorea nije preveo na jezik (nazovimo ga zasad jednim od njegovih
imena) hrvatsko-srpski, kojim je Petrović pisao i na kojem je prepisao i navod,
nego prvi jugoslovenski prevod Nacionalizma, ko zna zbog čega, nikakve sti-
hove nema i sastoji se isključivo od triju proznih poglavlja (“Nacionalizam na
zapadu”, “Nacionalizam u Japanu”, “Nacionalizam u Indiji”). Otuda automat-
ski otpada isprva najizglednija mogućnost: da je Petrović stihove preuzeo od
svog profesora.
Preostaje nam, stoga – M. N. Đ. I zaista, njegov prevod donosi odeljak
od tri stranice pod naslovom “Залазак века” (i s podnaslovom “Писано у
бенгалском језику последњега дана у прошлом столећу”), koji sadrži ukupno
dvadeset i tri prepoznatljivo psalmolika slobodna stiha, podeljena u pet nu-
merisanih celina. Među njima su i dva koja će Petrović ili neko iz uredništva
Telegrama – nikakve sumnje nema – naprosto ijekavizirati. Osim što su “тело”,
“беснило” i “свет” pretvoreni u “tijelo”, “bjesnilo” i “svijet”, provedena je još
5 U Beogradu će se 1990. pojaviti i latinični reprint Đurićevog prevoda, kojeg nema u fondu NSK.
Izdavač je bio Draganić, a tiraž 2000. I mada je Petrović na taj problem ukazao još trideset go-
dina ranije, pesnikovo je (prvobitno pravilno napisano) ime tada bilo paratekstualno preneto
u više fonetski nakaradnih formi – “Rebindranat Tagora”, “Rebindranat Tagor”, “Ребиндранат
Тагор” – pri čemu je na koricama transkripcija izostala. Kako god, teško je zamisliti godinu u
kojoj je čitanje Nacionalizma bilo poželjnije. I toliko frustrirajuće.

jedna sitna izmena: “распашће се” je postalo “raspast će se”. Iz toga se može
izvesti (teorijski) zaključak da na delu nije ni bio klasičan, nego takozvani va-
kantan citat, kod kojeg umesto potpunog podudaranja sa citiranim štivom do-
lazi do određenog, u datom slučaju jezičkog prilagođavanja. Jeste da je Petrović
na umu imao Đurićev prevod, ali ga nije tretirao drugačije nego kao polazište
za sopstvenu redakciju. Koju bi poneki savremeni jezikoslovac, bez suvišnog
premišljanja, okarakterisao kao “prevođenje” sa srpskog na hrvatski.
Takvo je prilagođavanje mirne duše mogao izvršiti i onaj ko će uporedo,
u epilogu istog teksta, istrajavati na ispravnoj transkripciji. Pri publikovanju
citata u nedeljniku Petrovića nije – kao koju godinu kasnije, u doktoratu o
starijoj hrvatskoj književnosti – moralo mučiti ni to što “ne postoje uvijek po-
uzdane i čvrste granice između jezičnih, stilskih i pravopisnih osobina jednoga
teksta”; ni to što se “književni tekstovi, pri citiranju, prevode u pravopis djela
u kojem se citiraju”; pa ni to što “razmjerno često pravopisna intervencija
pretpostavlja interpretaciju teksta, pretpostavlja sud o tome koje značenje, od
nekoliko mogućih, tekst ima”.6 Razumljivo je da se u novinarstvu i publici-
stici oduvek, zarad praktičnosti, pribegavalo opisanom ili sličnom stilskom
ujednačavanju.
Nije, doduše, naodmet pripomenuti da je Petrović upravo povodom in-
dijskog klasika iskazivao otklon od ideoloških invektiva najslavnijeg srpskog
heleniste (rođ. u Benkovcu Okučanskom 1892). Više je puta polemisao s njim,
ali tako što bi mu ime prećutao. Već je u svom debitantskom indološkom
radu (kao i najmanje jednom kasnije), ne navodeći ni izvor ni autora, citirao
Đurićev predgovor za prevod Bhagavad-Gite Pavla Jevtića iz 1929. godine (“Ave,
India!”), gde se Evropa proglašava dekadentnom i poredi sa “odsviranom me-
lodijom”, kojoj se protivteža pronalazi u osebujnoj misaonosti Indije. Po Đu-
riću se Homo Balcanicus početkom veka zadesio na istorijskoj raskrsnici, pred
spasonosnom opcijom raskida sa Zapadom i okretanja k Istoku, dok se mladi
6 Petrović 1968: 103 n1. Ortografiju komotno možemo zanemariti: ćirilične navode u novina-
ma koje su na latinici nije realno očekivati, kao što ih nije realno očekivati ni u latiničnim
sekcijama aktuelnog “samostalnog srpskog tjednika” Novosti/Новости. Na ovoj se očigledno-
sti zadržavam eda bih u prolazu registrovao kako je Petrović, koji ni u svojoj disertaciji neke
citate nije prevodio, počev od sedamdesetih ispoljavao sklonost ka praksama kombinovanja
različitih jezika i pisama. Jedan od fenomena koji mu je u tekstologiji trajno išao na živce
nazivao je “изразитим пуризмом наше данашње ћирилице” (Петровић 1975: 14), pod
čime je podrazumevao normiranu nepropusnost standardizovanog pisma za druga znakovlja,
prevashodno za ukinuta slova. O Petrovićevoj ćirilici više u narednom odeljku.

proučavalac – koji, četvrt stoleća kasnije, tek što je doputovao sa dvogodišnjeg
studija iz Indije – u svom izuzetno informativnom prikazu prijema indijske
kulture u Jugoslaviji na tu tezu obrušava docirajući da
[r]azbuktali nacionalizam, koji svoj kompleks prema Zapadu
iživljava bar programskim odbacivanjem zapadnoevropske
kulture, zanosi se maštanjem o jugoslavenskoj rasi, a vidovdan-
ski ustav dopunjuje vidovdanska etika. (Petrović 1955: 394)
Bilo je to uzimanje mere unitarističkom nacionalizmu iz rane faze postojanja
Jugoslavije. Rođen na Vidovdan, preciznije na desetu godišnjicu ustava kojeg
apostrofira, pisac gornjih redaka ni o Đurićevoj Видовданској етици, štam-
panoj u Biblioteci Jugoslavenske nacionalističke omladine (Загреб: Српско
академско друштво “Његош”, 1914), nije mogao suditi pozitivno; ali, čini se
da je u insistiranju na prožimanju dotičnog ustava i dotične etike (da li opet
inspirisan Krležom ili njime nesvesno zaražen?) preterivao. Ako je jedno
dopuna drugoga, ne bi li relacija između njih – u krajnjoj liniji i zbog hronološ-
kog sleda, pošto je Vidovdan sa pratećom svetonazorskom aparaturom, čak i
prema dekonstruktivnim književno-arheološkim interpretacijama, stariji od
Jugoslavije – trebalo da bude obrnuta?
Nezavisno od toga, “indoslavenski panhumanizam” će se na Petrovi-
ćevom udaru naći i u drugom tekstu kojeg je o Rabindranathu objavio 1961. go-
dine (“Tagore u Jugoslaviji”), gde su bili predočeni podaci dobijeni na osnovu
metodološki inovativnog, empirijski (statistički) fundiranog ispitivanja triju
talasa pesnikove popularnosti u nas. Ono je samo neupućene moglo iznenaditi
nalazom da je Nacionalizam “najvažnije Tagorovo djelo za Jugoslaviju dva-
desetih godina” (Petrović 1961c: 316). Đurić je i tu figurirao jedino kao jedan
od pobrojanih prevodilaca; njegove ideje, mada ih se osporava, ponovo nisu
atribuirane. Možda je autor hteo da ga poštedi komplikacija, jer su helenistova
shvatanja pripadala jednom drugom vremenu, sa čijim bi duhovnim i naročito
političkim kontekstom njihovog nekadašnjeg pristalicu u novoj Jugoslaviji
bilo nezgodno povezivati?
Međutim, od onoga što je mislio o Đuriću ili toga kako se, u godinama
kada je biblioteku knjižnicom zvao, ophodio prema ekavskim prevodima na
ćirilici, nama je značajnije to da je Petrović – očekivano – izneo istinu o knjizi
iz NSK.
Poručite li u tom zagrebačkom “књигохранилишту” taj beogradski
Национализам, videćete da je “neka nepoznata ruka” unutar njegovih korica

doista intervenisala (ne samo kod “Гладног тела Нације”, ni samo u “Заласку
века”). Zagonetna notica je posle skoro šest decenija i dalje tu, na stranici
129, izazivajući uzbuđenje kao i kada ju je Petrović otkrio. Aura predmeta ne
iščezava ni pri tehničkoj reprodukciji:
Sve i ako poezija jeste ono što se uvek izgubi u prevodu, teško je ovom
nizu izvorno bengalskih stihova (pretočenih u posrbljenu varijantu engleske
deskriptivne proze) ne pridružiti i tri naredna, koji zajedno sa njima tvore
poetsku celinu:
И докле га она пожудно лиже и черечи и гута у великим
залогајима,
oна све више буја и буја
док усред те срамотне гозбе изненада не сиђе зрак
небески и прободе њено свирепо срце. (Тагор 1932:
129—130)
Istovremeno, namah se uočava da latinična marginalija koja prati ćirilicom
otisnute stihove neznatno odstupa od Petrovićevog opisa. “OSOVINE” je pod

navodnicima i ne stoji sa strane, nego iznad reči “Нације”, koja faktički nije
podvučena, nego (matematički kazano) nadvučena. Još je interesantnije to da
je pokraj datuma dopisano nešto što bi lako mogao biti nečiji potpis.7 Imajući u
vidu da je kosa crtica iznad štampane tačke jedan od načina na koji je ista ruka
sporadično dejstvovala i na nekim drugim mestima u knjizi, pretpostavljam
da bismo taj potencijalni paraf, osmotrimo li ga pažljivije i pod inim uglom,
mogli dešifrovati kao “ZM.”:
Ili kao nešto drugo? Ili treće...

Protekle su godine i decenije (u Hrvatskoj i Srbiji su barce i đuriće zamenili
banci i đurići uveoci), usled čega Petrovićev opori hommage neznanoj čitatelj-
ki ili čitaocu danas doživljavamo unekoliko drugačije – dovoljno drugačije
da nam je ta mala epizoda mogla poslužiti kao polazna tačka. Suočavanje s
ožiljkom koji nosi NSK-primerak Национализма neminovno nas uvodi u raz-
mišljanje o Petroviću kao čoveku knjige i njegovom odnosu prema naciji kao
izvesnoj vrsti ožiljka.
7 Ipak, ni to u potpunosti ne potire onu najčudniju hipotezu, od čijeg sam se iznošenja dosad
uzdržavao. Saopštiću je u formi pitanja: a šta ako je prezentovane tragove na primerku Đuriće-
vog prevoda za sobom ostavio – Petrović sâm? Drugim rečima, ako je priča o “nekoj nepozna-
toj ruci” mistifikacija? Odgovor je jedno rezolutno pa ništa.

O frazama i fazama
Za najavljenu problematiku nije nebitno da je Telegram od 1960. do 1968. izla-

zio pod egidom “Jugoslavenskih novina za društvena i kulturna pitanja”; da je
zatim do 1970. i privremenog gašenja bio “Tjednikom za suvremena pitanja
društva i kulture”; te da se, od 1971. do 1973. i definitivnog nestanka, prodavao
kao “Hrvatski list za pitanja kulture”. Najpoznatiji je ostao po tome što je u
njemu, 17. marta 1967, obelodanjena “Deklaracija o nazivu i položaju hrvat-
skog književnog jezika”.
U razdoblju obeleženom dešavanjima oko nje, Petrović odavno nije sara-
đivao s tim glasilom. Bliži su mu bili proklamovana partijska politika i – više
nego ikad pre ili posle – oficijelni diskurs.8 Da li se povezanošću sa onovreme-
nim centrima moći može objasniti i to što su za Dan pobede 1967. godine na
naslovnici zagrebačkog Studentskog lista osvanule njegove “Tri moguće lozin-
ke za idealno sveučilište”? Kako i biva pri sličnim socijalnim komešanjima,
od iznesenih lozinki (dostići svetski kvalitet naučnih istraživanja; osigurati
široko opšte obrazovanje stručnjaka; obratiti se međunarodnom radničkom
pokretu sa svojim “pionirskim iskustvom” koje je “ova zemlja” stekla u “iz-
gradnji sistema samoupravnosti”) više je govorila njihova namena ili narudž-
ba, odnosno to što ih je Petrović sastavio za potrebe prvomajske Sveučilišne
akademije, puštajući ih u javnost nakon što je, kao istaknuti “društveno-po-
litički radnik”, nastupio pred tim svečanim forumom. Deluje nadrealno, ali i
jednoznačno da se – nepune dve nedelje posle afere s Krležinom ostavkom na
položaj u Centralnom komitetu SKH – govornik u uvodu te besede, nalikujući
nekakvom poetski nastrojenom ideološkom komesaru, dosetio da je Praznik
rada nekada davno bio “drevni praznik proljeća, nagovještaja obilne žetve,
plodnosti polja i napretka sela” (Petrović 1967: 1). Jezičke politike ili međuna-
8 Bio je – sa Veljkom Cvjetičaninom, Verom Horvat i Franjom Grčevićem – u partijskoj komisiji

koja je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu izrekla disciplinske mere sledećim potpisnici-
ma: Miroslav Brandt (isključenje); Ljudevit Jonke (poslednja opomena); Ivo Frangeš (nota bene,
član povjerenstva pred kojim je Petrović prethodne godine doktorirao) i Josip Pupačić (ukor);
Miroslav Vaupotić (opomena). Podrobnije o tome, Višnjić 2017: 260; za vedrije prisećanje
na Petrovićeve aktivnosti u fakultetskoj partijskoj ćeliji s početka šezdesetih, vidi ulomak
“Kazna za pizdariju” iz memoara jednog od njegovih najtalentovanijih studenata (Mandić
2009: 90–91). Uzgred, ne uklapa li se Petrović po manje-više svim kriterijima u politički profil
ocrtan ciničnim Višnjićevim podnaslovom Titina Hrvatska i njeni Srbi 1951. – 1971.?

cionalnih odnosa nije se doticao ni u nagoveštajima, premda slutimo da mu je i
jedno i drugo (pre)bivalo u (pri)mislima.
Koliko god znakoviti, takvi momenti ne otkrivaju, objektivno, mnogo
više od truizma koji će autor kroz nekoliko godina, u izmenjenom političkom
krajoliku i distanciran prostorno, sažeti u aksiom “da neke faze (i neke fraze)
svatko mora za sebe proživjeti sâm” (Petrović 1972: 292). Zato nam oni u analizi
neće biti presudni. Pisati o tome kako je svetlosni snop Petrovićeve misli
osvetlio nacionalno pitanje zametan je, delikatan i pipav posao, koji obiluje
(intelektualnim) iskušenjima i (političkim) rizicima. Priroda je takvog posla
interpretativna, što znači da odmah, zajedno s onim koga interpretiramo, mo-
ramo upozoriti na to da “opasna je pretpostavka da samo jedna interpretacija
može biti ispravna” (63). Dakako da tom opasnošću nije obuhvaćen Petrovićev
odnos prema nacionalizmu, koji je bio postojano i bezrezervno negativan, te
kao takav nikakvu interpretaciju ne ište. Sa samom je nacijom drugačije i teže,
tim pre što je mnogi čitalac – kada se nađe pred začudnim ukrštajem poten-
cijalno eksplozivne građe i fascinantnog autorskog pisma (koje vam, ako mu
ne zapratite digresivni flow i ne saživite se s njegovim manirističkim kôdom,
nikada neće postati čitko) – voljan da ustukne i prepusti se čarima pojedno-
stavljivanja i uzajamnog svođenja jedne (npr. leoštrausovske) ezoterije na
drugu (npr. kardeljevsku). U tom je pogledu preko potrebno ugledati se na
samog Petrovića kao nekoga ko, između ostalog, spada među najstrpljivije
čitaoce koji su hodali ovim krajevima. Nije li baš on, pišući o Lazi Kostiću,
zapazio koliko je pogubna ona arogancija interpretacije koja “мисаоне мотиве
у дискурзивним текстовима мисаоних људи а priori очекује да нађе у
ономе о чему они сами изричито не говоре” (Петровић 1986б: 58)?
Ukoliko se, dakle, upuštate u tumačenje Petrovića, poželjno je da se uzdr-
žite od bilo kakvih učitavanja i povinujete se principu po kojem je za mišljenje
bilo koga o bilo čemu najuputnije priupitati njegove ili njene – tekstove. Ali
tom principu moramo, kao neku vrstu (samo naizgled kontradiktorne) dopu-
ne i metodološkog podsetnika, pridružiti i jednu ništa manje petrovićevsku
opomenu: da najveći greh tzv. biografske kritike nije bio povezivanje života i
dela, nego to što je delo tumačila životom, umesto da čini obrnuto. Svaki tekst,
pa i svaki Petrovićev tekst, jeste biografsko svedočanstvo.
Izuzev na onome što nije zapisano ili izgovoreno, analiza koja sledi neće se
primarno bazirati ni na događajima, ne isključujući ni kardinalnu razdelnicu:
Petrovićev velom tajnosti i trača obavijeni odlazak iz Zagreba i prelazak u

Novi Sad, koji se zbio 1970. godine. Iz poštovanja prema osobi o kojoj se piše,
poštovaće se i njen credo po kojem događaji, “bar u sferi mišljenja, ništa ne do-
kazuju” (Petrović 1992: 25). Na njih ću se obazirati samo ilustrativno i uvek uz
podastiranje izvora koji, samim svojim postojanjem, ukidaju privatni karakter
dogođenog.
Sagledana iz tako izoštrene vizure i ograničena na eksplicitne inkarnacije,
nacija se u Petrovićevom opusu javlja kao complex word (W. Empson) i te-
ma-ponornica, koja naizmenično izbija na površinu i netragom nestaje. Perio-
di kristalizacije spoznaja (polovina šezdesetih, rane sedamdesete) smenjuju se
s intervalima napadnog zaobilaženja (prelazak iz osamdesetih u devedesete).
Stiče se utisak da je, unutar svakog od domena književnih studija u kojima se
ogledao (metodološkog, dijahronijskog, komparatističkog, kritičkog), Petro-
vića Fantom Nacije – kao i Fantom Nauke, koji ga je takođe progonio – sve
vreme vrebao iz zasede. Zato i ne čudi kada, u uvodu jednog od navođenih ra-
nih radova, netom posle opaske da “Tagore sâm znao je pokazati koliko ne trpi
nacionalizam”, usledi i primedba da isti “nije nikad trpio kratkovidno i besmi-
sleno gomilanje činjenica” (Petrović 1961c: 310) kakvo je u pozitivističkom, na
prirodne nauke oslonjenom (i od Čoveka, po piscu Nacionalizma, otuđenom)
proučavanju književnosti bilo preovlađujuće.9 Od samoga je početka Petrović
bio svestan da se robovanje naciji okončava smrću individue, a robovanje
nauci smrću kritike; da je humanistički nacionalista jednako nemoguć kao i
humanistički specijalista.
Specijalizaciji se suprotstavio i u “Trima lozinkama...”, podvlačeći da je
njen produkt “čovjek koji znade sve o ničemu”, dok je naciju povezivao s
etičkim partikularizmom, misleći o njoj ono što je u raspravi o istoriji indijske
književnosti rekao za koncept stilske epohe kakav je baštinio Geistesgeschichte:
da je zona “krupnih a mutnih antitetičkih karakterizacija”, i “nasilnih a površ-
nih generalizacija” (Petrović 1984: 14).
9 Isto tako, Petrović se u indijskom dnevniku svako malo žali na scijentizam komunistâ. Za
njega marksizam nije (kao što je za Maxa Eastmana u jednoj etapi bio) zadnja reč nauke, nego
na etici utemeljen, zahtevan Weltanschauung: “[О]во што називам својим комунистичким
увјерењем (како сам га схватио) нисам стекао слиједећи Марксову аргументацију
о економској нужности комунизма, већ увјеривши се о његовој етичкој нужности”
(Петровић 2012: 130–131), poručuje mlađani partijac budućem lingvisti Krunoslavu Pranjiću
30. oktobra 1954. iz Alahabada – poentirajući da nam “живот намеће проблеме нерјешиве
diametrom” (126) i domećući kako je, “кад суди[м] о нашој земљи” (131), pripravan da bude
kritičan, ali i kako ne namerava da ju potcenjuje.

Utoliko nam nije prihvatljivo tvrđenje da je Petrović – kome je iz mladosti
uistinu “остао појачан страх од национализма, посебно хрватског, а онда
и сваке друге врсте, укључујући и српски” (Грчевић 2006: 237) – duhovnu
zaštitu od stihije mase pronalazio u nauci. Tamo ju je možda tražio: ali, koliko
god da jeste (neuobičajeno solidno za ondašnjeg filologa) bio upućen u kiberne-
tiku i digitalizaciju, koliko god da nije prestajao da se interesuje za kvantifika-
ciju svega što se kvantifikovati može (od njega ćemo tako saznati i za kalkula-
ciju po kojoj je u zapadnoevropskim literaturama tokom 16. stoleća spevano
oko 300,000 soneta), on je permanentno potcrtavao da je stvarni potencijal
primene naučnih metoda, ne izuzimajući ni lingvističke, u njegovim matič-
nim oblastima veoma ograničen. Mada mu je vazda na pameti i na usnama
bilo Goetheovo geslo da nema patriotske nauke – koje je, zajedno sa dictumom
o neophodnosti istraživanja istraživačâ, te gledištem o pogubnosti hantin-
gtonovskog, na zloupotrebi ideja A. Toynbeeja zasnovanog koncepta clash of
civilizations, i tokom svog oproštajnog kursa o E. R. Curtiusu i R. Jakobsonu
(održanog školske 1995/96. na beogradskoj Katedri za opštu književnost i teo-
riju književnosti), poput sopstvenog zaveštanja, uporno ponavljao – Petrović je
jako dobro znao i da postoje more things in heaven and earth, Horatio, od kojih te
nauka ne može spasiti. Nisu, ni među studentima, bili retki oni kojima je (ne
samo fizionomijom, nego i “mozgom”) ličio na engleskog hemičara; ali je on u
sebi krio i puno toga od indijskog budiste, fatalistički prepuštenog nedokučivoj
zamršenosti uzročno-posledičnih relacija u ovozemaljskom bivstvovanju.
Uglavnom, onako kako je nastojao da sa naukom ima čiste račune, naciji je
Petrović pokušavao da umakne. Češće iz nužde nego svojevoljno, on je na njen
sirenski zov odgovarao svisoka (“iz vazduha”) ili “na daljinu” (artiljerijski).
Samo u nekoliko navrata nije mogao ili nije želeo da eskivira čeoni, at two-
swords length susret. Rezultati tih okršaja neće biti vidljivi ukoliko se čitalač-
kom rekonstrukcijom – nikako drugačije nego pomnim praćenjem zavijutaka
u jednoj zapletenoj i kultivisanoj sintaksi, kakvu je autor negovao – preli-
minarno ne ustanove neke od tačaka koje određuju dûži u čijem je preseku
locirano težište njegove (nimalo hladne) misaonosti.
Simptomatično je, recimo, da se svagda duhoviti Petrović, od koga bi se
očekivalo da nam pod krabuljom ljubopitljivog Kineza zajedljivo isporučuje
vusanpejovske improvizacije contra nacionalističkih mitomanija i resanti-
mana, sa nacijom nikada nije čestito našalio. Ako bi i spominjao to uže o koje
su obešene obe Jugoslavije, namenio bi mu onu svoju “иронију на изглед

благе ћуди али оштрих зуба”, ironiju lapidarno (razgovorno, stereotipno)
ali ne i neuverljivo dočaranu, jednom, kao kordunašku i “утанчану на дугим
седељкама око логорских ватри после битки широм Европе” (Марић
1986: 199).
S druge strane, nacija je prema Petroviću umela da bude itekako gruba.
Neretko mu se svetila, iz potaje ili otvoreno; za života, ali ništa manje i posle
smrti. Bio je surovo uterivan u srpstvo i još surovije isključivan iz njega. Malo
je koga nacija toliko odredila kao Petrovića, izlažući ga – i u Hrvatskoj i u Srbiji,
koje su se prema njemu mestimice ophodile poput kafkijanskih kažnjenič-
kih kolonija – mehanizmima ideološke i identitetske interpelacije. Nije li
podjednako mučno bilo motriti kako ga Dubravka Oraić Tolić 2004. podlo
izostavlja iz svog prikaza Zagrebačke škole u Festschriftu Aleksandru Flakeru,10
kao i kako ga Petar Milosavljević 2007, izjednačavajući sonetofiliju sa srbož-
derstvom, besramno proglašava izdajnikom čija je jedina misija ostvarenje
“hrvatskog” filološkog programa?11 Ni hrvatski, ni srpski nacionalizam – u liku
svojih kreatora i podstrekača iz redova profesorijata i литературоведов, koji
Petrovića u jednoj palanci prećutkuju, a u drugoj ućutkuju – nikada se nisu
dvoumili oko njegove et(n)ičke nepodobnosti, i nikada prema njemu nisu
imali milosti. Niti će je, s obzirom na to da Tagore nije grešio kada je “Нацији”
pripisivao “свирепо срце”, ubuduće imati. Jedno je zato sigurno: Petrović je
mogao, može i moći će biti samo žrtva nacije, nikako njen heroj.
10 Vidi Oko književnosti, 21–48. Četvrt veka ranije, sâm je Flaker – podstaknut priređivanjem
jednog književnonaučnog zbornika u SSSR-u – Petroviću pisao kako “poseban problem
predstavlja za njih jesi li hrvatski ili srpski literaturoved ili hrvatski literaturoved u Srbiji
ili pak srpski literaturoved u Hrvatskoj ili pak literaturoved srpskog naroda u Hrvatskoj na
privremenom radu u Srbiji sa stanom u Vojvodini. Savjetovao sam da riješe najjednostavnije:
vojvođanski literaturoved, školovan u Hrvatskoj, zaposlen u Beogradu. Ali oni očito nisu
skloni ovakvim opširnim i nejednoznačnim tumačenjima, pa su zbog Tebe uopće odustali od
nacionalnih oznaka, pa ćemo zbog Tebe biti svi Jugoslaveni. Eto vidiš kako doprinosiš unita-
rističkoj koncepciji zbornika. Oni na to, dakako, jedva čekaju!” (Prepiska Svetozara Petrovića sa
zagrebačkim kolegama, 93) Dobre namere i smisao za humor nisu (ili bar nisu bili) sporni, ali je
karakteristično da Flaker Petrovića 1979. nije povezao ni sa Jugoslavijom, ni sa Srbijom. Kod
Flakerove naslednice neće pak biti ni dobrih namera, ni humora, ni samog Petrovića... i sve to
zbog jugoslovenske i srpske stigme. A nije li stvarni Petrovićev status unutar hrvatskog aka-
demskog miljea – iz kojeg će mu stići više nekrologa nego iz beogradskog – najtačnije dočaran
time što je kazano da “bio je nešto poput odsutnog božanstva, koje je napustilo svijet nakon
što ga je stvorilo” (Levanat-Peričić 2013: 276)?
11 Pogledaj Милосављевић 2007: 212–232; za osudu tog napada, Brebanović 2007.

Iz toga ne sledi i da smemo žuriti sa sudom o njegovoj anacionalnosti.
Ukoliko i taj najneposredniji aspekt nekoga interesuje – ukoliko ga manje od
nacionalnog pitanja zanima pitanje nacije – neka izvoli videti kako se Petro-
vić “pisao” u anketnom listiću za Ko je ko u Srbiji (1991). Ali naciji, nijednoj
naciji on nije pristajao da pripada drugačije nego u onom krajiški ozbiljnom i
teškom smislu u kojem je i Freud, prema poznatoj odrednici Isaaca Deutchera,
bio “nejevrejski” Jevrejin. Ni za Petrovića, kao ni za izumitelja psihoanalize,
identitet nikada nije bio pitanje genetike. Bivajući skeptici i materijalisti, njih
su dvojica, svaki u sopstvenom delokrugu i sopstvenom spisateljskom tehni-
kom, sve identitete – mnogo pre no što će ih novija teorija definisati kao tačke
privremenog vezivanja za subjektivne položaje koji se uspostavljaju posred-
stvom diskurzivnih praksi (up. npr. Hall 1995) – razotkrivali kao heterogene
i nestabilne teksture, spram kojih je neophodno zadržati odstojanje. William
James bi rekao da drugačije ne može ni biti sa osobama čija narav nije než-
na, nego žilava. Razlika je u tome što je Petrovićev negativan impuls prema
nacionalnom monolitu ujedno i model njegovog odnošenja prema metanara-
cijama uopšte. Izuzimajući u neku ruku marksizam – čiji je format još u Indiji
srezao na “етичку нужност” iliti dužnost, dok ga je u samoj književnoj kritici,
po pravilu, proglašavao štetnim – Petrović se odista nije dao zavesti “velikim
pričama”. To se lepo vidi i iz njegovog zaziranja od “općih” teorija koje je, u
nekima od njihovih versifikacijskih izdanaka, ležerno diskvalifikovao kao
“претежно забављене настојањем да у новој истраживачкој ситуацији
некако асимилирају властито доктринарно насљеђе” (Петровић 1986а:
122).
U Petrovićevom polustoletnom gombanju s nacijom mešali su se poro-
dični i stručni interesi, preplitali politički odazivi sa teorijskim imperativima.
Zato i njegovih uvida u njenu prirodu ima raznih: jedni su plod iskustava i sa-
moanaliza (jer na tlu humanistike valja i polaziti od “metoda vlastite kože”);
drugi proističu iz lucidnog promišljanja društvenih (ne)prilika, jugosloven-
skih i svetskih; do trećih on dospeva zahvaljujući istorijskim izučavanjima
ovdašnjih i inostranih (kako zapadnih, tako istočnih) književnosti i kultura;
četvrti su ishod filozofski zasnovanog pojmovnog mišljenja. Najveći iskoraci,
što nije neinteresantno (niti govori nepovoljno o naučnom životu u SFRJ),
načinjeni su na dvama simpozijumima (Sarajevo, 1964; Herceg Novi, 1970).
Posthumna dela Petrovićeva, dnevnička i epistolarna – ukoliko im priđete s
filološkom i svakom drugom smotrenošću – mogu vam pomoći da razaznate

emotivne i karijerne koordinate čitavog jednog unutrašnjeg kosmosa u kojima
su njegovi stavovi elaborirani; ali su pasionirani čitaoci kontinuitet autorovog
opredeljivanja u spekulativnim i praktičnim “nacionalnopitanjskim” deba-
tama mogli da nazru i mnogo pre no što će nam ona postati dostupna. Najzad,
uvažimo li i to da su se Petrovićevi nazori fermentirali, kako je on sâm voleo
eufemistički da kaže za ličnosti koje je cenio, “u sudaru sa kompleksnošću
istorijskog vremena”, taj kontinuitet potresno svedoči ne samo o njegovoj
doslednosti, nego i o intelektualnom poštenju. Radeći u različitim jugosloven-
skim centrima, menjajući univerzitetske afilijacije, krećući se suvereno kroz
brojna disciplinarna područja, putujući po crti vlastite znatiželje i profesio-
nalnih kontingencija najpre na Istok (Indija, pedesetih), pa na Zapad (SAD,
šezdesetih i sedamdesetih), pa iznova na Istok (Indija, osamdesetih; Južna
Koreja, devedesetih), on ni u nacionalno najosetljivijim poljima istraživanja –
kakva su dubrovačka književnost ili potonja petrarkistička i sonetna pesnička
tradicija hrvatska i srpska, kojima se neumorno i u suštini bez predaha bavio
– nije napuštao sopstvena stajališta.
O мом jeziku
Ništa manje energično, dapače tvrdoglavo, držao se on i svoga jezika. U predgo-

voru za vlastite sabrane radove o stihu, sredinom osamdesetih, naglasio je:
Како су текстови настајали у току дугог времена, а моје
су се склоности у језичкој употреби и моје правописне
навике при том понешто мијењале, дјеломично и
зато што сам у различитим дијеловима овог времена
живио и радио у разним нашим срединама, постоји
међу текстовима нека мала језичка и правописна
неуједначеност. У њу нисам желио дирати. Све те
алтернативе језичке и правописне, сви ти напосе
алтернативни називи, припадају мом језику и сматрам
их у њему у начелу подједнако могућима и добрима.
(Петровић 1986а: 5—6)
Zanimljiva je i nadasve važna ta ispovest. Stilizovana u žanru kojeg je autor
ranijom prigodom prozvao “autoreferatom”, ona ima dalekosežne implikaci-
je. Pre svega, na koji to jezik Petrović misli? Vrlo jednostavno: na jedan jezik

kompleksan; na normu koju je kroz vreme sâm izgradio pišući i predajući;
na oruđe sopstvenog izražavanja iskovano dugotrajnim, stvaralačkim napo-
rom. To je jezik inkluzivan i gibljiv, sugestivan kakav može i mora biti jezik
snažnog pisca. Jezik je to doista njegov, i on se njime služi onako kako su se,
opet prema le juste mot Petrovića samog, Laza Kostić i Jovan Andrejević Joles
obilato služili jezikom Vukovim – slasno. Na završetku paragrafa čiji je početak
maločas citiran, mi osećamo kako autorova rečenica odiše nekim (za)čudnim,
prkosom začinjenim ponosom:
Радоваће ме, свакако, ако та неуједначеност не буде
сметала читаоцу ни тако што би му при читању
непотребно на себи задржавала пажњу, али не могу рећи
да ме неће радовати ако некога буде љутила (нека га
љути, несрећу).
Prethodno nam je bilo preporučeno da se, ako smo ičim zbunjeni, latimo
predmetnog registra knjige. Ali, zar za “алтернативе језичке и правописне”
lek može da bude popis pretežno metričkih pojmova – ma kako detaljan
bio, i ma koliko jezikâ obuhvatao? Zar onaj ko piše ко, a ne тко,12 sme pisati
i примјетљиво, a ne приметно ili makar примјетно? Petrović se, u stva-
ri, već tu obračunava s jednim posebnim čitalačkim tipom, čiji nam portret
nudi u sedam reči, naslikavši ga efektno kao “онога ко би сâм радо збуњен
био”. Takvoga, “несрећу”, odstupanja ljute: on ih ne smatra dobrodošlima,
ona ga vređaju. Radujući se nesrećinoj ljutnji (jer, veli, ne može reći da njome
obradovan neće biti), autor kao da namiguje onima kojima neujednačenosti
ne smetaju. Isticanje nade da ih one neće dekoncentrisati bilo je ironično
rabljenje prastarog književnog toposa samounižavanja, u čijem će prepoznava-
nju kompetentni čitaoci – kakve je profesor odgajao – uživati.
Naravno da se u tom uživanju ne sme biti politički naivan, jer sâm Petro-
vić politički naivan nipošto (ili, kako bi on, persiflirajući retoriku međuratnog
sukoba na jugoslovenskoj književnoj levici, umesto “nipošto” metnuo: zabo-
ga) bio nije. Zbog svega što je proživeo, on naivan nije mogao biti. Ali, ni činje-
nica da je naš proučavalac za smislom stihova tragao u njihovom obliku (usled
čega se pri interpretaciji pesme Ivana Slamniga “1944” fokusira prevashodno
na njeno strofičko ustrojstvo), kao ni činjenica da su ga u poeziji, generalno,
12 U Облику и смислу omaklo mu jedno jedino “тко”, i to u onom delu knjige koji je prenet iz
doktorata, gde još pisao je (dva desetleća ranije) “tko”. Uporedi Петровић 1986а: 67.

intonacioni činioci zaokupljali više od nacion(al)ih13 – što nas neodoljivo seća
na Petrovićevo tumačenje po kojem je Jakobson snevao da u slovenske jezike
bude vraćen dual umesto da se Sloveni ujedine u sveslovensku državu – ne
znači da citirana mesta iz predgovora knjige o stihu nisu politički statement.
Politička je bila i autorova kritika svakovrsnih instrumentalizacija književ-
nosti “на простору на коме је књижевна сцена већ којих двјеста година
најчешће ипак борилиште на коме се међусобно гушају супротстављене
утилитаристичке поетике” (Петровић 1986а: 8). Naposletku, politički se
podtekst u Облику и смислу na makrostrukturnom planu osećao već u samom,
čak i za dekadentni socijalizam egzotičnom spoju ijekavice i ćirilice, koji će
tek u osamostaljenoj Hrvatskoj postati pravno regulisano i u svakodnevici
prepoznatljivo, mada ne uvek poštovano identitetsko obeležje Srba. Smemo li
takav ukrštaj, svesni da ćemo u jednakoj meri razgneviti srpske nacionaliste i
hrvatske naučnike, redukovati na formulu pismo srpsko, jezik hrvatski?14
Kako bilo, Petrovićev izbor iz jezika imao je svoju cenu, koja mu je una-
pred bila poznata. Proučavajući pesnike poput Jovana Pačića, sa kojima se
(ne samo zbog metričkih preferencija) donekle i poistovećivao, on je uvideo
da je njihova nekanonizovanost posledica izbegavanja “prostijeg narečja”.
Uprkos tome, opredelio se za samosvojnost, koja na kraći rok neminovno biva
recepcijskim hendikepom. Osim što se pokazao nepristupačnim, njegov je
idiom bio i dijametralno suprotan standardu koji su posle Prvog svetskog rata
usvojili brojni jugoslovenski književnici i kojeg se, prevodeći Nacionalizam,
13 Obavezno priviri u njegovu leksikografsku jedinicu “Budnica” iz Rečnika književnih termina,

gde je formalna preciznost u opisu vrste bila praćena preciznošću u književnoistorijskom i
književnokritičkom rasuđivanju o samim egzemplarima: “Njihov je utjecaj u političkom ži-
votu bio ogroman, važnost im u istoriji hrv. muzike nije mala (napose u nastanku hrv. opere),
umjetnička vrijednost tekstova, međutim, u pravilu je vrlo skromna.” (Petrović 1985: 85).
14 Beogradom je dugo kružila anegdota prema kojoj je tokom devedesetih jedan kandidat za
akademika – autentični umetnik (kompozitor) i intelektualac, poznat ne samo po tome što
nije prošao kroz onu za pripadnike svog naraštaja rutinsku političku preobrazbu (jer niti bio
je komunista, niti postao je nacionalista), nego i po svojoj šarmantno-čangrizavoj pozi – na
pitanje znatno mlađeg kolege (ovde već spomenutog u trećoj fusnoti) da li i briljantnom
pojedincu kakav je Svetozar Petrović ima šta da zameri, najpre navodno zaćutao, a onda
odbrusio: “Imam! Nastavio je da piše na hrvatskom i kada je došao u Srbiju.” Da li se makar
dopola (podražavajući čaršijski nacionalizam) zavitlavao, da li je znao šta se zbivalo nekad (na
zagrebačkom Filozofskom), i da li je mogao da pretpostavi šta će se (sa jezikom u Hrvatskoj)
zbiti posle? Konačno: bi li mu se, da je poživeo, svideo projekat poput “тједника” Novosti?
Iskreno sumnjam da ne bi.

Barac – videli smo – disciplinovano pridržavao. Oni su se odricali ćirilice (Srbi)
ili ijekavice (Hrvati), dok se Petrović neće odricati ni jednog ni drugog. Na-
protiv: u zrelim će se godinamа promišljeno i kreativno koristiti celokupnom
štokavskom ostavom, ali će ići i dalje od toga, ostvarujući nešto što bismo
nazvali jugoslovenskim jezičkim barokom. Dozvoljavao je sebi pored ostalog i
to da vlastitog kritičara iz Naših razgleda opsežno citira na slovenačkom (up.
Petrović 1972: 147–148 n5). Specifičnošću jezičke prakse – time što je u ćirilicu
selio i tekstove kakav je “Obijest i gorčina, i stihom, kod Kranjčevića” (1984)
– Petrović je na svakom koraku morao intenzivno iritirati razne rigidne sorte
iliti svojte: jednu (istrajno ijekavskim) govorom, drugu (učestalo ćiriličnim)
pismom, treću svojom idiosinkratičnošću i neortodoksnošću (zbog koje mu
zasigurno ne bi smetalo što je njegovu prepisku sa američkim prijateljima sin
mu Ranko prevodio sa engleskog na ekavicu, i što je ona štampana latini-
com).15
Postepeno je, međutim, sve iritiraniji postajao i on sâm. Još u Kritici i
djelu, pišući o “invaziji” nauke o jeziku na studij književnosti, Petrović se –
kritikujući čistunstvo Tome Maretića, koji je u Hrvatskom ili srpskom jezičnom
savjetniku (1924) eliminisao hir i laticu – ogradio od pozitivističke lingvistike
i njenih izgona reči iz književnog jezika. Utvrdivši da se odstranjivanja re-
či-uljeza po pravilu vrše iracionalno i na temelju “znanja podrijetla” (Petrović
1972: 154 n3), on se rasvetljavajući tu pojavu (krajnje netipično) oslonio na
psihološku antropologiju Malinowskog i učenje o lingvističkim tabuima. Malo
godina nakon toga, konstatujući da je komunkacija u tehnološki uznapredova-
lom svetu otežana zato što je čovek postao “naviknut da reagira samo na riječi
15 Nisam pak siguran da mu ne bi smetao naslov knjige Prepiska Svetozara Petrovića sa strancima
(2015) u kojoj je ta korespondencija objavljena. Inače je Petrović prvi put svoj stručni tekst
otisnuo ćirilicom 1969. godine, uoči preseljenja u grad jugoslovenskog jezičkog dogovora. U
pitanju je bilo “Поредбено проучавање српскохрватскога епског десетерца и спорна
питања његовога описа”, iz Зборника Матице српске за књижевност и језик. Tu je tek poči-
njao proces jezičke tranzicije, tako da u izobilju srećemo oblike kao što su “знаду”, “знаде” i
“знадемо”. Motiv ćirilice približno istovremeno isplivava i u prepisci s Mladenom Leskovcem,
a Petrovićeva saradnja sa zagrebačkim projektom Povijest svjetske književnosti (desetak godina
kasnije) dokazuje da se ne može govoriti ni o kakvoj njegovoj potonjoj favorizaciji “srpskog”
pisma na račun “hrvatskog”. Kad smo kod toga, sasvim (mi) se izvesnim čini da Petrovićev
indijski dnevnik nije pisan ćirilicom, iako nas priređivačica o tome, kao ni o ostalim filološki
relevantnim podacima o rukopisu, nije obavestila. Sa prepiskom je, barem u pogledu odabira
pisma, bila pedantnija.

u masi, na orgije sinonima” (234), (od)branio je Petrović i prisustvo dragocenih
neujednačenosti u slovenskoj i evropskoj književnoj terminologiji. Razlike ne
treba ukidati, nego proučavati: one su tu da povezuju, ne da razdvajaju. Isto
važi i za jezik in toto, koji kao sredstvo sporazumevanja – antropološki uzet –
nije remetilački faktor, nego integraciona sila, koju Petrović zato i povezuje sa
slobodom, umesto s identitetom i identitetskim ratovima. Ako ga je išta plaši-
lo, onda je to pretnja da pojedinac kao jezički subjekt bude zarobljen identite-
tom, da postane njegov sluga. “Identizacija” poseduje i filozofsku dimenziju
(u kojoj je Petrović, pojednostavljeno rečeno, sa adornovskih pozicija vojevao
protivu hegelovskog totaliteta), dok je “etnicizacija” jezika opasna jer, osim
ka lingvorasizmu, vodi i ka totalitarnoj “etnicizaciji” ljudi (koja je na koncu
ubilačka). Mada ne počinje nužno u jeziku, fašizam se u njemu najzornije
manifestuje.
Eto zbog čega je predgovor Облику и смислу odavao stanovitu tenziju,
ako ne i nervozu. Kao summa dotad rasutih stiholoških radova, ta je knjiga
nastajala dve i po decenije, pa je njeno krojenje dovršeno u unutarnjem, druš-
tvenom i jezičkom ambijentu koji se drastično razlikovao od onog s početka
šezdesetih. Pet godina pre njenog izlaska, u Политици se – što verovatno više
niko i ne pamti – odigrao jedan omanji polemički incident, kada je Petrović
implicitno napadnut kao zastupnik “старе, одиозне и, надам се, заувијек
превладане интегралистичке концепције” (Ловреновић 1981: 12) jugo-
slovenskih književnosti, koga navodno jedino zato brinu razjedinjavajuće
tendencije i “raskoli” između njih. Ta insinuacija izrečena je u sklopu ambicio-
zno zamišljenog okruglog stola “Nacionalne književnosti i zajedništvo”, čiji je
suorganizator bilo sarajevsko Oslobođenje. Petrović se u svom prvom obraća-
nju (“Непожељна драматизација”) – polazeći od složenosti jugoslovenske
“националне, језичке и национално-књижевне ситуације” i upozoravajući
učesnike da “разговори о међуодносу националних књижевности врло
често представљају заправо разговор о међунационалним односима”
(Петровић 1981а: 9) – staloženo zalagao za to da se književnost u školama
ne tumači kao sluškinja nacije i da se kurikulumi ne priređuju mehanički, uz
etnički ključ kao ekskluzivno merilo.
Drugo Petrovićevo oglašavanje (“Употреба једног израза”) bilo je, to-
nom primjetljivo jetkiji, odgovor Ivanu Lovrenoviću. Zagovarajući načelnu mo-
gućnost upotrebe termina kao što su “књижевност српскохрватског језика”
i “југославенска књижевност”, profesor je tada i najširu publiku upoznao

sa idejom o mnoštvu konteksta u kojima je svako književno delo moguće
sagledavati, pojašnjavajući da “[ј]еданпут је то национална перспектива,
други пут перспектива језика, неког простора, неке цивилизације или
културног круга” (Петровић 1981б: 12). Njegova se koncepcija – preuzeta od
Čikaške kritike i potom u Prirodi kritike primenjena i unapređena – zasnivala
na pluralizmu, te je kao takva bila u skladu sa humanističkom težnjom ka
prevladavanju nacionalnih uskogrudosti. Ali je osim tog multiperspektivnog
teorijskog okvira, čije nam obrazlaganje tek predstoji, važno primetiti i koliko
je Petrovića pogodila Lovrenovićeva malicioznost. Ustremiti se na jednog od
najodmerenijih i najoriginalnijih jugoslovenskih intelektualaca (potpuno,
pride, nesklonog “svetom besu” i nezainteresovanog za to da na sebe preuzme
tagorovsku odgovornost “proroka u ludnici”) kao na nekoga ko tobože pod-
greva ekstremizme radeći na međuknjiževnim i međunacionalnim raskolima
– naciljati baš Petrovića na onoj golemoj kulturnoj sceni, gde je mržnja posvuda,
specijalno u i oko književnosti, lagano uzimala zalet – bilo je taman toliko
opravdano koliko i optužiti ga da indukuje raskol u sebi samom. Istovremeno,
Petrovićeva nevoljna i ovlašna argumentacija o raskolima bila je zapanjujuće
nalik onoj kojа će nedugo potom doći u Lyotardovoj knjizi Le Différend (1983):
poslanstvo je književnosti, po njemu, da svedoči o raskolu, da “представља и
проблематизира раскол међу људима” (ibid).
O nacionalnim osećanjima, tuđim ili svojim, Petrović ni tada nije hteo
da diskutuje mimo filologije, tačnije mimo (negativnog) uticaja koji ona vrše
na nju. Teglio je na vlastitim plećima i on, kao i svi što teglimo, puževljevu
kućicu sopstvenog identiteta; ali je daleko više držao do traga kojeg će duhov-
nom aktivnošću iscrtati i u svom jeziku, kao hajdegerijanskom staništu bitka,
za sobom ostaviti.16 Spolja gledano, taj daleki potomak crnogorskih Petrovića
prevalio je umnogome tipičan put nekoga kome su se jus sanguinus (poreklo) i
jus soli (mesto rođenja) razlikovali, pri čemu je u Srbiju dospeo četvrt veka pre
većine svojih zemljaka, pod okolnostima neuporedovo manje bolnim (dobro-
voljno se izmestivši iz jednog dela domovine u drugi) od uslova u kojima će
Krajišnici to učiniti devedesetih (prognani iz jedne svoje domovine u dru-
gu). Ali, unutar Petrovićevog konceptualnog univerzuma nacija nikada neće
16 I u njegovoj prepisci identitetske belege obično potežu korespondenti, a ne on. Ali, u jednoj
poslanici Miroslavu Pantiću ni Petrović nije izdržao, pa je početkom oktobra 1969. iz njega –
iznerviranog mnenjem Josipa Hamma o dubrovačkoj književnosti – pokuljalo i ovo: “Teren
smo, naravno, komplicirali na sto načina, i nitko od nas nije za to jedini kriv ni u tome posve

prevladati, jer je njegov intelektualni svet bio i ostao lišen međâ. Za razliku
od brojnih pripadnika akademskog plemstva, on je spretno zaobišao njen
mamac: nije podlegao plemenskom virusu, niti je pristao da etnicitet tretira
kao najvažniju, kamoli jedinu komponentu društvenosti pojedinca. Poput
svih autentičnih filologa, ni pisac predgovora za sarajevski prevod Tagoreovog
Doma i svijeta (1959) svojim domom nikada nije ni smatrao naciju, nego svet.
Onkraj svakog domovinskog kiča – ravnodušan spram zastava i vojski, kao i
spram maspokovskog ili antibirokratskog “događanja” naroda hrvatskog ili
srpskog – on je i u “Непожељној драматизацији” sintagmu “национални
дух” konsekventno stavljao pod navodnike.
Ovakvoj je orijentaciji doprinelo i to što, kao ni kod mnogih pametnih
ljudi iz generacije naših očeva, ni kod Petrovića – kome je život protekao na
potezu od šestojanuarske monarhije do petooktobarske republike – odnos
prema nacionalnom pitanju nije moguće odvojiti od odnosa prema jednoj iliti
ovoj “zemlji” i instinktivne brige za njen opstanak. Rodivši se u prvoj zajednici
Južnih Slovena, on je svojim poslovima i danima najvećma bio vezan za njenu
socijalističku antitezu, da bi nas napustio manje od godinu dana pre no što je
Srbija, nakon što su nju svi napustili, iznova postala samostalna. Dva puta je
– kao dete (četrdesetih) i u poznim godinama (devedesetih) – bio savremenik
bratoubilaštva i raspada države. Nezavisno od toga, nije spadao među one svoje
ispisnike koji su u starosti pružali tugaljivi prizor ocvalih “Jugosaura”. Čini se
da je, ne toliko politički koliko faktički, na ekvidistanci držao i Drugu Srbiju i
njen pandan.
Zapravo nam o Petrovićevoj poziciji u zbivanjima čiji je bio svedok ili sau-
česnik ponajbolje govori jedan zabavan i naoko efemeran detalj. Onako kako je
vlastito ime i prezime nosio kao (pred)znak i kao karmu, Svetozar je Petrović
naime posedovao dva ravnopravna nadimka, koja su se razlikovala samo u
jednom, poslednjem glasu/slovu. Za neke je bio Sveto, za neke Sveta, dok se
nevin, pa ne bi čovjeku smjelo biti teško da se navikne na stvarnost međunacionalnih sporova

i nagađanja. Bolje riječima nego nožem. Ne mogu se, međutim, naviknuti na iracionalnu
komponentu u tim sporovima – na one mutne porive koji pametne ljude nav[o]de da izgube
pamet.” (Преписка Светозара Петровића, 127; kurziv P. B.). Čak te i sa poluvekovnim od-
makom od ovakvog iskaza – kao i od rečenice iz pisma kojim Flaker Petrovića u januaru 1968.
obaveštava o “atmosferi na faksu”, napominjući kako “je i Tvoj Franjo [Grčević] spustio glas,
premda se bio klao s [Zdravkom] Malićem (državotvornim)” (Prepiska Svetozara Petrovića sa
zagrebačkim kolegama, 36) – obuzima jeza.

on sâm (kao što se nije odricao ni raznih jezičkih i pravopisnih varijanti) nije
klonio ni jednoga ni drugoga.17 Sama dvostrukost nije nestala ni post mortem,
jer smo svedoci da Petrovića nekadašnji kolege iz različitih krajeva Jugoslavije
u razgovorima još uvek spominju na različite načine, a da ta nestabilnost ne
izaziva šumove u komunikaciji. Jedan je “Sveta”, i jedan je “Sveto” – ali svako
zna da se radi o istoj osobi. Takva, iz spontanog “lingvističkog perspektiviz-
ma” (L. Spitzer) proizašla polinomazija, nije nastala koincidencijom. Teško
je pronaći ličnost koja bi svojim habitusom uverljivije otelovljavala negaciju
principa monoglosije. Nije li Petrović vlastitim primerom dokazao da između
Srba i Hrvata postoji, makar i bez njihove želje i zasluge, ono što je Jakobson
zvao “jezičkim savezom”?
Zbog svega toga nas retrospektivno ne iznenađuje da je, dovršavajući knji-
gu o stihu i dotičući se nekonvencionalnih jezičkih navika, autor samosvesno
progovorio iz dubina sopstvenog iskustva. Njegova su dotadašnja izjašnjavanja
o jeziku i književnosti zbilja podrazumevala lutajuće, zlobnici bi rekli šizo-
idno motrište, koje je – ne samo u različitim periodima i tvorevinama, nego i
u jednom te istom tekstu – znalo da bude čikaški pluralno: čas hrvatsko, čas
srpsko; čas srpsko-hrvatsko, čas ovakvo ili onakvo jugoslovensko; čas subjek-
tivno, čas opšte. Zar sve to (čitaj: Sve to zar!) obilje, sva ta šarolikost perspekti-
va može biti izražena drugačije doli neobuzdanim plesom prisvojnih prideva
i zamenica? Primera radi, jasno je da se u naslovima kakav je “Дантеова
терцина у књижевности хрватској и српској” figure inverzije iliti sintak-
sičkog crkvenoslovenizma zamene mesta atributa i imenice autor dohvatio
ne bi li akcentovao ono hrvatsko i ono srpsko; ali će u samom tekstu tercina
ubrzo postati “наша”, i to u smislu da se njena “нашкост” jednako odnosi na
Vladimira Nazora i Mirka Koroliju (up. Петровић 1986а: 147). U jednom od
svojih glavnih tokova, Облик и смисао – kao i kompletan opus Petrovićev – bio
je posvećen “српскохрватској политонији” (197) i polifoniji. Pozadina tog
pregnuća nije bio nikakav identitetski nered, nego pledoaje za toleranciju,
koju nacionalizam, kao kolektivno-monološka forma, ukida. S obzirom na to
17 Prilog “Tagore u Jugoslaviji” bio je u Književniku potpisan sa “Sveto Petrović”. Ali ako je
šezdesetih nadimak “Sveto” pretio da potisne ime “Svetozar”, nakon promene prebivališta
će Petrovića ljudi iz najbližeg okruženja početi da zovu “Sveta”, to jest drugačije nego što je
on u skraćenoj verziji nastavio da se predstavlja. Vredelo bi, i istorijski i geografski, ispitati taj
prelazak remboovskog modrog O u crno A. Treba li podsećati da je i Neil Young pevao “Out of
the blue / and into the black”?

da srpska i hrvatska književna tradicija, lingvističkom terminologijom rečeno,
(sa)postoje u međusobnim relacijama kako bliskosti (susedstva), tako i slič-
nosti (ekvivalencije), čitav poduhvat nije bio lišen ni jakobsonovski shvaćene
poetske funkcije.
Kod Petrovića uzbuđuje upravo ta opsesivnost sa kojom rastavlja i sa-
stavlja proučavane entitete, ne isključujući ni cele narode. Naučnik u njemu
ima oštro oko za razlike, pesnik te razlike relativizuje, a spisatelj svoj tekst
projektuje kao poligon za agon između sukobljenih hermeneutičkih strategi-
ja. Čitalac pak mora paziti na svaku nijansu, jer ima posla s filigranski preci-
znim piscem, koji mu neprestance sugeriše da se o svakoj temi može i treba
razgovarati na više nivoa; da su ti nivoi isprepleteni, ali da ih se mora analitički
razdvajati; te da se primarni zadatak interpretatora sastoji u odgonetanju
tog “odnosa razina” i spoznavanju njegove eventualne dijahronijske dinami-
ke, koja uvek kao da tvori neku vrstu ritmičke strukture. Među autorovim
pamtljivijim opaskama je i ona o relacijama između teorije i prakse, prema
kojoj “[b]esmisleno je iz Ljubljane u Zagreb baš uvijek putovati preko New
Yorka i Jokohame, samo iz doktrinarnih razloga, samo zato da bismo dokazali
da je zemlja okrugla; štaviše, iz Ljubljane u Zagreb možemo lijepo doputovati
čak i ako načas zaboravimo da je Zemlja uopće okrugla” (Petrović 1972: 47).
Ona potvrđuje da bi, bez obzira na povremenu ježevljevsku dikciju, Petro-
vić – usvojimo li dihotomiju koju je predložio Isaiah Berlin – nesporno spadao
među lisice. Jedna od najvećih vrlina njegovog mišljenja ogledala se u tome što
je posedovao snažno razvijen osećaj za tuđa stanovišta i veštinu da ih uverlji-
vo predstavi, pri čemu je čitaoca voleo da animira tako što bi u insceniranim
dijalozima, zamišljajući prigovore protivnika, progovarao sa intelektualnih i
političkih pozicija koje su njemu lično neprihvatljive, uključujući i one čija je
uslovljenost nacijom izrazita.
Istina, nije sporno da su od sedamdesetih prevagu počeli da odnose
(Lovrenoviću mrski) “naš” jezik i “naša” književnost – čemu treba pridodati i
“ovu” zemlju, koja je još od druge polovine šezdesetih autoru postala zamena
za “našu” i njen sve ambivalentniji označitelj. Da ne bude zabune: kod Petro-
vića su još ređe imenice kao što su “Srbija” i “Hrvatska”, a najređe one poput
“Srbina” i “Hrvata”, jer je čovjek bio i ostao jedna od reči sa ubedljivo najvećim
“čestotnim udjelom” iliti rangom u njegovom oeuvreu – o čemu bi se, verujem,
mogao napisati opsežan esej. Kada su u pitanju jezik i književnost, evidentna
se defanziva, odnosno zaokret ka prvom licu singulara (onom мом) i izbe-

gavanje imenovanja i prisvajanja Jugoslavije (ono ova) mogu tumačiti kao
posledice otrežnjenja, ili makar pojačane obazrivosti. U toj sferi Sveta Petrović
– priznajmo – nije bio jugoslovenski Sveti Pavle.
Ali se sa opipljivim političkim implikacijama kod njega redovno suočava-
mo na rudimentarnijoj, mikrostrukturnoj ravni, u nitima njegovog stila. Po-
gotovo to važi za “autoreferat” iz Облика и смисла, gde je i nazivanje nekoga
несрећом – rečju koja je u datom momentu pala i zazvučala (zazvečala!) poput
nenadano oživelog zaostatka jednog pred-maternjeg, bapskog jezika – bilo ne-
što mnogo više od posezanja za arhaizmom i kršenja akademskog decoruma.18
Taj se čin individualnog inata, koji je sobom nosio kodiranu poruku slobode,
odigrao u vreme kada se uveliko pripremao onaj pokolj što ga je Josip Sever
prekognicijski opevao u “Baladi o hrvatskom ili srpskom jeziku”.19 Zato Petro-
viću i nije preostalo ništa drugo izuzev da alat posredstvom kojeg je pričao i
pisao – a koji će, prema kongenijalnoj pesnikovoj viziji, predstojeći rasap moći
da preživi jedino u obličju nemuštog jezika – nazove svojim. Time je ujedno
obznanio vlastitu pobedu i navestio dolazeću katastrofu. Figurativno posma-
trano, “несрећа” kome se on rugao personifikacija je naše svekolike, ne samo
jezičke nesreće, koja je polovinom osamdesetih kucala na vrata.
O filologiji kao pozivu
Mada o ključnim političkim temama – slomu svetskog komunizma i nacio-

nalističkom divljanju koje je u Jugoslaviji dovelo do etničkih čišćenja – neće
napisati doslovce ništa, pred tom je nesrećom Petrović devedesetih ćutao
samo prividno. Ako je njegovo uranjanje u uporednu slovensku književnost
i oživljavanje kontakata sa ruskom akademskom zajednicom moguće čitati i
kao simptom rezignacije i zaokreta ka sveslovenskom kontekstu nakon sla-
18 Na duži je rok takvu jezičku inventivnost nemoguće preceniti: “Ono što nam civilizacije i
narodi ostavljaju kao spomenike svoje misli, nisu toliko tekstovi koliko rječnici i sintaksa,
glasovi njihovih jezika više nego riječi koje su izgovorene, manje sam govor od onoga što je taj
govor učinilo mogućnim: diskurzivnost njihova jezika.” (Fuko 1971: 150) Foucault je, kao što
znamo, bio uveren i u to da je istoriju ljudske slobode i ropstva moguće napisati polazeći od
jezika. Pitam se kada će to već jednom biti urađeno “na ovim prostorima”.
19 “I kad se definitivno pokolju, zapravo iskolju / uzajamno, srpske / i hrvatske / riječi. / Što će
onda / preostat? / A, valjda nemušti jezik…” (Sever 1989: 178)

bljenja južnoslovenskog,20 tekstovi kakvi su “Двије пародије једне Змајеве
пјесме” (1993) i “Sonetne tradicije u književnostima na srpskohrvatskom”
(1999) nedvosmisleno odražavaju nepristajanje na logiku nacije. U zadnjem se
planu prvoga od njih Sveti Sava i Miroslav Krleža susreću kao dvojica baštinika
jednog od najvitalnijih evropskih književnih toposa; dok u drugom, gde se dve
nacionalne književnosti uzimaju kao zasebne – iako je autor do tada verovao
da su (prema formulaciji iz jednog francuskog rečnika koja mu je drugim povo-
dom zapala za oko) “више особите него што су оделите” (Петровић 1976:
3) – zajednički jezik više ne deli niti crtica u nazivu. Oskudan i skoro nečujan,
takav govor jeste bio protiv struje, s tim da se Petrović, za razliku od svog brata
Gaje, nije potrudio da za vlastiti (dez)angažman u jugoslovenskom tragičnom
spektaklu uspostavi nekakav eksplicitniji okvir.21 Javno se nije usprotivio
ničemu.
Nažalost, “dvoglavi identiteti” nisu samo blagodat, nego i teret: njihovi
su posednici priterani “између дв(иј)е ватре” (I. Mandić), pa im ne bi trebalo
uskraćivati razumevanje i empatiju. Imao je Sveto iliti Sveta, kao malo ko
drugi, pregršt razloga (i ni trunku volje) da odgudi vlastitu verziju krležijan-
skog ni(t)ko mene neće. Bivao je Srbin među Hrvatima i ostao marksist među
Čikažanima; Evropljanin u Indiji i pridošlica u Srbiji; filolog okružen lingvisti-
20 Dva je rada Petrović napisao o komparativnoj slavistici, kojom u njenoj jakobsonovskoj izved-
bi nije ni izbliza bio zadovoljan: prvi na engleskom (1994), drugi na srpskohrvatskom (1996).
Takođe, u pristupnoj besedi održanoj u Vojvođanskoj akademiji nauka i umetnosti (gde je u
finalu posegnuo za tezom o nevažnosti događaja za sferu mišljenja) izričito se spominje samo
jedan slovenski jezik – češki, jer je iz njega kao posuđenica došla reč “skroman”, koja je u toj
prigodi autoru poslužila za poigravanje egzordijalnom topikom. U istoj je besedi Petrović u
sebi svojstvenom maniru (bez obzira na jugoslovenski rat, koji je već drugu godinu besneo)
uspeo da izbegne bilo kakvo očitovanje o nacijama.
21 Gajo Petrović (1927 – 1993), jedan od utemeljivača praxis-filozofije, odgovorio je u decembru
1990. na poziv dnevnog lista Borba za učešće u dijalogu srpskih i hrvatskih intelektualaca
o budućnosti Jugoslavije pismom iz kojeg je, uz kritiku na račun republičkih elita i ruko-
vodstva Saveza komunista, najjače odjeknula rečenica: “Kako se do sada nisam afirmirao ni
kao srpski, ni kao hrvatski intelektualac, ne smatram se kvalifikovanim za sudjelovanje u
tim razgovorima.” Mada se bratovljeva disidentska aura kreativnog marksiste prethodnih
decenija delimično prelila i na njega, Svetozar se ponašao mandarinski i nije imao ovakvih
pregnatno-dijalektičkih istupa. Gajo će se pobuniti i protiv promene naziva zagrebačkog Trga
žrtava fašizma – gde je jedno vreme, na broju 1/II (što nam sa prostorne i vremenske distance
ostavlja gorak ukus brutalne simbolike), živela i porodica Petrović – u Trg hrvatskih velikana.
Pred smrt će u Slobodnoj Dalmaciji, koja je i sama odbrojavala poslednje dane slobode, objaviti
svoje testamentarno “Priznajem!”. Vidi Petrović 1990 i Petrović 1993.

ma i ijekavac okružen ekavcima; svuda insajder i svuda autsajder. Nijedna mu
etiketa nije pristajala, a dobio ih je previše. Tako je i Lovrenović za “нашкост”
sumnjičio nekoga ko nigde nije bio u potpunosti “naš”; ko je iz pozicije naci-
onalne manjine u Hrvatskoj prešao u poziciju racionalne manjine u Srbiji; i
kome je identitetsko izjašnjavanje oduvek bilo odbojno. Očito da Petrovića
nije impresionirao nijedan modus pripadništva.
Ta će uzdržanost sa protokom vremena bivati sve upadljivija, usled čega
ju treba razumeti kao indikaciju lične evolucije. Da li iznuđene (otporom in-
spirisane) ili autonomne (ničim izuzev unutrašnjim sazrevanjem izazvane)?
Svejedno: sudbina je svakako neodvojiva od karaktera. Zato se ovde možemo
pozvati na jednog sholastičkog filozofa iz 12. veka po kome se razlika između
nežne duše, jake ličnosti i savršenog čoveka – kao triju stadija personalnog ra-
zvoja – sastoji u tome što prva voli jedno, druga sva mesta na svetu, a treći sebe
lišava takvih osećanja; jer dok je prvoj samo otadžbina draga, i dok se druga
svuda oseća kao kod kuće, trećem je ceo svet inostranstvo. Nije neočekivano
u “Filologiji svetske književnosti” (1952) taj iskaz citirao Erich Auerbach,22 sa
kojim je Petrović delio ubeđenje da Geist nije nacionalan. Jednako nas ne izne-
nađuje da je za istim rečima posezao i prevodilac Auerbachovog eseja, Edward
Said, koji ih je na engleskom navodio u knjigama The World, the Text, the Critic
(1981) i Culture and Imperialism (1993). Auerbach i Said bili su emigranti (jedan
je pošao iz Berlina, drugi iz Jerusalima; obojica su završili u Americi), ali ni
Petrovićevo izmeštanje ka istoku, njegov svojevrsni SFRJ-nomadizam iliti
unutar-jugoslovenski, samonametnuti mikro-egzil (na koji će tek potonji
istorijski udes udariti formalno-pravni pečat) nije neuporediv sa tim čuvenim
učenjačkim izgnanstvima.
I pored toga što je od jevrejskog filologa bio mlađi četrdesetak, a od arap-
skog stariji svega četiri godine, Petroviću je – kao proučavaocu tradicionalnijeg
kova – tvorac Mimesisa (1946), valjda i zbog diskretnosti, ostao bliži od politi-
zaciji sklonijeg tvorca Orijentalizma (1978). Svestan da njegova lična putanja
odslikava i jugoslovenske lomove, on se prema svojoj intimnoj i drami zemlje
u kojoj je živeo odnosio manje kao prema psihološkim ili sociološkim, a više
kao prema filološkim faktima. U modernoj se filologiji sa takvim pomeranjem
22 Evo i originala: “Magnum virtutis principium est, ut discat paulatim exercitatus animus visi
bilia haec et transitoria primum commutare, ut postmodum possit etiam derelinquere. Deli-
catus ille est adhuc cui patria dulcís est, fortis autem cui omne solum patria est, perfectus vero
cui mundus totus exilium est...” (Hugues de Saint-Victor, Didascalicon III, 20)

težišta desilo nešto analogno onom “premeštanju poverenja” karakteristič-
nom za književni modernizam. Poslednjim poglavljem Mimesisa neoborivo je
dokazano da se od vremena Prousta, Joycea i Woolfove
velikim spoljašnjim prekretnicama i udarima sudbine
poklanja […] mnogo manja pažnja, mnogo se manje veruje u
njihovu sposobnost da iznesu ono što je presudno o predme-
tu; naprotiv, veruje se da je u onome što je proizvoljno uzeto
iz životnog toka, u svako vreme, sadrži celokupnost sudbine
i da se može prikazati; ima se više poverenja u sinteze do
kojih se dolazi iscrpljivanjem nekog svakodnevnog događaja
nego u hronološki sređenu obradu celine, koja prati predmet
od početka do kraja, ništa spoljašnje bitno ne želi da ispusti
i oštro ističe velike obrte sudbine kao zglobove. (Auerbah
1968: 556—557)
No, koliko god da u većini istraživačkih situacija, pa i u onoj u kojoj se nad
Tagoreom zatekao u Sveučilišnoj, jeste ispoljavao spremnost i sposobnost da
zaroni u takva filološka mikroskopiranja, Petroviću ipak nisu bile svojstvene
auerbahovske kultur-pesimističke jeremijade o usponu globalističke, espe-
ranto-civilizacije. Nije on slučajno bio jagićevac i nije se slučajno u književnoj
istoriografiji zauzimao za “stanovište sadašnjosti”. Sopstvene je memoare – da
ih je želeo i stigao svojim jezikom napisati – mogao nazvati otprilike kao i Said,
koji je vlastita sećanja publikovao u knjizi Out of Place (2000). Nepripadanje
je samo jedna od prevodnih inačica, koja se tada više ne bi ticala isključivo
etno-nacionalistički ustrojenih kolektiva, nego bi otvorila jedan mnogo dublji
i mnogo širi, u isti mah egzistencijalni i epohalni značenjski horizont.

Bibliografija / Библиографија
AUERBAH, Erih (1968) Mimesis: prikazivanje (1961b) “Predgovor”, u: Plameni cvjetovi:

stvarnosti u zapadnoj književnosti, preveo narodne pjesme o borbi i revoluciji, priredili
Milan Tabaković, Beograd: Nolit. Tvrtko Čubelić, Svetozar Petrović i Grigor
Vitez, Zagreb: Mladost, 5—9.
BREBANOVIĆ, Predrag (2007) “Vampirski
kovčežić”, Feral Tribune 24, 1136, 38—39. (1961c) “Tagore u Jugoslaviji”, Književnik 3,
27, 309—329.
DATTA, Dipannita (2014) “Nation and the
Fairness of Justice: Tagore in Serbia”, The (1967) “Tri moguće lozinke za idealno
Visva-Bharati Quarterly 23, 2—3, 25—41. sveučilište”, Studentski list 22, 16, 1 i 3.
FUKO, Mišel (1971) Riječi i stvari: arheologija (1968) Problem soneta u starijoj hrvatskoj kn-
humanističkih nauka, preveo Nikola Kovač, jiževnosti: oblik i smisao, Zagreb: Izdavački
Beograd: Nolit. zavod JAZU.
HALL, Stuart (1995) “Fantasy, Identity, (1972) Priroda kritike, Zagreb: Sveučilišna
Politics”, u: Cultural Remix: Theories of Pol- naklada Liber.
itics and the Popular, edited by Erica Carter,
James Donald and Judith Squires, London: (1984) “Indijska književnost i istorija kn-
Lawrence & Wisheart. 63—70. jiževnosti”, Književna smotra 16, 56, 3—9.
LEVANAT-PERIČIĆ, Miranda (2013) “Pods- (1985) “Budnica”, u: Rečnik književnih ter-

jetnik na Svetozara Petrovića”, Zadarska mina, priredio Dragiša Živković, Beograd:
smotra 62, 4, 276—284. Nolit, 85—86.
MANDIĆ, Igor (2009) U zadnji čas: autobi- (1992) Književno djelo kao igra, Novi Sad:
ografski reality show, Zagreb: Profil. Vojvođanska akademija nauka i umetnosti.
Oko književnosti: osamdeset godina Aleksan- Prepiska Svetozara Petrovića sa zagrebačkim

dra Flakera (2004), uredio Josip Užarević, kolegama (2017) priredile Natalija Ludoški
Zagreb: Disput. i Radmila Gikić Petrović, Novi Sad:
Akademska knjiga i Fondacija “Legat Sve-
PETROVIĆ, Gajo (1990) “Pismo Gaje Petro- tozara Petrovića”.
vića”, Nedeljna Borba, 1—2. decembar, 10.
SEVER, Josip (1989) Borealni konj, priredila
(1993) “Priznajem!”, Slobodna Dalmacija, 3. Dubravka Oraić Tolić, Zagreb: Mladost.
veljače, 20—21.
VIŠNJIĆ, Čedomir (2017) Vreme sporta i
PETROVIĆ, Svetozar (1955) “Jugoslaveni i razonode: Titina Hrvatska i njeni Srbi 1951. —
Indija”, Republika 11, 6, 382—399. 1971., Zagreb: SKD Prosvjeta.
(1961a) “Pet bilješki o Rabindranathu (1861 /

— 1941)”, Telegram 2, 68, 1 i 4.

ГРЧЕВИЋ, Фрањо (2006) “Зар никад (1981б) “Употреба једног израза”,
више?”, Љетопис 11, 232—253. Политика, 26. децембар, 12.
ЛОВРЕНОВИЋ, Иван (1981) “О (1986а) Облик и смисао: списи о стиху,

интегрализму 'нашкости'”, Политика, Нови Сад: Матица српска.
19. децембар, 12.
(1986б) “Шекспир и др Лаза Костић”,
МАРИЋ, Сретен (1986) Разговори, Летопис Матице српске 162, 437, 1,
приредио Зоран Стојановић, Нови Сад: 46—59.
Књижевна заједница.
(2012) Дневник из Индије (2. VIII 1954 — 29.
МИЛОСАВЉЕВИЋ, Петар (2007) Идеје VI 1956) (31. I — 17. II 1986), приредила
југословенства и српска мисао, Ваљево: Радмила Гикић Петровић, Нови Сад:
Књиготворница Логос. Академска књига и САНУ – Огранак у
Новом Саду.
ПЕТРОВИЋ, Светозар (1948) “950
пријављених у Карловцу”, Омладина: ПОЉАНСКИ, Бранко Ве, Љубомир
лист народне омладине Југославије 5, 66, 1. МИЦИЋ (1926) “Отворено писмо
Рабиндранат Тагори”, Зенит 43.
(1975) “О издавању средњовјековног
пјесничког текста (Поводом Србљака)”, Преписка Светозара Петровића (2014)
Зборник за славистику 8, 9—40. приредила Радмила Гикић Петровић,
Нови Сад: Академска књига и САНУ –
(1976) “Појам опште књижевности”, Огранак у Новом Саду.
превео А. Ч. Илић, Летопис Матице
српске 152, 418, 1—2, 1—11. ТАГОР, Рабиндранат (1932)
Национализам, превео Милош Ђурић,
(1981а) “Непожељна драматизација”, Београд: Издавачка књижарница Геце
Политика, 5. децембар, 9—10. Кона.
PREDRAG BREBANOVIĆ
Svetozar Petrović on the National Question:
Introductory Considerations
Summary
Despite seemingly not taking a prominent place in the hierarchy of

his interests, the national question plays an important role in the
oeuvre of literary scholar Svetozar Petrović. Therefore, the article
diachronically traces the various aspects of Petrović's engagement
with the nation. The emphasis is on the continuity evident in this
regard from his early Indological to late works in the field of verse

theory. Particular attention is paid to the author's attitude towards
the language and critique of the essentialist approach to the nation
that such a relationship entails. In conclusion, Petrović's understan-
ding of philology is seen not only as an attempt to overcome Yugoslav
nationalisms, but also as a distinct contribution to the philosophy of
history and culture.
KEY WORDS: Svetozar Petrović, nation, nationalism, Yugoslavia, philo-

logy, Serbs, Croats

udk: 341.34(497.5 Vukovar)“1991“(093) / PRIMLJENO: 19. siječnja 2020.
Novi dokumenti
o ratu u Vukovaru 1991.
KOSTA NIKOLIĆ
Institut za savremenu istoriju, Beograd
U tekstu se piše o početku ratnih operacija u Vukovaru i razlozima za napad

Jugoslovenske narodne armije na grad. Analizira se postratna situacija u Vukovaru,
problem zarobljenih i nestalih lica i događaji vezani za zločin na Ovčari. Naučna
literatura, posebno u Hrvatskoj, o ovim događajima veoma je obimna. U ovom radu
ona nije šire eksplicirana jer je akcenat stavljen na do sada retko korišćenu izvornu
građu prvog reda. Ona je široj javnosti postala dostupna nakon što je uvrštena u
sudske spise “Međunarodnog tribunala za krivično gonjenje lica odgovornih za
teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava na teritoriji bivše Jugoslavije
posle 1991” (International Tribunal for the Prosecution of Persons Responsible for
Serious Violations of International Humanitarian Law Committed in the Territory
of the Former Yugoslavia since 1991). Dokumenta se nalaze na javnoj bazi Tribuna-
la u Hagu.1
KLJUČNE RIJEČI: Vukovar, Hrvatska, Jugoslovenska narodna armija, rat, zaroblje-

nici.
Vukovar – kako je počelo?
Slično kao i u ostalim kriznim krajevima u Hrvatskoj, i situacija u Vukovaru2

išla je od loše ka goroj, da bi na kraju došlo do razornog ratnog sukoba.
Glavni politički faktor Srba sa područja Slavonije bilo je Srpsko nacionalno
vijeće za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem. Ono je osnovano 7. januara 1991. u
Šidskim Banovcima. Vijeće je 26. februara 1991. usvojilo “Deklaraciju o suvere-
1 Ujedinjene nacije. Sudski spisi Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, (Uni-
ted Nations ICTY Court Records), http://icr. icty.org. (dalje: Tribunal).
2 Prema popisu iz 1991, Vukovar je imao 44.639 stanovnika: Hrvata 21.065, Srba 14.425 i Jugo-
slovena 4.355.

noj autonomiji srpskog naroda Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema”, po kojoj
srpski narod na tom području ima pravo na samoopredeljenje. Ako Jugoslavija
opstane kao savezna država, Srbi će ostvariti autonomiju. U slučaju da se Hr-
vatska osamostali, Srbi sa tog područja imaju pravo da se priključe Srbiji.3 Na
sastanku održanom 17. marta u Šidu, za predsednika Vijeća izabran je Goran
Hadžić.4 Na sednici održanoj 10. juna u Iloku, Vijeće je raspisalo referendum o
budućem položaju srpskog stanovništva u Jugoslaviji.5
Referendum je održan 23. juna, a dva dana kasnije, kada je proglašena
hrvatska nezavisnost, u Borovu Selu je održana Velika narodna skupština Srba
iz Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. Na osnovu rezultata referenduma,
odlučeno je da se ta regija konstituiše kao srpska autonomna oblast, otcepi od
Hrvatske i “ostane u zajedničkoj državi sa drugim dijelovima srpskog naroda
i drugim jugoslovenskim narodima koji žele da žive u zajedničkoj jugosloven-
skoj državi”.6
Vukovar je trebalo da bude glavni grad ove oblasti.
Кrajem juna jake oklopno-mehanizovane jedince JNA došle su na istočne
hrvatske granice i preuzele kontrolu nad mostovima na Dunavu. Usledio je
pokret jedinica JNA prema istočnoj Slavoniji koji je naredio potpukovnik Mir-
ko Broćeta,7 komandant kasarne u Zrenjaninu. On je zadatke JNA objasnio na
sledeći način: snage “unutrašnjeg neprijatelja”, uz pomoć stranog faktora, već
3 Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990 – 1995., Golden marketing-Tehnička knjiga, Za-
greb, 2005, 107.
4 Goran Hadžić (Pačetin, 7. septembar 1958). Pre rata je radio kao magacioner pogona Vupik u
rodnom mestu, a bio je i predsednik Mesne zajednice Pačetin. Od rane mladosti bio je član
Saveza komunista Jugoslavije/Hrvatske. Na izborima iz 1990. kao kandidat Saveza komunista
– Stranke za demokratske promјene izabran je za odbornika u Skupštini opštine Vukovar. Brzo
je, međutim, pristupio Srpskoj demokratskoj stranci i već 10. juna izabran je za predsednika
opštinskog odbora SDS u Vukovaru. Bio je član Glavnog odbora u Kninu, kasnije i predsednik
regionalnog odbora SDS za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem. U periodu kada je službeni Be-
ograd politički eliminisao Milana Babića, Hadžić je izabran i za predsednika Republike Srpske
Krajine na sednici Skupštine RSK koja je održana 25. februara 1992. u Borovu Selu. Tribunal
u Hagu je 21. maja 2004. protiv Hadžića podigao optužnicu “za zločine protiv čovečnosti i
kršenjе zakona i običaja ratovanja”. Uhapšen 20. jula 2011. na Fruškoj gori. Tokom suđenja je
oboleo od tumora mozga. Preminuo je 12. jula 2016. u Urgentnom centru u Novom Sadu.
5 N. Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990 – 1995., 107.
6 Службени гласник Српске Области, 19.12.1991, 2. “Одлука о положају српског народа из
Славоније, Барање и Западног Срема у југословенској државној заједници”.
7 Broćeta je učestvovao i u ratu u Bosni i Hercegovini, gde je od 1993. bio komandant “Taktičke
grupe Drina” Vojske Republike Srpske.
kosta nikolić Novi dokumenti o ratu u Vukovaru 1991. 153

duže vreme izazivaju nacionalističke sukobe “s ciljem da nasilno srušile legi-
timnu vlast, proteraju komunizam i uspostave separatističko-secesionističku
vlast u republikama. Ovakve aktivnosti najintenzivnije su na teritoriji Repu-
blike Hrvatske i Slovenije, posebno izražena žarišta nacionalističkih sukoba su
Baranja, Slavonija, zapadni Srem i Krajina gde preti da svakog momenta dođe
do nezapamćenih sukoba i krvoprolića. Za sada JNA, uz velika naprezanja bez
upotrebe sile, uz stalno prisustvo na ovim područjima uspešno izvršava za-
datke i ne dozvoljava sukobe većih razmera. Pripadnici JNA i članovi njihovih
porodica izloženi su velikim pritiscima, omalovažavanjima i provokacijama, a
sve sa ciljem da se pripadnici Armije izazovu da primene oružanu silu kako bi
se Armija u svetu prikazala kao agresivni faktor koji štiti interese samo jednog
naroda. Sve čine da Armiju kao jugoslovensku instituciju omalovaže i diskredi-
tuju pred javnim mnjenjem zemlje i u svetu i konačno slome.”8
Zbog toga je Broćeta 2. motorizovanom bataljonu naredio da 1. jula krene
na marš iz Zrenjanina do Vukovara. Cilj je bio da se “obezbedi neprikosnoveno
i bezuslovno izvršavanje zadatka na sprečavanju međunacionalnih sukoba u
rejonu Vukovar–Vinkovci. Zadatke izvršavati po četama u naseljenim me-
stima.”9 Hrvatske snage su 4. jula uspele da pod kontrolu stave kompletno
8 Tribunal: Predmet IT-04-75, Goran Hadžić (dalje: Tribunal, Hadžić), dokaz P02097. Zapovest
za marš, 1. jul 1991. godine.
9 Isto. – O pokretu 2. motorizovanog bataljona Tribunalu u Hagu iskaz je dao major Aleksandar
Filković, komandir 2. mehanizovane čete: “Potpukovnik Broćeta nam usmeno naređuje
da budemo maksimalno oprezni kada pređemo granicu sa Hrvatskom jer su svi pripadnici
hrvatske zajednice ustaše, a ujedno i njihove domaće životinje. Ja sam to naređenje doslovce
preneo svojim potčinjenima, kako mi je bilo naređeno. U datom momentu 70% ljudstva je re-
zervno. Njihovi roditelji i rodbina se okupljaju oko kasarne i ne dozvoljavaju nam da izvršimo
pokret. To je bio vid mirnih demonstracija i nije bilo nikakvog nasilja. Među 90% rezervnog
sastava bilo je antiratno raspoloženje, bez obzira na nacionalnost, pošto je i rezervni sastav
održavao etničku sliku Zrenjanina koji je bio multietnički grad. Intervenisala je milicija ali ne
nasiljem, i nije postigla ništa. Iskoristili smo noć 30.06 – 01.07.1991, kada se većina roditelja i
prijatelja razišla zbog umora, i izvršili pokret” (Tribunal: Hadžić, dokaz P02093.1.) Izjava data
u više razgovora vođenih jula 2003. godine. Izjava je vođena kao anonimna, rečeno je da je u
pitanju oficir JNA, Hrvat po nacionalnosti, katolik po veroispovesti kome je srpski maternji
jezik. Izjava je dosledno zatamnjena na svim mestima na osnovu kojih bi moglo i indirektno
da se zaključi ko je dao izjavu. Međutim, na kraju izjave ostala je potvrda prevodioca Vojislave
Katić koja je prevodila izjavu na engleski jezik i koja je ostavila podatak ko je u pitanju. Taj deo
izjave nije zatamnjen. Filković je bio svedok optužbe na procesu Vojislavu Šešelju.

Borovo Naselje.10 Onda je usledilo naređenje generala Mladena Bratića11 od 8.
jula da 51. i 453. motorizovana brigada i delovi 36. brigade iz sastava Novosad-
skog (12.) korpusa JNA izvrše “nastupni marš” kroz Slavoniju i Baranju, u
dve marševske kolone, “sa ciljem demonstrirati silu i sprečiti angažovanje
paravojnih formacija u daljoj eskalaciji međunacionalnih sukoba na prostoru
Hrvatske. U slučaju pružanja oružanog otpora u toku marša, energičnim i
brzim dejstvima, uz podršku artiljerije i avijacije, razbiti paravojne formacije
na pravcima kretanja i što pre stići na marševski cilj, odakle biti u gotovosti
za dalja dejstva po posebnom naređenju. Gotovost za pokret u 04,00 časova
09.07. 1991. godine.”12
Srpsko nacionalno vijeće za Slavoniju, Baranju i Zapadni Srem formira-
lo je 14. jula Sekretarijat unutrašnjih poslova za ovu oblast,13 a Glavni štab
Teritorijalne odbrane formirao je odrede za Osijek, Vinkovce i Vukovar. Goran
Hadžić je izjavio da Srbi stvaraju novu državu na teritoriji Hrvatske:
Pošto se Hrvatska otcepila, mi nju više ne priznajemo. Ovog
trenutka stvaramo našu teritorijalnu odbranu i našu miliciju.
SUP će biti u Vukovaru. Trenutno će biti smešten u Borovu
Selu dok Vukovar ne oslobodimo. Po srpskim selima biće us-
postavljene naše milicijske stanice. Smatram da će se sve to
vrlo brzo rešiti vojnim obračunom. Mi se isključivo branimo
i zato smo faktički u velikoj prednosti.14
10 Davor Marijan, Domovinski rat, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2016, 90.
11 Mladen Bratić (Grabovica, Nevesinje, 6. jun 1933), jedan od najelitnijih generala JNA. Posle
završene Vojne akademije službovao je u oklopnim jedinicama u garnizonima u Vrhnici, Ma-
riboru, Subotici, Pazinu, Varaždinu, Beogradu, Pančevu, Prištini i na kraju u Novom Sadu. Bio
je i pripadnik odreda JNA u okviru mirovne misije Ujedinjenih nacija. Poginuo je 4. novembra
1991, oko 15,30 sati, na potezu od Bršadina ka Borovu Naselju. O načinu njegovog stradanja
bilo je malo pouzdanih informacija. SSNO je 5. novembra saopštio da je Bratić poginuo “među
svojim borcima u prvoj borbenoj liniji, od ustaškog projektila na izvršenju borbenog zadatka”
i da je bio “sposoban i neustrašiv i izuzetno omiljen komandant” (Tribunal: Mrkšić, dokaz
00755). Posle Bratića komandant Novosadskog korpusa bio je general Andrija Biorčević.
12 Tribunal: Hadžić, dokaz P01687.
13 Za ministra je postavljen Borislav Bogunović (Vukovar, 25. mart 1950).
14 Navedeno prema: Политика, 16. јул 1991, 5. – Srpsko nacionalno vijeće je 23. jula transformi-
sano u Vladu SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema. Za vršioca dužnosti predsednika vlade
imenovan je Goran Hadžić. Prema izjavi Borislava Bogunovića istražiteljima Tribunala, tokom
2. maja, za vreme sukoba u Borovu Selu, u Novom Sadu i Beogradu vođeni su prvi razgovori o
formiranju vlade. Goran Hadžić je u Beogradu o tome razgovarao sa Miloševićem i Draguti-

Istovremeno se komplikovala situacija u Vukovaru. Rade Popović, direktor
Medicinskog centra, smenjen je 18. jula, aktom Andrije Hebranga, ministra
zdravstva. Obrazloženje je bilo da Popović nije dao otkaz radnicima (očigledno
srpske nacionalnosti) koji su neopravdano izostali s posla u periodu dužem od
pet uzastopnih dana posle poznatih događaja od 2. maja u Borovu Selu. Ume-
sto deljenja otkaza, “ravnatelj je predložio Radničkom savjetu da donese ne-
zakonitu odluku po kojoj će se radnicima koji su izostali s posla u periodu od 2.
do 10. svibnja ovaj izostanak smatrati godišnjim odmorima, a radnicima čiji je
izostanak trajao od 2. svibnja do 1. lipnja priznat će se kao neplaćeni dopust”.15
Hebrang je naložio i da Radnički savet poništi svoju odluku od 21. juna, a
Popović je, pre napuštanja funkcije, bio dužan “donijeti rješenje o prestanku
radnog odnosa bez pristanka radnika”.16 Za upravnicu bolnice u Vukovaru 25.
jula je postavljena Vesna Bosanac, pedijatar po struci.17 Potom je Branko Babac,
ministar pravosuđa i uprave, 23. jula raspustio vukovarsku skupštinu. Odbor-
nicima je prestao mandat, razrešen je gradonačelnik Slavko Dokmanović i svi
članovi Izvršnog vijeća, “pa im istim danom prestaje radni odnos”.18 Obrazlo-
ženje za ovu odluku nije saopšteno, a istovremeno je, posebnim rešenjem
ministra, za poverenika hrvatske vlade u Vukovaru imenovan Marin Vidić.19
nom Zelenovićem, predsednikom Vlade Srbije (Tribunal: Hadžić, dokaz P03204. Informativni
razgovor vođen 4. septembra 2012). Bogunović je bio svedok Tužilaštva u procesu “Stanišić-Si-
matović”, a u vreme davanja ove izjave u Srbiji je izdržavao kaznu od 32 godine zatvora zbog
ubistva nevenčane supruge izvršenog 22. juna 2011. godine. Na zasedanju Velike narodne
skupštine održanom 25. septembra u Belom Manastiru, proglašen je Ustavni zakon Srpske
oblasti Slavonija, Baranja i Zapadni Srem kojim je ona definisana kao samostalna federativna
jedinica koja ostaje u Jugoslaviji. Tada je dovršeno i konstituisanje vlade Oblasti, a za predsed-
nika je postavljen Goran Hadžić (N. Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj, 108).
15 Tribunal: Predmet IT-02-54, Slobodan Milošević (dalje: Tribunal: Milošević), dokaz D96.
16 Isto.
17 Tribunal: Hadžić, dokaz P01677.1645.B.
18 Slavko Dokmanović (Trpinja, 14. decembar 1949), gradonačelnik Vukovara od 29. maja 1990.
godine. Kasnije je bio ministar poljoprivrede u Vladi SAO SBZS, pa predsednik Sremsko-ba-
ranjske oblasti (do 1996). Pred Haškim tribunalom optužen je za “zločine protiv čovečnosti”,
odnosno zbog uloge u masakru na Ovčari. Prva optužnica podignuta je 26. marta 1996. godine.
Uhapšen je 27. juna 1997. od strane policije Prelazne uprave Ujedinjenih nacija za Istočnu Sla-
voniju, Baranju i Zapadni Srem (The United Nations Transitional Administration for Eastern
Slavonia, Baranja and Western Sirmium – UNTAES) koja je osnovana Rezolucijom 1037 Saveta
bezbednosti UN od 15. januara 1996. godine. Suđenje protiv Dokmanovića počelo je 19. janua-
ra 1998, a 29. juna iste godine izvršio je samoubistvo vešanjem u pritvorskoj jedinici Tribunala.
19 Narodne novine. Službeni list Republike Hrvatske, 24. srpnja 1991, 1015–1016. – O stanju u

Početkom avgusta na područje istočne Slavonije i Srema uvedene su veće
snage mehanizovanih brigada JNA iz Pančeva i Sremske Mitrovice. Jedna
brigada došla je pred Osijek i Vukovar, a druga je stacionirana na pravcu Šid–
Vinkovci. Srpske vođe najavile su borbu za oslobađanje svih mesta u istočnoj
Slavoniji. Borivoje Milinković, ministar za kulturu i vere u Vladi SAO Slavonije,
Baranje i Zapadnog Srema: “Oslobodićemo sve do Virovitice, Osijeka i sva sela
u okolini Vukovara. Vukovar će tada sam pasti, što znači da nećemo uludo pro-
livati krv. Sada nam je važno da imamo slobodu. [...] Svima je jasno da se srpski
narod nije digao uzalud. Digli smo se protiv proustaške vlasti, protiv ustaša
koji tu vlast vode i sprovode. [...] Vukovaru sledi kompletna izolacija.”20
Prvi sukobi JNA i hrvatskih snaga oko Vukovara počeli su 24. avgusta; JNA
je koristila avione, tenkove, oklopna vozila i ratne brodove s Dunava. Hrvat-
ske snage blokirale su garnizon JNA u kome se nalazio inženjerijski bataljon
iz sastava 12. proleterske mehanizovane brigade. Zapovednik hrvatskih snaga
bio je bivši vazduhoplovni potpukovnik JNA Mile Dedaković. Počela je prva
faza bitke za Vukovar u kojoj se JNA suočila s neočekivano jakim otporom
hrvatskih snaga.21
Prema iskazu generala Aleksandra Vasiljevića22 Vojnom sudu u Beogradu,
od 18. januara 1999, angažovanje dodatnih snaga ka Vukovaru naređeno je
zbog deblokade kasarne JNA:
Dana 14. septembra na sastanak SSNO unet je telegram koji
je izveštavao o blokadi kasarne u Vukovaru već 20 dana, da
su istrošili rezerve hrane i vode, da je više vojnika koji su
poginuli a ne mogu da se sahrane. General [Veljko] Kadijević
Vukovaru u ovom periodu videti: Коста Николић, Југославија, последњи дани 1989 – 1992.
Књига прва: Сви Срби у једној држави, Службени гласник, Београд, 2019, 434–438.
20 Navedeno prema: Borba, 7. avgust 1991, 3.
21 Opširnije videti: Davor Marijan, Bitka za Vukovar, Hrvatski institut za povijest, Podružnica za
povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Zagreb – Slavonski Brod, 2004, 108–119.
22 Aleksandar Vasiljević (8. jul 1938). Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske JNA u Beo-
gradu (1961). U sistem bezbednosti JNA primljen je 1965, školovanje je nastavio u Pančevu, a
potom je završio i Školu nacionalne odbrane. Posle toga je, u činu majora, postavljen na službu
u Sarajevo gde je bio načelnik bezbednosti Sarajevske vojne oblasti. Od 1986. do 1988. bio je
načelnik Kontraobaveštajnog odeljenja u okviru Uprave bezbednosti SSNO. U čin generala
unapređen je 22. decembra 1990, a za načelnika Uprave bezbednosti postavljen je 16. juna
1991. godine.

je naredio admiralu Brovetu23 da zamoli Henrija Vejnand-
sa24 da prenese poruku Franji Tuđmanu o ultimatumu da se
kasarna u Vukovaru deblokira odmah ili će on biti odgovoran
za rat velikih razmera. Vejnands je zamolio Generalštab da
bude strpljiv u naredna 24 sata, ali Hrvatska je odbila da se
povinuje zahtevu i umesto toga je uhapsila nekoliko oficira
JNA u Zagrebu. Tuđman je insistirao da se Hrvatska brani
u Vukovaru i da ona ne napada nikoga. Sledećeg dana, 15.
septembra, veće jedinice JNA su bile u pokretu i izdata je
naredba da se kasarna deblokira. To je kada je opšti napad na
Vukovar počeo.25
Kasarna u Vukovaru deblokirana je tokom 14. i 15. septembra. JNA je izbila do
Proleterske i Radničke ulice i povezala se sa snagama srpskih teritorijalaca u
naselju Petrova Gora. Narednih dana vođene su manje borbe u kojima hrvat-
ske snage nisu uspele da pod svoju kontrolu vrate Sajmište, gde je bila sme-
štena kasarna.26 Odgovarajući na pitanje zašto su borbe nastavljene, general
Života Panić27 je 2001. izjavio:
Ona je bila deblokirana, ali su stalno trajala dejstva prema
kasarni. Ako smo mi deblokirali kasarnu, ne znači da smo bili
potpuno mirni. Napadi na kasarnu i na pripadnike JNA bili
su stalni i zato smo morali da odradimo taj posao. Ili da njih
izbacimo sa prostora Vukovara ili da se na neki način sklone,
da vojska ne trpi nikakve gubitke.28
23 Stanislav (Stane) Brovet (1930 – 2007), vojni obaveštajac, slovenački oficir najvišeg ranga u
JNA, zamenik generala Kadijevića.
24 Holandski diplomata Henri Vejnands (Henry Wijnaendts), koordinator Mirovne konferencije
o Jugoslaviji, kasnije i šef Posmatračke misije Evropske zajednice u Hrvatskoj. Napisao je
memoare: U žrvnju. Jugoslovenska hronika : jul 1991 – avgust 1992, Samizdat B92, Beograd, 1996.
25 Tribunal: Hadžić, dokaz P02913.1.
26 D. Marijan, Domovinski rat, 91.
27 Života Panić (3. novembar 1933 – 19. novembar 2003). Završio je najviše vojne škole u
JNA. Obavljao je brojne dužnosti u oklopno-mehanizovanim jedinicama: bio je komandant
bataljona i puka, komandant divizije, načelnik štaba i komandant korpusa, načelnik štaba
armije. Tokom 1991. bio je komandant 1. vojne oblasti. Ona je bila sastavljena od Sarajevskog
(4.), Banjalučkog (5.), Novosadskog (12.), Tuzlanskog (17.), Kragujevačkog (24.) i Užičkog (37.)
korpusa. U svom sastavu još je imala Komandu odbrane grada Beograda, Rečnu ratnu flotilu, 1.
proletersku gardijsku mehanizovanu diviziju, 4. motorizovanu i 22. pešadijsku diviziju.
28 “Vukovarska apokalipsa”, Vreme, 25. oktobar 2001.

Nastavak “operacije Vukovar” obeležen je i snažnim previranjem u armijskom
vrhu jer se položaj JNA u Hrvatskoj pogoršavao iz dana u dan. Nedefinisani
ratni ciljevi, haotično stanje u komandnim strukturama i hronični problemi
sa rezervistima iz Srbije obeležili su poslednje dane istorije JNA. Zbog toga
su generali Kadijević i Blagoje Adžić, načelnik Generalštaba oružanih snaga
SFRJ, 28. septembra zatražili novi sastanak sa državnim vrhom Srbije i Crne
Gore. Na sastanku su bili Borisav Jović, Milošević, crnogorski predsednik
Momir Bulatović i Branko Kostić, član Predsedništva SFRJ iz Crne Gore. Prema
Jovićevim navodima, Kadijević je govorio o “organizovanom radu na razbija-
nju vojske”, koji je vodila srpska opozicija jer je tražila da se Vrhovna komanda
i vojska očiste od “izdajnika”. Direktno je rekao da su u “poslednja tri dana” u
Gardijskoj brigadi, Ratnom vazduhoplovstvu i na VMA ispoljene “agresivne i
pučističke” namere prema rukovodstvu JNA (“traže se ljudi koji će sve očistiti,
srušiti, pobiti”). Otvoreno je rekao da sumnja na Mihalja Kertesa29 kao orga-
nizatora antiarmijske kampanje; rekao je i da se u Srbiji traži da vojska donese
pobedu “a da niko neće da se bori” pa je pitao zašto Milošević “nikada nije
javno istupio u korist vojske i mobilizacije”.30
Kadijević je govorio i o brojnim psihološkim traumama i problemima
oficira i generala iz mešovitih porodica i brakova; nagovestio je da je spreman
i da podnese ostavku. Izneo je podatke o bekstvu srpskih rezervista s mnogih
frontova: Valjevci su otišli sa granice Crne Gore i Hercegovine, Kragujevčani i
Vojvođani iz Slavonije; iz Lozničke brigade koja je bila na Baniji otišlo je 400
rezervista. Jović i Milošević su tražili hitne kadrovske promene; Kadijević je
ljutito odgovorio da to traže i pučisti: “Slobodan pokušava da izbegne konfron-
tacije. Razgovaramo o konsolidaciji u redovima JNA, kadrovskim promena-
ma. Međutim, jasno je da vojska pokušava da na nas prenese odgovornost za
sopstvene greške i poraze”.31
General Adžić je govorio o stanju jedinica: jedna elitna jedinica Gardijske
divizije doživela je rasulo – ostala je bez vojske odlaskom regruta posle odslu-
ženja vojnog roka, a popuna rezervistima nije uspela; 2. mehanizovana bri-
gada (Valjevci) kompletno je pobegla. To su “ortodoksni srpski nacionalisti”;
sada u Šidu stoji kompletna tehnika bez vojske. Rekao je i da je stanje vojske u
29 Mihalj Kertes “Braca”, jedan od najbližih saradnika Slobodana Miloševića.

30 Борисав Јовић, Последњи дани СФРЈ. Изводи из дневника, Политика, Београд, 1995,
388–389.
31 Isto, 390.

Krajini bilo na ivici anarhije: “Nema ih na bojištu, u Lici se slabo bore. Gde su
Srbi – Slavonci? Zar misle da će drugi da im brane zemlju.”32
Samo dan kasnije usledio je pokušaj smene generala Kadijevića. U tome
su učestvovali i delovi Gardijske motorizovane brigade.33 General Vasiljević
je 12. februara 2003. na suđenju Slobodanu Miloševiću svedočio: “Zgradu su
blokirali specijalni policijski sastavi. Ja sam, kada se to dogodilo, bio na terenu
i pozvan sam da se vratim. A kad sam stigao, to je već bila faza u kojoj je gene-
ral Kadijević bio izolovan u svojoj kancelariji, a pukovnik Mrkšić Mile i tada
još pukovnik Vuk Obradović34 bili su u kabinetu kod generala Blagoja Adžića i
ubeđivali ga da prihvati funkciju saveznog sekretara za narodnu odbranu. Nije
uspelo zbog toga što je prvo general Adžić rekao da on u tim njihovim prljavim
poslovima neće da učestvuje, ‘a ako hoćete možete hapsiti i mene’. I drugi
element je bio to što sam ja razgovarao sa pripadnicima vojne policije i ubedio
ih da je to nerazuman potez tako da su se povukli i na tome se završilo.”35
Nepoverenje prema Kadijeviću otvoreno je izneo i pukovnik Mile Mr-
kšić,36 komandant Gardijske brigade. U izveštaju Upravi bezbednosti SSNO po
32 Isto.
33 U sistemu JNA Gardijska brigada je bila neka vrsta lične zaštite političkog rukovodstva. Ona je
nastavljala tradicije Pratećeg bataljona Vrhovnog štaba partizanske vojske iz Drugog svetskog
rata (formiran 4. novembra 1942. u Bosanskom Petrovcu kao lično obezbeđenje Štaba; taj
datum Brigada je svečano obeležavala svake godine) i u revolucionarnoj mitologiji imala je
veoma zapaženo mesto kao “čuvar bratstva i jedinstva” sve do početka rata u Jugoslaviji. Gar-
dijska brigada bila je opremljena najmodernijim naoružanjem, sa dva motorizovana bataljona,
dva bataljona vojne policije, uključujući i jednu anti-terorističku četu (redovne pešadijske ili
motorizovane brigade imale su po jednu četu vojne policije), jednim oklopnim bataljonom
(sastavljenim od oklopnih vozila M86 i tenkova M84) i bataljonom za obezbeđenje. Bila je
direktno potčinjena generalu Veljku Kadijeviću preko načelnika njegovog kabineta.
34 Vuk Obradović (11. april 1947 – 13. februar 2008). Završio je gimnaziju u Prokuplju, Vojnu
akademiju kopnene vojske, Visoku vojnopolitičku školu i Komandnoštabnu školu operatike
u Beogradu. Bio je najmlađi doktor vojnopolitičkih nauka u JNA, najmlađi general sa četiri
vanredna unapređenja. Kao mlad kapetan i zamenik komandanta kasarne u Požarevcu, na
sudu je svedočio protiv poznatog jugoslovenskog filmskog reditelja Lazara Stojanovića zbog
njegovog filma “Plastični Isus”. Tokom 1990. bio je portparol Saveznog sekretarijata za narod-
nu odbranu, a 1991. načelnik uprave za moralno vaspitanje SSNO, načelnik kabineta generala
Kadijevića i portparol Generalštaba Oružanih snaga SFRJ. Podneo je ostavku 19. maja 1992.
godine.
35 Fond za humanitarno pravo, “Transkripti sa suđenja pred MKSJ”, 322, http://www.hlc-rdc.org/
Transkripti/Milosevic/_Milosevic.html.
36 Mile Mrkšić (1. maj 1947, Kozarac, Vrginmost). Vojnu akademiju Kopnene vojske završio je 1.

okončanju bitke za Vukovar, major Veselin Šljivančanin,37 načelnik bezbedno-
sti u Gardijskoj brigadi pisao je da su pre pokreta ka istočnoj Slavoniji postojale
ideje o puču. Čim je Gardijska brigada dobila borbene zadatke, Mrkšić je počeo
da se koleba, govorio je da prvo treba smeniti “izdajnike u vojnom vrhu”, pre
svega generala Kadijevića, pa tek onda krenuti u izvršenje zadataka: “Podr-
žavali su ga major Branislav Kavalić, komandant 1. bataljona vojne policije,
kapetan Marić i poručnik [Muris] Zjajo, starešine iz sastava 1. voda čete vojne
policije za protivteroristička dejstva. Zbog već poznatih događaja, odlazak je-
dinice na izvršenje borbenog zadatka odložen je za jedan dan. GMTBR je marš
izvela noću između 29. i 30. septembra.”38
Slično je Šljivančanin naknadno pisao i u svojim memoarima: Mrkšić je,
odmah po dobijanju naređenja da se krene prema Vukovaru, rekao da on neće
moći da vodi jedinicu prema dobijenim naređenjima i da nije spreman da ide
na izvršenje zadatka u takvim uslovima. Govorio je da je Vukovar “jedan veliki
pakao”, da do sada niko nije mogao da ga osvoji, da je u Beogradu opozicija
ojačala i da radi protiv vojske, da će zauzeti kasarne, “a mi nećemo imati gde
da se vratimo”. Gardijska brigada je gurnuta u vatru “u kojoj ćemo svi izgubiti
živote i nema nam povratka”; prvo treba “raščistiti sa izdajnicima”, kad se
to sredi, “onda ćemo videti da li krećemo na borbeni zadatak; osim toga, ko
septembra 1968. godine. Vojnu karijeru počeo je upravo u Gardijskoj brigadi. Kasnije je završio
i Komandnoštabnu akademiju kopnene vojske (1979) i Komadnoštabnu školu operatike
(1987). U čin pukovnika unapređen 22. decembra 1989. godine. Za komandanta Gardijske
brigade postavljen je 7. septembra 1990 (Tribunal: Predmet IT-95-13/1, Mrkšić i drugi [dalje:
Tribunal: Mrkšić], dokaz 00591. Personalni list Mileta Mrkšića).
37 Veselin Šljivančanin (15. jun 1953, Palež, Žabljak, Crna Gora), šef grupe za obezbeđenje gene-
rala Veljka Kadijevića na čiji predlog je 12. avgusta 1991. i postavljen za načelnika bezbednosti
Gardijske brigade. Šljivančanin je tokom svoje karijere u Gardijskoj brigadi bio na različitim
dužnostima. Vanredno je 26. novembra 1991. unapređen u čin potpukovnika. Od 2. septembra
1992. bio je načelnik Štaba i zamenik komandanta Gardijske brigade (Tribunal: Mrkšić, dokaz
00592. Personalni list Veselina Šljivančanina).
38 Tribunal: Predmet IT-03-69, Jovica Stanišić i Franko Simatović, (dalje: Tribunal: Stanišić,
Simatović), dokaz P01045. Izveštaj Veselina Šljivančanina Upravi bezbednosti SSNO od
10. decembra 1991. – U Ratnom dnevniku 1. bataljona Gardijske brigade pod datumom 29.
septembar stoji: “Po naređenju komandanta brigade, obustavljene su aktivnosti predviđene za
početak marša. Jedinice su nastavile normalan život i rad u kasarni. Ponovljeni zadaci za pri-
premu i izvršenje marša. Jedinice preduzele mere za pripremu marša bataljona. 30. septembar:
Bataljon je otpočeo marš ka cilju u Dubravama [šuma Dubrava, tzv. Mala Dubrava, površine
237 hektara, četiri kilometra jugoistočno od Vukovara]. Na zadatak je krenulo 428 vojnika i
starešina. Na marševski cilj bataljon je stigao bez gubitaka” (Tribunal: Mrkšić, dokaz 00807).

bi čuvao Beograd”?39 Šljivančanin je onda otišao kod Vuka Obradovića gde
je, iznenađujuće, zatekao Mrkšića, a Obradović je, na još veće iznenađenje,
odlazio kod Adžića i predlagao mu da on zameni Kadijevića. Ubrzo je stigao i
general Vasiljević, pa su svi, osim Šljivančanina, otišli na sastanak kod genera-
la Kadijevića. Zbog toga je pohod na Vukovar pomeren za 24 sata.40
General Vasiljević je 1992. o tome svedočio sledećim rečima: “Reagovali
su veoma emotivno. Pitali su šta se krije iza toga što njih šalju u rat i koji je
cilj takve odluke. Hoće li se oni žrtvovati da se zauzme Vukovar a potom, kao
što je dotle dosta puta rađeno, da se preda neprijatelju? Ko će zbrinuti njihove
porodice ako izginu? Šta će biti sa onima koji ostanu invalidi? Zašto ginuti za
Vukovar kada su drugi prostori ostavljeni bez ispaljenog hica? Zašto brigada
nije angažovana još u Sloveniji kada su vojnike ubijali kao glinene golubove?
Najzad, zašto oni da idu u rat kada u SSNO-u ima generala koji žive u mirno-
dopskim uslovima, preokupirani isključivo ličnim problemima. Prvo što mi je
palo na pamet kako bih smirio strasti, jeste da je kasarna u Vukovaru blokirana
i da su oni obavezni da iz nje izvuku svoje drugove. Nekako su se smirili. Među
njima je bio i pukovnik Mrkšić. Pukovnika Vuka Obradovića nisam video. On
je brzo nestao, kao što je i došao. Pobunjenici su ušli u svoja vozila i otišli put
Topčidera. Dan, dva ili tri kasnije otišli su na vukovarski front.”41
Naređenjem generala Adžića od 29. septembra Gardijska brigada je, bez
bataljona za obezbeđenje, stavljena (počevši od 16,00 sati), pod komandu 1.
vojne oblasti. Na prvu liniju fronta došla je 30. septembra u 11,00 sati. Mrkšić
je iz Negoslavaca poslao telegram Vuku Obradoviću: “Uspostavili smo kontakt
sa jedinicama u dodiru. Gmtbr po naređenju komande 1. VO prepotčinjena
je 12. k[orpusu] za izvršavanje planiranog zadatka. U dosadašnjim dejstvima
imali smo tri povređena vojnika.”42
Prvo borbeno naređenje za napad na Vukovar Mrkšić je potpisao 1. okto-
bra. Očekivao je da se Vukovar zauzme odmah.43 Mrkšić je 8. oktobra preuzeo
i komandu nad Operativnom grupom JUG. On je u tu formaciju uveo i odrede
srpske Teritorijalne odbrane Vukovara koji će takođe obeležiti ratnu scenu
39 Веселин Шљиванчанин, Сине, буди човек, Службени гласник, Београд, 2015, 86–87.
40 Isto, 89.
41 “Све тајне КОС-а. Сведочење генерал-мајора Александра Васиљевића”, НИН, 24. јул
1992, 53.
43 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00405.

Vukovara: “Petrova Gora”, pod komandom Stanka Vujanovića (jurišna grupa 1),
“Leva Supoderica”, (odred je osnovala Srpska radikalna stranka u Šidu, koman-
dant je bio Milan Lančužanin zvani “Kameni”; nazivi ovih odreda odnose se
na lokalna vukovarska naselja) i “Vukovar” pod komandom Miroljuba Vujovi-
ća (jurišna grupa 3). Borbe su se rasplamsale, a ratni reporter Borbe je pisao da
je Vukovar grad “iznemogao od mržnje”.44
Vukovar – dan posle
Vukovar je pod kontrolu JNA i srpskih paravojnih formacija stavljen tokom

18. novembra 1991. godine.45 Goran Hadžić je 19. novembra najavio podizanje
“novog, lepog grada”. Dobrosav Bjeletić, v.d. generalnog direktora Televizije Be-
ograd, u Erdutu je izjavio da oslobađanje Vukovara “predstavlja veliku pobedu
srpskog naroda na ovom prostoru”.46
Beogradska Politika je u broju od 20. novembra, za koji je na prvoj strani
rečeno da je štampan u neverovatnom tiražu od milion primeraka, opširno
pisala o tome da je Vukovar “konačno slobodan”.
O stanju u Vukovaru Tribunalu je svedočio Arnot van Linden47 iz britan-
ske televizijske kompanije British Sky Broadcasting:
44 Borba, 8. oktobar, 5.
45 Različiti su podaci o ukupnim gubicima u vukovarskoj operaciji. General Momčilo Perišić,
tada na funkciji načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije, saopštio je 6. juna 1996. podatak o
1.105 poginulih pripadnika JNA, TO i dobrovoljačkih jedinica; 335 žrtava nije identifikovano
(Tribunal: Milošević, dokaz P667.54.1. Stenogramske beleške sa 54. sednice Vrhovnog saveta
odbrane Savezne Republike Jugoslavije). General Panić je 2001. izjavio da su poginula 1.503
vojnika JNA, “a koliko je ranjenih, taj podatak nemam” (“Vukovarska apokalipsa”, Vreme, 25.
oktobar 2001). Prema podacima iz 2006, na hrvatskoj strani u Vukovaru je poginulo 1.739
osoba od kojih je za 632 utvrđen status pripadnika hrvatskih oružanih snaga i policije, 97
pripadnika Civilne zaštite i 458 civila. Nestale su 332 osobe od kojih 178 pripadnika hrvatskih
oružanih snaga i policije (D. Marijan, Domovinski rat, 95).
46 Borba, 20. novembar 1991, 4.
47 Arnot van Linden (Aernout Baron van Lynden, London, 31. decembar 1954). Dve i po godine
bio je na službi u holandskom pomorskom korpusu (Royal Netherlands Marine Corps) kao
rezervni potporučnik. Potom je kao ratni dopisnik za brojne zapadne medije 23 godine izve-
štavao o ratu u Libanonu, sukobu Irana i Iraka, sovjetskoj okupaciji Avganistana i događajima
u Rumuniji 1989. godine. Neposredno pre dolaska u Jugoslaviju, izveštavao je o “prvom Zaliv-
skom ratu”. Za Sky News je radio od 1988. godine. Tokom 1991. pa do proleća sledeće godine
program ove televizije emitovan je na 3. kanalu Televizije Beograd.

Ja i moj producent smo se 19. novembra veoma rano odvezli
u grad. Sećam se da sam video park u kome je sve drveće bilo
spaljeno artiljerijskom vatrom. Na ulicama se video jedan
broj leševa. Videli smo podzemne podrume gde su se krili Hr-
vati. U samom centru, naišli smo na šešeljevce koji su plesali
i pili, potpuno nedisciplinovani i van kontrole. Predstavnici
Tužilaštva su mi pokazali video snimak. On prikazuje srpske
oružane snage, uključujući osobe koje sebe opisuju kao
četnici ili šešeljevci, kako idu kroz Vukovar pevajući pesme
o klanju Hrvata. Prepoznajem da je to izveštaj Martina Bela
iz BBC-a. […] Videli smo ogromnu masu ljudi koji su odlazili,
svi su bili civili. Čuvali su ih pripadnici JNA, štiteći ih od zlo-
stavljanja od srpskih paravojnih jedinica. Jedan od razloga što
smo bili tamo je i to što smo strahovali od mogućeg masakra
posle pada Vukovara. Kao ratni izveštač možete da se potru-
dite što je više moguće da budete svedok takvih događanja i
da ih sprečite. […] U popodnevnim satima smo našli bolnicu.
Bila je u izuzetno lošem stanju. Bila je teško granatirana i
pretrpela je nekoliko direktnih pogodaka. JNA nije mogla da
ne zna da otvara vatru na bolnicu. JNA je bila savezna vojska i
morala je da poseduje saznanja i resurse u vezi sa saznanjima
svih lokacijama svih građevina u Vukovaru. Svi viši spratovi
su bili evakuisani, a ranjenici su bili okupljeni u podrumu.
Posvuda se osećao vonj smrti. Ustanovili smo da oni koji su
radili u bolnici nisu imali vremena da sahrane tela. Ljudi u
bolnici su prošli kroz ogromnu agoniju i imali su duboke
mentalne ožiljke.48
Vukovar je 19. novembra posetio američki diplomata Sajrus Vens (Cyrus Vance,
1917 — 2002), državni sekretar za spoljne poslove SAD u vreme administracije
predsednika Džimija Kartera (Jimmy Carter). On je tada bio lični izaslanik za
Jugoslaviju Peresa de Kueljara (Javier Pérez de Cuéllar Guerra), generalnog
sekretara Ujedinjenih nacija. Tvorac je poznatog plana kojim je okončan rat u
48 Tribunal: Hadžić, dokaz P02333.B. Zbirna izjava Tribunalu nastala u razgovorima vođenim 17,
18, 22. i 24. maja 2013. godine.

Hrvatskoj. Posetu je organizovao pukovnik JNA Petar Stojić.49 Delegacija je iz
Šida krenula u oklopnim transporterima, zbog bezbednosti kako je objašnjeno
iz JNA. Prema izvorima JNA, Vens se najviše interesovao za ulogu JNA u gra-
đanskom ratu, kao i o njenom nacionalnom sastavu: “Gospodin Vens je želeo
da poseti i bolnicu u Vukovaru, ali mu je na argumentovan način objašnjeno
da je to u kratkom roku nemoguće organizovati iz bezbednosnih razloga.”50
U izveštaju o “proteklim događajima” Mile Mrkšić je pisao da je Vukovar
“očišćen od ustaških snaga” 19. novembra “do 11,00 časova” i da je obezbeđena
sigurnost kretanja gradom. Predaja “ustaških snaga” i evakuacija civila iz cen-
tralnog dela Vukovara trajali su tokom celog dana, a “u rejonu Vučedola izvu-
čeno je više od 3.000 ljudi”. Veća grupa žena, dece i staraca koja je prethodnog
dana, sa 16 autobusa preko Šida upućena za Županju, vraćena je nazad od
“ustaških vlasti”. Osim toga, “prema izjavama jednog vodnika i dvojice vojnika
koji su bili u bolnici u Vukovaru, u toj bolnici ima puno osoblja pripadnika
HDZ i ustaških snaga koji se na razne načine prikrivaju i maskiraju”.51
U pitanju su vodnik Saša Jović, vojnik Srđan Miljković i dobrovoljac Pavle
Stefanović iz Sombora, koji su, prema izveštaju pukovnika Marjana Debeljaka,
49 Petar Stojić (1938). Završio je Vojnu akademiju kopnene vojske (1959), Komandno-štabnu
školu (1965) i Školu nacionalne odbrane (1970) koja je bila najviša vojna škola u JNA. Diplomi-
rao je i na Pravnom fakultetu u Splitu (1968). Bio je vojni obaveštajac visokog ranga, u obave-
štajnoj upravi bio je zadužen za Aziju i Afriku. Tokom 1973. bio je vojni ataše u Čileu, ali se na
toj funkciji zadržao samo mesec dana, jer je Jugoslavija posle svrgavanja predsednika Salvado-
ra Aljendea prekinula diplomatske odnose sa tom državom. Bio je i vojni ataše u Teheranu za
vreme iransko-iračkog rata. Tokom 1991. bio je direktno potčinjen generalu Kadijeviću.
50 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00812. Izveštaj pukovnika Petra Stojića generalu Kadijeviću od 20.
novembra 1991. – Kada je kao svedok odbrane na suđenju Veselinu Šljivančaninu 24. novem-
bra 2006. opisivao ovu posetu, Stojić je izjavio da je Šljivančanin Vensu rekao da se u kratkom
vremenu, iz bezbednosnih razloga, ne može organizovati poseta bolnici. Rekao je i da je
bolnica bila u zoni odgovornosti Operativne grupe Sever (što nije bilo tačno) i da bi bio rizik da
se krene u nešto što je nepoznato: “Onda sam prišao gospodinu Šljivančaninu i ovako tiho ga
upitao: da li ipak postoji neka mogućnost? On je samo slegao ramenima i tada sam ja odlučio
da pitam gospodina Vensa, pa ako on bude insistirao da se ide u bolnicu, u tom slučaju bih ja
nazvao admirala Broveta i tražio za stav. Odluku o tome je mogla da donese samo viša pret-
postavljena komanda. Međutim, nije bilo potrebno da zovem admirala Broveta. Ja sam prišao
gospodinu Vensu i samo mu rekao da smatram da ne bi trebalo da rizikujemo, i on se složio. I
to je bio kraj” (“Transkripti sa suđenja pred MKSJ”, 11; http://www.hlc-rdc.org/Transkripti/vuko-
varska/Transkripti/2006/svedok-Petar-Stojic).
51 Tribunal: Hadžić, dokaz P01989.1981. Redovni borbeni izveštaj komandi 1. vojne oblasti i
kabinetu SSNO od 19. novembra 1991. godine.

19. novembra “od strane jedinica Gmtbr izvučeni iz bolnice u Vukovaru”. Oni
su inače od 2. oktobra vođeni kao “nestali”.52
Mrkšić je izvestio i da su organizovano sprovođene mere za izvlačenje,
evakuaciju i transport civilnog stanovništva i zarobljenih pripadnika “ustaš-
kih” snaga:
Otkriveno je više pripadnika ustaških formacija među civi-
lima. Imali smo velikih problema sa predajom civila koji su
upućeni u Republiku Hrvatsku na rampi na auto putu, pošto
ih hrvatske vlasti nisu primale tako da su večernjim časovi-
ma vraćene u našu zonu. Prilikom selekcije, transporta i pre-
daje ratnih zarobljenika u svemu se postupalo po Ženevskoj
konvenciji o ratnim zarobljenicima.53
U izjavi Tribunalu iz 2002. Arnot van Linden je ove događaje opisao sledećim
rečima:
Rekli su nam da će nekoliko stotina hrvatskih boraca i četiri
hiljade civila izaći iz grada. Zajedno sa vojskom smo otišli na
put izvan Vukovara, gde su se Hrvati predali. Ova grupa Hr-
vata nije nosila uniforme. To je bila izmešana grupa muškar-
ca, žena i dece. Kada su izlazili, svaki muškarac je predavao
svoje oružje, šta god da je imao. Zatim su ih pretresli i odveli
su ih do autobusa koje je organizovala JNA. Nije bilo podsme-
vanja ili vike. Neki od Hrvata su plakali, neki su pokušavali
da uspravno drže glavu. Zatražili smo da odemo tamo kud su
vodili te ljude, ali nam to nije bilo dozvoljeno. Mi smo poku-
šali da saznamo gde su ih u stvari vodili, ali niko nije hteo da
nam kaže.54
O funkcionisanju vojne vlasti u Vukovaru brinula se 80. motorizovana brigada
(iz garnizona u Kragujevcu), kojom je komandovao potpukovnik Milorad Voji-
nović.55 Brigada je 22. novembra premeštena u kasarnu u Vukovaru sa zadat-
52 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00734. Izveštaj od 19. novembra 1991. godine.

53 Tribunal: Milošević, dokaz P387.28. Redovni borbeni izveštaj komandi 1. vojne oblasti i
Kabinetu SSNO od 20. novembra 1991. godine. – Tokom 20. novembra, u “čišćenju terena
od zaostalih ustaških grupacija”, gubici JNA bili su tri poginula (Slađan Stojadinović, Duško
Damnjanović i Dragan Krajić) i 13 ranjenih vojnika (isto).
54 Tribunal: Hadžić, dokaz P02333.B.
55 Milorad Vojinović (1945). Završio je podoficirsku školu, pa Vojnu akademiju kopnene vojske

kom da organizuje funkcionisanje vlasti u mesnim zajednicama, da organizuje
stanice policije, reguliše kretanje stanovništva, obezbedi uslove za oživljava-
nje sudstva, zdravstva, privrede i da spreči pljačku i kriminal.56
General Andrija Biorčević naredio je 22. novembra da se sve grupe i sastavi
koje nisu pod komandom JNA hitno razoružaju, udalje ili stave pod komandu
jedinica:
Raspolažemo podacima da pojedine starešine daju sebi za
pravo da na licu mesta presuđuju zarobljenim licima, što je
nedopustivo. Komandanti jedinica će hitno preduzeti mere
na sprečavanju opijanja, neovlašćene upotrebe vozila, samo-
voljnih udaljenja i sličnih pojava koje slabe moral i borbenu
gotovost jedinica.57
SSNO je 25. novembra svim vojnim komandama dostavio Uputstvo o vršenju
civilnih poslova u kriznim područjima:
U toku je organizacija vojnih organa za civilne poslove na
kriznim područjima, koji će biti neposredni stručni izvrši-
oci zadataka iz ovog uputstva. Uputstvo je instruktivnog
karaktera, pa je potrebno da se u praksi provodi u skladu sa
stvarnim okolnostima na terenu, imajući pri tome u vidu
osnovni zadatak koji se ogleda u zaštiti građana i imovine i
pomoć u funkcionisanju ili formiranju civilne vlasti.58
Prema izveštaju potpukovnika Vojinovića od 29. novembra, najveći problem
bio je povratak vojnika sa fronta:
Jedino pitanje na koje vojnici traže odgovor jeste da li će i
kada biti smena jedinica. Vojnici izjavljuju da moraju biti za-
menjeni nakon 45 dana kako im je obećano, bez obzira što je
naređeno od strane komandanta 1. vojne oblasti da se ukida
smena jedinica nakon 45 dana. […] Vojnici izjavljuju da nije
(1969) i Vojno-štabsku akademiju (1982). Za vreme rata u Sloveniji bio je komandant 11.
partizanske brigade, a komandu nad 80. mtbr preuzeo je septembra 1991. godine. Brigada je
na vukovarski front došla u periodu od 29. oktobra do 7. novembra i bila je pod komandom
Operativne grupe Jug. Penzionisan je 2001, a maja 2006. bio je svedok optužbe na procesu Mi-
letu Mrkšiću pred haškim Tribunalom. Tri godine kasnije bio je i svedok optužbe na suđenju
Vojislavu Šešelju.
58 Tribunal: Hadžić, dokaz P02943. Naređenje generala Milana Pujića.

proglašeno ratno stanje i da je pravedno da svaki vojni obve-
znik oseti ratnu situaciju. Vojnici su upoznati sa sankcijama
koje se preduzimaju prema dezerterima, ali se toga ne plaše.59
Promena etničkog sastava stanovništva bila je jedna od posledica ratnih dejsta-
va. Goran Hadžić je još 20. septembra, na konferenciji za štampu u Beogradu,
izjavio da je pitanje zapadnih granica srpske Oblasti i dalje otvoreno. Rekao je
i da će Hrvati imati potpuno ista prava kao i Srbi, ali ne svi: “Hrvatima koje je
Pavelić kolonizirao u našim oblastima za vrijeme rata, iz Hercegovine, Imot-
ske krajine i Zagorja uručićemo povratnu kartu.”60
Prve procene bile su da je sa teritorija zahvaćenih ratom izbeglo oko
35.000 Hrvata, od toga oko 15.000 iz Baranje. U njihove domove i na njihova
imanja intenzivno je naseljavano srpsko stanovništvo koje je proterano iz
zapadne Slavonije:
Baranjom sada luta na hiljade srpskih izbeglica, ponajviše
njih iz Bilogore, ali i iz Vukovara i drugih sela razrušenih u
Hrvatskoj. Svi oni samo sa kesama u ovom tmurnom vreme-
nu, po kiši i blatu, izbegli sa svojih ognjišta, traže novi dom, a
jedini cilj do sada im je bio spasiti glavu. Kada autobus dođe u
jedno do 42 baranjska sela, iz njega izlazi na desetine novih
lica i to polako, zaplašeno. Svi ćute, gledaju u prazno, dok
ne stigne neko iz mesnog štaba da ih povede do kancelarije
u kojoj će im saopštiti u čiju će kuću biti smešteni. I tako
svakodnevno.61
Povratak Hrvata nije bio moguć. Mile Bekić, komandant Štaba Civilne zaštite
u Belom Manastiru tako kaže: “Većina Hrvata koji su izbegli ogrešili su se o
ovaj narod, pa se verovatno više nikada neće vratiti na ove prostore. Uostalom,
oni ovde sada zajedno sa Srbima više i nemaju mesta. Ovde više ne može biti
zajedničkog života.”62 Neimenovani pripadnik srpskih vlasti u Baranji: “Ako se
ogrešio ili učestvovao u borbama na suprotnoj strani samo jedan član porodice,
59 Tribunal: Hadžić, dokaz 00437. – U drugom izveštaju od 29. novembra, Vojinović je pisao da se
povremeno hapse lica koja su tesno sarađivala sa “ustaškim vlastima”, da je u 2. četi prisutno
“erozivno stanje” po pitanju morala jer je 19 vojnika tokom noći napustilo položaje (Tribunal:
Hadžić, dokaz 00438).
60 Политика, 21. септембар 1991, 12.
61 Borba, 2. decembar 1991, 7.
62 Isto.

niko ne može ovamo da se vrati.”63 Zahtevi za korišćenjem napuštene imo-
vine (skidanje neobrane letine, napuštena stoka, korišćenje poljoprivrednih
mašina i useljavanje u napuštene kuće) dolazili su pred JNA. General Vladimir
Stojanović, (1934 — 2003), načelnik štaba 1. vojne oblasti, propisao je 11. de-
cembra sledeći postupak: sve zahteve trebalo je rešavati u saradnji sa predstav-
nicima lokalnih srpskih civilnih vlasti; vojne komande trebalo je da omoguće
da se ubere neskinuta letina, da se za to koriste raspoložive poljoprivredne
mašine, a da se za privremeni smeštaj izbeglica koriste napuštene kuće. Strogo
je zabranio “vezivanje JNA i njenih pripadnika sa mogućim zloupotrebama”,
pa je tražio da se o svim postupcima sačini zapisnik koji treba da sadrži uvod
iz koga treba da se vidi na čiji zahtev se imovina ustupa i obrazloženje iz koga
treba da se vidi ko je doneo odluku i tačan opis imovine koja se ustupa, kao i
ime i prezime zakonskog vlasnika: “Zapisnike tretirati kao materijalna doku-
menta i čuvati ih u skladu sa rokovnikom o čuvanju i arhiviranju dokumenata
JNA.”64
Srpske paravojne formacije činile su zločine i prema Srbima. Tokom 21.
decembra, oko ponoći, ubijena su tri pripadnika teritorijalne odbrane Vuko-
vara: “Na prvom je izveden pokušaj klanja, pa je kasnije ubijen iz vatrenog
oružja, kao i ostala dvojica. Ubijeni su iz odreda Leva Supoderica. Počinioci
ubistva nepoznati. Privedene su dve osumnjičene osobe: Stevanović Miomir,
rođen 31.08.1960. u Beogradu i Dačković Dragan, rođen 9.12.1968. u Zrenjani-
nu, stalno nastanjen u Beogradu.”65
Komande jedinica JNA bile su suočene sa problemom naseljavanja srpskih
izbeglica iz zapadne Slavonije u napuštene hrvatske stanove i kuće u istočnoj
Slavoniji. Komanda 1. proleterske gardijske mehanizovane divizije pisala je
17. decembra da je veliki broj naselja u zoni odgovornosti divizije bio u celini
ili pretežno naseljen Hrvatima, da je posle prestanka borbi gotovo celokupno
stanovništvo, “izuzev nekoliko staraca i starica” otišlo sa hrvatskim oružanim
snagama, a da srpsko stanovništvo, preko mesnih štabova teritorijalne odbra-
ne, vrši pritisak da se i oni “potpuno isele”. Istovremeno, podnesen je veliki
broj molbi Srba da se nasele: “Posebno je veliki pritisak na Ilok.”66
63 Isto.
64 Tribunal: Hadžić, dokaz 03301.
65 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00439. Izveštaj potporučnika Ž. Vasića, “referenta za bezbednost” u
80. brigadi od 22. decembra 1991. godine.
66 Tribunal: Hadžić, dokaz P00369. Pismo general-majora Miće Delića (bivši komandant

Zbog toga je tražen odgovor na sledeća pitanja: kako postupati s meštani-
ma hrvatske nacionalnosti koji su bili lojalni i nisu imali nikoga u hrvatskim
oružanim snagama; kako postupati s meštanima koji su imali sinove i unuke u
hrvatskim oružanim snagama a sami se nisu kompromitovali; kako postupati
s onima koji su izbegli a sada se ilegalno vraćaju; kako garantovati bezbed-
nost bilo kojih od pomenutih kategorija “i dok su naše komande mesta tu, na
teritoriji, a posebno kada jednog dana ove poslove preuzmu mesne civilne
vlasti”?67
Odgovor je stigao 23. decembra. General Vladimir Stojanović je pisao da
ta pitanja treba rešavati u “najužoj vezi” sa zahtevima Srba iz drugih krajeva
za useljavanje u napuštene kuće i “maksimalno ih preneti” na civilne organe
vlasti; gde takvi organi ne postoje, treba pribaviti mišljenje poverenika Srpske
oblasti određenog za konkretnu opštinu:
Komande mesta treba da vode računa, bez obzira ko donosi
odluku, a pogotovu ako to čine komande, da se izbeglicama
iz drugih krajeva omogućava useljavanje i privremeno daju
kuće pre svega onih za koje je najsigurnije da se zbog nedela
koja su činili neće vratiti. Na ovaj način izbeći da se vlasnik
napuštene kuće pojavi po njenom izdavanju, a ako se i pojavi,
koliko toliko ima argumenata za opravdanje. Prirodno je i
kroz saradnju treba na organe vlasti uticati da se omogući
povratak lica koja su bila lojalna i koja se lično nisu kompro-
mitovala. Ne sme se dozvoliti bilo kakvo šikaniranje i maltre-
tiranje građana. Postupak vojnih lica prema građanima mora
biti korektan i u duhu zakona, odnosno ovlašćenja. Prema
licima koja narušavaju red i ugrožavaju bezbednost građana
preduzeti odlučne i efikasne mere.68
Pritisak na JNA postajao je sve veći, Goran Hadžić je 23. decembra od JNA tra-
žio da dozvoli useljavanje Srba u napuštene hrvatske kuće i stanove. Pukovnik
Milan Belić, komandant vojne komande u Iloku, odgovorio je 25. decembra da
je očekivao “svestrano, pre svega plansko i organizovano angažovanje” vlade
Mariborskog korpusa JNA; od oktobra 1991. bio je komandant 1. mehanizovanog korpusa pa 1.

pgmd; na toj funkciji zamenio je generala Dragoljuba Aranđelovića), komandi 1. vojne oblasti
JNA.
67 Isto.

Srpske oblasti po pitanju smeštaja srpskih izbeglica iz zapadne Slavonije a ne
nameru stavljanja JNA u službu ličnih interesa: “Deprimira me saznanje da se
ispred problema naseljavanja naroda ispostavlja zahtev za smeštaj ministar-
stava sa glomaznim i od Vas neodobrenim aparatom i prioritetno zbrinjavanje
njihovih porodica.”69
Paravojne formacije u Vukovaru predstavljale su najveću smetnju ka-
kvoj-takvoj normalizaciji života. Komanda 80. motorizovane brigade oba-
vestila je 18. januara 1992. komandu 1. vojne oblasti da “paravojne četničke
formacije nekontrolisano vršljaju” po Vukovaru:
Veoma se grubo ponašaju prema meštanima. Dana
16.01.1992. u gradu su nestali mještani Martinović Ivo i Kati-
ca, njegova žena, oboje Hrvati, a o tome ništa ne zna ni vojna
niti civilna policija. Ovo dvoje građana su sa Srbima dočekali
oslobođenje Vukovara. Cenimo da paravojne formacije vrše
tihu likvidaciju građana po sopstvenoj proceni. U komandi
nemamo organa bezbednosti i molimo da nam se isti uputi u
jedinicu. Isto tako molimo vas da nam uputite jednu potpu-
no opremljenu četu vojne policije u cilju borbene kontrole
grada i izvršavanja vojno-policijskih zadataka.70
U izveštaju od 21. januara, komandant brigade je pisao da se “Šešeljevi četnici”
uglavnom bave
pljačkom i tihom likvidacijom meštana hrvatske nacio-
nalnosti koji su bili ili se vraćaju u grad, bez obzira da li su
imali bilo kakve veze sa ZNG i MUP-om Republike Hrvatske.
Ceni se da u samom gradu imamo oko 70 do 80 pripadnika
ovih četničkih formacija čije se brojno stanje iz dana u dan
postepeno smanjuje. Pripadnici TO grada Vukovara prisvojili
su dobar deo funkcija koje im uopšte ne pripadaju, pa se bave
hapšenjima ljudi, zatvaranjima, podelom materijalne pomo-
ći, kao i drugim poslovima. […] Ukoliko se ovaj problem sam
od sebe ne reši, predlažemo da se uradi sledeće: a) angažova-
njem snaga vojne policije raspustiti i odstraniti iz Vukovara

70 Tribunal: Hadžić, dokaz P00376. Izveštaj potpukovnika Radeta Danilovića, novog komandan-
ta brigade.

pripadnike četničkih formacija b) da se kompletne formacije
dobrovoljaca predislociraju na front gde se izvode borbena
dejstva; c) da se čestiti i provereni pojedinci iz sastava ovih
formacija prime u jedinice TO i time podvedu pod komandu
štaba TO Vukovar.71
Zbog učestalih napada na Hrvate morao je da interveniše i general Panić. On
je 17. februara 1992. komandama Vukovara i Iloka saopštio da se lično uverio u
opravdanost žalbi građana:
I pored mojih izričitih naređenja da se prekine sa nasilnim
iseljavanjem Hrvata i drugih bez prethodne provere naselja-
vanja, i pljačkama, ništa nije učinjeno, već su ove pojave još
češće i okrutnije. U cilju konačnog zaustavljanja divljanja
samozvanaca naređujem: vojne vlasti u svim mestima u
zonama odgovornosti izvršiće: analizu kadra u jedinicama i
štabovima, analizu organa civilnih struktura vlasti, analizu
doseljenih lica i analizu povratnika Srba koji su u jeku borbi
napuštali teritoriju, a sada se vraćaju i prave probleme. […]
Lojalne građane hrvatske, mađarske i druge nacionalnosti
zaštititi od terora, likvidacija, pritisaka svake vrste i omogu-
ćiti im normalan rad i život.72
Posebna pažnja posvećena je asanaciji bojišta na prostoru Vukovara i Boro-

va. General Vladimir Stojanović je još 16. novembra Novosadskom korpusu i
Operativnoj grupi Jug naredio da organizuju “asanaciju bojišta” koja je podra-
zumevala pronalaženje i sakupljanje “ljudskih i životinjskih leševa i njihovo
sahranjivanje (zakopavanje i spaljivanje)”.73
General Panić je 20. novembra naredio da se formira stručna ekipu koja
će “planirati, organizovati i izvoditi radove iz domena asanacije bojišta”.
General Stojanović je 21. novembra odredio i konkretne jedinice za asanaciju,
71 Tribunal: Hadžić, dokaz P02088.198. Izveštaj potpukovnika Radeta Danilovića.

72 Tribunal: Hadžić, dokaz D00050.

razminiranje i sanaciju na prostoru Vukovara i Borova: “Iz struktura van I VO
angažovati stručne ekipe VMA, grupu eksperata SANU, organe MUP-a Srbije,
organe SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, organizacije Crvenog krsta,
te odgovarajuće strukture zdravstvene službe i organa vlasti.”74
General Panić je detaljan izveštaj o radu komisije generalu Adžiću do-
stavio 20. februara 1992. godine. Izveštaj su sačinili pukovnici Zoran Bašić,
predsednik komisije, Bratislav Stašić i Sava Ćalasan.
U asanaciji su učestvovali vojno-istražni organi Vojnog suda Beograd na
čelu sa kapetanom I klase Milomirom Šalićem, organi Zavoda za preventivnu
medicinsku zaštitu na čelu sa potpukovnikom Ljubom Videnovićem, Instituta
za patologiju Vojno-medicinske akademije na čelu sa majorom Zoranom Stan-
kovićem, dve brigade iz 24. inženjerijskog puka (3.150 starešina i vojnika i 138
mašina i motornih vozila), četa atomsko biološko hemijske odbrane iz 246.
puka ABHO, 1. vod iz čete ABHO Odbrane grada Beograda, pripadnici MUP-a
Srbije i lekari Instituta za patologiju iz Novog Sada.75
Komisija je na užem i širem području Vukovara pronašla 1.304 poginulih
ljudi (nije identifikovano 310) i oko 15.000 komada leševa razne uginule sto-
ke: “Poginuli su pronalaženi i prikupljani po gradskim ulicama, po dvorištima,
otvorenim rekama, masovnim grobnicama, ruševinama stambenih zgrada i
u prizemnim prostorijama većih RO (Borovo, Varteks, Drvopromet). Pri saku-
pljanju poginulih pronađeni su leševi ljudi koji su bili u potpunom raspadanju,
iz čega se da zaključiti da su isti poginuli pre više meseci i da u toku borbenih
dejstava poginuli nisu sahranjivani već su se deponovali po dvorištima radnih
organizacija ili zajedničkim rakama. Najveći broj poginulih odraz je stradanja
u borbenim dejstvima, a bio je i jedan broj genocidnih ubistava. Bilo je primera
likvidacije hrvatskog življa od strane četnika – pripadnika Šešelja. Ekshumira-
no je 120 pojedinačnih grobova. Najveći broj poginulih po izvršenoj identifika-
ciji sahranjeni su sa punim pijetetom na centralno gradsko groblje”.76

76 Isto. – Tokom 27. novembra 1991. članovi posmatračke misije Evropske zajednice posetili su
mesto za identifikaciju mrtvih tela za područje Vukovara, Borova i Borova naselja: “Šef, dr
Zoran Stanković iz Kriminalističko-tehnološkog zavoda u Beogradu, sada u vojsci. Do sada
je pregledano 150 leševa, a trenutno se pregleda 90 leševa. Većina su pripadnici Hrvatske
nacionalne garde. Blizu stadiona je pronađeno 150 tela, blizu jevrejskog groblja 400 tela, na
oba mesta se radi o masovnim grobnicama” (Tribunal: Mrkšić, dokaz 00334).

Asanacija je predstavljala izuzetno težak i složen zadatak:
Moramo da naglasimo da je grad bio prazan i da nismo imali
nikakvu pomoć od stanovništva jer ga nije bilo, niti su for-
mirani organi vlasti. Najteži problem u radu je predstavljala
ekshumacija masovnih grobnica i rad sa ekipom patologa na
identifikaciji i sahranjivanju. […] Izvršeno je raščišćavanje
660.000 hektara zelene površine i 218 km ulica. Izvršen je
pregled i raščišćavanje kanalizacijske mreže, električne in-
stalacije, trase dalekovoda i na komunalnim objektima. Isto
tako, izvršeno je razminiranje zemljišta u zahvatu regional-
nih puteva. […] ‘Ustaše’ su koristile celokupni saobraćajni
potencijal da bi stvorile masovne prepreke prilazu gradu i
u samom gradu. Kamionske šlepere i autobuse natovare-
ne betonskim blokovima pretvarali su u jake barikade na
prilazima gradu i ulicama koje su predstavljale izuzetno jake
prepreke. U gradu je bilo više hiljada putničkih i privrednih
vozila koja su bila u većini slučajeva oštećena do te mere da
su se samo tegljačima i dizalicama mogla izvlačiti. Veliki broj
uništenih tenkova, transportera i motornih vozila iz sastava
JNA predstavljao je problem u izvlačenju u cilju sanacije
grada, a ovo se posebno odnosi na urbani deo grada.77
U ovom izveštaju demantovani su mnogi navodi srpske propagande: nije bilo
pokolja dece srpske nacionalnosti u obdaništu u Borovu (“detaljna pretraga
objekta, predmeta u obdaništu i zemljišta ukazuje da u ovom objektu nije
izvršen nikakav pokolj; u dvorištu je ekshumirano 12 leševa ukopanih u plitke
grobove, leševi su identifikovani i radi se o starijim osobama hrvatske nacio-
nalnosti i pripadnicima paravojnih formacija”); nije bilo spaljivanja srpskih
leševa u krematorijumu vukovarske bolnice i transplantacije delova tela (“li-
šeno je svake osnove, ova vest je proizvod određenih organa SAO Krajine i dela
domaće neobjektivne štampe”). Komisija je zaključila da su te dezinformacije
bile plod “nekvalifikovanih ljudi i nekorektne političke fabrikacije koja nanosi
veliku štetu ugledu zemlje u celini.78 Radi iznošenja pravog stanja o slučaju,

78 Prvu dezinformaciju o “poklanoj srpskoj deci” u Borovu Naselju plasirao je 19. novembra 1991.
Rade Leskovac, zamenik ministra za informisanje u vladi SAO Slavonije, Baranje i Zapadnog
Srema. Čak je rekao da je u podrumu jedne kuće pronađeno “40 leševa zaklane dece” (Borba,

predsednik Komisije predlaže da se podnese krivična prijava protiv ministra
za zdravlje SAO Krajina, dr. Jović Mladena i upravnika bolnice u Vukovaru,
majora Branislava Kardaševića koji su bez odobrenja i konsultacije sa organi-
ma Komande 1. VO i Komisije za sanaciju proturili ovu vest i dozvolili televi-
zijskim ekipama ulazak u krematorijum bolnice Vukovara u cilju snimanja i
objavljivanja vesti”.79
U izveštaju su registrovana i ubistva hrvatskih civila tokom decembra
1991. i januara 1992. godine:
U gradu je organizovana tiha likvidacija ljudi gde su se
ispoljila zverstava (klanje, spaljivanje, pucanje u slepoočni-
cu, ubijanje lovačkim karabinom za krupnu divljač i druga
nedela). Komisija je intervenisala preko Komande 1. vojne
oblasti, Organa bezbednosti i preduzimala neposredne mere
zaštite stanovništva kako bi se ovim zločinima stalo na put.
Broj leševa i obim masakra može se videti u dokumentaciji
organa istražnog sudije u Beogradu.80
Ratni zarobljenici i nestala lica
Pitanje ratnih zarobljenika i nestalih lica i danas je jedno od najspornijih u

odnosima Hrvatske i Srbije. Pokušaćemo da, na osnovu dostupne dokumenta-
20. novembar 1991, 4). Sutradan je foto-reporter Goran Mikić izjavio da su mu pripadnici
JNA rekli da su članovi Zbora narodne garde sekli grkljane deci između pet i sedam godina i
da su ih bacili u podrum obdaništa. On je navodno video i izbrojao 41 telo, ali su mu vojnici
zabranili da ih fotografiše. Rekao je i da su vojnici plakali kada su deca vađena iz podruma
(Borba, 21. novembar 1991, 2). Da nešto nije bilo u redu sa tom informacijom postalo je jasno
kada nije stigla zvanična potvrda i kada JNA novinarima nije dozvolila da uđu u Borovo
Naselje. Istovremeno je komanda 1. vojne oblasti 21. novembra saopštila kako nije zabranila
snimanje masakrirane dece, jer nijedan pripadnik Armije nije potvrdio da je bilo ko od njih
sprečavao snimanje i dokumentovanje podataka o zločinima nad civilnim stanovništvom:
“Vest o masakru nije potekla od JNA niti je ona na bilo koji način obezbeđivala mesto navodnog
događaja, pa nije mogla ni ometati eventualno prikupljanje dokaza o tome” (navedeno prema:
Borba, 22. novembar 1991, 5). Posmatrački tim Evropske zajednice posetio je Borovo Naselje
27. novembra i zaključio: “Što se tiče navodnog masakra, nisu pronađena deca. Do sada nema
nikakvih naznaka masakra” (Tribunal: Mrkšić, dokaz 00334).
80 Isto.

cije, rekonstruišemo najvažnije događaje vezane za taj problem. General Adžić
je 19. novembra doneo naređenje o razmeni zarobljenika (str. pov. 676—107)
koje nam je poznato preko naređenja generala Stojanovića Gardijskoj brigadi
od istoga dana u kome se on pozvao na to naređenje. Stojanović je propisao
da se nastavi intenzivan rad na realizaciji sporazuma o razmeni uhapšenih
“pripadnika OS SFRJ i zarobljenih pripadnika MUP i ZNG Republike Hrvatske”
po principu “svi za sve”. Strogo je zabranio da se razmena vrši bez njegove
prethodne saglasnosti.81
Mrkšić je istoga dana komandu 1. vojne oblasti i kabinet SSNO obavestio
da je u Sremsku Mitrovicu upućeno “182 pripadnika ustaških snaga koji su se
predali u Mitnici”.82 General Panić je 20. novembra naredio da se u selu Staji-
ćevo, kod Zrenjanina, na napuštenoj poljoprivrednoj farmi “Livade”, formira
sabirni centar za smeštaj zarobljenika iz Hrvatske. Centar je trebalo da obezbe-
đuje 2. motorizovana brigada iz garnizona u Zrenjaninu: “Ishranu lica lišenih
slobode vršiti prema pravilu o ishrani u JNA u ratu i Ženevske konvencije o
postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12.08.1949. godine.”83
Komanda 1. vojne oblasti naredila je 21. novembra da se prema zarobljeni-
cima postupa striktno u skladu sa Ženevskim konvencijama o ratnim zaroblje-
nicima, ali je izvestila i da postoje problemi sa lokalnim srpskim snagama, čak
i meštanima “koji preduzimaju aktivnosti koje nisu u skladu sa situacijom i
odlukama vojnih vlasti”.84
General Panić je 21. novembra naredio da se pri zatvoru u Sremskoj Mitro-
vici formira sabirni centar “za prikupljanje lica lišenih slobode zbog oružane
pobune protiv JNA i zlodela prema golorukom narodu u međunacionalnim
sukobima na kriznim područjima u Hrvatskoj”. Upravnik centra trebalo je
da bude određen naknadno, a organizaciju rada i zbrinjavanje zarobljenika
trebalo je “vršiti u skladu sa odredbama Ženevske konvencije o postupanju sa
ratnim zarobljenicima od 12. avgusta 1949. godine”.85
General Stojanović je dan kasnije naredio da se 400 zarobljenika iz Srem-
ske Mitrovice prebaci u Aleksinac, u Srbiji. Istovremeno je iz Vukovara i Srem-
81 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00442 i Tribunal: Hadžić, dokaz D00055.

82 Tribunal: Hadžić, dokaz P01989.1981. Redovni borbeni izveštaj.
84 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00423. Izveštaj generala Vidaka Vujovića Operativnom centru Gene-
ralštaba Oružanih snaga od 21. novembra 1991. godine.

ske Mitrovice trebalo prevesti 450 a iz Šida 30 civila do Bosanskog Šamca. Za
rukovodioca ove akcije određen je pukovnik Petar Trmčić.86
Vesna Bosanac je uhapšena 20. novembra i sprovedena u Sremsku Mitro-
vicu. Tu su je, uz dozvolu JNA, posetili članovi Posmatračke misije Evropske
zajednice. Najvažniji akcenti iz njene izjave jesu: sukob se zaoštrio 25. avgusta,
pa je rastao broj ranjenih; u bolnici je bilo i mnogo trudnica i dece, bolnica je
bila potpuno blokirana i nije se moglo do lekova i hrane, a nije bilo vode i stru-
je; od novembra bolnica je dnevno primala oko 40 ranjenika; od 25. avgusta
do 20. novembra kroz bolnicu je prošlo 1.850 ranjenika; u bolnicu je donese-
no i 520 mrtvih; bilo je 30 ranjene i 8 mrtve dece; svaki dan se žalila Misiji
Evropske zajednice “i svetu”; Evropska zajednica joj je rekla da će 19. novem-
bra organizovati evakuaciju bolnice, ali nije bilo konvoja, samo je došla JNA sa
dva predstavnika Crvenog krsta; nisu joj dozvolili da telefonira; 20. novembra
odvedena je u kasarnu u Vukovaru sa predstavnikom hrvatske vlade za pod-
ručje Vukovara; u noći 20. novembra odvedena je u Sremsku Mitrovicu; pitala
je za šta je optužena – rečeno joj je da je tamo da objasni situaciju u Vukovaru i
kaže nešto o radu bolnice u poslednja tri meseca; pitali su je da li je spremna da
sarađuje – rekla je da jeste jer želi da na videlo izađe prava istina; optužena je
zato što je nazvala JNA okupatorskom vojskom; optužila je JNA za uništavanje
bolnice u kojoj su bili ranjeni i bolesni; lično je pogođena činjenicom da su je
odveli iz bolnice i da više nije mogla da pomaže ranjenima; još uvek ne zna šta
se desilo sa ranjenima i medicinskim osobljem; oseća se jako loše, smatra se
zatvorenicom; ima dva sina u Zagrebu i ne zna kako su; njen muž je inženjer
građevine i radio je u Borovu, nije sa njim bila u kontaktu od 10. septembra; u
ćeliji je sa 55 žena iz Vukovara; uvek zaključana, tri obroka dnevno; niko joj ne
daje nikakve informacije ni odgovore; trenutno ne postoje nikakve konkretne
optužbe, JNA prvo mora da dođe do informacija o radu bolnice; tražila je da se
obaveste njeni sinovi – JNA je rekla da može.87
Civilne srpske vlasti smatrale su da one treba da “preuzmu brigu” o delu
hrvatskih zarobljenika, pa je Vojin Šuša, ministar pravde u vladi Srpske oblasti,
od generala Panića 27. novembra tražio da lokalne srpske vlasti sude licima
koja su počinila zločine protiv civilnog stanovništva. Zahtevao je da mu se

87 Tribunal: Hadžić, dokaz P01677.1645.B. – Vesna Bosanac je 7. decembra na 110 strana svojeruč-
no napisala izjavu o dešavanjima u Vukovaru. Izjava dostupna na: Tribunal: Milošević, dokaz
D95.

omogući uvid u sve spiskove uhapšenih, ulazak u sve prostore gde su oni pri-
tvoreni i nesmetan rad ekipa stručnih osoba “koje ću za to odrediti”. Osim toga,
tražio je da se vlastima Srpske oblasti predaju svi predmeti koje su opljačkali
pripadnici JNA, dobrovoljačke i jedinice teritorijalne odbrane i koji se koriste
kao dokazni predmeti. Rekao je da se ne sme dozvoliti da se po okončanju
postupka ta imovina vrati vlasnicima jer se “radi o licima koja su izbegla zbog
ranije neprijateljske delatnosti i imovina se ima smatrati vlasništvom Srpske
oblasti. U tom smislu molim Vas da svojom naredbom ovlastite nadležne
komande vojne policije da nam dostave popis svih oduzetih predmeta sa našeg
područja i u kasnijoj fazi omoguće nam i preuzimanje tih predmeta.”88
Prva grupa zarobljenika iz Vukovara u Zagreb je stigla 10. decembra; u ovoj
grupi bila je i doktorka Vesna Bosanac. Ona je iz Sremske Mitrovice odvedena
u Vojni istražni zatvor u Beogradu. O tome je 28. oktobra 2005. pred Tribuna-
lom svedočila na sledeći način:
Znam da su me teretili, odnosno ispitivali o tome što sam
pisala protiv Jugoslovenske narodne armije. Imala sam neke
telefakse tad još, originale kod sebe. Imala sam tad dodjelje-
na, ako na to mislite, branitelja po službenoj dužnosti. I to
ispitivanje je trajalo, ne mogu sad točno ocijeniti koliko sati,
jedan dan. Taj branitelj po službenoj dužnosti mi je rekao
da ne vjeruje da ću ja ikako biti optužena, jer da nema ni po
tadašnjem zakonu vojnom verbalnog delikta. To je bilo dan
prije nego što sam razmijenjena kao ratni zarobljenik i avio-
nom poslata u Zagreb.89
U toj grupi je bilo ukupno 45 lica. Oni su prevezeni sa dva aviona, a u jednom
avionu je bio general Vasiljević.
Mate Granić, potpredsednik hrvatske vlade zadužen za raseljena lica,
saopštio je da će ukupno biti razmenjeno oko 1.700 zarobljenih. Oslobađanje
iz KP doma u Sremskoj Mitrovici odvijalo se u dramatičnim okolnostima. Ge-
neral Aleksandar Vasiljević o tome kaže:
Dana 10. decembra 1991. prisustvovao sam sastanku u KP
Sremska Mitrovica sa Goranom Hadžićem i delegacijom iz

89 “Transkripti sa suđenja pred MKSJ”, 39, https://www.hlc-rdc.org/Transkripti/vukovarska trojka/
Transkripti/2005/ svedok-Vesna-Bosanac-28.10.2005.

SAO SBSZ u kojoj su se nalazili ministar pravde [Vojin] Šuša,
ministar unutrašnjih poslova [Borislav Bogunović] i još
jedno lice, verovatno jedan tužilac iz SZBS. Pukovnik Tuma-
nov90 je takođe bio prisutan na tom sastanku, kao i pukovnik
Jugoslav Maksimović, rukovodilac operativnog tima OB.
Na njihovo insistiranje, težište sastanka je bilo na sudbini
i postupanju sa ratnim zarobljenicima iz Vukovara. Oni su
nas obavestili, prilično arogantno i grubo, da oni imaju svoje
pravosudne organe i organe unutrašnjih poslova, da je Vlada
SBSZ donela odluku da svi ratni zarobljenici sa područja
Vukovara i Slavonije pređu u njihovu nadležnost, i da će oni
pronaći način da se izvrši predaja ovih zarobljenika njihovim
organima, ako treba i sa oružjem. Oni su me takođe optužili
za puštanje ratnih zarobljenika bez njihovog odobrenja i
konsultovanja. Odgovorio sam da su zarobljenici u nadlež-
nosti JNA i da će pravosudni organi JNA razmotriti to pitanje.
Sugerisao sam da nam mogu pomoći da rasvetlimo zločine sa
područja Vukovara koje su počinili neki od zarobljenika i da
bi trebalo da obaveste organe bezbednosti u Sremskoj Mitro-
vici i Nišu o svemu što znaju, ali da njihovi organi ne mogu
da učestvuju u ispitivanju pritvorenika. Oni su saslušali moje
stavove sa dozom rezigniranosti i situacija je postala pomalo
neprijatna. Počeli su sa optužbama da mi otpuštamo ratne
zločince i krvoloke a da njih o tome ništa ne pitamo, iako su
ih njihovi borci zarobili. Oni su me pozvali da sa njima odem
na ručak, ali ja sam to odbio, pa smo se Tumanov i ja vratili u
Beograd. Pukovnik Maksimović i neki od članova njegovog
operativnog tima su ostali na ručku sa Hadžićem. […] Hadžić
je takođe tvrdio da će organi bezbednosti JNA ostati bez
svog generala, tj. da ću biti smenjen i pozvan na odgovornost
zato što sam zaštitio i pustio ratne zločince. Zapravo, ja sam
kasnije bio optužen za puštanje iz zatvora pritvorenika iz
Vukovara.91
90 Simeon Tumanov (1943), zamenik generala Vasiljevića.

91 Tribunal: Hadžić, dokaz P02913.1. Izjava Tribunalu od 16. novembra 2001. godine. – U pri-

Hadžić je sa saradnicima posle toga otišao u SO Sremska Mitrovica. O tom
događaju pukovnik Maksimović je 10. decembra poslao izveštaj pukovniku
Milenku Gligoreviću iz Uprave bezbednosti: cilj dolaska Hadžića i delegacije
bio je da preuzmu zarobljenike (“ministar pravde je pokušao na vrlo nekorek-
tan način sa mnom da razgovara i ja sam mu otvoreno i na adekvatan način
odgovorio da ne želim na takav način razgovarati”). Delegacija je optužila
JNA “da otpuštamo ustaše – krvoloke, tvrdili su da su se oni krvavo borili,
zarobili ustaše a mi ih, vojska, sada otpuštamo”. Što se tiče dešavanja u zatvoru,
Maksimović je pisao da su “tamo napravili pravi ršum u optužbama protiv
Armije, čak i preteći službenicima [zatvora] da su i oni u ovo umešani”; rekli su
i da znaju ko je sve u to umešan i da će neko da odgovara. Tvrdili su i da imaju
“nepobitne dokaze” o krivičnim delima Vesne Bosanac:
Pitao sam ih: kada su imali takve podatke zašto su do sada
čekali? Odgovorili su da oni nisu ni sanjali da će ona biti
razmenjena. U svemu su najviše okrivljavali generala Vasilje-
vića. Pri izlasku, taj neidentifikovani je rekao: – Mogli biste
ostati bez generala. Oštro sam mu odgovorio: – To ste sada
rekli i više nikad, mi smo za njega spremni sa vama ratovati.
Pa neka oni razmišljaju.92
Delegaciji je bilo omogućeno da pogledaju tri prostorije za zarobljenicima
(“nezadovoljni su smeštajem zatvorenika, očekivali su valjda da će oni ležati
na betonu, primedba je i zašto im dajemo da puše”). Na kraju je Šuša rekao da
će Vlada Srpske oblasti dovesti jednu “naoružanu ekipu” da radi sa JNA:
Rekao sam im da ne dolazi u obzir nikakva naoružana ekipa,
da su čak i oni morali ostaviti oružje kod dežurnog, jer se
mi ovde moramo pridržavati kućnog reda koji važi za sve u
KPD. Što se tiče operativne ekipe, to moraju da usaglase sa
generalom Vasiljevićem […] Saznao sam od organa SDB u
logoru Ivančević Dragana, da se u našem logoru nalazi Man-
dić Miloš (utvrdili smo da postoji) i da je njegova supruga
sekretarica ministra unutrašnjih poslova SAO Slavonije i da
premnim razgovorima za procese u kojima je svedočio, general Vasiljević je ukupno 11 puta

davao izjave istražiteljima Tribunala. Izjave imaju više stotina stranica. Kao neobičan i za
sada neobjašnjiv kuriozitet, ističemo da su mnogi delovi izjava, obično oni za koje istraživači
pretpostavljaju da su najintrigantniji, zatamnjeni i samim tim neupotrebljivi.

mu je ona ljubavna veza, te da su oni o tome upoznali svoje
nadležne starešine.93
General Aleksandar Vasiljević kaže:
Ja sam odgovoran za puštanje Vesne Bosanac iz KP doma
Sremska Mitrovica, kao i za preporuku da ona bude raz-
menjena za zarobljene pripadnike JNA. Nakon naše istrage,
utvrdili smo da ona nije bila odgovorna za činjenje bilo ka-
kvih zločina protiv Srba u Vukovaru. Pre dolaska u razmenu,
nadležni pravosudni organi JNA su o tome doneli odluku a
ne ja. Iako su je mediji u Srbiji predstavljali kao savremenog
Jozefa Mengelea, nije bilo dokaza da su ona ili osoblje vu-
kovarske bolnice zlostavljali ili uskraćivali lekarsku pomoć
Srbima. Naprotiv, postoje dokazi da je u bolnici uspešno
izvršena operacija noge nad jednim pripadnikom JNA. Moj
predlog da u razmenu može da ide i Vesna Bosanac je bila jed-
na od optužbi protiv mene u predmetu pred Vojnim sudom u
Beogradu.94
General Vasiljević je penzionisan 8. maja 1992, prilikom drugog obračuna
vlasti Srbije sa generalskim korom bivše JNA (prvi talas penzionisanja izvršen
je 25. februara te godine). Potom je 15. jula 1992. uhapšen pod optužbom za
“umešanost u pripremanje terorizma”. Povod je bila serija njegovih svedočenja
o ratu i političkim procesima iz 1991. i 1992. koja je tokom jula i avgusta, u
osam uzastopnih brojeva, objavljivao beogradski nedeljnik NIN. U rešenju Voj-
nog suda za određivanje pritvora stajalo je da je Vasiljević, kao načelnik Uprave
bezbednosti SSNO, “zajedno sa svojim zamenikom Tumanov Simeonom,
general-majorom, organizovao ili iskoristio grupu za vršenje krivičnih dela, a
potom planirao i odobrio da okrivljeni Radojičić Radenko i strani državljanin,
izvesni Her Johan, realizuju terorističke akcije rušenja jevrejskog groblja i
jevrejske opštine u Zagrebu”.95 Optužen je i da je trgovao oružjem sa Alijom

94 Tribunal: Hadžić, dokaz P02913.1. Izjava Tribunalu od 17. novembra 2001. godine.
95 Misli se na operaciju, kasnije nazvanu “Labrador”, koju je planiralo pukovnik Slobodan Rako-
čević, načelnik Odeljenja bezbednosti pri komandi Jugoslovenskog ratnog vazduhoplovstva.
O toj operaciji detaljno je 11. novembra 2002. na suđenju Slobodanu Miloševiću govorio major
avijacije Mustafa Čandić. On je bio na dužnosti u Centralnoj kontraobaveštajnoj grupi pri ko-
mandi RV i PVO u Zemunu. Bio je jedan od pomoćnika pukovnika Tomislava Ćuka, načelnika

Delimustafićem, ministrom unutrašnjih poslova u Vladi Bosne i Hercegovi-
ne.96 U kampanju protiv generala Vasiljevića prve su krenule Večernje novosti
koje su, pozivajući se na Gorana Hadžića, pisale da je Vasiljević uhapšen zbog
oslobađanja Vesne Bosanac. Još jednom su izneseni neistiniti podaci da je u
vukovarskoj bolnici počinjen genocid nad Srbima i pripadnicima JNA, kao i da
je u neposrednoj blizini bolnice otkriveno masovno groblje u kome je, prema
evidenciji bolničkog “mrtvozornika”, zatrpano 510 leševa (157 “zengista”, 16
“Tuđmanovih mupovaca”, osmoro dece i 329 civila). U tekstu je opisan događaj
od 10. decembra 1991. u KP domu u Sremskoj Mitrovici.
General Vasiljević je iz pritvora pušten 3. novembra 1992. godine. Sve
optužbe su odbačene aprila 1993. godine.97
Tokom 16. decembra 1991, u organizaciji Međunarodnog komiteta Crvenog kr-

sta, u Pečuju, u Mađarskoj, održan je sastanak Komisije za nestala lica. Glavna
diskusija vodila se oko pitanja ko su odgovorni predstavnici strana u konfliktu.
Kontraobaveštajne grupe. JNA je napustio 19. februara 1992. godine. Prema njegovom iskazu,
izvršeno je miniranje jevrejskih grobova na groblju “Mirogoj” u Zagrebu kako bi se pokazalo da
je hrvatska vlast fašistička i da se stvori animozitet Jevreja prema Hrvatskoj. (“Transkripti sa
suđenja pred MKSJ”, 7–8).
96 НИН, 31. јул 1992, 58.
97 Tokom NATO agresije na SRJ, general Vasiljević se, na sopstveni zahtev, reaktivirao i 7. aprila
1999. postavljen je za zamenika načelnika Službe bezbednosti Vojske Jugoslavije. Marta
2000. postavljen je za savetnika za bezbednost načelnika Generalštaba VJ. Po drugi put je
penzionisan 31. decembra 2000, a vojna služba prestala mu je 31. marta naredne godine. Pred
Tribunalom je februara 2003. (ukupno sedam dana) svedočio protiv Slobodana Miloševića.
Protiv Vasiljevića je vođen i krivični postupak u Hrvatskoj. O tome je Tribunalu marta 2013.
rekao: “Ponosan sam što sam bio oficir JNA i ponosan sam na svakog drugog starešinu koji je
izabrao ovu profesiju svojom slobodnom voljom. Svestan sam da protiv mene postoji optuž-
nica u Županijskom sudu u Osijeku. Optužnica me tereti za zločine počinjene protiv ne-Srba
u pritvorskim objektima u Begejcima, Stajićevu, Sremskoj Mitrovici, Nišu i Staroj Gradiški u
1991. i 1992. godini. Ja osporavam ove optužbe i tvrdim da sam nevin. Na tom sudu se nisam
pojavljivao. Međutim, pojavio sam se dva puta pred Specijalnim sudom za ratne zločine u Beo-
gradu kako bi me ispitao hrvatski tužilac iz Osijeka. Predmet iz Osijeka je prenet na Tužilaštvo
za ratne zločine u Beogradu koje je preduzelo istragu i došlo do zaključka da nema dokaza da se
protiv mene i saoptuženog Miroslava Živanovića vodi postupak. Predmet je onda vraćen u Osi-
jek. Ne znam koji je sada status ovog predmeta u Hrvatskoj” (Tribunal: Hadžić, dokaz P02913.1).

Hrvatski predstavnici insistirali su da stalni članovi Komisije budu predstavnici
hrvatske vlade i JNA i Srbije, dok bi predstavnici Crvenog krsta i Nacionalnog
biroa za traženje nestalih osoba Jugoslavije samo obezbeđivali način traganja
sa nestalim osobama, što je na kraju i prihvaćeno. Komisija je trebala stalno
da zaseda u Pečuju. Hrvatska strana tražila je da se prvo utvrdi broj nestalih u
Vukovaru, pa potom identifikuju nestali i poginuli iz sela Saborsko.98 Hrvatska
delegacija predala je srpskoj strani spisak nestalih i zarobljenih iz Vukovara.
Srpska strana se obavezala da će proveriti koje se osobe sa tog spiska nalaze u
sabirnim centrima u Sremskoj Mitrovici, Stajićevu, Begejcima i Nišu.99
Naredni sastanak u Pečuju održan je 20. februara 1992. godine. Pukovnik
Miodrag Starčević je saopštio da se zatvorenici koji su u nadležnosti JNA nalaze
u pritvoru isključivo na šest lokacija (Sremska Mitrovica, Niš, Bileća, Stara
Gradiška i Knin) i da druge ne postoje. Rekao je da su tvrdnje o lokacijama u
Stajićevu, Begejcima, Bubanj Potoku i Aleksinačkim rudnicima “neosnovane”.
Saopštio je i da su 173 ranjenika i bolesnika predata hrvatskoj strani odmah
posle prekida borbi u Vukovaru, dok je 207 osoba zadržano u pritvoru, od kojih
je 10 iz bolnice u Borovu Naselju. Između 28. decembra 1991. i 13. februara
1992. njih 115 je pušteno ili razmenjeno, dok se 92 još uvek nalaze u pritvoru u
Sremskoj Mitrovici, od kojih je 76 ozdravilo a 16 je na lečenju. Hrvatska strana
je tražila da joj se dostave precizni spiskovi svih tih ljudi, jer su u bolnici u Vu-
kovaru sačinjena tri spiska ranjenih i bolesnih i oni su bili prosleđeni JNA: “Bilo
je razgovora i o pitanju kontrolisanja prebacivanja ranjenih i bolesnih. MKCK je
morao da istakne kako nije uključen u ovu operaciju zbog činjenice da je njima
bio zabranjen pristup bolnici. Stoga MKCK ne može da preuzme bilo kakvu
odgovornost za sudbinu ovih osoba.”100
Razmenjene su informacije o identifikovanim posmrtnim ostacima. JNA je
predala spisak od 652 osobe koje su identifikovane u Vukovaru, uz pretpostav-
ku “da će ih se još pronaći”. Dogovoreno je garantovanje bezbednosti porodi-
cama koje žele da preuzmu posmrtne ostatke, a porodicama će biti odobreno
98 Prema podacima Tribunala u Hagu, srpske snage (odred policije iz Plaškog) su 12. novembra
1991. u Saborskom likvidirale 27 hrvatskih civila koji su identifikovani, a bilo je još 23 neidenti-
fikovane žrtve (Tribunal: Milošević. Treća izmenjena optužnica za Hrvatsku).
99 Tribunal: Hadžić, dokaz P03195. Izveštaj hrvatske delegacije sa sastanka komisije za nestale
osobe. Izveštaj od 17. decembra 1991. godine.
100 Tribunal: Hadžić, dokaz P03193. Zapisnik sa sastanka zajedničke komisije za traženje nestalih
osoba i posmrtnih ostataka.

i prisustvo na sahranama, osim u vanrednim okolnostima koje se moraju
obrazložiti. JNA je tražila da joj se dostave podaci o 3.424 njenih pripadnika
koji su lišeni slobode u jesen 1991. godine.101
Prema podacima državnog Komiteta za saradnju Srbije sa Ujedinjenim
nacijama od 1. jula 1992, sa teritorije opštine Vukovar zarobljeno je i u sabirne
centre JNA u Srbiji privedeno 2.700 lica, među kojima 229 ranjenih i teško
obolelih. Posredovanjem Međunarodnog crvenog krsta i putem razmene
otpuštena su 183 ranjenika i teško obolela lica, a u sabirnom centru u Srem-
skoj Mitrovici još uvek se nalazilo 46 ranjenih i obolelih, od kojih su četvorica
invalidi. Za sledeću razmenu zarobljenika predviđeno je 28 lica sa ranijim
statusom ranjenika, “a njihov otpust zavisi od spremnosti hrvatske strane”.
U ovom izveštaju je rečeno i da su 53 najteža ranjenika iz vukovarske bolnice
transportovana u hrvatske bolnice “odmah po oslobođenju Vukovara i Borova
Naselja”. Što se tiče preostalih hrvatskih zarobljenika, rečeno je da je srpska
strana “uvek spremna” da izvrši njihovu razmenu za zarobljene na hrvatskoj
strani.102
Milan Panić, prvi premijer Savezne Republike Jugoslavije, i hrvatski pre-
mijer Franjo Gregurić potpisali su 7. avgusta 1992. u Budimpešti “Sporazum o
repatrijaciji i oslobađanju svih ratnih zarobljenika ratnog sukoba u Hrvatskoj”
po principu “svi za sve”. Taj sporazum je dogovoren na njihovom sastanku
održanom 28. i 29. jula u Ženevi.103
Razmena zarobljenika trebalo je da bude izvršena 14. avgusta, pod nadzo-
rom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta:
Predstavnici MKCK će nasamo razgovarati sa zatvorenicima
obuhvaćenim ovom operacijom o njihovoj spremnosti da se
vrate u domovinu. Predstavnici MKCK će drugoj strani izru-
čiti one zatvorenike koji žele da se odmah vrate u domovinu.
101 Isto.
102 Tribunal: Milošević: ZA01-7511/12.
103 Prethodno je 22. i 23. jula u Subotici održan tripartitni sastanak: Hrvatska (Muhamed Zulić,
ministar bez portfelja, koji je oktobra 1991. i sam bio zarobljen na Baniji; u zarobljeništvu je
proveo 25 dana), Vojska Jugoslavije (general-major Radovan Radinović) i Međunarodni ko-
mitet Crvenog krsta na kome se razgovaralo o razmeni zarobljenika. Dogovor nije postignut
(problem su bili zarobljenici sa dubrovačkog i vukovarskog ratišta), pa je odlučeno da se raz-
govori nastave u Ženevi, na premijerskom nivou (Tribunal: Hadžić, dokaz P03194). Sporazum
su 29. jula potpisali Milan Panić i Mate Granić. Garant sporazuma bio je Međunarodni komitet
Crvenog krsta (Политика, 30. јул 1992, 1).

Oni koji ne žele da se vrate, biće pušteni na slobodu na licu
mesta. […] Zatvorenici koje je jedna strana zatvorila i optuži-
la ili osudila za krivično delo ugrožavanja njene bezbednosti
ili krivično delo vezano za oružani sukob, uključujući teška
kršenja međunarodnog humanitarnog prava, biće obuhvaće-
ni operacijom puštanja na slobodu i repatrijacije bez obzira
na postupke koji se vode protiv njih ili kaznu koju izdržavaju.
Vlade obeju strana preduzeće sve mere koje su u skladu sa
njihovim ustavnim sistemom kako bi se proglasila amnestija
barem za krivična dela koja su počinili zatvorenici, bilo da su
oni vraćeni u domovinu ili su dobili da se vrate, pri čemu se
to ne odnosi na teška kršenja međunarodnog humanitarnog
prava određena članom 50 Prve, članom 51 Druge, članom
130 Treće i članom 147 Četvrte Ženevske konvencije, kao i
članom 85 Dopunskog protokola I i u koje spadaju napušta-
nje službe ili odbijanje suženja u oružanim snagama strane
koja ih drži u zatočeništvu, uključujući bivšu JNA, ili na
samu činjenicu da je zatvorenik služio u bivšoj JNA.104
Razmena 1.500 ratnih zarobljenika dogovorena je za 14. avgust u selu Ne-
metin kod Osijeka. Panić je predložio da se odmah otvori auto put Zagreb —
Beograd, ali je hrvatska strana to odbila. Gregurić je priznavanje SRJ uslovio
povlačenjem Vojske Jugoslavije sa “okupiranih teritorija južno od Dubrovni-
ka”.105 Razmena zarobljenika izvršena je po dogovoru, uz početno oklevanje
hrvatske strane da “preko crte” vrati pet pilota. Na srpsku stranu prešlo je 250
od 406 lica ponuđenih za razmenu sa hrvatske strane, a u suprotnom smeru
otišle su 722 osobe ponuđene od Vojske Jugoslavije. Razmenu su odbile četiri
osobe koje su odlučile da ostanu u Srbiji, a vojni izvori SRJ saopštili su da je 156
Srba odlučilo da ostane u Hrvatskoj zbog imovinskih i porodičnih razloga.106

105 Политика, 8. август 1992, 1.
106 Политика, 15. август 1992, 5.

Ovčara
U noći tokom 20. i 21. novembra, na poljoprivrednoj farmi “Ovčara”, izvršena

je likvidacija hrvatskih ratnih zarobljenika, prethodno odvedenih iz bolnice
u Vukovaru. Ovom prilikom ukazaćemo na neke pojedinosti važne za rekon-
strukciju događaja nakon zločina.
General Vladimir Stojanović je 20. novembra obavestio Operativni centar
Generalštaba Oružanih snaga SFRJ da je bolnica u Vukovaru “stavljena pod
kontrolu” i da je počeo pregled “ranjeno-obolelih kako bi se odvojili pripadnici
MUP i ZNG koji se kao ranjenici kriju u bolnici. Rad i postupci sa zaroblje-
nicima odvijaju se striktno u skladu sa Ženevskom konvencijom o ratnim
zarobljenicima. Ostale snage produžavaju sa čišćenjem grada od zaostalih
delova neprijatelja, vrše prikupljanje stanovništva, trijažu i upućivanje na za to
određena mesta.”107
Ratni dnevnik Gardijske brigade saopštava da je pukovnik Mrkšić 20. no-
vembra, u 07,00 sati, naredio sprovođenje aktivnosti oko “čišćenja i kontrole
teritorije”, evakuacije i transporta civilnog stanovništva iz “Veleprometa” i
bolnice u Vukovaru.108 Do osam sati uveče toga dana, najveći deo civila, ranjeni-
ka i zarobljenika evakuisan je iz rejona Vukovara u Šid i Sremsku Mitrovicu.109
Češki diplomata Peter Kipr (Petr Kypr),110 član Posmatračke misije Evrop-
ske zajednice, svedočio je 15. marta 1996. pred Tribunalom kako su mu pred-
stavnici JNA saopštili da su pripadnici srpskih paravojnih formacija “bili besni”
107 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00735. Izveštaj Operativnom centru Generalštaba Oružanih snaga
SFRJ od 20. novembra 1991. godine.
108 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00401. Dnevnik Gardijske brigade, 48.
109 Isto, 49. – Ukazom Predsedništva SFRJ od 28. novembra, Mrkšić je unapređen u čin gene-
ral-majora. Potom je 1. januara 1992. upućen na rad u “Operativnu grupu 8 – garnizon Vrgin-
most”, radi formiranja i organizovanja te grupe. Na toj dužnosti bio je do 15. aprila 1992. godine.
Nakon toga je 30. juna 1992. postavljen za komandanta Korpusa specijalnih jedinica Vojske
Jugoslavije, pa je bio pomoćnik načelnika Generalštaba za kopnenu vojsku (od 9. februara
1994). Služba u Vojsci Jugoslavije, u činu general-potpukovnika, prestala mu je ukazom Zorana
Lilića, tadašnjeg predsednika SRJ, od 22. decembra 1994. godine. Posle toga stavljen je “na
raspolaganje komandantu Vojske Republike Srpske”. Od 3. marta 1995. Mrkšić je bio savetnik
ministra odbrane SRJ. Od 17. maja 1995. bio je komandant Srpske Vojske Krajine (Tribunal:
Mrkšić, dokaz 00591. Personalni list Mileta Mrkšića).
110 Kipr je od 1992. do 1997. bio ambasador Češke u Sloveniji. Govorio je sedam stranih jezika,
među njima i srpski/hrvatski.

zbog zločina koje su Hrvati počinili u Vukovaru (“srpski mediji bili su puni
vesti o navodnim zločinima koje su počinili Hrvati, sećam se da su dr. Bosanac
nazivali dr. Mengele”) i da su zapretili da će napasti konvoj koji se kretao ka
Srbiji i ubiti sve ljude u njemu zajedno sa pripadnicima JNA, Posmatračke mi-
sije i civilnim izbeglicama ako u konvoju budu hrvatski vojnici. Predstavnici
JNA rekli su mu da na toj teritoriji i u tim uslovima oni nisu sposobni da spreče
takav napad do koga bi sigurno došlo.111
Da li zbog toga ili iz nekog drugog razloga, jedan deo hrvatskih zaroblje-
nika iz bolnice prebačen je na poljoprivrednu farmu “Ovčara”. Prema Ratnom
dnevniku 80. motorizovane brigade, 20. novembra 1991, u 22,35 časova,
obezbeđenje logora na Ovčari, gde su bili “zarobljeni ZNG-ovci”, preuzeli su
pripadnici TO Vukovar, a vojna policija Brigade vratila se na komandno mesto
u Negoslavce.112 Tokom te noći izvršena je likvidacija hrvatskih zarobljenika.
O sudbini odvedenih ljudi iz bolnice u Vukovaru dugo se nije znalo ništa,
uprkos naporima institucija međunarodne zajednice koje su bile angažovane
u Jugoslaviji.
Mišel Peren (Michel Perrin), šef beogradskog centra Posmatračke misije
Evropske zajednice, tokom 24. novembra posetio je Vukovar, Borovo Naselje
i Borovo Selo. Njegov domaćin bio je pukovnik Nebojša Pavković.113 Peren je
tražio da obiđe bolnicu u Vukovaru. Tu je razgovarao sa doktorom Mladenom
111 Tribunal: Predmet IT-95-13a, Slavko Dokmanović, (dalje: Tribunal: Dokmanović), dokaz 81B.
112 Tribunal: Hadžić, dokaz D00056.
113 Nebojša Pavković (1946). Visoke vojne škole završio je u Beogradu: Vojnu akademiju Kopnene
vojske (1970), Komandno-štabnu akademiju Kopnene vojske (1982) i Komandno-štabnu
školu operatike (1988, prvi u rangu sa srednjom ocenom 10,00; u toj klasi bio je i hrvatski
pukovnik Nojko Marinović, komandant 472. brigade JNA u Trebinju, koju je napustio 17.
septembra 1991, a od 20. septembra bio je komandant odbrane Dubrovnika). Od 1989. radio je
u kabinetu generala Kadijevića. Na vukovarski front došao je direktnim naređenjem generala
Vuka Obradovića od 30. septembra 1991. “u cilju pružanja neposredne pomoći” komandi Gar-
dijske brigade (Tribunal: Mrkšić, dokaz 00404). Kasnije je bio oficir od izuzetnog poverenja
Slobodana Miloševića. U čin general-pukovnika unapređen je 1999. godine. Od 2000. do 2002.
bio je načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije. Pred Haškim tribunalom optužen je za zloči-
ne protiv čovečnosti (po četiri tačke, za deportaciju, prisilno preseljavanje, ubijanje i progon) i
kršenje zakona i običaja ratovanja tokom sukoba na Kosovu i Metohiji 1999. godine. Tribunalu
se predao 25. aprila 2005, suđenje je počelo 10. jula 2006, prvostepena presuda izrečena je 26.
februara 2009, a pravosnažno je 23. januara 2014. osuđen na 22 godine zatvora. Kaznu izdrža-
va u zatvoru u Finskoj.

Ivankovićem, načelnikom hirurgije.114 Posmatračima su pokazana dva bolnič-
ka dvorišta “u kojima je bio veći broj leševa”. Ivanković je rekao da je gornje
spratove bolnice zaposelo 300 hrvatskih vojnika, a da su ranjenici morali
da budu izbačeni u hodnike: “Pitanja u vezi sa bivšom direktorkom Vesnom
Bosanac on je komentarisao i na njih odgovorio navodeći da je ona od dobrog
pedijatra, postavši krajem avgusta direktor, bolnicu od humane pretvorila u
ideološku ustanovu.”115 Posmatračima je rečeno da se zarobljeni pripadnici
“paravojnih formacija Hrvatske” nalaze u određenim sabirnim centrima i da sa
njima korektno postupa – u skladu sa odredbama međunarodnog ratnog prava.
Onima za koje se utvrdi da su počinili zločine – biće javno suđeno. Što se tiče
Vesne Bosanac, rečeno je da se ona ogrešila o osnovne norme lekarske etike i
da je odgovorna za smrt više lica. Zbog toga je protiv nje pokrenuta istraga, “i
ako se sumnje potvrde, biće joj javno suđeno”. Ako žele da se sa njom sretnu,
posmatrači moraju da podnesu zahtev nadležnim organima: “Utisak je da su
posmatrači zaista bili potreseni razorenošću Vukovara i žrtvama koje su videli.
Međutim, malo je verovatno da su uvideli ko je stvarni inicijator svega toga.”116
Posmatračka misija je u izveštaju koji je podnela saopštila kako je pukovnik
Pavković bio “čvrst u stavu” da svi ranjenici iz vukovarske bolnice neće biti
evakuisani i da će pojedinci ostati kao ratni zarobljenici. Pavković je predstav-
niku Međunarodnog komiteta Crvenog krsta rekao kako “nije obavešten” da je
bolnica u Vukovaru pod zaštitom (“sa svim implikacijama koje idu uz to”) te
organizacije i da će on postupati po svojim planovima.117
114 O doktoru Ivankoviću videti: Vladimir Filipović, “Na rubu službene kulture sjećanja: slučaj
vukovarskog kirurga dr. Mladena Ivankovića”, Tragovi: časopis za srpske i hrvatske teme, 2/2019,
101–119.
115 Tribunal: Hadžić, dokaz P02613. Izveštaj generala Mladenka Maksimovića Operativnom cen-
tru Generalštaba oružanih snaga SFRJ od 24. novembra 1991. godine.
116 Isto.
117 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00333. Izveštaj Posmatračke misije Evropske zajednice. – U Zagrebu
je 19. novembra, u prisustvu Posmatračke misije EZ, između Andrije Hebranga, ministra
zdravstva u hrvatskoj vladi, i generala Andrije Rašete, zamenika komandanta V armijske
oblasti i glavnog pregovarača o povlačenju JNA uz Hrvatske, potpisan sporazum o proglašenju
bolnice u Vukovaru neutralnom zonom. Dogovor o tome postignut je dan ranije, uz posredo-
vanje Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i organizacija “Lekari bez granica” i “Malteški
krst” (Tribunal: Hadžić, dokaz P01651.1645.B). Bolnica je stavljena pod zaštitu Međunarodnog
komiteta Crvenog krsta, a pristup jasno označenoj zoni dozvoljen je bolesnim i ranjenim civi-
lima i pripadnicima vojske, civilima koji ne učestvuju u sukobima, medicinskom i administra-
tivnom osoblju bolnice i predstavnicima MK CK. Unutar zone nije bilo dozvoljeno unošenje

Surovost rata najbolje se mogla sagledati iz opisa evakuacije bolnice:
JNA nije dovoljno uzela u obzir administrativno-kontrolne
aspekte. Kao posledica toga došlo je do prekomerne kon-
fuzije kada je prvi put počela evakuacija bolnice. Ranjenici
koji su mogli da hodaju, stariji ljudi i deca su nagrnuli iz
bolnice kao nekontrolisana masa. Većina stare administracije,
umesto da pomaže ili da se brine za ranjene, sedela je ispred
kompleksa bolnice ne radeći ništa. Ambulantna vozila su
imala poteškoća da dođu do vrata bolnice, ispred kojih su se
okupile gomile pomoćnog osoblja i time praktično ometale
uredno ukrcavanje ranjenika.118
Britansko Medicinsko udruženje tražilo je 9. decembra od generala Kadijevića
da dostavi informacije o sudbini oko 500 pacijenata i medicinskog osoblja koje
je JNA navodno evakuisala iz vukovarske bolnice:
U trenutku kada je vojska ušla u Vukovar, procenjuje se da je
otprilike 440 pacijenata bilo lečeno u bolnici od strane oko
320 zaposlenih u bolnici. Do sada je samo 128 pacijenata i 72
profesionalna zdravstvena radnika vraćeno hrvatskim vlasti-
ma. Izgleda da su ostali pacijenti i osoblje bolnice očigledno
nestali. Dokazi koje je podnela organizacija Amnesty Inter-
national ukazuju na to da sve strane u sukobu čine zverstva,
uključujući i vansudska pogubljena ili samovoljno i namerno
ubijanje nenaoružanih civila, ranjenih boraca ili pak onih
koji se predaju. Tražimo pomoć od vlasti u Beogradu da utvr-
dimo gde se nalaze oni koji su radili u vukovarskoj bolnici ili
koji su tamo bili lečeni i zahtevamo Vašu hitnu saradnju po
tom pitanju.119
Za sudbinu zarobljenih i nestalih u Vukovaru raspitivala se i Linda Berglin
(Linda Lee Berglin), američka senatorka iz Minesote. Ona je u februaru 1992. u
tom smislu uputila jedno pismo Slobodanu Miloševiću. Odgovor iz Ministar-
stva spoljnih poslova Srbije stigao je 26. februara.
oružja, iz kruga bolnice trebalo je da bude udaljen sav vojni materijal, zona “ni u kom slučaju”
nije smela da bude meta napada, a strane u sukobu morale su da je “u svakom trenutku štite i
poštuju” (Tribunal: Hadžić, dokaz P02371.2333.B).
118 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00333. Izveštaj Posmatračke misije Evropske zajednice.

U pismu koje je potpisao Dobrosav Veizović, pomoćnik ministra, prvo je
iskazano
iznenađenje da ste pismo u kome se raspitujete o događa-
jima u Vukovaru uputili gospodinu Slobodanu Miloševiću,
predsedniku Republike Srbije, umesto JNA koju smatrate
odgovornom za pritvore koje ste spomenuli. Kao što ste
verovatno upoznati, Republika Srbija nije u ratu sa Hrvat-
skom. Drugim rečima, vojne operacije na toj teritoriji izvode
jedinice JNA zajedno sa srpskim stanovnicima tog područja
koje su akcije hrvatske secesionističke vlade primorale da u
samoodbrani uzmu oružje.120
Ipak, “u interesu istine” iznesene su pojedine “činjenice koje će malo rasvetli-
ti događaje u Vukovaru”. Veizović je saopštio da su iz bolnice u Vukovaru, pod
nadzorom Međunarodnog komiteta Crvenog krsta, evakuisana 173 pacijenta,
ranjenika i bolesnika, da su lakše povređeni pacijenti i oni bolesnici čiji životi i
zdravlje nisu bili direktno ugroženi odvedeni u pritvor, zajedno sa ranjenicima
koji su bili pritvoreni u Vukovaru i Borovu Naselju (207 osoba). Do 13. februa-
ra njih 115 je oslobođeno ili razmenjeno, tako da se u pritvoru trenutno nalaze
92 osobe pod nadzorom JNA:
Što se tiče Vesne Bosanac i Juraja Njavre,121 oni su oslobođe-
ni i vraćeni u Hrvatsku 10. decembra 1991. godine. Marin
Vidić, zvani Bili, priveden je i biće mu suđeno za njegovo
učešće u oružanom sukobu kao komandantu oružanih snaga
Hrvatske u borbama oko Vukovara.122 Za vašu informaciju,

121 Juraj Njavro (1938 – 2008). Šef vaskularne hirurgije u bolnici u Vukovaru. Medicinski fakultet
završio je u Zagrebu a specijalizaciju iz opšte hirurgije u Beogradu. Autor je knjige Glava dolje
ruke na leđa (Quo Vadis: Zagreb, 1992). Tokom novembra 2005. i aprila 2006. svedočio je pred
Tribunalom u procesu optuženima za Ovčaru.
122 Vidić je zarobljen je i držan u kasarni JNA u Vukovaru. O njegovoj sudbini ništa se nije znalo,
pa je Mate Granić od šefa Posmatračke misije Evropske zajednice 26. novembra tražio da “sna-
gom svoje funkcije i osobnog autoriteta” pomogne da JNA oslobodi Vidića (Tribunal: Milošević,
dokaz P475.16). Vidić je prebačen u Sremsku Mitrovicu, gde je dao obiman iskaz o zločinima
Tomislava Merčepa prema Srbima, kao i o drugim dešavanjima u istočnoj Slavoniji (detaljno
na: http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Novi-list-doznaje). Kasnije je tvrdio da je iskaz
dao “pod prisilom”. Vojni sud u Beogradu je 3. juna 1992. protiv Vidića pokrenuo istragu pod
optužbom da je još od 1990, i to u Lovasu gde je inače rođen, organizovao oružanu pobunu

dr. Vesna Bosanac bila je pritvorena zbog njene uloge koju je
imala kao član štaba oružanih snaga Hrvatske, odgovornog
za vojne operacije.123
Prve tragove zločina na Ovčari otkrio je 18. oktobra 1992. Klajd Snou (Clyde
Snow), komesar Ujedinjenih nacija za ljudska prava. General Satiš Nambijar
(Chenicheri Satish Nambiar), komandant UNPROFOR-a, dostavio je 3. novem-
bra njegov izveštaj Komisiji za ljudska prava Ujedinjenih nacija:
Kako je dr. Snou rekao, njegova istraga ukazuje na to da se
na tom mestu [južno od Ovčare]124 nalazi masovna grobnica
nastala 19 — 20. novembra 1991. godine. Ima naznaka da je
na tom mestu iskopana jama dimenzija 3×5 metara i da su
pronađeni delovi ljudskih tela. Vojna policija pronašla je na
istom području i izvestan broj ispaljenih čaura i jedan srpski
sanduk za municiju. Moguće je da je ovde pogubljeno čak
300 ljudi. Dobili smo uputstvo da obezbedimo to mesto i
pokušamo da izdejstvujemo nalog za ekshumiranje. O ovom
događaju obavešten je i Zoran Marković, oficir za vezu u lo-
kalnoj policiji. Tim za ljudska prava složio se da međunarodni
tim treba da dobije dozvolu da obezbedi pomenuti lokalitet
i ekshumira tela, ako ih ima, kao i da rad na tome treba da
počne u roku do dve nedelje.125
Ruski bataljon UNPROFOR-a počeo je da obezbeđuje lokalitet 18. oktobra.
Informaciju je dobio od Larija Mura (Larry W. Moore), zamenika načelnika
za operativne poslove sektora Istok, ali je odmah napustio mesto na koje se
vratio 19. oktobra u 21:00 sati: “Civilna policija primetila je i da su evropski
posmatrači obišli ovo mesto 20. oktobra 1992. i da im je dozvoljeno da priđu
mestu na kome se, kako se pretpostavlja, nalazi masovna grobnica.”126 Mur je
20. oktobra pisao jednom majoru Vojske Jugoslavije (nije jasno ko je u pitanju),
“upravljenu na podrivanje Ustavom utvrđenog državnog uređenja i bezbednosti SFRJ” (de-

taljno: Tribunal: Dokmanović, dokaz 92). Vidić je kasnije oslobođen prilikom opšte razmene
zarobljenika.
124 Nije najjasniji naziv lokaliteta koji je spomenut u ovom izveštaju. Verovatno su u pitanju
Vođinci.
125 Tribunal: Hadžić, dokaz P02217.2168.1.B.
126 Isto.

oficiru zaduženom za vezu s UNPROFOR-om, i zamolio ga da “odgovarajućoj
instanci” prosledi molbu UN za odobrenje da sprovede istragu. Na to pismo je
28. oktobra odgovorio Milan B. Ilić, predsednik Oblasnog vijeća RSK: “On je
rekao da je molba razmotrena i odbijena. Ilić je tu odluku pokušao da objasni
u pismu.”127 Istoga dana lokalna srpska policija saopštila je civilnoj policiji UN
da ima nalog da se ne istražuje ništa što se dogodilo pre osnivanja Republike
Srpske Krajine: “Indicije s lica mesta govore u prilog pretpostavci o masovnoj
grobnici. Pošto se pokazuje da Milan Ilić opstruira istragu na nivou Sektora i
pošto ruski bataljon i dalje štiti to područje, da li se može utvrditi da li tim Uje-
dinjenih nacija za ljudska prava pokušava da pokrene ekshumaciju na nekom
drugom nivou?”128
Butros Gali (Boutros Boutros-Ghali), generalni sekretar Ujedinjenih naci-
ja, dostavio je 17. novembra 1992. Generalnoj skupštini i Savetu bezbednosti
drugi izveštaj Tadeuša Mazovjeckog (Tadeusz Mazowiecki) o stanju ljudskih
prava u bivšoj Jugoslaviji.129 Mazovjecki je na kriznim područjima drugi put
boravio od 12. do 22. oktobra. U izveštaju je govorio i o zločinu na Ovčari:
Specijalni izvestilac veliki naglasak stavlja na nekih 2.000
do 3.000 ljudi koji su 1991. nakon pada Vukovara navodno
nestali. Na osnovu svedočenja svedoka iz Vukovara, veštak
forenzičar koji je specijalnog izvestioca pratio na njegovoj
drugoj misiji, utvrdio je da se potencijalna masovna grobnica
nalazi otprilike dva kilometra jugoistočno od poljoprivred-
nog dobra Ovčara, pokraj Vukovara. Razbacana na površinu
10x30 kvadratnih metara izrovane zemlje mogu se videti če-
tiri ljudska kostura. Sva četiri su ostaci mladih odraslih muš-
karaca na čijim su kosturima vidljivi znaci traume nastale u
vreme nastupanja smrti. Po mišljenju forenzičara, ti kosturi
127 Isto.
128 Isto. – U ovom izveštaju dostavljena je i izjava anonimnog hrvatskog izvora. Njegovo ime je za-
tamnjeno (general Nambijar je samo upotrebio izraz “gospodin Novak”), kao i pojedini delovi
izjave. Nije navedeno da li je u pitanju civil ili pripadnik hrvatskih oružanih formacija. On je
detaljno opisao dešavanja u Vukovaru, odvođenje iz bolnice na Ovčaru, maltretiranje i mu-
čenje zarobljenika, njihovo odvođenje na streljanje i sopstveno bekstvo. Iz sudskog procesa
vođenog u Beogradu zbog zločina na Ovčari, znamo da je u pitanju Zdenko Novak, komandant
inženjerije 204. vukovarske brigade.
129 Mazovjecki je za specijalnog izvestioca o stanju ljudskih prava u bivšoj Jugoslaviji imenovan
14. avgusta 1992. na prvoj sednici Komisije UN za ljudska prava.

su se, po svemu sudeći, pojavili iz masovne grobnice u kojoj
bi se moglo nalaziti puno više tela. Otkriće je značajno jer
izgleda potvrđuje svedočenje svedoka o nestanku 175 osoba
iz bolnice u Vukovaru u toku evakuacije hrvatskih pacijenata
iz te bolnice 20. novembra 1991. godine. Specijalni izvesti-
lac je od UNPROFOR-a zatražio da pruži 24-satnu zaštitu te
lokacije i da međunarodni tim veštaka započne ekshumaciju
grobnice. Taj tim bi takođe mogao istražiti druge potencijal-
ne grobnice. Predstavnici UNCIVPOL-a [civilna policija Ujedi-
njenih nacija] izvestili su da na tom području postoji barem
osam masovnih grobnica, ali to zahteva dalju istragu.130
General Aleksandar Vasiljević je Tribunalu u Hagu i Vojnom sudu u Beogradu
detaljno govorio o svojim saznanjima o zločinu na Ovčari. Za ubistva je prvi
put čuo januara 1993. od Murisa Zjaje koji je Vasiljeviću rekao da ga je koman-
da Gardijske brigade 20. novembra uputila na Ovčaru:
Kad sam ga pitao: – Kakva Ovčara? on mi je rekao da ja ne
znam za to i da će mi reći nekom drugom prilikom. O tome
smo ponovo razgovarali u junu iste godine: Rekao je da su
zarobljenici iz vukovarske bolnice za koje se sumnjalo da su
pripadnici [Zbora narodne garde] prebačeni na Ovčaru, gde
se nalazila 80. motorizovana brigada iz Kragujevca. Muris je
bio upućen na Ovčaru sa još nekoliko policajaca zato što je,
na osnovu nekih izveštaja, tamo bilo problema sa pripadnici-
ma TO SBZS. Kada je Muris stigao vozilom blizu Ovčare, čuo
je ispaljene hice i o tome je radio vezom obavestio komandu
Brigade. Verovao je da je razgovarao sa majorom Ljubišom
Vukašinovićem, koji je bio zadužen za Vojnu policiju a bio je
potčinjen majoru Šljivančaninu. Dobio je odgovor: – U redu.
Vrati se nazad. To više nije naš problem. Kasnije, Muris je od
drugih pripadnika Gardijske brigade čuo da su vukovarski
teritorijalci streljali oko 186 civila. Konkretno, rekao mi je da
su u ovim likvidacijama učestvovali pripadnici odreda Leva
Supoderica. Nakon toga, kapetan Čedo Papić, komandir čete
inženjerije Gardijske brigade, sa Voždovca, pobrinuo se da se
130 Tribunal: Martić, dokaz 00865. “Stanje ljudskih prava na teritoriji bivše Jugoslavije”.

leševi sahrane uz pomoć buldožera brigade sa Voždovca. Kad
sam ga upitao zašto to nije prijavio, on je rekao: – Dogovorili
smo se da o tome ne pričamo. Krajem 1993. ili početkom
1994, informisao sam generala [Aleksandra] Dimitrijevića
(tadašnjeg načelnika UB) o onome što sam čuo od Murisa
o Ovčari.131 […] Takođe, tokom 1995. razgovarao sam i sa
potpukovnikom Srećkom Borisavljevićem koji je 1991. bio u
Odeljenju bezbednosti Gardijske brigade, potčinjen Šljivan-
čaninu. On je bio operativno zadužen za kasarnu u Vukovaru
od 5. oktobra na dalje. Prema njegovim rečima, Goran Hadžić
i Arkan132 su 19. novembra došli u Velepromet s dvojicom
pratilaca. U to vreme, 186 hrvatskih zarobljenika je bilo
pritvoreno u tom objektu pod stražom kapetana Nenada
Bajića. Arkan je želeo da odmah preuzme te pritvorenike, ali
je Bajić to odbio. Arkan je odgovorio: – Predaćeš ih kapetane,
predaćeš. Ovi zarobljenici su istoga dana prebačeni na Ovča-
ru, a nakon toga u Sremsku Mitrovicu. Narednog dana, Vlada
SBSZ je držala sastanak u Veleprometu na kom je odlučeno
da se ti zarobljenici predaju u nadležnost vukovarske TO, pod
komandom Stanka Vujanovića. Kad je čuo za ovu odluku,
Borisavljević je protestovao kod Natka Petkovića, koji je u
to vreme bio pomoćnik komandanta za politička pitanja
Gardijske brigade. Petković mu je rekao da ne pravi probleme
jer je Mrkšić u potpunosti upoznat sa odlukom i složio se sa
njom. Ovi zarobljenici su zatim prebačeni na Ovčaru.133 […] O
događaju na Ovčari sam razgovarao i sa Šljivančaninom 1998,
a on mi je rekao da su pripadnici TO SBSZ želeli da uzmu
hrvatske zarobljenike iz bolnice i kasarne JNA u Vukovaru.
Rekao mi je i da su pripadnici TO, kada su videli da su neki
od zarobljenika pušteni iz kasarne, pretili da će ga ubiti. Tada
su zarobljenici prebačeni na Ovčaru, gde su zarobljenici sa
131 Tribunal: Hadžić, dokaz 02913.1. Izjava od 17. novembra 2001. godine.
132 O Željku Ražnatoviću opširnije: Kosta Nikolić, “Srpska dobrovoljačka garda u ratovima u
Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1991 – 1992”, http://www.anti.media/istrazivanja/analize/srp-
ska-dobrovoljacka-garda-u-ratovima-u-hrvatskoj-i-bosni-i-hercegovini-19911992/.
133 Tribunal: Hadžić. Izjava Vojnom sudu u Beogradu od 18. januara 1999. godine.

drugih lokacija prethodno bili dovedeni. Na osnovu onoga
što mi je rekao Šljivančanin, on je znao da su zarobljenici bili
u opasnosti u vukovarskoj kasarni, i trebalo je da proceni da
je u takvoj situaciji bilo najbolje da su zarobljenici odmah
preveženi u sabirni centar u Sremskoj Mitrovici.134
Zločin na Ovčari procesuiran je u Beogradu i Hagu. U sudskom procesu u
Beogradu, pred Većem za ratne zločine Okružnog suda, utvrđeno je da su u
hangaru na Ovčari, lokalne snage Teritorijalne odbrane pogubile “oko 200”
ranjenih i bolesnih ratnih zarobljenika. Prva presuda grupi od 16 optuženih
saopštena je 12. decembra 2005. godine. Ukupno 14 optuženih proglašeno je
krivim jer su
u vremenu popodnevnih časova dana 20.11. do ranih ju-
tarnjih časova dana 21.11.1991. na poljoprivrednom dobru
Ovčara u Vukovaru, kao pripadnici Teritorijalne odbrane
Vukovara i dobrovoljačke jedinice Leva Supoderica, koje
su bile u sastavu tadašnje JNA, kršeći pravila međunarod-
nog prava za vreme oružanog sukoba koji je u tom regionu
postojao, a koji nije imao karakter međunarodnog sukoba
[…] prema ratnim zarobljenicima, pripadnicima hrvatskih
oružanih snaga, a koji su prethodno zarobljeni od pripadnika
tadašnje JNA u bolnici, a zatim predati TO Vukovara, vršili
ubistva, telesno ih povređivali i nečovečno postupali na
način kojim se vređa ljudsko dostojanstvo […] i formirali
špalir kroz koji su bili primorani da protrče ratni zarobljenici
prilikom ulaska u hangar i koje su sve zajedno tukli drvenim
palicama, šipkama, kundacima, štakama, rukama i nogama
po raznim delovima tela, nanoseći im telesne povrede […] da
bi u hangaru, po izvršenom popisu i utvrđivanju identiteta
ratnih zarobljenika, komandant TO Vukovara, okrivljeni Vu-
jović Miroljub i njegov zamenik okrivljeni Vujanović Stanko
i okrivljeni Lančužanin Milan, kao komandant dobrovoljač-
kog odreda Leva supoderica, naredili da se vrše ubistva ratnih
zarobljenika i da se isti u grupama od po 30 do 40 ukrcaju
u prikolice traktora, odredili lica koja će vršiti likvidaciju, a
134 Tribunal: Hadžić. Izjava Tribunalu od 17. novembra 2001. godine.

kasnije nakon bekstva oštećenog Novak Zdenka iz prikolice
traktora, odredila lica koja će ići u pratnji traktora da neko ne
pobegne, te su ratni zarobljenici, u pet do šest navrata, odvo-
ženi prema Grabovu, na oko jedan kilometar od Ovčare, gde
je vršeno njihovo streljanje, pri čemu su pripadnici dobrovo-
ljačke jedinice Leva supoderica, okrivljeni Šošić Đorđe, zvani
Žorž i Čiča i okrivljeni Milojević Predrag, zvani Knez, kao i
NN lice pod nadimkom Topola, iz prikolice izveli po jednog
neidentifikovanog ratnog zarobljenika i lišili ih života, tako
što su im noževima prerezali vratove i gde su preostali ratni
zarobljenici izvođeni iz traktorske prikolice u grupama od po
šest, sedam ili osam lica, i postrojeni ispred prethodno isko-
pane jame […] formirali streljačke vodove i iz vatrenog oružja
pucali u njih, a po naređenju okrivljenog Vujanović Stanka,
koji je i sam tom prilikom pucao, i tako ih streljanjem lišili ži-
vota, a posle pucanja okrivljeni Milojević Predrag prilazi stre-
ljanim licima koja su još davale znake života i iz revolvera
pucanjem u glavu ih lišavao života, a potom su leševi u jami
zatrpani, zagrtanjem zemlje buldožerom, i na kraju, okriv-
ljeni Vujović Miroljub, okrivljeni Vujanović Stanko i više NN
lica ispred hangara na Ovčari, izvršili ubistvo streljanjem naj-
manje još 10 ratnih zarobljenika koji su, zatim, zakopani u
rovu koji je do tada služio za ukopavanje artiljerijskog oruđa,
te su na ovaj način lišili života najmanje 200 lica, od kojih je
identifikovano 192.135
135 “Republika Srbija. Okružni sud u Beogradu. Veće za ratne zločine. Transkript audio zapisa
sa glavnog pretresa od 12.12.2005.”, dostupno na: Tribunal: Hadžić, dokaz P02711. – Izrečeno
je osam kazni na 20 godina zatvora, tri kazne na 15 godina, jedna kazna na 12 godina, jedna
kazna na devet i jedna kazna na pet godina zatvora. Izrečene su i dve oslobađajuće presude.
Drugostepeni postupak, pred izmenjenim sudskim većem, vođen je tokom 2009. i 2010.
godine. Apelacioni sud je presudu doneo 23. juna 2010. godine. Ustavni sud Srbije je 12. de-
cembra 2013. usvojio jednu ustavnu žalbu, a Vrhovni kasacioni sud je 19. juna 2014. ukinuo
pravosnažnu presudu Apelacionog suda. Novi pretres počeo je 15. juna sledeće godine. Sudski
postupak je nastavljen 2017, a konačnu presudu Apelacioni sud je saopštio 13. januara 2018.
godine. Potvrđena je prvostepena presuda kojom su na po 20 godina zatvora osuđeni Miroljub
Vujović, Stanko Vujanović, Predrag Milojević i Goran Mugoša, dok je preinačena u delu odluke
o krivici Miroslava Đankovića, Saše Radaka (oni su osuđeni na po pet godina zatvora), Nade

Za zločin na Ovčari Tribunal je 7. novembra 1995. podigao optužnicu protiv
Veselina Šljivančanina, Mileta Mrkšića i Miroslava Radića136 (“vukovarska troj-
ka”). Prvobitna optužnica potvrđena je 7. novembra 1995, a nalozi za hapšenje
izdati su 18. novembra iste godine. Pretresno veće Tribunala je tokom pretresa
održanih 20, 26, 27. i 28. marta 1996. zaključilo da postoje “razumni osnovi”
za uverenje da su trojica optuženih počinili krivična dela, pa je 3. aprila 1996.
izdalo međunarodne naloge za hapšenje.137
Srpske vlasti odbile su da Mrkšića, Šljivančanina i Radića izruče Tribunalu
u Hagu. Posle političkih promena u Srbiji tokom 2000, Mrkšić se dobrovoljno
predao 15. maja 2002, Radić je uhapšen u Beogradu 21. aprila 2003, a Tribunalu
je predat 17. maja. Veselin Šljivančanin je uhapšen u Beogradu 13. juna 2003, a
Tribunalu je predat 1. jula iste godine.138
Tužilaštvo je 15. novembra 2004. predalo “Treću objedinjenu izmenjenu
optužnicu”. Presuda je izrečena 27. septembra 2007. godine. Identifikovane
su 194 žrtve ubijene u Ovčari.139 Veselin Šljivančanin je osuđen na pet godi-
na zatvora zbog “pomaganja u zločinu i mučenja hrvatskih zarobljenika”, a
oslobođen je krivice za ubistvo. Privremeno je pušten na slobodu decembra
2007. godine. Odlukom Žalbenog veća od 5. maja 2009. kazna mu je povećana
na 17 godina, ali je Tribunal 8. decembra 2010. doneo novu presudu kojom mu
Kalaba (njoj je kazna sa devet povećana na 11 godina zatvora), i Ivana Atanasijevića (novo ime
mu je Ivica Husnik) kome je kazna smanjena sa 20 na 15 godina zatvora. Zbog nedostatka
dokaza pravosnažno su oslobođeni Jovica Perić, Milan Vojnović, Milan Lančužanin i Predrag
Dragović. Pošto je u toku postupka Đorđe Rožić preminuo, krivični postupak protiv njega je
obustavljen (Izveštaj o suđenjima za ratne zločine u Srbiji, Fond za humanitarno pravo, Beograd,
2019, 147–153 i http://www.rts.rs/nova-pravosnazna-presuda-za-zlocin-na-ovcari).
136 Miroslav Radić (Zemun, 10. septembar 1962), završio je Vojnu akademiju kopnene vojske JNA.
U profesionalnoj vojnoj službi bio je od 27. jula 1985. godine. Radić je na frontu kod Vukovara
bio komandant 3. pešadijske čete 1. motorizovanog bataljona Gardijske brigade. Aktivna vojna
služba prestala mu je 4. septembra 2001. godine (Tribunal: Mrkšić, dokaz 00686. Personalni
list Miroslava Radića).
137 Tribunal: Mrkšić. Druga modifikovana objedinjena optužnica protiv Mileta Mrkšića, Miroslava
Radića i Veselina Šljivančanina.
138 Veselin Šljivančanin je u čin pukovnika unapređen 31. decembra 1995. godine. U Vojsci Jugo-
slavije obavljao je različite funkcije, a 21. aprila 2000, ukazom Slobodana Miloševića, postav-
ljen je za pomoćnika načelnika za operativnoštabne poslove. Ukazom Vojislava Koštunice,
tadašnjeg predsednika SRJ, od 15. oktobra 2001. razrešen je dužnosti “za koju je utvrđen čin
general-majora”. Profesionalna vojna služba prestala mu je tri dana kasnije, a penzionisan je 15.
januara 2002 (Tribunal: Hadžić, dokaz P02782. Personalni list).
139 Tribunal: Mrkšić. Presuda, 285–299.

je kazna smanjena na 10 godina. To je bio prvi slučaj da je Apelaciono veće po-
ništilo svoju prethodnu pravosnažnu presudu. Šljivančanin je proglašen krivim
za “pomaganje i podržavanje u mučenju zarobljenika”. Konačno je oslobođen 7.
jula 2011. godine.
Miroslav Radić je oslobođen svake odgovornosti. Ovom prilikom treba
naglasiti da je on bio jedini oficir ЈNА koji je dao antiratni intervju. Neposredno
pred povratak iz Vukovara u Beograd, opširno je pričao o svom ratnom iskustvu:
Prvih dana našli smo na izuzetno jak otpor protivnika. Mese-
cima su se pripremali za borbu pre nego što smo mi došli. Oče-
kivali su napad Armije, ukopali su se, napravili saobraćajnice
u zemlji da bi mogli da se kreću između zaklona i utvrđenja.
Dobro su se maskirali i bili teško uočljivi. Ovo je prvo moje
iskustvo u ovakvom ratovanju, znanja sam imao ali iskustvo
je nešto sasvim drugo. […] Na ratištu je bila gomila neorgani-
zovanih ljudi. Svakodnevno je pristizalo 80 ili 50 ili 120 novih
boraca i oni su samo popunjavali jedinice. Zna se šta predstav-
lja organizovana grupa vojnika i kako se može kontrolisati.
Međutim, dobrovoljci su stalno pristizali i komandiri koji su
dolazili sa njima bili su neiskusni. Nije bilo jakih motiva za
borbu, pogotovu kod rezervista koji su došli po sili zakona. […]
Dobrovoljci koji su dolazili iz Srbije, Crne Gore i drugih kraje-
va bili su podeljeni na razne grupe, od avanturista koji su došli
da dožive ratnu stihiju, ili radi krađe, pljačke, bilo je i takvih,
ili su jednostavno pokušali da budu patriote pa su videli da to
nije za njih i želeli su da se vrate kućama. Prvi razlog zbog ko-
jeg je ovoliko dugo trajala [bitka za Vukovar] je što su Vukovar-
čani, pre svega Srbi, napustili svoj grаd kad su bili najpotreb-
niji. Za Vukovar se ovde borilo najviše oko 150 Vukovarčana
Srba, od oko tri hiljade koji su bili sposobni za borbu. […] Ko ne
shvata šta je rat, treba da dođe u Vukovar, da pogleda koliko je
znoja, muke, truda ulagano u poslednjih pola veka a poruše-
no za dva meseca. Vukovar je za dva meseca postao sablasni
grad. Ranije nisam imao prilike da vidim ubijenog čoveka a
ovde, u Vukovaru, za dva meseca okamenio sam se. Hoću da
kažem, ko je preživeo rat u Vukovaru ne može izaći odavde
čiste savesti i svesti koju je imao pre. Ljudi nose teške traume,

to će nas sigurno proganjati još dugo. Ranije sam se grozio da
vidim zaklanu životinju, ovde sam navikao na sve. Onaj ko je
započeo ovaj rat i ko je zapodenuo sukobe između naroda, jer
ovo je bio gotovo verski rat između pravoslavnih i katolika,
ko je to zapodenuo, njega bi trebalo staviti u sredinu i tući ga
i sa jedne i sa druge strane. Ne znam koliko ima smisla upu-
titi apel, ne znam koliko bi to bilo ostvarljivo, ali nijedan rat,
bez obzira kakvog je karaktera, sem onih oslobodilačkih, ne
može doneti sreću nikome. Mora zaviti u crno majke, žene,
decu. Ja sam ispratio svoga rezervistu koji je iza sebe ostavo
troje dece, od kojih najstarije nema više od osam godina.
Postavlja se pitanje zbog čega je on poginuo, zbog čijih ideja,
zbog čijih fantazija. Ne jedino on, nego mnogo takvih ljudi.
Ova stvar morala bi da se reši političkim putem, dogovorom,
jer sve je bolje nego rat. Međutim, u čoveku postoji nešto, ja
ne znam, rat mi se ogadio. Nikome ne bih poželeo da dođe
u situaciju u kakvoj smo mi bili za ova dva meseca. Teško
je to ispričati, teško je to i objasniti. To je doživljaj koji traje
neprekidno, nijedan moj san nije bio upućen porodici, deci,
roditeljima, nekom mirnom životu. Ja sam ovde i u snu
brinuo samo o vojsci. To je opsesija, teško breme i osećanje. I
teško napušta čoveka. Sad ne znam kako ću se ponašati kad
odem u Beograd.140
General Života Panić je 18. novembra dostavio sledeće naređenje jedinicama
JNA koje su učestvovale u završnim borbama u Vukovaru:
Svaka jedinica u svojoj zoni odgovornosti u potpunosti mora
da vlada celokupnim stanjem na teritoriji. Ratni zakoni nisu
stupili na snagu, pa samim tim, a i inače, niko nema pravo
na odmazdu i druge oblike osvete, kao što su to vršile neke
mesne jedinice Teritorijalne odbrane. U buduće, za ovakve i
slične postupke vinovnike hapsiti i preduzimati odgovaraju-
će zakonske mere.141
Britanski general Endrju Pringl (Andrew Pringle), ekspert Tribunala, upravo je
140 “Kapetan Miroslav Radić: Rat mi se ogadio”, Intervju, 29. novembar 1991, 6–7.

ovo naređenje fokusirao kao najvažnije naređenje po kome je Mrkšić trebalo
da postupa u traumatičnoj postratnoj situaciji u Vukovaru:
To naređenje starešine neposredno nadređenog pukovniku
Miletu Mrkšiću formulisano je veoma snažnim rečima. On
je bio potpuno svestan toga da je dužan da postupa prema
naređenjima i u skladu sa stavovima svog nadređenog. On
bi takvo naređenje odmah preinačio u svoje naređenje koje
bi lično uputio podređenim komandantima u OG Jug, ili je
to trebao učiniti. Nakon što bi to naređenje prosledio, on bi
ga, prilikom obilaska podređenih jedinica, usmeno ponovio,
ili je to trebao učiniti. On bi podređenim komandantima po-
gledao u oči i jasno im dao do znanja da od njih očekuje da se
naređenju potpuno povinuju, ili je to trebao učiniti. On bi to
naglasio osoblju svog štaba kako bi znali da deluju u njegovo
ime. Vukovar je pao i trebalo je, pored registrovanja civila,
prikupiti podatke i o brojnim pripadnicima neprijateljskih
snaga i licima koja nisu učestvovala u borbenim operacijama.
Postojala je mogućnost da mnogo toga krene naopako. Po-
beda je s mukom izvojevana i strasti su se razbuktale. U tim
okolnostima bi svaki komandant bio svestan svojih odgovor-
nosti. Međutim, pročitavši dokumente koje mi je Tužilaštvo
stavilo na uvid, zaključujem, na osnovu delovanja pukov-
nika Mileta Mrkšića i njegovih podređenih, da pukovnik
Mrkšić ništa u tom smislu nije preduzeo. Čak postoje dokazi
da on nije obraćao pažnju na izveštaje upravo o takvoj vrsti
ponašanja u vezi s kojom je njegov nadređeni očigledno bio
veoma zabrinut. Sudeći po onome što sam pročitao, ono što
je on preduzimao bilo je, po mom profesionalnom mišljenju,
daleko od onog što bi se očekivalo od komandanta njegovog
ranga i iskustva.142
Kada je 12. februara 2003. svedočio protiv Miloševića, general Vasiljević je
ispričao kako je u jesen 1998. pitao Mileta Mrkšića šta se to dogodilo u Ovčari:
Ja ću govoriti doslovno kako mi je odgovarao. On je rekao:
– Aco, dece mi moje, da sam znao šta će im uraditi, nikad ih ne
142 Tribunal: Mrkšić, dokaz 00601, 10.

bi predali. E, ja sam ga onda upitao, a kad su saznali šta je
urađeno, zašto nisu obavestili po liniji izveštavanja. A on je
rekao: – Kad smo videli šta su im uradili, onda smo se zakleli da
ćutimo. […] Delovao mi je veoma iskreno. Mislim, to je bilo
šest, sedam godina nakon događaja koji se zbio. Drugo, ja
nisam bio ni u kakvoj funkciji, ja sam bio penzioner, sreli
smo se kao dva čoveka i moj je utisak da mu je čak bilo teško
kad je to govorio.143
Mile Mrkšić je osuđen na 20 godina zatvora za “pomaganje i podržavanje mu-
čenja, okrutnog postupanja i ubistva” hrvatskih zarobljenika. Preminuo je 16.
avgusta 2015. u zatvoru u Portugalu.
Literatura
Barić, Nikica. Srpska pobuna u Hrvatskoj Marijan, Davor. Bitka za Vukovar, Zagreb
1990 — 1995., Zagreb: Golden marketing- — Slavonski Brod: Hrvatski institut za
Tehnička knjiga, 2005. povijest, Podružnica za povijest Slavonije,
Srijema i Baranje, 2004.
Filipović, Vladimir. “Na rubu službene kul-
ture sjećanja: slučaj vukovarskog kirurga Marijan, Davor. Domovinski rat, Zagreb:
dr. Mladena Ivankovića”, Tragovi: časopis za Hrvatski institut za povijest, 2016.
srpske i hrvatske teme, 2, 2019, str. 101—119.
Nikolić, Kosta. Jugoslavija, poslednji dani
Izveštaj o suđenjima za ratne zločine u Srbiji, 1989 — 1992. Knjiga prva: Svi Srbi u jednoj
Beograd: Fond za humanitarno pravo, 2019. državi, Beograd: Službeni glasnik, 2019.
Jović, Borisav. Poslednji dani SFRJ. Izvodi iz Šljivančanin, Veselin. Sine, budi čovek, Beo-
dnevnika, Beograd: Politika, 1995. grad: Službeni glasnik, 2015.
143 “Transkripti sa suđenja pred MKSJ”, 338–339.

KOSTA NIKOLIĆ
New documents on the War in Vukovar in 1991.
Fighting over Vukovar in autumn 1991 was the most devastating

conflict of war in Croatia. Military leadership of the Yugoslav People's
Army (YNA) decided to conquer Vukovar at any cost, which triggered
prolonged attacks on this city. Whereas for Serbian public opinion
Vukovar became a symbol of determination to protect Croatian
Serbs, the battle for this city became a rallying cry in the history of
contemporary Croatian state, and even a focal point in formation of
its modern national and cultural identity. In this battle, the Yugo-
slav Army used its superiority in firepower and control over airspace,
systematically bombing and almost completely destroying the city.
“The operation Vukovar” therefore became the biggest catastrophe
in the military history of that army. It also presented a turning point
of international public opinion in favour of Croatia, contributing
significantly to launching of procedure for recognition of Croatian
and Slovenian independence. The aftermath of the Vukovar siege
was especially chilling. The downfall was followed by conflict of the
military and new civilian authorities, contributing to poor admini-
stration over the ruined city and its apocalyptic landscape. Looting
and lawlessness ensued, culminating in deportation of Croatian
population and mass execution of Croatian prisoners. This horrendo-
us chapter of the Yugoslav war left a deep and lasting scar in relations
between Serbia and Croatia.
KEY WORDS: Vukovar, Croatia, Yugoslav People’s Army, War, Prisoners

IZVORNI ZNANSTVENI ČLANAK
UDK: 314.15-054.73(497.6 Bijeljina)“201” / primljeno: 6. veljače 2020.
Dvadeset pet godina poslije:

uticaj rata i prisilnog raseljenja
na kolektivne identitete
Semberaca i izbjeglica
u Bijeljini
MAJA PUPOVAC
Odsjek za balkanske, slavenske i orijentalne studije,
Sveučilište Makedonija, Solun
Izučavajući ovu temu sa značajne vremenske distance od dvije i po decenije, ovaj

rad bavi se pitanjem kako su rat i prisilno raseljenje uticali na kolektivne identitete
srpskih stanovnika Bijeljine, grada na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine. Konkretno,
rad izučava odnos između domicilnog i nekadašnjeg interno raseljenog stanov-
ništva – Semberaca i izbjeglica, kao i način na koji je taj odnos uticao na stvaranje,
mijenjanje i razvijanje njihovih kolektivnih identiteta. Time se želi ukazati na
identitetski pluralitet koji postoji unutar jedne etničke grupe i na prostoru jedne mi-
kro-zajednice, a koji igra značajnu ulogu u procesu integracije nekadašnjih interno
raseljenih lica, kao i njihovog razumijevanja sebe i drugih. Kao što slučaj Bijeljine
pokazuje, rat u Bosni i Hercegovini i prisilno raseljenje stanovništva koje ga je prati-
lo, nije stvorio samo snažne podjele između različitih etničkih grupa, nego i unutar
iste etničke grupe. Dok neke od tih podjela opstaju tek na nivou stereotipičnog prika-
za onog “drugog”, druge imaju potencijal da stvore značajne društvene podjele koje
prevazilaze okvire bijeljinske mikro-zajednice.
KLJUČNE RIJEČI: Bosna i Hercegovina, Bijeljina, interno raseljena lica, kolektivni

identiteti, izbjeglice
maja pupovac Dvadeset pet godina poslije 203

Dvije Srpkinje u Bijeljini razgovaraju, i jedna se žali drugoj:
“Kćerka mi je strašno obrukala cijelu familiju! Da li možeš da
zamisliš – udala se za Muslimana!?”
Kaže druga: “Hajde, šta se imaš žaliti, moglo je biti i mnogo
gore od toga!”
“Zar postoji nešto gore od toga?”, upita prva žena.
“Pa... Mogla se udati za izbjeglicu”, odgovori druga.
Bivajući smišljane i prepričavane skoro već tri decenije, šale poput ove ne-
izostavni su dio svakodnevnih razgovora među stanovnicima Bijeljine, petog
najvećeg grada u Bosni i Hercegovini (Bosna, BiH), i drugog najvećeg grada u
Republici Srpskoj (RS). Izbjeglice na koje se ova šala odnosi su u stvari interno
raseljeni Srbi koji su tokom i nakon rata u Bosni i Hercegovini (1992 — 1995)
najprije našli utočište na teritoriji opštine Bijeljina (i šireg regiona Semberije
čiji je Bijeljina centar), a potom i odlučili da se stalno nastane u ovom sjevero-
istočnom regionu Bosne i Hercegovine. Premda postoji jasna razlika između
kategorija “izbjeglice” i “interno raseljena lica” – a koja uzima u obzir činjeni-
cu o tome da li su pojedinci napustili granicu države iz koje su protjerani ili ne
(UNHCR, 1998) – i premda su se raseljena lica trajno nastanila u mjestu svog
interenog raseljenja, u Bijeljini se, skoro trideset godina nakon ratnih sukoba,
“novopridošlo” stanovništvo i dalje naziva izbjeglicama. Sa većim, manjim ili
gotovo nikakvim negodovanjem, i “novopridošlo” stanovništvo nerijetko sebe
opisuje ovom istom riječju kada se zađe u sferu njihovih novih, poslijeratnih –
ali i ratom izazvanih, kolektivnih identiteta.
Navedena šala simbolički ukazuje na dvije odlike bijeljinskog poslijerat-
nog društva kojima će se ovaj članak i baviti. Prva se odnosi na to da lokalni/
domicilni bijeljinski Srbi vide izbjeglice u tom gradu u negativnom svjetlu, iako
s njima dijele mnoštvo zajedničkih karakteristika, kao što su etnička pripad-
nost, jezik i religija. Naime, uzimajući ovu i mnogobrojne slične šale u obzir,
stiče se utisak da je za lokalne Srbe iz Bijeljine mnogo poželjnije uspostaviti
bliske rodbinske veze s nekadašnjim ratnim neprijateljima i etničkim “dru-
gim” (u ovom slučaju Muslimanima, odnosno Bošnjacima), nego sa kulturnim
“drugim”, odnosno Srbima koji su se u Bijeljini naselili nakon što su prisilno
napustili svoje domove sa teritorija koje su bile pod kontrolom neprijateljskih
(bošnjačkih, hrvatskih) vojnih snaga. Međutim, pomenuta šala pokazuje
samo jednu stranu medalje. Razmatrajući pitanje kako su rat i status interno
raseljenih lica uticali na identitete i proces integracije izbjeglica u Bijeljini – a

imajući u vidu njihov odnos s lokalnim stanovništvom koji su često kategorisa-
ni i identifikovani kao Semberci/Semberke – ovaj rad će pokušati prikazati da su i
izbjeglice u Bijeljini tokom godina zajedničkog života razvile i očuvale značajne
kulturne stereotipe koji se odnose na lokalne Srbe, a koji za cilj imaju stavljanje
potonje grupe u inferiorniji položaj. Posljedice načina na koji Semberci i izbje-
glice percipiraju jedni druge značajne su stoga što ukazuju na proces nastanka,
razvijanja i mijenjanja različitih kolektivnih identiteta koji traje i danas. U
većoj ili manjoj mjeri tokom prethodne dvije i po decenije, ovako suprotstav-
ljeni kolektivni identiteti stvarali su i stvaraju svojevrsni raskol među Srbima u
Bijeljini, ali isto tako i ukazuju na važan problem integracije interno raseljenih
lica u Bosni i Hercegovini generalno.
Druga odlika bijeljinskog poslijeratnog društva primjetna u gorepome-
nutoj šali odnosi se na to što je, kako se njome sugeriše, kulturnim razlikama
između Semberaca i izbjeglica dato više značaja nego etničkim razlikama koje
evidentno postoje i stvaraju izvjesni animozitet među Srbima i Bošnjacima
u Bijeljini. Etničke razlike, segregacija, antagonizam, pa i šovinizam, često se
dovode u vezu s Bosnom i Hercegovinom, najprije zbog ratnih sukoba iz ranih
1990-ih između tri najzastupljenije etničke grupe u zemlji – Bošnjaka, Srba
i Hrvata, te akcija etničkog čišćenja i inženjeringa nakon čega su stvorene
prilično etnički homogene teritorije unutar jedne države. Dodatno, Dejton-
skim mirovnim sporazumom (DMS), kojim je u novembru 1995. okončan rat u
Bosni i Hercegovini, Bosna je ustanovljena kao složena zajednica tri konstitu-
tivna naroda s dva autonomna entiteta (Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH)
i Republika Srpska (RS)), kao i, nešto kasnije ustanovljenim, autonomnim
distriktom Brčko (BD). Svi navedeni faktori kombinovano – etničko čišćenje i
etnički inženjering koje su sprovodile nacionalističke političke elite, značajno
pomjeranje stanovništva zbog prinudnog raseljenja, kao i odredbe DMS-a koje
idu u prilog etničkim podjelama, doveli su do toga da se većina bosanskoherce-
govačkih Srba trajno nastanila u RS, dok većina Bošnjaka i Hrvata živi u FBiH,
sa značajnim procentom etničke homogenosti kada se ovaj entitet raščlani
na svoje manje političko-administrativne jedinice – kantone. Naime, prema
posljednjem popisu stanovništva iz 2013. godine, 91,39% svih Hrvata i 88,29%
svih Bošnjaka u Bosni i Hercegovini živi u FBiH, dok 92,14% svih bosanskoher-
cegovačkih Srba ima svoje prebivalište u RS.1
1 Popis stanovništva, domaćinstava i stanova u Bosni i Hercegovini 2013, Agencija za statistiku

Imajući ove podatke u vidu, ne čudi interesovanje akademske zajednice
da se dugotrajno i podrobno bavi pitanjima posljedica etničkih podjela u Bosni
i Hercegovini, smatrajući ih najočitijim i najproblematičnijim faktorom koji
oblikuje bezbjedonosnu, političku, ekonomsku, društvenu i kulturnu dinami-
ku u ovoj zemlji (vidi npr: Andjelić, 2003; Belloni, 2007, 2009; Bieber, 2006;
Bougarel, 2004; Bringa, 1993; Chandler, D. 1999/2000; Gordy, 2015). Među-
tim, ako se ponovo vratimo na šalu s početka ovog teksta, u kojoj je udaja kćeri
za Bošnjaka prihvatljivija od udaje za Srbina izbjeglicu, čini se da je domicilnim
stanovnicima Bijeljine njihov kulturni identitet važniji od etničkog, ili barem
zna biti podjednako važan. Stoga će ovaj rad pokušati odgovoriti i na pitanje
kakav odnos postoji između različitih identiteta koji nastaju, razvijaju se i op-
staju na lokalnom nivou, s etničkim identitetom kao najprimjetnijim i najzna-
čajnijim vidom kolektivnog identiteta u Bosni i Hercegovini? Odgovarajući na
ovo pitanje, steći će se i razumijevanje o tome da li je i pod kojim okolnostima
moguće da pojedini društveni i kulturni faktori budu smatrani relevantnijim
u procesu razumijevanja “sebe” i “drugih”, nego sâmi etnički identiteti koji su
određenim populacijskim grupama pripisani.
U ovom radu, kolektivni identitet definiše se kao razumijevanje o tome
ko smo u stvari “mi” i ko su “drugi”, bazirano na pripadnosti određenoj druš-
tvenoj grupi, kao što je, na primjer, rasna, etnička, religijska, politička, i slično.
Pri tome, kolektivni identitet nije tek nešto što određena grupa ljudi može
da posjeduje ili ne posjeduje, izvjesna “svojina” te grupe (Eriksen, 2004), već
predstavlja stalni proces identifikacije koji je podležan neprestanim promje-
nama u zavisnosti od specifičnih i često promjenljivih okolnosti u kojima se
jedna grupa nalazi (Hogg i Abrams, 1998). Imajući u vidu konkretni društveni
kontekst, kolektivni identiteti ili pojedini njihovi aspekti mogu biti snažno
naglašeni, ali mogu biti smatrani i potpuno irelevantnim (Brubaker i Cooper,
2000; Cohen, 1994, 2001). Kolektivni identiteti najprije podrazumijevaju
osjećaj sličnosti koje pojedinac dijeli s pripadnicima konkretne grupe, a koji je
zasnovan na postojanju određene zajedničke karakteristike (ili karakteristika)
za koju se smatra da je dijele svi pripadnici date grupe, iako, u realnosti, to
zapravo nikada nije u potpunosti moguće (Barnard i Spencer, 2005). Takav je
slučaj s izbjeglicama u Bijeljini čiji je identitet, između ostalog, zasnovan na
Bosne i Hercegovine. http://www.popis.gov.ba/.

zajedničkom iskustvu prinudnog raseljenja, osjećanjima gubitka materijalnih
i drugih dobara i nostalgije za napuštenim domovima, kao i uzajamnoj solidar-
nosti iskazanoj tokom ranog perioda raseljenja (Maksimović, 2019).
Istovremeno, kolektivni identiteti nastaju i zbog primjetnih razlika koje
pripadnici jedne grupe ističu kao relevantne u procesu interakcije i poređenja
s drugim grupama. Dakle, kolektivni identiteti podrazumijevaju simbiozu
uočenih sličnosti i razlika – sličnosti između nas samih i pripadnika grupe
čijim se dijelom smatramo (“mi”), kao i razlika u odnosu na pripadnike drugih
grupa (“oni”). Ovaj proces nije jednostran; kolektivni identiteti mogu nastati
ne samo na osnovu našeg ličnog osjećaja pripadnosti određenoj grupi nego i
tako što ćemo biti identifikovani na izvjestan način od strane pripadnika dru-
gih grupa (Jenkins, 1996/2008). Prisustvo drugih grupa koje se identifikuju na
određeni način neophodno je za razumijevanje nas samih jer kolektivni iden-
titeti nisu izolovani procesi. Naprotiv, oni nastaju i razvijaju se u interakciji s
drugim grupama, pri čemu se ta interakcija odvija preko fluidnih društvenih
granica ili okvira (social boundaries). Štaviše, postojanje određene grupe uslov-
ljeno je postojanjem drugih grupa, kao i održavanjem društvenih granica iz-
među njih (Barth, 1969). I zapažene sličnosti i razlike, kao i društvene granice
među grupama, ništa su drugo do socijalni konstrukti koji simbolički postoje
u glavama pojedinaca, omogućavajući im da stvore – ili pak ne stvore – osjećaj
pripadnosti nekoj grupi (Cohen, 2001).
Sociopsihološke teorije nadalje tvrde da se pojedinci snažno identifikuju
sa svojom grupom i pripisuju emotivni značaj takvom identitetu, smatrajući
ga preduslovom za sticanje samopoštovanja i samopouzdanja. Težeći da stvore
i održe takvo stanje, pojedinci imaju tendenciju da favorizuju svoju grupu
kada je porede sa drugima, što za posljedicu ima pripisivanje negativnih karak-
teristika članovima drugih grupa. Ovo može dovesti do stvaranja negativnih
stereotipa, predrasuda, diskriminacije ili čak intergrupnog konflikta (Tajfel i
Turner, 1986).
Osim toga, pojedinci su skloni umanjivanju percipiranih razlika među
članovima svoje grupe, ali i uvećavanju percipiranih razlika u odnosu na čla-
nove drugih grupa, naročito u onim aspektima koji se odražavaju pozitivno na
njihov identifikacioni proces, odnosno na njihov proces samorazumijevanja
(Hogg i Abrams, 1998).
Oslanjajući se na Frojdov koncept “narcisizma malih razlika” (narcissi-
sm of small differences), nadalje se tvrdi da što su grupe sličnije među sobom,

postoji i veća potreba za isticanjem postojećih razlika, bez obzira na to koliko
se malim, gotovo zanemarljivim, te razlike mogu činiti (Blok, 1998; Brewer,
2001; vidi takođe Bourdie 1984: 479).
Ovaj rad upravo će se fokusirati na navedeni aspekt kolektivnih identiteta
koji stavlja akcenat na percipirane razlike među društvenim grupama, i to
posmatrajući odnos između izbjeglica i Semberaca u Bijeljini. Članak predstav-
lja rezultat jednoipogodišnjeg boravka i etnografskog rada na terenu (maj
2016 — decembar 2017), u sklopu doktorskog istraživanja na temu uticaja rata
i prisilnog raseljenja na proces identifikacije nekadašnjih interno raseljenih
Srba u Bijeljini. Pored analize arhivskog i drugog materijala te mnogobrojnih
formalnih i neformalnih razgovora, korišćene su i druge kvalitativne metode
istraživanja, kao što su posmatranje (posmatrač-učesnik i učesnik-posmatrač)
kao i nestandardizovani dubinski intervjui sa 44 stanovnika Bijeljine, od kojih
je 14 Semberaca i 30 izbjeglica. Samim tim, namjera ovog rada je da pristupi
temi iz bottom-up perspektive, pokušavajući da oslušne glas stanovnika jedne
relativno male društvene zajednice i na taj način opiše i razumije pojedine
društvene pojave na mikro nivou, smatrajući ih potencijalno važnim za
razumijevanje širih fenomena, ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine nego
i cijele bivše Jugoslavije. U posljednje vrijeme, stanovište da bolje sagledava-
nje širih fenomena – barem kada je Bosna i Hercegovina u pitanju – iziskuje
prisustvo većeg broja studija na mikro nivou, dobilo je sve više na značaju, i
to u različitim naučnim disciplinama (vidi npr: Bergholz, 2018; Brković, 2017;
Correia, 2018; Jansen et al., 2016; Sivac-Bryant, 2016; takođe Bougarel et al.,
2007).
Rat u Bijeljini i demografska dinamika
Na početku rata u Bosni i Hercegovini, opština Bijeljina imala je 96.988

stanovnika, od kojih se 59,17% izjašnjavalo kao Srbi (57.389), 31,17% kao
Muslimani (Bošnjaci) (30.229), oko 5% kao Jugosloveni (4.426), dok su Hrvati
činili svega 0,51% od ukupnog broja stanovnika ove opštine. Sâm grad Bijeljina,
odnosno urbano gradsko jezgro istoimene opštine, brojao je 36.414 stanov-
nika, od kojih je Muslimana bilo najviše – 52,24%, potom su po brojnosti bili
Srbi (28.69%) i Jugosloveni (9.47%). Ako izuzmemo nekoliko manjih zaseoka
kao i selo Janja sa 94,38% muslimanske populacije, ruralno područje opštine

Bijeljina bilo je pretežno, a u pojedinim slučajevima čak i isključivo, naseljeno
Srbima.2
Etničko čišćenje
Oružani sukob u Bijeljini trajao je svega nekoliko dana, od 31. marta do 4.

aprila 1992. godine, te je grad ostao pošteđen materijalnih razaranja. Zbog
svoga statusa geostrateške spone između istočnih i zapadnih dijelova Bosne i
Hercegovine, koji su tada bili pretežno naseljeni Srbima, svoje neposredne bli-
zine granici sa Srbijom, kao i dominaciji nacionalističke Srpske demokratske
stranke (SDS) u lokalnoj skupštini ali i javnom životu, za SDS je bilo od velike
političke i strateške važnosti da Bijeljina što prije padne pod srpsku vojnu i
političku kontrolu. Koristeći etničke tenzije nastale zbog sve češćih nasilnih
incidenata na teritoriji opštine, početkom aprila 1992. godine paravojna grupa
sa sjedištem u Srbiji, Srpska dobrovoljačka garda (SDG)3, zajedno s lokalnom
bijeljinskom teritorijalnom odbranom, veoma je brzo preuzela kontrolu nad
širim područjem opštine Bijeljina (vidi takođe: Calic, 2009; Correia, 2018).
Aprilsko nasilje u Bijeljini je možda trajalo kratko, ali je tom prilikom stra-
dalo 48 civila, od kojih su većina bili Bošnjaci no neki su bili i Albanci i Srbi.4
Tih nekoliko dana bilo je dovoljno da slike nasilja pripadnika SDG-a u Bijeljini
2 Popis stanovništva. Republika Bosna i Hercegovina. Državni zavod za statistiku Republike

Bosne i Hercegovine. Nacionalni sastav stanovništva: rezultati po opštinama i naseljenim
mjestima 1991. Statistički Bilten 234. Decembar 1993.
3 Srpska dobrovoljačka garda (takođe poznata i kao Arkanovi Tigrovi) bila je ozloglašena para-
militarna grupa predvođena Željkom Ražnatovićem Arkanom. Grupa je formirana u Srbiji
1990. promovišući se kao “instrument za odbranu Srba koji žive van Srbije, kao i za zaštitu
srpskih interesa u sklopu Jugoslavije“. Arkanovi Tigrovi su bili angažovani u Istočnoj Slavoniji
u Hrvatskoj 1991–1992., kao i na različitim lokalitetima u Bosni i Hercegovini tokom 1992. i
1995. godine. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) Ražnatovića je optužio za
zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja te za teške povrede Ženevskih
konvencija iz 1949. godine. Međutim, suđenje nije otpočeto jer je nad Ražnatovićem izvršen
atentat 2000. godine. (vidi: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Indi-
ctment against Ražnatović. IT-97-27. http://www.icty.org/x/cases/zeljko_raznjatovic/ind/en/
ark-ii970930e.pdf. Pristupljeno: 15. januara 2020.
4 U svom prvom izdanju nakon oružanog konflikta u Bijeljini, lokalne SIM Novine (No.
265/1992) objavile su da postoji 40 žrtava oružanog sukoba, od kojih je 34 ne-Srba. MKSJ je
usvojio broj od 48 žrtava, od kojih je ne-Srba bilo 45.

prema bošnjačkim civilima ostanu zauvijek zabilježene kamerom ratnog
foto-reportera Rona Haviva, i postanu neki od najprepoznatljivijih simbola
rata u BiH, služeći kao osvješćujući prikaz toga koliko je oružani konflikt u
ovoj zemlji znao biti surov i nemoralan.5 Tog proljeća 1992. stotine Bošnjaka
je napustilo ili bilo protjerano iz svojih domova, a proces zastrašivanja i nasilja
prema manjinskim etničnim grupama u Semberiji (pretežno Bošnjacima, ali i
Romima, Hrvatima i Albancima) nastavio se sve do kraja rata. Kao što su neki
izvještaji međunarodnih organizacija utvrdili, u Semberiji su se dogodila tri
talasa nasilnog protjerivanja Bošnjaka: u aprilu 1992. godine u toku i nakon
oružanog sukoba; u avgustu i septembru 1993. godine; i od jula do septembra
1994. godine (Amnesty International, 1994; Human Rights Watch, 2000;
International Crisis Group, 2000; vidi takođe: Correia, 2018; Trbić, 2007a,
2007b).
Krivični procesi protiv nekadašnjih vrhovnih lidera Republike Srpske, a
koje je sproveo Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), utvrdili
su da se protjerivanje Bošnjaka vršilo pomoću akata diskriminacije, zastraši-
vanja, prijetnji, prisilnih deložacija, prinudnog rada, pritvoreništva u lokal-
nom kampu Batković, uništenja kulturnog i religijskog nasljeđa, kao i drugih
formi etnički-motivisanog nasilja.6 Nakon okončanja rata, demografska slika
Bijeljine opisana na početku ovog poglavlja drastično se izmijenila. Od 30.229
Bošnjaka 1991. godine, u Bijeljini ih je nakon rata ostalo svega 2.700, dok se
u obližnoj većinski-bošnjačkoj Janji taj broj smanjio sa 9.871 na samo 200
(Amnesty International, 1994; Human Rights Watch, 2000; Wubs, 1998).
Etnički inženjering
U isto vrijeme kada su područje opštine Bijeljine napuštali Bošnjaci, naselja-

vali su je interno raseljeni Srbi, pretežno s područja današnje FBiH. Bijeljina
je predstavljala prigodno utočište za raseljena lica naprije zbog svoje blizine
5 Na fotografiji je prikazan pripadnik Srpske dobrovoljačke garde koji nogom udara ubijenu
srednjovječnu Bošnjakinju ispred njene porodične kuće. Pored nje ležala su još dva ubijena
bošnjačka civila.
6 Vidi: Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), slučaj: Karadžić, Radovan (IT-
95-5/18). Plavšić, Biljana (IT-00-39 & 40/1). Krajišnik, Momčilo (IT-00-39). www.icty.org.
Pristupljeno: 15. januara 2020.

granici sa Srbijom, zatim zbog odsustva direktnih ratnih sukoba na njenoj teri-
toriji, kao i očuvanosti stambenog fonda za privremeni smještaj izbjeglih lica,
koji je uglavnom podrazumijevao napuštene bošnjačke kuće (Human Rights
Watch, 2000; Wubs, 1998). Takođe, Bijeljina je ostvarivala relativni eko-
nomski napredak u odnosu na druge opštine slične veličine, i to zahvaljujući
razvijenoj poljoprivrednoj proizvodnji, ali i ilegalnoj trgovini (švercu) koja je u
to vrijeme bio više nego evidentna, premda, u uslovima ratnih sukoba, gotovo
nikada kažnjavana.7
Već u maju i junu 1992. oko 20.000 Srba izbjeglo je u Bijeljinu i njena
okolna sela, dok je taj broj u julu iste godine dostigao broj od 30.000 (Amnesty
International, 1994). Takođe, nekoliko hiljada od oko 80.000 Srba (Amnesty
International, 2000; Sell, 1999), koji su napustili sarajevske opštine nakon
što su Dejtonskim mirovnim sporazumom te opštine bile prisajedinjene
FBiH, prispjelo je u Bijeljinu u februaru i martu 1996. godine. Prema Pašaliću
(2004) koji je bazirao svoje istraživanje na podacima prikupljenim od strane
Republičkog statističkog zavoda RS, 1996. godine opštinu Bijeljinu naselja-
valo je oko 104.831 ljudi, od kojih je 67.625 pripadalo kategoriji domicilnog
stanovništva (19.627 domaćinstava), dok je izbjeglica (uglavnom iz Hrvatske)
i interno raseljenih lica bilo 37.206 (11.272 domaćinstava). Dakle, neposredno
nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini, izbjeglice i interno raseljena lica u
Bijeljini činili su 35.5% od ukupne populacije ove opštine. Iz Hrvatske je bilo
ukupno 208 izbjeglih domaćinstava iz 50 različitih opština, od čega je najveći
broj bio iz Rijeke (35) i Zagreba (18). Isti izvori tvrde da su interno raseljena
lica u Semberiju izbjegla iz skoro 90 različitih opština u Bosni i Hercegovini,
pri čemu je najviši procenat onih koji su prinudno protjerani iz nešto većih i
urbanijih bosanskohercegovačkih opština, kao što su Tuzla (4.198 domaćinsta-
va ili 37,24%), Sarajevo (2.151 domaćinstava ili 19,08%) i Zenica (1.918 doma-
ćinstava ili 17,01%). Novi nezvanični popis stanovništva uslijedio je 2000. u
saradnji između nadležnih organa Republike Srpske i UNHCR-a. Prema ovom
izvoru, 2000. godine u Bijeljini je živjelo 27.828 interno raseljenih lica (8.942
7 Lokalne SIM Novine često su pisale o ilegalnom švercu i drugim kriminalnim aktivnostima u
Bijeljini (vidi, na primjer: SIM Novine br. 11. Januar 1993.; SIM Novine br. 12. Mart1993.; SIM No-
vine br. 16. jul 1993.; SIM Novine br. 17-18. avgust-septembar 1993.; SIM Novine br. 19. oktobar
1993.; SIM Novine br. 21. januar 1994.; SIM Novine br. 22. februar 1994.; SIM Novine br. 25. maj
1994.; SIM Novine br. 26. jun 1994.; SIM Novine br. 29. septembar 1994.; SIM Novine br. 38. jun
1995.).

domaćinstava), od kojih su značajna većina bili Srbi (27.687 ili 99,49%). Isto
tako, u periodu od 1992. do 2001. godine, u novopridošlim porodicama rođeno
je 2.449 djece, koja su automatski naslijedila i status interno raseljenih lica.8
Uz ovako veliki broj interno raseljenih lica, Bijeljina je neposredno nakon
kraja rata bila prenaseljen grad, koji nije mogao zadovoljiti niti najosnovni-
je socio-ekonomske potrebe svojih stanovnika. Stambeno pitanje interno
raseljenih lica rješavano je njihovim zbrinjavanjem kod rođaka i prijatalja, ali
u najvećem broju slučajeva njihovim useljavanjem u napuštene bošnjačke
kuće. Nerijetki su bili i slučajevi gdje su Bošnjaci koji su za vrijeme rata ostali
u Bijeljini djelili svoja domaćinstva sa interno raseljenim Srbima, a u skladu sa
tada važećim propisima Republike Srpske. Problem sa prekomjernim brojem
stanovnika u to vrijeme doživio je svoj vrhunac kada su se protjerani Bošnjaci
počeli vraćati svojim domovima u Bijeljini. Naime, Aneksom VII Dejtonskog
mirovnog sporazuma9 uveden je institut takozvanog “domicilnog povratka”
[domicile return] koji je podrazumijevao pravo svakog izbjeglog ili raseljenog
lica da se vrati u svoj prijeratni stan ili kuću. Namjera iza ove odredbe bila je
da se povraćajem privremeno napuštene imovine i omogućavanjem povratka
svih izbjeglih i raseljenih lica omogući i povratak multietničke geografske
slike Bosne i Hercegovine kakva je postojala prije oružanog sukoba i etničkog
čišćenja, odnosno stvaranja etnički homogenih teritorija unutar države.
Ovakav stav međunarodne zajednice nije odgovarao srpskim i hrvat-
skim nacionalističkim elitama kojima je bilo u interesu da očuvaju etnički
homogene regione unutar BiH, za razliku od bošnjačkih političkih elita koje
su ohrabrivale pripadnike svoje etničke grupe da se vrate svojim kućama,
naročito u one dijelove zemlje gdje bi predstavljali manjinsku etničku grupu
(tzv. “manjinski povratak”) (Stefanović i Loizides, 2017). S tim u vezi, Stefan-
sson (2006: 128) opisuje da su srpske i hrvatske političke elite zagovarale
“ideologiju ostanka”, za razliku od bošnjačkih koje su bili sklonije “ideologiji
povratka”. Opstrukcije bijeljinskog rukovodstva predvođenog SDS-om po
pitanju manjinskog povratka Bošnjaka (odloženo usvajanje i primjena zakon-
skih i drugih akata, nesprovođenje deložacija, prolongiranje procesa povraćaja
privremeno napuštene imovine i sl.), neposredno nakon rata predstavljale su
8 Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, lična korespodencija. Jula 2015.
9 Cio tekst Aneksa VII dejtonskog mirovnog sporazuma koji se tiče izbjeglih i raseljenih lica
dostupan na engleskom jeziku ovdje: https://bit.ly/399TcaX.

glavni problem u primjeni Aneksa VII. Povratak Bošnjaka u Bijeljinu postao je
moguć tek krajem 1990-ih i početkom 2000-ih godina kada je međunarodna
zajednica počela primjenjivati oštrije mjere kao odgovor na ovakve mani-
pulacije nacionalističkih političkih elita u opštinama u kojima su one imale
političko-administrativnu kontrolu. Kako stambeni fond u Bijeljini nije bio
oštećen niti razoren, izbjegli Bošnjaci su se relativno brzo mogli vratiti svojim
kućama nakon što bi se i ostali uslovi za to stekli, ali se, u isto vrijeme, interno
raseljeni Srbi koji su privremeno okupirali bošnjačke domove nisu mogli vra-
titi u prijeratna mjesta svog stanovanja, jer su njihove kuće u FBiH u velikom
broju slučajeva bile spaljene ili razrušene.10
Problem alternativnog stambenog zbrinjavanja raseljenih Srba u Bijeljini
koji su morali napustiti bošnjačke kuće a nisu imali uslova da se vrate u svoje,
u opštini Bijeljina rješavan je na različite načine, nekad i uz pomoć vlada
pojedinih država koje su gradile stambene jedinice za alternativni smještaj
raseljenih Srba u cilju sopstvenog rasterećivanja u pogledu broja bošnjačkih
izbjeglica (Human Rights Watch, 2000). Međutim, većina mjera sprovedena je
od strane opštinskih vlasti koje su problem stambenog zbrinjavanja raseljenih
lica odlučile rješavati dodjeljivanjem besplatnih placeva na teritoriji opštine,
gdje bi onda raseljeni Srbi koji nisu bili u mogućnosti ili nisu željeli da se vrate
u svoja prijeratna prebivališta mogli sagraditi kuće i zbrinuti svoje porodi-
ce. Prema podacima iz 1996. godine, od ukupnog broja od 11.272 raseljenih
domaćinstava, samo njih 77 izrazilo je želju da se vrati napuštenim domovima
u FBiH, dok je 9.976 porodica poželjelo da ostane da živi na teritoriji opštine
Bijeljina (Pašalić, 2004).
Zajedno sa potrebom rješavanja pitanja prenaseljenosti kao i međuetničih
incidenata koji su bivali sve češći tokom procesa povratka Bošnjaka u većinsku
srpsku sredinu (Amnesty International, 2000; Human Rights Watch, 2000;
Wubs, 1998), upravo je ta socijalna dimenzija ono na šta je tadašnja bijeljinska
vlast ukazivala kao na glavni razlog zašto raseljenim licima dodjeljuje placeve
bez novčane nadoknade, umjesto da pomogne njihov povratak prijeratnim
domovima. U intervjuu sa visokim zvaničnikom opštine Bijeljina u to vrijeme,
istaknuto je da su se placevi dodjeljivali po strogo utvrđenim pravilima koja
10 Na primjer, u intervjuu Semberskim novinama (397/2000) načelnik opštine Bijeljina izjavio je

da samo u Janji u tom momentu živi oko 15.000 raseljenih Srba, od kojih njih 70% nije imalo
gdje da se vrati jer su im domovi u FBiH bili porušeni.

su zahtijevala da korisnici placeva budu zaista samo ona lica koja nisu mogla
da se vrate svojim domovima zbog njihove fizičke destrukcije, pri čemu su
prednost imale porodice palih boraca i ratnih vojnih invalida, kao i porodice
sa nikakvim ili izuzetno niskim primanjima. Takođe, isticalo se i to da Aneks
VII Dejtonskog mirovnog sporazuma u članu 1. i 4. predviđa da svako lice ima
pravo da bira destinaciju povratka, te ne smije biti primorano da donosi odluke
u tom domenu ukoliko bi se takva odluka štetno odrazila na njihovu bezbjed-
nost i mogućnost ponovnog uspostavljanja normalnog života.11
Bijeljinske opštinske vlasti nastavile su s praksom obezbjeđivanja uslova
za ostanak interno raseljenih lica, i to ne samo putem dodjeljivanja besplat-
nih placeva, nego i dodjelom građevinskog i drugog materijala kao i novčane
pomoći. Nekad su ovakve mjere sprovođene u skladu sa odlukama skupštine
opštine, a nekad u saradnji sa lokalnim firmama i organizacijama koje su iska-
zivale želju da pomognu izgradnju stambenih objekata za svoje zaposlene.12
Jedan od mojih ključnih informanata potvrdio je i da su raseljeni Srbi posegli
za boljom internom organizacijom kako bi mogli pregovarati ili čak vršiti pri-
tisak na lokalnu vlast u pogledu lokacije na kojoj će im se dodjeljivati placevi,
jer se sticao utisak da se njihovo stambeno pitanje rješavalo ad hoc i često ne-
povoljno po sâma raseljena lica. Takođe, ukazalo se i na zloupotrebe prilikom
dodjeljivanja placeva ili alternativnog smještaja koji je često odlazio u ruke
pojedincima bliskim SDS-u, članovima lokalne i entitetske vlasti, ili jedno-
stavno davan uz nadoknadu onima koji su to sebi mogli priuštiti.13 U neformal-
nim razgovorima bijeljinske izbjeglice često su pominjale i osjećaj da su ostali
zapostavljeni i od strane svojih lokalnih i entitetskih vlasti, ali i međunarod-
ne zajednice, koja ih u neku ruku nije smatrala “pravim” raseljenim licima
zbog toga što su odlučili da se ne vrate svojim domovima, i tako učvrste ideju
etničke homogenizacije Republike Srpske. Imućnija raseljena lica kupovala
su zemljišta za izgradnju kuća, i to često neposredno uz takozvana izbjeglička
naselja koja su nicala širom semberske ravnice. U svojim izvještajima iz 2002.
godine, međunarodne organizacije utvrdile su da je najintenzivnija dodjela
11 Lični intervju sa nekadašnjim visokim zvaničnikom opštine Bijeljina (27. avgusta 2016. Bijelji-
na)
12 Takav je bio slučaj, recimo, sa firmom “Orao” (djelatnost: proizvodnja i remont turbomlаznih
motorа svih vrstа) koja je preseljena iz Rajlovca kod Sarajeva kada se i stanovništvo sarajev-
skih opština iselilo iz tog područja u februaru i martu 1996. godine.
13 Intervju sa Sretenom (60). 2. avgusta 2016. Nova Janja.

zemljišta za izgradnju stambenih jedinica vršena u istočnim opštinama Repu-
blike Srpske, od kojih je Bijeljina bila jedna od najočitijih primjera, zajedno sa
Zvornikom (International Crisis Group, 2002; vidi takođe: Toal and Dahlman,
2011). Takođe, u Bijeljini je nastala i organizacija “Ostanak” koja je zagovarala
relokaciju raseljenih Srba na teritoriji ove opštine i Republike Srpske general-
no (Toal i Dahlman, 2011; vidi takođe: Harvey, 2006).
Međunarodna zajednica protivila se ovakvim aktima etničkog inženje-
ringa, pa je u jednom momentu donijela i odluku koja je zabranjivala dalju
alokaciju zemljišta na teritoriji opštine Bijeljina. Naime, jedan od ciljeva vlasti
u Republici Srpskoj bio je da se očuva relativna etnička homogenizacija usta-
novljena tokom rata, što je podrazumijevalo i demografsku hegemoniju Srba
na teritoriji tog entiteta, a samim tim i ohrabrivanje pripadnika srpske etničke
grupe da se ne vrate svojim domovima koji su DMS-om postali dio FBiH, a koja
je sada bila pod bošnjačkom i hrvatskom upravom. Kako tvrdi Correia (2018)
koja je izučavala ova pitanja upravo u Bijeljini, zadržavanje interno raseljenih
Srba na teritorijama na kojima su bili raseljeni predstavljalo je za vlasti u RS
jedno od najjačih alata za uspostavljanje i konsolidaciju Republike Srpske.
Republika Srpska je predstavljena kao “obećana zemlja” koja je raseljenim
Srbima omogućavala novi početak, a njene vlasti nudile su podršku tokom
procesa integracije. Zbog toga su na čestim komemorativnim skupovima i u
komemorativnim narativima generalno, raseljeni – a potom “razmješteni”
Srbi – postali simbol žrtvovanja za više nacionalne ciljeve. Upravo vođeni inte-
resom uspostavljanja nacionalne teritorije i ostvarivanja nacionalnog jedin-
stva, vlasti u Republici Srpskoj su od raseljene populacije u Bijeljini prećutno
očekivale brzu asimilaciju, pa i zapostavljanje već ustanovljenih prijeratnih
identiteta (kao što su lokalni, regionalni, kulturni i sl.) na uštrb učvršćivanja
onog najvažnijeg – etničkog/nacionalnog identiteta (Correia, 2018).14
Bijeljina danas
Zahvaljujući etničkom čišćenju i inženjeringu, ali i međunarodnim akterima

koji nisu najadekvatnije ili nisu uopšte reagovali da ove akcije spriječe, niti
kasnije da ih povratkom raseljenog stanovništva “isprave” (vidi npr: Bello-
14 Za sličan argument iznesen na račun vlasti u Republici Hrvatskoj, vidi: Čapo-Žmegač. J. 2007.

ni, 2007; Black and Gent, 2006; Franz, 2010; Eastmond, 2006; Gilbert, 2016;
Phuong, 2000; Toal and O'Loughlin, 2009), Bijeljina je po posljednjem popisu
stanovništva iz 2013. godine bila dominantno etnički srpski grad. Naime, od
ukupnog broja stanovnika (107.715), 91.784 se izjasnilo kao Srbi, 13.090 kao
Bošnjaci, 515 kao Hrvati, dok se među ostalim grupama još uvijek nalazilo i
151 lice koje se izjasnilo kao Jugosloven/ka. U poređenju s popisom iz 1991. go-
dine, udio Srba u ukupnom broju stanovnika Bijeljine porastao je s 59,17% na
85,21%, dok se, sa druge strane, udio Bošnjaka više nego prepolovio – sa 31,17%
na 12,15%. Bijeljinski urbani centar izgubio je svoju prijeratnu bošnjačku veći-
nu: od ukupnog broja od 42.278 stanovnika, 2013. godine 35.798 njih deklari-
salo se kao Srbi (84,67%, u odnosu na 28,69% 1991. godine), i samo 4.469 kao
Bošnjaci (10,57%, u odnosu na 54,24% 1991. godine). Selo Janja, s druge strane,
ostalo je većinski bošnjačko – od 11.710 stanovnika, 8.532 izjasnilo se kao Boš-
njaci (72,8%) i 3.054 kao Srbi (26,08%) koji su uglavnom nekadašnja raseljena
lica, a sada stanovnici novoizgrađenog izbjegličkog naselja Nova Janja.
Nekada multietnička Bijeljina postala je “srpski” grad ne samo u de-
mografskom već i u političkom smislu, što potvrđuje i podatak da je SDS
neprestano na vlasti u Bijeljini još od prvih višestranačkih izbora u BiH 1990.
godine. Zbog važnosti etničkih identiteta i uloge koju imaju praktično u svim
sferama društvenog života u Bosni i Hercegovini, ova činjenica je bitna za
razumijevanje toga kakva je dinamika razvoja bijeljinskog društva postojala
u poslijeratnom periodu. Lokalne vlasti u Bijeljini već su tokom rata otpočele
proces istorijskog revizionizma u odnosu na svoju komunističku prošlost, a
samim tim i na prošlost koja je ukazivala na “bratstvo i jedinstvo” jugosloven-
skih naroda koje se nakon rata iz 1990-ih željelo potisnuti ili potpuno izbrisati
iz sjećanja. Iako su tokom godina obnovljeni kulturni spomenici bošnjačkog
naroda, uključujući i u ratu porušene džamije, grad je zadržao predominantno
“srpski” izgled koji se ogledao u izmijenjenim nazivima ulica, škola i preduzeća,
ili u zamjeni postojećih i izgradnji novih kulturnih, religijskih i komemora-
tivnih spomenika koji su sada ukazivali na znamenite figure ili događaje iz is-
ključivo srpske istorije i kulture (Correia, 2018). U svom istraživanju, Correia
(2018) je utvrdila i izuzetno snažan uticaj Srpske pravoslavne crkve na proces
(selektivnog) sjećanja i jačanja srpskog nacionalnog jedinstva, najčešće kroz
obnavljanje izvorne srpske kulture i tradicije, kao i povratka vjeri koja je bila
potiskivana u socijalističkoj Jugoslaviji. Srbi u današnjoj Bijeljini, bez obzira na
pol, starosnu dob, nivo obrazovanja ili urbano-ruralno porijeklo, imaju veoma

snažan osećaj etničkog identiteta koji dominira nad mnogim drugim oblicima
identifikacije (npr. pripadnost lokalnoj zajednici ili određenom geografskom
regionu). Osnovni stubovi njihovog etničkog identiteta su pravoslavna vjera,
srpski jezik, kao i viđenje Republike Srpske – a ne Bosne i Hercegovine – kao
svoje etničke domovine (Maksimović, 2019). U odnosu na bošnjačku manjinu
u Semberiji, značajna većina Srba ovog regiona ne čini se spremnom, odbija,
ili pak odlučuje da ostane tiha kada je tema suočavanja sa ratnom prošlošću u
njihovoj lokalnoj sredini u pitanju. Uz samo jednu etničku grupu koja kreira
javnu politiku u Bijeljini, etnička tolerancija i dalje je mala, dok društvo i dalje
stoji miljama udaljeno od istinskog procesa pomirenja.15 S tim u vezi, u nastav-
ku rada razmatraće se pitanje koliko su Srbi u Bijeljini zaista jedan relativno
homogeni kolektivni entitet, odnosno tražiće se odgovor na pitanje u kolikoj
mjeri se Bijeljini može pripisati samo i jedino epitet “srpskog” grada.
Semberci i izbjeglice u Bijeljini
Popis stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 2013. ukazao je na jedan zanimljiv

podatak kada je srpsko stanovništvo u Bijeljini u pitanju. Naime, u Bijeljini je
2013. živjelo 34.868 stanovnika koji su u nekom momentu tokom i nakon rata
imali status interno raseljenog lica, od kojih su 29.620 bili Srbi. Izraženo u pro-
centima, ovaj broj predstavlja značajnu cifru od 32,27% u odnosu na ukupan
broj stanovnika Bijeljine. Međutim, ovo ne znači da su sva navedena raseljena
lica zapravo izbjeglice koje su u Bijeljinu došle u periodu od 1992. do 1996. i
odlučile da se u njoj stalno nastane. Podatak u stvari uzima u obzir sva lica koja
su bila interno raseljena od 30. aprila 1991. godine, tako da u učešće nekadaš-
njih raseljenih lica u Bijeljini takođe mogu biti uključeni i svi oni koju su bili
raseljeni u nekom drugom regionu Bosne i Hercegovine, ali su se naknadno
(dakle, nakon 1996. godine) doselili u Bijeljinu. Broj od 34.868 stanovnika
Bijeljine koji su iskusili prisilno raseljenje je naročito bitan kada se uporedi sa
brojem stanovnika koji su rođeni u Bijeljini i u njoj su živjeli i u vrijeme popisa
15 Vidi, na primjer: Musli, E: 25 godina nakon zločina u Bijeljini, Deutsche Welle, 2. april 2017.
http://www.dw.com/hr/25-godina-nakon-zlo%C4%8Dina-u-bijeljini/a-38231792, Pristuplje-
no: 27. jula 2017; Maglajlija, V: Arkanov teatar smrti u Bijeljini, Al Jazeera Balkans, 9. april 2017.
http://balkans.aljazeera.net/vijesti/arkanov-teatar-smrti-u-bijeljini, Pristupljeno: 27. jula
2017.

2013. godine (domicilnog stanovništva). Broj domicilnih stanovnika Bijeljine
je 34.503 (32,02%), što je nešto manje od broja raseljenih lica u tom gradu, ali i
više nego dvostruko manje od ukupnog broja “novopridošlog” stanovništva u
Bijeljini, bilo da je riječ o prisilnom raseljenju ili voljnom preseljenju radi ško-
lovanja, zaposlenja i sl. (73.212 ili 67,9%). Ovako značajan broj novopridošlog
stanovništva svakako je uticao, i nastavlja da utiče, na sve sfere bijeljinskog
društva, na šta se lokalna vlast morala adaptirati putem aktivnog angažma-
na na polju rješavanja ekonomskih, socijalnih, infrastrukturalnih i drugih
pitanja. Istovremeno, sa znatno manjom pažnjom primjećivan i praćen, tekao
je i proces adaptacije izbjeglica u novoj lokalnoj sredini i u odnosu na lokalno
stanovništvo, ali isto tako i prilagođavanje Semberaca činjenici da su praktično
postali demografska manjina u gradu u kome su rođeni i odrasli.
Razne studije iz oblasti migracija – i u kontekstu ovog rada prisilnih mi-
gracija – pokazale su da se raseljena lica suočavaju s izuzetnim osjećanjem gu-
bitka, ne samo materijalnih dobara nego, između ostalog, i svojih prijeratnih
familijarnih i drugih veza, kao i statusa koji su uživali u svojoj lokalnoj sredini
i po kom su bili prepoznavani (vidi npr: Colson, 2003; Čapo-Žmegač, 2007;
Duijzings, 1996; Loizos, 1977, 1981, 2008; Malkki, 1992, 1995; Petrović, 2007).
Uz to, prilagođavanje novoj fizičkoj i društvenoj sredini predstavlja dodatni
stres za raseljena lica i izaziva osjećanje bespomoćnosti i otuđenosti, čineći
prisilno raseljenje “duboko uznemirujućim ljudskim iskustvom” (Zetter,
1988: 1). Ovo iskustvo, nadalje, utiče na percepciju “sebe” i “drugih”, odnosno
stvara ili razvija nove, kao i nadograđuje, modifikuje ili zapostavlja prethodno
stvorene kolektivne identitete. Sa druge strane, i domicilno stanovništvo do-
življava neočekivanu i brzu promjenu u svom dosadašnjem fizičkom i društve-
nom okruženju, prolazeći kroz sličan proces identifikacije kao i novopridošlo
stanovništvo. Proces identifikacije izbjeglica i Semberaca u Bijeljini podrazumi-
jevao je odnos međusobnog poređenja u cilju samorazumijevanja posredstvom
opažanja i razumijevanja drugih, ali isto tako i proces stvaranja i održavanja
pretežno negativnih stereotipa koji su za cilj imali degradiranje druge grupe i,
samim tim, afirmisanje kvaliteta sopstvene.

Borba za resurse
U ranom periodu raseljenja, a potom i relokacije raseljenih Srba u Bijeljini,

jedan od primarnih izvora tenzija između izbjeglica i Semberaca predstavljalo
je pitanje ko će ostvariti monopol nad raspoloživim resursima. Ovakav odnos
ne predstavlja novitet; Clark (2006) je opisao borbu za ekonomske resurse
između domicilnog i izbjeglog stanovništva u Turskoj, Brun (2003) u slučaju
Šri Lanke međusobnu borbu za raspoložive poslove i obradivo zemljište, dok je
Duncan (2005) primijetio tenziju između raseljenog i domicilnog stanovniš-
tva u Indoneziji jer su potonji smatrali da su u podređenom položaju, uzi-
majući u obzir činjenicu da raseljena lica primaju novčanu i drugu pomoć od
države i mnogobrojnih inostranih humanitarnih organizacija. U svojoj studiji
o raseljenim Srbima iz Hrvatske u Vojvodini, Dragojević (2010) je takođe
otkrila nezadovoljstvo domicilnog stanovništva koje je raseljena lica smatralo
previše imućnim da bi se mogli smatrati “pravim” izbjeglicama, te su na njih
gledali kao na prijetnju po radna mjesta, pa čak i kao prepreku za upis djece iz
domicilnih porodica u škole i na fakultete.
U nekim drugim slučajevima, pak, borba za raspoložive resurse ne mora
nužno uključivati samo (opipljiva) materijalna dobra i ekonomske resurse,
nego se može ogledati i u većoj grupnoj solidarnosti i jedinstvu, snažnijoj
grupnoj disciplini, ili u monopolu nad značajnim pozicijama u lokalnim
institucijama i, samim tim, nad odlukama koje se donose i mjerama koje se
sprovode u konkretnoj lokalnoj zajednici (vidi npr. Čapo-Žmegač, 2007). Dok
se u kompeticiji za ekonomske resurse ogleda želja za sticanjem materijalnih
dobara, u kompeticiji za političku i/ili institucionalnu prevlast ogleda se želja
za moći, koja najčešće nastupa kada novopridošla lica “stanu na svoje noge” i
postanu u tom smislu ravnopravniji sa domicilnim stanovništvom (Elias i
Scotson, 1965/1994). U Bijeljini se ova tranzicija dogodila kada su početkom
i sredinom 2000-ih izbjeglice izgradile svoje kuće ili kupile stanove, što je
pomoglo otklanjanju imidža siromašnih, nesrećnih ljudi kakav su imali u
prvobitnom periodu svog prisilnog raseljenja. Period konačnog stambenog
zbrinjavanja korespondira s potrebom nekadašnjih raseljenih lica da se, nakon
što su obezbijedili elementarne uslove za život svojih porodica, posvete
razvijanju sopstvenih poslova ili napredovanja u postojećim, kao i aktivnijem
angažovanju u političkom životu bijeljinske lokalne zajednice. Prateći sličan

trend i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su politički oportunizam,
korupcija i nepotizam sveprisutni (Čelebičić, 2017; Hromadžić, 2012; Kurtović,
2011, 2017), i u Bijeljini se na angažman u vodećim političkim strankama gleda
kao na prva vrata na koja treba zakucati kada se radi o akumuliranju moći i
izgradnji određenog statusa.
U vrijeme ovog istraživanja, takva dinamika dovela je do stanovišta i izbje-
glica i Semberaca da je upravo njihov kolektivni entitet stavljen u potčinjen po-
ložaj u odnosu na “drugog”. Drugim riječima, i izbjeglice i Semberci smatraju da
su članovi druge grupe privilegovaniji kada se radi o mogućnostima za stvaranje
političko-ekonomske dominacije, kao i moći koja ovakvu dominaciju neminov-
no prati. Izbjeglice u Bijeljini smatraju da nemaju dovoljno predstavnika u poli-
tičkim strankama – bilo da je riječ o onima na vlasti ili u opoziciji na lokalnom
nivou – kao i da su nedovoljno prisutni u socio-političkom životu grada:
Mislim da su ljudi koji su došli odnekud u Bijeljinu u pravu u
vezi sa jednom stvari. U Bijeljini ima, ja procjenjujem, jedno
22 do 23 hiljade raseljenih lica danas, ili, da kažemo, četvr-
tina ukupne populacije. Ono što ljudi zamjeraju i što sam ja
primijetio, jeste mala uključenost ljudi, bez obzira da li su iz
Krajine došli, iz Hrvatske, iz sarajevske regije, travničke, ne
znam, zeničke – mala je uključenost tih ljudi u društveno-po-
litički život. Gotovo zanemarljiva. Evo, recimo, iz mog kraja,
sarajevske regije, do ovih izbora, ove godine, dakle 18 godina
nije bilo nikog sa tog područja u vlasti. Ni u legislativnoj ni
u izvršnoj vlasti. Neki od njih su dio ovdje nekih političkih
stranaka, ali ako imaš, na primjer, 30 ljudi u rukovodstvu,
među njima je onih koji su došli sa strane možda pet ili šest. I
uvijek će onih preostalih 25 vući na svoju stranu [...] tako da
ova manjina ostane kratkih rukava. [Nenad (65). 24. avgusta
2016. Bijeljina]16
Moć u Bijeljini se takođe stiče i ogleda kroz snažnije grupno jedinstvo i so-
lidarnost, koje se u najvećem broju slučajeva stavlja u kontekst regionalnih
identiteta. Za jedinstvo i solidarnost je takođe neophodno izgraditi razgranatu
mrežu poznanstava ili bliskih kontakata s važnim pojedincima u Bijeljini, te
16 Kako bi se u potpunosti zaštitila anonimnost mojih sagovornika, sva lična imena u ovom radu
su izmijenjena.

posredstvom veza/štela (Brković, 2017) uticati na povećanje sopstvenog uticaja
i moći. Za izbjeglice u Bijeljini – pa čak i one koji su taj status stekli rođenjem
u izbjegličkoj porodici – isticanje prijeratnih regionalnih identiteta, kao što
su Tuzlak/Tuzlanka, Sarajlija/Sarajka, Zeničanin/Zeničanka, Krajišnik/Krajiš-
kinja, služi pozitivnoj afirmaciji i stvaranju osjećaja ponosa zbog pripadnosti
specifičnoj regionalnoj (i kulturnoj) grupi, za razliku od termina izbjeglica koji
često sa sobom nosi negativne konotacije. Isto tako, insistiranje na prijeratnim
regionalnim identitetima koji opstaju uprkos činjenici da je od oružanih suko-
ba prošlo dvije i po decenije, služi kao spona između prijeratnih procesa identi-
fikacije i onih koji su nastupili nakon, stvarajući tako osjećaj identitetskog
kontinuiteta među “preseljenim” Srbima, uprkos traumi prisilnog raseljenja
kroz koju su prošli i koja čini srž njihovog zajedničkog izbjegličkog identiteta.17
Važno je napomenuti i to da su to izmijenjeni regionalni identiteti, jer, kako
je ranije naglašeno, proces identifikacije traje neprekidno i zavisi od konkret-
nih okolnosti i društvenog konteksta. Drugim riječima, zbog rata i prisilnog
raseljenja, ono što je, na primjer, značilo biti Sarajlija u Sarajevu, danas ne
znači isto što i biti Sarajlija u Bijeljini, iz razloga što su se i okolnosti i grupe sa
kojima se Sarajlije upoređuju promijenile u odnosu na prijeratni period.
Pripadnici specifične regionalne grupe u Bijeljini percipiraju jedni druge
sličnima ne samo po pitanju geografskog porijekla, već i tradicije, kulture,
mentaliteta, kao i zajedničkog ratnog i raseljeničkog iskustva u konkretnoj
regiji ili gradu iz kojih su izbjegli:
Nećeš me pogrešno razumjeti kad kažem, ali znaš zašto sam
sretan što mi je zet Ozrenac [kao i ja]? Nemam nikakvih koč-
nica prema toj njegovoj porodici, prijateljima i ne znam ni
ja kome, jer se u potpunosti znamo. Igrom slučaja, mi se baš
znamo, zajedno smo rasli. […] Drugačije je sa Sembercima ili
Sarajlijama ili Krajišnicima zato što imam utisak da oni mene
ne razumiju; ne, neće me razumjeti. […] Drugačiji su običaji,
drugačiji način življenja, drugačije ophođenje, drugačije sve.
[Milenko (48). 11. januara 2017. Bijeljina]
Ovakav osjećaj bliskosti u novoj i nepoznatoj fizičkoj i društvenoj sredini, za
izbjeglice iz istih regiona stvarao je osjećaj jedinstva i solidarnosti u najrazno-
17 O važnosti stvaranja osjećaja identitetskog kontinuiteta kod izbeglih i raseljenih lica, vidi npr:
Alpan, 2012; Hirschon, 1989/1998, 2004; Koufopoulou, 2003; Stelaku, 2003.

vrsnijim životnim okolnostima: od fizičke pomoći prilikom izgradnje kuća,
zajedničkih ekonomskih aktivnosti, do posredovanja u vezi sa zaposlenjem
ili unapređenjem na poslu. Bilo da je prouzrokovano njihovim prijeratnim
obrazovanjem i radnim navikama, ili sticajem okolnosti koje su ih primorale
da praktično otpočnu potpuno nov život na potpuno nepoznatom lokalite-
tu, tokom vremena izbjeglice u Bijeljini dokazali su se kao dobri biznismeni,
pregovarači i trgovci. Ova činjenica je naročito važna kada se stavi u kontekst
već pomenute korupcije i nepotizma, iz razloga što su istaknuti izbjeglice na
vodećim pozicijama u Bijeljini – bilo u javnim ustanovama i institucijama ili
privatnim firmama – skloni zapošljavanju sebi bliskih i odanih ljudi, što se ve-
oma često podudara i sa ljudima koji vode porijeklo iz iste geografske sredine.
Ovo je jedan od razloga zbog kojeg Semberci, premda ne negirajući svojevrsnu
dominaciju u pogledu političkog angažmana, smatraju da u stvari izbjeglice
posjeduju više moći u Bijeljini, jer je njihova ekonomska snaga privlačna
donosiocima odluka na lokalnom nivou, s kojim onda stvaraju bliske političke
veze koje izbjeglicama omogućavaju da praktično “vladaju iz sjenke”.
Vjerujem da izbjeglice mogu lakše doći do posla nego domi-
cilno stanovništvo. Da li znaš samo koliko ima izbjeglica u
Bijeljini? Baš mnogo. I mnogi veliki lokalni biznisi su u ruka-
ma izbjeglica. Sjećam se kako mi je jedna drugarica Semberka
jednom prilikom rekla: “Pa zar nemamo nikog od naših da se
sjetio da se bavi tim-i-tim biznisom? Zar nismo i sami znali
to da radimo prije nego što su izbjeglice došle?” Ja lijepo imam
osjećaj da ima više izbjeglica nego lokalaca u Bijeljini. Možda
zato što se izbjeglice baš drže zajedno. [Ksenija (39). 25. avu-
gusta 2016. Bijeljina]
Upravo su to te karakteristike koje Semberci prepoznaju u izbjeglicama kada
za njih, pomalo podrugljivo i sa zavišću, kažu da su “snalažljivi” i da se “drže
zajedno”. Međutim, ovdje je važno istaći i to da su, pripisujući određene odlike
drugoj grupi, Semberci istovremeno stvorili i izvjesnu sliku o sebi samima,
tako da se često među mojim sagovornicima moglo čuti kako biti “snalažljiv”
i “držati se zajedno” predstavljaju vrline koje treba poštovati, naročito jer ih
“blagi” i “nesposobni” semberski stanovnici nisu u stanju sami posjedovati i
iskoristiti.
Utiske koje su Semberci i izbjeglice stekli jedni o drugima po pitanju toga
ko zauzima koje mjesto u lokalnoj ekonomskoj i socijalnoj hijerarhiji teško

je kvantitativno evaluirati i iskazati. Međutim, saznanja prikupljena tokom
rada na terenu ukazuju na to da su i jedna i druga grupa sklone umanjivanju
svoje i preuveličavanju pozicije onog “drugog”. Naime, iako se može reći da
su izbjeglice donedavno zaista bili nedovoljno zastupljeni u glavnim legisla-
tivnim i izvršnim organima grada, to se ne mora shvatiti kao dokaz toga da
Semberci tendenciozno i zlonamjerno isključuju pripadnike ove grupe iz
lokalnog političkog života. Kako su i mnogi sâmi izbjeglice potvrdili u nefor-
malnim razgovorima, raseljeni Srbi u Bijeljini godinama su bili preokupirani
rješavanjem stambenih i ekonomskih pitanja, te nisu bili u mogućnosti, niti
su bili pretjerano voljni, da se aktivno bave političkim temama. Isto tako, kada
je riječ o borbi za raspoložive resurse, izbjeglice ne predstavljaju homogenu
grupu jer su podijeljeni u skladu sa svojim dominantnim, i često međusobno
suprotstavljenim, regionalnim identitetima, bivajući samim tim “stranci” ne
samo u odnosu na domicilno stanovništvo, nego i jedni u odnosu na druge.
Ova činjenica svakako otežava proces uspostavljanja sveopšteg jedinstva
među izbjeglicama iz različitih regiona, a koje bi bilo neophodno da se njihova
politička moć izjednači sa onom koju posjeduju Semberci. Rad na terenu tako-
đe je ukazao i na to da u posljednje vrijeme izbjeglice postaju sve više politički
angažovani, pri čemu mnogobrojni pojedinci zauzimaju i vodeće funkcije u
političkim strankama. Nemoguće je pronaći instituciju ili organizaciju čija su
vrata zatvorena za nekadašnja interno raseljena lica, dok se u nekima od njih –
kao, na primjer, u bijeljinskoj policiji, može reći da su izbjeglice znatno brojniji
među rukovodiocima i zaposlenima.18
Takođe, pritužba Semberaca da teško dolaze do poslova jer uspješni
izbjeglice favorizuju sebi bliske ljude s kojima dijele uže regionalne i kulturne
sličnosti, potpuno je neopravdana, jer je situacija praktično identična i kada
mnogobrojni uspješni Semberci biraju svoje zaposlene. Štaviše, gorepomenuti
sveprisutni politički oportunizam, nepotizam i korupcija, ali i generalna poli-
18 Tokom rata, sjedište Ministarstva unutrašnjih poslova bilo je u Bijeljini, i mnogobrojna rase-
ljena lica, naročito iz šireg regiona Sarajeva, zauzela su vodeće pozicije u ministarstvu, policiji,
graničnoj policiji i sl., najčešće zahvaljujući svojoj bliskosti s rukovodstvom SDS-a. Bivši
komandir stanice javne bezbjednosti u Bijeljini naglasio je da je u vrijeme kada je on napustio
ovu instituciju sredinom 2000-ih bilo 200 zaposlenih policajaca, od kojih je 128 bilo iz katego-
rije raseljenih lica. Takođe je ocijenio da je samo 20-30 procenata od ukupnog broja policijskih
inspektora bilo iz kategorije lokalnog stanovništva (Intervju s nekadašnjim komandirom
stanice javne bezbjednosti u Bijeljini. 18. avgusta 2016. Bijeljina).

tička situacija u entitetu i zemlji, djelimično su zaslužni za mali, ali još uvijek
prisutni animozitet između domicilnog i “novopridošlog” stanovništva u Bi-
jeljini po pitanju raspodjele resursa i moći. Naime, imajući priliku da boravim
u Bijeljini u vrijeme kampanje za lokalne izbore 2016. godine, zapazila sam
napore gotovo svih, ali najprije dvije vodeće političke stranke i dva vodeća
oponenta i na RS i na lokalnom nivou – Srpske demokratske stranke (SDS) i
Stranke nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), da strateški pridobiju glasove
pripadnika određene regionalno definisane grupe tako što će naročito poten-
cirati kandidate kod kojih je prisutan i izražen specifični regionalni identitet.
Tokom kampanje, stranke su takođe posebno vodile računa da napomenu
da se među njihovim kandidatima nalaze i Semberci i izbjeglice, smatrajući
takvu izjavu dokazom da u bijeljinskom društvu ne postoje podjele na osnovu
geografskog porijekla i da svako zaslužuje jednak tretman i šanse za razvoj i
napredovanje.19 Ovo je zanimljivo stoga što u stvari otkriva upravo suprotno
stanje od opisanog: sâmo kategorisanje stanovništva na Semberce i izbjeglice
i potenciranje međusobnog jedinstva zapravo svjedoči da podjele u bijeljin-
skom društvu uistinu postoje, inače ne bi postojala ni potreba da se ekspli-
citno negiraju u vrijeme najintezivnijeg direktnog obraćanja potencijalnim
glasačima. S druge strane, ovo je i veoma važno jer su mnogi moji sagovornici
istakli da imaju osjećaj da se inicijalne podjele stvorene samim dolaskom
ogromnog broja izbjeglica u Bijeljinu, sada samo nepotrebno prolongiraju i
produbljuju zahvaljujući lokalnim političarima koji stvaraju vještački razdor
među Sembercima i izbjeglicama:
Mogu da primijetim podjele među ljudima po osnovu politike.
Mislim da političari to smišljeno rade, da stavljaju... razvr-
stavaju ljude. Recimo, ja znam određene ljude koji su iz mog
kraja i koji važe za neke bitne, je li, ljude, pa ih onda izmole da
uđu u stranku jer se pretpostavlja da će oni za sobom povući
ljude iz istog regiona [...] To sve rade strateški, to ne može biti
slučajno. I to tako narodu i odgovara. Narod voli da je uvažen,
da eto ima neko naš, je li, i baš dosta ljudi ima to [razmišlja-
nje] kod sebe. [Ksenija (39). 25. avgust 2016. Bijeljina]
19 Vidi npr: Predstavljena lista kandidata “Uspješne Srpske” za lokalne izbore, Zvanični website
opštine Bijeljina. 12. augusta 2016. http://www.gradbijeljina.net/2016/08/12/predstavljena-li-
sta-kandidata-uspjesne-srpske-za-lokalne-izbore/. Pristupljeno: 13. marta 2018.

U direktnoj vezi s raspodjelom resursa stoji još jedna podjela koja je izuzetno
često pominjana među svim stanovnicima Bijeljine – i to isključivo na njihovu
ličnu inicijativu, a to je podjela na ratne profitere i običan narod/obične ljude. Za
razliku od kategorija “pošteni ljudi” (Kolind, 2008) ili “narod” (Hromadžić,
2013) koje su primarno suprotstavljene kategorijima poput “politike” ili
“političara”, kategorija običnog naroda/ljudi u Bijeljini stoji suprotstavljena ka-
tegoriji ratnih profitera koja se definiše nešto šire od gorepomenutih slučajeva.
Ratnim profiterima smatraju se nekadašnji i sadašnji političari i drugi nosioci
vlasti, ali isto tako i članovi policije i specijalnih jedinica policije, pograničnih
službi, kao i pojedinci koji su tokom rata učestvovali u švercu i drugim ilegal-
nim aktivnostima na osnovu kojih su stekli enormno bogatstvo i moć, dok je
običan narod preživljavao strašne posljedice ratnih destrukcija u svim sferama
života. Ratni profiteri ne samo da nisu bili kažnjeni za ove aktivnosti, nego su
se u međuvremenu stopili s lokalnim vladajućim strukturama – na manje ili
više direktan način – omogućavajući na taj način da svoje ilegalno stvoreno
bogatstvo i moć uživaju i danas. Samim tim, običan narod, koji često ističe svoj
doprinos u vidu vojnog angažovanja za razliku od ratnih profitera, ne samo da
je stavljen u poziciju da bude zavisan od “lokalnih moćnika” kada je, recimo,
njihovo zapošljavanje u pitanju, nego je i dalje na izvjestan način ostao lišen
dostojanstva, baš kao i u vrijeme sâmih ratnih sukoba i/ili prisilnog raseljenja.
Navedena dihotomija prevazilazi podjelu na Semberce i izbjeglice, jer običan
narod osjeća nepoštovanje i ponekad pokazuje otvoreni prezir prema ratnim
profiterima, bez obzira na njihovu etničku/nacionalnu pripadnost, region iz
kojeg potiču, ili vrijeme koje su proveli živeći u Bijeljini. Upravo je to razlog
zašto je važno istaći prisustvo ovako dubokog rascjepa između dvije kategorije
stanovništva, jer, za razliku od kategorije Semberaca i izbjeglica u kontekstu
njihove borbe za raspoložive resurse, podjela na ratne profitere i običan narod
znatno je snažnije inkorporisana u lokalnu strukturu i posjeduje znatno više
potencijala da održi i produbi društvene podjele, kao i nejednakost, među
stanovnicima Bijeljine.
Kulturne razlike: Ko je veći seljak?
Čak i kada su se izvjesni suprotstavljeni kolektivni identiteti primarno formi-

rali i vremenom modifikovali zbog borbe za raspodjelu raspoloživih resursa,

animoziteti ili čak konflikti među grupama najčešće bivaju najvidljiviji u
kulturnoj sferi, odnosno u pripisivanju raznih kulturnih stereotipa drugoj
grupi. Drugim riječima, upravo su percipirane kulturne razlike ono za čim
grupe najčešće posežu u procesu razumijevanja sebe i drugih. Bez obzira na to
koliko dvije grupe mogu biti slične po pitanju etničke pripadnosti, jezika ili re-
ligije, ove sličnosti postaju nebitne u odnosu na percipirane razlike poput onih
baziranih na obrazovanju, zanimanju, ili jednostavno vremenu provedenom
živeći u datoj lokalnoj sredini, kakav je slučaj s izbjeglim i raseljenim licima i
domicilnim stanovništvom (vidi npr: Clark, 2006; Čapo-Žmegač, 2007; Duij-
zings, 1995; Hirschon, 1989/1998; Köker, 2003; Koufopoulou, 2003; Stelaku,
2003).
U Bosni i Hercegovini, mnogobrojne studije tek su se dotakle odnosa
domicilnog i raseljenog stanovništva sa stanovišta međusobnog pripisivanja
negativnih kulturnih stereotipa koji, što je vrlo važno napomenuti, najčešće
uključuju dihotomiju “urbano-ruralno” (Armakolas, 2007; Eastmond, 2006;
Jašarević, 2007; Kolind, 2007; Maček, 2009; Pickering, 2007; Stefansson,
2006). S druge strane, pitanje odnosa domicilnog i “preseljenog” stanovništva
u tom smislu do sada je ostalo neistraženo. Takođe, interesovanje akademske
zajednice za ovo pitanje uglavnom je uključivalo istraživanje dinamike ma-
njinskog povratka, te je samim tim i opalo kada se proces povratka izbjeglih
i raseljenih lica u Bosni i Hercegovini smatrao riješenim sredinom 2000-ih.
Stoga će se na narednim stranicama ovaj rad baviti pitanjem da li je i kakve
kolektivne identitete rat i iskustvo prisilnog raseljenja stvorio kod izbjeglica u
Bijeljini dvije i po decenije nakon ovih događaja, i to uzimajući u obzir percipi-
rane kulturne razlike u odnosu na domicilno stanovništvo – Semberce.
Dihotomija urbano-ruralno, odnosno pitanje urbanog/ruralnog porije-
kla dominiralo je raspravama za vrijeme i nakon rata u Bosni i Hercegovini,
polazeći od toga da je postojala percepcija među urbanim stanovništvom da
su za sâm rat i u njemu najveća učinjena zlodjela, krivi u stvari seljaci, odno-
sno “ljudi sa sela” koji su željeli “uništiti” grad i njegove “urbane” vrijednosti
(Bougarel, 1999; Graves, 2017; Kolind, 2008; Sorabji, 2006; Stefansson, 2007).
Takođe, neke studije istakle su želju za preseljenjem iz ruralne u urbane
sredine kao jedan od važnijih razloga zašto mnogobrojna izbjegla i raseljena
lica nisu željela da se vrate svojim prijeratnim domovima, te samim tim zašto
u nekoj mjeri postupak ponovnog uspostavljanja etničke heterogenizacije
na kraju nije uspio (Belloni, 2007; Jansen, 2007, 2011; Phuong 2000, 2004;

Stefanovic i Loizides, 2017; Toal i Dahlman, 2004). Na važnost ove dihotomije
ukazivalo se i u poslijeratnom periodu, kao i na potrebu ispitivanja uzroka i
posljedica stvaranja i održavanja različitih stereotipa koji se baziraju na neči-
jem urbanom ili ruralnom porijeklu (vidi npr: Jansen, 2005), ali ovo pitanje
nije privuklo ozbiljnu pažnju značajnog broja studija. U tom smislu, kako će
nastavak ovog rada pokazati, Bijeljina predstavlja izuzetno podobnu sredinu
za traženje odgovora na ova pitanja.
Svi moji sagovornici tokom formalnih i neformalnih intervjua i razgovora,
bez izuzetka, istakli su distinkciju urbano-ruralno, odnosno pitanje urbanog/
ruralnog porijekla, kada bi govorili o svojoj poziciji ili opisivali svoja iskustva
u bijeljinskoj lokalnoj sredini. I sâm boravak na terenu ukazao je na to da je
samorazumijevanje Semberaca i izbjeglica direktno i u velikoj mjeri poveza-
no s percepcijom ruralnosti onog “drugog”, odnosno urbanosti sebe samih.
Distinkcija urbano-ruralno dominira bijeljinskim društvom i oblikuje sva-
kodnevne diskurse obje grupe, bilo da se koristi samo kao izvor međusobnih
smicalica (naročito među mlađim generacijama), ili ide do te mjere da dovodi
do samopercepcije članova jedne grupe da su njihove pozicije, moći i prava na
privilegije ugroženi upravo zbog onog “drugog”. Na mnogobrojnim poro-
dičnim i drugim okupljanjima kojima sam prisustvovala, domaćini bi vodili
računa da naglase porijeklo svojih gostiju i zvanica, kako bi izbjegli uobičajene
diskusije koje se tiču urbanog ili ruralnog porijekla, a koje neminovno bivaju
uvredljive barem za članove jedne grupe. “Ko je veći seljak”, dakle, glavno
je pitanje koje Semberci i izbjeglice u Bijeljini postavljaju kada pokušavaju
razumjeti sebe i druge, i to obično sebe na uštrb “drugih”. Biti seljak u Bijeljini,
kao i u ostatku Bosne i Hercegovine, ne opisuje samo pojedinca koji živi na
ruralnom području i bavi se poljoprivredom, nego sa sobom nosi i derogator-
na značenja koja dovode u pitanje kulturu, obrazovanje, manire, čak i neke
osnovne ljudske vrline pojedinaca koji se smatraju seljacima. U tom smislu,
kada Semberci i izbjeglice upoređuju stepen urbanosti ili ruralnosti drugog,
odnosno prave poređenje ko je od njih veći seljak, oni u isto vrijeme porede i
percipirane kulturne razlike koje se tiču nivoa obrazovanja, kosmopolitizma
ili sveopšte sofisticiranosti u govoru, izgledu i ponašanju.
Bijeljinski medijski portali svakodnevno su prepuni komentara čitalaca
koji posežu za raspravama o urbanom i ruralnom porijeklu, bez obzira na to
koja je primarna tema date vijesti ili članka. Na primjer, ovo su neki od komen-

tara koji su se mogli naći na portalu Info Bijeljina20, a ticali su se vijesti da je
lokalni političar iskazao nezadovoljstvo jer u redovima njegove stranke nema
dovoljno Semberaca u odnosu na “novopridošlo” stanovništvo, kao i vijesti da
je tinejdžer pokušao upucati drugog tinejdžera u jednom popularnom grad-
skom klubu:
Šteta što niko nema u vrhu iz Semberije, koji je to intelek-
tualni minus, a kad je prošlo rukovodstvo stranke bilo bez
ijednog izbjeglice, nisi se mnogo uzbuđivao […] Idi sadi kupus.
A dokle više podjele na Semberce i “ostale”? Čuj, majke ti,
nema niko iz Semberije. Pa odakle su? S Marsa? Žive 25 go-
dina u Semberiji, a kaže nema niko iz Semberije. (Za vrijeme
izbora) nisi uslovljavao […] da samo Semberci glasaju za tebe.
Tad su (ti bili) dobri i “ostali”.
Svaka čast za ovo (da) Semberci nisu u vrhu, i treba tako
[…], ovi neki se pojavili od nekuda i kao skakavci napali na
Bijeljinu, da su to bar ljudi koji su (se) doselili u Bijeljinu u
toku rata pa i hajde, nego neka mraka21 od skora sišla sa neke
čuke...
“Ovi neki, pojavili se od nekuda, skakavci napali na Bijeljinu,
mraka...” A u stvari želi reći pametniji, obrazovaniji, šlifova-
niji, kulturniji, samo ne može da prevali preko usta. Tačno i
niste ni za šta drugo osim za kupus.
Info Bijeljina, 29. septembra 2017.
Sve su to izbjeglice došle u Bijeljinu, pa donijele tu kulturu

[sarkastično].
Tužno, ti si veliki nečovjek […] Izbjeglice su vam i napravile
20 Vojin Mitrović prijeti SNSD-u sa vrućom jeseni. Info Bijeljina. 26. septembra 2017. https://
www.infobijeljina.com/27157_Vojin-Mitrovic-prijeti-SNSD-u-sa-vrucom-jeseni.html. Pri-
stupljeno: 5. aprila 2018.; Bijeljina: Maloljetnik naoružan puškom ušao u lokal, savladali ga
gosti. Info Bijeljina. 9. novembera 2017. https://www.infobijeljina.com/28460_Bijeljina-Ma-
loljetnik-naoruzan-puskom-usao-u-lokal-savladali-ga-gosti.html. Pristupljeno: 5. aprila 2018.
21 Pogrdna riječ koja znači ološ, šljam.

grad od ove semberske kasabe, a vidi se koliko ste zavidni.
Ti si nečovjek. […] Ako imaš ovakvo mišljenje o Bijeljini, što
se nisi vratio ili produžio dalje, a ne završio ovdje?
“Tužno” (je) šta ti znaš o izbjeglicama […]. Pa mi smo i napravi-
li Bijeljinu kao grad, niste ni imali status grada dok vam iste
te izbjeglice nisu došle […]. Krivo vam je što smo svi za par
godina stekli ono što vi u Semberiji niste mogli za 100 godina
vašeg kupusarskog života. Izbjeglice vam drže cijeli grad […]
A vi za 100 godina ste stvorili par dunuma zemlje […], kroz
vaša sela kad se prođe ne može se živjeti od smrada....
O da, baš ste nam kulturno uzdigli Bijeljinu i Semberiju! Bije-
ljina nije ni mogla da se razvija prije rata jer je sve moralo da
ide u prokleto Sarajevo! Treba Bijeljinu da kujete u zvijezde,
mnoge vas je tek dolazak u Bijeljinu sa brda i planina naučio
načemu!
Sve (zlo) što je došlo u Bijeljinu, došlo je sa strane. Po gradu
primjećujete da probleme prave isključivo oni. U životu je
bolje imati sidu negu Sarajliju, sa sidom se danas normalno
živi. Semberci su pošten narod koji svoj dinar krvavo zarađu-
je. A ja sam svoj grad napustila samo da ne gledam zlo (čitaj:
izbjeglice) očima.
Ti očito i ne možeš imati Sarajliju, nije ih svako dostojan, a to
što si pobjegla iz rodnog grada govori da si ti zlo, a ne izbjeglice,
jer ne možeš podnijeti nečiji uspjeh. Više voliš biti sluga (u)
tuđini nego živjeti sa obrazovanim i kulturnim izbjeglicama.
Info Bijeljina, 9. novembra 2017.
Premda internet komentari nose sa sobom veću dozu direktnosti i uvredljivog
govora, ovi navodi sa portala Info Bijeljina u velikoj mjeri odražavaju ono što
sam mogla i sâma čuti od svojih sagovornika – bilo u intervjuima ili neformal-
nim razgovorima – kao i primijetiti dugotrajnim boravkom na terenu. Najprije
se treba osvrnuti na pitanje borbe za raspodjelu raspoloživih resursa kao i
važnosti koju učestvovanje u lokalnom političkom životu ima za stanovnike
Bijeljine, a što je bilo analizirano ranije u ovom radu. Dominacija izbjeglica u
ekonomskoj sferi vidljiva je u komentaru koji ističe činjenicu da su izbjeglice
toliko napredovale od svog prisilnog raseljenja da sada praktično imaju eko-
nomski monopol nad cijelim gradom: “Krivo vam je što smo svi za par godina

stekli ono što vi u Semberiji niste mogli za 100 godina vašeg kupusarskog
života. Izbjeglice vam drže cijeli grad.” Komentari poput “a kad je prošlo ruko-
vodstvo stranke bilo bez ijednog izbjeglice, nisi se mnogo uzbuđivao” ili “(za
vrijeme izbora) nisi uslovljavao […] da samo Semberci glasaju za tebe. Tad su (ti
bili) dobri i ‘ostali’” ukazuju na već pomenuto viđenje izbjeglica da su stavlje-
ni u podređeni položaj kada je riječ o donošenju važnih odluka na najvišem
nivou u bijeljinskoj lokalnoj zajednici. Pomenuti komentari takođe ukazuju i
na percepciju izbjeglica da bivaju iskorištavani od strane političkih elita samo
kada je to u njihovom interesu, a što se najčešće poklapa sa vremenom odvija-
nja izbornih kampanja.
Komentari koji nude uvid u to kakve su sve negativne kulturne stereotipe
Semberci i izbjeglice razvili jedni o drugima, veoma su primjetni u datim navo-
dima. Dok sebe vide kao “pošten narod koji svoj dinar krvavo zarađuje”, Sem-
berci su nazvali izbeglice “zlom” zbog koga evidentno i postoji kriminal u gradu,
kao i “skakavcima”, aludirajući na njihov iznenadni i masovni dolazak nakon
koga su “napali Bijeljinu”. Jedna od mojih sagovornica ovako je opisala način
na koji su izbjeglice inicijalno bile percipirane od strane lokalnog stanovništva:
Semberci su nas sve tretirali kao da smo mi svi isti. Čast izu-
zecima, ali 99% Semberaca sigurno. Oni su nas sve smatrali da
smo mi nepismeni, da smo mi brđe neke, seljaci, sa niskom
kulturom ili da smo nekulturni... Pitali su se kako smo mi išta
imali u onom našem brdskom području odakle smo došli, da
li mi znamo šta je bijeli stolnjak? Daleko od toga da nas nema
i takvih, ali ta se priča tako proširila da su morali sve da nas
ocrne. […] To im je glavna fora bila, da nas ponižavaju, da
nas omalovažavaju... [Danka (59). 27. septembra 2016. Novi
Dvorovi]
S druge strane, i izbjeglice najčešće koriste stereotip o ruralnosti Semberaca koji
je jasno uočljiv u komentarima poput: “idi sadi kupus”, “tačno i niste ni za šta
drugo osim za kupus”, ili “krivo vam je što smo svi za par godina stekli ono što
vi u Semberiji niste mogli za 100 godina vašeg kupusarskog života”. Naime,
bivajući najzastupljeniji proizvod po kome je poljoprivredni region Semberije
poznat, “kupus” ovdje predstavlja taj percipirani ruralni način života, zaosta-
lost i nekulturu stanovnika Semberije. Iz tog razloga, ali i sa željom da se ukaže
na njihovu navodnu “praznoglavost”, izbjeglice lokalno stanovništvo često, u
veoma podrugljivom tonu, nazivaju upravo kupusarima.

Kao što posljednji navod i ukazuje, u samoj vezi sa distinkcijom urba-
no-ruralno stoji i distinkcija ravničari-brđani/gorštaci, odnosno razlike koje
postoje između percipiranih mentaliteta ljudi koji potiču iz ravničarskih
(Semberci) ili planinskih i brdsko-planinskih krajeva (izbjeglice).22 Generalno
govoreći, način na koji će ove grupe biti međusobno shvaćene i stereotipisane,
zavisi od društvenog konteksta, samih aktera, kao i razloga zbog kojih grupe
posežu za pripisivanjem određenih negativnih karakteristika drugim grupa-
ma. Kako je Živković (2012: 165) primijetio, “(r)avničari mogu da se sagledaju
kao racionalni, pragmatični, kultivisani, s jedne strane, ili kao degenerisani,
meki, pokorni – oličenje rajinskog mentaliteta – s druge. Slično tome, gorštaci
bi mogli da se sagledaju kao hrabri, ponositi, duhovno superiorni ili, obrnuto,
kao nasilni, primitivni i nadmeni.” U Bijeljini, i Semberci i izbjeglice, premda
prvi ravničari a drugi brđani, pretenduju da vide ovog “drugog” kao inferior-
nijeg u smislu vrlina koje (ne) posjeduje i ponašanja kome je sklon (“treba
Bijeljinu da kujete u zvijezde, mnoge vas je tek dolazak u Bijeljinu sa brda i
planina naučio nečemu!” ili “da su to bar ljudi koji su (se) doselili u Bijeljinu u
toku rata pa i hajde, nego neka mraka od skora sišla sa neke čuke...”). Opisujući
razlike između ravničarskog i planinskog mentaliteta, evo kako su neki od
mojih sagovornika (Semberci u prvom i drugom navodu, izbjeglice u trećem i
četvrtom) pokušali istaći svoje i osobine onog “drugog”:
Ako ih poredimo sa pravom bijeljinskom urbanom populaci-
jom, izbjeglice su mnogo više uskogrudi, i zatucani su, nekako
zadrti... […] Takav mentalitet možeš naći svuda, ali u većini
slučajeva su to ljudi iz tih zabiti. [Marko (34). 7. decembra
2017. Bijeljina]
Mi ljudi ovdje u ravnici smo nekako ležerni, i opušteni, malo
možda i usporeni. Nismo za te neke, ne znam ni ja, kom-
binacije... opušteni smo, samodovoljni, živimo život na
kakav smo navikli... Njihov način života nama nema smisla,
22 Stereotipni prikaz grupa ljudi koji naseljavaju različite geografske regione potiče iz rada
srpskog geografa i etnologa Jovana Cvijića (1865–1927), a koji se tiče analize balkanskih tipova
ličnosti i uticaja fizičkog okruženja na psihu stanovništva. Devedesetih godina Cvijićev rad
bio je intenzivno korišten u akademskim raspravama, a posebno u srpsko-hrvatskom rival-
stvu, pri čemu su tadašnji sociolozi pokušali objasniti rat i nasilje pretpostavljenom agresiv-
nošću i divljaštvom Cvijićevog planinskog “dinarskog tipa”, za razliku od mirnih i tolerantnih
seljaka iz ravničarskih područja (vidi npr: Živković, 2012; takođe Allcock, 2002; Graves, 2017).

a ni naš njima. Mi smo ovdje u ravnici, a ljudi koji su došli
uglavnom nisu. Mi smo ležerni, opušteni, čak i kad pričamo
rastežemo malo. I onda kad ti dođe neko ko je sa dvije ili tri
hiljade metara nadmorske visine, razlika je ogromna […] Oni
su prvi inicirali tu netrpeljivost, nekako su arogantni […] Svi
su uspjeli, sposobni su, ne može se reći da nisu sposobni. Ne
znam jesu li stvarno pošteni ili su neki kriminalci, ali su spo-
sobni. A Semberac, on radi i ne pokušava ništa sada spektaku-
larno od svog života da napravi. To je sve mentalitet. Menta-
litet se stotinama godina razvija na određenom geografskom
području. [Mladen (33). 22. novembra 2016. Bijeljina]
Sjećam se jednom našeg bivšeg vladike, i on je isto ovdje
raseljen iz Tuzle, govoreći jednom prilikom kako je Bog dao
Sembercima kao ravničarima mnogo plodne zemlje da je obra-
đuju, a nama brđanima da čuvamo ovce i široko zvjezdano
nebo da razmišljamo i filozofiramo o svemu […] A svi znamo
da nije neki zemljoradnik ili radnik poznat kao neki pjesnik.
Ali oni sa viškom slobodnog vremena, kao mi u brdima, mi
jesmo [smijeh] [Dragan (62). 10. decembra 2017. Bijeljina]
Znaš kako se kaže: “O nečijem karakteru sudiš na osnovu
toga na kojoj nadmorskoj visini živi”. A Semberci su tu negdje
oko “nule”. [Stevan (63). 11. decembra 2017. Bijeljina]
Zajednička karakteristika dihotomija urbano-ruralno i ravničari-brđani jeste
stepen značaja koje u životima ljudi zauzima obradivo zemljište ili, kako moji
sagovornici pojednostavljeno kažu – “zemlja”. Kako je Semberija ravničarski
kraj u kome je poljoprivreda najzastupljenija grana privrede, tako su i Semberci
kolektivno označeni kao seljaci u praktično svim sferama života. Izbjeglice
gledaju sa podsmijehom način na koji je poljoprivreda praktično natjerala
semberske seljake da vode primitivan život ili život bez užitaka, da imaju
manjak poštovanja prema ženama koje su takođe izložene teškom fizičkom
radu i djeci koju ne ohrabruju da stiču visoko obrazovanje, da zapostavljaju
religijske, slavske i druge običaje jer ih je posvećenost “zemlji” udaljila od
poštovanja religijskih i običajnih normi, i sve to za razliku od izbjeglica, koji su
ostali dosljedni u svom urbanom načinu života, načinu provođenja slobodnog
vremena, značaju koji pridaju obrazovanju i kulturi, ili pak poštovanju koje
gaje prema crkvi i religiji:

Semberci su nekako na nižem kulturnom stepenu jer se ljudi
bave poljoprivredom, a mi smo došli iz razvijenih i kulturnijih
industrijskih centara. […] Sad da mi daš i traktore i zemlju, sve
što mi treba, ja ne bih znao šta da radim – ne znam ja kad treba
baciti đubrivo, kad treba nešto drugo, jednostavno nisam iz te
priče, i to je to! [Milovan (68). 29. septembra 2016. Bijeljina]
Mi svi znamo da poljoprivrednik mora provesti cijelo ljeto
radeći ako hoće da ima dovoljno (novca) preko zime da preživi.
Znači, tu otpada iz priče ljetovanje, putovanje... Onda, nije
lako kupiti i traktor i porodični automobil. Kupiš traktor,
traktor ti treba, a kola samo ako ti ostane nešto para preko […]
Da ne pričam o tome ako imaš i stoku – jer ko će to čuvati dok
tebe nema kući? A kod nas samo zaključaš kuću, i ideš gdje
hoćeš. To neki drugi ljudi ne mogu zbog prirode posla koji rade.
[Marina (29). 19. avgusta 2016. Bijeljina]
Ja donedavno nisam ni razumio koliko žene ovdje u Semberiji
rade teške fizičke poslove. Posao ih je pojeo, izgledaju umorno
i iscrpljeno. Mogu da razumijem da moraju da se bave po-
ljoprivredom, ali ne moraju biti baš nosioci najtežeg posla u
domaćinstvu, mislim, da rade poslove i koji jesu i koji nisu za
žene. [Stevan (63). 11. decembra 2017. Bijeljina]
U Semberiji se non-stop nešto žuri. Ja sam to nešto razmiš-
ljao... Ne možeš ti slavu ispoštovati kad treba namiriti stoku
i obrađivati zemlju. Ali moram priznati da nisam pristalica
toga. Da domaćin ili domaćica mora poslije slavskog ručka da
ode i nahrani stoku […] Činjenica je da se Semberci ovdje baš
dobro pripreme, nema ničeg da fali taj dan. Ali, svejedno, oni
ne znaju da uživaju u tome. [Milovan (68). 29. septembra 2016.
Bijeljina]
Kulturna dihotomija urbano-ruralno koja dominira odnosom između Sembera-
ca i izbjeglica u Bijeljini, ne predstavlja nov fenomen. Zahvaljujući preferenci-
jalnom tretmanu koji je grad u socijalističkoj Jugoslaviji imao nad selom, kao i
samoj viziji jugoslovenskog liderstva da pokrene brz proces industrijalizacije,
a posljedično i urbanizacije zemlje nakon Drugog svjetskog rata, jaz između
grada i sela, odnosno urbanog i ruralnog, vremenom se sve više produbljivao.
Težeći da postane dio “modernog svijeta” što je prije moguće, jugoslovensko

rukovodstvo je smišljeno stimulisalo masovno preseljavanje stanovništva iz
ruralnih u urbana industrijska područja, ali i udaljavanje od ruralnih normi i
vrijednosti koje su se smatrale previše tradicionalnim i nazadnim u to vrijeme
(Allcock, 2000; Halpern, 1975; Rusinow, 1971). Nadalje, poljoprivrednici koji su
se protivili nekim od osnovnih koncepata komunizma, kao što je kolektivizaci-
ja zemljišta, bili su omraženi od strane vlasti i smatrani “posljednjim bastio-
nom kapitalizma”, i ta je omraženost, uz pomoć obrazovnog sistema i medija,
podsticala sve “ne-ruralne” stanovnike da počnu gledati na seljake na identičan
način kao i vlast (Allcock, 2000, 2002; Halpern 1956/1967; 1967). Takođe, upr-
kos formalnom egalitarizmu, društvene stratifikacije bile su jako primjetne u
socijalističkom jugoslovenskom društvu, naročito u pogledu ekonomskih razli-
ka, društvene moći, kao i u distribuciji različitih roba i usluga između različitih
grupacija stanovništva (Allcock, 2002). Dok je država potencirala radničku kla-
su koja se smatrala najvećim potencijalom za ekonomski, pa samim tim i svaki
drugi napredak zemlje (Archer, 2014; Archer et al., 2016), zemljoradnici i ostali
stanovnici sela ostavljeni su u nezavidnoj ekonomskoj situaciji, što je stvorilo i
dodatne društvene podjele. Pešić (u Van de Port, 1998: 48-49) je izdvojila četiri
različita društvena sloja koja su postojala u socijalističkoj Jugoslaviji: seljake,
radničku klasu (nekvalifikovani i kvalifikovani radnici), urbanu srednju klasu
(radnici javnog sektora, intelektualci), i, na kraju, političke i ekonomske lidere.
Dakle, ne samo da su bili omraženi kao nazadni i nekulturni ljudi, te nekad i
kao protivnici zastupanih vrijednosti komunističkog režima, seljaci su dodat-
no bili negativno stereotipisani od strane urbanog stanovništva i zbog toga
što su istovremeno zauzimali najnižu društvenu ljestvicu kao najsiromašniji
segment jugoslovenskog društva.
Ovo objašnjava kulturnu superiornost koju izbjeglice, naročito one iz
velikih urbanih centara poput Sarajeva, Tuzle ili Zenice, osjećaju prema Sem-
bercima, ali i izbjeglicama iz nekih drugih regiona koji sada žive u Bijeljini. Iako
postoji mnogo urbanih Semberaca koji se bave poslovima koji nemaju veze sa
poljoprivredom, niti imaju mnogo dodirnih tačaka sa ruralnim načinom života,
izbjeglice ih svejedno stereotipišu kao seljake, jer se negativna slika koju su
stekli o pojedincima reflektovala na cijelu grupu ljudi koji sebe nazivaju Sem-
bercima. U gorenavedenim komentarima sa portala Info Bijeljina, nije moguće
utvrditi urbano ili ruralno porijeklo čitalaca koji su pripisivali niz negativnih
karakteristika drugoj grupi, što samo svjedoči o tome koliko je takav način
stereotipisanja zastupljen u Bijeljini i koliko svaki član grupe, bilo Semberac ili

izbjeglica, i bilo da je porijeklom iz urbane ili ruralne sredine, vjeruje da ima
pravo da se smatra superiornijim u odnosu na onog “drugog” u kulturnom
smislu (“‘Ovi neki, pojavili se od nekuda, skakavci napali na Bijeljinu, mra-
ka...’ A u stvari želi reći pametniji, obrazovaniji, šlifovaniji, kulturniji, samo
ne može da prevali preko usta”; “Ti očito i ne možeš imati Sarajliju, nije ih
svako dostojan”, ili “Sve su to izbjeglice došle u Bijeljinu, pa donijele tu kulturu
[sarkastično]”). Animozitet između urbanog i ruralnog, odnosno grada i sela,
primjetan je i u komentaru “Bijeljina nije ni mogla da se razvija prije rata jer je
sve moralo da ide u prokleto Sarajevo!”, jer sugeriše na nezadovoljstvo ruralne
populacije čija je poljoprivredna proizvodnja u socijalističkoj Jugoslaviji u
pojedinim periodima bila podređena potrebama urbanih centara i procesu
urbanizacije generalno. Ovakvim vidom negativnog stereotipisanja, odnosno
“pojednostavljenim opisom kulturnih karakteristika drugih grupa za koje se
konvencionalno vjeruje da postoje” (Eriksen 1994/2010: 264), učvršćuje se
intergrupna kohezija i solidarnost, granice jedne grupe, ali i opravdavaju izvje-
sne privilegije kada je, recimo, pristup raspoloživim resursima u pitanju.
Još jedno nasljeđe socijalističke Jugoslavije jeste i pitanje mjesta koje obra-
zovanje zauzima na listi prioriteta stanovnika Semberije. Značaj obrazovanja
u socijalističkoj Jugoslaviji snažno je povezan sa urbanom srednjom klasom
kojoj je, kako Pešić (u Van de Port, 1998: 49) opisuje, obrazovanje i sticanje di-
ploma bilo jedno od vodećih ciljeva, “zato što je to bio način putem koga su pri-
padnici srednje klase željeli da sačuvaju svoje pozicije nakon što su ih jednom
stekli.” Biti “kulturan” najprije je podrazumijevalo biti obrazovan, nakon čega
se obrazovanjem sticao i drugi poželjni društveni kapital, poput manira, stila,
sistema vrijednosti i slično (Bringa, 1995; Jansen, 2005). Za pojedince koji su
se za to izborili, ali su zbog rata i prisilnog raseljenja morali graditi društveni
status od nule, i dalje je važno isticati pitanje obrazovanja, jer ih ova karak-
teristika u stvari povezuje sa statusom ili prestižom koji su imali ili uživali u
svojoj prijeratnoj sredini. Kao što komentar “to što si pobjegla iz rodnog grada
govori da si ti zlo, a ne izbjeglice, jer ne možeš podnijeti nečiji uspjeh. Više
voliš biti sluga (u) tuđini nego živjeti sa obrazovanim i kulturnim izbjeglicama”
pokazuje, izbjeglice vjeruju da Semberci ne shvataju značaj visokog obrazovanja
jer im za njihove primarne aktivnosti nije ni potrebno, ističući sopstveno ob-
razovanje kao jednu od najznačajnijih razlika koje razdvajaju “nas” od “njih”:
Činjenica je da je stepen civilizacije među nama Sarajlijama
bio veći, to se prosto osjeti. Čast izuzecima, ali to je činjenica.

Ovdje u Semberiji svi kažu kako su nešto napravili i stekli,
a ja gledam oko sebe i pitam se a da li se iko školuje, ide na
fakultete, na primjer? Ali ne, oni obično rade kao vozači, va-
trogasci, ili su konobari i konobarice, nešto tako… Uz dužno
poštovanje, ali niko se ne trudi da obrazuje svoju djecu. A
moja djeca... Moja djeca su prošla kroz rat i opet uspjela da
dobiju fakultetske diplome, zato što sam ja želio to da im
priuštim, iako uopšte nije bilo lako podržati ih finansijski.
[Veljko (68). 20. novembar 2016. Bijeljina]
Kao što se ne može reći za sve Semberce da su poljoprivrednici, odnosno seljaci,
tako se ne mogu ni sve izbjeglice svrstati u gorepomenutu jugoslovensku sred-
nju klasu i inteligenciju. Mnogi moji sagovornici pripadali su kategoriji radni-
ka-seljaka koji su živjeli u ruralnim područjima i u nekoj mjeri bili posvećeni
nekim od tipičnih seoskih poslova, ali su istovremeno bili zaposleni u gradu,
najčešće u industrijskom sektoru. Ova kategorija nije se pretjerano razlikovala
od seljaka po pitanju njihovog obrazovanja i položaja na društvenoj ljestvici.
Međutim, to nije spriječilo mnoge od mojih sagovornika da svakako istaknu
svoju superiornost u odnosu na seljake u Semberiji: “I mi smo isto živjeli na
selu, ali smo vodili računa da je sve uredno i čisto, da imamo izbetonirano dvo-
rište” [Marina (29). 19. avgusta 2016. Bijeljina]; “Imali smo tako dobre plate da
smo mogli svaki mjesec kupiti nov namještaj za kuću” [Sreten (60). 25. avgu-
sta 2016. Nova Janja] ili “Imali smo te dnevne poslove (u gradu), i živjeli smo
na neki način gradskim životom” [Ksenija (39). 25. avgusta 2016. Bijeljina].
Dakle, imajući fiksno radno vrijeme i redovna primanja, radnici-seljaci
mogli su sebi priuštiti nešto što obični seljaci nisu – od odlaska na ljetovanja i
zimovanja, investiranja u životni prostor umjesto u “zemlju”, do provođenja
više vremena u socijalizovanju i drugim slobodnim aktivnostima. Upravo ov-
dje vidljiv je Frojdov “narcisizam malih razlika” (Blok, 1998; Brewer, 2001) na
djelu, pri čemu se izbjeglice trude da istaknu one minorne razlike kako bi učvr-
stili jedinstvo svoje grupe i osnažili njeno samopouzdanje, bez obzira na to što
sa seljacima u Bijeljini vjerovatno dijele više zajedničkih karakteristika nego s
bilo kojom drugom grupom. Sam njihov dodir s gradskim životom putem rada
u industrijskom sektoru dovoljan je razlog da radnici-seljaci budu identifikova-
ni kao napredni i urbani industrijski ljudi, za razliku od semberskih kupusara.
Na kraju, komentari sa portala Info Bijeljina otkrivaju i to da su u Bijelji-
ni, za razliku od nekih drugih gradova u Bosni i Hercegovini (Kolind, 2008;

Maček, 2009; Pickering, 2007; Stefansson, 2006, 2007), izbjeglice ti koji su
preuzeli primat, odnosno superiorniji položaj, kada je isticanje kulturnih razli-
ka u pitanju. Ono što najviše vrijeđa Semberce, a što izbjeglice najčešće vole da
istaknu, jeste njihovo gledanje na Bijeljinu i Semberiju kao zaostali kraj u kom
žive kulturno neosviješćeni i siromašni seljaci, te da je tek dolaskom izbjeglica
postalo moguće da se od jedne takve sredine napravi istinski grad. Drugim
riječima, tek dolazak izbjeglica u Bijeljinu omogućio je ovom gradu i njegovim
stanovnicima da postanu urbaniji, a samim tim i obrazovaniji, moderniji,
kulturniji i sofisticiraniji (“Izbjeglice su vam i napravile grad od ove semberske
kasabe” ili “tužno šta ti znaš o izbjeglicama (…). Pa mi smo i napravili Bijeljinu
kao grad, niste ni imali status grada dok vam iste izbjeglice nisu došle”). Prem-
da, kako je ranije rečeno, i Semberci i izbjeglice vide drugu grupu kao ruralniju,
tj. kulturno inferiorniju, izbjeglice su ti koji su uspjeli učvrstiti i promovisati
njihovu percipiranu superiornost u tom smislu, te nametnuti takve stereotipe
kao dominantne u bijeljinskoj lokalnoj sredini.23
Zaključak
Bijeljini, gradu na sjeveroistoku Bosne i Hercegovine i drugom po veličini

gradu u pretežno srpskom entitetu, Republici Srpskoj, često se pripisuje epitet
“srpskog” grada, i to ne samo zbog demografske dominacije srpske etničke
grupe nad Bošnjacima i ostalima, nego i zbog sveopšte superiornosti koju u
poslijeratnom periodu Srbi posjeduju u praktično svim sferama života – po-
litičkoj, ekonomskoj, društvenoj ili kulturnoj. Ovaj članak opisao je način na
koji je Bijeljina zadobila takav epitet, polazeći od oružanog sukoba početkom
aprila 1992. godine, procesima etničkog čišćenja Bošnjaka za vrijeme rata,
kao i etničkog inženjeringa u periodu nakon okončanja ratnih sukoba, koji
je podrazumijevao preseljavanje ili ohrabrivanje interno raseljenih Srba na
preseljenje na ovu, sada u velikoj mjeri homogenu, srpsku etničku teritoriju.
U današnjoj Bijeljini nešto više od 32% od ukupnog broja Srba pripada katego-
riji nekadašnjih interno raseljenih lica, većina od kojih se u tom gradu našla
23 Za sličan slučaj u Hrvatskoj gdje su se izbjeglice nametnule kao kulturno superiornije u

odnosu na domicilno stanovništvo vidi Čapo-Žmegač, 2007; u Grčkoj: Hirschon, 1989/1998; u
Bosni i Hercegovini: Armakolas, 2007.

nakon prisilnog raseljenja, a zatim odlučila i da se tu stalno nastani, umjesto
da iskoristi pravo povratka svojim prijeratnim domovima.
Vlasti u Republici Srpskoj vide “preseljenje” raseljenih Srba kao čin
patriotizma i žrtvovanja za više nacionalne ciljeve, od kojih je svakako naj-
značajniji onaj koji se odnosi na uspostavljanje nacionalnog jedinstva i što je
moguće veće etničke homogenizacije unutar Republike Srpske. Iz tog razloga,
ali i zbog činjenice da sa lokalnim stanovništvom u Bijeljini dijele zajednički
etnički identitet, vlasti u RS su očekivale brzu asimilaciju “preseljenih” Srba u
novu sredinu, i to bez pretjerane brige o tom pitanju na najvišem političkom i
organizacionom nivou. Polazeći upravo od ovog gledišta po kome se u Bijeljini
stvorilo i s vremenom učvrstilo srpsko nacionalno jedinstvo i to zahvaljujući
razvijenim etničkim identitetima, ovaj rad pokušao je skrenuti pažnju i na
druge kolektivne identitete unutar srpske etničke zajednice, koji, posmatrani
i analizirani iz bottom-up perspektive i u okvirima ove konkretne mikro-sre-
dine, često znaju biti očigledniji i značajniji nego njihov zajednički etnički
identitet.
Analiza načina na koji je tekao proces borbe za raspoložive resurse između
lokalaca (Semberaca) i “preseljenih” Srba (izbjeglica) pokazala je da Srbi u Bi-
jeljini posjeduju mnoštvo različitih kolektivnih identiteta koji su bazirani na
percepciji sličnosti među članovima određene grupe, ali i razlika u odnosu na
“drugog”. Bijeljina je grad u kojem žive ne samo Srbi, Bošnjaci i ostale etničke
grupe, nego i Semberci i izbjeglice, Sarajlije, Tuzlaci, Krajišnici, Ozrenci, Zeničani,
ratni profiteri i običan narod, “snalažljivi” i “nesposobni”. Sve ove kategorije i iz
njih nastali identiteti međusobno se prepliću ili suprotstavljaju, uvažavaju ili
omalovažavaju, ali im je svima zajedničko to što su nastali i razvili se zbog rata
i/ili prisilnog raseljenja, i što opstaju uprkos činjenici da je od početka tog rata
prošlo skoro tri decenije.
Ovdje je naročito važno ukazati na kategoriju izbjeglica, kako se u kolokvi-
jalnom govoru nazivaju nekadašnja interno raseljena lica, iz razloga što ova
kategorija, koja je s vremenom prerasla u identitet, skreće pažnju na činjenicu
da 2020. u Bosni i Hercegovini i dalje postoje grupe stanovnika koje na neki
način posjeduju “unutrašnji izbjeglički status”. Bivajući identifikovani kao
izbjeglice i od strane sebe i od strane drugih, slučaj “preseljenih” Srba u Bijeljini
pokazuje i svojevrsan neuspjeh procesa integracije prisilno raseljenih lica u
nove sredine, naročito ako se uzme u obzir to da su se izbjeglice odlučile stalno
nastaniti na teritoriji opštine Bijeljina neposredno nakon okončanja rata, te

da je od tada prošao značajan period od dvije i po decenije. Što je još važnije, i
sama činjenica da su raseljeni Srbi radije odabrali da se ne vrate svojim prije-
ratnim domovima nego da otpočnu potpuno nov život u potpuno nepoznatoj
sredini bivajući nevoljno označavani kao izbjeglice do današnjeg dana, navodi
na pitanje kakva je budućnost Bosne i Hercegovine pod trenutnim društve-
no-političkim uređenjem koje podržava etničke podjele i s vremenom ih sve
više produbljuje.
S druge strane, analiza načina na koji je tekao proces identifikacije u
odnosu na percipirane kulturne razlike između Semberaca i izbjeglica pokazala
je da Srbi u Bijeljini posjeduju mnoštvo različitih kolektivnih identiteta koji
su utemeljeni u njihovom razumijevanju sopstvene kulturne superiornosti
u odnosu na “drugog”. Bijeljina je grad u kojem žive ne samo Srbi, Bošnjaci
i ostale etničke grupe, nego i seljaci i industrijski ljudi, ruralni i urbani, kul-
turni i nekulturni, radnici-seljaci, kupusari, ravničari i brđani. Dihotomija
urbano-ruralno pokazala se kao najsnažniji faktor u procesu razumijevanja
“sebe” i “drugih” među različitim grupama stanovništva u Bijeljini, ali i kao
najznačajniji aspekt procesa održavanja društvenih granica između Semberaca
i izbjeglica. “Mjereći” urbanost/ruralnost jednih u odnosu na druge, tj. postav-
ljajući pitanje ko je veći seljak, domicilni i “preseljeni” Srbi u Bijeljini prolaze
kroz proces razumijevanja šta svaka od ovih grupa jeste – ili nije – u odnosu na
drugu grupu. Sve ove kategorije i iz njih nastali identiteti međusobno se su-
protstavljaju stavljajući “drugog” u inferiorniji položaj radi jačanja sopstvenog
osjećaja pripadnosti nekoj grupi, ali im je svima zajedničko to što su nastali
zahvaljujući vrijednostima promovisanim u socijalističkoj Jugoslaviji, koje,
važno je istaći, bivaju izuzetno primjetne i snažne uprkos značajnom protoku
vremena i višestrukim društvenim promjenama koje je donio ratni sukob i
prisilno raseljenje stanovništva. Takođe, prisustvo ovolikog broja različitih
identiteta i važnosti koja im se pridaje svjedoči o tome da zajednički etnički
identitet lokalnog i “novopridošlog” stanovništva u Bijeljini ne umanjuje
značaj percipiranih kulturnih razlika između ove dvije grupe. Ovi nalazi
osporavaju narative o bezuslovnom jedinstvu i kulturnoj homogenosti unutar
jedne određene etničke grupe, koji su često naglašavani u poslijeratnoj retorici
nacionalističkih političkih elita u Bosni i Hercegovini.
Ovakav generalizovan i stereotipičan pogled jedne grupe na drugu, pri
čemu su izbjeglice uprkos statusu “autsajdera” uspjele da nametnu svoje viđe-
nje kao dominantno, ipak nema snagu da stvori značajne društvene podjele

među stanovnicima Bijeljine. Na individualnom nivou, Semberci i izbjeglice
su najbolji prijatelji, kumovi, poslovni partneri i saradnici, svjesni činjenice
da dijele zajednički fizički i društveni prostor i da su zavisni jedni od drugih.
Među mlađim generacijama, brakovi Semberaca/Semberki i izbjeglica odavno
su postali uobičajena pojava, dok razlike između domicilnog i “preseljenog”
stanovništva, iskazane uobičajenim kulturnim stereotipima, opstaju samo
kao nepresušni izvor međusobnog zadirkivanja. U tom smislu, podjele na rat-
ne profitere i običan narod/ljude, o kome je ovaj rad govorio, imaju daleko veći
značaj koji prevazilazi granice bijeljinske lokalne zajednice. Sve kategorije i
kolektivni identiteti kojima se ovaj rad bavio ne samo da ukazuju na to kolika
pluralnost postoji unutar same srpske etničke zajednice kada se ona posmatra
na mikro-nivou, nego otkrivaju i druge vidove podijeljenosti koji su daleko
snažnije inkorporisani u lokalnu strukturu i imaju daleko više potencijala da
stvore značajan razdor i društvene podjele među stanovnicima Bijeljine, ali i
Bosne i Hercegovine generalno.
Izvori i literatura
Allcock, J. B. 2000. Explaining Yugoslavia. Amnesty International (AI) 2000. Bos-

Columbia University Press. New York. nia-Herzegovina – Waiting on the doorstep:
Minority returns to Eastern Republika
Allcock, J. B. 2002. Rural-urban differences Srpska. Al. Index: 63/07/00. Jul 2000.
and the break-up of Yugoslavia, Balkanol-
ogie, 6 (1—2). http://balkanologie.revues. Andjelic, N. 2003. Bosnia-Herzegovina:
org/447 The end of a legacy. Frank Cass Publishers.
London
Alpan, A. Soner. 2012. But the memory
remains: History, memory and the 1923 Archer, R. 2014. Social inequalities and the
Greco-Turkish population exchange, The study of Yugoslavia's dissolution, u: Bieber,
Historical Review / La Revue Historique, F., Galijaš, A. i Archer, R. (ur.). Debating the
Department of Neohellenic Research/In- end of Yugoslavia, Ashgate: 135—151.
stitute of Historical Research IX: 199-232.
Archer, R, Duda I. i Stubbs, P. (ur.) 2016.
Amnesty International (AI) 1994. Bos- Social inequalities and discontent in Yugoslav
nia-Herzegovina. Living for the day – forc- socialism. Routledge. Abingdon.
ible expulsions from Bijeljina and Janja. Al.
Index: EUR 63/22/94. Decembar 1994. Armakolas, I. 2007. Sarajevo no more?
Identity and the experience of place among
Bosnian Serb Sarajevans in Republika Srps-
ka, u: Bougarel, X., Helms, E., i. Duijizings,
G. (ur.). The new Bosnian mosaic. Identities,

moralities and moral claims in a post-war Blok, A. 1998. The narcissism of minor dif-
society. Ashgate Press. Aldershot: 79—99. ferences, European Journal of Social Theory,
1 (1): 33—56
Barnard, A. i Spencer, J. (ur.) 2005). Ency-
clopedia of social and cultural anthropology. Bougarel, X. 1999. Yugoslav wars: The
Routledge. London i New York. “revenge of the countryside” between so-
ciological reality and nationalist myth, East
Barth, F. (ur.). 1969. Ethnic Groups and European Quaterly, 33 (2):157—175.
Boundaries: The Social Organization of Cul-
ture Difference. Little, Brown and Company. Bougarel, X. 2004. Bosna: Anatomija rata.
Boston. Fabrika knjiga. Beograd.
Belloni, R. 2007. State building and inter- Bougarel, X., Helms E., i. Duijizings G. (ur.)
national intervention in Bosnia. Routledge. 2007. The new Bosnian mosaic. Identities,
London i New York. moralities and moral claims in a post-war
society. Ashgate Press. Aldershot.
Belloni, R. 2009. Bosnia: Dayton is dead!
Long live Dayton!, Nationalism and Ethnic Bourdieu, P. 1984. Distinction. A social cri-
Politics, 15 (3): 355—375. tique of the judgement of taste. Harvard Uni-
versity Press. Cambridge, Massachusetts.
Bergholz, M. 2018. Nasilje kao generativna
sila: Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj Bringa, T. 1993. Nationality categories,
balkanskoj zajednici. Buybook. Sarajevo i national identification and identity
Zagreb. formation in “multinational” Bosnia, The
Anthropology of East Europe Review, 11
Bieber, F. 2006. After Dayton, Dayton? The (1&2): 80—89.
evolution of an unpopular peace, Ethnopoli-
tics: Formerly Global Review of Ethnopolitics, Bringa, T. 1995. Being Muslim the Bosnian
5 (1): 15—31. way: Identity and community in a central
Bosnian village. Princeton University Press.
Bijeljina: Maloljetnik naoružan puškom New Jersey.
ušao u lokal, savladali ga gosti. Info
Bijeljina. 9. novembera 2017. https://www. Brewer, M. B. 2001. Ingroup identifica-
infobijeljina.com/28460_Bijeljina-Malol- tion and intergroup conflict: When does
jetnik-naoruzan-puskom-usao-u-lokal-sav- ingroup love become outgroup hate?, u:
ladali-ga-gosti.html. Pristupljeno: 5. aprila Richard D. A., Lee J. and David W. (ur.). So-
2018. cial identity, intergroup conflict, and conflict
reduction, Oxford University Press: 17—41.
Black, R. 2001. Return and reconstruction
in Bosnia-Herzegovina: Missing link or Brković, Č. 2017. Managing ambiguity: How
mistaken priority?, SAIS Review 21 (2): clientelism, citizenship, and power shape
177—199. personhood in Bosnia and Herzegovina. Ber-
ghahn Books. New York i Oxford.
Black, R. and Gent S. 2006. Sustainable re-
turn in post-conflict contexts. International Brubaker, R. i Frederick C. 2000. Beyond
Migration 44 (3): 15—38. “identity”, Theory and Society 29: 1—47.

Brun, C. 2003. Local citizens or internally Čelebičić, V. 2017. Beyond to vote or not
displaced persons? Dilemmas of long term to vote: How young people engage with
displacement in Sri Lanka, Journal of Refu- politics, u: Jansen S., Brković Č. i Čelebičić
gee Studies, 16 (4): 376—397. V. (ur.). Negotiating social relations in Bosnia
and Herzegovina: Semiperipheral entangle-
Calic, M—J. 2009. Ethnic cleansing and ments. Routledge: 127—141.
war crimes, 1991 — 1995., u: Ingrao, C.
i Emmert, T. A. (ur.). Confronting the Dragojević, M. 2010. The Politics of refugee
Yugoslav controversies – A scholars' initiative. identity: Newcomers in Serbia from Bosnia
Purdue University Press. West Lafayette, and Herzegovina and Croatia, 1992 — 2009.
Indiana: 114—151. A Dissertation Submitted in Partial Fulfil-
ment of the Requirements for the Degree
Chandler, D. 1999/2000. Bosnia: Faking de- of Doctor of Philosophy in the Department
mocracy after Dayton. Pluto Press. London. of Political Science at Brown University.
Providence. Rhode Island.
Clark, B. 2006. Twice a stranger: How mass
expulsion forged modern Greece and Turkey. Duijzings, G. 1996. The exodus of Letnica.
Granta Books. London. Croatian refugees from Kosovo in Western
Slavonia. A chronicle, u: Jambrešić, R. i
Cohen, A. P. 1994. Culture, identity and
Povrzanović, M. (ur.). War, exile, everyday
the concept of boundary, Revista de antrop-
Life. Cultural perspectives. Institute of
ologia social 3: 49—61.
Ethnology and Folklore Research. Zagreb:
147—170.
Cohen, A. P. 2001. The symbolic construction
of community. Routledge. London i New
Duncan, C. R. 2005. Unwelcome guests:
York.
Relations between internally displaced
persons and their hosts in North Sulawesi,
Colson, E. 2003. Forced migration and
Indonesia, Journal of Refugee Studies, 18 (1):
the anthropological response. Journal of
25—46.
Refugee Studies, 16 (1): 1—18.
Elias, N. i Scotson, J. L. 1965/1994. The
Correira, S. 2018. Remembering ethnic
established and the outsiders: A sociological
cleansing in Republika Srpska: An Ethnog-
enquiry into community problems. SAGE
raphy of Memory in the City of Bijeljina, a
Publications. London, Thousand Oaks,
doctoral dissertation presented at the
New Delhi.
Department of Government, London
School of Economics and Political Science,.
Eriksen, T. H. 2004. What is anthropology?.
https://bit.ly/2OnFZDz
Pluto Press. London i Ann Arbor.
Čapo-Žmegač. J. 2007. Strangers either way:

Eastmond, M. 2006. Transnational returns
The lives of Croatian refugees in their new
and reconstruction in post-war Bosnia and
home. Berghahn Books. New York and
Herzegovina. International Migration 44
Oxford.
(3):143—160.
Franz, B. 2010. Returnees, remittances and

reconstruction: International politics and

local consequences in Bosnia. The White- Hirschon, R. 1989/1998. Heirs of the Greek
head Journal of Diplomacy and International catastrophe: The social life of Asia Minor
Relations 11 (1): 49—62. refugees in Piraeus. Berghahm Books. New
York i Oxford.
Gilbert, A. C. 2016. From humanitarian-
ism to humanitarianization: Intimacy, Hirschon, R. 2004. “We got on well with
estrangement, and international aid in the Turks”: Christian-Muslim relations in
postwar Bosnia and Herzegovina. American the late Ottoman period, u: Shankland, D.
Ethnologist 43 (4): 717—729. (ur.). Archaeology, anthropology and heritage
in the Balkans and Anatolia: The life and times
Gordy, E. 2015. Dayton's Annex 4 consti- of F.W. Hasluck (1878 — 1920). Isis Books.
tution at 20: political stalemate, public Istanbul: 325—343.
dissatisfaction and the rebirth of self-or-
ganisation, Southeast European and Black Hogg, M. A. i Dominic A. 1998. Social iden-
Sea Studies, 15 (4): 611—622. tifications: A social psychology of intergroup
relations and group processes. Routledge.
Graves, R. J. 2017. Mountain militarism London i New York.
and urban modernity: Balkanism, identity
and the discourse of urban–rural cleavages Hromadžić, A. 2012. Political subjectivities
during the Bosnian war, Simons Papers in and local nationalisms in post-war Bosnia
Security and Development, 56. Simon Fraser and Herzegovina. Conflict and Collabora-
University. Vancouver. tion, 5. jun 2012. https://conflictandcol-
laboration.wordpress.com/2012/06/05/
Halpern, J. M. 1956/1967. A Serbian village: political-subjectivities-and-local-national-
Social and cultural change in a Yugoslav isms-in-postwar-bosnia-and-herzegovina/
community. Harper & Row. New York,
Evanston i London. Hromadžić, A. 2013. Discourses of
trans-ethnic narod in postwar Bosnia and
Halpern, J. M. 1967. Farming as a way of Herzegovina, Nationalities Papers: The
life: Yugoslav peasant attitudes, u: Karcz, J. Journal of Nationalism and Ethnicity, 41(2):
F. (ur.). Soviet and East European agriculture. 259—275.
University of California Press. Berkeley i
Los Angeles. Human Rights Watch (HRW). 2000. Unfin-
ished business: Return of displaced persons
Halpern, J. M. 1975. Some perspectives on and other human rights issues in Bijeljina.
Balkan migration patterns (with particular D1207. 1 May 2000.
reference to Yugoslavia), u: Du Toit, B. M. I
Safa, Helen I. Migration and urbanization: International Crisis Group (ICG) 2000. War
Models and adaptive strategies. Mouton criminals in Bosnia's Republika Srpska:
Publishers. The Hague i Paris: 77—115. Who are the people in your neighbour-
hood?. 2. novembar 2000.
Harvey, J. 2006. Return dynamics in
Bosnia and Croatia: A comparative analysis, International Crisis Group (ICG) 2002. The
International Migration 44 (3): 89—114 continuing challenge of refugee return in
Bosnia and Herzegovina. Balkans Report
137. 13. decembar 2002. Sarajevo/Brussels.

Jansen, S. 2005. Who's afraid of white Kurtović, L. 2017. Future conditional:
socks? Towards a critical understanding Precarious lives, strange loyalties and am-
of post-Yugoslav urban self-perceptions, bivalent subjects of Dayton BiH, u: Jansen
Ethnologia Balkanica, 9: 151—167. S., Brković Č. i Čelebičić V. (ur.). Negotiating
social relations in Bosnia and Herzegovina:
Jansen, S. 2007. Troubled locations: Return, Semiperipheral entanglements. Routledge:
the life course, and transformations of 142—156.
“home” in Bosnia-Herzegovina, Focaal-Euro-
pean Journal of Anthropology, 49: 15—30. Loizos, P. 1977. A struggle for meaning:
reactions to disaster amongst Cypriot
Jansen, S. 2011. Refuchess: locating Bosniac refugees, Disasters, 1(3): 231—239.
repatriates after the war in Bosnia–Herze-
govina, Popul. Space Place, 17: 140—152. Loizos, P. 1981. The heart grown bitter: A
chronicle of Cypriot war refugees. Cambridge
Jansen, S., Brković Č. i Čelebičić V. (ur.) University Press. Cambridge.
2016. Negotiating social relations in Bosnia
and Herzegovina: Semiperipheral entangle- Loizos, P. 2008. Iron in the soul: Displace-
ments?. Routledge. ment, livelihood and health in Cyprus. Ber-
ghahn Books. London i New York.
Jenkins, R. 1996/2008. Social identity.
Routledge, London i New York Maček, I. 2009. Sarajevo under siege: Anthro-
pology in wartime. University of Pennsylva-
Köker, T. 2003. Lessons in refugeehood: nia Press. Philadelphia.
The experience of forced migrants in
Turkey, u: Hirschon, R. (ur.). Crossing the Maglajlija, V: Arkanov teatar smrti u
Aegean: An appraisal of the 1923 compulsory Bijeljini, Al Jazeera Balkans, 9. april 2017.
population exchange between Greece and Tur- http://balkans.aljazeera.net/vijesti/arkan-
key. Berghahn Books. New York i Oxford: ov-teatar-smrti-u-bijeljini, Pristupljeno: 27.
193—208. jula 2017.
Kolind, T. 2008. Post-War Identification: Maksimović, M. 2019. Collective identifica-

Everyday Muslim counterdiscourse in Bosnia tion among the internally displaced persons
Herzegovina. Aarhus University Press. in the Bosnian town of Bijeljina: The impact
of war on people's sense of membership
Koufopoulou, S. 2003. Muslim Cretans in and belonging. A doctoral dissertation
Turkey: The reformulation of ethnic iden- presented at the Department of Balkan,
tity in an Aegean Community, u: Hirschon, Slavic and Oriental Studies, University of
R. (ur.). Crossing the Aegean: An appraisal Macedonia, Thessaloniki, Greece. https://
of the 1923 compulsory population exchange bit.ly/2Ol6tpg
between Greece and Turkey. Berghahn Books.
New York i Oxford: 209—219. Malkki, L. 1992. National geographic: The
rooting of peoples and the territorializa-
Kurtović, L. 2011. What is a nationalist? tion of national identity among scholars
Some thoughts on the question from and refugees, Cultural Anthropology, 7 (1):
Bosnia-Herzegovina, Anthropology of East 24—44.
Europe Review, 29 (2): 242—253.

Malkki, L. 1995. Purity and exile: Violence, Popis stanovništva 1991, Republika Bosna
memory, and national cosmology among Hutu i Hercegovina. Državni Zavod za statistiku
refugees in Tanzania. University of Chicago Republike Bosne i Hercegovine. Nacionalni
Press. Chicago. sastav stanovništva: rezultati po opštinama
i naseljenim mjestima 1991. Statistički
Musli, E: 25 godina nakon zločina u Bijeljini, bilten 234. Decembar 1993.
Deutsche Welle, 2. april 2017. http://www.
dw.com/hr/25-godina-nakon-zlo%C4%8Di- Popis stanovništva, domaćinstava i stanova
na-u-bijeljini/a-38231792, Pristupljeno: 27. u Bosni i Hercegovini 2013. Agencija za
jula 2017. statistiku Bosne i Hercegovine. Jun 2016.
Sarajevo. http://www.popis.gov.ba/
Sivac-Bryant, S. 2016. Re-making Kozarac:
Agency, reconciliation and contested return Predstavljena lista kandidata “Uspješne
in post-war Bosnia. Palgrave Macmillan. Srpske” za lokalne izbore. Zvanični website
London. opštine Bijeljina. 12. augusta 2016. http://
www.gradbijeljina.net/2016/08/12/
Toal, G. i Dahlman C. T. 2004. The effort predstavljena-lista-kandidata-us-
to reverse ethnic cleansing in Bosnia-Her- pjesne-srpske-za-lokalne-izbore/. Pristu-
zegovina: The limit of returns, Eurasian pljeno: 13. marta 2018.
Geography and Economics, 45 (6): 439—464.
Rusinow, D. I. 1972. Some aspects of
Toal, G. i O'Loughlin J. 2009. After ethnic migration and urbanization in Yugoslavia,
cleansing: Return outcomes in Bosnia-Her- Fieldstaff Report, Southeast Europe Series 19
zegovina a decade beyond war. Annals. (2). American Universities Field Staff.
Association of American Geographers 99 (5):
1045—1053. Sell, L. 1999. The Serb flight from Sarajevo:
Dayton's first failure, East European Politics
Pašalić, S. 2004. Stanovništvo Semberije - and Societies, 14: 179—202.
demografska studija. Zavod za udžbenike i
nastavna sredstva. Srpsko Sarajevo. Sorabji, C. 2006. Managing memories in
postwar Sarajevo: Individuals, bad mem-
Phuong, C. 2000. “Freely to return”: ories, and new wars, J. Roy. Anthrop. Inst.
Reversing ethnic cleansing in Bosnia-Her- (N.S.), 12: 1—18.
zegovina, Journal of Refugee Studies, 13 (2):
165—183. Stefansson, A. H. 2006. Homes in the
making: Property restitution, refugee re-
Phuong, C. 2004. The international protec- turn and senses of belonging in a post-war
tion of internally displaced persons. Cam- Bosnian town, International Migration, 44
bridge University Press. New York. (3): 115—139.
Pickering, P. M. 2007. Peacebuilding in the Stefansson, A. H. 2007. Urban exile: Locals,

Balkans: The view from the ground floor. Cor- newcomers and the cultural transforma-
nell University Press. Ithaca i London. tion in Sarajevo, u: Bougarel, X., Helms E., i.
Duijizings G. (ur.). The new Bosnian mosaic.
Petrović, J. 2007. Ničiji ljudi. Socijalna
Identities, moralities and moral claims in a
misao. Beograd.
post-war society. Ashgate. Aldershot: 59—77.

Stelaku, V. 2003. Space, place and identity: Resolution 1997/39. 11. februara 1998. E/
Memory and religion in two Cappadocian CN.4/1998/53/Add.2.
Greek settlements, u: Hirschon, R. (ur.).
Crossing the Aegean: An appraisal of the 1923 Van de Port, M. 1998. Gypsies, wars and
compulsory population exchange between other instances of the wild: Civilisation and
Greece and Turkey. Berghahn Books. New its discontents in a Serbian town. Amsterdam
York i Oxford: 209—219 University Press. Amsterdam.
Tajfel, H. i Turner J. C. 1986. The social Vojin Mitrović prijeti SNSD-u sa vrućom
identity theory of intergroup behaviour, u: jeseni. Info Bijeljina. 26. septembra 2017.
Worchel S. I Austin W. G. (ur.) Psychology of https://www.infobijeljina.com/27157_Vo-
Intergroup Relations. Nelson-Hall. Chicago: jin-Mitrovic-prijeti-SNSD-u-sa-vrucom-jese-
33—47. ni.html. Pristupljeno: 5. aprila 2018.
Toal, G. i Dahlman C. T. 2011 Bosnia remade: Wubs, D. C. 1998. The way back? A study
Ethnic cleansing and its reversal. OUP. New of the obstacles of minority return in the
York. municipalities of Tuzla and Bijeljina. A
study in request of the Inter Church Peace
Trbić, J. 2007a. Majstori mraka I. Kujundžić. Council & Forum of Tuzla Citizens. Univer-
Lukavac. sity of Twente. Enschede.
Trbić, J. 2007b. Majstori mraka II. Kujundžić. Zetter, R. 1988. Refugees and refugee stud-
Lukavac. ies – A label and an agenda: Editorial intro-
duction to the Journal of Refugee Studies.
UNHCR (1998): Guiding Principles on Journal of Refugee Studies, 1 (1): 1—6.
Internal Displacement. Report of the
Representative of the Secretary-General Živković, M. 2012. Srpski sanovnik: Na-
on Internally Displaced Persons, Mr Francis cionalni imaginarium u vreme Miloševića.
Deng, submitted pursuant to Commission Biblioteka XX Vek. Beograd.
MAJA PUPOVAC
Twenty-five years later: The impact of war and forcible
displacement on collective identities of Semberians
and refugees in Bijeljina
Studying this topic with a significant time distance of two and a half
decades, this paper addresses the question of how war and forcible
displacement affected the collective identities of Serb residents of Bi-
jeljina, a city in the northeast of Bosnia and Herzegovina. In particu-
lar, the paper examines the relationship between the local population
and formerly internally displaced persons (IDPs) – Semberians (the

native population of the region Semberia, with Bijeljina as its largest
city) and refugees (population that is largely internally displaced and
moved into Bijeljina during the war of the 1990s), as well as how this
relationship influenced the creation, modification and development
of their collective identities. The paper aims to highlight the wide
array of identities that exist within the Serb ethnic group and within
this particular micro-community, which plays a significant role in
the integration process of former IDPs, and their understanding of
themselves and others. As the case of Bijeljina exemplifies, the war
and the forcible displacement of the population in Bosnia and Her-
zegovina have not only created strong divisions between different
ethnic groups, but also within the same ethnic group. While some of
these divisions persist only at the level of a stereotypical represen-
tation of the ‘other’, others have the potential to create significant
social divisions between different groups of population, not only in
the Bijeljinan micro-community, but in Bosnia and Herzegovina as a
whole.
KEY WORDS: Bosnia and Herzegovina, Bijeljina, internally displaced

persons, collective identities, refugees

osvrt
UDK: 821.163.41-2:792(497.5)“199/202” / primljeno: 31. siječnja 2020.
Izgubljeni u prijevodu:
o gostovanjima srpskih pisaca
na hrvatskim pozornicama
od 1990-ih do danas
BOJAN MUNJIN
U vrijeme Jugoslavije, domaći dramski pisci igrali su se nekako podjednako

na pozornicama od Vardara pa do Triglava, a jedino pitanje bilo je leži li
nekome na primjer više Miroslav Krleža ili Branislav Nušić, Ranko Marinković
ili Duško Kovačević. Naravno, u vrijeme socijalizma bilo je i tzv. disidenata,
“zabranjenih” pisaca i tabu tema, u slučaju kojih bi se ljudi od teatra dosjetili
jadu pa bi se provokativni komadi, kao recimo “Oslobođenje Skoplja” ili “Kara-
mazovi”, prema tekstovima Dušana Jovanovića i u režiji turbo provokativnog
Ljubiše Ristića, najprije igrali u Zagrebu pa onda bilo gdje drugdje. Slično je
bilo i sa “Šovinističkom farsom” Radoslava Pavlovića koja se, uz škrgut zuba
partijskih komiteta, malo igrala u Beogradu, malo u Zagrebu. Pa onda komad
“Mrešćenje šarana” Ace Popovića koji govori o Golom otoku i koji je sredinom
80-ih, radi zavaravanja protivnika, napravljen u koprodukciji RANS-a Moše
Pijade iz Zagreba i Teatra “Zvezdara” iz Beograda i u režiji renomiranoga Deja-
na Mijača. Prvorazredni beogradski glumci, Mirjana Karanović, Voja Brajović,
Bora Todorović, Rada Đuričin, Lazar Ristovski i Branko Cvejić, odigrali su ovaj
komad, zajedno sa zagrebačkim kolegama, Izetom Hajdarhodžićem i Dijanom
Šporčić, 251 put pred ukupno sto hiljada gledalaca u jednom i u drugom gradu,
a kada su dolazili u Zagreb stizali su famoznim vlakom “Sava-Ekspres” (u obr-
nutom smjeru vozio je “Matoš-Ekspres”) za četiri sata, vjerovali ili ne.
Kada se iz današnje pozicije pogleda vrijeme jugoslavenskog socijalizma,
uz sva ta besmislena politička mrgođenja, smiješne ideološke strogosti i ho-
danje kulturnjaka u teatru “po jajima”, onda ono izgleda kao Periklovo doba u
odnosu na sav mrak, grubost i ružnoću koji su u politici, društvu i kulturi došli
kasnije. Srpski komediografi na primjer, koji su više decenija bili, naravno uz
sav ostali repertoar, zaštitni znak “Komedije” ili “Jazavca” u Zagrebu i često
bojan munjin Izgubljeni u prijevodu 251

bili izvođeni i drugdje u Hrvatskoj, odjednom su prestali postojati – u deve-
desetima se činilo za sva vremena. Naravno, moglo se razumjeti da se između
srpskih pisaca i hrvatskih pozornica ispriječila provalija jednog strašnog
rata ali i u najgora vremena nisu se mogla zaboraviti sva ona grljenja ljudi od
kazališta s obje strane Drine, koja nisu bila nimalo neiskrena. Onda kada ih
više nije bilo, uz sav taj miris baruta, plač i užas i uz sav “pravednički gnjev”
jednih, drugih i trećih, ta izgubljena prijateljstva izazivala su kod određenog
broja ljudi u kazalištu i oko njega gorak i tragičan okus u ustima. “Kolege iz
Beograda su mi se javljale u toku rata, također i ja njima, i taj kontakt smatram
dragocjenim u tim ružnim godinama”, govorio je kasnije zagrebački glumac
Relja Bašić. Takvih kao Relja Bašić bilo je na žalost manje a oni kojih je bilo
više, sa zluradim odmahivanjem ruku govorili su: “Znali smo mi od početka
kakvi su oni i nikada im nismo vjerovali.” Zvjezdano nebo jednog dotadašnjeg
sveslavenskog prijateljstva potpuno se ugasilo. Nastupila je ledena zima.
Naravno, osim prešutne zabrane da se bilo gdje u Hrvatskoj igra komad
bilo kojeg pisca iz Srbije, tada nije bilo ni gostovanja kazališnih kuća iz Srbije
u Hrvatskoj, koja su naravno u vrijeme bivše države bila česta, poželjna i
redovna. Prvi koji se odvažio da ih pozove u goste bio je Nenad Šegvić, direktor
uspješnoga Festivala malih scena u Rijeci, već u drugoj polovini 90-ih, jer mu
je bio važniji dobar teatar nego brojanje krvnih zrnaca glumcima. Zbog toga su
u njegovoj kući zvonili telefoni u gluho doba noći, bilo je i anonimnih prijetnji
ali Šegvić je tjerao po svome. “Moja motivacija bila je da dovodim kvalitetne
predstave, bez obzira odakle dolaze i tu me nitko nije mogao pokolebati. U
početku smo, zlu ne trebalo, morali tražiti policijski nadzor ali sve ove godine
na festivalu se nije dogodila ni jedna jedina provokacija, a izbor predstava koje
su dolazile iz Beograda, Skoplja, Ljubljane ili Podgorice, pokazale su ovakav
koncept opravdanim”, kasnije je svjedočio Šegvić.
Mora se reći da je ta pružena ruka tada bila moguća u Rijeci, na žalost ne
i u drugim sredinama u Hrvatskoj. Na drugim mjestima direktori kazališta
oprezno su odbijali takva gostovanja s nekim trulim opravdanjem da “još nije
vrijeme”, dok su neki zaista iskreno vjerovali da je Srbija “inozemstvo” te da
im pisci iz Srbije znače isto ili manje, kako je rekao onaj uvaženi književni
teoretičar, kao da dolaze recimo iz Bugarske. Što li je toj ružnoj i otrovnoj misli
skrivila jedna Bugarska? Trebalo je proći skoro 15 godina od raspada Jugoslavije
pa da se srpski pisci ponovno počnu igrati u Hrvatskoj. S obzirom da se svako
iskazivanje pristojnosti, prijateljstva i topline, na zamišljenoj crti koja je tih

godina dijelila Hrvate od Srba, mjerilo apotekarskom vagom, onda se i sa zeb-
njom i sa znatiželjom očekivalo kako će biti tretirani komadi srpskih pisaca
kada se u Hrvatskoj ponovno izvade iz ladica. Kako će se igrati srpske kome-
dije a kako drame? Kako će zazvučati sočan beogradski govor ako recimo bude
izveden na sceni Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a kako teška drama
o raspadu Jugoslavije, gledana iz srpskog ugla? Kako biti suvremen i angaži-
ran sa srpskim komadom u Hrvatskoj, u vremenu dok još uvijek traje ratna
euforija, kada je činjenica da je komad srpski već dovoljno provokativna? Tko
će imati petlju da to učini a tko će držati figu u džepu? Otprilike kao u onom
vicu, kada jedan Židov u autobusu u Los Angelesu, vidjevši jednog crnca kako
čita novine Jerusalem Post, uljudno ga potapša po ramenu i zapita: “Oprostite
gospodine, ali zaboga, zar vama nije dovoljno što ste crn?”
Jedan od prvih komada srpskih pisaca na hrvatskim pozornicama bio
je “Balkanski špijun” Dušana Kovačevića, koji je u jesen 2003. postavljen u
kazalištu “Kerempuh” u Zagrebu. Usput treba reći da je to kazalište do 1993.
godine nosilo naziv “Jazavac”, prema onom slavnom satiričkom komadu
“Jazavac pred sudom” ali tada se političkoj i kulturnjačkoj vrhuški u Hrvatskoj
nije svidio njen autor, Petar Kočić, i bez obzira što je on umro još davne 1916.
godine, proglašen je “četnikom”, pa je ovo kazalište, uz medijsku harangu, pre-
ko noći promijenilo ime u “Kerempuh”. U vezi promjene imena ili prezimena
tih godina, treba reći da u socijalnoj magmi turbulentnog života u kojem su se
tada miješali rat i mržnja, u svakom gradu u Hrvatskoj stotine je ljudi u to vri-
jeme službeno tražilo da promjene ime ili prezime. Ironija sudbine jest u tome
što to nisu činili samo Srbi, nego i mnogi Hrvati, čije bi ime ili prezime zvučalo
i malo sumnjivo. Taj podatak o masovnim promjenama osobnih podataka tada
se brižljivo čuvao da ne bi postao previše javan i sramotan, dok se kod promje-
ne imena “Jazavca” u “Kerempuh”, kao i uostalom kod promjene imena ulica
i trgova, činilo kao da je netko uživao baš u tome da to medijsko mrcvarenje
bude što bučnije.
Režiju spomenutog “Balkanskog špijuna” potpisao je Mustafa Nadarević,
veliki glumac i drag čovjek, a sam komad doživio je (na žalost) dosta značajne
preinake da bi se uopće u to vrijeme mogao odigrati u Zagrebu. Tako glavni
junak više nije bio muškarac, nego žena, nije bio iz Srbije nego iz Bosne i
čitava radnja ne zbiva se u Beogradu nego u Zagrebu, pa govor na pozornici
naravno nije mogao biti originalna ekavica nego ijekavica u prijevodu. U tom
smislu su se na čudan način pretumbali i glavni vektori koji pokreću glavnog

junaka i rastvaraju tu balkansku tragikomediju, pa su kolegica Nataša Govedić
i potpisnik ovih redova, napisali, svatko na svoj način i u različitim novinama,
dosta kritičke bilješke o ovoj predstavi. Zbog toga su nekoliko dana kasnije,
vjerovali ili ne, bili pozvani u kazalište “Kerempuh” da glumačkom ansamblu
i redatelju objasne što su to točno u svojim kritikama mislili reći. Naravno,
za vrijeme toga razgovora atmosfera u kazališnom foajeu “Kerempuha” bila
je mučna i nitko nikoga ni u šta nije mogao uvjeriti oko ove predstave, kao
uostalom i oko bilo čega drugoga na prostoru od Vardara pa do Triglava u to vri-
jeme. Sjećam se da sam u svojoj kritici “Balkanskog špijuna” napisao sljedeće:
“Možete li zamisliti, umjesto Kovačevićevog originalnog junaka Ilije Čvorovića
s Karaburme, novog junaka, bosansku Srpkinju, Milicu, vozačicu zagrebačkog
ZET-a i hrvatsku državljanku, kako puna gorljive strasti, iz patriotskih razloga,
sredinom devedesetih sumanuto hvata po Zagrebu špijune i antidržavne
elemente? Teško. Zato što to, jednostavno, objektivno i vidljivo golim okom,
nije u to doba bilo moguće iz razloga koji se tiču bratoubilačkog rata, etničke
mržnje, nastanka u krvi novih država i svega ostaloga što je već svima dobro
poznato. Jednostavno, hrvatske nacionalne manjine, Romi, homoseksualci i
sve te kolonije leproznih sakrile su se u to vrijeme u mišju rupu i ne da im nije
bilo do špijuniranja – nije im bilo ni do čega.”
Praksa u Hrvatskoj, nakon posljednjeg rata, da se srpske dramske pisce
prevodi na ijekavicu ostala je na snazi i dalje i ona je zapravo govorila o barem
dvije psihološke činjenice: bez obzira na mržnju ili ogroman animozitet pre-
ma Srbima koji su se u javnom prostoru Hrvatske u 90-ima mogli rezati nožem,
postojala je čak i u tako kontaminiranom prostoru profesionalna svijest da se i
dalje radi o odličnim piscima koje treba igrati, pa makar i s prevodilačkom pro-
tezom. Drugo, uz svu mržnju, tradicija dobrih veza među ljudima u literaturi
i u životu, hoćeš-nećeš, nije se mogla do kraja prekinuti ali se morala neka-
ko “neutralizirati”. Ironično rečeno, da bi istaknuli svoje javno domoljublje i
spasili svoje tajno prijateljstvo prema srpskoj literaturi, mnogi ljudi od teatra u
Hrvatskoj, morali su progutati žabu i igrati srpske komade okrenute na glavu.
Usput, mora se reći da, obratno, ta praksa prevođenja nije postojala u Srbiji
u 90-ima i kasnije, kada su hrvatski pisci bili u pitanju. Na primjer, Krležini
“Gospoda Glembajevi” su nakon posljednjih ratova u Beogradu najnormalnije
igrani u originalu, jednako kao i komadi Tene Štivičić ili Slobodana Šnajdera,
ali ne zato što su Srbi bolji ili pametniji od Hrvata, nego zato što su shvatili da
Krleža na srpskom ne bi ni na što sličio, jednako kao što bi urbani zagrebački

sleng Tene Štivičić, preveden na džiberski govor beogradskog asfalta zvučao
katastrofalno.
U “Kerempuhu” su se nakon 2010. odigrala još dva komada srpskih pisaca
koja su iz potpuno suprotnih pozicija oslikavala ovaj u biti dosta šizofreni sin-
drom “prevođenja”, koji je opet bio rezultat te još sumanutije ljubavne mržnje
između Hrvata i Srba, a koju možemo razumjeti samo mi na ovim prostorima
i nitko drugi na svijetu. Prvo je beogradska redateljica Iva Milošević postavila
komediju Duška Kovačevića “Maratonci trče počasni krug”, prevela ju na
ijekavicu i od komedije napravila dramu. Ne da se opisati koliko je autentičnih
sokova ovoga komada u toj predstavi usahlo u crnu zemlju i koliko je tipičnog
beogradskog humora otišlo i izgubilo se u svemiru, kada se baš zbog tog Kova-
čevićevog zaraznog crnog humora na premijeri tražila karta više a rezervne
stolice su se preko glava publike unosile u dvoranu. Tada smo o ovoj predstavi
zapisali: “Ono čega je u ovoj izvedbi bilo najmanje jest zdravi humor kojim
se rugamo i spašavamo od užasa svijeta oko sebe. Takozvani univerzalni stav
redateljice o Maratoncima za sva vremena, trebao je biti dobitak ove predstave,
a ispao je njen veliki nedostatak.” Druga predstava u “Kerempuhu”, Nušiće-
va “Gospođa ministarka”, u režiji Olivera Frljića, igrana je u originalu, ali uz
tipičan Frljićev ironični dodatak – uz titl kojim su Nušićevi dijalozi prevedeni
na hrvatski jezik i uz plakat koji najavljuje predstavu na ulazu u kazalište, na
kojem je pisalo: “Gospođa ministrica”. Mora se reći da ni ova Frljićeva satirična
strelica, osim kojeg zrnca šarma, nije naročito pogodila cilj jer se Kerempuho-
va publika više grohotom smijala originalnoj Nušićevoj komici i kalamburima
glumaca na sceni, koji su odlično igrali te tipične karaktere starog Beograda,
nego što je zapažala hrvatski titl iznad svojih glava.
U širem hrvatskom društvenom kontekstu ne treba se naročito čuditi po-
javi prevođenja komada srpskih pisaca: i svaki intervju ili tekst bilo kojeg kul-
turnog djelatnika, intelektualca ili političara iz Srbije u hrvatskim se medijima
prevodi sa srpskog na hrvatski jezik sve do danas. Postoji ona rečenica, “govori
srpski da te ceo svet razume”, koju u Hrvatskoj uvijek na ironičan način spo-
minju oni koji hoće dokazivati srpski velikodržavni ekspanzionizam, ali ba-
rem što se tiče teatra i novina, hrvatski autori se u Srbiji ne prevode. Novinar
i pisac, Ante Tomić, piše na primjer kolumne u NIN-u i danas na svom materi-
njem hrvatskom jeziku, kao i Drago Pilsel u Politici. Možete li zamisliti kolu-
mne recimo Svetislava Basare ili Teofila Pančića u nekom tiražnom hrvatskom
tjedniku na njihovoj rođenoj ekavici? I u Nušićevom “Pokojniku” tih godina,

u produkciji Teatra Ulysses na Brijunima, nastupila je čitava plejada glumaca
koji su bili izgubljeni u prijevodu, od Zijaha Sokolovića i Jelisavete Seke Sabljić,
do Katarine Bistrović-Darvaš, Miodraga Krivokapića, Branislava Zeremskog i
drugih. Naime, većina glumaca igrala je na ijekavici, bez obzira što se likovi u
komadu zovu Spasoje, Vukica, Saveta, gospodin Protić i slično; neki glumci su
pak govorili s beogradskim naglaskom a kada se na kraju predstave pojave dva
policajca u očito hrvatskim odorama, onda zaista nije jasno u kojem prostoru i
vremenu se zbiva radnja te Nušićeve komedije. Kada je ovaj brijunski Nušićev
“Pokojnik” gostovao u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, Jelisaveta
Seka Sabljić dobila je ovacije na otvorenoj sceni. Ona je taj aplauz naravno
dobila kao velika beogradska glumica, ali baš vezano za taj trenutak ovacija
punog gledališta, zagrebački kazališni kritičar Igor Ružić primjećuje intere-
santan fenomen, karakterističan za hrvatsku kulturu u to vrijeme. Naime, da
bi čitateljima bilo jasno o čemu se radi, treba reći da je Jelisaveta Seka Sabljić
deset godina prije “Pokojnika” gostovala u Hrvatskoj s monodramom “Uho,
grlo, nož” prema tekstu Vedrane Rudan i u produkciji “Ateljea 212”. Igor Ružić
piše (T-portal, 14.09.2012.): “Tako Jelisaveta Seka Sabljić danas dobiva ovacije
u Hrvatskoj, one koje nije dobivala kad je prije desetak godina s monodramom
‘Uho, grlo, nož’ Vedrane Rudan nastupala u Rijeci i Umagu, ali ne i u Zagrebu.
Tada ih je zaslužila iskrenom i snažnom predstavom koja je donijela i sasvim
ozbiljan, tada još uvijek riskantno aktualan i nimalo relativistički odnos
prema bliskoj prošlosti. I zato danas jedan općeniti Nušić može, a prije deset go-
dina priča o ratnim zločinima nije mogla, iako je u njoj ta ista glumica davala
neusporedivo više razloga za aplauz”, točno primjećuje Ružić.
Zapravo, čitava priča o srpskim dramskim piscima i njihovim komadima
koji su se nakon rata igrali u Hrvatskoj jest priča o nama, kada sebe pogleda-
mo u ogledalo; koliko volimo, koliko mrzimo, koliko smo korektni prema
drugima i iskreni prema sebi, prema onome što smo danas i onome što smo
bili jučer. Ali ta edukacija putem kazališta kao svojevrsnog našeg ogledala ne
ide lako; to ponajbolje pokazuje spomenuti slučaj Seke Sabljić kojoj danas
aplaudiraju ali to nisu htjeli jučer, ili na primjer slučaj pokojnog beogradskog
glumca Dragana Nikolića, koji je, kada je prvi put nakon rata gostovao u Hrvat-
skoj, također dobio aplauze punog gledališta ali je tom prilikom nekoliko sati
zadržan na hrvatskoj granici iz nepoznatih razloga. Mnogo kasnije, u Hrvat-
skoj su se vrlo sporo počele igrati predstave koje govore o našem domaćem
šovinizmu, publika se često od srca tome smijala, ali zbog toga nismo postajali

puno mudriji. Ili, malo dublje psihološki gledano, kako je napisao Ödön von
Horváth u pismu prijatelju: “Ne razumijem zašto se publika tako slatko smije
mojim rečenicama u kojima ih izvrgavam najvećem ruglu.”
U posljednjih deset godina bilo je igrano u Hrvatskoj još nekoliko koma-
da srpskih pisaca koji su, ovako ili onako, prošli prilično ispod javnog radara:
“Metak za sve”, priča iz narkomanskog miljea, prema tekstu suvremenog
dramskog pisca Dušana Spasojevića u HKD Teatru u Rijeci, “Prokleta avlija”
prema romanu Ive Andrića u kazalištu u Virovitici, “Profesionalac” prema
tekstu Dušana Kovačevića u “Kerempuhu”, “Sumnjivo lice” u HNK Osijek i
“Krokodili” Vladimira Arsenijevića u HNK Varaždin. Oko ovih izvedbi vrijedi
spomenuti da je tih nekoliko naslova srpskih pisaca krajnje mizerna brojka u
gradovima kao što su recimo Virovitica, Osijek ili Vinkovci, koji su po nekom
geografskom ili kulturnom mentalitetu dosta bliski temama jednog Sterije,
Nušića, Ace Popovića ili suvremenih srpskih pisaca.
Konačno, treba spomenuti još tri predstave u zagrebačkim teatrima, odi-
grane prema komadima srpskih pisaca, o kojima se možda i najviše govorilo
i koje, teatarski, imaju ponešto čudnu sudbinu. Prve dvije, “Skakavci” (ZKM,
2006.) i “Barbelo – o psima i deci” (Dramsko kazalište Gavella, 2009.) nastale
su prema komadima najznačajnije suvremene srpske dramske spisateljice
Biljane Srbljanović, koja pripada tzv. generaciji pisaca post-pesimista i koja je
u svojim formativnim godinama, ni kriva ni dužna, uletjela u razjapljene če-
ljusti ratova u ranim devedesetima i raspada Jugoslavije. U njihovoj je poetici
stvarnost nalikovala na košmarni san, a njihov vlastiti život na slučajni hir. O
komadu “Barbelo” potpisnik ovih redova je u kritici za Feral Tribune zapisao da
“savršeno pogađa u morbidnu atmosferu društvenih odnosa premda o politici
uopće ne govori”, dok je za “Skakavce” u istom tjedniku rekao kako je to “priča
o ljudskom jadu, atmosferi beznađa i o običnim svakodnevnim ljudima koji
ne žive nego traju” – dakle, o intimnim bolovima i sumračnom post-ratnom
društvenom raspoloženju, što krasi praktički sve Biljanine komade.
Ono što je krajnje interesantno jest što su i “Skakavci” i “Barbelo”, bolje
uspjeli u zagrebačkim teatrima nego u Jugoslovenskom dramskom pozorištu
u Beogradu, koje je nekako uvijek bilo glavno poprište ne samo svih Biljani-
nih komada nego i suvremenih tema srpskoga i ex-jugoslavenskog društva.
Zašto se dogodila ova neobična inverzija nikada do kraja nećemo dokučiti
ali možda bi neke činjenice u tome mogle pomoći: ove zagrebačke predstave
režirali su zaista odlični redatelji, Janusz Kica (“Skakavci”) i Paolo Magelli

(“Barbelo”), no ono što nam se u tome čini ključnim jest stanovita distanca s
koje su redatelji u Zagrebu imali priliku pogledati ove komade iz Srbije. Naime,
fokusiranost mlađe generacije srpskih pisaca, kao i dobrog dijela kritičkih inte-
lektualaca u Srbiji, na besmisao ratova i nasilja, kao i na beznadnost vlastite eg-
zistencije nakon njih, trajala je već dobrih petnaestak godina, u trenutku kada
su se, 2006. odnosno 2009. godine, pojavila ova dva komada Biljane Srbljano-
vić pa je na određeni način ta javnost već bila umorna od očaja i jada. Hrvatska
intelektualna scena pak, zapljusnuta valom bezrezervnog i nekritičkog domo-
ljublja ranih devedesetih, nije do tada imala iskustvo suočavanja s prošlošću pa
su Biljanini komadi, u nedostatku vlastitih, za hrvatsku kazališnu scenu bez
sumnje predstavljali stanovito otkriće. Taj deficit kritičnosti na drugačiji način
se odrazio na predstavu “Huddersfield” (u originalu “Hadersfild”), prema
tekstu vojvođanskog pisca Uglješe Šajtinca, koja je u ZKM-u odigrana nedavno,
15 godina nakon “Skakavaca”. Za razliku od srpske umjetničke scene koja je,
kao što smo rekli, sve ove godine previše proradila prošlost, hrvatska javnost
je za to vrijeme to učinila premalo pa je “Huddersfield”, priča o socijalnim i
intimnim posljedicama 90-ih, u ZKM-u odigrana zapravo blijedo i nedovoljno
uvjerljivo – bez obzira što je postojalo uvjerenje mnogih nakon ove predstave
kako se radi o snažnom iskoraku u hrvatsku stvarnost.
Na kraju, kada se podvuče crta, desetak komada srpskih pisaca, koji su
izvedeni u Hrvatskoj u posljednjih 30 godina, prilično je mršava brojka i ona
zapravo govori o zloj krvi i etničkoj mržnji koji još uvijek nisu isprani i okajani
s mnogih duša i savjesti. Ali i u toj tragičnoj činjenici postoji crnohumorni
paradoks kojem se samo možemo smijati umjesto da plačemo: za razliku od
ovih desetak srpskih komada koji su postavljeni na hrvatskim pozornicama u
posljednja tri desetljeća, bilo je sigurno preko dvije stotine gostovanja kazali-
šta iz Srbije u Hrvatskoj u istom periodu. Vrlo često su se takva gostovanja iz
Srbije iščekivala tjednima unaprijed, tražila bi se redovno karta više, a publika
bi ispraćala srpske glumce nakon predstave stajaćim ovacijama. Možda na
kraju ovaj šizofreni odnos u recepciji teatarske umjetnosti na relaciji Hrvatska
– Srbija ne bi trebalo objašnjavati. Trebalo bi zašutjeti i ostaviti svakome da sam
sebi objasni zašto kombinacija ovih različitih i kontradiktornih činjenica dje-
luje tako tragikomično te zašto je, gotovo do idiotizma, postavljena na glavu.

osvrt / prikaz knjiga
Raspad prije raspada:

Vukovar i Split
(kasnih) osamdesetih
Sven Cvek, Jasna Račić, Snježana Ivčić
Borovo u štrajku – rad u tranziciji 1987. — 1991., Zagreb: BRID,
2019., 225 str.
Nikica Barić
Split 1980-ih – društveni sukobi u sutonu samoupravnog soci-
jalizma, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2019., 863 str.
U trenutku kada se navršava trideset godina od nasilnog raspada Jugoslavije,

u Hrvatskoj su objavljene dvije knjige tematski vezane uz period koji tim
prijelomnim događajima naših nacionalnih povijesti neposredno prethodi.
Teme raspada bivše države, sloma socijalizma i ratova 1990-ih – unatoč kon-
vencionalnoj “historijskoj distanci” – i danas se čine izrazito bliskima, vjerojat-
no prije svega zbog ključne uloge koju u legitimiranju postojećeg poretka igra
utemeljujući mit o Devedesetima.
S obzirom na golemu pažnju koja se pridaje ovim temama, čini se osobito
vrijednim da se produbljuje istraživanje ne samo 1990-ih već i 1980-ih, odno-
sno neposrednog predratnog razdoblja. Naime, dramatični ratni događaji imali
su često (i sasvim razumljivo) privilegirani položaj u smislu istraživačkog i
drugog interesa. No koncentracija samo na etničko nasilje, koje je obilježilo
prvu polovicu 1990-ih, nosi sa sobom opasnost ili da se prenaglasi iznimnost i
iznenadnost tog ratnog perioda ili – još gore – da se izbijanje rata tumači u klju-
ču mističnih “vječnih mržnji” i balkanskih atavizama koji svoj izraz imaju u
neizbježnim periodičnim ratovima. Ratovi 1990-ih posljedica su, dakako, kon-
kretnih društvenih, ekonomskih i socijalnih procesa i proturječja koja su svoj
izraz imali i u periodu koji prethodi oružanom sukobu. U tom je smislu vrlo
važno podsjećati da su i 1980-e u Jugoslaviji bile period dramatičnih promjena,
dugotrajne krize i brojnih društvenih sukoba koji su, doduše, pomalo pali u
nikola vukobratović Raspad prije raspada 261

sjenu kasnijih događaja. Konfliktne 1980-e, pogotovo njihova druga polovica,
period je koji svakako zaslužuje dodatnu pažnju sam po sebi, a ujedno može
znatno pomoći i ponovnom vrednovanju ratnog perioda, koji bez sumnje
ostaje izvor ključnih prijepora, znanstvenih i drugih.
Prošle godine objavljena knjiga Borovo u štrajku – rad u tranziciji 1987. — 1991.
troje mlađih autora različitih struka (amerikanista Svena Cveka, politologinje
Snježane Ivčić i sociologinje Jasne Račić) predstavlja svojevrsni vrhunac dugo-
godišnjeg istraživačko-obrazovnog projekta više organizacija civilnog društva
iz područja mirovnog i sindikalnog aktivizma. Od 2013. do prošle godine, pro-
jekt čiji je cilj bio istražiti “veze između radničkih štrajkova, odnosno klasnih
sukoba s kraja osamdesetih i početka nasilnih sukoba iz devedesetih”, uključi-
vao je brojna izlaganja, nekoliko manjih publikacija i četiri izložbe u Vukovaru,
Puli, Zagrebu i Splitu. To što je istraživanje provedeno izvan konvencionalne
znanstvene odnosno historiografske institucije ne bi nas, međutim, trebalo
navesti na ideju da prošlogodišnja knjiga nije ozbiljan historiografski rad.
Borovo u štrajku kraća je knjiga koja s popratnim prilozima, poput kazala i
kronologije, ima svega dvjestotinjak stranica. Kroz pet poglavlja daje krono-
loški pregled događaja – prije svega u Kombinatu gume i obuće Borovo, a onda
i bivšoj općini Vukovar i šire – od osnivanja naselja i tvornice Baťa 1931. do
izbijanja oružanih sukoba u Vukovaru u ljeto 1991. Međutim, samo po sebi
vrlo zanimljivo pitanje nastanka i funkcioniranja ovog industrijskog naselja
tokom prvih nekoliko desetljeća nije primarni interes ove publikacije. Pažnja
se stoga nakon uvodnog poglavlja brzo seli na štrajkove u kombinatu kasnih
osamdesetih, osobito one 1987. i 1988., kada su radnici Borova nasilno upali
u beogradsku Saveznu skupštinu tražeći svoja samoupravna prava. Scena
radnika koji sa zastavama SFRJ zauzimaju Skupštinu bez sumnje bi bila jedna
od ikoničkih slika raspada bivše države i bivšeg sistema, da je u međuvremenu
po upečatljivosti nisu zamijenile slike različitih vojnih i paravojnih postrojbi s
nacionalnim parafernalijama koje marširaju kroz različita mjesta bivše države,
između ostalih i Vukovar.
Kako su Jugoslavija i Borovo od najvećeg vala radničkih štrajkova u povi-
jesti ovih prostora došli do bitke za Vukovar, u manje od četiri godine, ključno

je pitanje na koje ova publikacija nastoji ponuditi odgovor. Kombinat u ovome
igra veću ulogu od one koju bismo danas u društvenoj i političkoj dinamici
pripisali jednom poduzeću. Borovo, naime, sredinom 1980-ih ima više od
dvadeset tisuća zaposlenih, odnosno nešto više no što danas grad Vukovar
ima stanovnika. No poduzeće je i puno više od radnog mjesta. Ono osigurava
i do 75% prihoda općine, koja spada među najbogatije u bivšoj federaciji, kao
i većinu infrastrukture, uključujući stanove koje koristi stanovništvo. Ovim
impresivnim brojkama unatoč, bilo bi pogrešno očekivati da se autori upuštaju
u romantizaciju jugoslavenske socijalističke modernizacije i uloge Borova u
njoj. Dapače, slijedeći zaključke ranijih, uglavnom stranih istraživača (poput
Susan Woodward, Catherine Samary, Jakea Lowingera, ali i Branke Magaš i Go-
rana Musića), nastoje uzroke duboke krize samoupravnog socijalizma locirati
u njegovim unutarnjim proturječjima, ali i globalnim ekonomskim trendovi-
ma koje je jugoslavenski socijalizam u ovom periodu više slijedio nego što im
je nudio alternativu.
Naime, kao što i arhivsko istraživanje za studiju slučaja Borova ponovno
pokazuje, Jugoslavija je – slično mnogim drugim zemljama tijekom 1980-ih –
upala u zamku zaduženja iz koje se nastojala izvući “mjerama štednje” – koje
su bile uvjet reprograma međunarodnih kredita – te dubljom integracijom u
svjetsko tržište, u vječnoj potrazi za devizama. O tome, između ostalog, uvjer-
ljivo svjedoče neprestani zahtjevi za povećanjem produktivnosti u kombina-
tu, uz zaoštravanje radne discipline, pad nadnica i standarda uslijed rezova i
štednje, te povećani naglasak na lohn poslovima, odnosno poslovima završava-
nja tuđih proizvoda, a sve u kontekstu neprestanog “restrukturiranja”. Sve te
teme dominantna su preokupacija borovskih radnika druge polovice 1980-ih,
a do kraja desetljeća dio njih će postati i glavni motiv za radničku i štrajkačku
mobilizaciju bez presedana. Suprotno interpretacijama koje su pod pojačanim
dojmom kasnijeg rata, autori pokazuju kako se povećane tenzije uzrokovane
dubokom ekonomskom, a onda i političkom krizom bivše države, nisu prvot-
no manifestirale kao etničke netrpeljivosti, čak ni u sredinama poput Vukova-
ra, koji je u tom smislu posebno kompleksan, kao ne samo nacionalno izrazito
mješovita, već i na određeni način “granična” sredina, geografski puno bliža
saveznom nego republičkom centru.
Umjesto etničkih, rastuća egzistencijalna nesigurnost potiče napetosti
između radnika po linijama urbano/ruralno – pri čemu “pravi proleteri” za-
mjeraju “seljacima” to što zbog sezonskih radova žrtvuju poslove u kombinatu

– te po liniji pogon/režija, pri čemu fizički radnici razvijaju poseban animozitet
prema uredskim poslovima, pa povremeno i inženjerima. Najvažniji animozi-
tet je, međutim, onaj koji se tada razvijao prema direktorima, a onda i funkcio-
nerima općenito. Autori, naime, ne propuštaju primijetiti paradoks situacije u
kojoj Savez komunista, koji se desetljećima legitimirao kao avangarda radnič-
ke klase, provodi politiku kojoj je cilj makroekonomska stabilnost pod cijenu
žrtvovanja radničkog standarda. Takav “neoliberalni zaokret” nije specifičnost
Jugoslavije, ni jugoslavenske ljevice ili komunista u ovom periodu, ali važno
je znati da paradoksi tog zaokreta nisu promakli samim radnicima – o čemu
ova knjiga opširno svjedoči – te da su imali ozbiljne implikacije za političku
budućnost prostora.
Zanimljivo je, u tom smislu, pročitati podatak kako na proljeće 1990., da-
kle svega nekoliko mjeseci prije parlamentarnih izbora, u Hrvatskoj četiristo
tisuća radnika ne prima plaću redovito ili strahuje od skorog stečaja poduzeća,
koji znači i otkaz za sve, a ponovno zapošljavanje tek za dio radnika. Takvo
stanje duboke nesigurnosti posljedica je primarno pokušaja tada još uvijek
komunističkih vlasti – kako na saveznoj, tako i na republičkoj razini – da eko-
nomsku situaciju saniraju “šok terapijom” i olakšaju proglašenje stečajeva koji
su trebali ubrzati privatizaciju i postaviti tvrtke na tržišne osnove. Drugim
riječima, hrvatski su komunisti, čini se, bili spremni riskirati jačanje ionako
već znatnog socijalnog nezadovoljstva zarad brže transformacije iz samou-
pravnog socijalizma (ili onog što je od njega u tom trenutku ostalo) u zamišlje-
nu tržišnu privredu. To pak daje nešto kompleksniju sliku njihovog poraza na
izborima u odnosu na one interpretacije koje inzistiraju na krilaticama poput
“tisućljetnih snova” ili “demokratskih promjena”.
Posebno se interesirajući za tu političku dinamiku, autori se – nakon
uvodnog i dva poglavlja koja se bave razvojem krize i štrajkova krajem 1980-ih
– u posljednja dva poglavlja knjige okreću gotovo isključivo temama promjene
vlasti i mehanizmima te promjene, te paralelnim razvojem nacionalnih tenzi-
ja. Kako zaključuju autori, s obzirom da je 1990. oko hitnosti tržišnih transfor-
macija postignut kompromis između komunista s jedne strane, te hrvatskih
i srpskih nacionalista u Hrvatskoj s druge strane (za snažne antisocijalističke
reforme zalažu se i HDZ i SDS), politička se borba morala preseliti na neka
druga polja. Uoči izbora HDZ-u je, kao stranci opozicije, bilo neusporedivo
lakše “igrati na kartu” već rasprostranjenog antisistemskog sentimenta među
radnicima i za realni pad standarda optužiti ne reforme koje su htjele “poči-

stiti” stara socijalistička poduzeća, već socijalističke direktore i sam politički
sistem. Takav zaključak autora nije tek spekulacija. Oni na primjeru situacije u
jednom poduzeću vrlo detaljno prikazuju na koji su način HDZ-ovi operativci
među radnicima Borova (prije svega Tomislav Merčep i Blago Zadro) koristili
postojeće radničko nezadovoljstvo i štrajkove protiv direktora povezanih s
konkurentskom strankom, ili pak funkcionara srpske nacionalnosti, kako bi
preuzeli kontrolu prvo nad poduzećem (Merčep u jednom trenutku ulazi u
upravu tvrtke), a zatim i nad općinom koju na izborima nisu uspjeli osvojiti.
Koliko takav “gusti opis” može produbiti razumijevanje perioda koji se
još uvijek često interpretira u ključu nacionalnog romantizma nije potrebno
posebno naglašavati. Slično vrijedi i za paralelno čitanje ekonomske i političke
(a uskoro i vojne) povijesti područja. Može li se, primjerice, ignorirati činjenica
da se barikade po selima te evakuacije žena i djece iz pojedinih sela u udalje-
nije krajeve događaju paralelno s velikom rekonstrukcijom Borova početkom
1991.? Ili činjenicu da se postrojavanje nekoliko tisuća članova HDZ-ovih
“nenaoružanih odreda” u Bogdanovcima događa svega dan nakon što je osječki
sud većinu tvrtki iz sastava Borova poslao u stečaj zbog čega je gotovo 5.000
radnika ostalo bez posla? Kako objašnjavaju autori, osnovna intencija knjige
bila je aktualizirati istraživanja jednog perioda koji je izrazito zanimljiv iz
perspektive povijesti radničkih borbi, a koji je u velikoj mjeri ostao u sjeni još
nasilnijih događaja koji su uslijedili. Također, intencija je bila ponuditi argu-
mente u korist ideje da se dio objašnjenja tih kasnijih ratnih događaja treba
tražiti u teškoj socijalnoj krizi koja je dominirala političkim i društvenim
diskusijama krajem 1980-ih, prije nego u nekim “neriješenim” nacionalnim
odnosima i “vječnim mržnjama” tobože karakterističnim za naše prostore.
Obje teze zapravo su vrlo uvjerljivo argumentirane u kratkom, ali zato vrlo
atraktivno i dinamično pisanom tekstu.
Činjenica da su autori, unatoč tome što ne dolaze u užem smislu iz histo-
riografske struke, konzultirali vrlo opširnu literaturu, uključujući i onaj dio
strane literature koja kod nas još uvijek ima neopravdano slabu recepciju, do-
prinijela je odličnom smještanju jugoslavenske krize u svjetski kontekst, ali i
značajnom produbljivanju razumijevanja dinamike perioda te posebno meha-
nizama kojima su se socijalni konflikti “preveli” u etničke ratove. Ako bismo
tražili slabije momente u publikaciji, to bi vjerojatno bilo relativno ograničeno
istraživanje autora koje se zadržalo na samo petnaest intervjua i (doduše vrlo
detaljnom) pregledu tvorničkog tjednika Borovo, uz dakako komparativno

čitanje pojedinih drugih periodičkih publikacija iz perioda. Iako je, s obzirom
na uvjete nastanka knjige, odluka o korištenju samo tih izvora razumljiva,
čitatelja ipak ostavlja s dojmom tek djelomično ispričane priče.
Ako su relativno ograničeni izvori i skroman opseg glavni nedostaci inače vrlo
vrijedne knjige o Borovu, ništa slično ne bi se moglo prigovoriti Splitu 1980-ih,
Nikice Barića, također objavljenom prošle godine. Radi se o vrlo opširnoj i
sveobuhvatnoj studiji od osamstotinjak stranica teksta, ne računajući kazala i
slične priloge. Koristeći vrlo raznolike izvore, poput ključne splitske perio-
dike iz tog razdoblja (Slobodna i Nedjeljna Dalmacija, Iskra, Berekin), arhivske
dokumentacije društveno-političkih organizacija, policijske i izvještaje tajnih
službi, periodiku pojedinih velikih tvrtki (Brodosplit, Jugoplastika, Jugovinil
itd...) te crkvenu i emigrantsku štampu, Barić daje jednu vrlo široku pano-
ramsku sliku grada u periodu od smrti Josipa Broza Tita do pobjede HDZ-a na
izborima u svibnju 1990. Umjesto kronološkog, autor se odlučio za tematski
pristup, podijelivši opširan tekst u četiri veće cjeline.
U skladu s odlukom da koristi terminologiju iz tog perioda, autor je prvi
dio knjige naslovio “organizirane subjektivne snage”, te detaljno pokrio aktiv-
nosti Saveza komunista i pojedinih masovnih organizacija, medija, ekonom-
skog rukovodstva i upravljačke “elite” općenito. Drugi dio bavi se specifičnije
ekonomskim životom grada u desetljeću obilježenom dugoročnom krizom,
koja je svjetska i jugoslavenska, ali koja također ima specifične manifestacije u
Dalmaciji i Splitu. Prateći diskusije unutar Partije i lokalnih organa vlasti, au-
tor daje zanimljive podatke vezane uz konflikte oko ekonomskih reformi, ali
i pokušaje suočavanja s korupcijom. Pregled tvorničke štampe pak omogućuje
uvid u dinamiku štrajkova, odnosno “obustava rada”, ali i promjene u standar-
du radničke klase u ovom periodu, uključujući nestašice, redukcije i povećano
radno discipliniranje uz paralelni pad realnih nadnica.
Treći dio, naslovljen neodređeno “Društvo i priroda”, bavi se prostornim
razvojem grada i njegovih teritorijalnim i demografskim razlikama. Riječ je
o aspektu života koji najviše konflikta proizvodi u polju stambenih politika,
ali koji ima i svoje kulturno-identitetske manifestacije kroz tenzije između
došljaka i “starosjedioca”. Te će razlike do kraja desetljeća imati i određene

socijalne, pa naposljetku i političke posljedice. Ovaj dio knjige također prati
razvoj zabrinutosti za stanje okoliša u kaštelanskom zaljevu, te konflikte oko
političke organizacije prostora, koja ima implikacije prilikom raspolaganja
građevinskim zemljištem. Naposljetku, posljednji dio knjige posvećen je u
potpunosti promjeni političke dinamike koja je dovela i do smjene društvenog
uređenja, pa tako prati rast nacionalističkih sentimenata, konflikte Crkve i
države te potrese koje je u republičkoj i gradskoj politici izazvao snažan nastup
Slobodana Miloševića. Treba reći da svaki dio i svako potpoglavlje počinje
pomalo “školskim” definiranjem institucionalnog okvira koji se istražuje da bi
se nastavio nizanjem citata i prepričavanjem arhivskih materijala, povremeno
u dijaloškom maniru suprotstavljanja oprečnih viđenja događaja.
Donekle slično knjizi o Borovu, intencija Barićevog Splita 1980-ih je
polemička. No dok autori Borova pokušavaju ponuditi viziju kasnih 1980-ih
kao perioda obilježenog prije svega klasnim, a ne etničkim konfliktima, autor
Splita 1980-ih suprotstavlja se neimenovanim “javnim osobama iz Splita” koje
smatraju kako je Split u socijalizmu bio “uspješan grad” dok je “[1990-ih] sve-
den na razinu provincijalne nevažnosti” te “postao mjesto divljanja hrvatskog
nacionalizma”. Drugim riječima, Barić nastoji osporiti dojam da je Split u soci-
jalizmu i Jugoslaviji bio uspješniji, funkcionalniji i ugodniji grad za život nego
u tranziciji. S obzirom da je desetljeće koje je odabrao za istraživanje doista
znatno opterećeno socijalnim, ekonomskim i političkim problemima, Barić
prilično uspješno odagnava svaku iluziju da je Split u kasnom socijalističkom
periodu idiličan grad, ako su takve iluzije doista i postojale.
Međutim, ako je namjera i bila da se prikaže dekadencija kasnog socija-
lizma, Split 1980-ih daje i prilično dinamičnu sliku grada u tom periodu. Kada,
primjerice, pokazuje kako je Partija progresivno gubila potporu, osobito među
mladima i tvorničkim radnicima, ujedno otkriva i kako je Partija sama pomno
pratila te promjene u političkoj kulturi i o njima vodila intenzivne i povre-
meno vrlo dalekosežne diskusije. Unatoč dojmu bezidejnosti i ustajalosti,
unutar službenih organizacija poput Saveza komunista odvijaju se tektonske
promjene. Primjerice, termin “boljševizam” sve češće dobiva čisto pejorativan
prizvuk, a pojedini predratni komunisti demonstrativno napuštaju organi-
zaciju konstatirajući kako u nju više ne vjeruju. S druge strane, brojni glasovi
bliski strukturama inzistiraju da tempo promjena nije ni blizu dovoljan. Slična
je podvojenost i u represivnom aparatu. Tako se događa da politička polici-
ja intenzivno prati u osnovi lojalne komuniste zainteresirane za opstanak

sistema kroz reformu dok istodobno povremeno (ali nipošto uvijek) pazi da ne
kažnjava pregrubo mladiće koji izražavaju ekstremno nacionalističke simpa-
tije. Također, unatoč sve otvorenijem sukobu izazvanim antikomunističkom
politikom novog pape i od ranije dominantnim antireligijskim stavovima Par-
tije, odnos vlasti s Crkvom uključuje barem podjednako kompromisa koliko i
pritisaka.
Izvan (u užem smislu) političkih institucija, u Splitu 1980-ih bilježe se i
nove inicijative oko dotad rijetko pokretanih pitanja. Jedno od njih je svakako
pitanje okoliša ili naposljetku uspješna inicijativa za odvajanje kaštelanske
općine, motivirana, čini se, primarno planovima za izgradnju privatnih smje-
štajnih kapaciteta za potrebe turizma. Iako su neki od tih problema izazivali i
vrlo intenzivne konflikte, u njima su se na različitim stranama mogli nalaziti
akteri koji su dio struktura vlasti, a na istim stranama oni bliski sistemu i oni
koji su mu bili neskloni. Svakako najvažniji društveni konflikti su, međutim,
ipak oni vezani uz radne odnose. Brojni štrajkovi i druge industrijske akcije
primarno su izrazi nezadovoljstva padom radničkog standarda i pogoršanim
uvjetima života i rada. Međutim, institucije poput tvorničkih novina omogu-
ćuju i diskusiju oko tih pitanja, pri čemu nije neuobičajeno da radnici izražava-
ju i otvorenu skepsu prema reformskim planovima partijskog vodstva.
U nemogućnosti da se detaljnije pozabavimo svim temama pokrivenima
u knjizi istaknimo vrlo zanimljivo pitanje prostornih nejednakosti u gradu
i regiji u tom periodu. Tijekom cijelog socijalističkog perioda Split je proživ-
ljavao izrazito brz rast stanovništva, uglavnom zbog doseljavanja iz zaleđa.
U 1980-ima taj se priljev zapravo znatno smanjuje, ali su istodobno kapaci-
teti za integraciju doseljeničkog stanovništva također opali. U toj situaciji
najnoviji doseljenici, kao i općenito mladi, prolaze najgore. Mlađi od trideset
godina čine tri četvrtine svih nezaposlenih (pri čemu je po nezaposlenosti
Split znatno iznad republičkog prosjeka). Imperativ uravnoteženog budžeta
i štednje ograničava stanogradnju i širenje infrastrukture pa pojedina dose-
ljenička sjeverna i istočna predgrađa i naselja postaju izrazito podrazvijeni
dijelovi grada obilježeni divljom gradnjom i manjkavom javnom uslugom. To
pospješuje razvoj osjećaja otuđenosti, pa onda i averzije prema sistemu među
stanovništvom od ranije sklonijem tradicionalnijim društvenim odnosima i
povezanijim s opozicijski nastrojenom Crkvom.
Gubitak interesa mladih za masovne organizacije sistema prati i paralel-
ni razvoj supkultura, posebno one nogometnih navijača (odnosno tifosa ili

ultrasa, uvezena iz Italije), koja od početka također ima opozicijski potencijal,
a koja već do sredine desetljeća postaje toliko važan faktor da su institucije si-
stema povremeno sklonije kompromisima nego represiji. Paralelno s razvojem
animoziteta prema sistemu kod stanovništva kojem je društvena mobilnost
sve više ograničena, kod onih koji ostaju lojalni sistemu razvija se specifična
interpretacija situacije uz elemente nostalgije prema “starom Splitu” i inzi-
stiranje na distinkciji između “pravih Splićana” i doseljenika. Kako pokazuje
Barić, u teoretiziranje tih kulturoloških i političkih podjela upuštaju se i neke
od najistaknutijih ličnosti vezanih uz sistem, poput Miljenka Smoje ili Ante
Jurjevića, pri čemu Jurjević i eksplicira zloglasnu tezu o “kolinu”, odnosno
ispravnom urbanom porijeklu. Zanimljivo, tu tendenciju Barić nastoji dovesti
u vezu s pretpostavljenim animozitetom komunista prema seljacima općenito,
ignorirajući podatke koji sugeriraju kako razvoj netrpeljivosti prema ruralnim
doseljenicima na ljevici zapravo predstavlja odmak od, a ne nastavak ranijih
pozicija.
To nam najzad otvara i temu općeg teorijskog okvira u kojem operira
Barić. On, naime, svoje teze o Splitu 1980-ih, a onda i samoupravnom socija-
lizmu općenito, temelji na razmišljanjima sovjetskog disidenta Aleksandra
Zinovjeva. Taj izbor zapravo je vrlo neobičan iz više razloga. Prije svega, ovaj
je ruski pisac kratkotrajnu svjetsku slavu stekao krajem 1970-ih, kada je zbog
antikomunizma protjeran iz Sovjetskog Saveza. No slava mu je u narednim
desetljećima počela blijediti kada je postalo jasno kako je njegov antikomuni-
zam zapravo najbliži ultrakonzervativnom ruskom nacionalizmu s velikom
dozom averzije prema Zapadu. Naposljetku ga je strah od vesternizacije Rusije
nakon pada komunizma natjerao na niz politički neobičnih izbora, da bi pred
kraj života najveću pažnju privlačio kao predsjednik ruskog odbora kampanje
za obranu Slobodana Miloševića.
Nije, međutim, ovakva biografija jedino što Barićev izbor čini neobičnim.
Odlomci Zinovljevljevog pisanja citirani u knjizi vjerojatno neće kod svih
čitatelja ostaviti dojam osobite dubine uvida. Barić tako, kao osobito inspira-
tivne, navodi sljedeće dijelove Zinovljevljevog teksta Stvarnost komunizma:
“Komunističko društvo, ponavljam, društvo je slabih radnika. To nije značajka
ruskog naroda. Iskustvo drugih komunističkih zemalja potvrđuje ovu tezu” te
“Ne poznajem odvratniju pojavu u međuljudskim odnosima od intimne blisko-
sti sovjetskoga čovjeka. [...] Sjednete da biste jeli i svatko vam zagleda u usta,
govori vam da vam nedostaje jedan zub na lijevoj strani i da su vam općenito

zubi truli, da svi drugi imaju bolje zube. Slučajevi slični ovom događaju se u
svim ljudskim odnosima u komunističkim kolektivima”. Mnogi čitatelji koji
nemaju iskustvo života u socijalizmu vjerojatno će ostati pomalo iznenađeni
konstatacijom kako su nesklonost radu ili zdravstveno-estetski društveni
pritisak specifične karakteristike komunizma.
Razmišljanja Zinovjeva nisu, srećom, osobito opteretila ovu knjigu, ali da
ni najava Barića kako će njegove teze iskoristiti za interpretaciju pojedinih fe-
nomena u Splitu 1980-ih nije ostala tek prazna prijetnja pokazuje npr. odluka
da se dio posvećen ekonomskim odnosima naslovi “Udruženi (ne)rad”. U nje-
mu brojni primjeri kršenja radne discipline, pa i korupcije i krađe na radnom
mjestu, trebaju ilustrirati ne samo dekadentno stanje samoupravnog socija-
lizma nego, tvrdi se, pogađaju i “bit” komunizma općenito. Ta teza, međutim,
otvara više pitanja nego što ih rješava. Ako je nesklonost radu opća karakte-
ristika komunizma, kao što tvrdi Zinovjev i njegovi epigoni iz jugoslavenske
emigrantske štampe na koje se poziva Barić, kako ignorirati značajne razlike
u razvojnim putanjama jugoslavenskog socijalizma između 1960-ih i 1980-ih,
na primjer? Kako onda objasniti uspješan razvoj brojnih tržišno orijentiranih
jugoslavenskih/hrvatskih poduzeća kao što su: INA, Pliva, Končar, Podravka, u
Splitu: Brodogradilište, Jugoplastika i dr.
Ako je pak riječ o pogađanju “biti” specifično dekadentnog samoupravnog
socijalizma, kako je moguće da razmišljanja Zinovjeva o Sovjetskom Savezu
pod Brežnjevim uspijevaju tako precizno govoriti o Jugoslaviji 1980-ih, unatoč
značajnim razlikama između dva sistema u različitim periodima? Također
je nejasno zašto se Barić uopće upušta u mistifikacije “biti” komunizma ako
postoji opširna literatura koja govori o zaoštravanju mjera štednje i radne
discipline kao karakteristici 1980-ih u Jugoslaviji, ali i brojnim drugim ze-
mljama. Ako partijsko i ekonomsko rukovodstvo sve češće napada nesklonost
radnika da se povinuju radnim zahtjevima nije li vjerojatnije da je riječ o ovim
poznatim tendencijama karakterističnima za posljednje desetljeće socijalizma,
umjesto nekim ahistorijskim karakteristikama komunizma uvijek i svugdje?
Ovim prigovorima unatoč, Split 1980-ih doista je važna i izrazito zanimlji-
va knjiga koja donosi obilje vrijednih podataka presudnih za razumijevanje
društvene, ekonomske i političke dinamike u Splitu i Dalmaciji (ali i znatno
šire) u ovom prijelomnom desetljeću povijesti. Bez obzira na znatno različita
polazišta, a povremeno i suprotna stajališta, zajedno s Borovom u štrajku, Bari-
ćeva knjiga predstavlja značajan doprinos domaćoj historiografiji ovog perioda.

Uostalom, bez obzira na navedene značajne razlike, jedan od zajedničkih
zaključaka obje knjige mogao bi biti da, unatoč konvencionalno shvaćenom
“prijelomu” 1990., postoji znatno više kontinuiteta između tranzicijskog i
predtranzicijskog razdoblja domaće povijesti no što bi to ijedna od strana iden-
titetskih i političkih rasprava o karakteru prošlog sistema voljela priznati.
Nikola Vukobratović
Arhiv Srba u Hrvatskoj

PRIKAZ KNJIGE
Zabranjena zaborav
Vasiljko Vukoje
Vlastita naklada, Smederevo, 2019., 98 str.
D ruga autobiografska knjiga Vasiljka Vukoja, istaknutog Dubrovčanina

srpske nacionalnosti, publicirana je u rujnu 2019. u vlastitoj nakladi.
Riječ je o vrlo zanimljivom prikazu načina življenja u Dubrovniku prije rata
1991. godine, s naglaskom na prevladavajuće građanske vrijednosti te naglu
promjenu koja je uslijedila zahvaljujući monoetničkim politikama tadaš-
njih vladajućih političkih aktera. Sam život autora, diplomiranog pravnika i
bivšeg atletičara, obilježen je tom promjenom. Sve do 1991. godine Vukoja se
doživljavalo kao zaljubljenika u Dubrovnik čije je djelovanje bilo usmjereno
na prosperitet zajednice. O tome svjedoči Nagrada Grada Dubrovnika koja mu
je bila dodijeljena 1989. zbog njegovog izuzetnog doprinosa razvoju atletike
u Dubrovniku. Samo dvije godine nakon tog velikog priznanja, zbog svoje
etničke pripadnosti, postao je onaj “drugi”, koji je nepoželjan. O tome svjedoči
prekid radnog odnosa i otuđenje imovine, u listopadu 1991. godine. Vukoje je
postao izbjeglica prema svim kriterijima UN-a.
Autor sam za sebe kaže da je u relativno kratkom razdoblju prošao put
od najvećeg ponosa do najvećeg poniženja u svom životu. Međutim, u ovoj
knjizi čitatelj neće dobiti detaljni uvid u njegov život između 1989. i 1991.
godine. Autor je više fokusiran na život u Dubrovniku prije rata, koji je njega
oblikovao kao osobu, tj. definirao njegov identitet. Iako autor već dvadeset i
sedam godina živi daleko od svoga rodnoga grada, u dalekoj Australiji, on nije
zaboravio niti jednu riječ dijalekta na kojem je odgojen. Stoga je ovu knjigu
napisao na dubrovačkom govoru i podijelio na sedamnaest poglavlja u kojima
detaljno opisuje svoje djetinjstvo, školovanje i rad u Dubrovniku. Pokazuje
također i svojevrsno poznavanje dubrovačke književnosti. U knjizi često citira
djela poznatih Dubrovčana poput Marina Držića, Mata Vodopića i Iva Vojno-
vića, želeći povjeriti čitatelju da njegov identitet zaljubljenika u Dubrovnik,
unatoč osporavanju, nikada nije nestao.
U uvodu autor odmah s ponosom ističe svoju ostavštinu Dubrovniku. Bio
je iznimno aktivan kao sportaš i trener mlađih uzrasta atletike u razdoblju

prije rata. Njegovi atletičari bili su juniorski prvaci Jugoslavije. Zbog svog do-
prinosa razvijanju atletike u Dubrovniku dobio je Nagradu Grada Dubrovnika
1989. godine. S obzirom da je bio voditelj pravne službe građevinskog podu-
zeća “Gorica”, predložio je da se to poduzeće preimenuje u “Ličilac – Gorica”.
Tvrtka s istim imenom postoji i danas u Dubrovniku. Potom se osvrće na jedan
događaj iz veljače 1990. godine. Radilo se o javnom govoru koji je direktno
prenosio Radio Dubrovnik s kojim je autor povremeno surađivao. Bio je to
govor Franje Tuđmana u koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu
prilikom njegova imenovanja za predsjednika HDZ-a. Slušajući govor na radiju,
autor je shvatio da je to početak kraja države u kojoj je rođen i koju je volio.
U drugom poglavlju knjige, pod naslovom “Rodna kuća”, Vukoje opisuje
svojih prvih dvanaest godina života koje je proveo u kvartu Pile1. Iako već 48
godina ne živi u tom kvartu, u duši sebe smatra Pilarom2 i dan danas se budi
s pogledom na tvrđavu Lovrjenac. Premda je rastao u siromaštvu, taj period
života smatra bezbrižnim vremenom u kojemu je sve bilo lijepo. Kamene Pile
gradile su se bračkim kamenom kojim se Dubrovnik obnovio poslije potresa
iz 1667. godine, a taj isti kamen se upotrijebio pri izgradnji Srpske pravoslavne
crkve Svetog Blagovještenja u središtu Grada3. Ulaz u Grad bio je udaljen tri
minute, a iz kuće se izlazilo skoro pravo u more. Kuća u kojoj je živio zajedno
s još sedam članova svoje obitelji, imala je najveći dimnjak u Pilama, đardin4 i
veliko stablo koje je bilo puno više od kuće. Ispred đardina nalazio se veliki zid
koji je štitio obitelj od neželjenih pogleda prolaznika i ribara, kao i od razaraju-
ćeg naleta valova koji su zimi bili vrlo snažni. U unutrašnjosti je kuća izgledala
kao i sve ostale koje su bile građene u razdoblju Dubrovačke Republike. U
prizemlju je imala skladište, na prvom pjanu5 su se nalazile spavaće sobe, dok
je na vrhu bila starinska kuhinja unutar koje se pripremala hrana na velikom
špaheru na drva6. Prozor u kuhinji nije imao persijane7. S obzirom da su stakla
bila polomljena, ukućani su zimska nevremena podnosili kao starac tešku bo-
1 Lučica i predio na samom prilazu povijesnoj gradskoj jezgri sa zapadne strane.

2 Stanovnik kvarta Pile.
3 Dubrovačka povijesna jezgra, u novije doba i uže područje Dubrovnika koje gravitira povije-
snoj jezgri.
4 Vrt.
5 Kat.
6 Štednjak na drva.
7 Grilje, rebrenice.
ana lasica Vasiljko Vukoje: Zabranjena zaborav 273

lest. No, pogled s polomljenog prozora je bio neprocjenjiv. Prikazivao je veliki
muo8 i penatur9 u lučici Pile.
Autor je uživao u tom pogledu čitavo svoje djetinjstvo. Ne može zabo-
raviti taj veličanstveni pogled na Lovrjenac zimi rano ujutro kada se more
prelijevalo u pjenušavu masu i lomilo o kameni zid. Budući da se u kvartu
nalazila kemijska čistionica “Domić”, lučica je bila puna giblinate10 u koju se
dijete bacalo kad bi navršilo tri godine. Dijete bi se potom izvuklo na muo, a
publika bi oduševljeno pljeskala novom Pilaru. To je bio starinski običaj koji ni
jedno dijete iz Pila nije htjelo propustiti. Vukoje pamti dan kad su on i njegov
brat postali Pilari. Plakao je zbog giblinate, ali je bio ponosan jer su ga roditelji
gledali i pohvalili, a on se osjećao uzvišeno jer je procedura prve banje11 bila
gotova. Ponosno je mogao isticati da je postao pravi Pilar poput ostale djece iz
kvarta. Danas u dalekoj Australiji, autor promatra svoj kvart jedino na fotogra-
fijama i opaža neke promjene. Njegova rodna kuća više nema prepoznatljivi
dimnjak, fasada je neprepoznatljiva, razgranate grane velikog stabla puno su
niže, a prkosni zid je drugačiji. Kemijske čistionice “Domić” više nema, a ni
rituala prve banje.
U trećem, četvrtom, petom i šestom poglavlju knjige, pod naslovima
“Tvrđa od teatra”, “Natpisi”, “Gušter” i “Po naški bez i”, Vukoje se dotiče
trideset i sedam metara visoke tvrđave Lovrjenac smještene u lučici Pile čiji
početni oblik datira iz 11. stoljeća. Tvrđava je dobila ime po Svetom Lovri, a
kasnije su je prozvali dubrovačkim Gibraltarom. Štitila je Grad od neprijatelja.
Objašnjava kako bi gramatički ovu tvrđavu trebalo pisati sa “i” tj. Lovrijenac,
ali dubrovačka tradicija nalaže da se piše bez slova “i”. Ulica koja vodi do ove
tvrđave nosi ime dr. Marka Forteza, redatelja koji je obilježio Dubrovačke
ljetne igre i organizirao prve predstave na taracama12 ove tvrđave 1950. godine.
Mladi Pilari su svoje prve džeparce zarađivali na igrama prenoseći za predstave
stolice na tvrđavu. Danas se svako ljeto organiziraju predstave na Lovrjencu,
a zbog brojnih izvedbi Hamleta zovu ga i “dubrovački Elsinore”. Osobitost
8 Mul, riva.
9 Morska stijena koja brani lučicu u Pilama.
10 Mulj.
11 Kupanje u moru.
12 Terasama.

Pila su također bili kartaši koji su igrali briškulu13 do sumraka na skalinima14 od
Lovrjenca. Vukoje nabraja i latinske natpise koji su uklesani u tvrđavi. Najpo-
znatiji latinski natpis u Dubrovniku koji svjedoči o višestoljetnom postojanju
Dubrovačke Republike nalazi se iznad ulaza u tvrđavu Lovrjenac i glasi “NON
BENE PRO TOTO LIBERTAS VENDITUR AURO”15. Vukoje ističe kako je ovaj nat-
pis spomenuo veliki španjolski pisac Miguel Cervantes u prologu svog pozna-
tog djela Don Quijote, a danas ga često citiraju dubrovački političari kad im u
raznim prigodama zatreba. Autor se osvrće i na top kojega je 1537. godine napra-
vio Ivan Krstitelj Rabljanin, a potom su ga dubrovačke vlasti smjestile na tvrđa-
vu Lovrjenac. Top je dobio ime “Gušter” zbog svoje veličine i zelenkasto-zlatne
boje. Ovaj top se mogao čuti svaki dan u podne do 1911. godine. Austrijske vlasti
su ga 1914. godine poželjele odnijeti u Beč jer je taj top bio ponos zlatnog doba
Dubrovačke Republike. Međutim, prilikom iznošenja topa iz tvrđave, nespret-
no im se odvojio konop od tereta i top je završio u morskim dubinama.
U sedmom poglavlju knjige, pod naslovom “Priče uz odrastanje”, Vukoje se
prisjeća majčinih priča prije spavanja o povijesti Boke Kotorske i Donjeg Stoliva.
Majčina obitelj bila je iz Donjeg Stoliva i često je prepričavala život svoga oca
Tripa te nerazjašnjeno ubojstvo njezina brata Petra. Majka se nakon smrti svoga
oca preselila u Dubrovnik i udala za Lazara Vukoja. Autor napominje da je često
odlazio na groblje Donji Stoliv gdje su se pokapali katolici, te na gradsko groblje
Perast gdje su se u predratno i poratno doba pokapali pravoslavci. Autorov otac
Lazar rođen je u selu Pađeni, poviše Bileće u Hercegovini. Kao sedmogodišnji
dječak otišao je služiti najteže kućanske poslove u Konavle jer je njegova mno-
gobrojna obitelj bila prilično siromašna. Kasnije, otac nije puno govorio o svojoj
obitelji. Iako ga je obilježilo teško djetinjstvo, uvijek je bio nasmijan i omiljen u
Pilama. Autor žali što nije imao više vremena da s njim razgovara obzirom da je
otac Lazar jako puno radio.
U osmom, devetom i desetom poglavlju knjige, pod naslovom “Igre Pila-
ra”, “Oriđinali i slični” i “Dragi i uvijek nasmijani otac”, Vukoje se osvrće na
razdoblje dječje igre, u kojemu se nikada nisu osjećale socijalne razlike između
gospodske djece i djece radnika meštara16. Takav je bio mentalitet Pilara.
13 Vrsta igre na karata.

14 Stepenište, skale.
15 Ni za svo zlato ne prodaje se sloboda.
16 Majstora.

Uzrečica kruha, masti i cukara17 bila je omiljena među djecom, jer je to bila
omiljena dječja hrana. S tom hranom, uz nešto ribe i pokoje jaje preživio je
prvih dvanaest godina svoga života. U Pilama se lovilo krcato18 ribe, a ribari su
uvijek davali ribe čeljadi19 iz Pila jer su zapravo svi susjedi bili kao jedna velika
obitelj. Pamti ribanje iz ranog djetinjstva te ugriz murine u desnu šaku. Dotiče
se i vaterpola i vaterpolo kluba “Penatur” koji je osnovan u Pilama iste godine
kada i vaterpolo klub “Jug” na Dančama20. Djeca su se igrala oko velikog stabla
ispred zgrade Pomorske škole gdje se danas nalazi elitni restoran “Nautika”.
Spominje i tuče s kamenjem, igre frnjama21 i “penjinga Grge”. Matere22 su
znale djeci reći “Idi preko Pila, a ne kroz Pile!” jer su Pilari bili na zlu glasu,
uvijek bi se s nekim tukli. Pile su bile simbol jednostavnog i skromnog života.
Nije se materijalno imalo puno, ali se imalo dovoljno. Svaka osoba je nosila
posebnu životnu priču. Bilo je to sretno djetinjstvo. Dok su bogati kapetani,
veleposjednici i trgovci gledali kultne kazališne predstave, Pilare su zabavljali
oriđinali23. Oriđinali su bili posebni ljudi koji su uveseljavali živote ostalih, po-
put meštra Mata koji je imao specifične pokrete i uzvike te nosio tri broja veće
cipele. Osim socijalnih, nisu se osjećale ni religijske razlike u Pilama. U kući su
Vukoje i njegov brat bili pravoslavci, a djeca majčine sestre Olge bili su katolici.
Uvijek su zajedno išli na proslavu Sv. Vlaha, proslavu Sv. Save, Božić i Uskrs.
Pamti proslave Svetog Save kada mu je ujedno i rođendan. Dok su pravoslavna
djeca recitirala pjesme Svetom Savi, katolička su slušala. Poslije recitacija su se
svima dijelili slatkiši. Ljeti su dolazili u Pile i velikani filmskog platna, Stevo
i Jelena Žigon. Svi su im se veselili. Vukoje uviđa kako što je stariji osjeća sve
veću nostalgiju za svojim Gradom i tim prošlim vremenima u Pilama. Za-
ključuje kako je njegov današnji život u Australiji posljedica prošlosti. To nije
posljedica njegove slobodne volje.
U jedanaestom i dvanaestom poglavlju knjige, pod naslovom “Rano
djetinjstvo” i “Vala u Pilama”, Vukoje objašnjava glavna obilježja kvarta Pile,
selidbu u Gruž i školovanje u Dubrovniku. Napominje da je rijetko koja kuća
17 Šećera.
18 Puno.
19 Ljudi.
20 Kupalište na zapadnoj strani povijesne jezgre.
21 Špekulama.
22 Majke.
23 Osobenjaci šaljivoga duha koji zbijaju šale.

u Pilama imala vodu. Zbog toga se na placeti24 nalazio rubinet25 s vodom do
kojeg bi mulci26 iz Pila dolazili i doma vodu nosili u romijenčama27. Mato Vo-
dopić u svome djelu ‘Tužna Jele’ naziva tu placetu ‘poljanicom’ i tamo se dugo
vremena igrala istoimena predstava na Dubrovačkim ljetnim igrama. Glavne
ulice u Pilama su Ulica od tabakarije i Ulica od kolorine. Pile, Kolorina28 i Taba-
karija29 su oduvijek bile poznate po mastionici i čistionici obitelji Domić koja
je došla krajem 19. stoljeća u Pile. Podno kemijske čistionice “Domić” nalazilo
se lokalno kupalište Šulić gdje se svake godine 10. kolovoza slavila pilarska
noć. Ulica don Frane Bulića je bila gornja granica kvarta zvanog “U Pilama”. U
ulici don Frane Bulića nalazila se preparandija30, današnji IUC 31, gdje je autor
pohađao prva četiri razreda osnovne škole. Na kraju istoimene ulice nalazio se
park Gradac gdje su mulci iz Pila kibicali32 parove na klupama. Podno parka se
nalazilo kupalište Danče. Za vrijeme Republike33 tamo su boravili oboljeli od
kuge i zbog njih je sagrađena crkva Sveta Marija od Danača, od čeljadi Gospa
od Danača. Dubrovački pomorci su pozdravljali dumne34 sirenama, a dumne
su uzvraćale pozdrave svojim zvonima, za mirno more i molitvu za sve pomor-
ce. Tradicija pozdrava pomoraca i dumni traje 300 godina. S obzirom da se na
Dančama nalazilo groblje, Pilari su uglavnom tamo išli na neki funero35.
U svojoj dvanaestoj godini autor se preselio u Gruž36 koji je kulturološki
bio drugačiji od Pila. Susjedi su većinom bili lučki radnici, doseljenici iz Bosne
i Hercegovine. U vrijeme Republike bio je mjesto za odmor i uživanje dubro-
vačkih plemića. Vukoje je volio obilaziti prekrasne vlastelinske37 ljetnikovce s
đardinima. Najpoznatiji među njima je svakako bio Gundulićev ljetnikovac. Za
24 Mali trg.
25 Slavina, špina.
26 Skupina djece.
27 Bakrene posude za vodu.
28 Predio u Pilama između tvrđave Lovrijenac i parka Gradac.
29 Dio Pila u kojem su postojale radionice za preradu kože.
30 Učiteljska škola.
31 Interuniverzitetski centar Sveučilišta u Zagrebu.
32 Potajno gledali.
33 Misli se na Dubrovačku Republiku.
34 Časne sestre.
35 Sprovod.
36 Zapadni dio Dubrovnika, gruški zaljev.
37 Plemićke.

vrijeme Jugoslavije, Gruž je bio industrijski centar Dubrovnika, ali i turizam
je polako postajao sve važnija privredna grana. Hotel “Petka” u Gružu bio je
jedan od najstarijih i tamo je dugo vremena boravio Ivo Vojnović, dubrovač-
ki pjesnik i dramaturg koji je preminuo u Beogradu. Nakon osnovne škole,
Vukoje je pohađao dubrovačku gimnaziju. Svaki dan je tramvajem odlazio iz
Gruža do Pila. Gimnazija je bila u to doba elitna škola koju su upisivali najbolji
osnovci, koji su htjeli po završetku nastaviti studij. Zgrada gimnazije bila je
slična graditeljskim stilom zgradi preparandije. Lazareti, simbol dubrovačkog
kulturno-zabavnog života, bili su smješteni ispod zgrade gimnazije. U to vrije-
me svirali su Dubrovački trubaduri ispred Svetog Vlaha ili Sponze, dubrovački
oriđinali izvodili su svoje škerce38, dok je “Linđo” polako postajao najbolji
skup mladih plesača i plesačica. Poslije nastave uvijek se điravalo39 Stradunom,
najljepšom ulicom na svijetu i po tome je Dubrovnik bio uistinu poseban.
Autor je volio Grad, ljude i sve što se događalo u Gradu. Kasnije je otkrio
kako je bio u zabludi, posebno u trenucima kad je Dubrovnik postao mjesto
stradanja i neviđene ljudske patnje. Njegovi susjedi, poznanici i prijatelji
pretvorili su se u suprotnost, tj. neprijatelje i mrzitelje. Ako je želio preživjeti,
morao je napustiti Grad.
U trinaestom, četrnaestom i petnaestom poglavlju knjige, pod naslovom
“Studentski dani”, “Ženidba” i “Razmišljanja… opet i ponovno”, Vukoje opisuje
svoje četiri godine studija u Splitu, treniranje atletike i ženidbu. Bio je odličan
đak i dobio je stipendiju. Brat Đuro je pošao navegavati40. Majka je ostala sama
u Dubrovniku. Dane je provodio na stadionu ASK Split i na predavanjima. Te
su godine prošle brzo. Bio je odličan student, predsjednik studenata i uspje-
šan atletičar. Trenirao je atletiku zbog društva i putovanja. Kao siromašan
student proputovao je mnoge države Europe i cijelu bivšu Jugoslaviju. Nastu-
pao je s poznatim atletičarima poput Joška Alebića i Boška Božinovića, pod
trenerskom palicom Božidara Šolića. Božinović i Alebić su često dolazili u
Dubrovniku na utrku “Ulicama Grada” koja se uvijek organizirala 18. stude-
nog povodom oslobađanja od fašizma. Često je odlazio na utakmice Hajduka
na Starom placu, tada ponajboljeg kluba u Jugoslaviji. Košarkaši Jugoplastike
su također bili fenomen Splita. Pratio je povremeno utakmice u dvorani na
38 Šale.
39 Šetalo.
40 Ploviti morem.

Gripama. Posljednji ispit je položio 1978. i vratio se u Dubrovnik tražiti posao.
Tri godine poslije oženio se za Ljubicu Radan i postao otac dviju djevojčica,
Marije i Danijele, dok je treće dijete, sin Lazar, rođeno u Australiji poslije rata.
Dvije djevojčice su tek bile krenule u život kada je započeo rat. Život dijeli na
dva dijela, prvi do 1991. i drugi od 1991.
U šesnaestom poglavlju knjige, pod naslovom “Povratak iz Splita”, govori
o svom prvom poslu u pravnoj službi tvornice boja i lakova “Dubravka”. To je
bila mala tvornica, duge tradicije, poznata po kvaliteti boja, lakova i uljanih
materijala. Poslije dvije godine rada u tvornici “Dubravka” prelazi u veću
tvornicu “Gorica” koja se bavila završnim radovima u građevinarstvu. Tamo
je 10 godina radio kao voditelj pravne službe, sve do rata 1991. kada je dobio
otkaz. Otkaz mu je dodijeljen s obzirom da nije dolazio pet dana zaredom na
posao. Tada je živio u Mokošici41 i pokušaj vožnje kroz Rijeku Dubrovačku42 je
značio smrt u opsadno vrijeme. Vojska JNA pucala je s Golubovog kamena43 na
sva vozila koja su se kretala u tom smjeru. Otkaz mu je paradoksalno potpisao
direktor koji je također po nacionalnosti bio Srbin i koji također poput autora
nije dolazio na posao u tom opsadnom razdoblju. Pojedini ljudi srpske nacio-
nalnosti su zbog straha preko noći promijenili svoj identitet i počeli se dekla-
rirati kao Hrvati. Žalio se sudu zbog odluke o otkazu i na prvostupanjskom
suđenju je sud poništio tu odluku. Međutim, drugostupanjskom presudom je
odluka o otkazu bila potvrđena.
Vukoje zaključuje da mu je dodijeljen otkaz jer je bio etnički Srbin. Svi
zaposlenici srpske nacionalnosti tvrtke “Ličilac Gorica” dobili su otkaz, osim
pojedinaca koji su se prestali deklarirati kao Srbi. Dubrovnik se počeo etnič-
ki čistiti44, postao je grad bez Srba. Stanove u Mokošici i u Gružu je također
izgubio. Dok je bolesnu majku vodio u Split na liječenje, njegov i njezin stan
su provaljeni. Ilegalni stanari žive u tim nekretninama i dan danas. Žalio se
sudu, ali i ta žalba je bila odbijena. Sudske podneske još uvijek čuva kao dokaz
diskriminatornoga odnosa prema Srbima ili barem ne-HDZ-ovcima u Dubrov-
niku. Postao je izbjeglica. Priznaje da nije lako biti izbjeglica jer to izaziva osje-
41 Zapadno predgrađe Dubrovnika.

42 Zaljev na zapadnom prilazu Dubrovniku.
43 Stjenoviti brdski masiv koji se proteže smjerom sjeverozapad – jugoistok iznad izvora dubro-
vačke rijeke Omble.
44 Pod etničkim čišćenjem se misli na zastrašivanje pripadnika manjinske skupine s ciljem posti-
zanja etničke homogenosti određenog područja.

ćaj straha kod velikog broja domicilnog stanovništva, a kod izbjeglica osjećaj
poniženosti i nepravde. Bez obzira na formalno primljeno državljanstvo, u
Australiji se uvijek u svakodnevnom govoru napominje za određenu osobu da
je sin ili kćer izbjeglice.
Ovo poglavlje zaključuje ističući da je ostavio pečat u svom rodnom Gradu
i o tome svjedoči Nagrada Grada Dubrovnika iz 1989. godine. Nije nikad zbog
svog doprinosa nešto tražio za sebe, nego je, naprotiv, iz tog grada bio na silu
izbačen. Rat je poguba ljudske naravi, ljudi nahvao.45
U zadnjem, zaključnom poglavlju knjige, pod naslovom “Konačno”,
opisuje svoj jednodnevni posjet Dubrovniku u rujnu 2016. godine. Bio je to
emotivan trenutak za njega jer 25 godina nije bio u svom Gradu. Pošao je
prvo u Pile i prisjetio se svog djetinjstva, a potom na pravoslavno groblje u
Dubrovniku, gdje su sahranjeni otac i majka. Autor žali što grob nije bliže pa
da ih posjećuje češće. Zadnji put je Dubrovnik ostavio u ratno doba. Još uvijek
mu grmljavina bombi odzvanja u ušima dok se prisjeća slika susjeda kako trče
prema skloništu. Nakon 25 godina primjećuje da je taj Grad drugačiji. Nema
više onih dragih ljudi koje je opisao u prijašnjim poglavljima, fasade kuća su
drugačije, nema nekih butiga46 koje pamti iz prijašnjeg perioda, a turisti se
mogu vidjeti posvuda.
Nakon što se pročita djelo Zabranjena zaborav, može se zaključiti da Grad
o kojem Vukoje piše i koji je prihvaćao druge i drugačije još uvijek živi u auto-
ru. Nije zaboravio imena i dogodovštine svojih susjeda iz dubrovačkog kvarta
Pile, školskih kolega, atletičara iz kluba u kojem je trenirao i potom radio kao
trener mlađih uzrasta, kao i kolega iz tvrtke “Ličilac – Gorica” gdje je radio kao
voditelj pravne službe sve do početka rata i svog odlaska iz Dubrovnika. Svi su
oni, kako autor kaže, bili zaljubljenici u Grad. Svjestan je da njegova djeca, kao
i mlađi naraštaji čitatelja ove knjige, ne poznaju način života u Dubrovniku
prije rata. Stoga, Zabranjena zaborav omogućuje tim mlađim naraštajima uvid
u život Dubrovnika prije rata 1991. godine, a starijim naraštajima prisjećanje
na to doba. U tome je neosporna vrijednost ovog autorskog djela.
Ana Lasica
Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu
45 Dio prologa Dunda Maroja, poznate komedije Marina Držića iz 16. stoljeća.
46 Trgovina.

PRIKAZ KNJIGE
Pukovnik s violinom:
Svijet Miodraga Bjelića
(1920. — 2017.)
Vinko Tadić
Požega: Biro-tisak i Povijesno društvo Požega, 2019., 103. str.
P ukovnik s violinom: Svijet Miodraga Bjelića (1920. — 2017.) biografija je o

partizanu koji je imao istaknutu ulogu u organiziranju i širenju antifa-
šističkog pokreta u požeškom kraju, pukovniku JNA, autoru niza stručnih i
novinskih članaka te tri knjige s tematikom Drugog svjetskog rata.
Autor biografije je Vinko Tadić, povjesničar, suosnivač i predsjednik Po-
vijesnoga društva Požega, autor oko pedeset pisanih radova, organizator niza
predavanja, radionica i javnih rasprava te pokretač brojnih projekata usmjere-
nih na popularizaciju povijesti.
Knjiga sadrži riječ urednika i autora, uvod, dva metodološka poglavlja o
usmenim izvorima i biografiji, šest poglavlja o Miodragu Bjeliću obogaćenih
brojnim fotografijama, zaključak, popis izvora i literature, sažetak i bilješku o
autoru.
Na početku je riječ urednika Gorana Đurđevića, povjesničara i arheologa.
Svoj tekst Đurđević završava riječima: “Pukovnik s violinom odsvirao je tešku
i zahtjevnu simfoniju svoga skladatelja Vinka Tadića zaradivši pljesak publike!”
Ovime će čitatelju, čak i uz kritički odmak od urednikove pohvale, biti postav-
ljen okvir i visoka razina očekivanja prilikom pristupa ovoj nesvakidašnjoj
biografskoj studiji.
Po riječima Vinka Tadića saznajemo o petogodišnjem procesu nastanka
knjige, naviranju novih ideja i čestom povratku tekstu, izvorima, bilješkama,
na putu od publicističkog prema izvornom znanstvenom djelu. Već tu Tadić
daje obrise lika i djela Miodraga Bjelića, opisujući njihove susrete, dajući
povijesti ljudsko lice s karakterističnim ljepotama i kontroverzama. Slavonska
rakija, ambijent radne sobe, stan bez vjerskih, nacionalnih i ideoloških simbo-
la – samo su neki od detalja koji postavljaju okvire i daju kontekst toj biografiji.
nikica torbica Vinko Tadić: Pukovnik s violinom 281

U uvodnom dijelu autor kao cilj postavlja prikaz života i rada Miodraga
Bjelića te obrazloženje zašto je njegovo djelo važno u kontekstu suvremene
povijesti požeškoga kraja. Saznajemo kako je tekst koji je prethodio ovoj publi-
kaciji već objavljen u Požeškom pučkom kalendaru, a objavljen je i in memoriam
Bjeliću u tjedniku Novosti. Autor otvoreno navodi i jedan važan problem – da
su pojedini podaci dobiveni isključivo razgovorom s Miodragom Bjelićem, bez
mogućnosti provjere u pisanim izvorima. Ti podaci jasno su istaknuti.
U poglavlju “Usmena riječ o minulim vremenima” Vinko Tadić daje
sažeti presjek problematike oslanjanja na usmene iskaze svjedoka prošlosti s
uporištem u jednom poglavlju knjige “U traganju za istorijom” Josha Tosha sa
Seanom Langom, uz vlastite primjere i iskustva stečena istraživanjem. Time je
učinio ovaj tekst dodatno relavantnim za sve historiografe koji se žele okušati
u pisanju biografskih djela.
Ta su razmatranja dodatno potkrepljena u poglavlju “Prednosti i zamke
biografije”. Autor donosi povijesni prikaz pisanja biografija – bilježenje života
istaknutih pojedinaca, komemorativne svrhe biografskih djela, pisanje
biografija u svrhu jačanja pozicije vladajućih elita i sl., dok se danas autori sve
manje drže okvira “povijesnih veličina” i svoje tekstove posvećuju ljudima čiji
životni put ocrtava svakodnevicu nekog razdoblja. Vinko Tadić navodi brojne
izazove i probleme poput razumijevanja konkretnog povijesnog konteksta,
dostupnosti dokumenata i pristranosti koja vreba zbog dugogodišnje posveće-
nosti istraživanju neke osobe. Navedena poglavlja su ujedno i dodana vrijed-
nost ove biografije jer znanstvenicima, koji tek razmišljaju o pisanju biografija,
daju dobar teorijski uvod.
Na 20. stranici autor započinje biografiju Miodraga Bjelića s podnaslovom
“Dječak sa Psunja”. Već u prvoj fusnoti saznajemo značajan opseg informacija
o Čečavcu, selu u kojem je rođen Miodrag Bjelić. Tu su opći podaci i zani-
mljivosti o žiteljima te historiografima koji su se bavili tim krajem Požeške
kotline. Saznajemo kakvo je bilo djetinjstvo u Čečavcu te što se sve smatralo
zaduženjem djece – od brige o domaćim životinjama, poljodjelstva do razvoja
zanatskih vještina. U tom pogledu autor je izložio niz relevantnih podataka i
saznanja koja olakšavaju usporedbe uloge djeteta tijekom prošlosti.
Budući da je Čečavac selo nastanjeno srpskim pravoslavnim stanov-
ništvom, autor je posvetio dio teksta i načinu obilježavanja pravoslavnih
blagdana poput krsne slave, vjerskih običaja, uloge Crkve i paroha u svakod-
nevnom životu žitelja, prilikama u kojima se odlazilo u crkvu… Posebno su

zanimljive autorove analize promjena u pravoslavnim običajima i navikama
koje su se dogodile od vremena Bjelićeva djetinjstva, kao i utjecaja promjene
političkih sistema na obilježja vjerskog života toga kraja. Dodatno su vrijedna
i promišljanja o međuodnosima katolika i pravoslavaca te o promjenama kroz
političke sisteme 20. stoljeća, uz jasnu ogradu da obitelj Miodraga Bjelića nije
dovoljan primjer za izvođenje čvršćih zaključaka o tim složenim odnosima.
Autor postavlja pitanje i o ulozi Crkve u slučaju opredjeljenja srpskog sta-
novništva na stranu NOB-a ili četnika tijekom Drugoga svjetskog rata, no pri
tome ipak ne daje konačan odgovor. Taj problem ostavlja kao otvoreno pitanje.
U tom je kontekstu puno zanimljivija analiza utjecaja koalicije Samostalne
demokratske stranke i Hrvatske seljačke stranke te suprotstavljanje ove koali-
cije Jugoslavenskoj radikalnoj zajednici u borbi za političku podršku srpskoga
stanovništva požeškog kotara. Komunisti su davali podršku toj koaliciji. Nave-
deni odnos snaga precrtao se na kasnije sudjelovanje Srba ovoga kraja u NOB-u
te na otvorenost za suradnju s antifašistima hrvatske nacionalnosti.
Nakon poglavlja o djetinjstvu, poglavlje “U potrazi za izlazom iz paklenog
ponora” koncentrira se na Drugi svjetski rat, dajući prvo opći pregled situa-
cije Srba u Hrvatskoj prilikom ulaska u ovo razdoblje, a potom i dugotrajnijih
posljedica djelovanja režima NDH na srpski narod u Hrvatskoj. Pregled stanja
završava podacima o stradanju Srba i holokaustu nad Židovima u Požeškoj
kotlini. Time autor daje svojevrsni uvod priključenju Miodraga Bjelića partiza-
nima 1941. godine.
Bjelić karijeru u partizanima započinje kao predsjednik novoosnovanog
Narodnoslobodilačkog odbora u Čečavcu sa zaduženjima širenja NOB-a u
čečavačkom kraju, da bi došao sve do zapovjednika Požeškoga narodnooslo-
bodilačkog partizanskog odreda. Autor navodi važnost Bjelićeva djelovanja
u pridobivanju srpskog stanovništva za partizanski pokret te u tom smislu
značajan doprinos neuspjehu četničke agitacije. Bjelića je proslavila i važna
uloga u partizanskoj pobjedi nad četnicima kod Okučana. Time je zaustavljeno
njihovo vojno djelovanje u zapadnoj Slavoniji.
O porazu četnika, ali i brojnim drugim iskustvima iz Drugoga svjetskog
rata više se može pronaći i u publikaciji Miodraga Bjelića Spomenar 75 godi-
na Posavskom partizanskom odredu, izdanoj 2017. godine, neposredno prije
njegove smrti. Autor biografije donosi najzanimljivije opise, uz kritički osvrt
i provjeru faktografije. Ono što donosi Spomenar, a posredno i ova biografi-
ja, opisi su svakodnevice partizanskoga života – recitacije, igrokazi i pjesme,

oskudica hranom, pomoć lokalnog stanovništva, bolesti, upotreba ljekovitog
bilja te brojnih okolnosti i problema. Na kraju poglavlja autor donosi fotografi-
je Miodraga Bjelića iz partizanskih dana.
Razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata autor naslovljava “Sloboda je
ipak otvorila nove mogućnosti”, te u njemu saznajemo životni “neto” s kojim
je Bjelić izašao iz Drugoga svjetskog rata – 26 godina i 5 razreda osnovne škole.
Naslanjajući se na iskustvo u Drugom svjetskom ratu, Bjelić je završio oficir-
sku školu, pet razreda gimnazije i Višu vojnu akademiju te izgradio uspješnu
karijeru u JNA. Umirovljen je 1965. u činu pukovnika. Pri tome nam kroz
Bjelića autor otkriva životni stil viših oficira – odlazak na projekcije filmova,
predstavljanje knjiga, javna predavanja i druga kulturna događanja, odlasci na
odmore poput ljetovanja, izleta i sportskih igara.
Posebna je zanimljivost da je Miodrag Bjelić jedan od osnivača Matice
hrvatske u Slavonskoj Požegi. To ukazuje na njegov kompleksan identitet koji
je obuhvaćao jugoslavenski, srpski i hrvatski segment. U njegovim ostalim
djelovanjima autor ističe kako je javno istupao i zalagao se za demokratizaciju
te za reformu administrativnog aparata. I ovo poglavlje završava fotografijama.
Prikazuju obrazovanje, oficirski i politički život te Miodraga Bjelića u krugu
obitelji.
“Pisana riječ kao vječni izazov” poglavlje je koje opisuje publicističko i
stručno stvaralaštvo Miodraga Bjelića, ali uz jasnu kritičku notu. Premda nije
bio profesionalni povjesničar, Bjelić je imenovan za suradnika Historijskog
instituta Slavonije i Baranje. Autor daje pregled Bjelićevih knjiga, istraživač-
kih radova, publicističkih tekstova, rasprava, prikaza, pripovjedaka i crtica
na temu Drugoga svjetskog rata. Bjelić u svojim djelima donosi opsežan broj
relevantnih podataka o Drugom svjetskom ratu, posebno o temama NOB-a,
Sabirnog ustaškog logora u Slavonskoj Požegi i stradavanju Srba. Čitajući au-
torove osvrte na Bjelićeva djela možemo zaključiti da uvažava te istraživačke
i spisateljske napore, no uz jasan kritički pristup. Iako Bjeliću odaje priznanje
za otkrivanje brojnih važnih podatka i opise događaja, Tadić navodi poneke
faktografske, uredničke i jezične greške te emocionalne poglede i ideološke
identifikacije u Bjelićevu pisanom opusu.
Nakon istraživačkog, publicističkog i književnog rada, autor se u poglavlju
“Violine i gitare umjesto ratnih truba” osvrnuo i na još jednu djelatnost Mio-
draga Bjelića – izradu žičanih glazbenih instrumenata, ponajviše violina koje
je i svirao. To je autor potkrijepio s dvije fotografije. Navodi kako je u ratnim

zbivanjima 90-ih Bjelić u glazbi pronalazio izlaz iz situacije nestanka njegova
svijeta.
U poglavlju “Nije napustio svoj put” čitamo o stavovima Miodraga Bjelića,
njegovoj odanosti idealima mladosti, kompleksnom političkom i nacionalnom
identitetu, anakronim pogledima… Imao je negativan stav prema vođama po-
bunjenih Srba i hrvatskoj vlasti tijekom prve polovice 90-ih godina. Tu je vlast
smatrao proustaškim režimom, a vođe pobunjenih Srba i dio vojnika podsje-
ćali su ga na četnike. Ipak, prema njegovom mišljenju, dio srpskih i hrvatskih
vojnika bio je ponesen idealom borbe za slobodu svoga naroda. I te njegove sta-
vove autor pomno analizira, povezivajući ih sa Bjelićevim životnim iskustvom,
kompleksnim identitetom, ali i sustavom unutar kojega je veći dio svoga
života djelovao. Poglavlje završava smrću Miodraga Bjelića 2017. te osvrtom na
sudbinu koju su ljudi poput njega doživjeli nakon uspostava novih nacional-
nih narativa – brisanje iz kolektivnog pamćenja i prepuštanje zaboravu.
“Zaključak” započinje napomenom kako je Miodrag Bjelić bio svjestan
važnosti otvorena razgovora o stradavanju Srba i Hrvata u posljednja dva rata.
Time je autor stvorio okvir za Bjelićeve interpretacije odnosa Hrvata i Srba,
kao i političkog te nacionalnog identiteta. Nakon zaključka slijedi popis izvora
i literature, izvadci iz recenzija, sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku te
bilješka o autoru.
Vinko Tadić napisao je knjigu o životu osobe koja je svjedočila promje-
nama četiri politička sistema, uspostavljanju i rušenju tradicija, koja je bila
dovoljno istaknuta da bi sudjelovala u brojnim značajnim procesima, ali ne
u mjeri da bi bila njihovim ključnim kreatorom. Riječ je o ličnosti koja je
imala kompleksan identitet, čiji stavovi od 90-ih ne pripadaju dominantnom
narativu, ali i koja je bila voljna s autorom ući u dijalog bez obzira na različi-
te poglede. Knjiga Vinka Tadića donosi mnogo novih važnih podataka kroz
nesvakidašnju perspektivu, ali i otvara brojna relevantna pitanja te budi
istraživačku znatiželju.
Nikica Torbica

Tragovi 1-2020

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Tragovi 1-2020

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Sadržaj

Josif Runjanin i “Lijepa naša”:

Članak oživljava lokaciju, identitet kompozitora i prvih izvođača hrvatske himne.

KLJUČNE RIJEČI: Glina, Josif Runjanin, Srbi, Hrvati, hrvatska himna

J osif Runjanin rodio se 26. studenog po starom kalendaru (8. prosinca po

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 7

8 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 9

11 “Glinska podružnica”, List měsečni horvatsko-slavonskoga Gospodarskoga Družtva, Zagreb, br. 4,

10 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 11

12 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 13

14 TRAGOVI, god. 3, br. 1

29 Илија Врсјаков, Јосиф Руњанин : живот и дело, str. 24.

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 15

16 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 17

18 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 19

20 TRAGOVI, god. 3, br. 1

Prema glazbenoj historiografiji, Runjanin je u povijest muzike ušao tek tri

57 Andrija Tomašek, “Lijepa naša”. Pripovijest o hrvatskoj himni, str. 30.

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 21

22 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 23

24 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 25

26 TRAGOVI, god. 3, br. 1

76 “Лијепа наша домовина”, Србобран : гласило Српске самосталне странке у Троједници,

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 27

78 Илија Врсјаков, Јосиф Руњанин : живот и дело, str. 60.

28 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 29

83 “Читуља. Пишу нам из Глине”, Србобран : гласило Српске самосталне странке у

30 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 31

32 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 33

34 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 35

36 TRAGOVI, god. 3, br. 1

102 “Изасланици Југословенског Одбора у Солуну и на солунском фронту као гости Њ. В.

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 37

suvremenu povijest, Zagreb, god. 25, br. 1, 1993., str. 59.

38 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 39

40 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 41

42 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 43

44 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 45

46 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 47

48 TRAGOVI, god. 3, br. 1

142 Jelena Očak, Antun Mihanović, str. 370.

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 49

50 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 51

Drugi svjetski rat i splet povijesnih okolnosti doveli su do sloma Kraljevine

52 TRAGOVI, god. 3, br. 1

igor mrkalj Josif Runjanin i “Lijepa naša” 53